Autor: Davor Štipan, prof

Grčka kolonizacija istočne obale Jadrana započela je početkom 4. stoljeća prije Krista kada je Dionizije Stariji počeo širiti svoj gospodarski imperij iz Sirakuze, preko zapadnoj jadranske obale te konačno podigao utvrđenu koloniju Issu pored poluotoka Prirovo u viškoj uvali. Nagađanja o postojanju antičkog naselja u komiškom zaljevu su neutvrđena te na razini puke asocijacije. Premda neki autori spominju toponim Meum kao možebitno grčko-rimsko naselje na području današnje Komiže, materijalnih i pisanih dokaza o istom gotovo da i nema. Najstariji pisani izvori o otoku Visu potječu iz 11. stoljeća, a nalazimo ih u privatno-pravnim spisima koji se u početku uglavnom odnose na benediktince s otoka Biševa, da bi naknadni zapisi do 18. stoljeća obuhvaćali cijeli otok1. Kao ‘uvala Komiža’ (Val Comeza) prvi put se spominje u 12. stoljeću2 (1145. godine u darovnici zadarskog kneza Petra). Držimo da su biševski benediktinci ključni u naknadnom nastanku Komiže, a povijesni izvori i slijed događaja nedvojbeno ukazuju na to.

Na otoku Biševu je već 11. stoljeću na lokalitetu Poje izgrađena omanja crkva sv. Silvestra, da bi naknadno bila darovana benediktincima s Tremita u Apuliji. Tom darovnicom osnovana je na Biševu podružnica benediktinskog tremitskog samostana iz koje se nešto kasnije razvio biševski samostan3. S druge strane biševskog kanala, na brežuljku jugoistočno od današnjeg grada Komiže, prvi put je u dokumentima iz 1264. godine spomenut benediktinski samostan sv. Nikole4. Mnoge su dvojbe vezane za točnu dataciju podizanja samostana, no prema svemu sudeći vjerojatno se radi o sredini 13. stoljeća. Arhivskih podataka iz ranog srednjeg vijeka nema; tek dvije uklesane godine od kojih se jedna nalazi na nadvratniku portala u prizemlju naknadno podignutog zvonika (850.) te druga koja se nalazi na oltaru unutar sjeverne lađe današnje crkve (800.). Izuzetno je teško suditi o vjerodostojnosti navedenih uklesa s obzirom na ustaljenu praksu naknadnog uklesavanja. Navedenom idu u prilog i stilske karakteristike uklesa koje nisu karakteristične za rani srednji vijek. Nadalje, izvori navode kako se 1177. godine flota pape Aleksandra III. prilikom putovanja za Veneciju zbog nevremena sklonila na Palagružu te potom krenula u komiški zaljev gdje je vatikanski poglavar posvetio crkvu sv. Nikole5.

Dakle, prije podizanja komiškog samostana postojala je manja crkva ili kapela koja je naknadno ukomponirana u novi samostanski sklop te i danas dijelom tvori sjevernu lađu župne crkve sv. Nikole, a koju je vjerojatno podiglo lokalno stanovništvo iz unutrašnjosti otoka, a čija prisutnost u prostoru komiškog zaljeva nije značajnije utjecala na formiranje naselja. S druge strane, ključan podatak je preseljenje biševskih benediktinaca sredinom 13. stoljeća iz samostana sv. Silvestra na područje crkvice sv. Nikole prilikom kojeg počinje njena sveobuhvatna pregradnja te podizanje samostana. Smatra se da su redovnici preselili na novu lokaciju zbog prenatrpanosti biševskog samostana, napada gusara te provala Saracena. Bez obzira na postojanje manje crkvice sv. Nikole prije dolaska benediktinaca, o čemu svjedoči i papina posveta, držimo da je nastanak Komiže vezan za preseljenje biševskih redovnika. Do toga vremena nigdje nije zabilježena prisutnost stalnih stanovnika, eventualne luke kao ni objekata stambene namjene. Mnogo toga ide u prilog činjenici da se Komiža kao kontinuirano naseljeno naselje počela razvijati od sredine 13. stoljeća. Svi dokumenti od 13. stoljeća nadalje spominju opata samostana sv. Nikole i sv. Silvestra6. Benediktinci su nedugo nakon dolaska fortificirali samostan bedemima i dvjema kulama na južnoj i sjevernoj strani. Samostan su benediktinski redovnici napustili u 15. stoljeću, a službeno ga je ukinuo papa Kalist III. 1458. godine na prijedlog hvarskog biskupa Tome Tomasinija7. Iz druge polovine 15. stoljeća bilježimo pokušaje obnavljanja benediktinskog reda u samostanu koji su ostali bez uspjeha, premda postoji njegov opat koji i dalje održava bogoslužje u samostanskoj crkvi8. Prva vijest o crkvi poslije ukinuća samostana jest posveta oltara sv. Nikole od 18. rujna 1534. godine koju je obavio rapski biskup Vicencij9.

