Dosadašnja istraživanja, razvoj koncepta i metodološki pristupi

Fig. 1. A comparison BETWEEN THE DEVELOPMENT OF A TOURIST TOWN of Hvar on the island of Hvar. between 1938 and 2010

Sl. 1. Usporedba RAZVOJA TURISTIČKOGA grada Hvara na otoku Hvaru, u razdoblju između 1938.1 2010. 

Ana Mrda1, Hrvoje Carić2, Bojana Bojanić Obad Šćitaroci1

1    Sveučiliste u Zagrebu Arhitektonski fakultet

2    Institut za turizam

The Importance of the Concept of Tourism Carrying Capacity for Spatial Planning

Previous Research, Development and Methodological Approaches

U radu se prikazuje sustavni prikaz razvoja koncepta nosivosti, dosadašnja znanstvena istraživanja te istaknuta metodološka stajališta u smislu definiranja i ocjenjivanja nosivosti – sve u svrhu određivanja odnosa između koncepta nosivosti i prostornog planiranja. Postavlja se teza turističke nosivosti (jedne od tematskih razvojnih grana nosivosti) kao aktivne prostornoplaner-ske metode za planiranje, kontrolu i ocjenjivanje turističke aktivnosti.

CARRYING CAPACITY SUSTAINABLE DEVELOPMENT TOURISM PLANNING SPATIAL PLANNING TOURISM CARRYING CAPACITY

The aim of this paper is to set up a systematic review of the development of the concept of carrying capacity, to elucidate the methodological point of view in terms of the definition and evaluation of carrying capacity, and to determine the relation between tourism carrying capacity concept and spatial planning. A tourism carrying capacity thesis is also presented as an active method for planning, control and evaluation of tourism activity.

Uvod

Introduction

Prostor i okoliš svojstveni su pojmu turizma, a pojam turizma nezamisliv je bez sastavnica prostora i okoliša.1 Turizam je izravno vezan za prostor, on zauzima područja i istodobno ih svojim djelovanjem mijenja. Prostor je medij razvoja turizma, ali i prvotan uzrok pojave turizma, na kojem se neposredno odražavaju kako pozitivni tako i negativni učinci turizma. Prostorno planiranje ovdje ima jedinstvenu ulogu, posebno u pogledu planiranja turizma i njegove dugoročne perspektive. Turizam pruža mogućnost lokalnog i regionalnog razvoja, ali taj razvoj, ako nije jasno usmjeren i kontroliran, ima težnju stvaranja negativnih posljedica na prostor, koje se očituju zagušenjem prostora izgradnjom, preopterećenjem okoliša, opadanjem prirodnih i kulturnih vrijednosti te promjenama obilježja turističkih odredišta. Navedene negativne posljedice snažno djeluju na degradaciju turističkih privlačnosti, opadanje vrsnoće turističke ponude i potražnje, smanjivanje intenziteta turističke aktivnosti, te, na kraju, smanjenja prihoda od turizma. Da bi opstala, turistička odredišta moraju biti globalno konkurentna, ali i lokalno prepoznatljiva. Posebnosti, privlačnosti i prostorne prepoznatljivosti, kao obilježja turističkog odredišta, jesu prednosti na kojima se temelji turistička ponuda i potražnja. Nekontroliranim i neplanskim povećanjem turističke aktivnosti pojedine se posebnosti, privlačnosti i prostorne prepoznatljivosti smanjuju ili nestaju, pa se stoga naglašava nužnost postavljanja ograničenja, tj. dopustive nosivosti prostora, kako bi prostorne privlačnosti turističkog odredišta bile održive, a turističko odredište dugoročno konkurentno.

S prostornoplanerskog gledišta, za dugoročno održavanje vrsne razine turističke aktivnosti – koja osigurava gospodarsku dobit, a smanjuje negativne utjecaje na turistički prostor – moraju se primjenjivati nove prilagodljive prostornoplanerske metode kontrole turističke aktivnosti i rasta. Jedno od predloženih sredstava jest turistička nosivost1 2, koja se razvila kao neovisan koncept nosivosti koji određuje koliko je turističke aktivnosti prihvatljivo, odnosno koja utvrđuje i postavlja ograničenja turističkih aktivnosti u svrhu planiranja održivog turizma. Turistička nosivost korištena radi prostornog planiranja tako postaje metoda kontrole turističkog razvoja, odnosno smanjenja i uklanjanja negativnih posljedica turizma na prostor u svrhu planiranja dugoročnog! održivog turizma.

ISTRAŽIVANJE RAZVOJA KONCEPTA NOSIVOSTI

The Research of the Development of the Carrying Capacity Concept

Unatoč brojnim znanstvenim radovima iz raznih znanstvenih područja na temu nosivosti (biologija, ekologija, sociologija, ekonomija itd.), koji se mogu pratiti gotovo cijelo stoljeće unatrag, još uvijek ne postoji općeprihvaćena službena definicija koncepta nosivosti.3 4 5 6 Primarno je zamišljen kao brojčani računski koncept, da bi kroz mnogobrojne prilagodbe različitim stručnim i znanstvenim područjima postao analitički kvalitativni postupak koji regulira gospodarsku i ekološku održivost razvoja. Kao takav, postaje primjenjiv i u svrhu 1 2 3 4 5 6 planiranja turizma unutar grane prostornog planiranja (Sl. 2.).

1    Vukonić, 1987: 35

2    Turistička nosivost je pojam zasnovan na engleskom izvorniku Tourism Carrying Capacity. Izravan prijevod s engleskoga bio bi „turistički nosivi kapacitet”, ali u hrvatskom jeziku različiti autori u svojim znanstvenim radovima koriste različite pojmove (npr. PAP/RAC, 1997. koristi pojam prihvatni kapacitet za turizam, dok Carić, Marković, 2010. koriste pojam turistički nosivi kapacitet). S obzirom na to da se navedeni izraz koristi u slobodnoj interpretaciji jer nije definiran unutar arhitektonske i urbanističke struke, autori za potrebe ovoga istraživanja koriste pojam turistička nosivost, sugerirajući time kvalitativnu domenu koncepta, koja se razlikuje od količinskog proračuna broja ležaja.

3    Saveriades, 2000:148

4    Boltar, 1965:1

5    Unutar kojeg je izrađen „materijal za proračunavale optimalnog broja posjetilaca kupališnog pojasa”.

6    U pojednostavljenom modelu nosivoga kapaciteta turizma osnovni parametar dimenzioniranja jest obala, odnosno dužina upotrebljive obale za turizam (većinom se radi 0 plažama, tj. obali takvih karakteristika koje omogućuju ugodan pristup moru i koncentraciju kupača na određenom potezu). U jadranskom se slučaju radi, uglavnom, 0 uvalama koje su mnogobrojne i koje u inventuri nosivoga kapaciteta postaju zbirna crta prihvatljivog opterećenja. Prihvatljiva opterećenja uređuju se pomoću brojčanog elementa, tj. broja turista po dužnom metru obale, koji se utvrđuje na osnovi iskustvenih parametara i/ili raznih kriterija, a koji se uglavnom bave razinom prihvatljive gustoće zauzeća obale u isto vrijeme. Slijedi niveliranje korekcijskim faktorom istodobnosti i tako se dobiva konačan broj turista koji u isto vrijeme mogu boraviti na obali, i to u totalu – od bilo koje točke A do bilo koje točke B. Takav se broj turista smatra osnovnim ulaznim podatkom što se koristi u izračunu svih drugih turističkih kapaciteta – smještaja, parkiranja, plaža, parkova i šetališta, sportskih i rekreacijskih objekata, servisa itd. [Mattioni, 2003: 31]

Nužno je napomenuti da su se metode slične konceptu nosivosti na temu prostornog planiranja i turističkog prostora postavljale još 1960-ih godina od strane Zavoda za urbanizam Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu pod vodstvom prof. Seissel, prof. Boltar, prof. Marinović-Uzelac u suradnji s Biroom za tu-rističko-ugostiteljsku izgradnju iz Zagreba. Tada je izrađeno nekoliko elaborata prostornih planova u domeni regionalnog urbanističkog planiranja sa stajališta razvoja turizma (Makarsko primorje, Obalni pojas Šibenik i Nacionalni park Mljet). Navedeni su radovi nastali u doba dok još nije utvrđena znanstvena metodologija takvog planiranja. Ciljevi studija bili su analitički rezultati i vrjednovanje pejzažnih karakteristika određenog teritorija, određivanje optimalnih prostornih korištenja, optimalne gustoće turističkih sadržaja naseljenih mjesta, ekonomske računice eksploatacije i realizacije, a sve kroz perspektivu određenih vidova turističke izgradnje.4

Navedeni radovi poslužili su kao osnova za donošenje Uputstava za izradu dugoročnog programa turističke izgradnje primorskih turističkih područja (1963.)5, koja su se koristila prilikom izrade planova: Program dugoročnog razvoja i plan prostornog uređenja jadranskog područja (1964.-67.), Regionalni prostorni plan južnog Jadrana (1967.-69.) te Koordinacijski regionalni prostorni plan Gornji Jadran (1970.-72.). U ovim su planovima turistički kapaciteti dimenzionirani prema maksimumu mogućnosti za korištenje određenog prostora u turističke svrhe te postaju resursom turističkih procesa unutar kojih se šire različiti programi do ispunjenja maksimuma.6

7    Marinović-Uzelac, 1986: 282

8    Metode dimenzioniranja turističkih kapaciteta u navedenim planovima ne utječu direktno na razvoj koncepta nosivosti i stoga nisu uključene u ovo istraživanje. Također, istražene su i prikazane unutar doktorskog istraživanja jednog od autora.

9    Istraživanje je provedeno u sklopu istraživačkog projekta Heritage Urbanism – Urban and Spatial Planning Models for Revival and Enhancement of Cultural Heritage, koji se provodi na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu pod vodstvom akademika Mladena Obada Šćita-rocija, a financira ga Hrvatska zaklada za znanost.

10    Marinović-Uzelac, 2001: 31

Ovi su planovi zbog svoje političke režiranosti, nesustavnosti i neprovedivosti doživjeli znatne kritike struke. Između ostalih, još je prof. Marinović-Uzelac (1972.) kritizirao programe i metode turističkog planiranja navedenih planova zbog jednostrane procjene kapaciteta prostora, koja se temelji na maksimalnim mogućnostima prostora, bez uračunavanja ambijentalnih (prirodnih i kulturnih), socijalnih, demografskih, infrastrukturnih i drugih elemenata.7

Metodološki, dimenzioniranje turističkih kapaciteta u svojim začetcima ima naizgled iste ciljeve kao i koncept turističke nosivosti (optimalizacija turističkog prostora), no primjena se temelji na količinama, odnosno određivanju maksimuma, a to je u potpunosti oprečno načelima turističke nosivosti.8

Tek je Projekt Jadran 3 (1976.-78.) ozbiljnije prihvatio brigu tema utjecaja ‘planiranja okoliša’, kao posebne brige za njegovu ugroženost, što je dovelo do formiranja legislativ-nih i institucionalnih okvira za to područje i stvaranja novih metodoloških obrazaca.

