Osnovna geološka karta

O tektonskom okviru trijasa u Komiškom zalivu

Napisao redovni pravi Član.

Dr. Marijan Salopek

 21. listopada 1938.

Pojas trijasa u Komiškom zalivu već je odavna svratio pažnju geologa, jer je to jedino mjesto na jadranskim otocima, gdje se javljaju stariji slojevi od kredne formacije. Njemački, talijanski i naši geolozi sudjelovali su u proučavanju ovoga doduše malenog, ali zato to značajnijeg i neobičnog dijela naše zemlje.

Kratak historijat proučavanja trijasa kod mjesta Komiže prikazao sam već god. 1926 (j, I, p. 102), a o najvažnijoj novijoj literaturi bilo je govora na istom mjestu god. 1934 (5, II, p. 103). Među novijim radovima naročito se ističe rasprava H. Vettersa (7), u kojoj su opisani u prvom redu stratigrafsko-paleontološki i tektonski odnosi jednoga dijela lijeve obale, ali se donosi i opći prikaz geološkog postanka Komiškog zaliva.

Komiski zalivobrubljuje u sjeveroistočnom dijelu prostrano Komiško polje, koje je u pozadini okruženo vrhovima: Orlovica, Pardašovica, Bačvica, ograncima planine Hum itd. Sa sjevera i juga obuhvaćen je Komiški zaliv strmim stijenama lijeve i desne obale. Lijeva (južna) obala seže do rta Štupišće, a desna (sjeverna) obala proteže se do rta Knez. (Tab. t.)

U ovoj ću raspravi potanje prikazati tektonske odnose cijelog okvira trijasa Komiškog zaliva i njegove bliže okoline na lijevoj i desnoj obali kao i u pozadini Komiže.

Iz dosadašnjih radova najbolje je poznata geološka građa lijeve obale između uvale Mlini i Kupinovca, koja se zato i ovdje stavlja na prvo mjesto.

Lijeva obala

Svjetlosivi gusti kredni dolomiti, koji sa zapadne strane okružuju podnožje brda Hum, spuštaju se zapadno od kote 389 ispod viške ceste u strmim odsjecima k moru, koje desežu tek u uvali zvanoj Pizdica. Obala je u području uvala Mlini, Kamenica, Nova pošta, Templus i Stara pošta pretežno izgrađena od trijadičkog kamenja, među kojim pored sadrenih lapora i sadre zauzima vidnu ulogu eruptivno kamenje. Upravo to vulkansko kamenje, koje sastoji ponajviše od tufova i eruptivnih pokrova, neobično kontrastira svojom zelenom i smeđom bojom sa svijetlim kredniro dolomitima i vapnencima u pozadini i bitno pridonosi neobičnoj i veličajnoj slici komiške krajine. (Tab. II., si. 1.)

Sadreni lapori i eruptivi ostadoše sačuvani samo u uskom pojasu, koji se može najbolje proslijediti uzduž morskih uvala od sjevera prema jugu.

Na rtu ispod crkve sv. Roka javljaju se kvartarne breče, koje su neizrazito vrstane i naklonjene prema SSW pod kutom od 30°. One izgrađuju i sjeverozapadnu obalu uvale , a na njih se nadovezuje prostrano žalo.

Na sjeverozapadnoj strani uvale Mlini nalazi se u donjem dijelu obale nekoliko izdanaka smeđe trošnog tufa. Pršinci su bolje razvijeni na jugoistočnoj strani uvale, gdje su u dnu zeleni, a prema gore smeđe trošni. (Tab. II., si. 2.)

Između uvale Mlini i Kamenice nalazi se malena uvala zvana Vrtalac. Na rtu, koji dijeli uvalu Mlini od Vrtalca, vide se izdanci čvrstog eruptiva uvršteni u tufovima, koji padaju prema SSE. Tufovi sežu preko 100 m na obalu, a dalje na istok ih prekrivaju breče. I na rtu između Vrtalca i Kamenice na obali su eruptivni pokrovi sa tufovima, koji su neizrazito vrstani i naklonjeni prema NNE pod kutom od 50—70°, tako da čine sinklinalu s onima iz uvale Mlini.

U uvali Kamenici zahvaćeno je neposredno na obali poznato komiško vrelo. Na jugoistočnoj strani ove uvale izbijaju kompaktni eruptivni pokrovi u debljini od tri metra, pod njima je zelen tuf konglomeratskog sastava, a u krovu je smeđe rastrošen tuf. Nad Kamenicom bivaju tufovi naskoro pokriveni brečama i siparom, tako da njihovi izdanci ne sežu daleko od puta, što vodi nad obalom.

Najljepše su otkriveni vulkanski pršinci u visokoj stijeni na oduljem rtu, koji dijeli uvalu Kamenicu od pošte. I tu su tufovi u gornjem dijelu pretežno smeđe trošni. U njima ima vulkanskih bombi i manjih i većih uklopaka dijabaza. Tufovi se produžuju uz obalu sve do u unutrašnjost sjevernoga dijela Nove pošte, gdje su također često konglomeratskog sastava.

Uvala Nove poste poznata je i po svom znatnom ležištu sadre, koje je otkriveno u sredini ove uvale u ovećem kamenolomu, u kojem je rad u novije vrijeme obustavljen zbog nepovoljnih geoloških odnosa. Sadra se nalazi u podu sadrenih lapora, kojima je naokolo okružena. (Tab. II, si. 3, 4.) Sadreni lapori sežu preko 100 m nad obalu Nove pošte, a pošto su relativno prhki i krušljivi, to ih oborinske vode za kišne sezone brzo razvaljuju, urezuju u njima brojne jarke i žljebove i urušavaju ih, tako da na strmom pobočju ugrožavaju kamenolom pod njima. (Sl. 1.)

Već odavna se smatra, da je eruptivno kamenje i sadreni lapori u okolini Komiže trijadičke starosti. God. 1867 piše F. Hauero tom kamenju ovo: »Alle genannten Gesteine liegen offenbar unter den Kreidekalken, und schon der Umstand, dass sie keine Bruchstiicke derselben einschllessen, lasst auf ihr relativ hoheres Alter schliessen. Aller Wahrscheinlichkeit nach gehoren sie ebenso wie die Augitporphyr- oder Melaphyrtuffe anderer Punkte der Alpen, namentlich der Seisseralpe, oder oberen Trias an…« (1, p. 90.)

Još ranije piše o tektonskom položaju tih tvorevina G. Stache: »alles alter und unter die Kalksteine einfallend«.

Pouzdani podaci o starosti sadrenih lapora utvrđeni su tek mnogo kasnije. God. 1911 našao je H. Vetters u uvali Nove pošte, u laporu, koji je bio uložen u sadri, maknu faunu gastropoda, na osnovu koje je utvrđena gornjotrijadička starost ovih slojeva,, tako da ih možemo uvrstiti u rabeljske naslage (7, p. 92).

U sadašnjem kamenolomu sadre nema više laporastih uložaka sa fosilima, jer su očito daljim otkopavanjem sadre razvaljeni. U siparištu nad sadrom nađeno je naknadno još nešto fosila u lisnatim žućkastosmeđim laporima u visini od kojih 10 m nad morem, a koji su pohranjeni u Geološkom zavodu univerziteta u Zagrebu.

Pored pomenutih lisnatih sadrenih lapora nalaze se u rabeljskim slojevima u uvali Nove pošte i znatni ulošci sive gline.

Na sjevernoj strani uvale Nove pošte sadreni lapori graniče u donjem dijelu sa tufovima, a na jugoistočnoj su strani u dodiru sa krednim dolomitima, koji se u strmim odsjecima spuštaju s viške ceste.

Kredni dolomiti ne leže na sadrenim laporima, nego ih podilaze, a njihovi strmi odsjeci jesu izdanci dislokacijske plohe, kojom su sadreni lapori podsječeni. Zato se i ne može očekivati, da će se kamenolom sadre moći znatno produžiti u horizontalnom smjeru, jer će naskoro naići na rasjednu plohu krednog dolomita..

U Novoj pošti padaju sadreni lapori pod kutom od 30—50” prema ESE, njihovo je vrstanje dosta neizrazito. Dislokacijska ploha krednog dolomita je okomita do naklonjena prema WNW pod kutom od 8o°. (Sl. 2.)

Nad ovom uvalom nalazi se između krednih dolomita i sadrenih lapora oko 10 do 15 m visoka stijena žutih, gustih pretežno vapnenih breča, koje prate dislokacijsku plohu u smjeru WNW—SSE. Te brcce počinju u visini od 40 m nad morem i sežu sve do viške ceste. Ponajviše su čvrsta sastava, pa se onda i razlikuju od ostalih breča u komiškoj okolini. Mjestimice su izmiješane sa sadrenim laporima. Čini se, da su to pretežno siparske breče, a od česti i tektonske prirode (7, p. 88).

Dislokacijska ploha krednog dolomita nastavlja se i približuje moru u uvali Templus, koja je od Nove poste odijeljena samo malenim rtom, koji je od urušenih krupnih dolomitnih breča. Tu se može lijepo promatrati kontakt sadrenih lapora sa dolomitima. (Tab. II, si. j.) U Templusu su sadreni lapori intenzivno nabrani i strmo naklonjeni prema ESE, do osovni. I ovdje se nalazi između krednog dolomita i sadrenih lapora pojas vapnenih i dolomitnih breča, koje odgovaraju onima u Novoj pošti. Dislokacijska ploha pada strmo k moru pod kutom od 75 do 8o° i podilazi dakle sadrene lapore. (SI. 3.)

U brečama, koje su prislonjene uz dolomit, ima i sadrenih lapora, pa su uglavnom slabo vezane.

Unutrašnjost uvale Templus je od sadrenih lapora, koji se dižu visoko na obalu, isprekidani grebenom vulkanskog tufa. Ti trijadički sedimenti izgledaju kao priljepljeni na kredne dolomite u njihovoj pozadini.

S južnog ruba Templusa produžuje se vijenac pršinaca na sjevernu obalu uvale Stare poste, gdje tvori oko 8 m visoku stijenu. Pršinci su neizrazito vrstani, u donjem dijelu više kompaktni i pretežno konglomeratskog sastava, a u visini od kojih jo m nad morem padaju prema ESE pod kutom od 70°. Nad njima su sadreni lapori. Ovi izgrađuju i jedan dio obale Stare pošte, a na južnom rtu njezinu nalaze se znatne mase blokova, među njima mnogi od više kubnih metara, djelomično slijepljeni u goleme dolomitne breče, koje potječu od urušavanja dolomitnih stijena u pozadini. Znatan dio pomenutih breča razasut je u velikim trupcima i po morskom dnu. Ovaj širok rt dijeli uvalu Stare pošte od uvale Pizdice.

Tek u ovoj uvali doseže rasjedna ploha morsku obalu u visokoj i strmoj stijeni. (Tab. III, si. 3, 4.) To je ona uvala, koju je već proučavao H. Vetters (7, p. 93) i prvi u njoj pravilno utvrdio tektonske odnose trijasa i krede.

Sjeverna polovina uvale Pizdice je od tamnosivih sadrenih lapora, koji su intenzivno isprepleteni sađrom. U unutrašnjosti ove uvale ima u dnu obale jedan veći izdanak sadre, u kojem se također nalaze brojni ulošci lapora. Sadreni su lapori tanko vrstani i padaju prema ESE pod kutom od jo do 70°. Oni stoje u kontaktu sa krednim dolomitima, koji se u visokoj dislokacijskoj plohi produžuju u ovu uvalu. To je ista dislokacijska ploha, koja se može slijediti kroz Novu poštu, Templus i Staru poštu, a koja tek u ovoj uvali doseže more, tako da izgrađuje i znatan dio obale. (Sl. 4.)

U cijeloj komiškoj okolini u ovoj je uvali najljepše otkriven kontakt trijasa i krede. U gornjem dijelu pada đislokacijska ploha prema ¥NW pod kutom od 60 do 8o°, a tamo, gdje počinju sadreni lapori, lomi se gotovo pod pravim kutom, te se nakon toga opet produžuje u prijašnjem smjeru. Čini se, da su upravo pod tim povijanjem rasjedne plohe sadreni lapori našli zaštitu i bolje se očuvali. (Sl. 5.)

Iz dolomitne stijene izbijaju u ovaj uvali nešto nad morskom razinom tri vrela, tako da voda pada izravno u more. Kako je rečeno, rasjedna se ploha lomi i savija, pa nalazimo i pad prema kopnu, ali uglavnom i ovdje dolomiti podilaze sadrene lapore.

U svim dosada spomenutim uvalama sadreni lapori padaju u kopno, to jest prema ras jednoj plohi, koja je ponajviše strmo naklonjena k moru i podilazi sadrene lapore.*

* Na priloženoj shematskoj geološkoj karti (Tab. I) označen je tektonski okvir trijasa na lijevoj obali kao i u pozadini Komiže jačom crtom. Na nekim se mjestima ta crta ne može povuci na granici trijasa i krede, jer je zastrta siparskim brečama. Ona je u tom slučaju povučena na dislokacijskoj plohi iznad breča. To važi napose i za desnu obalu. Na lijevoj je obali đislokacijska ploha često isprekidana, pa je i u karti samo shematski ucrtana.

Rt između uvale Pizdice i Velog zala od velikih je blokova, koji sastoje od dolomitnih breča, koje more na obali razvaljuje.

Nad Velim žalom dolomitni se odsjeci cijepaju i slabo ističu, a čini se, da padaju strmo k moru. I u ovoj su uvali u sjevernom dijelu sačuvani trijadički sedimenti u obliku sadrenih lapora, koji su na površini izmiješani kvartarnim brečama. Od dolomitnih krupnih breča je rt između Velog žala i uvale u kojoj se još posljednji put javlja na lijevoj obali trijadičko kamenje.

U sredini Utlice nalazi se izdanak žućkastosivih sadrenih lapora, koji padaju u smjeru SSE strmo u obalu, a jako su izmiješani vapnenim brečama. Do njih jc rđast vulkanski tuf. Trijadičko kamenje seže visoko na obalu, gdje jc prekriveno siparskim brečama. I u sjevernom dijelu ove uvale razvijene su vapnene brece, od česti izmiješane sadrenim laporima. Pozadina Utlice je od krednih vapnenaca sa sporadičnim ulošcima dolomita, od kojih je i jedan manji rt u južnom dijelu ove uvale.

Dolomitna dislokacijska ploha, koja je još tako jasno otkrivena u uvali Pizdice iskidana je u prostoru između Velog žala i Utlice, taka da su u Utlici sadreni lapori u dodiru s krednim vapnencima. To su posljednji izdanci sadrenih lapora na lijevoj obali.

Jugozapadno od Utlice ulazi se u uvale Kupinovac (Veli i Mali), koji su u vapnencima gornje krede. U prvoj se uvali vidi rasjed, a zatim smklinalni pad slojeva. U Kupinovac silazi dolina istoga imena, koja je na obali podsječena klifom. Ispod Kupinovca do rta Štupišća obala ostaje u lijepo vrstanim krednim vapnencima, koji padaju prema obali pod kutom od 30 do 6o°, dok se nad obalom može mjeriti pad prema SSE 30°. Ova je obala označena brojnim visećim dolinama, koje završavaju visoko nad morskom razinom, podsječene abrazijom (6, p. 112).

U pozadini lijeve obale razvijeno je eruptivno kamenje u okolini crkve sv. Nikole. Tu se nalaze najveći izdanci eruptiva u Komiškom zalivu, koji su očito samo siparskim brečama odijeljeni od onih na obali u uvalama Mlini i Kamenice.

Najveći je dio crkve sv. Nikole doduše na relativno kompaktnim kvartarnim brečama, ali samostan na SSE strani crkve već je djelomično na tufovima, koji su znatno rašireni na istočnoj strani crkve.

Tu su poznati izdanci porfirita*, koji se u novije, vrijeme iskorišćuju kojih 100 m južno od pomenute crkve, te su u njima izvedeni znatni otkopi. U nekim je otkopima stijena porfirita isprekidana pukotinama i nepravilno izmiješana pršincima. U najvećem kamenolomu kod crkve sv. Nikole javlja se porfirit duboko ispod prhkih pršinaca, koji su prekriveni kvartarnim brečama.

* Na priloženoj tabli I samo su od Žesti označeni ispunjenim trokutima. Ostali su izdanci eruptiva ponajviše shematski ucrtani zajedno sa tufovima, od kojih nisu potanje izdvajani. Ova su eruptiva vjerojatno lađiničke starosti, a nalaze se u podu rabeljskih lapora (9, p. 7).

Najnovija petrografska ispitivanja komiškog eruptiva zahvaljujemo E. M i c h e 1 u (4, p. 287), koji ga je odredio kao dijabazrti porfirit. Ipak treba istaknuti, da jc već M. K i š p a t i ć (2, p. 176) prvi utvrdio, »da eruptivno kamenje kod Komiže nije dialagit. Ponajprije se je u kamenu piroksenska ruda razvila kao običan augit, a ne kao dialag, a onda kamen nije zrnate strukture, nego je porfirna sastava«.

Kojih 100 m južno nalazi se na glavnoj cesti za Vis, visoko nad Kamenicom i Novom poštom malen izdanak sadrenih lapora. Južno od toga izdanka vide se na viškoj cesti brojne osovne dijaklaze u dolomitu, koje teku u smjeru NNE—SSW. (Tab. III, si. 2.) Nad Novom poštom padaju dijaklaze ESE 8o#, na nekim se mjestima lome, pa opet produžuju u istom smjeru. Nad Starom poštom i rasjedna ploha dolomita pada prema ESE strmo u kopno.

Spomenuti sadreni lapori na viškoj cesti zaokvireni su dislokacijskom plohom dolomita, koja čim stigne do lapora, skreće u smjeru NE—SW i podilazi sadrene lapore. Rasjedna ploha povija u ne baš visokim, ali značajnim odsjecima u smjeru Mihovilske doline, a sadreni lapori bivaju naskoro prekriveni kvartarnim brečama, tako da je trijadički okvir ipak označen odsjecima krednoga dolomita.

Bliža okolina Komiže

U tom će odsjeku biti obuhvaćena obala od crkve sv. Roka do uvale Gusarice; nadalje Komiško polje u pozadini između Mihovilske doline, kojom vodi stari put za Vis prema sv. Mihovilu, i doline, kojom vodi put kipu sv. Ante, koji jc u kartama zabilježen (ali ga danas više nema), i produžuje za Oključnu. (Tab. III, si. 1.)

Između crkve sv. Roka i pristaništa nalaze se dvije male uvale Jurkovica i Lučica. U sredini uvale koja se veže na uvalu Mlini, proviruje ispod ceste, koja vodi nad uvalom, malen izdanak tufa, a do njega izbijaju sadreni lapori. Veće raširenje imaju tufovi i sadreni lapori nad cestom, gdje sežu, od česti prekinuti brečama, sve do u okolinu ulice zvane Penica.

Uvala je Lučica u kvartarnim brečama, I rt između Jurkovice i Lučice je od tih brcča, a tek na vrhu njegovu su otkriveni u podu tufovi u debljini od i ni, a na njima su oko m sadreni lapori, koje prekrivaju kvartarne breče. Od tih su breča i maleni školjevi pred pomenutim rtom.

Pristanište i njegova bliža okolina također su od siparskih i toretnih breča. Između pristaništa i uvale Gusarice nalazi se nekoliko malenih uvala. Na rtu između uvale i Pod Rajmon-

dota, razvijeni su tufovi, koji sežu i u unutrašnjost druge pomenute uvale, gdje se javljaju i sadreni lapori. Ostale su uvale od kvartarnih breča, sa razvijenim žalima, od kojih je naročito prostrano ono kod crkve Gospe Gusarice.

Kao Što je poznato, okolina polja zasuta je debe

lim pokrovom siparskih i torentnih breča, koje potječu sa bregova u pozadini, izgrađenih od krednih vapnenaca i dolomita. Spomenute breče su ponajviše vapnene, ali mogu biti i dolomitne, ili sastoje od vapnenih i dolomitnih čestica. Rijetko su krupnog sastava. Sad su čvrsto vezane, sad opet slabije do sipke, sa prijelazima u sipar.

U ovom širokom području kvartarnih breča, obraslom rogačima i vinogradima i drugim kulturama, nalaze se znatni izdanci trijadičkog kamenja.