Redovnici novosagrađenog samostana sv. Nikole posjedovali su mnoga poljoprivredno iskoristiva zemljišta po Visu i Biševu, dok su ona u podnožju samostana, tj. u širokoj uvali komiškog zaljeva bila izuzetno atraktivna. Važan arhivski podatak navodi Nevenka Bezić-Božanić koji kaže daje obradivo tlo iskorištavalo domaće stanovništvo (najvjerojatnije iz unutrašnjosti otoka), koje je s vremenom u blizini svojih polja počelo podizati zaseoke10.

Najstariji dio današnjeg grada Komiže smješten podno vinorodnih padina sv. Nikole u narodu se naziva Selo. Smatramo, s obzirom na arhivske izvore i pisani povijesni slijed događaja, daje Komiža nastala u onom trenutku kada su benediktinci sv. Nikole (nakon preseljenja s Biševa i podizanja novog samostana u komiškom zaljevu) počeli davati u zakup poljoprivredna zemljišta u obližnjoj uvali. Zakupnici, privlačeni iz unutrašnjosti otoka, počinju graditi svoje kuće stalno obitavajući u sada već novoformiranom naselju. Tijekom vremena broj stanovnika se povećavao, a naselje se širilo i spuštalo do obale, što je osim prvotnih poljoprivrednih aktivnosti, uvjetovalo nastanak nečeg puno važnijeg u daljnjem prosperitetu mjesta – okretanja moru i ribarstvu.

Do početka 19. stoljeća otok Vis se kao districtus nalazi u sklopu hvarske komune11. U kasnom srednjem vijeku domaće stanovništvo je u kolonatskom odnosu s vlasnicima zemljišta koje je bilo u rukama hvarske biskupije i plemstva, dok se ribarstvo razvija osobito u 15. i 16. stoljeću. Tada su Hvar i Vis bili značajno područje izlova plave ribe čiji je izvoz komuni donosio značajne prihode. Razdoblje od 15. do 18. stoljeća je vrijeme prvog značajnijeg gospodarskog procvata te urbanističkog i demografskog širenja Komiže koja se postupno kao naselje razvijala od sredine 13. stoljeća. Otok Vis se, kao i ostatak istočnojadranske obale, tada nalazio pod vlašću Mletačke Republike sve do njene propasti koncem 18. stoljeća. Istovremeno s jugoistoka europskog kontinenta permanentni pritisak na to isto priobalje vršilo je ekspandirajuće osmanlijsko carstvo u nakani da zavlada čitavim područjem Balkana. Marginalan položaj otoka Visa u odnosu na prevladavajuće ratne zone koje su se rasprostirale u kontinentalnom zaleđu uvjetovao je relativno mirnu svakodnevicu njegova stanovništva. Ipak, bojazan lokalnog stanovništva od prodora Turaka kao i od gusarskih upada bila je opravdana. Ta opravdanost se manifestirala potrebom za gradnjom utvrđenja koja bi pružala stanovništvu kakvu takvu sigurnost i mogućnost za obranu. Stoga su Komižani o vlastitom trošku uprihođenom ribarenjem, a dopuštenjem središnje vlasti u Veneciji, podigli kaštel na rivi i bastionski obruč sjeverno od crkve sv. Nikole. Govoreći o valorizaciji ovih objekata, oni u širem kontekstu mediteranske regije ne predstavljaju značajniju prekretnicu u inženjerskoj gradnji, no njihova vrijednost je u primjerenosti, odmjerenosti i prilagodbi potrebama, dakle izvjesnoj humanizaciji koja je nepobitna karakteristika sveobuhvatne urbane ideologije ovoga naselja. Također, od hvarske biskupije Komižani su dobili dopuštenja za gradnju triju crkava u naselju te dogradnju postojeće crkve sv. Nikole. Sva četiri objekta i danas stoje u Komiži kao svjedočanstvo jednog vremena u kojem se razvijala kulturna i religijska svijest njezinih žitelja, kao i vremena u kojem su financijske prilike dopuštale ovakve građevinske poduhvate. Naime, osnova gospodarske egzistencije i povijesno-urbanističkog kontinuiteta Komiže temelji se na bavljenju ribarstvom njezina pučanstva. Upravo dohotkom od ulova, koji je bogatio i matičnu komunu te samu Veneciju, Komižani su podigli sakralne arhitektonske spomenike svoga mjesta koji su i danas, dvjesto godina nakon gradnje posljednjeg, amblematski punktovi komiškog urbanizma. Od rezidencijalnih spomenika, osim eklekticističke i izuzetno vrijedne palače Zanchi, malo se toga sačuvalo; vjerojatno zbog kasnijih dogradnji i pregradnji, no razlog se krije i u socijalnom i ekonomskom statusu ondašnjih stanovnika, koje su većinom činili ribari, vinogradari i obrtnici. Oni su podizali “palače” prilagođene svojim nazorima, objekte bez pompe i epidermnog sjaja. Te građevine u pravom su smislu rezidencije, od topografskog smještaja do praktičnosti života u njima, a danas čine ambijentalnu tradicijsku arhitekturu grada.