Radi određivanja novih metoda planiranja, kontrole i procjene turističke aktivnosti unutar znanstvene grane prostornog planiranja, cilj je ovoga istraživanja9: postaviti pregled razvoja koncepta nosivosti, ukazati na različita tematska i metodološka gledišta u smislu određivanja, mjerenja i vrjednovanja koncepata nosivosti te utvrditi međuodnose metode turističke nosivosti i metode izrade prostornog plana.10

• Polazišni koncept nosivosti – Pojam nosivosti (eng. Carrying Capacity) primarno se razvija u polju prijevozničke djelatnosti. Ovaj se pojam prvi put pojavljuje sredinom 18. stoljeća u svrhu određivanja nosivog kapaciteta (maksimalne količine) brodskog tereta. Tijekom kasnoga 19. stoljeća njegova se primjena inženjerske metode za određivanje nosivog kapaciteta širi i na ostale sustave transporta, komunikacija i infrastruktura razvijenih u to doba.

Postavljeni koncept ovisi 0 mehaničkim i inženjerskim obilježjima industrijskih objekata ili sustava, mjereći koliko nečega objekt ili sustav može nositi. ‘Nosivost’ je tako kvantitativna, količinska mjera objekta ili sustava, matematički precizan broj koji se može izračunati i predvidjeti s logički razumnom (ako ne i savršenom) preciznošću. U tome je obliku svoju inženjersku primjenu zadržala sve do danas.

Fig. 2. Schematic representation of the thematic DEVELOPMENT OF THE CONCEPT OF CARRYING CAPACITY

Sl. 2. Shematski prikaz tematskog razvoja koncepta nosivosti

Primjenom takva polazišnog koncepta u prostornom planiranju može se reći da je količina turističke aktivnosti koju prostor ‘nosi’ ovisna o obilježjima prostora. U skladu s time treba odrediti prostorna obilježja, odnosno čimbenike koji utječu na prostorna ograničenja ili mogućnosti, te prostome aktivnosti koje se odvijaju u promatranom području. Naime, prostor je stalno mijenjajuća pojava koja ovisi o mnogim čimbenicima, a turističke su aktivnosti vrlo teško predvidive. Također, ni prostorna obilježja, ni turističke aktivnosti nisu matematički egzaktni pojmovi pa je stoga naglasak na ‘izračunu’ u potpunosti neprimjenjiv. Međutim, teza o određivanju nosivosti prostora temeljem prostorno specifičnih čimbenika jest osnova za postavljanje pro-stornoplanerske metode turističke nosivosti.

• Biološki koncept nosivosti – Prvi oblici primjene koncepta nosivosti na žive organizme i prirodne sustave, u drugoj polovici 19. stoljeća, nadovezuju se na matematički izračun, odnosno inženjersku postavku kapaciteta prenošenja ili prijevoza.11 Međutim, umjesto konkretnog određivanja koliko neka životinja ili prirodni sustav nečega može nositi, koncept se počinje koristiti za određivanje koliko živi organizmi mogu biti podržani od ekosustava, tj. prirodnog staništa.

Biološka se nosivost (engl. Biological Carrying Capacity) prema Reesovoj definiciji određuje kao populacija određene vrste koja može biti podržana na neodređeno vrijeme u određenom staništu11 11 12, odnosno kao maksimalan kapacitet pojedine vrste koja može biti podržana na neodređeno vrijeme u određenom staništu bez trajnog smanjenja produktivnosti toga staništa.13 Time koncept nosivosti postaje obilježje – i područja i organizma.14 Koncept nosivosti, postavljen od strane biologa, pokazao se koristan pa se zadržao i danas u svrhu upravljanja biljnim i životinjskim vrstama.15

Pojedina načela biološke nosivosti također su primjenjiva pri planiranju turizma. Prema Sayreu: 1) osim u kontroliranim laboratorijskim uvjetima, nije moguće predvidjeti optimalnu biološku nosivost u obliku konkretnog broja; 2) umjesto takvog broja treba postaviti postojeću, izvornu nosivost; 3) postojeća nosivost može se ‘povećati’ samo unaprjeđenjem, brigom i ulaganjem u stanište16, odnosno pri povećanju nosivosti treba pomno odrediti proporcionalan odnos uloženog i povećanog.

Prema Hardinu i Wagaru, u slučaju kad životinjska populacija naraste iznad razine nosivosti, okoliš se erodira i, kao rezultat, nosivost se u sljedećim godinama smanjuje. Posljedice takva radikalnog podizanja nosivosti ozbiljne su i često nepovratne, čak i kada se teritorij oslobodi viška životinja.17 Njihovi brojevi – koji nisu konačni, nego promjenjivi tijekom vremena – moraju stoga biti uravnoteženi s trajnom opskrbom odgovarajućom hranom, koja pak uvelike ovisi 0 fizičkim karakteristikama okoliša.18

Za prostorno planiranje to znači da: 1) osim u kontroliranim uvjetima, nije moguće računski odrediti optimalnu vrijednost turističke nosivosti pojedinog područja; 2) umjesto toga, neophodno je odrediti pojedine prostome standarde19; 3) postojeća turistička nosivost povećava se samo aktivnim planiranjem te očuvanjem prostornih resursa i privlačnosti. Naime, detaljnom analizom postojećeg stanja moguće je odrediti prostorno specifične čimbenike, kao i turističke privlačnosti svakoga pojedinog turističkog mjesta. Takve podatke nužno je usporediti sa standardima kvalitete, koje treba uskladiti s planiranim razvojnim scenarijem. Tek je tada moguće predvidjeti turističku nosivost promatranog prostora. Ključno je pri odabiru turističkih razvojnih scenarija imati na umu da se podudara s obilježjima zatečenog prostora jer -kako značajno povećanje broja životinjskih jedinki dovodi do iscrpljenja prirodnih resursa i izumiranja, tako i značajno povećanje turističkih aktivnosti dovodi do uništavanja prostornih resursa te opadanja turističke po tražnje i dugoročne održivosti turističkog odredišta. Stoga bi navedena načela biološke nosivosti trebala naći svoju primjenu i u prostornom planiranju.

11    Sayre, 2007: 5-10

12    Rees, 1992:125

13    Rees, 1996:196

14    Daily, Ehrlich, 1992: 762. U tom se obliku biološka nosivost primjenjuje kao sredstvo za brojčanu kontrolu i regulaciju stoke (ispaša) i divljači (lov), a prvi su ga postavili Hawden i Palmer 1922. godine promatrajući učinke uvođenja populacije sobova na Aljasku. Određuju broj stoke koji prostor može podržati bez narušavanja funkcije prostora u određenom razdoblju, pozivajući se na broj životinja koji je dugoročno održiv u odnosu na obilježja životnog okoliša.

15    Proces određivanja biološke nosivosti sastoji se većinom od četiri etape i predstavlja logičku matricu korisnu za određivanje nosivosti u drugim područjima: 1) prikupljanje podataka i praćenje stanja staništa; 2) ekološka klasifikacija biljnih zajednica i određivanje ekološki održive stope životinjskih vrsta; 3) mapiranje ekoloških jedinica; 4) tablični izračun nosivosti prema standardima i klasifikacijskim indeksima.

16    Sayre, 2007: 24

17    Hardin, 1986: 600

18    Wagar, 1974: 274

19    Uz pojam prostornog standarda koji je određen Zakonom 0 prostornom uređenju [NN 153/13] kao skup uvjeta zaštite, uređenja i korištenja prostora koji se primjenjuju u izradi prostornih planova, za potrebe ovoga istraživanja uvodi se pojam standarda kvalitete (nosivosti), koji nije terminološki reguliran unutar područja prostornog planiranja. Standardi kvalitete su utvrđene vrijednosne mjere ili količine. Uključivanjem standarda kvalitete kao mjerljivih uvjeta pojedinih pokazatelja za određivanje turističke nosivosti prostora, odnosno za usklađivanje prostornih standarda prilikom izrade prostornih planova turističkih područja treba biti oprezan prilikom određivanja i propisivanja istih. Naime, prema Inskeep, 1991:149 pojedini su

• Rekreacijski koncept nosivosti – Snažan porast izletničkog turizma početkom 1960-ih godina nagnao je upravitelje parkova prirode u SAD-u da potraže novi koncept kojim bi se odredio i ograničio broj izletnika. Rješenje su vidjeli u preuzimanju premisa biološke nosivosti i prilagođavanju njezine primjene u nove ljudske uvjete. Tako nosivost koja se primjenjuje na parkove prirode i rekreaciju na otvorenom ima svoje začetke u području upravljanja životinjama.20 Rekreacijska je nosivost (engl. Recreational Carrying Capacity) u početcima u potpunosti ekološki usmjerena na održavanje prirodnih uvjeta21, u svrhu očuvanja i zaštite parkova prirode, a temelji se na određivanju broja korisnika koje prostor može podržati. Utemeljena je na odnosu aktivnosti posjetitelja i ekoloških obilježja prostora. Postavljena je hipoteza da nekontrolirani brojčani porast posjetitelja ima negativne utjecaje na okoliš, osobito u pogledu uništavanja vegetacije.22 Odnosno, ako previše ljudi istovremeno koristi određeno područje, pojedine tradicionalne vrijednosti netaknute prirode narušavaju se.

Pojedini autori [Wagar,i904.; Lime, Stan key, 1971.] počinju razmatrati da je takvo jednodimenzionalno ekološki orijentirano gledište

standardi kvalitete statistički izraženi u smislu broja posjetitelja koji koriste određenu turističku privlačnost, ustanovu ili uslugu. Ti se standardi razlikuju od jednoga mjesta do drugoga, ovisno 0 pojedinim prostornim obilježjima, vrsti turizma koji se razvija, vrsti turističkog tržišta na koje se cilja i percepciji lokalne zajednice 0 razini zasićenosti.