U blizini električne centrale istočno od pristaništa otkriveni su lijepi izdanci spomenutog vulkanskog kamenja, koje ovdje izgrađuje nekoliko manjih brežuljaka. Nad njima je najveći izdanak rabeljskih slojeva u Komiškom polju, koji se proteže od sjevera na jug u duljini od kojih joo m. (Si. 6.) U južnom dijelu njegovu nalazi se vrelo Lokvica, koje je zahvaćeno za komiški vodovod. Pri kopanju rezervoara naišlo se na oveći uložak sadre. Na sjevernoj strani razvijeni su žućkastosivi, lisnati, od česti prutasti rabeljski škriljevi, koji sežu do apsolutne visine od 50 m, gdje su vrstani i padaju prema sjeveroistoku pod kutom od 6o°. Na istočnoj strani pokrivaju ih debeli slojevi vapnenih obronaČnih breča, sa crvenim cementom, koje zastiru i granicu trijasa i krede. Nad rabeljskim sadrenim laporima vide se prvi izdanci krednog dolomita tek u visini od 100 m, tvoreći malene

odsjeke u terenu. Nad ovim izdancima u visini od kojih 130 m dolomit je lijepo slojevit i pada prema ENE pod kutom od 750. Slojevi su debeli do 30 cm, a među njima ima uložaka dolomitnih škriljeva.

Maleni izdanci tufova izmiješani kvarternim brečama nalaze se i između izvora »Lokvica« i viške ceste.

Odsjeci dolomita jasno se ističu i na južnoj strani starog puta za Vis ispod Huma. Ako se uz njih i ne javljaju sadreni lapori, ipak ti odsjeci, koji se ponovo lome u cik-cak crti, označuju tektonsku granicu trijasa i krede. Ta je granica sada zasuta debelim slojem siparskog čunja, koji se spušta kroz Mihovilsku dolinu. U ovoj dolini seže donja granica dolomita do u blizinu Crljene stine, gdje prelazi na sjevernu stranu puta i teče ispod Brajkovice, a zatim okružujući brdo Bačvicu nastavlja se u NNW smjeru nad Komiškim poljem sve do u dolac, kojim vodi put za sv. Antu. Na cijelom tom prostoru vide se uz donju granicu dolomita manji ili veći strmi odsjeci, na kojima se katkada razabiraju i prutci pa i tektonska zrcala.

U pomenutom dolcu skreće granica dolomita prema WSW. Upravo na tom zavoju sačuvano je uz granicu dolomita nekoliko manjih izdanaka sadrenih lapora (u visini od ca 100 m nad morem). Nema sumnje, da su rabeljski slojevi razvijeni i uz cijelu zapadnu granicu dolomita između Mihovilske doline i puta za sv. Antu, ali su prekriveni obronačnim brečama. O izdancima rabeljskih lapora istočno od puta za sv. Antu bit će još govora.

Ako proslijedimo donju granicu dolomita u smjeru prema WSW, onda se može utvrditi, da se ona produžuje nad desnom obalom i da kredni dolomiti tvore okvir trijasa sve do ispod gradine Manjarema. Samo na malenom prostoru jugoistočno od kote 156 zamijenjen je dolomit krednim vapnencem.

Desna obala

Najveći izdanci rabeljskih slojeva na desnoj obali Komiškog zaliva nalaze se u okolini crkve Gusarice i kupališta. Tu su otkriveni sivi do smeđežućkasti lapori, često lisnata sastava i slabo impregnirani sadrom. Sad su prhki, a sad opet Čvršćega sastava, a sežu na obalu do visine od kojih 30 m. Na nekim se mjestima vidi, da su isprevijani i padaju u kopno pod kutom od ca 40°. Okamine se u njima nalaze samo u tragovima.

Obronačne breče, sipar i veći blokovi, koji potječu iz krednih dolomita i vapnenaca pozadine, urušavaju se na strmoj obali i prekrivaju i dio rabeljskih slojeva. U njima urezuju oborinske vode žljebove i stvaraju u okolini kupališta pokrivene piramide, kojima je kapa od krednog kamenja.

More Iako razara i potkopava rabeljske slojeve, pa se i obronačne breče nad njima oburvavaju i padaju u more, a njihovi se veliki trupci nalaze i u moru kod komiškog kupališta.

U dnu sadrenih lapora javlja se u blizini kupališta malen izdanak sadrc. I zapadno od sadre obala je u rabeljskim laporima, koji su sad više sad manje prekriveni obrončnim brečama, tako da samo na nekim mjestima trijaski slojevi izbijaju i na stazi, koja vodi u visini od kojih 20 m nad obalom. Rabeljski su lapori na nekoliko mjesta na obali prekinuti siparom i golemim blokovima dolomita, koji sežu do mora.

Posljednji izdanci rabeljskih lapora na desnoj obali nalaze se jugoistočno od gradine Manjarema, gdje su znatno isprepleteni sadrom, a padaju i ovdje u kopno u smjeru prema NNW pod kutom od 25°. Pod njima izbija upravo na obali manji izdanak sadre i tufa. (Si. 7.) S tim završuju sadreni lapori na desnoj obali, a njihova je granica prema kredi prekrivena blokovima dolomita i siparom. (Tab. III, si. j.)

Sivi gusti kredni dolomiti nastavljaju se od puta za sv. Blaž i nad desnom obalom. Nad kotom 57 znatno se sužuje donji pojas dolomita, a zatim opet proširuje, tako da se ispod gradine Manjarema spuštaju kredni dolomiti u strmim stijenama u more, izgrađujući obalu sve do rta Knez*.

*  Ti su dolomiti lijepo vrstani i padaju u okolini Bile stinc prema NNV pod kutom od 30°. Zatim skreću u pružanju i tvore na obali plitku sinklinalu, tako da se na izvanjskom dijelu obale pružaju od ¥NW prema ESE, a naklonjeni su NNE 40°. Prema rtu Knez sve se više ustrmljuju i naklonjeni su pod kutom od 6o°, a na rtu mjeri im naklon 700. Tako su i na južnom rtu uvale Knežice slojevi sunovratni, dok su u unutrašnjosti naklonjeni prema NNE pod kutom od 30°.

Naklon slojeva prema NNE pre vladu je i u brojnim lijepim uvalama između rta Knez i rta od Barjaške, dok u njihovoj pozadini slojevi povijaju i padaju prema NNW,

Kao što je rečeno, odijeljen je dolomit na površini od trijadičkih slojeva oširokim pojasom obronačnih breča. (SI. 8.) Ipak se između kote 57 i puta za sv. Blaž nalazi uz južnu granicu dolomita nekoliko mjesta, na kojima izbijaju rabeljski slojevi, i gdje se može potanje proučavati njihov tektonski odnos spram krede.

Kojih 120 m jugozapadno od napuštenog ljetnikovca na desnoj obali nalazi se seoska kuća u visini od kojih 50 m nad morem. Neposredno nad tom kućom lijepo je otkrivena dislokacijska ploha krednoga dolomita, koja je naklonjena prema SSE, t. j. k moru pod kutom od 40°. (SI. 9.) Zapadno od pomenute kuće lomi se dislokacijska ploha, uleknula je i tvori značajan ugao, kojega je vrh upravljen prema sjeveru. Upravo u ovom uglu kao u kakvom zakloništu ostali su sačuvani sadreni lapori na udaljenosti od kojih 40 m, a na dislokacijskoj se plohi na nekim mjestima razabiraju i tektonski prutci. Na zapadnom dijelu toga zatona pada dislokacijska ploha najprije prema ESE pod kutom od 30°, zatim prema ENE pod kutom od 40°, pa onda ponovo skreće u svoj prijašnji smjer i ostaje naklonjena prema SSE pod kutom od 40°. Ta rasjedna ploha doseže visinu od kojih 6 m.

I istočno od ljetnikovca (u prostoru između ljetnikovca i puta za sv. Blaž) sačuvani su sadreni lapori na znatnoj udaljenosti u uskom pojasu.

Na svim tim mjestima dislokacijska ploha krednog dolomita pada k moru, t. j. podilazi trijađičke sadrene lapore. Vrstanje dolomita na odsjecima dislokacijske plohe nije izrazito, ali se na nekim mjestima vidi da pada u kopno.

Na putu za sv. Blaž, koji se odvaja u visini od kojih 70 m, ulazi se u vapnene i dolomitne obronačne breče sa čvrstim cementoni, koje su razvijene u velikom prostranstvu. Mjestimice izgleda kao da su vrstane i slabo naklonjene prema sjeverozapadu. To su od česti krupne breče, kojih valutice dosežu do 30 cm u promjeru. Ispod njih proviruju na nekim mjestima izdanci dolomita. Iza tankog pojasa dolomita, koji pada prema sjeveru pod kutom od 50°, dolaze svjetložućkasti gusti debelo vrstani vapnenci bez okamina, naklonjeni prema NNE pod kutom od 35°. Dalje na zapad između kapelice sv. Blaža i gradine Manjarema preteže u vapnencima pad prema NNW.

Iznad kote 57 na putu, što vodi prema pomenutoj ruševini, dolazi se do strme stijene, koja je u donjem dijelu od dolomita, a u gornjem od vapnenaca. Ta stijena označuje dislokacijsku, a poznata je već i otprije. Vapnenci su sad debelo sad opet tanko slojani, a naklonjeni su prema NNV pod kutom od 30°. U nastavku puta javljaju se na serpentinama ponovo ulošci dolomita, koji seže sve do kojih 20 m pred gradinu, tako da je cijela ruševina s jugoistočne strane na krečnjaku.

Ovaj pojas vapnenaca širok je kojih 200 metara, a valovito je povijen u široke i plitke antiklinale i sinklinale, koje se razabiraju već iz daleka. Nad njim je i opet pojas dolomita. Sjeverna obala uvale Knežice također je u dolomitu, a vapnenci se javljaju već u unutrašnjosti male uvale dok je uvala gotovo sva u vapnencu.

Na južnom rtu uvale Barjaske otkriveni su u kamenolomu žućkasti, gusti vapnenci sa rožnatim konkrecijama u obliku gomolja ili hljeba. Raznolike su veličine. Mogu biti u veličini oraha pa sve do 30 cm u promjeru i vise. Najčešće su u veličini šake. Te se konkrecije ne javljaju samo u vapnencima nego i u dolomitu, koji je u vapnencu uložen. U dolomitu su konkrecije ljubičaste boje. Ovi su slojevi naklonjeni prema NNE pod kutom od 35°.

Kredni dolomiti sudjeljuju i na izgradnji sjeverne obale uvale Barjaske, koji se i tu izmjenjuju sa vapnencima, dok je rt od Barjaske od žućkastih pločastih vapnenaca, koji $u u izmjeni sa deblje vrstanim slojevima. Neznatni tragovi fosila nastupaju zonarno. Slojevi su naklonjeni prema NN¥ pod kutom od 45°.

Pozadina mjesta Komiže

Između doline sv. Ante i sv. Mihovila strmo se izdiže nad trijaskim slojevima planinski sklop sa vrhovima Orlovica (514 m) i Pardašovica (463 m), koji je u kartama ubilježen pod imenom Mali Hum.

U strmo pobočje te skupine urezano je nekoliko dolaca, koji se spuštaju u jugozapadnom smjeru prema KomiŠkom polju, donoseći obilan sipar. Kako ti dolci nemaju posebnih imena, označit ćemo ih brojevima od sjevera prema jugu kao dolac I, II i III. Kao dolac IV obilježen je u priloženoj karti (Tab. I) prostrani i razgranjeni dolac zapadno od puta za sv. Antu. Južno od trećeg dolca pobočje je slabo raščlanjeno ispod zaravnjenog brijega Bačvice (kota 217). Istočno od ovoga brijega razvijen je dolac, koji silazi u Mihovilsku dolinu kod Brajkovice. Ovi su dolci, kako ih narod zove, upravo kratke doline, koje nemaju dakako nikakove veze sa vrtačama. U njima je geološka građa ovog pobočja dobro otkrivena, pa će i ovdje biti ukratko iznesena.

U donjem dijelu četvrtog dolca kredni je dolomit gotovo posve reduciran odnosno prekriven brečama, pa u toj dolini odmah ulazimo u vapnence, koji se u donjem dijelu još od česti izmjenjuju sa dolomitima. Pojas vapnenaca, koji je razvijen na velikom dijelu desne obale nad osnovnim dolomitima, isklinjuje se ovdje između puta za sv. Antu i sv. Blaž.

Na početku puta za sv. Antu tvori dolomit dubok i prema sjeveru upravljen sinus, a na njegovoj se sjeverozapadnoj strani ispod puta nalaze dva malena izdanka rabeljskih lapora, koji imaju sasvim analogan tektonski položaj onima u okolini ljetnikovca na desnoj obali.

U donjem dijelu prvog dolca i to uz put, koji vodi u tu dolinu u visini od kojih 100 m, iskočila je granica dolomita prema sjeveru i tvori oko 100 m dubok i 30—40 m širok zaton. Na njegovoj jugoistočnoj strani ističe se oko 3 m visok odsjek u dolomitu, a uz njega su rabeljski lapori. Zapadna strana toga zatona ispunjena je pretežno siparom i obronačnim brečama, koje očito zastiru rabeljske slojeve. (Sl. 10.)

Odavde prema jugoistoku obrubljuje dolomit u širokom pojasu pozadinu Komiškog polja, a njegova se donja granica kreče pretežno u visini od ca 100 m nad morem. Taj je dolomit svjetlosiv, šečerast do pjeskuljav ili gust sa prijelazima u dolomitičan vapnenac. Katkada je žućkastosiv i zrnata sastava. Njegova je rastrošna okorina ponajviše tamnosiva sa prijelazima u svjetlije tonove. Često je debelo uslojen, sad opet neizrazito vrstan, ali se i onda obično razabiraju na površini slojni prutci. Dolomit tvori oble forme, tako da se spram krednih vapnenaca s obzirom na blage oblike vlada gotovo kao kakav eruptiv. Ako nije kultiviran, ponajviše jc obrastao smrekovinom i mnogo je lakše prohodan od vapnenaca. Naročito u donjem dijelu dolomitnog pojasa nakloni su slojeva znatno strmiji od onih u vapnencima, koji su nad dolomitom. U donjem dijelu pretežu strmi nakloni od 75° i više, ali i u gornjem dijelu redovno nisu ispod 50°.

Ovaj se pojas dolomita može slijediti u drugom i trećem dolcu kao i na hrptovima među njima, a od njega je i brijeg Bačvica (kota 217). Uz granicu obronačnih breča nalazimo na više mjesta odsjeke u dolomitu.

Na krednim dolomitima počinju u visini iznad 200 m kredni vapnenci. To su ponajviše svjetložućkasti gusti vapnenci, koji su u donjem dijelu debelo slojani. Ima i smeđih vapnenaca, koji su često obrasli lišajima. Uskim pojasom dolomita podijeljeni su u dvije zone. U gornjoj zoni ima okamina, sitnih školjaka i gastropoda. Rudista u tim vapnencima nisam nalazio. Tu se javljaju i brojni ulošci pločastih vapnenaca i vapnenih škriljcva, koji su u donjoj zoni samo sporadično razvijeni. Ti se vapnenci prostiru u širokom pojasu na Pardašovici (kota 463), gdje postaju sve pločastiji, žućkasti su, Često mrljasti. Vrh Pardašovice je od gustih pločastih žućkastobijelih vapnenaca školjkovita loma i škriljeva, koji zvone pod udarcem čekića. U donjem je dijelu naklon slojeva od 40 do 50°, a u gornjem dijelu su položitiji, pa na Pardašovici padaju prema sjeveroistoku pod kutom od 20—30*.

Na sjeverozapadnoj strani prvog dolca ističe se dugačak i mjestimice tek oko 10 m širok pojas krednog vapnenca, koji se proteže u duljini od preko 300 m i seže na donjem rubu u neposrednu blizinu pomenutog dolomitnog zatona ispunjena rabeljskim slojevima. (Si. 10.) Čini se, da je ovaj povor u vezi sa poprečnom dislokacijom, koja je označena i nekim odsjecima i tektonskim prutcima u području vapnenaca u gornjem dijelu prvoga dolca.

Pomenuti uzak pojas dolomita, kojim su vapnenci ispod Pardašovice podijeljeni u dva odjela, proteže se u produženju nad drugim i trećim dolcem i Bačvicom sve do u dolinu Male Peče iznad Crljene stine, gdje se već istanjuje u uzak trak. Njegova duljina iznosi 1 i 1/4 km. Interesantno je promatrati, kako stanovnici Komiže slijede upravo geološkom tačnošću ovaj pojas dolomita i visoko gore u stijenama sade na njemu vinograde, pa se i na spomenutom uskom traku kod Malih Peca nalaze na njemu vinogradi i klijeti.

Pojas vapnenaca Pardašovice znatno se sužuje ispod Orlovice (514 m), odakle skreće u smjeru prema vrhu Zagrebenje (476 m). Dolomit Orlovice samo je uskim kanalom u vezi s onim uskim pojasom dolomita, koji se proteže zapadno od sv. Ante ispod Visoke glavice (kota 459) i Pećina (kota 421), koji su kao i Vranji kamik (kota 446) u vapnencu. (Tab. I.)

Rudisti su nađeni sjeveroistočno od sv. Ante u dolomitu na putu, koji vodi u Oključnu.

Mihovilska dolina

Tako se može nazvati već pomenuta prostrana dolina, kojom prolazi stari put za Vis pokraj kapelice sv. Mihovila (310 m). Ta je dolina sa sjevera okružena Bačvicom i Crljenom stinom, a s juga jc zatvaraju strma planinska pobočja, koja silaze s Huma (587 m), najvišega brda na otoku, i sa sv. Duha (kota 563).

Donji dio doline prekrio je u znatnoj debljini siparski čunj kvartarnih breča, koje su najbolje razvijene u prostoru između crkve sv. Nikole i Brajkovice, Uz cestu sjeveroistočno od pomenute crkve kvartarne su breče slabo vrstane i padaju prema NNE pod kutom od 200. Slojevite i slabo naklonjene kvartarne breče mogu se promatrati na više mjesta u okolini Komiže, od kojih su neke već prije navedene naročito u donjem dijelu puta, koji vodi prema sv. Blažu.

Kako je već spomenuto, razabiraju se na sjevernoj strani doline uz put za Vis jasni odsjeci u dolomitu ispod Brajkovice. Jednako je i na južnoj strani doline, gdje su siparske breče u dodiru sa dolomitima, koji i ovdje počinju na donjem rubu sa značajnim odsjecima. Nad viškom cestom južno od crkve sv. Nikole javljaju se uz dolomit joŠ i sadreni lapori i tufovi (koji se naskoro gube pod brečama), a obrubljuju ih odsjeci dolomita nastavljajući se prema sjeveroistoku u Mihovilsku dolinu. Ovi se odsjeci ponovo lome u cikcak crti i tektonskoga su porijekla. Mogu se pratiti daleko uz dolinu te predstavljaju upravo geološku granicu između krednoga dolomita i rabeljskih slojeva, koji su ovdje od česti odneseni i prekriveni kvartarnim brečama. Tako da se može samo na osnovu ovih tektonskih podataka pretpostaviti, da rabeljski slojevi zahvataju u podlozi kvartarnih breča znatno dalje prema istoku, nego što to pokazuju njihovi izdanci. (Tab. I.)

Već prije C rljenestine izlazi put iz breča i ulazi u dolomit, koji je vrstan i pada prema ENE pod kutom od 50°, a ispod Crljenc stine mogu se u njemu mjeriti nakloni i od 70°. Suprotno tome su kredni vapnenci, koji izgrađuju Crljenu stinu, naklonjeni prema NNE pod kutom od 20—30°. Ova je diskordanca očito u vezi sa dislokacijom, koja je u ovoj dolini jasno istaknuta, a već se spominje i u literaturi (9, p. 8), ako i nije potanje proučavana. (SI. 11.) Ta je dislokacija paralelna sa pomenutom dislokacijom u prvom dolcu (sjeverno od kote 207) i predstavlja jednu značajnu liniju u tektonici Komiškog zaliva. Ona je približno usporedna sa rasjedima desne obale i Štupišća, koji teku smjerom ENE—WSW, dok su rasjedne plohe između Nove pošte i Velog žala upravljene u smjeru NNE—SSW.

I sama je stijena, koja je dobila ime po svojoj smeđecrveno rastrošenoj površini, isprekidana osovnim, slabo prema dolini naklonjenim dijaklazama, a i pojas vapnenaca ispod Crljene stine, koji je širok oko 10 m, pokazuje pokretne plohe. Ujedno se može utvrditi, da na jugoistočnoj strani doline ispod sv. Duha seže dolomit znatno više na pobočje doline.

Iznad Crljene stine nalazi se viseća dolina , koja je očito podsječena navedenom dislokacijskom plohom. Prije pomenuti uzak pojas dolomita seže do u dolinu Male Peče. (Tab. I.) U toj se dolini preko vapnenaca ponovo ulazi u krcdni dolomit, koji pripada pojasu, koji je u vezi sa dolomitom Orlovice (kota j 14). U dolini Male Peče sačuvane su na dolomitu i pojedine manje krpe krednih vapnenaca.

