UDK / UDC:
913(497.5)(210.7)”652”
908(497.5)(210.7)”652”
Izvorni znanstveni rad / Original scientific paper
Primljeno / Received: 10. 11. 2015.

Autor: Slobodan Čače

U ovom prilogu razmatraju se dva pitanja: (1) o redoslijedu otoka srednje Dalmacije u Periegezi koji se razlikuje u odnosu na većinu drugih antičkih vrela te (2) o interpretacijama i vrjednovanjima navodno iznimnog smještaja Diomedova otoka u Periegezi.

Poredbene analize ukazuju na osobitu povezanost otoka Visa (Issa) s Hiličkim poluotokom (Perieg. 413), donekle potvrđenu i u Apolonija Rođanina (Argonaut. 4, 565): dolazeći sa sjeverozapada, Vis se javlja kao prvi od srednjodalmatinskih otoka. Kako Periegeza izrijekom navodi
i Timeja (Perieg. 412), zacijelo je ovaj autor prvi koji je ne samo Hile i njihov poluotok uveo u geografsku učenost nego je i istaknuo povezanost ovog poluotoka s Visom. Po svemu je to odjek vizualne povezanosti važne za antičke pomorce. Uostalom, analogni poredak, s Visom na prvom mjestu (sada bez Hiličkog poluotoka), nalazimo i u Strabona (2, 5, 20; 7, 5, 5).

Drugo se tiče Diomedova otoka koji je u Periegezi (431 – 433) spomenut u, kako neki smatraju, sasvim neočekivanom kontekstu: spomenut je nakon Lihnidskog (Ohridskog) jezera, pa se pomišlja na to da je riječ o kultu na
otočiću u Prespanskom jezeru, dakle daleko od Jadrana. No pomnija analiza opisa “ilirskog” odlomka ukazuje na to da se sve relacijske prostorne oznake u tekstu odnose na Iliridu, odnosno Ilire, pa nema razloga tražiti Diomedov otok izvan Jadrana (Palagruža). No ovdje se ističe da
je stvarna “anomalija” Periegeze samo geografsko povezivanje Diomedova otoka s ilirskom zemljom, dok svi drugi izvori otok povezuju s najbližim dijelom Italije, Apulijom.

Ključne riječi: Pseudo Skymnova Periegeza, grčka plovidba Jadranom, Hilida, Timej, Diomedov otok

O naravi djela

Djelo poznato pod nazivom Pseudo Skimnova Periegeza pripada osobitoj vrsti učenih geografskih spisa odmakle helenističke epohe. Didaktičke je
naravi, a sastavljeno je u stihovima (jampski trimetar). Nastalo je, kako se danas smatra, oko 120. g. pr. Kr. Autor mu je nepoznat, no smatralo se isprva da bi to mogao biti Skimno Hijanin, pisac koji je živio u ranijem 2. st. pr. Kr. i, kako se iz malobrojnih fragmenata zaključuje, također je sastavio geografsko djelo.1 Budući da se davno pokazalo da je ova atribucija neutemeljena, autor Periegeze označen je kao Pseudo Skimno.2 Periegeza inače pripada skupu manjih geografskih djela koja su bila sačuvana u jedinstvenom kodeksu nastalom krajem antike, odnosno u ranobizantsko doba. Sačuvani dio prijepisa sada je u pariškoj Nacionalnoj knjižnici
(Parisinus suppl. gr. 443; obilježava se siglom D). Periegezu i dio drugih djela ovog rukopisa objavio je 1855. Carl Müller u slavnoj ediciji Geographi
Graeci minores I.3

U novije je vrijeme podrijetlo djela temeljito istražio J. Marcotte, u sklopu novoga francuskog projekta kritičkih izdanja grčkih geografskih djela, edicija koje bi trebale postupno zamijeniti dijelom zastarjelo Müllerovo izdanje.4 Marcotteov je glavni cilj bio preispitati složenu povijest samoga
izvornog rukopisa kako bi još jednom provjerio podrijetlo i sudbinu kodeksa i njegov izvorni sadržaj, a samim time pokušao doznati i nešto više
o samoj Periegezi i, eventualno, njezinu autoru. Zaključna Marcotteova teza mogla bi se sažeti na sljedeće. Čini se da bi autor, koji djelo posvećuje bitinijskom kralju Nikomedu, mogao biti sam Apolodor Atenjanin. Apolodor, rođen oko 180. g. pr. Kr., poznat je kao autor niza djela: opsežne
Kronike u jampskim trimetrima (autor Periegeze ističe da odatle preuzima taj metar), dviju knjiga komentara o Katalogu brodova iz Ilijade, velikog
spisa O bogovima te geografskog djela, također u jampskim trimetrima. Ovaj Apolodorov spis, kako sačuvani fragmenti svjedoče, očevidno nije
isto što i naša Periegeza. Marcotte pretpostavlja da je Apolodor u stvari napisao dva geografska djela, oba u stihovima i oba s didaktičkom namjenom, s tim što je djelo poznato pod naslovom (Pseudo Skimnova) Periegeza, dijelom sačuvana rukopisnom predajom, načinjena kao “horografija”, opis svijeta na tradicionalni način, s podatcima o povijesti i etnografiji pojedinih predjela i naroda. Drugo djelo, koje poznajemo po malobrojnim fragmentima, imalo bi značaj geografije u strožem smislu. Ova distinkcija (horografija/ geografija) helenistička je tečevina, a potječe od Eratostena, velikog učenjaka iz 3. st. pr. Kr., aleksandrijskoga zlatnog razdoblja. Podrazumijevalo se da geografija u užem smislu riječi, ili naprosto geografija, sadrži podatke u kojima se svijet prikazuje na temelju astronomskih i matematičkih elemenata. Apolodor, koji je nedvojbeno pisao
slijedeći Eratostena, držeći se čak i Eratostenova redoslijeda opisa Sredozemlja (obrnuto od smjera kazaljke na satu, što je suprotno od tradicionalnoga grčkog opisivanja), sastavio je svoj geografski spis u dvije knjige; prva bi odgovarala “teorijskim” izlaganjima prema sadržaju prvih dviju Eratostenovih knjiga, dok bi druga Apolodorova knjiga odgovarala trećoj knjizi Eratostenove geografije.5