20    Lime, 1995: 21

21    Stankey, McCool, 1984: 456

22    Manning, i sur., 2002: 388

23    U skladu s navedenim, još 1968. godine prof. Mari-novič-Uzelac u svome radu pri opisivanju uvjeta za regionalno planiranje turizma navodi optimalan raspored vrsta turizma na osnovi kriterija: pejzaža, prirodne privlačnosti i kvalitete topografskog smještaja, dimenzija zone, pola-rizacijskog efekta, polova razvoja, transportnih mogućnosti, te tehničkih i psiholoških udobnosti. [Marinovič–Uzelac, 1968: 42]

24    VVagar, 1964: 2-6

25    Godine 1978. General Authorities Act zahtijeva da plan upravljanja svakog parka prirode uključuje „identifikaciju i implementaciju obveze određivanja nosivosti posjetitelja za sva područja”. Iako politike i smjernice za planiranje i upravljanje parkovima prirode priznaju odgovornost, postavljeno je vrlo malo uputa ili dogovora 0 metodologiji određivanja nosivosti parkova prirode. Mije čak postojao niti jasan dogovor 0 značenju pojma „nosivosti”. [Hof, i sur., 1994:11]

26    VVagar, 1974: 274

27    Lime, 1995:24

28    Lime, Stankey, 1971:175

29    VVagar, 1964: 5

30    VVagar, 1974: 275

31    VVashburne, 1982: 726-727

manjkavo pa se stoga početkom 1970-ih godina uvodi, osim fizičko-ekološkog, i socio-loško-psihološko gledište određivanja rekreacijske nosivosti.23 Primarno se usmjerava na doživljaj i zadovoljstvo posjetitelja, a ovisi o vrijednosnim sudovima posjetitelja. Budući da je krajnji cilj rekreacije osigurati korist i užitak posjetiteljima, nužno je spoznati razine zadovoljstva koje uvjetuju kvalitetu rekreacije što ovisi o različitim razinama ‘gužve’.24 Pojam gužve ili engl. Crowding (SI. 3.) postaje ključan kvalitativni pokazatelj prekapaci-tiranja prostora. Autori upozoravaju da povećanjem korištenja rekreacijskih područja25 vrijednosti poput izoliranosti i prirodnosti dolaze pod prijetnju, a kvaliteta pojedinih rekreacijskih iskustava opada.26 27 28 29

Metodom anketiranja posjetitelja o njihovu zadovoljenju rekreacijskog iskustva pokazalo se da se želje posjetitelja često razlikuju od postavki upravitelja parkova i planera, kao i od onoga što oni vjeruju da korisnik želi.27 28 29 Ovakvi su objektivni odgovori korisni prilikom postavljanja ciljeva i donošenja planer-skih odluka. Rezultati anketa nisu zamjena za iskustvo i procjenu struke, ali takve informacije mogu pomoći odrediti jedinstvene uvjete i radnje potrebne za postizanje ciljeva zaštite prirode.

Rekreacijska nosivost tako postaje metoda kontrole korištenja prostora razvijenog do određene razine, tijekom određenog razdoblja, bez nanošenja prekomjerne štete okolišu ili iskustvu posjetitelja.26 Drugim riječima, rekreacijskom nosivošću ne ograničava se, nego određuje razina uporabe pri kojoj kvaliteta okoliša, kao i kvaliteta rekreacije, ostaje nepromijenjena.2?

Wagar je 1974. primijetio da je cilj dobrog upravljanja resursima osigurati neprekidan protok dobara i ljudi (emocionalno i materijalno), te stoga resursi moraju biti zaštićeni.30 Da bi se to postiglo prema Washburneu, postavljanje standarda, kao i kontinuirano ili periodičko praćenje rekreacijskog razvoja, puno je djelotvornija metoda od numeričkog određivanja broja korisnika – izračuna kapaciteta, jer se jasno opisuju optimalni uvjeti -maksimalna količina određene vrste utjecaja koja se može dopustiti, ali i daju ograničavajući kapaciteti za postizanje istih.31 Za određivanje rekreacijskih standarda nužno je vrjednovanje pokazatelja, a budući da vrjednovanje može biti subjektivno, pianeri postaju ključne osobe u donošenju odluka i postavljanju ciljeva.

Na postavljene teze u svome se radu 1995. godine nadovezuje Lime, koji također tvrdi da se rekreacijska nosivost određuje prema postavljenim planerskim ciljevima upravljanja za predmetno područje, a ispravnost postavljenih ciljeva provjerava se kontinuiranim praćenjem postavljenih pokazatelja i standarda kvalitete primjerenih za svako pojedino područje.32

Sl. 3. Kompjutorski generirane fotografije KOJE POKAZUJU TRI RAZINE DOŽIVLJAJA PROSTORNE PRIVLAČNOSTI (CROWDING POKAZATELJ}

Fig. 3. Computer generated images showing THREE LEVELS OF EXPERIENCING SPATIAL ATTRACTION (crowding indicator}

Iz navedenih je premisa jasno da pri određivanju ciljeva glavnu riječ vodi struka, ali u suradnji sa svim dionicima (posjetitelji, lokalna zajednica, gradska uprava i dr.) jer jedino takva suradnja pridonosi da se ciljevi usmjeravaju na postavljanje scenarija upravljanja i planiranja koji neće narušiti prostorne vrijednosti niti umanjiti zadovoljstvo iskustva korisnika. Ovako postavljeni ciljevi za određeno rekreacijsko područje postaju određujući i usmjeravajući za određivanje optimalne razine nosivosti.

S gledišta upravljanja parkovima prirode, rekreacijska nosivost je time postala metoda planiranja i upravljanja određenim resursima, a ne nužno „magična” formula izračuna broja posjetitelja. Na ovaj način nosivost ne gubi svoju analitičku strogost33, ali prestaje biti samo brojčana ograničavajuća metoda te postaje sustavna i dugoročna strateška pla-nerska metoda.

Turistički prostor je obuhvatniji i komplek-sniji od rekreacijskog, ali se također planira da bi očuvao dugoročno svoje prirodne i kulturne resurse te omogućio korištenje istih budućim generacijama. Stoga se sve navedene postavke rekreacijske nosivosti mogu dosljedno primijeniti i na planiranje turističkog prostora u cijelosti.

Nažalost, unatoč mnogobrojnim znanstvenim istraživanjima na temu rekreacijske nosivosti i pokušajima postavljanja provedbenih postupaka procjene rekreacijske nosivosti34 slaba je primjena rekreacijske nosivosti u praksi. Razlozi se vežu za kompleksnost i tešku provedivost postupaka, za koje su potrebni multidisciplinarni upravljački timovi stručnjaka koji iziskuju suradnju različitih struka, dodatne troškove izobrazbe stručnjaka, nedostatnu mogućnost prikupljanja podataka za utvrđivanje pokazatelja i standarda kvalitete, te problem potrebe procesa kontinuiranog praćenja. Budući da je nosivost višedimenzionalan i dinamičan koncept, ako nije integralno vođen, podložan je manipulaciji određene struke ili upravljačkog tijela. Stoga su pokušaji primjene koncepta nosivosti na parkove prirode i rekreacije često rezultirali nezadovoljstvom i ograničenim uspjehom u odlučivanju koliko je utjecaja previše (biofizičkog i društvenog).35

• Populacijski (kulturni) koncept nosivosti

– Pojava tema održivog razvoja, zaštite okoliša i prirodnih resursa 1990-ih godina sve više učvršćuje značenje koncepta nosivosti, osobito u području socijalne ekologije. Populacijska (kulturna) nosivost (engl. Human/Cul-tural carrying capacity36), nastala na premisama biološkog koncepta i Malthusova eseja 0

pritiscima populacije iz 1798. godine37, shvaća se kao maksimalno opterećenje koje okoliš može trajno podržati bez smanjenja njegove sposobnosti da podrži buduće generacije.38 Opterećenje se ne odnosi samo na broj korisnika okoliša, nego na ukupne zahtjeve potrebne za ostvarivanje podnošljive razine kvalitete života.

Seidel i Tisdell u svome radu iznose da je populacijska nosivost prije svega socijalno i društveno određena, a ne samo biološki, zbog značajnih utjecaja ljudskih obrazaca potrošnje, tehnologije, infrastrukture i utjecaja na okoliš ili dostupnosti hrane.39 Tako je, prema Hardinu, kulturna nosivost40 obrnuto proporcionalna kvaliteti života, a služi kao temeljna mjera kontrole u svjetskoj demografskoj politici.41 Odnosno, prema Cattonu, za svako korištenje okoliša od strane stanovništva postoji razina uporabe, koja kad se preraste, degradira buduću mogućnost korištenja okoliša.42

Ovako postavljena populacijska nosivost u osnovi je kvantitativna (broj stanovnika), ali se određuje prema kvalitativnim pokazateljima (životni standard). Populacijska nosivost stoga ovisi 0 prirodnim ograničenjima, ali i 0 individualnim i kolektivnim izborima i odlukama koje se tiču prosječne razine i podjele materijalnog blagostanja, tehnologija, političkih institucija, gospodarskih dogovora, obiteljske strukture, migracija i drugih demografskih pokazatelja; ovisi 0 fizičkom, kemijskom i biološkom okolišu, 0 promjenljivosti i riziku, 0 vremenskim okvirima, sustavu vrijednosti, trendovima i aktualnostima.35 36 37 38 39 40 41 42 35 36 37 38 39 40 41 42 43 Također, značajno se razlikuje ovisno 0 kulturi i razini gospodarskog razvoja.

32    Prema Lime, 1995: 21-25, razlikujemo dvije vrste pla-nerskih ciljeva: opći ciljevi – pod utjecajem ili kontrolirani kroz zakone i opću administrativnu politiku, i posebni ciljevi – postavljaju odgovarajuće, željene i održive uvjete okoliša te mogućnosti ili pogodnosti koje područje može pružiti korisniku. Opći ciljevi određuju vrste rekreacijskih aktivnosti, razine zaštite prostora, a posebne ciljeve malo je teže postaviti, budući da moraju odrediti mogućnosti i prednosti koje treba osigurati te kako i gdje će se upravljati i održavati. Povezuju se uz postavljanje intenziteta korištenja prostora, odgovarajuće razine razvoja i dostupnosti rekreacijskih sadržaja, željene razine prirodnosti i izvornosti prostora. Određivanje posebnih ciljeva zahtijeva prepoznavanje pokazatelja i standarda kvalitete. Pokazatelji utvrđuju vrstu uvjeta koje bi trebalo postići, a standardi odražavaju kvantitativne i mjerljive uvjete svakog pokazatelja.