Naklon dolomita u Mihovilskoj dolini je iznad Crljene stine blaži, te iznosi 40—50°, ali još uvijek više nego u vapnencima povrh njega.*

* Znatno mirniji položaj slojeva susrećemo uz put za Vis između kapelice sv, Mihovila i Kostime. Između pomenute kapelice i crkve sv. Marije razvijeni su na sjevernoj strani puta svijetli žućkasti vapnenci, koji su naklonjeni prema NNE pod kutom od io°. Na južnoj se strani puta vidi na nekim mjestima antiklinalni pad, dok je sam put u gornjem dijelu u dolomitu, iz čega se izvodio i općeniti zaključak o vrlo jednostavnoj antiklinalnoj građi otoka Visa (9, p. 8).

Kremični pijesak (vara) kod Kostime javlja se u vapnencu, pod kojim je uska zona dolomita, a pod njim su žućkasti vapnenci, koji su naklonjeni prema NNE pod kutom od 30° (9, p. 11).

Planinski sklop na južnoj strani Mihovilske doline obrubljen je na svojoj bazi širokim pojasom dolomita, u kome su urezane doline, koje silaze ispod Huma i ulaze u glavnu Mihovilsku dolinu.

Granica dolomita seže u području Huma i sv. Duha još iznad 300 m, a od njega je i kota 389 nad viškom cestom. Na njemu naliježu svjetlo-žućkasti vrstani vapnenci, koji između Huma i kote 302 padaju prema ESE pod kutom od 40“. Okamine su u njima rijetke, na nekim mjestima ima sitnih školjaka. Od njih su i razgaljene stijene ispod Huma i sv. Duha. Kod kote 430 savijeni su vapnenci u malene antiklinale, a u dolini ispod sv. Duha vapnenci su lokalno ustrmljeni, možda u vezi sa poprečnom dislokacijom. Najviši su dijelovi Huma i sv. Duha od pločastih vapnenaca i vapnenih škriljeva, slično kao i na Pardašovici.

Nasuprot Crljenoj stini na jugoistočnoj strani Mihovilske doline počinju prvi izdanci dolomita u visini od kojih 160 nt, a padaju prema ENE pod kutom od 30 do 30°. U dolcu, koji vodi prema Jorlovici (kota 367), ističe se u donjem dijelu doline najprije uzak pojas vapnenaca, koji je uvršten u dolomitu. Nad dolomitom je oširok pojas vapnenaca, koji su na pobočju Jorlovice vrstani i padaju prema ENE pod kutom od 40°. Kredni dolomiti Mihovilske doline spojeni su uskom dolomitnom zonom sa dolomitima sjeverno od Jorlovice u okolini kote 463. (Tab. 1.)

 

Bliža pozadina lijeve obale i Štupišće

Kako se ovi krajevi nalaze već znatno izvan dohvata trijadičkih slojeva, bit će o njima izneseni samo neki podaci iz područja viške ceste i okoline štupišća.

Uz cestu za Vis može se utvrditi cijeli niz dislokacijskih ploha i dijaklaza, koje su od česti već i opisivane (6. p. 93). Nad Novom poštom padaju uz cestu prema ENE pod kutom od 8o°, na nekim su mjestima vertikalne ili izlomljene.

Na zapadnoj strani Huma sežu kređni dolomiti sve do kote 389, odakle se njihova granica postupno spušta prema moru, tako da ispod kote 224 prelazi cestu, na kojoj se ulazi u kredne vapnence. Ispod ceste a djelomično i nad njom je granica dolomita i vapnenaca najvećim dijelom prekrivena siparom*.

*  Iznad Utlice proviruje malen izdanak rabeljskih lapora izmiješan siparom, koji je možda nastavak sadrenih lapora, koji izbijaju u uvali Utlice. Taj je izdanak približno označen i na tab. I.

Nešto prije najdubljeg zavoja ceste (kod S od »Schika stan«** u starim sekcijskim kopijama) nalazi se u vapnencu nad cestom mala brahiantiklinala. Uz nju je u jarku uzak pojas dolomita, koji zahvata i u najdublji zavoj ceste, kako je to samo približno urisano na priloženoj karti (Tab. I). Nad ovim uloškom dolomita, koji je znatno izlomljen ponovo su vapnenci, koji sada skreću u pružanju i padaju prema SSE pod kutom od 40 do 50°.

**  Ovo je ime u tom kraju potpuno nepoznato. Kraj nosi ime Šćeće, pa nije lako razumljivo, kako je od toga nastalo »Schika«.

Prema Dragom Kamiku (Dragomi Kamik) izmjenjuju se istočno od pomenutog dolomita i opet vapnenci i dolomiti u uskim zonama. Oni se protežu prema napuštenoj bivšoj austrijskoj karauli, koja je na vapnencu, što pada prema SSE pod kutom od 6o°, a njegovi su slojevi u bližoj okolini često i osovni.

Na hrptu između Dragomi Kamika i kote 295 padaju vapnenci prema SSE pod kutom od 6o# i tonu pod dolomite. Dolomit se ovdje razvio u uskom pojasu, redovno ispod 200 m širine, koji se proteže preko Humca (kota 295) i na najdubljem zavoju jugozapadno pomenute kote presijeca cestu.

Na cesti su lijepi izdanci krednih dolomita i vapnenaca. Ova se uska zona dolomita znatno razlikuje od prije spomenutih dolomita u okolini Komiže. Dolomit je gusta sastava, bijele je boje sa sivim prutcima, mjestimice svjetloružičast sa prijelazima u dolomitne škriljeve, a naklonjen je prema SSE pod kutom od 43°.

U njegovu krovu i podu su kredni vapnenci, koji su sa dolomitom uglavnom konkordantni. Vapnenci su svjetložućkasti do ružičasti, vrstani su, sa prijelazima u skriljeve. Izdanci uz cestu kod kote 242 puni su školjkaša, koji se teško vade iz kamena. U izbruscima vide se i brojne foraminifere.

Ovaj se uzak pojas dolomita nastavlja u SE smjeru i seže sve do kote 97 na Štupišću, koja je također u dolomitu.

Obala je na sjevernoj kao i na južnoj strani Štupišća u vapnencima, koji su slojeviti i naklonjeni prema SSE pod kutom od 30 do 6o°. Strmije su naklonjeni uz obalu.

Na južnoj strani dolomita u visini naselja Štupišće susrećemo bijele zrnate od česti dolomitične vapnence, koji se raspadaju u ploče sa brojnim školjkama roda Chondrodonta. U tim sam vapnencima našao i relativno dobro sačuvanih rudista. Vapnenci sa Chondrodonta poznati su i u okolini mjesta Visa, kao i na susjednim otocima Šolti, Hvaru itd. Austrijski geolozi pribrajaju ih u glavnom donjem turonu.

I pomenuti fosiliferni vapnenci na cesti iznad kote 242 također pripadaju tom horizontu, jer sam i u njima na više mjesta mogao utvrditi rod Chondrodonta. Tako na cesti ispod Humca (kota 293), ispod Pavlića kuća (u karti Pavlića stan) i dalje na istok uz cestu prema Podhumlju. I ovdje su ti slojevi često razvijeni u obliku pločastih vapnenaca.9

9 Već je A. Martelli [3] uvrstio glavnu masu dolomita u okolini Komiže u gornji cenoman, a one na Štupišću kao i jedan dio vapnenaca pribrojio turonu. 1 na susjednoj Šolti pribraja F. Kerner srodne vapnence donjem turonu (Erlauterungen: Insel Šolta p. 9). Ipak treba pripomenuti, da pojedinačni zastupnici roda Chondrodonta nastupaju već u gornjem cenomanu.

Geološki odnosi krednih vapnenaca i dolomita mogu se razabrati i iz table I. Njihova potanja stratigrafska raščlanba ne ulazi u okvir ovoga rada, pa nije ni na geološkoj skici provedena. O geološkom sastavu i građi kređne formacije bit će govora na drugom mjestu.

Zaključak

Iz navedenoga izlazi, da su rabeljski slojevi u tektonskom dodiru sa krednom formacijom na lijevoj i desnoj obali kao i u pozadini Komiškog zatona. Dislokacije uz granicu rabeljskih slojeva imaju pretežno značaj inverznih rasjeda.

Rabeljski se slojevi pružaju na lijevoj obali od SSW prema NNE, skreću u pozadini mjesta Komiže prema sjeverozapadu, a na desnoj obali prema WSW, tako da se uglavnom prilagođuju pružanju dislokacijskih ploha na tektonskom okviru. Njihov je pad upravljen prema kopnu, t. j. prema dislokacijskoj plohi, a jasno se razabira samo na nekim mjestima. Nabrani su kimerijskim nabiranjem (8, p. 284), koje je izvršeno prije taloženja kredne formacije.

 

Ako otklonimo mišljenje C. S chmidta, da je trijas Komiškog zatona navučen (j. I, p. 107) i da predočuje tektonski navlaČak, koji je usjeo među krednim slojevima, onda se tektonski oblik Komiškog zatona može u neku ruku uporediti sa timorom (horstom). Samo je taj timor nešto neobične prirode. Ne strši iz okoline, nego se na prvi mah čini kao da je u tektonskoj grabi. Njegov je morfološki oblik u uskoj vezi sa mekanim materijalom sadrenih lapora i tufova, od kojih je u najvećoj česti izgrađen, a koji su lako trošljivi.

Cirkularno pružanje slojeva krednog okvira Komiškog zatona može se objasniti izdizanjcm trijadičke podloge u obliku prodora (7, p. 95). Nakon toga antiklinalnog uzdizanja uslijedilo je salomljavanje na današnjoj granici trijasa i krede, kao i na području same krede, gdje su već spomenute dislokacije (7, p. 94; 9, p. 8) u dolini sv. Mihovila kao i nad desnom i lijevom obalom. Ti su lomovi doveli do timorskog položaja trijasa Komiže s inverznim naklonom dislokacijskih ploha.

Ne samo da se kredni dolomiti i vapnenci cirkularno povijaju, jer na desnoj obali teku u smjeru SW—NE, u pozadini Komiže skreću prema jugoistoku, ispod sv. Duha i Huma pružaju se NNE—SSW, a na Štupišću WSW—ENE, nego se s tim pružanjem uglavnom podudaraju i dislokacijske plohe, koje obrubljuju trijadički prodor Komiškog zaliva. Uz to treba pripomenuti, da se uz dislokacijsku plohu na rubu trijasa nalaze u kredi cijeli nizovi više ili manje paralelnih pokretnih ploha i dijaklaza, koje su već i opisivane na lijevoj obali, a djelomično i na desnoj obali, na pr. ispod sv. Blaža.

Do ove tektonske slike trijasa Komiže dovela su uglavnom proučavanja H. Vettersa, koji je uporedio komišku okolinu sa građom Petrova i Kosova polja u sjevernoj Dalmaciji (7, p. 95). Ova je polja proučavao i pobliže opisao F. Kerner, koji ih je zbog neobičnog pojava trijadičkih slojeva u dnu njihovu nazvao prodornim poljima (Aufbruchspoljen).

Napose treba istaknuti gotovo dinarsko pružanje krede na cijeloj izvanjskoj obali između rta Knez i rta od Barjaske, dok u pozadini kao i na objema obalama Komiškog zaliva skreće pružanje prema NNE do NE. Izvanjski sjeverozapadni dio zaliva nije vise zahvaćen tektonikom trijaskog prodora, koja je jasno istaknuta na ostalim dijelovima obiju obala i pozadine Komiškog zaliva. Istočno od Komiže pružaju se dolomiti i vapnenci uglavnom u smjeru NW—SE ili se bar znatno približuju dinarskom smjeru, koji se očituje još i na Orlovici i Pardašovici.

Na sjevernoj obali Visa kod Oključne padaju slojevi prema NNE pod kutom od 35″, dakle ne baš tako, kao što je to pokušao prikazati F. Nopcsa na osnovu nekih neobjavljenih podataka H. Vettersa i iz toga izveo zaključak, da otok Vis ne pripada Dinaridima, nego Gargansko-apulijskom masivu (8, p. 284).

Međutim i na nekim drugim našim otocima nije pružanje izrazito dinarsko. Tako sc na pr. otok Hvar ne proteže samo od zapada prema istoku, nego se i u literaturi često spominje t. zv, hvarsko pružanje, koje je upravljeno u istom smjeru (9, p. 4). 1 to ne vrijedi potpuno, jer se i na Hvaru često javlja povijanje slojeva, koji se približuju u pružanju dinarskom smjeru.

Prema tome se na nekim našim otocima može zapaziti kao neka borba između dinarskog i alpskog pružanja, pa pružanja od jugozapada prema sjeveroistoku, t. j. okomitog na dinarski smjer.

Ako upoređujemo Komiško polje sa pomenutim prodornim poljima sjeverne Dalmacije, onda treba pripomenuti, da su glavne dislokacije na objema obalama Komiškog zaliva kao i u Mihovilskoj dolini gotovo okomite 11a dinarsko pružanje.

Dinarskom se smjeru približuje dislokacija u pozadini Komiškog polja, gdje je također trijas u tektonskom kontaktu sa krednim dolomitima.

Trijas Komiže usko se veže uz rabeljske slojeve Mte Gargana i znatno sc razlikuje od trijasa dinarskog kopna. Ove se razlike već odavna dovode u vezu sa pitanjem jadranskog kopna, koje se održalo sve do mlađeg tercijara (5, p. 107).

 

O ISTRAŽIVANJU ERUPTIVNIH STIJENA OTOKA JABUKE, BRUSNIKA I VISA

Fran Tucan

Potporom Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti krenuo sam zajedno s prof. M. Tajderom 18. srpnja 1950. na istraživanje eruptivnih stijena otoka Jabuke, Brusnika i Visa, gdje smo se bavili do 31. srpnja 1950. i vratili se u Zagreb 1. kolovoza.

Te su stijene sastavni dio dalmatinskoga krša, koji je izgrađen uglavnom od taložnoga stijenja, među kojim preteže karbonatsko, i to vapnenjaci. Eruptivne stijene vrlo su rijetke. Na kopnu ih nalazimo u okolini Knina, Vrlike, Sinja i Budve, a na otocima ima ili naVisu u Komiži, pa na otočićima Jabuci i Brusniku zapadno od Komiže. Ta su dva otočića eruptivnoga porijekla, t. j. sastoje se samo od eruptivnog stijenja. Kako su vrlo daleko od najbližega otoka, od Visa, (Jabuka se nalazi nekih 70 km u smjeru zapad-sjeverozapad od Komiže, a Brusnik oko 31 km u smjeru zapađ-jugozapađ od toga mjesta, pa se barkom, naročito na Jabuku, zbog te udaljenosti teško dolazi) ostale su te stijene vrlo dugo nepoznate. Prve vijesti o njima potječu iz šezdesetih godina prošloga stoljeća, kad još nismo imali naših, domaćih petrografa. A potječu od članova bečkoga Geološkoga zavoda, koji su spomenutih godina obilazili naše krajeve radi sastavljanja geološke karte Austro-Ugarske monarhije. Tako je Fr. Hauer dospio na Vis i Komižu i opisuje (g. 1860/61) tamošnje eruptivne stijene kao srodne melafiru. Ali istom g. 1867. to je stijenje prvi put podvrgnuto mikroskopskom istraživanju, koje je vršio G. Tschermak odredivši ga kao dijalagit. Stijene sa Jabuke prvi je mikroskopski istraživao H. Foullon i to g. 1883., a stijene sa Brusnika C. John.

Do stijena na Brusniku, a još više do onih na Jabuci nije, zbog plovidbenih prilika, baš lako doprijeti. Ta su dva otočića, kako je rečeno, prilično udaljena od najbližega napučenoga otoka – Visa, pa je barkom teško do njih doploviti. Treba da je pri takvoj plovidbi more posve mirno. Ai nema baš ništa na njima, što bi čovjeka, kojega ne zanima njihova geološka i petrografska građa, pa njihov biljni i životinjski svijet, tamo privlačilo. Dopiru do njih samo viški ribari, koji su im najbliže, đa love ribu, jer je more oko tili otočića na glasu sa svoga bogatstva ribom. (Dakako, danas, kad imamo moderno građene ribarske motorne brodove, lako je do njih doploviti, ali još se uvijek pazi, da je more mirno). Zato se ne ćemo čuditi, Što spomenuti bečki geolozi, petrografi i mineralozi, koji su istraživali mineralni sastav eruptivnih stijena Brusnika i Jabuke, nisu nikad bili na tim otočićima. Oni su dobili tek uzorke od onoga materijala, što su ga komiški ribari donijeli sa svoga ribarenja, pa od B. Jiruša, profesora botanike u zagrebačkom sveučilištu, koji je g. 1881. dospio na Brusnik. a g. 1882. na Jabuku, gdje je vršio botanička istraživanja.

Prvi od petrografa i mineraloga, što je dospio (g. 1891) na Brusnik, bio je Miso Kišpatić, koji je proučavao eruptivne stijene iz dalmatinskoga kopna. Ali do Jabuke nije ni on dopro. Njemu je Općinska uprava u Komiži dala od kamenoga materijala, što ga je dopremila sa Jabuke, da ga pošalje na izložbu u Zagreb (g. 1891), nekoliko komada pa mi je to pomoglo., veli on, da se nisam morao dati na malenoj barci na opasni i daleki put do Jabuke.«

Mi smo na Jabuku i Brusnik dospjeli ovoga ljeta blagođareći ravnatelju Instituta za oceanografiju i ribarstvo dru. T. Šoljanu, koji nam je dao na raspolaganje ribarski brod »Hvar«, da nam omogući rad na Jabuci i Brusniku.

Ploveći tim brodom od Splita mimo Kornata, mimo one veće i manje vapnenjačkc otoke i otočiće, mimo one razasute vapnenjačke grebene, što se ovdje ondje pomaljuju iz mora kao ortaci davno potonuloga kopna, pa dalje prema Dugom otoku do luke Sali na njemu, krenuli smo iz nje pravcem ravno na jug — jugoistok i đomala zašli na pučinu, koja se prostire u nedogled bez igdje i jednog ma i najmanjeg školja i školjića. U tom pustom vodenom prostranstvu stade se, nakon podulje plovidbe, nazirati kao maglicom ovita oširoka oštra piramida: pojavila se Jabuka.

JABUKA

Fantastičnu sliku stvara taj eruptivni otočić. Što bliže k njemu, sve se jasnije ističu njegovi obrisi. Strino se diže iz pučine morske njegovo suro stijenje, kao jaki kontrast bijelom stijenju vapnenjaka, koji izgrađuju otoke našega Jadrana. Povrh njega i oko njega lijeću, kruže, spuštaju se i dižu krasnim nečujnim letom jata galebova podsjećajući na rojeve pčela, i svojim gakanjem, graktanjem, kaukanjem oživljuju vodenu pustinju. Tu oni žive i na njemu se gnijezde. Od njihovih izmetina suro je stijenje bijelo išarano.

Kako se strmo diže iz mora. nemoguće je, da brod uz njega pristane, pa se valja ukrcati u čamac i u njemu doveslati do samoga otoka. Ali i tada, kad se rukom može dohvatiti, ne može se na nj zbog strmine stupiti, nego samo s južne strane na omanjem prostoru, pa i tu, jedva da je čovjek stupio na tle, već se nalazi pred strmim hridima, na koje se može vrlo teško uspeti i ne baš visoko.

Te su stijene, kad ih čovjek promatra odlomivši od njih pokoji komad, sive, negdje svjetlije, negdje tamnije. Svojom spoljašnjošću podsjećaju na gabre, a podsjećaju na gabre i svojom žilavošću, koja čini da se vrlo teško lome, tako da je od njih i teško odbiti oveće komade, naročito prikladne za muzejsku zbirku. Zrnate su strukture i na oko vrlo svježe. Od mineralnih sastojaka razabiraju se golim okom stubičasti glinenci, koji blistaju jakim sjajem, dok su alotriomorfno razvijeni glinenci na plohama kalavosti slaba sjaja. Još se golim okom razabiraju kratko- stubičasti crni pirokseni blistava sjaja.

Istražujući eruptivne stijene Jabuke u izbruscima pod mikroskopom, H. Foullon ih je svrstao među augitske diorite, iako to oni, prema njegovim mineralnim istraživanjima, ne mogu da budu, jer se u njima nije razvio piroksen kao augit. nego kao dijalag. Ističe on, kako njegov »plagioklas ima lice plagioklasa nekih andezita, a sićušni prah, kojim su natrušeni plagioklasi. što se često i zapaža u plagioklasima gabra, ovdje se nikako ne javlja . Piroksen je odredio kao dijalag. Uz ta dva bitna minerala utvrdio je još kao sporedne sastojke amfibol i biotit, koji su se razvili u maloj količini, pa jednu rudu, koja pripada što ilmenitu, što magnetitu: spominje i sitna zrnca pirita, koji je veoma rijedak, a napose ističe, kako u stijeni nema apatita.

M. Kišpatić je stijene Jabuke smjestio među dijabaze. Mikroskopskim istraživanjem utvrdio je, da su sastavljene od plagioklasa i augita kao bitnih sastavaka, od željezne rude i apatita kao sporednih sastavaka, pa od amfibola i biotita, što se javljaju u maloj količini, a za koje drži, da su postali metamorfozom iz augita. On je prvi odredio i kemijsku prirodu plagioklasa. Na jednoj kalotini »po svoj prilici prema plohi M (010) iznosilo je koso pomračenje 15° te bi prema tome to bio labrador«.