Marcotte dakle pretpostavlja da je Apolodor, pored ove “znanstvene” geografije koju je objavio pod svojim imenom, također napisao i drugo
djelo horografskog značaja (to jest našu Periegezu), ali, iz nekih razloga, ne pod svojim imenom.6 Daljnja proučavanja možda će potvrditi ispravnost hipoteze.

Glede datacije djela, Marcotte smatra da svi elementi koji pružaju uporišta za datiranje ukazuju na godine oko 120. – 110. pr. Kr. U dokazivanju je
dovoljno uvjerljiv te se mogu definitivno odbaciti ranija mišljenja o postanku djela oko 90. g. pr. Krista.7

Marcotteovo izdanje donosi i neke promjene u čitanju od kojih je najznatnija, ukoliko se tiče Jadrana, ona koja se odnosi na poredak stihova 391 – 401: po Marcotteu, stihovi 395 – 401 u Müllera, posvećeni Eridanu i pričama o jantaru, dolaze prije stihova posvećenih narodima oko gornjeg Jadrana (od Eneta do Mentora, 391 – 394 Müller), pa bi tako tekst dobio suvisliji izgled.8 Što se pak tiče sadržaja, Marcotte se pretežito ograničio na
sažete komentare, dok je glede bibliografije napravio izbor onoga što je korisno odnosno prijeko potrebno.

U ovom prilogu bavim se dvama pitanjima. Prvo je u vezi sa slijedom opisa otoka srednje Dalmacije, koji zaslužuje više pozornosti s obzirom na
(pomorsku) geografiju i s obzirom na druga antička vrela. Drugo se tiče Diomedova otoka koji je u Periegezi spomenut u, kako se nekima čini, sasvim neočekivanom kontekstu.9

Hilički poluotok i Isa

2.1. Uvodno bih napomenuo da Pseudo Skimno dijelom slijedi stariju grčku zemljopisnu predaju prema kojoj južni i dio srednjeg Jadrana pripadaju
Jonskom moru odnosno zaljevu (ili “kanalu, prolazu” – póros).10 Tako u njega tek nakon Mesapijaca i Ombrika dolazi Jadransko more.

Pseudo Skimno napominje da je o Jadranu pisao Teopomp (369 – 370) i njegovih se vijesti očevidno drži u čitavom početnom dijelu opisa Jadrana.
Prema Teopompu donosi i prve podatke o jadranskim otocima: tamo su otoci nalik Kikladskim i dijele se na Apsirtide i Elektride te na Liburnide
(372 – 374). Nešto dalje, govoreći o Histrima, spominje dva otoka koji daju izvrstan kositar (D. Marcotte 2000: 399-400, C. MÜller 1855: 392-393). U nastavku su spomeni Ismena i Mentora “iznad” Histra, pa Pelagonaca (inače na Jadranu nepoznatih) i Liburna te njima susjednih Bulina (401 – 404). Prema onomu što Periegeza ovdje sadrži, reklo bi se da se opis temelji na starijoj grčkoj geografskoj tradiciji, počevši s Hekatejem; Teopomp koji djeluje u drugoj polovici 4. st. pr. Kr., kako se čini, i sam slijedi ove predaje.

Pseudo Skimno međutim, u najmanju ruku počevši s Hiličkim poluotokom i Hilima, poseže za nešto mlađim vrelima. Slijedi naime prikaz Hiličkog poluotoka: velik poput Peloponeza, na njem je 15 gradova, nastavaju ga Hili, podrijetlom Heleni koje je utemeljio Hilo, i koji su se s vremenom pobarbarili (405 – 411); sve to pak kažu Timej i Eratosten (412: ὥς φασι Τίμαιός τε καὶ Ἐρατοσϑένης). Pa iako se radi o autorima koji su djelovali u 3. st. pr. Kr., jezgra njihova kazivanja zacijelo potječe iz starijeg doba.11 Moguće je da ju valja povezati s odnosima koje je Korkira održavala i sa srednjodalmatinskim područjem u svom najsretnijem razdoblju (između ranog 6. i prvih dviju trećina 5. st. pr. Kr.).12 Pri tomu se ipak čini da su upravo Timej i Eratosten zaslužni za to da je hilejska predaja (skupa s Hiličkim poluotokom) prihvaćena u helenističkoj učenosti.13

U ovoj prigodi međutim ukazujem na osobito geografsko određenje otoka Visa, odnosno njegovo povezivanje s Hiličkim poluotokom uz uočljivo odvajanje od drugih spomenutih srednjodalmatinskih otoka, Hvara i Korčule.