33    Metoda određivanja nosivosti osim kvalitativne trebala bi biti i kvantitativna, jer je odluke lakše opravdati kada se temelje na kvantitativnim metodama. [Prato, 2001: 322]

34    Postoji nekoliko postupaka procjene rekreacijske nosivosti: Granice prihvatljive promjene (Limits of Acceptable Change /LAC/; Stankey, McCool, 1984.), Utjecaji posjetitelja (Visitor Impact Management /VIM/; Graefe, i sur. 1990.), Proces procjene kapaciteta (Carrying Capacity Assessment Process /CCAP/; Shelby, Heberlein, 1986.), Doživljaj posjetitelja i zaštita resursa (Visitor Experience and Resource Protection /VERP/; Hof, i sur. 1994.). Lime u svome radu iz 1995. uspoređuje postupke procjene rekreacijske nosivosti i zaključuje da su, unatoč tome što svaki postupak ima vlastite korake i pristupe, koncepcijski vrlo slični i istražuju utjecaj aktivnosti posjetitelja na ekološke resurse te iskustva posjetitelja. Pozivaju na oblikovanje planerskih ciljeva određivanjem pokazatelja i standarda, kao i trajnu kontrolu i praćenje aktivnosti korisnika. (Carić, Marković, 2010: 426)

Time postaje mjerilo za procjenu veličine populacije i načina života koji bi mogli biti održivi bez smanjenja resursa planeta za buduće naraštaje44, odnosno za određivanje ekoloških granica ljudskog djelovanja, a istražuje odnos između ekonomskog rasta i zaštite okoliša, tj. veza između gospodarskih djelatnosti i otpornosti okoliša.45 Prekoračenje populacijske nosivosti rezultira gubitkom otpornosti ekosustava (koji nastupa iznenada i nije reverzibilan).

S druge strane, ekonomska sigurnost određena je stalnim rastom i razvojem. Da bi se zadržala ekonomska uzlazna krivulja, mora se brinuti 0 dugotrajnoj održivosti resursa. Tako biološka nosivost – uključivanjem i političko-ekonomskih, osim fizičko-ekoloških i sociološko-psiholoških sastavnica u svrhu određenja ciljeva globalnih ekonomskih razvoja – postaje sredstvo za upravljanje procesima održivog razvoja.46

U pokušaju kvantifikacije postavljeno je nekoliko složenih matematičkih formula izračuna populacijske nosivosti, usporedno prikazanih u radu Carrying capacity reconsidered [Seidel, Tisdell, 1999.], od kojih nijedan

35    Lime, Stankey, 1971:175

36    Nema jedinstvenog pojma, pojedini autori koriste jedan od navedenih dvaju pojmova kada govore 0 opisanom konceptu.

37    Jednadžba logističkog rasta: Rast populacije ovisi 0 proizvodnji hrane. Populacija raste eksponencijalno. Proizvodnja hrane raste linearno. Ljudi će ostati bez hrane.

38    Catton, 1987: 413

39    Seidel, Tisdell, 1999: 403

40    Prostori koji ne mogu zadovoljiti minimalan standard za ljudsku egzistenciju, ne trebaju biti naseljeni. Na Zapadu dio bolne prilagodbe stanovništva na stvarnost proizlazi iz nužnosti preispitivanja i bitnog mijenjanja koncepta ljudskih prava. U tome preispitivanju koncept kulturne nosivosti mora imati središnju ulogu. [Hardin, 1986: 604]

41    Možemo povećati broj ljudi koji živi na najmanjoj mogućoj razini udobnosti ili možemo pokušati optimizira-ti kvalitetu života za mnogo manju populaciju. [Hardin, 1991:195]

42    Catton, 1987: 416

43    Cohen, 1995: 343

44    Daily, Ehrlich, 1992: 762

45    Arrow, i sur., 1995: 520

46    Održivi razvoj je definiran kao razvoj koji zadovoljava potrebe i težnje sadašnjosti bez ugrožavanja mogućnosti budućih generacija da zadovolje svoje potrebe.

47    Graymore, i sur., 2009: 461

48    Seidel, Tisdell, 1999: 395

49    Nema jedinstvenog pojma, pojedini autori koriste jedan od navedenih dvaju pojmova kada govore 0 opisanom konceptu.

50    Definicija održivosti tako sugerira da ekologija postaje značajnija za razumijevanje političkih i sociološko-eko-nomskih uvjeta urbanog razvoja negoli ekonomija.

nije zaživio svoju dugoročnu primjenu zbog matematičke nemogućnosti regulacije ekoloških i ekonomskih sastavnica (koje nisu fiksne i konačne, nego fleksibilne i promjenjive), nesigurnosti oko određivanja demografskog i socijalnog razvoja, kao i nemogućnosti predviđanja ekoloških kapaciteta i rezervi.

Budući da ne postoje učinkovite kvantitativne metode izračuna populacijske nosivosti, postavljene su kvalitativne metode procjene utjecaja na ekosustave uzrokovane ljudskim aktivnostima47, koje se temelje na vrjednovanju referentnih pokazatelja. Tako su granice ljudske populacije postavljene u odnosu na ukupnu štetu globalne populacije (utjecaje), a ne na izračun maksimalne dopuštene populacije. Kvalitativne metode, ovako postavljene u ljudske okvire, uvelike ovise 0 zadanim ciljevima, kao i 0 unaprijed određenim životnim standardima.

To podrazumijeva značajan angažman institucija pri određivanju vrijednosnih kriterija, tj. standarda kvalitete, ali i utjecaj politike u određivanju istih. Time određivanje nosivosti može podleći političkoj manipulaciji, pod krinkom održivosti i željenog stanja okoliša, umjesto objektivnomu znanstvenom sudu.

Unatoč tome, populacijska nosivost odigrala je značajnu ulogu u promicanju javne i političke svijesti 0 budućim i postojećim granicama gospodarske aktivnosti48 – kao analitička metoda interakcija između pojedinaca, okoliša i društva, koja pokazuje ekološke utjecaje i ograničenja rastuće ljudske populacije te rastuće potrošnje resursa.

Iz navedenoga može se zaključiti: kako je hrana primarni resurs za opstanak populacije, tako je turistička privlačnost osnovni nositelj turističke potražnje. Kvaliteta i postojanost turističke privlačnosti, a time i turističke potražnje, moraju postati osnovni kriterij dugoročnog turističkog planiranja. Budući da je prostor primarni turistički resurs, dugoročno očuvanje prostora kao nositelja turističke privlačnosti od velike je važnosti, a prostorno planiranje upravo ključna struka u dugoročnom održavanju optimalnih uvjeta prostora.

• Urbani (ekološki) koncept nosivosti – Urbana (ekološka) nosivost (engl. Urban/Ecolo-gical Carrying Capacity49) pojavljuje se tijekom 1990-ih godina i koristi za svoju osnovu postavke populacijske nosivosti kako bi ustvrdila da prevladavajuće ekonomske pretpostavke u vezi s urbanizacijom i održivošću gradova moraju biti revidirane u svjetlu globalne ekološke promjene.50

Procjenu sustavnih prostornih i strukturalnih dimenzija ljudskog ekosustava ograničavaju politike i lokalno okruženje, a često rezul-

tiraju brigom za uzroke, a ne posljedice. 0 gradovima se razmišlja kao o političkim ili administrativnim jedinicama, ili pak kao o zemljopisnim područjima kojima dominiraju obilježja izgrađenog okoliša, ne razmišljajući o ovisnosti gradova o produktivnosti udaljenih krajolika i njihovim negativnim utjecajima na zemlju koja ih hrani.

Jedan od poznatijih teoretičara William E. Rees, otac ekološkog otiska, tumači urbanu nosivost kao najveću stopu potrošnje resursa i otpada, koja je neograničeno održiva u određenoj regiji ili gradu bez progresivnog smanjenja funkcionalnosti i produktivnosti relevantnih ekosustava.51 Cilj ovako postavljenog, ekološki orijentiranog koncepta jest odrediti posljedice rasta gradova kroz kvantitativni prikaz njihove potrošnje resursa.

Početkom 21. stoljeća razvija se teorija urbane nosivosti u smjeru uspostave nove planer-ske metode urbanog razvoja radi postizanja održivog okoliša. Metode koja zadovoljava potrebe današnjice bez ugrožavanja mogućnosti budućih generacija da zadovolje vlastite zahtjeve.

Unatoč odgovornom planiranju gradova 1960-ih i 1970-ih godina, koje se temeljilo na uspostavi odgovarajuće infrastrukture prema ciljanom broju ljudi, zadovoljavanju javnih zahtjeva za adekvatnim prijevozom, opskrbom vodom, brigom za otpaci i pročišćavanje otpadnih voda, dostatnim brojem parkova i otvorenih prostora – gradovi su doživjeli nekontrolirani rast, a to za posljedicu ima štetne popratne učinke na okoliš, odnosno zagađenja i pogoršanja urbanog i prirodnog okoliša. Potrošnja prirodnih resursa i zagađenje okoliša dovodi do ozbiljnih negativnih učinaka ekonomske produktivnosti grada jer povećava troškove gospodarskih aktivnosti i time rezultira ograničenim gospodarskim rastom.52

Urbana nosivost određuje optimalni i održivi odnos između beskonačne potražnje urbanoga socioekonomskog razvoja i ograničenih resursa urbanoga ekološkog sustava.53 Dakle, urbani je koncept nosivosti određen kao razina ljudskih aktivnosti, rasta stanovništva, korištenja zemljišta, fizičkog razvoja, koja može biti podržana od urbanog okoliša, a da pritom ne uzrokuje ozbiljnu degradaciju i nepopravljivu štetu okoliša.

Prema brojnim azijskim znanstvenicima [Oh, 2005.; Kang, Xu, 2010.; Li, 2011.; Xu, Xie, 2012.], na području urbanističkog planiranja i urbane ekologije, urbana nosivost je kvalitativna planerska metoda vrjednovanja urbanog prostora ovisna 0 danim prostornim i vremenskim okvirima.54

Pokazatelji koji utječu na razinu nosivosti mogu se razvrstati temeljem postavljenih planerskih ciljeva i prostornih obilježja radi

procjene je li urbana sredina u stanju postići zadani razvojni cilj i istovremeno održavati zdravi urbani ekosustav.55 Zajedno s pojavama kao što je manipulacija zemljištem, zagađenje okoliša i ekspanzija populacije, urbana nosivost je postala jedna od glavnih teorija u području urbane ekologije.

Primjenljivost urbanog koncepta nosivosti na prostorno planiranje jest izravna u smislu planiranja i praćenja održivog razvoja gradova. Ovisnost gradova 0 njihovim resursima (primarno prostornim), kao i 0 potrebama stalno rastućeg stanovništva, jednako je značajna i u turističkim odredištima. Odnos ponude i potražnje socioekonomskog razvoja i ograničenih resursa urbanoga ekološkog sustava u turističkom je okruženju mnogostruko izraženiji i osjetljiviji. Može se zaključiti da su premise istraživanja urbane (ekološke) nosivosti od velikog značenja za istraživanja turističke nosivosti.