Kišpatić, taj odlični poznavač prirode stijena, svrstao je stijene Jabuke među dijabaze, iako se nisu razvile, što i sam ističe, sa karakterističnom dijabaznom strukturom, t. j. s onom, gdje su se plagioklasi razvili u obliku prutićastih kristala, nego su uočljivo zrnate strukture, koja je karakteristična za dubinske eruptivne stijene. On to obrazlaže ovako: »Ima dijabaza, gdje su se plagioklasi razvili u obliku širjih ploča kao u gabru, pa se tu onda prikazuje normalna »hipidiomorfna« struktura tipičnoga plutonskoga kamenja (Tiefengesteine). S tom strukturom je skopčana idiomorfija augita. Gdje se je počela razvijati ta struktura, tamo se je ona u velike približila strukturi gabra, a gdjekada joj je i posve slična postala. Razlika izmed ove i dijabazno-zrnate strukture

tako je velika, da su petrografi često, kako sam Rcsenbusch kaže, jednako kamenje radi razne strukture i razno imenovali. Tako je učinio i Foullon, no na to ga nije navela samo osobita struktura, nego poglavito još i ta okolnost, što je mislio, da su u kamenu amfibol i biotit primarne sastavine«. (Eruptivne stijene Dalmacije, str. 158).

Pri svome pregledanju izbrusaka stijena sa Jabuke mogao sam, što je jasno s obzirom na Kišpatićev način istraživanja stijena, samo utvrditi, da je ta struktura doista slična strukturi gabra. Pa i mineralni sastav podudara se uglavnom s onim, što ga je Kišpatić odredio. Iako u ono doba nije mogao da radi s onim metodama mikroskopskoga proučavanja minerala, s kojima danas radimo, njemu je ipak pošlo za rukom da odredi prirodu plagioklasa; odredio ga je, kako je rečeno, kao labrador. Radeći M. Tajder na teodolitskom mikroskopu, mogao je na jednom sraslačkom kristalu plagioklasa utvrditi, da doista pripada u grupu labradorita, kako to prikazuju ovi podaci:

Bi/2 570 75V40 36V20 [001] — 69% an SO 20; 2V1 = 800

B2/3 341/40 65l/2° 680-L (010) 68% an NO •1l/20

B./2 743/4° 31’/ž° 630 — X — 68% an W • 10

L, 39V40 59’/4° 68V20 — X (010) — 71% an SW • 40

Di/, 34V40 65’/ž° 680 — X (010) — 68% an NO • IV30

Iako je stijenje Jabuke vanredno čvrsto i žilavo, pa se na pogled čini vrlo svježe, ipak su njegovi glavni mineralni sastavci jako zahvaćeni metamorfozom, pa se pažljivim promatranjem jasno zapaža, kako su glinenci izgubili svoj sjaj — pomućeni su. Ta metamorfoza glinenaca naročito se ističe u izbruscima stijene, kad ih promatramo pod mikroskopom. Glinenci su se, kako je to obično kod gabra, razvili prizmatski, pa se u prijesjecima vide kao oduljene negdje šire, negdje uže pločice, toliko pomućene proizvodima rastvorbe, da je vrlo teško naći individua podesnih za optičko istraživanje. Negdje je metamorfoza zahvatila čitav glinenac, tako da se od njegove tvari ništa ne zapaža; na nekima se vidi samo poneki sitni dio očuvane glinenčeve tvari, a negdje je ostalo prilično glinenca, ali još uvijek pretežu proizvodi rastvorbe; vrlo je malo takvih, gdje preteže od rastvorbe očuvani dio glinenca.

Te proizvode rastvorbe spominje, dakako, i Kišpatić (»U gdjekojih plagioklasih je raztrošina vrlo obilna, te se pri velikom povećanju očituje u obliku sitnih i bielili listića, koji u polarizovanom svjetlu pokazuju vrlo žive boje«), ali ne govori, kojemu mineralu pripadaju. A to zato, što su vrlo sićušni, da se i uz veliko povećanje (od 500 puta) još uvijek vide kao sićušni, obično oduljeni listići ili, rjeđe, kao vanredno sićušna zrnca, a negdje, vrlo rijetko, stvaraju sitne divergentnozrakaste agregate. Bezbojni su, jaka loma i dvoloma, zbog čega iskaču iz očuvanih česti plagioklasa; interferiraju u živini bojama. Vrlo rijetko, tek na ponekom listiću, može se zapaziti oštra poprečna pukotina kalavosti. Ja bih bio mišljenja, da ti proizvodi rastvorbe nisu ništa drugo nego prehnit, koji, kako je poznato, dolazi u bazičnim stijenama kao proizvod rastvorbe glinenaca. Da se utvrdim u tom mišljenju, priredio sam od prehnita preparat zdrobivši ga u sitan prah. Taj se prah pokazuje u mikroskopu kao vanredno sićušne krhotinice; one daju interferencijsku sliku, koja se potpuno podudara s onom, što je daju napomenuti proizvodi rastvorbe glinenca. Vjerojatno ti proizvodi potječu od pneumatolitskih procesa, koji su se pri dovršenju ukrućivanja magme u čvrstu stijenu vršili, tako da su zahvatili mineralne sastojke, zbog čega je čitava stijena Jabuke pretrpjela napomenute metamorfoze.

U dijelovima, gdje su se glinenci očuvali od rastvorbe, ističu se sraslačke lamele, na ponekim zonama građa, a ponegdje i valovito potainnjenje.

Drugi glavni mineralni sastojak — piroksen znatno zaostaje za plagioklasom. Vidi se već golim okom kao stubičasti crni individuumi, negdje jačega, negdje slabijega sjaja, a poneki su i mutni. U izbrusku pod mikroskopom zapaža se, ako je uščuvan od rastvorbe, u muzgavobijelim kristaloidima, koji se negdje javljaju u lijepim, za piroksene karakterističnim sraslacima smjerom (100). Da li pripada augitu ili dijalagu, pokazat će detaljna optička istraživanja. Najviše ga ima zahvaćena rastvorbom, pri čemu je prešao u prutićasti amfibol i u vlaknati, pa, vrlo rijetko, i listićasti biotit. Negdje ga je rastvorba toliko zahvatila, da je sav prešao u ta dva minerala. Rastrožba počinje sa krajeva, pa se razvija sve više prema središnjim dijelovima. Neki su metamorfozirani pirokseni prešli u mutnosivi agregat tanahnih vlakanaca, koja potamne paralelno, a interferiraju u prilično živoj boji. Uklapa dosta opakih zrnaca, možda od magnetita.

Od akcesornih minerala zapaženi su pri ovom letimičnom pregleđanju izbruska ilmenit, pirit, vjerojatno magnetit, zatim apatit i titanit. Ilmenit se razvio u onim za njega karakterističnim skeletastim individuumima, gdje se s jedne strane zapažaju oštri kristalni obrisi, a sa druge strane obrisi su nazubljeni, različito udubljeni i izbočeni. Ima ga prilično. Pirit se može, iako poteško, zapaziti golim okom kao vanredno sićušna zlatnožuta inetalnosjajna zrna, što se lupom, dakako, jasnije uočuje. U izbrusku pod mikroskopom vide se često kao sićušni heksaedri uklopljeni više puta u glinencu. Nalaze se u glinencima, a još više u piroksenima sićušna opaka zrnca, koja bi mogla biti, dakako i piritska; ali kako komadi stijene, kad ih približimo magnetskoj igli, djeluju na nju, iako slabo, nije isključeno, da ta zrnca pripadaju svakako magnetitu. Apatit je prilično rasprostranjen. Razvio se u igličastim i prutićastim individuumima, negdje sa poprečnim lučenjem i sa svojim karakterističnim optičkim svojstvima. Dosta često namjeri se Čovjek na poprečne prijesjeke, pa ti su, dakako, heksagonskih obrisa. Obično se nalaze kao uklopak u glinencima. Titanit je rijedak. Namjerio sam se u izbrusku na jedan veći nepravilno razvijeni individuum i na jedan omanji ođuljeni. Pokazuje poznate osobine titanita: jaki đvoloin interferirajući u bijeloj boji višega reda, mali kut optičkih osi i pozitivan optički karakter.

Kao proizvodi rastvorbe glinenaca i piroksena pojavljuju se prehnit, kremen. albit, amfibol i biotit. 0 pojavi prehnit a kazao sam nekoliko riječi govoreći o glinencu. Kremen se razvio u omanjem nepravilnom zrnju. Uklapa sitne iglice apatita i opaka zrnca magnetita. Nema ga baš mnogo. Albit je rjeđi od krcmena. pa je i on primio oblik nepravilna zrnja, koje je bez kalavosti. a samo 11a jednom individuumu zapažena je uzana sraslačka lamela, tako da se od kremena može razlikovati samo među unakrštenim nikolima svojom optičkom đvoosnošću. Na spomenutom zrnu sa sraslačkom lamelom iznosilo je simetrijsko pomračenje 16° : 12°. Od rastrožbe je potpuno ušcuvan. Amfibol se javlja 11 prutićastim agregatima, koji znaju biti i nejeđnolično obojeni, tako da ili ima i posve bezbojnih. Često je usko srastao sa biotitom tako, da su vlakanca biotita obično paralelna sa prutićima amfibola. Kut pomračenja iznosi oko 18°. Pleohroizam je uočljiv i to paralelno sa Ng — mođrušast do svijetlomodar, a okomito na Ng = sivkast. Biotit je najviše raščehan u paralelne vlaknate agregate: rjeđe se javlja u sitnim listićima. Smjerom kalavosti je žućkastosmeđ, okomito na kalavost gotovo taman.

BRUSNIK

Oko 31 km u smjeru jug—jugozapad od Komiže, a oko 39 km u smjeru jug-jugoistok od Jabuke, nalazi se osamljeni pusti maleni otočić Brusnik. Njegovom, malne, sredinom proteže se od sjeverozapada na jugoistok mala uvala dijeleći ga u dva dijela, od kojih je zapadni širi od istočnoga. Na istočnoj strani spuštaju se s vrbova strmo u uvalu goli grebeni, dok se 11a zapadnoj strani uvala proširila u stjenovitu dolinicu, gdje se na morskome žalu okupila velika množina okruglih i jajolikih valutica malih i velikih (ima ih i do 50 cm u promjeru).

Kako je brusničko stijenje vrlo žilavo, valovi su mlatajući valjali odronjene komade, pa su ih sve više zaobljivali, glačali i brusili, tako da su valutice dobile posve glatku površinu, pa je, možda, po tim izbrušenim. uglačalim valuticama dobio otočić svoje ime — Brusnik.

Prve vijesti u literaturi o tim valuticama potječu od J. Hauera (1867). On je boraveći na Komiži dobio nekoliko komada konglomerata, što su doneseni barkom sa Brusnika kao bazalt. Konglomerat je sastavljen od valutica brusničke eruptivne stijene, a valutice su slijepljene čistim vapnenim cementom. Baš te valutice u konglomeratu bili su oni uzorci, na kojima je Hauer odredio brusničku stijenu kao dijalagit.

Prvi od petrografa, koji je dospio na Brusnik, bio je, kako je rečeno, M. Kišpatić. Obilazeći otočićem, namjerio se na te konglomerate. On kaže: Osim valutica, koje leže na žalu morskom, nalazimo i znatnu množinu gromače (konglomerata), koju nam spominje Hauer u svom prvom izvješću. Ta gromača leži po vrhovih iztočne i zapadne pole otoka. Vrhovi otoka bili su dakle njekad pod morem u dohvatu valova, a da to nije bilo davno, dokazuje našašće Hauerovo. On je u gromači, koja je sljepljena vapnenim cementom, našao slomljenu ljušturu od Spondylus gaedaropus. Taj školjkar je recentna životinja, te živi na pećinastom dnu, pa odatle moramo zaključiti, da je Brusnik bio u zadnje vrieme jos pod morem, da se je u zadnje geoložko doba iz mora izdigao .

Jasno je, da smo se i mi, verući se po gričevima vrhom Brusnika, namjerili 11a te konglomerate. Ima ih mnogo. Negdje se nade 11a tim vrhovima šupljikastog vapnenjaka, koji sadržava u sebi vrlo malo komada od eruptivne stijene, i to su. Što je zanimljivo, male krhotine, a ne valutice. Ima na tim vrhovima gustoga vapnenjaka, koji svojim izgledom naliči na guste vapnenjake našega krša iz doba tercijara. Oni su 11a površini prevučeni tanahnom vapnenjačkom prevlakom, i to baš onako, kako to vidimo danas 11a gromadama vapnenjaka, što leže uz obale 11a dnu morskih pličina. Pa i ta pojava također svjedoči, da je otok Brusnik morao biti u ono najmlađe geološko doba pod morem.

Brusnik je pun strmih grebena gologa stijenja, koje se, kao i na Jabuci, razvilo u debelim pločastim gromadama. Tek nešto malo raslinja našlo je života na tim grebenastim sivim liticama, hridima i gričevima. među kojima lijeću jata galebova, koji ovdje borave i tu se gnijezde.

U izbrusku pod mikroskopom, vidi se, da su stijene Brusnika nešto svježije od onib sa Jabuke. Iako je rastvorba prilično zahvatila glinence, ipak se nade među njima pojedinih individuuma, koji su dosta svježi i podesni za optička istraživanja. Sve su to, dakako, sraslaci oširokih sraslačkih lamela, kako je to već redovno kod bazičnih plagioklasa. Dijelovi, koji su podlegli rastvorbi, puni su smeđastoga muteža. Redovno sadržava uklopke naročito jednoga opakoga minerala (magnetita?), što se razvio u sitnim heksaedrima, koji su negdje prizmatski oduljeni i onda poredani paralelno sraslačkim lamelama. Ima u njima još i iglica i prutića apatita, pa (u jednom sraslacu) sitnih uklopaka jednog bezbojnog minerala vrlo jakoga loma i crnih kontura; neki su se od sićušnih bezbojnih uklopaka razvili u zaobljenom piramiđskom obliku.

Plagioklas pripada grupi labradorita, kako se razabira iz ovih podataka dobivenih istraživanjem na teođolitskorn mikroskopu, koje je izvršio M. Tajder:

Bii ž[I] 32° 65V20 71° — _L (010) — 63% an — NO.l0: 2V = + 78°

Di/2 □ 32° 65V20 71° — _L (010) — 63°/o an — NO.l0

Ki 55V40 53V20 55V20JL (001) — 66% an — NW.4°

Piroksena nema baš mnogo. Negdje se razvio u zelenim nepravilnim individuumima, na kojima se ponekad vidi prutićasto lučenje. Pokazuje slab pleohroizam između zelene i blijedozelene boje. Koso pomračenje iznosi preko 35°. Ima ga i muzgavobijela, a i neki zeleni prelaze u muzgavobijele. Pun je uklopaka magnetita. Metamorfozom prelazi u amfibol.

Od akcesornih minerala ističe se naročito ilmenit u krupnijim individuumima sa karakterističnim svojini obrisima, koji su negdje posve pravilni odgovarajući kristalnim obrisima, a negdje posve nepravilni, zupčasti, udubljeni. Magnetita je mnogo u sitnom zrnju i sitnim pravilnim i razvučenim heksaedrima. Apatit je dosta čest i to u iglicama i prutićima, kadikad sa poprečnim lučenjem. U izbrusku pod mikroskopom namjeri se čovjek, iako rijetko, na pokoje opako zrno, koje mjestimice propušta crvenu svjetlost; vjerojatno pripada hematitu.

KOMIŽA

Do erupcije magme došlo je u našem Jadranu i na otoku Visu. Tu je magma provalila na površinu Zemlje, pa je uz znatne količine lave došlo tamo, gdje se danas nalazi Komiža, i do izbacivanja velike množine vulkanskoga pepela, koji se kasnijim dijagcnskim procesima ukrotio u čvrstu stijenu, u vulkanski pršinac.

Na te stijene nailazimo u samom mjestu Komiži, gdje izbijaju uz cestu kod tvornice sardina. Tu su posve rastrošene, baš kao i kod crkve sv. Nikole, gdje se nalazi komada, u kojima su glinenci posve kaolinizirani, a osnova, u kojoj se nalaze, onečišćena je liinonitskom tvari. Tako rastrošeni vrlo se lako drobe, čak i pod prstima. U tim trošnim stijenama (ispod rečene crkve) usječen je osirok usjek, u kome je otvoren kamenolom; u njem se nalaze oveći kuglasti komadi, također rastrošeni, a kod samoga kamenoloma u usjeku vide se lijepa kuglasta lučenja.

Po pukotinama stijene nalaze se žile prehnita, koji se razvio u obliku zrakastih, lepezastih agregata. U rastrošenom materijalu nađeno je i nešto malo malahita, koji je postao iz jednoga sinjavca (tetraeđrita), sudeći po sitnim zrncima, što ih zapažaino pomoću lupe kao sitna zrnca kovna sjaja i sive boje.

Komadi stijene odlomijeni u kamenolomu na pogled su svježi. Negdje pokazuju bazaltsko lice, pa su takvi gustoga sastava i mrkosivi približujući malne crnoj boji. U takvima se golim okom razabiraju vrlo sitni i uzani kratko stupićasti glinenci, koji blistaju staklastim sjajem; među njima zapazi se, ali rijetko, pokoji omanji pločasto razvijeni individuum slaba sjaja. Zapažaju se ovdje ondje i crna zrna piroksena sa staklastim sjajem na plohi kalavosti. Pretežni dio stijene nešto je malo svjetlije sive boje; puna je utrusaka kratko stubičastih glinenaca, pa i sitnih vrlo uzanih njihovih individuuma; zapažaju se u neznatnoj količini i crna zrna piroksena. Ima dijelova, koji djeluju na magnetsku iglu.

U izbrusku pod mikroskopom zapaža se porfiritna struktura, kakva je karakteristična za bazaltske stijene. Pretežan dio glinenaca razvio se u kratko ođuljenim uzanim prutićima, pa u sitnim iglicama, medu kojima leže kao utrusci. ne baš obilno, pločasti glinenci. negdje prizrnatski oduljeni. Prutićasti i igličasti glinenci, za razliku od pločastih i prizmat-

skih utrusaka, vrlo su svježi. Sve su to albitski sraslaci, pa je na dva takva sraslaca u prerezu približno iz zone simetrije iznosilo koso pomračenje 19° : 28° i 17° : 27°, što bi odgovaralo plagioklasu iz grupe labradorita. Svi ti prutićasti i igličasti glinenci leže u osnovi, koja je vjerojatno nekad bila staklasta, a sada se vidi kao neki mutež sastavljen od sitna trunja, koje je anizotropno.

Pločasti i prizmatski glinenci, koji se javljaju kao utrusci, najvećom su česti toliko zahvaćeni rastrožbom, da nisu podesni za optička istraživanja; od rastrožbe očuvani su samo njihovi uzani rubovi. Na jednom prilično svježem sraslacu dobijeni su mjerenjem, što ga je izvršio M. Tajđer, ovi podaci:

B2/3 68° 32° 69° _ – (010)_ 80% an — NOJ0; 2V = +82°

Bi/3 573/4° 77V2° 35V4° — [001] — 72% an — SO.l0

D2/3 39V20 59« 67« JL (010) — 74% an — SW.4«

Piroksen je dosta rijedak. Javlja se kao utrusak, a ponegdje i kao uklopak u glinencu. Vrlo je svjež. Neki od njih ovijeni su uzanim tamnosmeđim ovojem vjerojatno u limonit pretvorenog magnetita.

U stijeni se razvio i olivin, ali je potpuno serpentinizovan. Negdje se vide idiomorfno razviti individuumi, koji završavaju piramidskim plohama, pretvoreni u sićušne listiće serpentina blijedosive boje.

Od sporednih minerala ima dosta magnetita, pa sitnih iglica apatita. Počešće se nađe krpičastih čestica žućkastocrvenih. koje su jamačno proizvod trošenja magnetita.

Ova vrsta eruptivne guste stijene u Komiži odgovarala bi po strukturi i mineralnom sastavu bazaltu.

Eruptivne stijene Komiže prate velike mase pršinca. rasprostranjenje kojega (kao i same eruptivne stijene) se nalazi prikazano u raspravi prof. M. Salopeka »O tektonskom okviru trijasa u Komiškom zalivu«.1 To su guste čvrste, dosta žilave tvorevine nešto tamnopepeljaste boje, mjestimice sa slabim zelenim prisjenkom. Golim okom zapažaju se u njima crna sićušna zrnca, manja od makovih, mekana, pa zato lako đrobljiva. Vjerojatno pripadaju jednom kloritskom mineralu. Tamo kod Pištice, pa dalje uz more prema Novoj Pošti pršinci su puni sitnih kuglica prehnita obično veličine grahoričina zrna, negdje i nešto malo veći. Namjeri se čovjek i na pokoju sitnu kuglicu od kalcita. U pršincima nade se i njihovih kuglastih komada, pa uloženih većih gustih, kvrgastih i vrlo tvrdih.