Radi lakšeg praćenja izlaganja donosimo sažet pregled ističući elemente kojima se izriču geografski odnosi:

(1) O Hilima i poluotoku, 405 – 411.

(2) O svemu tome kazuju Timej i Eratosten, 412.

(3) Odmah potom (413 – 414) o Visu:
Νῆσος κατ᾿αὐτοὺς δ᾿ ἔστιν Ἴσσα λεγομένη, Συρακοσίων ἔχουσα τὴν ἀποικίαν. “Kod ovih (sc. Hila) je otok zvan Isa, koji ima naseobinu Sirakužana.”

(4) O Iliridi i Ilirima, 415 – 425, počinjući s: Ἡ δ᾿ Ἰλλυρίς μετὰ ταῦτα παρατείνουσα γῆ “Ilirska se pak zemlja proteže nakon toga (sc.
Hila i Visa) …”

(5) S ilirskom zemljom ili točnije s Ilirima jasno su povezani Hvar i Korčula (426 – 428): Φάρος δὲ τούτων οὐκ ἄπωθεν κειμένη νῆσος Παρίων κτίσις ἐστὶν ἥ τε λεγομένη Μέλαινα Κόρκυρ᾿, ἢν Κνίδιοι κατῴκισαν “Nedaleko od ovih (sc. Ilira) leži Far, otok koji je naseobina Parana te zvana Crna Korkira koju su naselili Kniđani.”

Dvije stvari zavrjeđuju pozornost. S jedne strane veoma je važno što je Periegeza, osim donekle spornih mjesta u Diodora (15, 13, 4 i 14, 2), jedino antičko vrelo koje izrijekom spominje da su Isu osnovali Sirakužani. Uzevši u obzir činjenicu da je Timej povjesničar zapadnih Grka i sam rodom sa
Sicilije, čini se vjerojatnim da taj podatak u Periegezi potječe od njega.14 Naslućuje se dakle Timejeva dobra obaviještenost o Visu i tamošnjem grčkom polisu, pa je dopušteno smjelije suditi i o drugom aspektu koji nas ovdje posebno zanima: kako se vidi iz prethodnog pregleda odgovarajućeg odjeljka Periegeze, Vis je geografski povezan s Hilima, dok se druga dva otoka arhipelaga javljaju tek kasnije, u sklopu sadržajno nove cjeline, izričito povezani s Ilirima. Ta nova, “ilirska” cjelina naznačena je i
izričajem “poslije toga” (μετὰ ταῦτα). Po svoj prilici taj prijelaz nije odjek Timejeva izlaganja, već rezultat postupka autora Periegeze koji je procijenio
da će mu za sljedeću veliku cjelinu, Iliridu, bolje poslužiti neki drugi izvor (možda Efor).15

2.2. Navedeno mjesto u Periegezi ipak ne donosi najstarije svjedočanstvo povezivanja Hiličkog poluotoka s Isom. Više od stoljeća stariji spjev Argonautika Apolonija Rođanina sadrži slične podatke. Prikazavši kako su Argonauti našli privremeno zaklonište kod Hila, Apolonije je prilično opširno prepričao predaju o podrijetlu i sudbini Hila te ponešto o njihovu poluotoku (4, 522 – 551). Argonauti potom nastavljaju svoju plovidbu:

562 ἀλλ᾿ ἔθεον γαίης Ὑλληίδος ἐξανιόντες τηλόθι, τὰς δ᾽ ἀπέλειπον ὅσαι Κόλχοισι πάροιθεν ἑξείης πλήθοντο Λιβυρνίδες εἰν ἁλὶ νῆσοι,

565 Ἴσσα τε Δυσκέλαδός τε καὶ ἱμερτὴ Πιτύεια· αὐτὰρ ἔπειτ᾿ ἐπὶ τῇσι παραὶ Κέρκυραν ἵκοντο, ἔνθα Ποσειδάων Ἀσωπίδα νάσσατο κούρην, ἠύκομον Κέρκυραν, ἑκὰς Φλειουντίδος αἴης, ἁρπάξας ὑπ᾿ ἔρωτι· μελαινομένην δὲ μιν ἄνδρες

570 ναυτίλοι ἐκ πόντοιο κελαινῇ πάντοθεν ὕλῃ δερκόμενοι, Κέρκυραν ἐπικλείουσι Μέλαιναν· τῇ δ᾽ ἐπὶ καὶ Μελίτην …

“A oni su žurno plovili udaljujući se od Hilejske zemlje i ostavljali su iza sebe u moru Liburnske otoke koji su prije bili puni Kolšana svi po redu: Isa, Diskelad i dražesna Pitieja; a zatim su iza njih stigli do kraja Kerkire gdje je Posejdon nastanio djevojku, kćer Asopovu Kerkiru, lijepe kose, daleko od Flijuntske zemlje, pošto ju je bio oteo zbog ljubavne želje; a ljudi mornari
je iz mora gledaju kako se crni sa svih strana od tamne šume i zovu je Crna Kerkira. A iza nje su prolazili kraj Melite…”16

Jasna slika rasporeda otoka donekle je zamagljena spomenom Diskelada i Piteje, dvaju otoka koje nije moguće sigurnije identificirati; samo se
pretpostavlja da bi se moglo raditi o Braču i Hvaru.17 U svakom slučaju, među otocima nakon Hilejske zemlje na prvom mjestu je Vis. Vodeći računa o naravi teksta, uvijek se može dvojiti oko toga je li Apolonije doista dosljedno poštovao raspored koji je našao u svojem vrelu. No, u najmanju ruku jednaku težinu ima pretpostavka prema kojoj bi raspored otoka u vrelu bio sačuvan. Ovomu ponešto težine dodaje i povezanost Hilejske zemlje i Visa.