Kasnosrednjovjekovno formiranje naselja koje je potaknuto dolaskom benediktinaca s Biševa i njihova davanja u zakup obradivih površina kojih su bili vlasnici, kao i političke okolnosti na razmeđi dviju imperijalnih sila te ondašnje gospodarske prilike, rezultirali su razdobljem u kojem je Komiža demografski i urbanistički evoluirala, a njeni žitelji podigli arhitektonske spomenike koji u istoj kvaliteti i obimu nisu nakon toga vremena nikad više ponovljeni. To je bilo vrijeme rađanja grada.

LITERATURA:
BEZIĆ-BOŽANIĆ, Nevenka (1972.), Popis stanovništva Komiže u XVIII i početkom XIX stoljeća. Čakavska rič, II, 2, 65-112.
BEZIĆ-BOŽANIĆ, N. (2000.), Prilog poznavanju zemljišnih nazivlja na otoku Visu od 11. do 18. stoljeća. Čakavska rič, XXVIII, 1-2, 5-19.
FISKOVIĆ, C. (1968.), Spomenici otoka Visa od IX do XIX stoljeća, u: Viški spomenici (ur. Bezić-Božanić), Split.
MARDEŠIĆ, A. V. (1980.), Posveta oltara sv. Nikole u Komiži, Naša zajednica – glasnik župe Vis, br. 11.
OSTOJIĆ, I. (1964.), Benediktinci u Hrvatskoj II, Split.
TUDOR, A. (1994.), Dvije viške crkve i njihovo utvrđivanje u 17. stoljeću. Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 34, 285-301.
TUDOR, A„ PETRIĆ, N. (1998.), Ladanjska izgradnja prostora hvarske komune. Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 37, 229-265.

1 BEZIĆ-BOŽANIĆ, N. (2000.), Prilog poznavanju zemljišnih nazivlja na otoku Visu od 11. do 18. stoljeća. Čakavska rič, XXVIII, 1-2, 5-19, 5.
2 BEZIĆ-BOŽANIĆ, Nevenka (1972.), Popis stanovništva Komiže u XVIII i početkom XIX stoljeća. Čakavska rič, II, 2, 65-112, 65.
3 FISKOVIĆ, C. (1968.), Spomenici otoka Visa od IX do XIX stoljeća, u: Viški spomenici (ur. Bezić-Božanić), Split, 61-265, 150.
4 TUDOR, A. (1994.), Dvije viške crkve i njihovo utvrđivanje u 17. stoljeću, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 34, 285-301, 286.
5 OSTOJIĆ, I. (1964.), Benediktinci u Hrvatskoj //, Split,
6 TUDOR, A. (1994.), Dvije viške crkve i njihovo utvrđivanje u 17. stoljeću. Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 34, 285-301, 286.
7 OSTOJ1Ć, I. (1964,), Benediktinci u Hrvatskoj II, Split, 380.
8 TUDOR, A. (1994.), Dvije viške crkve i njihovo utvrđivanje u 17. stoljeću, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 34, 285-301, 286.
9 MARDEŠIĆ, A. V. (1980.), Posveta oltara sv. Nikole u Komiži, Naša zajednica – glasnik župe Vis, br. 11, 20.
10 BEZIĆ-BOŽANIĆ, N. (2000.), Prilog poznavanju zemljišnih nazivlja na otoku Visu od 11. do 18. stoljeća, Čakavska rič, XXVIII, 1-2, 5-19, 6.
11 TUDOR, A., PETRIĆ, N. (1998.), Ladanjska izgradnja prostora hvarske komune. Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 37, 229-265, 229.

Jedan komentar

  1. KMZ

    Gorenje brodi za Svetega Mkulu je paganski rtual; možda parvi dokaz starjega naseljo ol vega, a nošlo b se još i drugih dokazi da je Komza i starjo ol Isse. U ovi period su možda pop tek pocel cnt parve zapise, ca ne znaci da i pri ni bilo naseljeno. S obziron na polozaj i malo tezje vrovot da olpri oldovna ni bilo naseljo.

OSTAVITE SVOJ KOMENTAR