Od jednoga kuglastoga komada pršinca priređen je izbrusak, koji pod mikroskopom pokazuje, da je sastavljen od krhotina porfirne stijene, a ne od krhotina minerala, pa bismo ga mogli nazvati prije vulkanskom hrečom negoli pršincem. Te krhotine pretežno su dijabazne, a rjeđe bazaltske strukture. Glinenci dijabaznih dijelova jako su rastrošeni, dok su u bazaltskim dijelovima malo svježiji. Piroksen je prilično rasprostranjen kako u dijabaznim, tako u bazaltskim krhotinama. Po šupljinama se razvio jedan bezbojan kloritski mineral u obliku divergentno i lepezasto poredanih vlakanaca, pa neki muzgavosmeđi agregat sićušnih zrnaca i kratkih sitnih vlakanaca, također, vjerojatno, kloritskog minerala. Vide se i nepravilna zrna i pokoji sitni heksaedar magnetita, mjestimice ponešto limonitizirani.

Nalazi se u pršincima Pištice melafirskih komada mandulaste strukture. Okrugle šupljinice negdje su (u svijetlosivim komadima) ispunjene radijalno zrakastim prehnitom, koji stvara lijepe sferolite; negdje su te okrugle Šupljine (u inrkosivim komadima) ispunjene zrnjem kreinena, koji pokazuje valovito pomračenje. Ima i gustih mandulastih komada sive i sivosmeđe boje, koji su prepuni sitnih šupljina ispunjenih kremenim zrnjem. Taj agregat kremenoga zrnja ovijen je uzanim pojasom sićušnih crnih zrnaca, što su se ponegdje u kremenu poredali u lepezaste nizove. Mandule leže u mrkosmeđoj, gotovo crnoj gustoj izotropnoj osnovi, u kojoj se nalaze i stubičasti glinenci potpuno metamorfozirani u agregat oduljenih listića živih interferencijskih boja, što pripadaju, vjerojatno, prehnitu; dosta se u osnovi nalazi i posve svježa piroksena, među kojim se nađe i poneki potpuno idiomorfno razvijeni individuum. Kako je osnova prepuna sitnih kremenih mandula, kamen je toliko tvrd, da reže staklo.

U jednoj kamenoj ogradi, kraj puta iz Komiže prema PiŠtici, ima komada šupljikavih. To su šupljinice, iz kojih je nestalo minerala, koji su sačinjavali mandule. Ti komadi pripadaju melafiru, koji je sive boje. U izbrusku pod mikroskopom vidi se u osnovi sva sila sitnih igličastih glinenaca, prilično očuvanih od rastrožbe, zatim podosta svježeg piroksenskog zrnja, pa ovdje ondje sitnija okrugla šupljina ispunjena zrncima kremena. Ti melafirski komadi utoliko su zanimljivi, što su nosioci krasnih sferokristala prehnita. Dakako, o veličini i obliku šupljina ovisi veličina i oblik sferolita, pa se većinom javljaju u kuglicama, kojih promjer iznosi, kod nekih, 1-1,5 cm. Kuglice su ispunjene, jasno je, tanahnim iglicama, koje stvaraju divergentno zrakaste agregate svilasta sjaja i bjeličastosivkaste boje, negdje sa slabašnim zelenkastim prisjenkom. Kuglice su providne u slabašnozelenkastoj boji, a negdje i slabašno- žućkastoj.

Prve vijesti o tom prehnitu potječu od F. Hauera iz g. 1867.

Ovo bi bio izvještaj o našem istraživanju, koji je sastavljen tek na letimičnom mikroskopskom pregleđanju nekolikih izbrusaka. Za detaljan prikaz napomenutih eruptivnih stijena trebalo bi izvršiti detaljna mikroskopska istraživanja i izvršiti kemijske analize tih stijena. A to je i bio zadatak našega putovanja na te teško pristupačne stijene, za koje smo držali, da ih poslije Kišpatićevih radova nije više nitko uzeo u proučavanje. Ali slučilo se nešto, što mislim da će, možda, učiniti suvišnim naš dalji rad oko proučavanja toga stijenja. Naime: ovoga ljeta posao je prof. Tajder uz pomoć Jugoslavenske akademije na mineraloško- petrografsku ekskurziju u Švajcarsku. Ekskurziju je vodio P. Niggli, a prisustvovali su na njoj stručnjaci iz raznih evropskih zemalja i iz Sjedinjenih Država Amerike. Tom prilikom saznao ja Tajder za jedno djelo, koje govori i o petrografskim prilikama naših krajeva. On je to djelo dobio od autora 11a dar. Radi se o djelu: Conrad Burri und Paul Niggli: Die jungen Eruptivgesteine dcs mediterranen Orogens, erster Hauptteil die Ophite. Ziirich. 1945. Na strani 157 među navedenom literaturom nalazi se i ovaj autor : L. C. Pelleri: Sulle rocce dioritiche degli scogli Pomo (= Jabuka) e Mellisello (— Brusnik) ncl Mare Adriatico. Period, di min. 13 (1942) 191—199. Iz teksta razabiramo samo, da je izvršena kemijska analiza stijena sa Jabuke i Brusnika. Do te radnje mi nismo mogli doći iz poznatih razloga (okupacija!). Mi smo se odmah obratili na mineraloško-petrografski institut u Rimu, da nam priskrbi tu raspravu ili da nas dovede u vezu s autorom spomenute radnje, Pellerijein, pa da vidimo, da li će hiti potrebno uzeti u posao naš sakupljeni materijal.

 

Osnovne geološke karte otoka Brača, Hvara, Visa i Biševa

Izrada Osnovne geološke karte otoka Brača, Hvara, Visa i Biševa  izvršena je tokom druge polovine 1957. i prve polovine 1968. godine.

Kartiranje šu izvršili fahovi Instituta za geološka istraživanja u Zagrebu.

Ovaj veliki geološki terenski i kabinetski posao obuhvatio je veću skupinu suradnika. Prva grupa su terenski geolozi I. Borović, S. VLarinčić, Ž. Majčen, B. Korolija i I. Grintam, koji su obavili glavni dio terenskog rada te izvršili interpretaciju geološke karte. Na većem dijelu terenskih radova sudjelovao je M. Brkić, a samo u nekim dijelovima kartiranog područja T. Jagačić i Đ. Hrelić.

Druga grupa obuhvaća specijaliste dijelom iz skupine terenskih geologa, paleontologa, sedimentologa i petrografa. Odredbu prikupljene gornjokredne makrofaune izvršili su A. Polšak, P. Mamužić i B. Korolija.

Mikropaleontološku obradu mezozojskih sedimenata izvršili su većim dijelom M. Grimani, te B. Korolija, a tercijarnih S. Miildini-Mamužić. Sedimentpo-petrografsku obradu i prikupljanje podataka na terenu izvršili su I. Vrsalović-Carević i P. Jović.

Rezimiranje i objedinjavanje najvećeg dijela podataka prikazanih u tumaču, a prikupljenih tokom terenskog rada kao i rezultate dobivenih paleontološkom i sedimentno-petrografskom obradom izvršili Su I. Borović, S. Marinčić i Ž. Majcen.

Tekst tumača je redigovao D. Veselinović, a stručno-tehničku redakciju karte izvršio je M. Dimitrijević.

GEOGRAFSKI PRIKAZ

U ovom tumaču prikazana je geološka građa za otoke: Brač, Hvar sa Šćedrom i Paklenim otocima, te Vis i Biševo. Ukupna površiha ovog otočnog područja iznosi 806,90 km2.

Najveći je Brač sa 394,57 km2 površine. Horizontalno je slabo razvijen iako ima opšeg 175 km, dok je vertikalno dobro razvijen. Od najvišeg vrha Vidova Gora (778 m) terasasto se prema sjeveru spušta teren bogat krškim oblicima. U nižim dijelovima otok duboko zasjecaju kanjonski oblici nekadašnjih, površinskih tokova, Južna strana predstavlja strmi odsjek koji se spušta od najviših dijelova otoka do obale.

Ovoj skupini pripada i najduži (68 km) jadranski otok — Hvar, koji se kao i Brač pruža u pravcu istok—zapad. Površina mu iznosi zajedno s otočićem Šćedrom i sa 17 otočića skupine Pakleni otoci 314,60 km2. Skoro cijelom dužinom otoka, ističe se gorska kosa s najvišim vrhom Sv. Nikola (626 m). Otok se širi prema sjeverozapadnom dijelu, pa od uvale Kabal do Jelse prelazi u nisko obradivo područje polja i vinograda.

Treći je po veličini Vis s površinom od 91,60 km2. Na otoku se ističu dvije gorske kose i dvije udoline. Na dnu sjeverne smjestila se Viška luka, a na dnu jugozapadne Komiška luka. Najviši je vrh Hum (587 m). Uz zapadnu obalu otoka nalaze se mali školjevi: Ravnik, Budkovac, Kambur i Greben, a na istočnoj Barjaci.

Oko 4,5 km jugozapadno od Visa nalazi se otočić Biševo s 5,84 kma površine i s najvišom kotom 240 m. Sve strane otoka, osim uvale Salbunara i Luka, imaju strme i nepristupačne obale. U obalnim stijenama poznate su morske špilje Medvidina (duga 110 m) i Modra špilja.

Ovo otočno područje ima tipičnu mediteransku klimu. Od biljnog pokrova najčešća je makija, a u priobalnom pojasu kržljava halofitska vegetacija. Borove šume su samo mjestimično sačuvane na Braču, Biševu i Visu i nešto više na Hvaru. Na rijetkim malim obradivim površinama uzgajaju se mediteranske kulture.

Naselja su česta i starog su porijekla. Relativno dobre makadamske ceste, kojima se održava stalni autobusni saobraćaj, povezuju sva veća naselja na Braču, Hvaru i Visu, a stalne brodske linije povezuju ih sa Splitom.

S obzirom da ovo otočno područje nema stalnih površinskih vodenih tokova, a rijetki izvori su obično malih kapaciteta, stanovništvo se snabdijeva uglavnom vodom iz cisterna. Manje izvore koristi Bol, na Braču, a jače kaptirane izvore ima i Komiža na Visu, te Starigrad i Jelsa na otoku Hvaru. Iz izvora u području Jelse proveden je vodovod preko naselja Grablje do mjesta Hvar.

OSVRT NA RANIJA ISTRAŽIVANJA

Prva geološka istraživanja na otocima Braču, Hvaru, Visu, Biševu i okolnim školjevima vršili su austrijski geolozi. Iz tog razdoblja postoji nekoiko preglednih karata ovog područja. To su karte Hauer-a, F. (1867—1871) mjerila 1:576.000 i Stache-a G. (1877) mjerila 1:1,008.000.

Novijeg datuma su pregledne karte mjerila 1:1,000.000 K. Petković-a (1930—31) i najnovija pregledna karta mjerila 1:500.000 V. Mikinčić-a (1953).

Na svim ovim kartama izdvojena je na ovim otocima kreda, uz to, na Hvaru paleogen, te trijaske naslage kod Komiže na O. Visu.

BRAČ

Sohle U. (1900) smatra da Brač strukturno predstavlja antiklinalu. Schubert, R. (1909) daje kratak pregled geologije otoka, te izdvaja kredne i eocenske naslage. Spominje bituminozne stijene i tzv. „brački mramor”.

Gorjanović-Kramberger, D. (1901, 2) opisuje fosilne ribe s otoka, daje njihovu starost i paleontološke karakteristike.

Kerner, F. (1915, 1916, 1919) vrši detaljnije istraživanje i uglavnom se slaže sa prikazom starijih autora. Posebno je istaknuo navlaku kod Bola.

Detaljnija geološka istraživanja izvršili su na Braču Nastić, V. i dr. (1958).

Oni izdvajaju sve katove g. krede te tercijarne i kvartame naslage.

Na osnovu litološko-paleontoloških karakteristika izdvojili su u g. kredi devetnaest članova. U tercijaru izdvajaju „kozinske”, „foraminiferske” vapnence i fliš.

U kvartaru izdvajaju pleistocenske i holocenske klastične sedimente.

Strukturno Brač predstavlja antiklinalu, poleglu prema jugu, gdje je raskinuta i došlo je do pojave ljuskave strukture. Autori smatraju da je nabiranje bilo značajnije od rasjedanja.

Vršena su i inženjersko-geološka ispitivanja bituminoznih stijena: Sahnazarov, D. (1941), Margetić, M. (1952), Ožegović, F. (1953), te Šikić D. i Kranjec, V. (1956).

Od 1953 do 1956 vršena su hiđrogeološka i geofizička ispitivanja. (Baturić, I. 1954, 1955, 1956).

Na osnovu sedimentoloških istraživanja i mikrostrukture Dimitrijević, M. (1961) izvršila je rekonstrukciju turonskog spruda na srednje dalmatinskim otocima i utvrdila u vertikalnoj sukcesiji kompletan razvoj spruda.

HVAR

Cijeli niz autora bavio se uglavnom studiranjem starosti dolomitnih naslaga i vapnenih škriljavaca s fosilnim ribama i biljem.

Tako Bassani, P. (1879) smatra da su vapneni škriljavci aptske starosti.

Štur, D. (1891) utvrđuje dva nivoa vapnenih škriljaca jedan uložen u dolomitu, a drugi u deblje uslojenim vapnencima.

Gorjanović-Rramberger, D. (1882 i 1895) smatra da ovi škriljavci pripadaju gornjoj kredi.

Sohle U. (1900, 1901) smatra da su i dolomiti i vapneni škriljavci donjokredne starosti.

I. Kerner, F. (prema Schubert, R., 1900) slaže se s mišljenjem Sohle-a.

Milojević, Ž. B. (1933) smatra da otok predstavlja niz antiklinala. Kredne naslage su u južnom dijelu navučene preko fliša.

Herak, M. (1956) daje detaljnu interpretaciju geoloških prilika. Smatra da postoje dva nivoa dolomita, utvrđuje gomjokrednu starost vapnenih škriljavaca iz gornjeg horizonta dolomita, te dokazuje postojanje samo jedne antiklinale.

Prvi hidrogeološki rad dao je Poljak, J. (1949). Babić, Ž. (1960), te Babić, Ž. i Baučić, I. (1961) obradili su geološke, hidrogeološke i inženjersko-geološke prilike na otoku.

Bojanić, L. (1963) obradio je područje Starigrad—Jelsa, čiji se prikaz slaže sa geološkim mišljenjem M. Herak-a.

VIS

Još godine 1867 piše F. Hauer o eruptivima i gipsnim laporima u okolini Komiže kao o stijenama trijaske starosti.

Sve spomenuto kamenje leži pod krednim vapnencima i već okolnost da ono ne ukalapa nikakovih ulomaka dopušta zaključak o njihovoj relativno velikoj starosti. Po svoj vjerojatnosti pripadaju kao i augitno-porfirni i melafirni tufovi na drugim točkama Alpa, gornjem trijasu.

M. Kišpatić (1892) određuje eruptive Komiže kao dijabazporfirit.

Vetters, H. (1929) na temelju prikupljene gastropodne fune iz gipsnih lapora daje ovim naslagama g. trijasku starost. Odredio je vrste: Actaeonina eviformis, Costtestylina crnica i dr.

Po mišljenju samog Vetters-a, ova fauna je nedovoljna za sigurno određivanje nivoa, ali ipak govori protiv d. trijaske, a više za g. trijasku starost ovih naslaga.

Salopek, M. (1926) smatra da su kredne naslage primarno imale transgresivan položaj na trijaskim naslagama i da je taj odnos tektonski poremećen.

Salopek, M. (1939) drži da su gipsne naslage na površinu došle tektonskim prodorom.

Crnolatac, I. (1951—53) radi geološku kartu Visa u svrhu istrage na pitku vodu.

Prema I. Crnolatcu Vis je dijelom razorena antiklinala u čijoj jezgri nalazimo turonske dolomite, a u krilima turonsko-senonske vapnence.

Kod Komiže izdvaja trijaske naslage i slaže se s mišljenjem M. Salopeka o trijaskom tektonskom prodoru.

Problematiku gipsa i klastita Komiškog zaljeva razmatra Šušnjar, M. (1967). On smatra da ne postoje značajnije dislokacije između gipsnih lapora i krednih naslaga i da se njihov odnos može utvrditi na osnovu 1. — razvoja dijapirskih procesa i 2. — pretaložavanja detritusa eruptivnih stijena i vapnenih lapora iz evaporitne serije.

Duboka istražna bušotina Vis (1961—62) kod Komiže utvrđuje ispod eruptiva i evaporitne serije debele do 730 m horizont dolomita ispod kojeg slijedi serija anhidrita, lapora i dolomita i vapnenaca u izmjeni, te na oko 3400 m vapnenaca s Clypeina jurassica. Bušenje je završilo na 3688,5 m u malmskim vapnencima.

BIŠEVO

Vetters, H. (1914) izdvaja kredne i oligocenske naslage.

Mamužić, P. (1964) izdvaja prelazne naslage jura-kreda, zatim po dva horizonta donjokrednih i g. krednih vapnenaca i dolomita, te eocenskih foraminiferskih vapnenaca i kvartame pijeske.

Smatra da je Biševo brahisinklinala, rasjednuta na jugoistočnom krilu.

OPĆI PRIKAZ GEOLOŠKE GRAĐE TERENA

Najstarije otkrivene naslage na području otoka, Brača, Hvara, Visa i Biševa su Mastiti s gipsom, eruptivne stijene spilit i dijabaz, te piroklastiti.

U klastitima osim neodredivih sitnih gastropoda i rijetkih nalaza sporomorfa, od kojih je jedino određen rod Podosamites, koji se javlja u gornjem trijasu i nastavlja do u donju kredu, ništa drugo od karakterističnih fosila nije nađeno.

Prema tome paleontološki nije dokazana starost ovih sedimenata. Pretpostavljamo da su malmske starosti.

Eruptivne stijene ovoga kompleksa, singenetske su sa klastičnim naslagama i gipsom. To su bazične eruptivne stijene. Razlikuju se spiliti od dijabaza. Piroklastiti su uslojeni. Glavna masa je spilitska s “bombama” dijabaza.

Nakon taloženja klastičnih naslaga s gipsom došlo je do slabijih pokreta i izdizanja, te su ove naslage bile erodirane i pretaložavane u naslage niže donje krede — brečolike dolomite i dolomite s ulošcima žutih lapora s valuticama eruptiva. Dolomiti u izmjeni sa žutim laporima lateralno prelaze u smeđastosive biokalcilutite sa:

Salpingoporella annulata, Actinoporella podolica, Favreina salevensis, a s kojima je dokazana valendis — otrivska starost ovih naslaga.

Na njima leže sivi dolomiti u krovu kojih nalazimo dobro uslojene smeđesive biokalcilutite barem-apt-albske starosti s faunom i florom: Salpingoporella dinarica, Kuneor lina, tipa Cuneolina camposaurii, Orbitolina cf. discoidea.

Donjokredne naslage kontinuirano prelaze u naslage gornje krede što doneMe potvrđuje slijedeća mikrofosilna asocijacija: Nummoloculina heimi, Nezzazata simpelx, Cuneolina pavonia parva, koja se počinje javljati već u albu, a prelazi u cenoman djelomict i u turon.

U cenomanskim i turonskim naslagama pretežno su zastupljeni đijagenetski dolomiti koji mjestimice lateralno prelaze u vapnence.

Relativno plitko i toplo more pogoduju razvoju rudistnih grebena. Tako da uz hondrodonte i kaprine nalazimo faunu ihtiosarkolita i to u nižim nivoima cenomana: Ichtiosarcolites bicarinatus, I. monocarinatus, I. tricarinatus. Od nerinea dolaze vrste: Nerinea olisiponensis, N. reguieni i to u mlađim dijelovima razvoja.

Uz ovu makrofaunu nalazimo i bogatu mikrofaunu s asocijacijom: Nummoloculina heimi, Rhapidionina laurensis, R. dubia, Ovalveolina cresso. Sedimentacija se kontinuirano nastavlja dalje kroz turon i talože se dolomiti, a u krovu nalazimo grebenske vapnence s: Hippurites (Orbignya) reguieni, Agriopleura praeexcavata, Praerađiolites ponsianus, Distefanella lombricalis. Prati ih dosta značajna zajednica foraminiferskih vrsta: Cyclolina cretacea, Nezzazata simplex, Chrysalidina gradata, Nummoloculina heimi, Thaumatoporella parvovesiculifera, Aeolisaccus kotori.