Valja spomenuti da na ovom mjestu uočavamo tragove dviju različitih predaja. Na jednoj strani je pisanje Teopompa koji Liburnima pripisuje većinu istočnojadranskih otoka, dakle i srednjodalmatinskih. No, iz ostataka Teopompova djela ne može se ništa zaključiti ni o tome je li Teopomp spominjao Hile i njihov poluotok, ni o njegovu rasporedu pojedinih istočnojadranskih otoka. S druge strane, ne znamo kako je Timej prikazao otočje jer osim navedenog spomena Visa, drugih podataka nema.
Koliko nam je poznato, predaju o “korkirskom” Hilu, Hilima i njihovu poluotoku prvi iznosi Timej. No, predaja ima veću starinu, kako je naglasio Katičić:18 pjesnik Panijasis već je u ranijem 1st. pr. Kr. znao za predaju o dva Heraklova sina imenovana po maloazijskoj rijeci Hilu,19 dok je Tukidid na dva mjesta (3, 72 i 81) spomenuo Hilajsku luku na Korkiri, očevidno nazvanu po lokalnom Hilu. Taj mit o sherijskom (korkirskom) Hilu mora
da je nastao u ranom razdoblju korkirskog polisa. Predaja o jadranskim Hilima mogla bi biti nešto mlađa i mogla bi se povezati s procvatom Korkire, odnosno u razdoblju od njezina osamostaljivanja od Korinta u ranom 6. stoljeću pa do kriza koje počinju u posljednjoj trećini 5. stoljeća pr. Krista. Panijasis i Tukidid u 5. st. pr. Kr. svjedoče o starini mita o korkirskom Heraklovu Hilu, a time čine i uvjerljivim i tvrdnju da je mit o jadranskim Hilima nastao u razdoblju korkirskih plovidbi duboko uz
istočnu stranu Jadrana.

* * *

Inače, valja još navesti da u prikazivanju srednjodalmatinskog otočja – polazeći od sjevera – još neki antički izvori na prvo mjesto stavljaju Vis.

Najprije Strabon u 2. knjizi nakon Apsirtida, Kuriktike i Liburnida navodi Isu, Tragurij pa Crnu Korkiru i Far (2, 5, 20: Λιβυρνίδες, ἔτι δ᾽ Ἴσσα καὶ
Τραγούριον καὶ ἡ Μέλαινα Κόρκυρα καὶ Φάρος). Potom pak u 7. knjizi, spomenuvši Liburnide, nastavlja da slijede drugi otoci od kojih su najpoznatiji Isa, Tragurij i Far (7, 5, 5: αἱ Λιβυρνίδες … εἶτ’ ἄλλαι
νῆσοι, γνωριμώταται δ᾽ Ἴσσα, Τραγούριον, Ἰσσέων κτίσμα, Φάρος ἡ πρότερον Πάρος, Παρίων κτίσμα …).

I u Ptolemeja je Vis postavljen prije ostalih otoka srednje Dalmacije (2, 16, 9), što bi moglo biti odjek navedene grčke geografske predaje.

Iz navoda u ostalim relevantnim vrelima ili se ne da ništa određeno zaključiti (Mela 2, 114; usp. do neke mjere i otočki niz u Ravenjanina 407-408) ili se Vis javlja u sklopu srednjodalmatinskog skupa (Plinije 3, 152; Peutingerova karta; Itin. Ant. 519, 3-4 – 520, 1-2).

2.3. Pri kraju priloga osvrnuo bih se na tri aspekta problematike: o značaju Hiličkog poluotoka, zatim o nekoliko opaski o navigaciji te o toponomastičkim pojavama.

Kako smo spomenuli, predaja o Hilima i njihov poluotok ulaze u učenu grčku geografiju zahvaljujući Timeju. Premda je zanimanje učenosti
svakako potaknulo osnivanje grčkih gradova na srednjodalmatinskim otocima u ranijem 4. st. pr. Kr., čini se vjerojatnim da je predaja starijega datuma i da potječe s Korkire. Arheološka slika u tom pogledu još uvijek nije dovoljno jasna, ali ima znakova da je grčki utjecaj doista dopro do
onoga što se nazvalo Hiličkim poluotokom već i prije osnivanja helenističkih naselja (Tragurij, Resnik/Sikuli). U svakom slučaju, doista se čini da je Hilički poluotok krajnja periferija svijeta koji su Grci doživljavali kao svoj. I možda nije slučajno došlo do promjene na početku helenističkog doba, u periodu kada poduzetni Isejci osnivaju uporišta na kopnu i učvršćuju veze sa susjednim domorodačkim zajednicama, kako na otocima tako i na kopnu. U neku ruku je osnivanje svetišta, kultnog mjesta posvećena Diomedu na rtu Ploča moglo označiti intenzivniji odnos s hiličkim prostorom.20

Kako mi se pak čini, ono izdvajanje Visa iz srednjodalmatinskog otočja, a napose njegovo povezivanje s Hiličkim poluotokom, doista bi moglo
biti odrazom osobita položaja otoka u kontekstu plovidbe ovim dijelom Jadrana. Dosadašnja razmatranja uloge rta Ploča (Diomedov rt), a oslanjajući se na davna Lučićeva izlaganja, dovoljno ukazuju na osobitost morskog prostora koji dijeli srednjodalmatinsko otočje od sjevernijega zadarsko-šibenskog otočja.