• Turistički koncept nosivosti – Unatoč mnogobrojnim istraživanjima, znanstvenim i stručnim, različitih područja i struka, koncept nosivosti vrlo je slabo primjenjivan na istraživanja u području turizma sve do 1990-ih godina56 57 58 59, kada se počinje koristiti za određenje turističkih kapaciteta prema stupnju zaštite prirode i tipu turističke aktivnosti, te vrsti turizma.57 58 59 Istovremeno se počinje raspravljati

0    održivom razvoju turizma, koji uključuje upravljačke pristupe i sredstva osmišljena za bolje integriranje turističkog razvoja i zaštite prirodnog okruženja.

Razlog tako kasnom zanimanju za koncept nosivosti jest u tome što se turizam u po-četcima smatrao čistom industrijom, koja ovisi 0 korištenju i razvoju prirodnih i kulturnih resursa zemlje kao privlačnosti za posjetitelje. Na turizam se gledalo kao na lijek za poticanje gospodarskog razvoja zbog opsežnog doprinosa deviznom priljevu prihoda, porastu zaposlenosti, kao i državnih prihoda

1    pristojba. Nije se isticalo da bi turizam mogao narušiti fizičko i društveno okruženje odredišta, sve dok se prostor nije počeo značajno preoblikovati, a prihodi od turizma smanjivati. Tada je postalo jasno da je nekontrolirani turistički razvoj preinačio ili čak trajno

51    Rees, 1992:125-126

52    Oh, i sur., 2005: 2

53    Kang, Xu, 2010:1693

54    Li, i sur., 2011: 865

55    Xu, Xie, 2012: 868

56    To ne osporava aktivnu primjenu drugih modela i koncepata (prije svega, optimizacije korištenja prostora), koji nisu predmet istraživanja ovoga rada.

57    Butler, 1996: 286

58    Saveriades, 2000:147

59    Svjetska turistička organizacija (engl. World Tourism Organization – WTO) tako određuje da je turistička nosivost maksimalan broj turističkih korisnika koji istodobno posjećuju turističko odredište bez neprihvatljivih poreme-

uništio karakter prirodnih i kulturnih resursa te doveo do gubitaka turističke potražnje.58

Turistička nosivost (engl. Tourism Carrying Capacity) u početku služi za planiranje turizma u svrhu smanjenja i izbjegavanja svih njegovih negativnih posljedica, kao koncept koji prepoznaje maksimalan prikladni broj korisnika59, a po potrebi ograničava broj posjetitelja, kao i količinu i vrstu dopuštenoga turističkog razvoja, u svrhu zaštite i dugoročnog korištenja turističkih privlačnosti.60 Proizlazi iz postavke da turizam ne može rasti unedogled, bez nanošenja nepovratne štete lokalnim sustavima – bilo izraženo u socijalnim, ekonomskim ili okolišnim pokazateljima (uključujući i izgrađeni okoliš).61

Međutim, ubrzo se utvrđuje da turistička nosivost kao konkretna brojka koja realno predstavlja maksimalan broj turista koji bi trebao posjetiti turističko mjesto u određenom razdoblju – nije moguća jer različite vrste korisnika izazivaju različite vrste utjecaja te imaju različite sklonosti i očekivanja. Umjesto težišta na broju turista koji područje može podržati, težište se postavlja na društvenim i biofizičkim uvjetima poželjnim ili prikladnim za odredište.62

Turistička nosivost, prikazana kao prilagodljiv gospodarsko-ekološko-sociološki koncept, temelji se na izradi različitih scenarija održivoga turističkog razvoja.63 Održivi turizam u tome kontekstu promatra se kao kompromis dviju krajnosti – razvoja pod svaku cijenu i potpune zaštite prostora.64 Prati se tzv. Bruntland definicija65 održivosti koja naglašava da korištenjem prirodnih resursa u proizvodnji i potrošnji treba voditi računa 0 njihovoj dostupnosti i dostatnosti kod sljedećih naraštaja.

Slijedeći kvalitativne postavke, postavlja se pitanje: koliko je utjecaja previše, odnosno kako odrediti što su prihvatljivi i pogodni uvjeti? Sugerira se rješenje u određivanju planerskih ciljeva te razvoju pokazatelja i standarda kvalitete.

Planerski ciljevi su različiti, a služe određivanju traženog stupnja zaštite resursa i vrste iskustva posjetitelja. Određuju se temeljem

Čaja fizičkog, ekonomskog i sociokulturnog okoliša, kao i bez neprihvatljivog smanjenja kvalitete zadovoljstva posjetitelja. Ova sveobuhvatna definicija pokušava zaokružiti većinu tematika i problematika koncepta turističke nosivosti, jasno ukazujući na njegovu višedimenzional-nost. [WTO, 1981:13]

60    Butler, 1996: 284

61    Coccossis, Mexa, 2004: 5

62    McCool, Lime, 2001: 373

63    Butler, 1996: 288

64    Carić, KlariC, 2011:108

65    UNWTO, 2004: 8

66    Manning, i sur., 2002: 389-391

67    Simon, i sur., 2004: 277-278

analize karakteristika i značenja promatranog područja. Oblikovanje ciljeva upravljanja također uključuje pregled pravnih, političkih i planskih dokumenata, razmatranje interdisciplinarnoga planerskog i upravljačkog tima, povijesne presedane, te lokalni, regionalni, nacionalni ili internacionalni kontekst turističkih privlačnosti i angažman javnosti.

Pokazatelji kvalitete jesu mjerljive, operativne varijable koje odražavaju bit ili smisao planerskih ciljeva, oni su mjerljivi opunomoćenici ili mjere planerskih ciljeva. Sadržavaju elemente biofizičkog i društvenog okruženja. Standardi kvalitete pak određuju minimalno prihvatljivo stanje varijabli pokazatelja. Nosivost se tako određuje definiranjem standarda i praćenjem pokazatelja kvalitete.66 Prilikom odabira pokazatelja treba također imati na umu dva određena kriterija: utjecaje na okoliš i prostorna ograničenja, a prilikom određivanja standarda kvalitete najobjektivniji procesi pod nadzorom struke jesu opservacija (kontinuirano praćenje) i ankete (stanovnika i turista).67 Ovakav pristup nosivosti naglašava određivanje stupnja zaštite resursa i razine iskustva posjetitelja, periodičko ili kontinuirano praćenje stanja te usvajanje praksa planiranja i upravljanja resursima kako bi se osiguralo održavanje navedenih prihvatljivih uvjeta.

Iz navedenoga može se zaključiti da je turistička nosivost kao analitički koncept upravljanja resursima usklađena s načelima odr-živog turizma, gdje su scenariji turističkog rasta i razvoja posljedica te analize. Dakle, kao sredstvo za integralno planiranje turizma kroz fizičko-biološke, socijalno-psihološke i ekonomsko-političke sastavnice, umjesto de-magoško-političkog sredstva za opravdavanje jednostranih vizija (infrastrukturnog) razvoja turizma.

Proces određivanja turističke nosivosti podrazumijeva utvrđivanje postojećih i planiranih turističkih aktivnosti, afirmiranih i mogućih privlačnosti, te prepoznavanje, registraciju i razvrstaj obilježja turističkoga odredišta. To su sve prostorno specifični čimbenici temeljem kojih se postavljaju scenariji turističkog razvoja (slobodni, intenzivni, ograničeni, alternativni itd.). Brojevi se postavljaju samo kao kontrola, a odnose se na standarde kvalitete (npr. m2 plaže po kupaču, odnos domaćeg stanovništva i gostiju), koji se također vežu za prostorna obilježja, te odabrane ciljeve i scenarije turističkog razvoja, a služe za određivanje prostornih standarda.

Temeljna ograničenja i dalje ovise, prije svega, 0 kapacitetima infrastrukture i zaštićenih područja prirodne i kulturne baštine, ali je namjera odrediti najosjetljivije, najkarakte-rističnije, posebne pokazatelje pojedinog odredišta, koji ukazuju na mogućnost ili ne-

mogućnost daljnjeg rasta turističke aktivnosti ili njegove promjene, uz napomenu da održivost odredišta podrazumijeva sposobnost odredišta da zadrži turističke privlačnosti na postojećoj, određenoj razini kvalitete.

Stoga nosivost nije ni fiksna ni statična, nego promjenljiva u odnosu na vrijeme i turističke trendove te prilagodljiva postavljenim ciljevima i scenarijima upravljanja i kontrole. Koncept nosivosti je, prema tome, koristan za prepoznavanje granica sustava u prihvaćanju promjena.

Teoretski, nosivost turističkog područja određuje se kao točka u kojoj minimalni zahtjevi, infrastruktura i nadgradnja, te vrijednosti prirodnih resursa (plaže itd.) koji stvaraju potražnju, postaju nedovoljni da zadovolje potrebe lokalnog stanovništva i turista, nakon čega se pojavljuje prijetnja opasnosti po okoliš.68 Budući da su temelji turističkog koncepta izravno preneseni iz rekreacijskog koncepta, tako su osim već prije navedenih metoda rekreacijske nosivosti69 razvijeni i brojni novi pristupi i metode turističke nosivosti.70

Prednosti novih pristupa određivanja turističke nosivosti jesu uključivanje lokalne zajednice u proces, kao i svih zainteresiranih strana koje djeluju na regionalnoj razini (od upravitelja zaštićenih područja do vlasnika nekretnina u turizmu), te stručno i podrobno određivanje pokazatelja koji služe za utvrđivanje optimalnih uvjeta turističkog razvoja, umjesto za korištenje zabrana i ograničenja koji se negativno interpretiraju u turističkoj industriji i obeshrabruju daljnji rast. Ključni je naglasak na integralnom planiranju cjelovitoga turističkog sustava, a ne samo gospodarskih i ekoloških sastavnica.

Unatoč tome, većina autora izražava znatno nezadovoljstvo s postavljenim pristupima koncepta nosivosti u turizmu. Tvrde da nisu odgovarajući za rješavanje složenosti multi-disciplinarnih turističkih situacija, da su komplicirani (uključeno je previše različitih pokazatelja koje je nemoguće istovremeno kontrolirati) i da otežavaju operativnu primjenu (multidisciplinarni timovi stručnjaka, edukacija timova). Pokazalo se također kako je potrebno više istraživanja na kvalitativnim stajalištima koncepta nosivosti da bi postao operativno primjenjiv u planiranju turizma.

Prema istraživanjima [Coccossis, Parpairis, 2000.; Coccossis, Mexa, 2004.] koncept nosivosti zasad se pokazao koristan jedino kao medij koji podsjeća turističke planere 0 brizi za okolišne probleme, koji ukazuje na kvalitativne pokazatelje poput iskustva i zadovoljstva lokalne zajednice i turista, koji sugerira postavljanje karakterističnih standarda kvalitete za svako promatrano područje, te kao metoda podrške pri određivanju planer-skih ciljeva.