Tokom senona talože se gromadasti, grebenski, pločasti vapnenci i dolomiti sa rudistima. Nalazi ljuštura i do 1 m visine nisu nikakva rijetkost. Od značajnih senonskih formi dolaze: Hippurites (Orbignya) canaliculatus, H. (Hippuritella) maestrei, H. (Orbignya) toucasianus, H. (Vaccinites) atheniensis, H. (V.) cornuvaccinum gaudryi, H. (V.) utimus H. (Orbignya) lamarcki, H. (O.) heritschi, Radiolites radiosus, Gorjanovicia costata, Boumonia excavata, Radiolites galloprovincialis, Hippurites (Orbignya) lapeirousei, H. (O.) castroi, Praeradiolites cylindraceus, Praeradiolites boucheroni, Petkovicia varajana.

Sedimentacijom grebenskih vapnenaca mastrihta završava kontinuirani ciklus taloženja krednih sedimenata i dolazi do izdizanja.

Laramijska orogenetska faza na prelazu iz kreda u tercijar uzrok je stvaranju blagih plikativnih struktura, koje če dati osnovni predcrtež kasnijem stvaranju izokiinalnih bora i ljuskavih struktura šireg područja Dinarida.

Na erodiranu površinu krednih sedimenata sa pojavama boksita transgredira tercijarno more u kojem se talože transgresivne breče, pločasti vapnenci s puževima miliolidni vapnenci.

Početak je označen sedimentacijom brakičnih sedimenata sa puževima Stomatopsis i Cosinia, te algama iz roda Hara.

Na njih se talože detritični vapnenci, biokalkareniti i kalcilutiti — (,,foraminiferski vapnenci”) sa: Lituonella liburnica, L. roberti, Coscinolina liburnica, Orbitolites cf. . douvillei, Alveolina frumentiformis, Nummulites millecaput, N. perforatus i dr., a na njima se kon,tinuirano nastavljaju laporoviti vapnenci s glaukonitom na kojima leže eocenski sivi, lapori sa bogatom i vrlo dobro sačuvanom asocijacijom foraminifera gornjoeocenske zone Globigerina korpulenta. Određene su slijedeće vrste: Globigerina corpulenta, G. eocaenica, Globorotalia cocoensis, Hantkenina suprasuturalis.

Pirinejski orogenetski pokreti krajem eocena upotpunjeni kvartarnom tektonikom, formirali su tipičnu ljuskavu građu tektonskog sklopa, čije izdignute dijelove danas nalazimo djelomično potopljene i odvojene morem.

Tektonski sklop prikazanih otoka po svojim osnovnim karakteristikama veže se na susjedno područje obuhvačeno listovima Split, Omiš i Ploče. Ovi otoci se uklapaju u jedinstvenu tektonsku cjelinu n,azvanu srednjedalmatinski otoci, koji je moguče podijeliti na vidljive strukturne jedinice nižega ranga: otok Brač; otok Hvar i Otok Vis.

Otok Brač predstavlja antiklinalu izgrađenu od krednih naslaga, nagnutu prema jugu, i navučenu preko mlađih tj. tercijarnih naslaga. Za njih je karakteristično široko položeno sjevern.o krilo, izgrađeno uglavnom od naslaga senona. Tektonska jedinica otok Hvar, strukturno ima ljuskavu građu, sa gIavnom an.tiklinalom BrusjeSučuraj, nagnutu prema jugu i duž reversnog rasjeda natisnutu na kredno-tercijarnu sinklinalu, koja je vezana na antiklinalu Pakleni otoci—Ščedro. Antiklinala koja izgrađuje sjeverno područje otoka Hvara, označena kao tektonska jedinica: Stari Grad—Vrboska, svojim južnim krilom djelomično je natisnuta na kredne naslage antiklinale Brusje—Sućuraj, što je dovelo do znatnog prekrivanja krednih naslaga sinklinale i redukcije čelnog pojasa antiklinale.

Mineralne sirovine na prikazanim otocima, slabo su zastupane. Najviše se eksploatira građevni i ukrasni kamen i to pretežno na otoku Braču. Ovdje su zapažene pojave bitumena, dok su na otoku Visu ležišta gipsa malih rezervi, napuštena.

Geološka istraživanja područja ovih otoka pridonijela su da je u juri i kredi izdvojen niz novih stratigrafskih jedinica. Osobito je to značajno za naslage gornje krede. Nadalje, ova su istraživanja pokazala istovjetnost tektonskih problema općenito značajnih za Vanjske Dinaride. Međutim, ovdje su ti problemi nešto veći, jer su zam.askirani recentnim morem. Međusobna veza strukturnih jedinica u tom slučaju nije dovoljno objašnjena. Osim toga karakter geološke granice između donje i gornje krede nije potpuno objašnjen, da li se u širem planu radi o transgresivnom ili kontinuiranom prelazu. Neke naslage prvenstveno krede zahtjevaju veću biostratonornsku studiju, kojom bi se izdvojili pojedini katovi, za sada obuhvaćeni širim stratigrafskim rasponima baziranim na istovjetnosti litoloških karakteristika stijena i nedovoljnim brojern zastupljenih provodnih fosila.

Unatoč dubokoj bušotini na otoku Visu kojom je dokazano postojanje anhidrita na dubini do 3000 m potrebno je poduzeti detaljnija paleogeografska istraživanja Vanjskih Dinarida, kako bi se sintezom podataka ovi rezultati istraživanja uklopili u jedinstvenu sliku geotektonskih odnosa u vrijeme gornje jure.

OPIS KARTIRANIH JEDINICA

Područje otoka Brača, Hvara, Visa i Biševa izgrađuju sedimenti jure, krede i tercijara.

JURA

Najstarije otkrivene naslage nalazimo u okolini Komiže na otoku Visu. To su klastične naslage sa gipsom, eruptivne stijene, spilit i dijabaz, te piroklastiti.

KLASTIČNE NASLAGE S GIPSOM (OTOK VIS)

Izdanke klastita i gipsa nalazimo na sjevernoj obali Komiškog zaliva kod Gospe Gusarice, sjeveroistočno od doma JNA, u uvalama Nova Pošta, Templus i Piždica.

U ovim naslagama osim neodredivih sitnih gastropoda i rijetkih nalaza sporomorfa od kojih je jedino određen rod Podosamites sp., koji se javlja u gornjem trijasu i nastavlja egzistenciju đo u donju kredu, nikakva karakteristična forma nije nađena ni determinirana. Prema tome paleontološki nije dokazana starost ovih naslaga. Najvjerojatnije su gornjojurske starosti što donekle potvrđuju mikrofaunistički nalazi iz valutica baznih konglomerata donje krede, koja leži na eruptivnoj seriji.

Unutar serije klastita s gipskom razlikuju se rekristalizirani i grumulozni vapnenci, laminirani vapnenci, tufitični vapnenci, kvarckalkareniti i feldspatski pješčenjaci.

Rekristalizirani vapnenci karakterizirani su mikrozrnastom do srednjezrnastom strukturom. Genetski su neodredivi zbog rekristaliziranosti. Karakteristično je prisustvo autigenog pirita. Grumulozni se vapnenac malo razlikuje od rekristaliziranog po strukturi koja je rezultat neujednačene rekristalizacije. U laminiranim vapnencima izmjenjuju se lamine zrnastog kalcita s laminama grumulozne i pseudoolitične strukture. Prelazi među laminama su oštri, a nekada su lamine odvojene mikrostilolitskim šavovima. Česti su ostaci mikro i makro organizama.

Tufitične vapnence karakterizira kriptokristalasta do mikrozrnasta vapnena osnova u kojoj „plivaju” fragmenti tufitičnih stijena.

Kvarcikalkareniti osim vapnenog detritusa sadrže kvarc, chert, feldspate, te muskovit i bioitit koji su orijentirani paralelno slojevistosti. Svi ovi elementi vezani su smeđim kalcitnim vezivom.

Iz sastava i strukture opisanih stijena može se zaključiti da su ove stijene taložene u relativno plitkoj marinskoj turbulentnoj sredini. Osnovni materijal od kojeg su sastavljene je int-rabazenskog porijekla, ali prema analizi nekih uzoraka također je veliki utjecaj terigenog i vulkanskog materijala (tufitični vapnenci i kvarckalkareniti). Prisustvo terigenog materijala ukazuje na blizinu obale odakle i potječu nekarbonatni sastojci ovih stijena.

O turbulentnosti govori nam česta promjena u strukturi lamina.

Pojave gipsa vidljive su u uvali Komiže i to u području crkve Gospe Gusarica i Velog Porta. Tu je gips nabušen u dubini od 23 m. Prema M. Šušnjaru (1967): „položaj eruptiva u odnosu na evaporitnu seriju govori nedvojbeno da je vulkanska djelatnost bila istovremena sa sedimentacijom gipsanih naslaga Komiškog zaljeva.”

SPILIT I DIJABAZ (OTOK VIS)

Javljaju se u uvali Komiškog zaljeva. Strukture ovih eruptivnih stijena su intergranularne i intersertalne do hijalofitske. Najčešći sastav:

  1. plagioklasi, idiomorfni, izduženi smjerom osi c. Sraslaci, dvojci i trojci češći su od laminarno ili zonarno građenih zrna. U spilitima su plagioklasi kiseliji i kaolinizirani, a u dijabazima bazični i prenitizirani.
  2. Augiti dolaze kao hipidiomorfna zrna promjera 0,4 mm svijetlosivozelene boje s jasnim pukotinama kalavosti i visokim reljefom. Interferiraju u živim bojama.

Osnova je dijelom staklasta, dijelom mikrokristalasta, i nije detaljnije određivana. Stijena je svijetlozelene boje vjerojatno od sekundarnog klorita.

PIROKLASTITI (OTOK VIS)

Vulkanski aglomerati sastavljeni su od „bombi” dijabaza koje leže u osnovnoj masi spilita. Pukotine u aglomeratu, koje su nastale ohlađivanjem ispunjene su kvarcom, prenitom, zeolitom, kloritom, plagioklasom i kalcitom koji ostale minerale istiskuje iz šupljina.

Eruptivne stijene Komiže na otoku Visu su bazične submarinske stijene. Sudeći po nalazu tufova među slojevima u klastitima bile bi s njima singenetske.

KREDA

Zastupana je karbonatnim naslagama donje i gornje krede velikog rasprostranjenja. Donjokredne naslage konstatirane su na otocima Visu, Hvaru i Biševu, a gornjokredne na otocima Visu, Hvaru, Braču i Biševu.

DONJOKREDNE NASLAGE OTOKA VISA

SMEĐESIVI VAPNENCI

Dolaze u bazi donjokrednih karbonatnih sedimenata u području Komiškog zaljeva, uvale Nova Pošta. U njima je determinirana valendis-otrivska karakteristična flora i fauna: Actinoporella podolica, Salpingoporella annulata, Favreina salevensis, Gryphoporella sp., Trocholina sp., Pseudo­cyclammina sp., Aeolisaccus sp.
Ovo su pretežno dobro uslojeni biokalcilutiti debljine sloja do 40 cm, s proslojcima žutih lapora. Lateralno i vertikalno postepeno prelaze u sive dolomite koji su izdvojeni kao poseban super­pozicijski paket, debljine oko 50 m.

SIVI DOLOMITI

U bazi dolomita nalazimo uloške žutih lapora s valuticama eruptiva koji potječu iz starijih klastičnih naslaga.
Uz granicu s klastitima analiza dolomita je pokazala, da su ovi dolomiti u bazi brečasti, te da sadrže ulomke laminiranih i sitnozrnih dolomita, dolornita s gipsom, eruptivnih stijena, kvarca, gipsa, pješčenjaka, te rijetke čestice vapnenaca. Osnova je mikro do srednjezrnati dolomit. Opća karakteristika je veliko prisustvo autigenog pirita.
Na temelju ovih analiza možemo zaključiti, da je sedimentacija ovih naslaga vezana za relativno
plitko more i izdignute starije naslage iznad površine, koje su uvjetovale „snabdijevanje” donjokrednih dolomita fragmentima starijih naslaga. Debljina ovog horizonta iznosi cca 750 met.

SMEĐESIVI VAPNENCI

Dolaze u krovu dolomita obrubljujući Komiški zaljev sa sjevera, istoka i juga. U njima je određena bogata mikrofauna, koja dokazuje barem-apt-albsku pripadnost ovih vapnenaca: Salpingoporella dinarica, Cuneolina camposaurii, Haplophragmoides sp., Orbitolina cf. discoidea, Salpingoporella muhlbergi, Ovalveolina reicheli.
To su gromadasti do debelo uslojeni smeđesivi biokalcilutiti koji postepeno prelaze u naslage gornje krede što pokazuju i nalazi vrsta : Nummoloculina heimi, Coscinolina sunnilandensis, Pseudochrysalidina conica, Nezzazata simplex.

DONJOKREDNE NASLAGE OTOKA BIŠEVA

DOLOMITI I VAPNENCI

Na jugoistočnoj obali otoka izdvojeni su dolomiti i vapnenci donje krede, koji bi odgovarali horizontu donjokrednih naslaga otoka Visa, i sadrže sljedeću mikrofaunu: Salpingoporella ,dinarica, Cuneolina camposaurii, Ovalveolina reicheli barem-apt-albske starosti. Ove naslage postepeno prelaze u vapnence niže gornje krede.
Debljina ovih naslaga iznosi 250 – 600 m.

DONJOKREDNE NASLAGE OTOKA HVARA

Naslage donje krede izgrađuju jezgru antiklinale. Otvorene su u središnjem i zapadnom dijelu otoka, u području Pitavskih plaža, Vrisnika, Svirča, Selca i V. Groblja. Maksimalno su otkrivene kod Svirča, gdje im debljina iznosi oko 600 m.

S obzirom na odsustvo karakterističnih provodnih fosila, izdvojeni su dolomiti i vapnenci označeni kao dva superponirajuća paketa.

DOLOMITI

Niži superpozicioni član donje krede izgrađuju smeđesivi dobro uslojeni dolomiti s rijetkim proslojcima i lećama kalcilutita. Debljina slojeva varira od 5-100 cm.

Klasificirani su kao diagenetski dolomiti i vapnoviti dolomiti. Mo­zaične su strukture s nepravilnim dolomitnim zrncima i s rijetkim romboedarskim formama. Promjer im varira od 0,01-1,0 mm. Vapneno-glinena supstanca je nepravilno uklopljena u zrncima ili je vezana za međuprostore. Rijetki tragovi, vode nas na zaključak da je primarna stijena imala kalcilutitni karakter.

Iz vapnenih proslojaka utvrđena je mikrofosilna zajednica: Cuneolina camposaurii, Orbitolina sp., Nezzazata simplex, Nummoloculina heimi prema kojoj je općenito određena donjokredna starost ovih naslaga. Debljina im iznosi oko 400 m.

VAPNENCI

Gornji superpozicioni član donje krede izgrađuje oko 200 m debela vapnena serija, koja obrub­ljuje i zatvara krila dolomitne donjokredne antiklinale. Morfološki se ističu kao greben, od jače erodiranog dolomita u bazi. Granicu s dolomitima karakterizira kontinuirani litološki prelaz, gdje se i vertikalno i lateralno izmjenjuju dolomiti s vapnencima.
Vapnenci su dobro uslojeni s oštrim slojnim ploharna. Debljina slojeva varira od 5-150cm, i Prema petrološkim analizama određeni su kao kalcilutiti i kalcilutit-kalkareniti sa sadržajem CaCO3 iznad 94%. Osnova im je od mikrostiliolitskog kalcita. Vapnene čestice koje „plivaju” u osnovi, u pravilu ih je ispod 50 volumnih procenata. Čestice su od kripto do mikrokristalas­tog kalcita, silt-arenitskih veličina, subangularne su do subzaobljene i najvjerojatnije intra­bazenskog porijekla.

Paleontološki se ne razlikuju od donjokrednih dolomita, pa se i ovdje najčešće susreće mikro­fosilna zajednica Cuneolina camposaurii, Orbitolina sp., Nezzazata simplex i Nummoloculina heimi, prema kojoj je općenito odredena donjokredna starost ovih vapnenaca. Prisutnost vrste Cuneolina camposaurii i neposredna blizina nalaza vrsta ihtiosarkolita u krovu, u cenomanskim dolomitima, potvrduje pripadnost ovih vapnenaca najmlađim slojevima donje krede, albu.
Pored činjenice da je utvrđeni fosilni sadržaj oba kompleksa istovrstan, vjerojatno je, s obzirom na debljinu da su dijelom zastupljeni i stariji katovi od alba. Međutim, zbog nepostojanja pouz­danije paleontološke argurnentacije za vapneni superpozicioni član ne može se utvrditi koji njegov dio pripada albu, odnosno, da li i dio dolomita pripada albu.

GORNJOKREDNE NASLAGE OTOKA VISA

Karbonatne naslage gornje krede otkrivene su na cijelom otoku u rasponu od cenomana do senona.

DOLOMITI S LEĆAMA VAPNENACA

Prema litološkom sastavu to su pretežno uslojeni dolomiti s kojima dolaze leće vapnenaca. Tako u bazi nalazimo bijele kalcirudite sa slabo sačuvanom faunom kaprinida i ihtiosarkolitida. Od mikrofaune značajni su nalazi soritida: Rhapidionina lauriensis, R. dubia, Ovalveolina crassa koje su vezane uz cenoman, te česti prerezi crvene alge Thaumatoporella parvovesiculifera u zajednici s foraminiferskim vrstama Cyclolina cretacea, Nezzazata simplex, Chrysalidina conica i Nummoloculina heimi, te prerezima ljuštura makrofosila, koji bi pripadali cenoman­-turonu.
Na prelazu iz dolornitnih naslaga u vapnence senona determinirana je makrofauna: Praeradio­lites ponsianus, Radiolites lusitanicus, R. peroni, R. trigeri, Distefanella raricostata n. subsp., Praeradiolites saxeus, karakterističan za gornji turon.

Ovaj dolomitni kompleks sadrži više leća smeđih vapnenaca sa hondrodontama.

Debljina serije iznosi cca 1100 m.

VAPNENCI

Izgrađuju krila Viške antiklinale, a određena im je senonska starost nalazima faune: Radiolites sauvagesi, R. douvillei gracilis, Hippurites (Orbignya) castroi, H. (0.) lapeirousei, H. (O.) socialis, H. (O.) rnicrostylus, H. (O.) cf. turgidus, H. (0.) cf. praecessor, H. (Vaccinites) cor­nuvaccinum gaudryi, H. ( V.) cornuvaccinum, H. (HipPuritella) variabilis.
Debljina serije svijetlosmeđih dobro uslojenih vapnenaca iznosi cca 250 m.

GORNJOKREDNE NASLAGE OTOKA HVARA

Najveće rasprostranjenje imaju gornjokredne naslage. Talože se kontinuirano na donjoj kredi. Njihova debljina od skoro 1800 m obuhvaća kompletni razvoj od cenomana do najvišeg senon­skog potkata, mastrihta, čija je kronostratigrafska, odnosno superpoziciona raščlamba izvršena na temelju nalaza rudistne faune.

TAMNOSIVI DOLOMITI S PROSLOJCIMA VAPNENACA

Na zapadnom dijelu otoka Hvara jezgru donjokredne antiklinale okružuje oko 600 m debeli kompleks dolomita s mjestimičnim proslojcima i lećama vapnenaca. Iste naslage izgrađuju sekundarnu antiklinalu Stari Grad—Vrboska, kao i jezgru antiklinale istočno od Jelse.

Ovi su sedimenti klasificirani kao diagenetski dolomitični vapnenci, vapnoviti dolomiti i dolo­miti. Svijetlosive su boje, nepravilnog loma i često slabo uslojeni (debljina slojeva do 1 m). Mozaične su strukture s nepravilnim dolomitnim zrncima od 0,01-0,25 mm. Vapneni su proslojci i leće dobro uslojeni (od 5-40 cm) kalcilutitni i kalkarenitni, a sadrže mikrofosilnu zajednicu: Nummoloculina heimi, Cyclolina cretacea, Thaumatoporella parvovesiculzfera.

U kronostratigrafskom smislu mnogo su značajniji makrofosili. Tako u dolomitima u najjuž­nijim dijelovima gornje krede dolazi karakteristična zajednica ihtiosarkolita: Ichtyosarcolites bicarinauus, I. monocarinatus, I. cf. tricarinatus.
Na osnovu ovih makropaleontoloških analiza, odnosno njihovog superpozicionog položaja utvrđena je sigurna starost. Međutim prateća fauna: Nerinea olipsionensis, N, requieni, Chondrodonta cf. munsoni ovog kompleksa upućuje na prisutnost i jednog dijela turona.

Zbog nedostatka specifičnih donjoturonskih fosila i facijelne nediferenciranosti ovog mono­tonog dolomitnog kompleksa, ne može se pouzdano utvrditi granica između cenomana i turona Zato je ova jedinica cjelovito izdvojena kao jedan karakterističan facijes u superpozicijskom slijedu između donjokrednih i gornjoturonskih vapnenaca i klasificirana kao cenoman turon.