Riječ je o akvatoriju koji je otvoren prema pučini. Ovaj akvatorij, računajući od Žirja kao najjužnijeg otoka Šibenskog otočja, do dvaju položaja na jugu, sjeverne obale Visa odnosno rta Pelegrina (krajnji zapadni rt Hvara), mjeri nepunih 40 nautičkih milja. To je razdaljina koju mora prevaliti brod “duge plovidbe” koji plovi prema sjevernijim lukama Jadrana duž istočnojadranske rute. Upola je kraća razdaljina za brodove koji
također kreću prema sjevernijim lukama, ali polazeći iz neke luke šireg okruženja Salone (Tragurij, Resnik/Sikuli, Salona, Split, Epetij…) ploveći
kroz Šoltanski ili Drvenički kanal. Izašavši dakle na ovo relativno otvoreno more, pomorac se mora držati uočljivih orijentacijskih točaka. Upravo u
tom pogledu ključno značenje ima sam Vis, čiji su strmi obrisi izvanredno uočljivi i na velikoj udaljenosti. Na suprotnoj, sjevernoj strani javlja
se nekoliko šibenskih otoka s brdima iznad stotinu metara nadmorske visine, ali se najbolje uočava i najkorisniji je obris Žirja jer je to ujedno
i posljednji otok Šibenskog arhipelaga računajući od kopna prema pučini. Polazeći od ovih zapažanja, uzevši u obzir i osobite meteorološke uvjete
akvatorija na koje je davno upozorio Lučić, čini se da je u Periegezi, zacijelo s dobrim razlogom, istaknuta ova navigacijska relacija Visa i Hiličkog
poluotoka.21

S gornjim bi moglo biti povezano i otočje Keladuse (Celadussae) koje spominje Plinije (Nat. hist. 3, 152). Nagađa se da bi to bilo ime Kornata, ali prave potpore takvoj procjeni zapravo nema. Značajno je da se radi o nesumnjivo grčkom imenu, što podrazumijeva da je riječ o elementu imenovanja nastalom u pomoračkom krugu, onoj sredini u kojoj je dominirao grčki jezik. Kada se pak promotri Plinijev tekst, čini se
ispravnije pretpostaviti da su Keladuse zapravo Šibensko otočje, niz otoka i otočića posloženih u redove dinarskog smjera, od Prvića i Zlarina
u prvom redu do kopna pa do Žirja prema pučini. Prema prethodnim zapažanjima, navigacijsko značenje, napose Žirja, nedvojbeno je.22 No, ovdje je najvažniji Plinijev tekst.

Contra Iader est Lissa et quae appellatae, contra Liburnos Crateae aliquot nec pauciores Liburnicae, Celadussae, contra Tragurium Bova et capris laudata Brattia, Issa civium Romanorum et cum oppido Pharia …23

“Spram Jadera je Lisa i one koje su spomenute, spram Liburna Krateje i ne manje brojne Liburnike, Keladuse, spram Tragurija Bova i po kozama hvaljena Bratija, Isa rimskih građana i Farija s gradom …”

Ne ulazeći u probleme restitucije ovog stavka koji je u rukopisima znatno iskvaren,24 ostajemo kod proste konstatacije: nakon što su navedeni otoci pred sjevernom Dalmacijom, zaključno s Liburnskim otočjem (Liburnicae), spomenute su Keladuse, a nakon njih Čiovo uz Trogir (contra Tragurium Bova), Brač (Brattia), Vis (Issa) i Hvar (Pharia). Drugim riječima, držeći se geografskog kriterija, Keladuse bi trebale biti ono otočje koje se
nalazi između srednjodalmatinskog otočja s jedne i Zadarskog otočja s druge.

Kako smo spomenuli, grčko imenovanje upozorava na navigacijsku relevantnost otočja, isto ono na što nas upućuje i sprega Hilički poluotok – Vis u Periegezi.

3. Diomedov otok

3.1. Kako smo već naveli, nakon spomena Ise u Periegezi slijedi duži odlomak posvećen Ilirima, njihovoj zemlji i običajima, kao i otocima i ponekim susjednim etnijama (stihovi 415 – 433). U sklopu te cjeline nalazi se i spomen Diomedova otoka koji bi se, prema nekim mišljenjima, mogao nalaziti ne na Jadranu već u unutrašnjosti, u pograničnom pojasu
između Ilirije i Makedonije. Pregledavši tekst, razmotrit ćemo argumente na kojima se temelji ovaj začudni smještaj Diomedova otoka.

Spomenutu cjelinu tvori nekoliko tematski jasno označenih užih “jedinica”.