Zbog toga su nužna daljnja istraživanja operativne metode planiranja turizma, koja bi: 1) postavila jasne kriterije za odabir kvalitativnih pokazatelja; 2) uskladila planerske interdisciplinarne ciljeve u svrhu očuvanja temeljnih resursa, kao i interdisciplinarnu podršku i suradnju različitih uključenih struka; 3) postavila težište na prepoznavanje i vrjednovanje pose-bitosti svakoga pojedinog područja.

U Hrvatskoj je tako 1997. godine PAP/RAC71 postavio Smjernice za procjenu prihvatnog kapaciteta sredozemnih obalnih područja za turizam koje definiraju prihvatni kapacitet u turizmu kao maksimalan broj turističkih korisnika koji istodobno posjećuje turističko mjesto bez neprihvatljivih poremećaja fizičkog, ekonomskog i sociokulturnog okoliša, kao i bez neprihvatljivog smanjenja kvalitete zadovoljstva posjetitelja, a koje su osmišljene prema definiciji održivog turizma i uputama Svjetske turističke organizacije.72 Upute za izradu procjene prihvatnog kapaciteta jesu jednostavne i prilagodljive (dvojnim interesima), a odvijaju se kroz četiri osnovne etape:

1)    prikupljanje dokumentacije i izrada karata;

2)    analiza; 3) opcije razvitka turizma (tzv. scenariji) i 4) utvrđivanje turističke nosivosti. Cijeli je postupak neprecizan u postavljanju ciljeva, kao i odabiru pokazatelja prema kojima se primjenjuju standardi održivog turizma te stoga nisu zaživjeli izvan UNEP73 pilota. Naime, procjena prihvatnog kapaciteta temelji se na kvalitativnom opisu scenarija prema kojem se zasnivaju brojevi turističkih kapaciteta. Neučinkovitost je ovoga pristupa vjerojatno određena navedenom činjenicom da su ‘brojevi turista’ neadekvatan pokazatelj turističke aktivnosti i razvoja, odnosno primjena kvalitativne metodologije koja rezultira kvantificiranjem.

Turistička je nosivost ipak koncept koji temeljni razlog ograničavanja korištenja vidi u očuvanju posebitosti pojedinog mjesta – zaštiti jedinstvene vrste, privlačnosti, vrijednosti ili kvalitete. Jedinstveni resursi imaju posebnu vrijednost i moraju biti zaštićeni, bez obzira na ljudske sklonosti. Ako je cilj upravljanja tu-

68    Coccossis, Parpairis, 2000: 95-96

69    Granice prihvatljive promjene (Limits of Acceptable Change – LAC), Utjecaji posjetitelja (Visitor Impact Management – VIM), Proces procjene kapaciteta (Carrying Capacity Assessment Process – CCAP), Doživljaj posjetitelja i zaštita resursa (Visitor Experience and Resource Protection – VERP)

70    Novi pristupi i metode turističke nosivosti razvrstane su u dvije skupine [prema: Coccossis, Mexa, 2004: 44-47]: 1.). Različiti pristupi u tumačenju metoda određivanja nosivosti: Ograničenost materijalnih resursa (Tangible Resource Limits), Tolerantnost domaćeg stanovništva (Tolerance by the Host Population), Zadovoljstvo posjetitelja (Satisfaction of visitors), Prekomjerna stopa rasta promjena (Excesive rate of Growth of Change) i dr. te 2.) Suvremeni okviri određivanja nosivosti – Model turističkog opti-miziranog upravljanja (Tourism Optimization Management Model – T0MM), Mogućnosti rekreacijskog spektra (Recreation Opportunity Spectrum – ROS), Integrirani nadzor i prilagodljivo upravljanje (Integrated monitoring and adaptive management system; UN WTO, 2004.) i dr.

Tabl. I. Odnos prikazanih koncepata nosivosti prema tematskim sastavnicama i obliku mjerljivosti pokazatelja

Table I. The ratio of presented carrying capacity concepts according to thematic elements and the type of measurability of indicators

SastavnicePokazatelji
fizičkebiološkeekološkepsihološkesociološkeekonomskezakonodavnekvantitativnikvalitativni
polazišni++
U)biološki+++
.>’tflrekreacijski++++++
cpopulacijski++++++++
Sucurbani++++++++
5turistički++++++++

rističkim zemljištem stvaranje i održavanje koristi za ljude, turistička nosivost kao upravljačko sredstvo ograničenja korištenja određuje održivu razinu toga korištenja.71 72 73 71 72 73 74

S prostornoplanerskoga gledišta, koncept turističke nosivosti može biti djelotvorna metoda kontrole turističkog razvoja koja služi za utvrđivanje prostorne sposobnosti područja za smještaj turističkih aktivnosti (fizički kapaciteti odnose se na veličinu i broj područja primjerenih za tu djelatnost) bez dugoročnih posljedica po kvalitetu prostornih resursa (prirodnih i kulturnih, materijalnih i nematerijalnih).

Rasprava

Argumentation

Razvoj i primjena koncepta turističke nosivosti, kao aktivnoga prostornoplanerskog sredstva održivog turizma, zaslužuje biti tema znanstvenih istraživanja. Još 1988. godine prof. Marinović-Uzelac u svome radu, u kojem istražuje metodologiju procjene kapaciteta nacionalnih parkova za prihvat posjetilaca i predlaže metodu zoniranja kao rješenje na postavljene kriterije, također spominje i metodu procjene ‘ekološkoga’ kapaciteta prostora75 kao najispravniju i neposrednu metodu određivanja koliko je posjetitelja zona temeljnog fenomena u stanju primiti istovremeno, a da se ne naruši ili barem ne ošteti ekosustav. Nažalost, prema autoru takvu se neposrednu metodu zasad još ne može primijeniti jer se nije ni razvila, budući da ne postoje istraživanja s takvim ciljem.76

71    Engl. Priority Actions Programme /Regional Activity Centre – Program prioritetnih akcija / Centar regionalnih aktivnosti

72    Sustainable Tourism Development: Guide for local planners, WTO, 1993.

73    Engl. United Nations Environment Programme – Okolišni program Ujedinjenih naroda

74    Wagar, 1974: 275-276

75    Unatoč jezičnoj neusklađenosti pojmova, analizom zajedničkih metodoloških obilježja zaključuje se da se radi 0 konceptu istovjetnom ili vrlo bliskom konceptu nosivosti, i to rekreacijskoj nosivosti.

76    Marinović-Uzelac, 1988: 74

Stoga je jedan od najvećih aktualnih izazova preoblikovati i prilagoditi koncept turističke nosivosti u praktičan i primjenjivo sredstvo prostornog planiranja održivoga korištenja turističkog prostora. Glavni je izazov – kako?

Kao odgovor na postavljeno pitanje provedeno istraživanje sustavno i integralno pristupa konceptu nosivosti. Metodom komparativne analize i dedukcije prikazanih koncepata nosivosti i njihovih obilježja iz različitih područja i struka određuju se smjernice i kriteriji za oblikovanje i postavljanje koncepta nosivosti u sklopu prostornog planiranja.

Uspoređivanjem kronološkog razvoja postavljenih koncepata nosivosti i njihovih metodoloških gledišta u smislu određivanja, mjerenja i vrjednovanja zaključeno je (Tabi. I.): 1) s obzirom na tematske odrednice sastavnica koncept je nemoguće promatrati samo kroz gledište jedne struke i nužno je multidiscipli-naran; 2) za cjeloviti proces određivanja nosivosti potrebna je zastupljenost i kvalitativnih i kvantitativnih pokazatelja; 3) od svih prikazanih turistička je nosivost najobuhvat-niji i najšire postavljen koncept pa je stoga najprimjereniji kao polazišna metoda za postavljanje u prostornoplanerske okvire.

Analizom razvoja koncepta nosivosti, kao i njegovom usporedbom s prostornoplaner-skim obilježjima i postupcima, može se ustvrditi da: 1) nosivost znači različite stvari za različite struke i ne postoji univerzalna definicija pojma – treba ju postaviti i promatrati integralno; 2) popis pokazatelja (kvalitativnih i kvantitativnih) za određivanje nosivosti dug je i opsežan – potrebno je postaviti jasne kriterije za odabir specifičnih, karakterističnih pokazatelja za promatrano područje; 3) koncept se gotovo ne može kvantificirati -postoji nedostatak kvantificiranog mjerenja, kao i kriterija za kvalitativno vrjednovanje; 4) postoje raznoliki standardi kvalitete – treba ih pomno prilagoditi svakomu pojedinom promatranom području; 5) postoje poteškoće u predviđanju utjecaja – utjecaje je teško točno

Tabl. II. Usporedba obilježja i postupaka

U PROSTORNOM PLANIRANJU S OBILJEŽJIMA I POSTUPCIMA KONCEPTA TURISTIČKE NOSIVOSTI79

Table II. Comparison of features and procedures

IN SPATIAL PLANNING WITH THE CHARACTERISTICS AND CONCEPTS OF TOURISM CARRYING CAPACITY

ProstornoplaniranjeTurističkanosivost
Obilježjateritorijalnost++
multidisciplinarnost++
aktivnost++
prilagodljivost+
dugoročnost+
javni interes++
inovativnost++
multiobjektnost+
imperativnost+
kvalitativnost++
kvantitativnost++
transparentnost++
Postupcipregled stanja (analiza)++
oblikovanje strateških ciljeva++
vrjednovanje (određivanje mogućnosti i ograničenja)++
odabir karakterističnih pokazatelja+
postavljanje razvojnih scenarija+
određivanje razvojnih limita+
uključivanje zakonskih kriterija++
primjena+
praćenje i vrjednovanje+

predvidjeti i može ih se nedvojbeno prepoznati tek kada se odviju; 6) stoga je nosivost dinamičan i prilagodljiv koncept – ovisi o brzini ‘promjene’ i treba ga dugoročno promatrati; 7) planerski ciljevi su različiti, a rješenja predložena od strane različitih stručnjaka često ne postižu opći sporazum – uključivanjem dijaloga struke i znanosti, korisnika i politike kroz objektivne i transparentne metode (ankete i znanstvene studije) dobivaju se objektivniji planovi.

Nosivost je korisna za prostorno planiranje i treba ju promatrati kao vrijednu analitičku, integralnu metodu planiranja ponajprije orijentiranu u smjeru postavljanja ravnoteže između zaštite okoliša i gospodarskog razvoja. Nužno je unaprijediti već postojeće koncepte nosivosti razvijene u raznim znanstvenim područjima i njihove teze prilagoditi pro-stornoplanerskim metodama i procesima.