DOBRO USLOJENI VAPNENCI

Duž čitavog otoka Hvara krila glavne otočne antiklinale okružuje oko 400 m debeli paket dobro uslojenih smeđesivih vapnenaca (debljine slojeva od 10-60 cm) klasificiranih kao biokal­karenit i kalcisiltiti s tanjim interkalacijama dolomita. Leže u krovu dolomitne cenomansko­-turonske serije od koje su izdvojeni i markantnom litološkom granicom. Prelaz je dosta iz­razit pa se morfološki ističu kao greben iznad jače erodiranog dolomita.
Redovito sadrže fosilne mikroforme: Thaumatoporella parvovesiculifera, Aeolisaccus kotori.
Od makrofosila česti su nalazi specifički neodredivih hondrodonta. U hronostratigrafskom smislu i za ovaj nivo je značajnija rudistna fauna, pa je prema vrstama: Hippurites (Orbignya) aff. requieni, H. (Vaccinites) cf. reusseli određena gornjoturonska starost ovih slojeva.

DOBRO USLOJENI I GROMADASTI VAPNENCI

Ove naslage zauzimaju periferne dijelove krila antiklinale, pa se rasprostiru uz obalni pojas otoka, a također izgrađuju otok Šćedro i Paklene otoke.

To su pretežno svijetlosmeđi do bijeli, gromadasti do dobro uslojeni biokalkareniti i biokalciruditi. U manjoj mjeri dolaze kalcilutit, gromadasti i rekristalizirani vapnenci, a rjeđe i tanje leće dolomita, odnosno vapnovitog dolomita.

Općenito uzevši, ove naslage pripadaju grupi alohtonih mehanički akumuliranih karbonatnih sedimenata, koji su taloženi djelomično pod utjecajem turbulentnih struja i to u relativno plitkom području sedimentacionog bazena. Detritične čestice u vapnencima su intrabazenog po­rijekla.

Za njihovo kronostratigrafsko izdvajanje poslužila je prvenstveno bogata rudistna fauna. Osim toga, bazna granica prema gornjem turonu, ističe se i po karakteristikama, što je olakšalo terensku obradu i fotogeološku dopunu.
Makropaleontološke analize s vrstom Hippurites (Orbignya) socialis, dokazuju najdonji se­nonski potkat, konijak, a santon-kampansku starost potvrđuje zajednica: Hippurites (Orbignya) canaliculatus, H. (O.) microstylus, H. (O.) matheroni, H. (O.) toucasianus, H. (O.) pra­ecessor, H. (Vaccinites) cornuvaccinum gaudry, H. (V.) praesulcatus, H. (V.) atheniensis, H. (V.) boehmi, H. (V.) sulcatus, H. (V.) taburni, Radiolites marnmilaris, R. subradiosus, R. galloprovincialis, Gorjanovicia costata, G. n.sp.

Mikrofosilnu zajednicu najčešće tvore forme : Moncharmcntia apenninica, Nummoloculina robusta,, Accoridella conica, Rotorbinella scarsellai, Steinsicina surentina.

Ovaj kompleks debljine od oko 600 m završava s kampanrnastrihtskom zajednicom: Hippurites (Hippuritella) maestrei, H. (H.) variabilis, H. (Orbignya) colliciatus, Bournonia retrolata.

DOBRO USLOJENI VAPNENCI

Na istočnom rtu otoka Hvara u području Sućuraja i neposredno u blizini paleogena između mjesta Hvara i Milne, razvijeni su dobro uslojeni biokalkareniti i biokalciruditi. Sadrže mikro­fosile: Rhapidionina liburnica, Laffitteina marsicana.

Izdvajanje ovog senonskog potkata omogućili su česti nalazi i povoljan raspored specifičnih vrsta: Hippurites ( Orbignya) lapeirousei, Hippurites (Orbignya) castroi, Bournonia excavata n. subsp.

GORNJOKREDNE NASLAGE OTOKA BRAČA

Kredne naslage Brača izgrađuju daleko najveći dio otoka. Najviše ima vapnenaca, a dolomit se javlja u obliku uložaka, leća i proslojaka.

TURON VAPNENCI I DOLOMITI U IZMJENI

Naslage turona otkrivene su u okolini Bola, a izgrađuju najveće dijelove otoka s najvišim. vrhom Sv. Vid 778 m, te relativno niske dijelove na zapadnom dijelu otoka u okolici Milne.

Ovo su najstarije naslage, otkrivene na otoku Braču. Na njima kontinuiranom sedimentacijom slijede senonski vapnenci i dolomit, pa im je prema tome određena turonska starost. Granica je aproksimativno locirana između slojeva s hondrodontama, i slojeva s najstarijim senonskim fosilima. Od mikrofosila najčešći su primjerci vrste Thaumatoporella parvovesiculifera, Aeo­lisaccus kotori, Nezzazata simplex, te razne druge foraminifere, među kojima su miliolide najčešće.

Blizu Milne u turonskim je naslagama nađen slabo očuvan primjerak rudista Hippurites (Hip­puritelta) cf. grossouvrei, te brojne hondrodonte debelih, krupnih rebara. Kod Bola naslage turona su otkrivene na relativno velikoj nadmorskoj visini, tako da bi im debljina skoro dosizala 800 met., kad naslage ne bi bile poremećene. Obzirom da im starost nije duž cijelog stupa do­kazana, postoji mogućnost, da najstariji otkriveni dijelovi pripadaju cenomanu. No, obzirom na debljine u susjednim područjima čitavom ovom kompleksu naslaga ispod senona pret­postavljena je turonska starost i debljina bi mu iznosila oko 700 m.

Turonske naslage karakterizirane su svjetlosmeđim gustim vapnencima redovito vrlo dobro uslojenim, debljine slojeva 1-150 cm, te sivosmeđim gustim ili kristaliničnim dolomitom, dobro uslojenim jedino u izmjeni s vapnencem. Prema petrografskim analizama zastupljen je kalcilutit, rekristalizirani kalcilutit (vapnenac), dolomitični vapnenac i vapnoviti dolomit.

SENON

Senonskom katu pripada najveći dio naslaga otoka Brača, kompletna sjeverna strana osim nešto paleogena oko Supetra, centralni dio otoka, te južno pobočje uz turonski vapnenac.

Osim spomenutog područja oko Bola i Milne, kojeg izgrađuju turonske naslage, te oko Supetra, Bola paleogenske, čitavu ostalu površinu Brača izgrađuju senonske naslage. Dokazani su svi katovi senona, međutim, zbog položaja slojeva, blagog boranja i rasjedanja, kao i zbog miješanja karakteristične faune nije bilo moguće sprovesti detaljniju stratigrafsku podjelu na čitavom otoku.

Senonske naslage Brača podijeljene su prema litološkim karakteristikama u tri kompleksa od kojih jedan najmlađi (3Kg) pripada kompletan mastrihtu, a sastoji se od svijetlog sivosmeđeg gustog vapnenca i smeđeg kristaliničnog dolomita, vrlo dobro vidljivog slojanja i na terenu i na fotogramima.

Druga dva kompleksa sadrže faunu gotovo čitavog senona, a bočni su ekvivalenti. Jedan s donjim dijelom nešto starijim sastoji se uglavnom od gustog svijetlog sivosmeđeg vapnenca i smeđeg kristaliničnog dolomita, sličnih karakteristika kao spomenuti mastrihtski kompleks, jedino sa slabije izraženim, slojanjem. Sadrži faunu coniaca, santona, campana i mastrichta. Drugi se kompleks (2M) sastoji od bijelog kalkarenita debelo slojanog, punog kršja rudista (tzv. brački kamen) s lateralnim prelazima u sivkast kalcilutit crijepolikog trošenja, te s vrlo rijetko vidljivim slojanjem. Faunom su dokazani katovi coniac, santon, campan i maastricht. Debljina senonskih naslaga je oko 800 m.
Svjetlosmedi vapnenac s ulošcima dolomita

Ovaj kompleks prostire se središnjim dijelom otoka, okružujući naslage turona, i zapadnim dijelom južnih padina otoka. Izgrađuju od prilike 1 /3 površine Brača. Kontinuirano slijede na naslagama turona, a lateralno prelaze u kompleks naslaga kalkarenita i kalcilutita.

Iz pregledanih uzoraka mikrofosilna zajednica nije pogodna za detaljnu raščlambu ovih naslaga.

Stalne su vrste Thaumatoporella parvovesiculifera, Aeolisaccus kotori i Cuneolina pavonia parva.
Starost naslaga utvrđena je brojnim nalazima rudistne faune, karakteristične za pojedine pod­katove senona. Fauna je jednolično zastupana u svim naslagama, a analizirani primjerci su podjednako raspoređeni po čitavom kompleksu.
Coniac je dokazan, osim kontinuitetom sedimentacije iz turona u senon još i nalazima slabo očuvanih primjeraka vrste: Hippurites (Orbignya) socialis, H. (Hippuritella) cf. incisus, te Radiolites radiosus.

Santon-campanu pripadaju naslage s vrstama: Hippurites (Vaccinites) cornuvaccinum gaudryi, H. (Hippuritella) rnaestrei, H. (Orbignya) canaliculatus, H. (O.) toucasianus, H. (O.) turgi­dus, H. (O.) colliciatus, H. (O.) matheroni, a campan-maastricht-u naslage s vrstama Hippurites (Hippuritella) variabilis, H. (Orbignya) lapeirousei, H. (O.) castroi, H. (O.) lamarcki od kojih je posljednja vrsta značajna samo za Maastricht.

Ove naslage su uglavnom. dobro vidljivog slojanja, a debljine slojeva 20-200 cm. Prema perro­grafskim karakteristikama dominantan je svijetlosmeđ, gust vapnenac, a smeđ, kristaliničan dolomit je u njemu uložen. Dominira kalcilutit, a zatim, rekristalizirani kalcilutit, dolomitični vapnenac. Mjestimice su brojni fosilni ostaci foraminifera i ulomaka makrofosila, nezaobljenih i nesortiranih dijelova ovih naslaga.
Bijeli i sivi vapnenci
Ovaj kompleks naslaga izgrađuje sjeverni, te istočni i jugoistočni dio otoka. Zahvaćaju otprilike 1 /3 površine Brača. Lateralan je ekvivalent smeđeg, gustog vapnenca, a na njima kontinuirano slijedi vapnenac i dolomit Maastrichta. Istočno od Bola u okolini uvale Špiljice na ovim je naslagama transgresivan eocenski foraminiferski vapnenac.
Mikrofosilna zajednica sadrži vrste stalne za cijelu g. kredu kao Thaumatoporella parvo­vesiculifera, Aeolisaccus kotori, Cuneolina pavonia parva, a u znatnom broju preparata nađena je oligosteginidna zajednica, karakteristična za d. senon. Najčešća je Calcisphaerula innominata lata, a prate je Calcisphaerula innominata, Stomiosphaera sphaerica, Pithonella ovalis, globo­trunkane i dr.
Za detaljniju odredbu starosti značajni su brojni primjerci vrsta karakterističnih za potkatove senona kao na pr. : za santon-campan: Hippurites (Vaccinites) inaequicostatus, H. (V.) cornu­vaccinum gaudryi, H. (V.) cornuvaccinum, H. (V.) boehmi, H. (V.) sulcatus, H. (V.) taburni, H. (V.) atheniensis, Hippurites (Orbignya) heritschi, te druge orbinije, a za campanmaastricht Hippurites (Hippuritella) variabilis, Hippurites (Vaccinites) vredenburgi, Hippurites (Orbignya) lapeirousei, H. (0.) castroi, a za maastricht: Durania austinensis, Radiolites subaugeoides, Prae­radiolites boucheroni, te Bournonia excavata n. subsp.
Ovaj kompleks naslaga karakteriziran je čestim lateralnim izmjenama facijelno različitih naslaga vapnenaca i dolomita. Uglavnom dominiraju bijeli krupnozrni kalkarenit s kršjem rudista i sitno­zrnat do brašnast kalcilutit crijepolikog trošenja, zatim ima bijelog do sivosmeđeg kristaliničnog dolomita sa svim prelazima prema spomenutom kalkarenitu i kalcilutitu, zatim svjettosivo­smeđeg gustog vapnenca, vrlo sličnog naslagama opisanim u prethodnoj jedinici
Bijeli krupnozrnat kalkarenit s kršjem rudista, poznat kao „brački kamen” proteže se zapadnim dijelom kompleksa do mjesta Nerežišće, D. Humac i Škrip, te u istočnom dijelu između Povlja, Selca i Sumartina. Debelo je slojan, slojevi su mjestimice i nekoliko metara debeli, a mjestimice se slojenje ni ne vidi. Ovo područje morfološki je zaravnjeno bez jačih jaraka za razliku od cen­tralnog dijela od Nerežišća do Povlja, izgrađenog od kalcilutita crijepobkog trošenja, ispresijecanog brojnim dubokim jarcima strmih strana. Slojenje se u ovom materijalu teško opaža zbog tro­šenja. Unutar naslaga kalcilutita česti su ulošci kalkarenita koji izgledaju poput grebena.
Značajna je rasprostranjenost rudista u tim naslagama, dok je kršje i poneki cijeli primjerak vrlo čest u kalkarenitu, u kalcilutitu je vrlo rijetko. Pretežan broj određene faune sakupljen je u kalkarenitu. Prema petrografskim analizama zastupan je kalcilutit, rekristalizirani kalcilutik biokalkarenit i dolomitični vapnenac. Ulomci makrofosila su nezaobljeni i nesortirani.
Svijetlosmeđi vapnenac s lećama dolomita
Ove se naslage prostiru uz sjevernu obalu Brača od zapadnog ruba karte do Konopljikove uvale nedaleko Pučišća. Kontinuirano slijede na bijelom, kalkarenitu i kalcilutitu, a na njega je transgresivan eocenski foraminiferski vapnenac.
I u ovim naslagama stalna je mikrofosilna zajednica g. krede. Najčešće su vrste Thaumatoporella parvovesiculifera, Cuneolina pavonia parva, brojne miliolide, verneuilinide, te druge neodre­dive foraminifere.
Mastrichtsku starost ovim naslagama potvrđuju nalazi karakterističnih rudista kao Pironea polystyla, Hippurites (Vaccinites) ultimus, H. (Hippuritella) cornucopiae, Bournonia excavata n. subsp., Petkovicia varajana, Radiolites radiosus, R. pasinianus, Praeradiolites cylindra ceus, te prateće vrste kao Hippurites (Orbignya) heritschi, H. (0.) lapeirousei i dr.
Ove naslage su fotogeološki najizraženije; dobro vidljivi slojevi blago su nagnuti prema moru i izgleda rijetko poremećeni rasjedanjem. Zbog nagiba slojeva sličnog nagibu terena, ove naslage oko Supetra prekrivaju relativno veliku površinu.
Naslage se sastoje pretežno od svijetlog sivosmeđeg, gustog vapnenca, i uz granicu s paleogenom
bijelog, jedrog, te sivosmeđeg kristaliničnog dolomita. Dolomit je uložen u vapnencu poput leća ili proslojaka. Trase se ponekih dolomitnih slojeva prate dosta daleko u pružanju. Rudistna fauna je jednoliko raspoređena u naslagama, i to oko Supetra se nađu, skoro isključivo radiolitide­a od Postira prema istoku uz njih znatan broj i hipuritida. Facijelno ove naslage naliče kom­pleksu naslaga.
TERCIJAR
Tercijarne naslage razvijene su na otocima Braču, Hvaru i Biševu, a predstavljene su paleo­genskim foraminiferskim vapnencima donjeg i srednjeg eocena i laporima srednjeg i gornjeg eocena .
PALEOGEN OTOKA HVARA
Paleogenski sedimenti imaju najmanje rasprostranjenje. Ograničeni su na par lokaliteta: u području mjesta Hvar i Milna, na rtu Zarače, uz obalu kod Sv. Nedelje i zapadno od Pitavske Plaže. Izgrađuju ih vapnene i laporne naslage eocena.
FORAMINIFERSKI VAPNENCI
Kod Hvara i Milne foraminiferski vapnenci leže diskordantno na mastrihtnoj krednoj podlozi, a na rtu Zarače izgrađuju krila male prevrnute eocenske sinklinale.
Na otkrivenoj krednoj podlozi (Hvar—Milna) ovaj kompleks počinje s oko 2 m transgresivnih breča s boksitičnim vezivom na kojima mjestimično dolazi do 2 m debela zona smeđih vapne­naca sa specifički neodredivim, gastropodima Stomatopsis sp. i Cosinia sp. Dalje slijede dobro uslojeni biokalkareniti i biokalcilutiti s tipičnom. srednjoeocenskom alveolinskom i num,ulit­nom mikrofaunom.
Opće karakteristike stijena i fosilna zajednica ovih naslaga (debelih oko 100 m) ukazuju na mgrinsku litoralno-neritsku sredinu sedimentacije.
LAPORI
Na foraminiferskim vapnencima kontinuirano se talože lapori. Počinju s par metara gomoljsatih laporovitih vapnenaca s glaukonitom na kojima se nastavlja sedimentacija lapora.
U laporima mjestimično dolazi do 2 m debeli proslojci biokalcirudita i biokalkarenita izgra­denih od foraminiferskih ulomaka s izraženom graduiranom sedimentacijom, što ukazuje na ritmičku sedimentaciju lapornog kompleksa. Foraminiferske mikrobreče u krovu lapora, od­nosno kalciruditi, označavali bi početak novog ritma. Preko biokalkarenita ritam se nastavlja u „duži” dio ritma, u lapore.
U laporima je utvrđena bogata i vrlo dobro očuvana asocijacija planktonskih foraminifera gornjo­eocenske zone: Globigerina corpulenta. Od važnijih vrsta dolaze: Globigerina corpulenta, G. eocaenica, G. rohri, G. venezuelana, G. yeguaensis, G. bulloides, G. inflata, Globorotalia cocoensis, Acarinina centralis, Hantkenina suprasuturalis, Globorotaloides suteri, Globigerinella micra.
Taloženje naslaga vršeno je u tercijarnom bazenu otvorenog mora okruženog mezozojskim kordiljerima. Prisutnost biokalcilutita i biokalkarenita u ovom sedimentnom kompleksu uka­zuje na pretaložavanje naslaga utjecajem turbidnih struja iz litoralno-neritske zone u dublje dijelove bazena.
PALEOGEN OTOKA BRAČA
FORAMINIFERSKI VAPNENCI
Na otoku Braču paleogenske naslage imaju malo rasprostranjenje. Uz sjeverni rub otoka u okolici Supetra je nešto veća pojava ovih naslaga, a na južnim padinama od Bola do uvale špi­ljica nekoliko manjih pojava.
Naslage pripadaju donjem i srednjem eocenu, a starost je dokazana karakterističnim foramini­ferama kao: Lituonella liburnica, L. roberti, Coscinolina liburnica, Orbitolites cf. douvillei, Alveolina frumentiformis, A. elliptica nuttalli, Nummulites millecaput, Orbitolites complanatus, Nummulites perforatus i dr.
Prema učestalosti određene faune razlikuju se miliolidni, alveolinsko-numulitni i numulitni vapnenci, ali ta se podjela ne može jednoznačno sprovesti kroz naslage zbog čestog miješanja foraminiferskih zajednica u pružanju naslaga.
Naslage su pravi vapnenci karakterizirani brojnim foraminiferama. Prema petrografskim analizama to je detritični vapnenac, biokalkarenit i kalcilutit. Debljina ovih naslaga je oko 250 m.

PALEOGEN OTOKA BIŠEVA

FORAMINIFERSKI VAPNENCI

U bazi dolazi zona s miliolidama, lituolidama i valvulinidama, koja bi pripadala donjem eocenu.
Dobro je dokazana starost naslaga u krovu s Nummulites variolarius, N. brogniarti, N. cf. garnieri. S blagom kutnom diskordancom foraminiferski vapnenci transgrediraju na vapnence senona.

Sastoje se od vapnenaca, laporovitih vapnenaca i lapora u krovu.

U bazi dolaze smeđi vapnenci s miliolidama i gastropodima, na njima slijede vapnenci bez fo­sila, a na ovim,a numulitni vapnenci. U jezgri sinklinale nalazimo malo laporovitih vapnenaca i lapora sa školjkašima i ježincima.
Debljina ovih naslaga iznosi cca 200 m.