(A) O Ilirima i njihovim običajima i ustroju (415 – 425). Uznoseći vrline ilirskih običaja i načina života, ovaj stavak gotovo je jedinstven u antičkoj
književnosti koja nerijetko za Ilire nije nalazila lijepih riječi.

(B) Slijedi prikaz dvaju otoka na kojima se nalaze grčke naseobine: parska na Faru, knidska na Crnoj Korkiri (426 – 428). Smještaj ovih otoka određen je izrazom “nedaleko od ovih” (τούτων οὐκ ἄπωθεν), dakle Ilira.

(C) Poslije toga spominje se veliko jezero, Lihnidsko (Ohridsko, 429 – 430). Položaj jezera određen je izrazom “kod njih” (παῤ αὐτοῖς), dakle i opet Ilira.

(D) U stihovima 431 – 433 govori se o Diomedovu otoku:

Προσεχὴς δὲ νῆσός ἐστιν, οὗ φασίν τινες
ἐλθόντα Διομήδην ὑπολιπεῖν τὸν βίον:
ὅθεν ἐστὶ Διομήδεια ταύτῃ τοὔνομα.

“U blizini je otok kamo kažu da je došao Diomed i tamo ostavio život; odatle mu je ime Diomedov otok.”25

(E) Spomenom Diomedova otoka, kako se čini, zaključena je “ilirska” cjelina: u nastavku se spominju Brigi (434) – kako će se dalje vidjeti, dobro je pogledati i odgovarajući stih:

῾Υπὲρ δὲ τούτους εἰσὶ Βρῦγοι βάρβαροι.

“Poviše ovih su barbari Brigi.”

I ovdje je smještaj određen s obzirom na Ilire: “poviše ovih (sc. Ilira)” (῾Υπὲρ δὲ τούτους).

Potom u nastavku obale prema jugu slijede Epidamno i drugo, uz napomene o odgovarajućem zaleđu.

3.2. Vratimo se Diomedovu otoku. Ovakav smještaj unutar teksta naveo je dio znanstvenika da pretpostave kako u Periegezi Diomedov otok zapravo također pripada tom istom predjelu u zaleđu, negdje nedaleko Ohridskog jezera. Hammond je pretpostavio da je riječ o otočiću na Prespanskom jezeru, u blizini Ohrida i, barem okvirno, u oblasti gdje se inače traže Brigi.26 U svom komentaru Marcotte pak napominje da stihovi 429
– 434 govore o unutrašnjosti naspram obalnih oblasti te da bi stoga možda valjalo prihvatiti Hammondovu sugestiju.27

U prikazu sadašnjeg stanja istraživanja Diomedova kulta na Jadranu Maria Paola Castiglioni kaže da Pseudo Skimno jedini smješta Diomedov otok “u posve različit geografski kontekst, na jezero Lihnid (današnje Ohridsko jezero …”, precizirajući da se radi o Malom Prespanskom jezeru kod Ohridskog na kojem je otočić s ostatcima iz (grčke) antike, koji su sami po sebi nedovoljni kao potvrda Diomedova kulta na tom mjestu. Zaključuje da “the literary passage in question is too obscure and isolated to be seriously considered”.28

No radi li se doista o tome da tekst Periegeze nužno upućuje na unutrašnjost kopna i je li doista ovaj navod toliko “taman” i “izoliran” da ga ne bi trebalo “ozbiljno razmotriti”?

Valja istaknuti da je još C. Müller primijetio da se stavljanje Diomedova otoka uz ilirsku obalu, osim u Periegezi, nigdje drugdje ne javlja.29 Ali
nije posumnjao u to da je riječ o otoku na Jadranu. Gotovo stoljeće i pol kasnije ni drugi vrsni filolog, Katičić, nije drukčije shvatio navedeni stavak iz Periegeze. 30

U prikazima antičke geografije autori se služe različitim postupcima u nastojanju da izraze prostorne odnose pojedinih pojava. U Periegezi
se načelno, prateći obalu Sredozemlja, autor drži zadanog redoslijeda. Ipak, došavši do složenijeg sklopa kao u slučaju Ilirije, autor će posegnuti za
“radijalnim” rasporedom: sve pojave prostorno su određene s obzirom na Ilire. Kako smo prikazali prethodno (B-E), svaka je pojava definirana
odrednicom prostorne relacije: (B) otoci Far i Crna Korkira su “nedaleko od ovih (sc. Ilira)” (τούτων οὐκ ἄπωθεν); (C) Lihnidsko jezero je “kod njih (sc.
Ilira)” (παῤ αὐτοῖς),; (D) Diomedov otok je “u blizini” (προσεχὴς); (E) Brigi su “poviše ovih (sc. Ilira)” (ὑπὲρ δὲ τούτους).

Prema svemu, najuvjerljivije je tumačenje prema kojem je “blizina” Diomedova otoka određena time što se nalazi “u blizini” Ilira.

3.3. Nama se pak čini da je zanimljivije nešto drugo: činjenica da je Periegeza jedini antički izvor koji Diomedov otok povezuje s Ilirima, na što je upozorio već C. Müller. Ovdje je zapravo suvišno navoditi sve spomene u antičkoj književnosti u kojima je Diomedov otok (otoci) u pravilu smješten uz Apuliju.31 Jedinu vezu s Ilirima nalazimo u Antonina Liberala koji govori o napadu Ilira na Dorane, potomke Diomedove pratnje naseljene na
otoku.32

Povezivanje Diomedova otoka s Ilirijom nedvojbeno je usamljeno, ali valja imati na umu da je nestala većina antičkih djela, pa i onih s geografskim
podatcima.