Zaključak

Conclusion

Turističke prognoze predviđaju nastavak rasta turističke aktivnosti na globalnoj razini, dok se istodobno povećava broj izvješća 0 prenapučenosti, zagušenju turističkog prostora izgradnjom, padu vrsnoće krajolika i padu zadovoljstva posjetitelja u mnogim turističkim odredištima. Razlog je tome što većina turističkih odredišta djeluje daleko iznad svoga kapaciteta i mogućnosti. Prijeko je potrebno da takav razvoj i rast bude kontroliran i reguliran, u smislu zadiranja u prostor, stručnim prostornoplanerskim odlukama.

Rasprave o preventivnim i korektivnim mjerama u pogledu turističkog utjecaja na prostor obično počinju konceptualno jednostavnim, ali provedbeno vrlo složenim konceptom turističke nosivosti.77 Razumijevanje, unaprjeđenje i primjena turističke nosivosti značajna je za prostorno planiranje te upravljanje i odlučivanje u turizmu. Nažalost, rijetki su prostorni planeri uočili to značenje.78

Usporedbom obilježja i postupaka u prostornom planiranju s obilježjima i postupcima turističke nosivosti (Tabi. II.) zaključeno je da je koncept turističke nosivosti (kao najprimjereniji od analiziranih koncepata nosivosti) prikladan za prostorno planiranje, kao analitički, ali i strateški planerski proces održivoga razvoja turističkog prostora. Može služiti kao unaprjeđujuća metoda prostornog planiranja, osobito za turistička područja, budući da: 1) određuje smjerove razvoja pla-nerskih ciljeva, kao i razine razvojnih scenarija; 2) postavlja svojstvene prostorne pokazatelje i time je prilagodljiv i jedinstven za svako pojedino promatrano područje; 3) postavlja razvojna ograničenja koja temelji na kvalitativnim i kvantitativnim standardima kvalitete; 4) uvodi procese kontinuiranog praćenja i vrjednovanja provedivosti planova; 5) uvodi fleksibilnost i prilagodljivost kao obilježje suvremenog planiranja.

Turistička nosivost u ovako postavljenim okvirima postaje središnje prostornoplanersko sredstvo za upravljanje i planiranje turizma, osobito za osjetljiva odredišta poput povijesnih gradova, otoka, parkova prirode, vrijednih krajolika itd. – odredišta koja bi trebala biti zaštićena, a koja će se morati suočiti s rastućim pritiscima turističkih aktivnosti. To su turistička odredišta koja najviše trebaju zaštitu kroz prostornu strategiju planiranja turizma temeljenu na procjeni optimalne turističke nosivosti.

Da bi turistička nosivost zaživjela kao prostornoplanersko sredstvo planiranja održi-voga razvoja prostora, treba postaviti: 1) kritičku analizu procesa koje turistička nosivost uvodi u prostorno planiranje prepoznavanjem i razvrstavanjem različitih prostornih pokazatelja koji utječu na nosivost s obzirom na navedene osebujnosti i posebnosti obilježja svakoga pojedinog turističkog odredišta u odnosu na obilježja turističke aktivnosti na promatranom području; 2) razvoj određenih statističkih odnosa i modela za utvrđivanje kvantitativnog i kvalitativnog mjerenja turističke nosivosti; 3) prepoznavanje i utvrđivanje određenih objektivno provjerlji-vih i primjenjivih standarda kvalitete; 4) načine određivanja odgovarajuće vrste, tipa, scenarija budućega prostornog razvoja turizma u odnosu na određena ograničenja lokalnoga konteksta; 5) modele upravljanja scenarijima prostornog razvoja turizma u odnosu na postojeća resursna ograničenja u smislu mogućnosti obnove resursa uz zadržavanje konkurentnosti turističkog odredišta.

Posebna vrijednost turističke nosivosti kao koncepta jest da se može koristiti u donošenju prostornoplanerskih odluka kao temelj za donošenje odluka 0 mjerama kontrole, 0 razvoju i rastu turizma u smislu zadiranja u prostor i njegova obilježja, odnosno kao planerski scenarij maksimalno prihvatljive razine turističkoga prostornog razvoja. Turistička nosivost može biti središnji pojam u procesu traženja i odabira odgovarajućih, poželjnih, prihvatljivih, izvedivih tipova prostornog razvoja, mjerenih u smislu veličine turističke aktivnosti koje se projiciraju na prostorne pokazatelje.

Također, turistička nosivost je koncept koji je usko vezan za proces planiranja održivoga turističkog razvoja. Podržava racionalan pristup ispitivanju i razgraničavanju planerskih scenarija budućega turističkog razvoja prostora. Koristan je za planiranje i upravljanje kroz prostor i vrijeme jer je prilagodljiv – ovisno 0 odgovarajućoj razini stručnosti planera i dostupnosti podataka – svim turističkim prostorima.

77    M1ECZKOWSK1,1995: 309

78    Lane, 2010:1043

79    Obilježja i postupci su postavljeni/oblikovani/odre-đeni prema teorijama iznesenim u znanstvenoj literaturi 0 prostornom planiranju [Marinović-Uzelac: 2001; Hall, 2002.], odnosno 0 turističkoj nosivosti [Coccossis, Mexa, 2004.].

Literatura

Bibliography

1.    Arrow, K.; Bolin, B.; Costanza, R.; Dasgupta, P.; Folke, G; Holling, C.S.; Jansson, B.-O.; Levin, S.; Maler, K.G.; Perrings, G; Pimentel, Ο. (1995.), Economic growth, carrying capacity, and the environment, „Science”, 268: 520-521, Washington, D.C.

2.    Butler, R.W. (1996.), The Concept of Carrying Capacity for Tourism Destinations: Dead or Merely Buried?, „Progress in Tourism and Hospitality Research”, 2: 283-293, United States

3.    Carić, H.; Marković, I. (2010.), Nosivi kapacitet turističke destin aci je ‘sunca i mora’ – Carrying capacity of ‘sun and sea’ tourism destinations, u: International conference on tourism and environment [ur. Programski odbor], lUPNB: 421-436, Sarajevo

4.    Carić, H.; Klarić, Z. (2011.), Istraživanja prihvatnog kapaciteta – međunarodna i hrvatska iskustva, u: Izazovi upravljanja turizmom [ur. Ćorak,

S.], Institut za turizam: 107-121, Zagreb

5.    Catto N, W.R., Jr. (1987.), The world’s most polymorphic species: Carrying capacity transgressed two ways, „BioScience”, 37 (6): 413-419, Oxford

6.    Coccossis, H.; Mexa A. (2004.), The Challenge of Tourism Carrying Capacity Assessment: Theory and Practice, Ashgate, Farn ham

7.    Coccossis, H.; Parpairis, A. (2000.), Tourism and the environment – some observations on the concept of carrying capacity, u: Tourism and the Environment. Regional, Economic, Cultural and Policy Issues [ur. Briassoulis, H.; van der Straaten, J.], Kluwer Academic Publishers: 91-106, Netherlands

8.    Cohen, J.E. (1995.), Population growth and Earth’s human carrying capacity, „Science”, 269: 341-346, Washington, D.C.

9.    Daily, G.C.; Ehrlich, P.R. (1992.), Population, Sustainability, and Earth’s Carrying Capacity, „Bioscience”, 42 (10): 761-771, Oxford

10.    Graefe, A.R.; Kuss, F.R.; Vaske, J.J. (1990.), Visitor impact management: The planning framework, National Parks and Conservation Association, Washington DC

11.    Graymore, M.L.M.; Sipe, N.G.; Rickson, R.E. (2009.), Sustaining human carrying capacity: a tool for regional sustainability assessment, „Ecological Economics”, 69 (3): 459-468, Netherlands

12.    Hall, P. (2002.), Urban and Regional Planning, Routledge, London/New York

13.    Hardin, G. (1986.), Cultural carrying capacity: a biological approach to human problems, „Bio-Science”, 36 (9): 599-604, Oxford

14.    Hardin, G. (1991.), Carrying Capacity and Quality of Life, „Environmental Science: Sustaining the Earth”, 195-196, Boston, Massachusetts

15.    Hof, M.; Hammett, J.; Rees, M.; BelnapJ.; Poe, N.; Lime, D.; Manning, B. (1994.), Getting a Handle on Visitor Carrying Capacity – A Pilot Project

at Arches National Park, „Park Science”, 14 (1): 11-13, Vermont

16.    Inskeep, E. (1991.), Tourism Planning – An Integrated and Sustainable Development Approach, John Wiley & sons, ine., New York

17.    Kang, P.; Xu, L. (2010.), The urban ecological regulation based on ecological carrying capacity, „Procedia Environmental Sciences”, 2:1692-1700, Netherlands

18.    Lane, M. (2010.), The carrying capacity imperative: Assessing regional carrying capacity methodologies for sustainable land-use planning, „Land Use Policy”, 27:1038-1045, Netherlands

19.    Li, Y.; Guo, T.; Zhou, J. (2011.), Research of Ecological Carrying Capacity – Comprehensive Evaluation Model, „Procedia Environmental Sciences”, 11: 864-868, Netherlands

20.    Lime, D.W. (1995.), Principles of carrying capacity for parks and outdoor recreation areas, „Acta enviromentalica”, 4 (5): 21-29, Bratislava

21.    Lime, D.W.; Stan key, G.H. (1971.), Carrying capacity: maintaining outdoor recreation quality, „Recreation Symposium Proceedings”, 174-184, Upper Darby, PA: Northeastern Forest Experiment Station, USDA Forest Service

22.    Malthus, T.R. (1986),An Essay on the Principle of Population, Pickering, London

23.    Manning, R.B.; Wang, B.; Valliere, W.; Law-son, S.; Newman, P. (2002.), Research to Estimate and Manage Carrying Capacity of a Tourist Attraction: A Study of Alcatraz Island, „Journal of Sustainable Tourism”, 10: 388-464, United Kingdom

24.    MarinoviC-Uzelac, A. (1968.), Prostorno planiranje i turizam, „Arhitektura i urbanizam”, 49-50: 40-42, Beograd

25.    Marinović-Uzelac, A. (1986.), Naselja, gradovi, prostori, Tehnička knjiga, Zagreb

26.    Marinović-Uzelac, A. (1988.), Prilog metodologiji procjene kapaciteta nacionalnih parkova za prihvat posjetilaca, „Arhitektura”, (205-207): 74-77, Zagreb