Čitav odlomak koji slijedi nakon prikaza Ilira i njihovih običaja, počevši sa stihom 426 i zaključno sa stihom 434, mogao bi potjecati od Apolodorova Kataloga brodova iz Ilijade, štoviše, posredstvom toga teksta autor Periegeze možda prenosi Eforove podatke – ako ih nije i sam izravno koristio.33

Ne čini nam se umjesnim nastavljati s ovim razmatranjima. Vjerujem da je po sebi dovoljna činjenica da je autor Periegeze povezivanje Diomedova otoka s Ilirijom preuzeo iz nekoga starijeg djela. Ako bismo se morali odlučiti za neku pobližu odredbu, radije bismo pomišljali na autora
Efora iz sredine 4. stoljeća. Njemu se pripisuje i spominjano pohvalno kazivanje o običajima Ilira koje je također iznimno: zapravo se time potpunije sagledava kontekst, a nije potkrepa hipotetičkoj atribuciji.


1 O Skimnu Hijaninu: F. Gisinger 1927: 661-672. Jedan
od malobrojnih fragmenata spominje Hvar kao liburnski
otok: fr. 6, v. F. GISINGER 1927: 667-668. Inače mi je
nejasno zašto se u domaćoj literaturi javlja tvrdnja prema
kojoj je Skimno logograf iz 5. st. pr. Krista.

2 Skimnovo autorstvo definitivno je odbacio A. Meineke, v.
Scymni Chii periegesis … 1846.

3 C. MÜller 1855: Scymni Chii, ut fertur, Periegesis, 196- 237.

4 D. Marcotte 2000. Marcotte inače smatra da ime Periegesis (udomaćeno s posebnim obzirom na Müllerov autoritet) ne odgovara posve terminologiji antičke geografske književnosti, dok je u samom djelu upotrijebljen izraz
períodos tês gês, “obilazak zemlje”; otuda Marcotteov izbor naslova, s francuskim prijevodom kao Circuit de la Terre. Ovdje ćemo se služiti tradicionalnim naslovom iz sasvim praktičnih razloga.

5 D. Marcotte 2000, pos. 35-46.

6 D. Marcotte 2000.

7 D. Marcotte 2000, datacija.

8 D. Marcotte 2000.

9 O istočnom Jadranu u Pseudo Skimnovoj Periegezi pregledno M. KOZLIČIĆ 1990: 144-166, s korisnim napomenama o navigacijskim aspektima.

10 Perieg. 361-362: Μετὰ τὴν Ἰταλίαν εὐθὺς Ἰόνιος πόρος κεῖται.

11 V. dalje u vezi s Hilima (odjeljak 2.2.)

12 S. ČAČE 2002.

13 Iscrpno o Hilima i njihovu poluotoku R. KATIČIĆ 1995: 387-398; usp. također 101-105 (s obzirom na odgovarajuće mjesto Apolonijeva epa Argonautika).

14 Jacoby je sve stihove 405 – 414, dakle i vijest o Isi, uključio u Timejev F 77. Novije studije posvećene Timeju: L. PEARSON 1987 i R. VATTUONE 1991.

15 F. GISINGER 1927: 683, citira starija mišljenja.

16 R. Katičić 1995: 101-102.

17 R. KATIČIĆ 1995: 101-102, 109, 190-191.

18 Iscrpno u R. KATIČIĆ 1995: 395-396, 397-398.

19 Sholijast uz Argonaut. 4, 1149.

20 Prvi prikaz nalazišta: ČAČE 1997; cjeloviti prikazi rezultata istraživanja BILIĆ-DUJMUŠIĆ 2002; BILIĆ-DUJMUŠIĆ 2004; v. također ČAČE – ŠEŠELJ 2005. Obuhvatna studija nalazišta i kulturno-povijesnog konteksta u neobjavljenoj disertaciji ŠEŠELJ 2010.

21 LUČIĆ 1986: 198-203; usp. KOZLIČIĆ 1990: 158-162.

22 Ovdje upućujem na nešto opširnija razlaganja u prilogu “Šibensko otočje u antičkim vrelima”, u: Toponimija Šibenskog otočja, Biblioteka Onomastica Adriatica, knj. 7, Centar za jadranska onomastička istraživanja, Sveučilište u
Zadru (u tisku).

23 Prema izdanju ZEHNACKER 1998.

24 V. u ZEHNACKER 1998: 115.

25 R. KATIČIĆ 1995: 371.

26 N. G. L. Hammond 1967: 93, n.3.

27 D. Marcotte 2000: 204.

28 M. P. CASTIGLIONI 2008: 18.

29 C. MÜLLER 1855: 214: “Diomedea insula in Illyriae litore nusquam, quantum scio, memoratur”.

30 R. KATIČIĆ 1995: 371.

31 Iscrpan pregled vijesti s komentarima donosi R. KATIČIĆ 1995: 333-386; pregled spomena samog otoka u The Adriatic islands Project, Vol. 3, 2006, 143-165.