27.    Marinović-Uzelac, A. (2001.), Prostorno planiranje, Dom i svijet, Zagreb

28.    Mattioni, V. (2003.), Jadranski projekti: Projekti južnog i gornjeg Jadrana 1967.-1972., Urbanistički institut Hrvatske, Zagreb

29.    McCool, S.F.; Lime, D.W. (2001.), Tourism Carrying Capacity: Tempting Fantasy or Useful Reality?, „Journal of Sustainable Tourism”, 9 (5): 372-388, United Kingdom

30.    Mieczkowski, Z. (1995.), Environmental issues of tourism and recreation, Univ. Press of America, Inc., Lanham/New York/London

31.    Oh, K.; Jeong, Y.; Lee, D.; Lee, W.; Choi, J. (2005.), Determining development density using the Urban Carrying Capacity Assessment System, „Landscape and Urban Planning”, 73: 1-15, Netherlands

32.    Prato, T. (2001.), Modeling carrying capacity for national parks, „Ecological Economics”, 39: 321-331, Netherlands

33.    Rees, W.E. (1992.), Ecological footprints and appropriated carrying capacity: what urban economics leaves out, „Environment and Urbanization”, 4 (2): 121-130, Thousand Oaks, California

34.    Rees, W.E. (1996.), Revisiting Carrying Capacity: Area-Based Indicators of Sustainability, „Population and Environment”, 17 (3): 195-215, Thousand Oaks, California

35.    Saveriades, A. (2000.), Establishing the social tourism carrying capacity for the tourist resorts of the east coast of the Republic of Cyprus, „Tourism Management”, 21:147-156, Netherlands

36.    Sayre, N.F. (2007.), Carrying Capacity: Genesis, History and Conceptual Flaws, pripremljeno za: Environmental Politics Colloquium, UC Berkeley

37.    Seidl I.; Tisdell, C.A. (1999.), Carrying capacity reconsidered: from Malthus’ population theory to cultural carrying capacity, „Ecological Economics”, 31: 395-408, Netherlands

38.    Shelby, B.; Heberlein, TA (1986.), Carrying Capacity in Recreation Settings, University Press, Oregon

39.    Simon, F.J.G.; Narangajavana, Y.; Marques, D.P. (2004.), Carrying capacity in the tourism industry: a case study of Hengistbury Head, „Tourism Management”, 25: 275-283, Netherlands

40.    Stan key, G.H.; McCool, S.F. (1984.), Carrying Capacity in Recreational Settings: Evolution, Appraisal, and Application, „Leisure Science”, 6 (4): 453-473, Minnesota

41.    VukoniC, B. (1987.), Turizam i razvoj: s posebnim naglaskom na zemlje u razvoju, Školska knjiga, Zagreb

42.    Wagar, J.A. (1964.), The Carrying Capacity Of Wild Lands For Recreation, „Forest Science Monograph”, Society of American Foresters, 7: 1-24, Washington, D.C.

43.    Wagar, JA (1974.), Recreational Carrying Capacity Reconsidered, „Journal of Forestry”, 72 (5): 274-278, Bethesda

44.    Washbourne, R.F. (1982.), Wilderness Recreational Carrying Capacity: Are Numbers Necessary?, „Journal of Forestry”, 80: 726-728, Bethesda

45.    Xu, L.; Xie, X. (2012.), Theoretic Research on the Relevant Concepts of Urban Ecosystem Carrying Capacity, „Procedia Environmental Sciences”, 13: 863-872, Netherlands

46.    *** (1964.), Proracunavanje optimalnog broja posjetilaca kupališnog pojasa, Urbanistički institut SRH, Zagreb

47.    *** (1981.), Saturation of Tourist Destinations: Report of the Secretary General, WTO, Madrid

48.    *** (1993.), Sustainable Tourism Development: Guide for local planners, WTO, Madrid

49.    *** (1997.), Smjernice za procjenu prihvatnog kapaciteta sredozemnih obalnih područja za turizam, PAP/RAC, Split

50.    *** (2004.), Indicators of Sustainable Development for Tourism Destinations – A Guidebook, UN WTO

Izvori

Sources

Arhivski izvor Archive Source

1. Boltar, D. (1965.), Osvrt na regionalne studije turističke izgradnje duž Jadrana, ostavština prof. Dragana Boltara, Arhitektonski fakultet, Sveučilište u Zagrebu

Dokumentacijski izvor Document Source

1.    *** (2013.) Zakon 0 prostornom uređenju, „Na

rodne novine”, 153, Hrvatski sabor, Zagreb

Izvori ilustracija

Illustration Sources

Sl 1.1 2. Autori

Sl. 3. Hof, i sur., 1994:12

Summary

Sažetak

The Importance of the Concept of Tourism Carrying Capacity for Spatial Planning

Previous Research, Development and Methodological Approaches

Tourism provides opportunities for local and regional development. This development, unless it is clearly directed and controlled, has a tendency to produce negative effects which can manifest as environmental overload, negative impacts on natural and cultural resources, changes in social and economic structures, construction area congestion, changes in tourist destinations characteristics and reducing the quality of life and the functioning of the place. These negative effects strongly influence the degradation of tourist attractions, the decline of the quality of tourism supply and demand, and the reduction in the level of tourism activity. In order to survive, the tourist destinations must be globally competitive, but also locally distinctive and recognizable. Special features of attraction and spatial recognition characteristics of tourist destinations are the benefits underlying the tourism supply and demand. From the spatial planning point of view, in order to be able to sustain longterm quality level of tourism growth that provides economic gain and does not create a negative impact on the tourism area, there must be an implementation of the new adaptive planning tool, which can control tourism activities and growth.

One of the proposed tools is the concept of tourism carrying capacity, which determines how much tourism activity is acceptable, and determines the limits of tourism activities. Tourism carrying capacity as an adaptive planning concept, which is based on the development of a number of different scenarios, is considered one of the key starting points for sustainable tourism development. For a better comprehension of tourism carrying capacity, as one of the most potent carrying capacity concepts for adaptation into spatial planning, the whole genealogy of carrying capacity is researched. It is primarily developed as a numeric quantitative concept, which has adopted to the numerous transformations to different professional and scientific areas and has become qualitative analytical procedure for governing economic and environmental development sustainability. As such it becomes applicable in tourism planning purposes within the branches of spatial planning. [Proofread by Marko Lukić, dipl.angl.]

Biografije

Biographies

Ana Mrda, dipl.ing.arh., znanstvena novakinja i asistentica na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, gdje je pohađala Poslijediplomski doktorski studij Arhitektura i urbanizam.

Dr.sc. Hrvoje Carić, znanstveni suradnik na Institutu za turizam, diplomirao zaštitu okoliša i ekonomiju na Concordia College, SAD, magistrirao na Sveučilištu u Lundu, te doktorirao na studiju Primijenjene znanosti o moru u Splitu.

Dr.sc. Bojana Bojanić Obad ŠĆitaroci, izvanredna profesorica. Autorica/suautorica je nekoliko znanstvenih knjiga, te brojnih znanstvenih članaka, znanstvenih studija, urbanističkih planova, studija i projekata, [www.scitaroci.hr]

One of the biggest current challenges is to transform and adapt the concept of tourism carrying capacity in a practical and effective tool of spatial planning for sustainable use of tourist space. To achieve this, in this research a systematic and integrated comparative analysis of different thematic approaches of the concept of carrying capacity is set. As a result the guidelines and criteria for the design and setup of the concept of capacity in the framework of spatial planning is determined.

The following is set: with respect to the thematic focuses of different component the carrying capacity concept is impossible to observe only through the perspective of one of the profession and it is necessary multidisciplinary, for the integral process of determining the carrying capacity both the qualitative as well as quantitative indicators are needed, of all displayed, tourism carrying capacity is the most comprehensive and widely established carrying capacity concept, and is therefore best suited as a starting method for setting in spatial planning framework.

By comparing the features and procedures of spatial planning with the features and procedures of tourism carrying capacity, it was concluded that the concept of tourism carrying capacity is suitable for spatial planning, as analytical and strategic planning process leading sustainable development of the tourist area.

It can serve as an improving spatial planning method, particularly in tourist areas, whereas: it determines the direction of planning objectives and the level of development scenarios, it imposes inherent spatial indicators, flexible and unique for each of the analyzed area, it imposes development restrictions, which are based on qualitative and quantitative standards, it introduces a process of continuous monitoring and evaluation of the feasibility of the spatial plans, and it introduces flexibility and adaptability as a feature of contemporary spatial planning process.

Ana Mrda, Dipl.Eng.Arch., is research and teaching assistant at the Faculty of Architecture in Zagreb, where she attended Postgraduate Doctoral Study of Architecture and Urban Planning.

Hrvoje Carić, Ph.D., is research associate at the Institute for Tourism. He graduated in environmental protection and economics at Concordia College, USA, received his master’s degree in Lund, and his doctorate in Split.

Bojana Bojanić Obad ŠĆitaroci, Ph.D., is Associate Professor and the author / co-author of several scientific books and numerous scientific articles, scientific studies, master plans, studies and projects. [www.scitaroci.hr]

In this manner, tourism carrying capacity becomes the central spatial planning tool for planning and management of tourism, especially for sensitive destinations such as historic towns, islands, natural parks, valuable landscapes, etc., destinations that should be protected and must face increasing pressures of tourism activities. These are tourist destinations that need the most protection through tourism spatial planning strategy based on an assessment of the optimum tourism carrying capacity.

To adopt the tourism carrying capacity into a spatial planning tool for sustainable development planning the following should be set: a critical analysis of the process and framework that tourism carrying capacity introduces in spatial planning by identifying and classifying different location-specific spatial indicators and factors, the development of certain relationships and statistical models which can determine the quantitative and qualitative measurement of tourism carrying capacity, identifying and standardizing certain objectively verifiable and applicable standards and criteria of tourism site development, ways of determining the appropriate types and scenarios of future spatial development of tourism in relation to certain constraints of the local context, and models of management scenarios for spatial development of tourism in relation to the existing resource constraints in terms of resource recovery while maintaining the competitiveness of the tourist destinations.

The concept of tourism carrying capacity in spatial planning can be used as a basis for decision-making on measures to control the growth and development of tourism in terms of intrusion into the space and its features, or as a planning scenario, which defines the maximum acceptable level of tourism spatial development. Carrying capacity can be a central concept in the process of finding and selecting appropriate, desirable, acceptable, feasible types of spatial development in accordance with the characteristics and specifics of space, measured in terms of the size of tourism activities that are projected on the spatial parameters.

Ana Mrda Hrvoje Carić Bojana Bojanić Obad ŠĆitaroci

OZNAKE

prostorno planiranje | sadašnjost (kategorija)

OSTAVITE SVOJ KOMENTAR