32 Antonin Liberal, Met. 37; v. r. KATIČIĆ 1995: 357-358.

33 F. GISINGER 1927: 683, citira mjesta prethodnih analiza.

Bibliografija / Bibliography

Popis skraćenica / List of abbreviations
RE – Paulys Real-Encyclopädie der klassischen Altertumswissenschaft: neue Bearbeitung (eds. A. F. Pauly,
G. Wissowa, W. Kroll, K. White), Stuttgart.

Popis literature / Literature

S. BILIĆ-DUJMUŠIĆ, 2002 – Siniša Bilić-Dujmušić, The
archaeological excavations on Cape Ploča, u: Grčki utjecaj na istočnoj obali Jadrana / Greek influence along the East Adriatic coast: Zbornik radova sa
znanstvenog skupa održanog 24. do 26. rujna 1998.
god. u Splitu, ur. N. Cambi, S. Čače, B. Kirigin, Split:
Književni krug, 2002, 485-497.
S. BILIĆ-DUJMUŠIĆ, 2004 – Siniša Bilić-Dujmušić,
Excavations at Cape Ploča near Šibenik, Croatia, I
Greci in Adriatico 2, 18, Roma, 2004, 123-140.
M. P. CASTIGLIONI, 2008 – Maria Paola Castiglioni,
The Cult of Diomedes in the Adriatic: Complementary Contributions from Literary Sources and Archaeology, in: Bridging the gaps: sources, methodology
and approaches to religion in History, ed. Joaquim
Carvalho, Pisa: Plus-Pisa university press, 2008, 9-28.
S. ČAČE, 2002 – Slobodan Čače, Corcira e la tradizione
greca dell’espansione dei Liburni nell’Adriatico orientale, u: Grčki utjecaj na istočnoj obali Jadrana / Greek
influence along the East Adriatic coast: Zbornik radova sa znanstvenog skupa održanog 24. do 26. rujna 1998. god. u Splitu, ur. N. Cambi, S. Čače, B. Kirigin,
Split: Književni krug, 2002, 83-100
S. ČAČE – L. ŠEŠELJ, 2005 – Slobodan Čače – Lucijana Šešelj, Finds from the Diomedes’ sanctuary on
the Cape Ploča: new contributions to the discussion
about the Hellenistic period on the east Adriatic, u:
Illyrica Antiqua. Ob honorem D. Rendić-Miočević.
Radovi s međunarodnog skupa o problemima antičke
arheologije, Zagreb, 6-8. XI. 2003., ur. M. Šegvić – I.
Mirnik, Zagreb, 2005, 163-186.
The Adriatic islands Project, Vol. 3, 2006 – The Archaeological Heritage of Vis, Biševo, Svetac, Palagruža
and Šolta. The Adriatic islands Project, Vol. 3, ed. V.
Gaffney – B. Kirigin, Oxford: BAR International Series 1492, 2006.
F. GISINGER, 1927 – Friedrich Gisinger, 1) Skymnos,
RE III, 1, Stuttgart, 661-687.
N. G. L. HAMMOND, 1967 – N. G. L. Hammond,
Epirus. The Geography, the Ancient Remains, the
History and the Topography of Epirus and Adjacent
Areas, Oxford: Clarendon Press, 1967.
R. KATIČIĆ, 1995 – Radoslav Katičić, Illyricum mythologicum, Zagreb: Antibarbarus, 1995.
B. KIRIGIN – S. ČAČE, 1998 – Branko Kirigin – Slobodan Čače, Archaeological evidence for the cult of
Diomedes in the Adriatic, Hesperìa, 9, Roma, 1998,
63-110.
M. KOZLIČIĆ, 1990 – Mithad Kozličić, Historijska geografija istočnog Jadrana u starom vijeku, Split: Književni krug, 1990.
I. LUČIĆ, 1986 – Ivan Lučić (Lucius), O kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske, prev. B. Kuntić-Makvić, Zagreb:
Latina et Graeca, 1986.
D. MARCOTTE, 2000 – Didier Marcotte, Les géographes grecs I. Introduction générale. Pseudo-Scymnos:
Circuit de la Terre, Paris: Belles Lettres, 2000.
C. MÜLLER, 1855 – Carl Müller, Geographi Graeci minores, I (GGM I.), Paris, 1855.
L. PEARSON, 1987 – Lionel Pearson, The Greek Historians of the West: Timaeus and his Predecessors,
Atlanta: American Philological Association, Scholars
Press, 1987.
Scymni Chii periegesis … 1846 – Scymni Chii periegesis
et Dionysii descriptio Graeciae, ed. A. Meineke, Berlin, 1846.
L. ŠEŠELJ, 2010 – Lucijana Šešelj, Promunturium Diomedis: svetište na rtu Ploča i jadranska pomorska
trgovina u helenističkom razdoblju, Doktorska disertacija (rukopis), Sveučilište u Zadru, Zadar, 2010.
R. VATTUONE, 1991 – Riccardo Vattuone, Sapienza
d’occidente. Il percorso critico di Timeo di Tauromenio, Bologna: Pàtron, 1991.
H. ZEHNKACKER, 1998 – Hubert Zehnacker, Pline
l’Ancien, Histoire naturelle, livre III. Texte établi, traduit et commenté par Hubert Zehnacker, Paris: Les
Belles Lettres, 1998.

OZNAKE

iliri | Otok Vis | Povijest otoka Visa | Slobodan Čače | prošlost (kategorija)

OSTAVITE SVOJ KOMENTAR