KVARTAR
Kvartarne tvorevine nalazimo na cijelom kartiranom području, a predstavljene su naslagama deluvija i aluvija.
KVARTAR OTOKA HVARA
Kvartarne tvorevine odnose se na područje obradivih površina i na vezane siparične breče.
DELUVIJ
Deluvij je zastupan brečama koje dolaze uz obalu kod Sv. Nedelje i nešto manje uz obalu kod Pitavske Plaže. Izgrađuju ih slabo sortirani fragmenti različitih dimenzija krednih i paleogenskih karbonatnih naslaga. Vezane su čvrstim boksitičnim vezivom.
ALUVIJ
Njima pripadaju akumulirani i nevezani rastrošeni materijali karbonatnih naslaga krede iz područja zaravni između Starog Grada, Vrbanja, Jelse i Vrboske.
KVARTAR OTOKA BRAČA
Oblik reljefa otoka uvjetovao je i taloženje kvartarnih naslaga. S obzirom na duboke, ali uske jarke, rastrošen materijal je tijekom kvartara pretežno odnošen u more (relativno duboko uz obale otoka), a samo u manjoj mjeri je taložen i zadržan na dnu dolina. Tu je relativno uzak i ne debeo pa i nije odvojen osim u jarku sjeverno od Postira, te u području Bola.
Prema sastavu naslage su svrstane u deluvijum i aluvijum.
DELUVIJ
Najveći dio kvartarnih naslaga pripada deluviju. To su rastrošeni površinski dijelovi naslaga primarnih stijena, taloženi u depresijama relativno malog transporta. Na Braču su uglavnom male debljine prekrivaju dna vrtača i jaraka. Rastresite ili vezane u breču, nejednakih oštro­bridnih ulomaka, mjestimice čvrste, a negdje vrlo rahle. Skoro redovito na njima se vidi slo­janje koje je uvjetovano bilo sortiranjem materijala, bilo različitom čvrstoćom veziva.
U okolici Bola osim spomenutih ima i naslaga nastalih rastrožbom klastičnih naslaga paleogena. Kvartarne naslage tako prekrivaju klastične, da im se nigdje na površini ne vidi primaran iz­danak, ali karakteristična sivozelena boja i izgled površinske ilovine, te trunje i ulomci pokazuju porijeklo.
ALUVIJ
To je nanos potočnih voda nastao rastrožbom primarne stijene, te pretaloživanjem deluvijalnih naslaga uz relativno duži transport, pa su od čvrste stijene (vapnenca) postale valutice, a od rastresitijih pijesak i mulj. Ovih naslaga ima uz korita povremenih vodenih tokova, te uz obalu mora u uvalama. Zbog svoje male debljine odvojene su jedino na Dugom Ratu kraj Bola.
KVARTAR OTOKA VISA
Sedimentima kvartara O. Visa pripadaju diluvijalne naslage kod Komiže i kvarcni pijesci u istočnom dijelu otoka kod Čajnog polja, Velog polja, Smrkova polja i dr.
DELUVIJ
Zastupan je čvrsto vezanim brečama sastavljenim od ulomaka okolnih stijena i vezanim zemljom crvenicom.
KVARCNI PIJESCI
Na otoku Visu ovi pijesci su deluvijalni nanosi velike debljine katkad pomiješani s kršjem vapnenaca i sadrže znatan postotak Si02.
Naslage pak kremenog pijeska na nalazištu Zakovnica, Barščan, Bardorovica su uslojene i u sjevernom krilu antiklinale konkordantne sa slojevima cenomansko-turonskih dolomita i dolomitičnih vapnenaca.
TEKTONIKA
Recentni strukturni sklop srednje dalmatinskih otoka većim je dijelom prekriven morem. To onemogućava potpuni uvid u međusobnu strukturnu vezu između otoka. Ipak se može konstatirati da se tektonski sklop po svojim osobinama veže na susjedno područje, koje je obuhvaćeno listovima Split, Omiš i Ploče. Osnovna karakteristika ovih područja kao i na otocima je visoki stupanj tektonske poremećenosti. Nakon intenzivnog nabiranja, dolazi do fleksurnog istezanja, lomljenja i konačno formiranja ljuskave građe terena.
Najstarije tektonske pokrete u ovim područjima možemo konstatirati na prelazu iz gornje krede u tercijar u tzv. laramijskoj fazi, kada se formiraju osnovne tektonske jedinice. One su u tzv. pirinejskoj fazi u gornjem eocenu doživjele maksimalne tektonske deformacije kada se pod utjecajem usmjerenog potiska sa sjeveroistoka prema jugozapadu, kao konačni rezultat tih utjecaja formira ljuskava građa terena. Dijelovi tih ljusaka vire iz recentnog mora, i po svojim karakteristikama vežu se na susjedno područje kopna. Prikazani otoci u Vanjskim Dinaridima čine jedinstvenu tektonsku jedinicu nazvanu „Srednjodalmatinski otoci”, koja se može podijeliti na vidljive tektonske jedinice užega ranga: Otok Brač (A), Otok Hvar (B) i Otok Vis (C).

TEKTONSKA JEDINICA OTOK BRAČ

Najuočljivije strukturno obilježje otoka je skretanje dinarskog smjera pružanja u pružanje istok—zapad.
Strukturni sklop Brača je okarakteriziran boranjem, koje je dalo jednu osnovnu asimetričnu antiklinalu, te reversnim rasjedanjem u području Bola.
Otok Brač izgrađuju karbonatne naslage g. krede i paleogena, te vrlo malo i klastične naslage.
Antiklinala je u svom najvećem dijelu kosa, a u središnjem dijelu južnog krila i prevrnuta. Os joj prolazi vrlo blizu južne obale — grubo od Milne preko Bola do Novog sela na istoku. Blago je povijena s konkavnom stranom okrenutom na sjever. Prema (konturnim) dijagramima položaja slojeva njezino pružanje kod Milne je u pravcu 297°-117° i tu je horizontalna, kod mjesta Bol je blago povijena, a u području mjesta Novo Selo pruža se u smjeru 78° i tone za oko 9°.
Sjeverno krilo antiklinale zahvaljuje svoju širinu blagom nagibu slojeva. Uz samu sjevernu obalu otoka slojevi su nešto strmiji i prelaze nagib od 20°, a u centralnom dijelu otoka su vrlo blagi, često horizontalni i blago valovito borani. Od središnjeg relativno zaravnjenog dijela otoka između Nerežišća i Pučišća pa na sjever na mjestu, gdje se strane ustrmljuju, slojevi su mjestimice blaže nagnuti od padine, pa se vjerojatno nastavljaju uz samu obalu.
Južno krilo antiklinale je znatno strmije i to idući od istočne i zapadne južne obale sve su str­miji slojevi prema Bolu, gdje su mjestimice prevrnuti, a na jednom dijelu i rasjedima poreme­ćeni.
Fotogeološkom obradom rasjeda i pukotina otoka ustanovljen je oštar pukotinski sistem, duž
kojeg u najvećem dijelu nije došlo do značajnijih pomaka, tako da se često primjećuju izostrate, koje nisu primjetno poremećene. Jedino nešto značajnije rasjedanje ustanovljeno je sjeveroistočno od Donjeg Humca.
Međutim karakteristično je pružanje pukotina. Jasno se razlikuju dva osnovna pravca: zapad sjeverozapad – istok jugoistok i rjeđe sjever sjeverozapad – jug jugoistok. Ovakav položaj pukotina značajan je za strukturu savinute osi.
U začetku tektonske slike otoka Brača možemo konstatirati da je postojala u toku boranja kredna antiklinala s karbonatnim naslagama i paleogenska sinklinala s klastičnim, naslagama. U današnjem tektonskom sklopu kredna antiklinala čini otok Brač, a sinklinale su potopljene morem Prema sjeveru antiklinala je najvjerojatnije normalno vezana na uspravnu sinklinalu, a prema jugu antiklinala je u jednom svom dijelu prevrnuta, rasjednuta, reversno natisnuta nad sinkli­nalom čiji se dijelovi primjećuju u okolici Bola, a ne isključuju se i mogućnost navlačenja.

TEKTONSKA JEDINICA OTOK HVAR

Danas otok Hvar strukturno predstavlja izduženu krednu antiklinalu Brusje–Sućuraj djelomično onduliranu s pružanjem istok—zapad i blagim tonjenjem osi prema istoku. Anti­klinala je nagnuta prema jugu, pa je južno krilo jače ustrmljeno, a jednim dijelom (od Pitavskih Plaža do Hvara) prebačeno i duž reversnog rasjeda natisnuto na lapore eocenske odnosno na foraminiferske vapnence (rt Zarače).
Paralelno s glavnom otočnom antiklinalom, između Starog Grada i Vrboske, pruža se manje sekundarna antiklinala, koja je uz uzdužni reversni rasjed relativno izdignuta u odnosu na naslage sjevernog krila antiklinale Brusje—Sućuraj. To je dovelo u anormalni kontakt dolomite cenomana i donjeg turona s vapnencima turona. Međutim sjeverno krilo antiklinale Brusje—Sućuraj na istočnom dijelu otoka, presijeca uzdužni rasjed u pravcu Jelsa—Gdinj, duž kojeg je došlo do relativnog spuštanja sjevernog bloka krila, pa su senonski, odnosno gornjo turonski vapnenci u anormalnom kontaktu s dolomitima cenomana i donjeg turona.
Može se pretpostaviti da je uzdužni rasjed od Starog Grada do Gdinja jedinstven i da je uslijed vertikalne rotacije (s „hvatištem” u području Jelse) na istočnom dijelu otoka došlo do relativ­nog spuštanja bloka sjevernog krila antiklinale, a na zapadu do relativnog natiskivanja, usmje­renog na jug.
Cijeli je otok ispresijecan skoro paralelnim poprečnim rasjedima smjera sjeverozapad—jugo­istok. Ovi sekundarni, transverzalni lomovi presijecaju longitudinalne i reversne rasjede i stvaraju sliku stepeničastog pomicanja.
Senonski vapnenci Ščedra i Paklenih .otoka izgrađuju antiklinalu s blago položenim krilima. Ona je prostorno vezana na normalnu, tektonski reduciranu sinklinalu danas potopljenu morem u liniji Pakleni kanal—Ščedrovski kanal.

TEKTONSKA JEDINICA OTOK VIS

Otok Vis izgrađuje antiklinala u čijoj jezgri su otkrivene naslage klastita s gipsom i erup­tiva pretpostavljene gornjo-jurske starosti, a krila izgrađuju naslage cenoman-turona i senona, Os antiklinale blago tone pod oko 10° prema istoku.
Ova je struktura inicirana tangencijalnim pritiscima, a pojačana (Šušnjar, M. 1967) dijapirskim procesima, „koji se javljaju kao posljedica hidratizacije naslaga anhidrita, koji se kao suvislo tijelo nalazi u mnogo širem arealu ispod sedimenata donje krede”.
Sinklinala otoka Biševa izgrađena je od naslaga foraminiferskih vapnenaca u jezgri koji su sa sjevera i zapada obrubljeni naslagama vapnenaca gornje krede. Sa jugoistoka sinklinala je razlomljena i u kontakt su dovedeni donjokredni dolomiti i vapnenci sa naslagama paleogena. Os ove razlomljene sinklinale pruža se SSI—JJZ.

MINERALNE SIROVINE

Na otocima Braču, Hvaru, Visu i Biševu ima vrlo malo mineralnih sirovina. U velikim količinama dolazi samo građevni i ukrasni kamen, a u manjim kremeni pijesak, bitumen i gips. Od toga se eksploatira samo građevni i ukrasni kamen dok su se nekada eksploatirali asfalt i gips.

GRAĐEVNI I UKRASNI KAMEN

Otoci Brač, Hvar i Vis su najvećim dijelom izgrađeni od rudistnih vapnenaca, koji su vrlo pogodni za izradu blokova i ukrasnih ploča. Stanovništvo tih otoka se već stoljećima bavi obradom. kamena. Najveća ležišta ukrasnog i građevnog kamena, koja se ujedno i najviše eksploatiraju nalaze se na otoku Braču kod Pučišća, Dračevice, Splitske, Sumartina, Radonja i dr. Na svakom od tih lokaliteta nalaze se po nekoliko kamenoloma. Najpoznatiji su kamenolomi kod Pučišća, na sjevernoj strani otoka. Tu se vadi poznati „brački mramor”. To je gusti, žutosivi ili bijel vrlo čisti kalkarenit, koji sadrži preko 99% CaCO3. Debljina produktivnog sloja iznosi preko, 15 m. Iz njega se prave blokovi koji se upotrebljavaju za gradnju ili se pile u ploče, a otpadni materijal se prerađuje u vapno i karbid. Osim spomenutih kamenoloma na otoku Braču ima. veliki broj manjih kamenoloma, koji nisu posebno istraženi.
Na otoku Hvaru postoji veliki broj kamenoloma od kojih su najpoznatiji Križna Luka, Pokonji. Dol, Dubovica, Pokrivenik i Vranjina. Iz tih kamenoloma se već dugo vremena vadi kamen, koji je po svojim kvalitetama vrlo sličan „bračkom mramoru”. Velike količine otpadnog mate­rijala iz kamenoloma Križna Luka upotrebljavane su prije rata u kemijskoj industriji Italije.. Na otoku Visu, kod Komiže postojao je od 1931-1949 kamenolom eruptiva augitskog porfi­rita. Zbog velike razdrobljenosti stijene kamenoloma se više ne eksploatiraju. Osim ovog kame­nolorna na Visu postoji nekoliko manjih kamenoloma na pr. kod Lobotova i u Uvali Rude„ gdje se nekada na veliko vadio kamen.

LEŽIŠTA PIJESKA NA OTOCIMA VISU I BRAČU

Naslage kamenog pijeska na otoku Visu su prema istraživanjima Sile A. (1957) sedimentnog porijekla. Mještani ova ležišta nazivaju „soldama”. Pijesak je nastao raspadanjem eruptiva,

a produkt trošenja je taložen u plitkom moru. Slojevi pijeska uloženi su unutar vapnenaca i dolomita. Debljina varira od 1,5 do 4 m, a u prosjeku se može uzeti debljina oko 2 m. Izdanci „soldama” javljaju se uz rasjednu plohu, koja ide kod Komiške Uvale preko. Sv. Mihovila prema Viškom zaljevu. Na drugim mjestima pojave kremenog pijeska vezane su uz manje poprečne rasjede. Pijesak se upotrebljava u građevinske svrhe, ali je bilo pokušaja da ga se upotrebi za izradu stakla. Kemijske analize, koje je zato izvršio Rozgar S. (1961) po­kazale su da je od 16 uzoraka samo jedan čisti kvarcni pijesak, ali u njemu ima dosta veliki postotak limonita, te bi taj pijesak trebalo ispirati što bi znatno poskupilo proizvodnju. Pijesci s ostalih lokaliteta nisu kremeni pijesci nego silificirani dolomitni pijesci u kojima ima samo 9 do 12% Si02 komponente. Na otoku Braču kod Pučišća ima pojava crvenog i bijelog pijeska koji je istraživao Bolčić I. (1956). Ovaj pijesak ima mnogo raznih primjesa te se zbog toga ne može upotrebljavati u staklarskoj industriji.

POJAVE BITUMENA

Pojave bitumena zapažene su na n-u-logo mjesta na otoku Braču. Do sada su bile nesistematski istraživane u nekoliko navrata. Bitumen se javlja u tri nivoa unutar naslaga gornje krede, a kod Supetra vezan je za donjoeocenske vapnence. Prema postanku nalazišta bitumena mogu se podijeliti na primarna i sekundarna.
Primarne bituminozne stijene nalaze se kod Mirča, Briga, Pučišća, Kolača i drugdje. Bitumen se javlja unutar pločastih vapnenaca i dolomita u formi organogenog taloga, debljine od neko­liko mm. do nekoliko cm, ili dolazi taložen zajedno s ostalim materijalom koji izgrađuje stijene. Ponekad je uslijed velikih pritisaka utisnut u stijene u kojima nije bio taložen. Debljina zone vapnenaca i dolomita, koji se izmjenjuju s bitumenom jako varira, najčešće iznosi oko 10 m. Sekundarne bituminozne stijene asfalti nalaze se kod Škripa i Podbadnja. Na ova dva lokali­teta asfalt dolazi u jako poroznim, pjeskovitim dolomitima koji pripadaju najmlađoj seriji gornje krede na otoku Braču. Kod Škripa debljina sloja pjeskovitog dolomita u kojoj je impregniran asfalt iznosi 50-180 cm, a prema dubini se povećava.

Kod Podbadnja debljina iznosi nekoliko metara. Oba ležišta su sekundarnog tipa i vezana uz pukotinu. Kod Škripa postoje ruševine starih peći u kojima se nekada topio asfalt.

Osim prije spomenutih ležišta dolazi još uz sjevernu i istočnu obalu otoka Brača veliki broj manjih slabo istraženih pojava bitumena, koje su vezane uz gornjokredne i donjoeocenske naslage.

GIPS

Naslage gipsa dolaze na otoku Visu kod crkve Gospe Gusarice i u uvali Velika Porta. Tu se je gips dosta dugo eksploatirao, ali su radovi napušteni zbog malih rezervi. Kasnije je prilikom vodoistražnih radova nabušeno 23 m gipsa.

GEOLOŠKO-NAFTNA PROBLEMATIKA

Problem određivanja starosti klastičnih naslaga s gipsom u području Komiže na otoku Visu ostao je otvoren.
Pretaložavanje tih naslaga u bazu donjokrednih dolomita kaže nam samo, da su klastiti s gipsom stariji od donje krede. Pretpostavili smo im gornjo-malmsku starost, jer smatramo da u stupu bušotine VIS-1 najveće mogućnosti za dijapirsko kretanje imadu anhidriti malma, a koji su u bušotini i nabušeni.

Na otocima Hvaru, Braču i Biševu nema otkrivenih starijih naslaga, od naslaga više donje krede tako da ne možemo znati, dali u stratigrafskom stupu tih otoka postoji evaporitna serija gornje jure.

Regionalna duboka bušenja u Dinaridima pokazala su da evaporitni bazeni postoje, ali da nisu međusobno povezani, što govori o izraženom reljefu sedimentacionog bazena za vrijeme talo­ženja evaporita. Poznat je geofizičkim metodama ograničen anhidritski bazen u području Cresa, Raba, Paga i Ravnih Kotara, čija bi sjeverna hipotetska granica išla od mjesta Cresa, između Krka i Raba, Podvelebitskim kanalom preko Ravnih Kotara do Novigradskog mora (Zagorac, Ž. i Rimac, I. 1966).

Rezultati bušenja u tom području govore o gornjojurskoj-donjokrednoj starosti evaporita.

Dubokim bušenjem na otoku Visu dokazano je postojanje anhidrita gornje jure na dubini od 3.000 met. Trebalo bi ograničiti područje rasprostiranja ovih anhidrita.

S obzirom na izražene pozitivne anomalije reziduala (Zagorac, Ž., Rimac, I. 1966) možemo smatrati da se ispod struktura otoka Brača, Šolte, Hvara, Pelješca i Korčule nalaze naslage an­hidrita, ali isto tako možemo pretpostaviti da su tim anomalijama uzrok i neki drugi geološki fenomeni kao tektonski uzdignuti ili reversno navlačeni stariji sedimenti na mlade.

Trebalo bi zato poduzeti još detaljnija paleogeografska istraživanja u suradnji s još detaljnijim geofizičkim mjerenjima, kako bi se što više riješili geološki problemi vezani na pronalaženje nafte u Vanjskim Dinaridima.

POVIJEST STVARANJA TERENA

Istraživanja otoka Brača, Hvara, Visa i Biševa pokazala su da se na osnovu otkrivenosti naslaga mogu pratiti geološka zbivanja od gornje jure do kvartara. Tokom malma sedimentiraju se klastične naslage s gipsom i to u nešto plićoj turbulentnoj marinskoj sredini. Submarinski izljevi bazične magme poremetili su tako sredinu sedimentacije, pa se spiliti, dijabazi, piroklastiti i tufovi nalaze uloženi u laminiranim dolomitima i brečama. Orogenetskim pokre­tima na prelazu iz jure u donju kredu formiraju se bazalne breče, koje sadrže ostatke malmskih mikrofosila. Sedimentacija kroz donju kredu označena je pojavom dijagenetskih dolomita i vapnenaca.
Čini se da kontinuitet sedimentacije na prelazu iz donje u gornju kredu nije bio prekidan oro­genetskim pokretima. Kroz gornju kredu tako se talože vapnenci i dolomiti, koji u senonu zbog oplićavanja prelaze u grebenske i pseudogrebenske vapnence s rudistima. Trend oplićavanja sedimentacionog bazena gornje krede uvjetovao je značajnu diferencijaciju litofacijesa, pa se lateral.no uz spomenute grebenske vapnence talože pločasti, ili normalno uslojeni vapnenci. No, ipak prevladava facijes gromadastih ili grubo sortiranih vapnenaca taloženih u grebenskoj ili subgrebenskoj zoni sedimentacije. Nalazi rudista i do 1 m visine nisu rijetki.
Koncem gornje krede tektonski pokreti tzv. Laramijske faze daju osnovni predcrtež kasnijih tj. tercijarno-kvartarnih orogenetskih zbivanja. To je vrijeme intenzivnog spiranja izdignutih područja i formiranje boksitnih ležišta, te ponovnog nastupa transgresije. Početak je obilježen pojavom lagunarno-marinskih sedimenata tj. breča bituminoznih, pločastih vapnenaca. Na ovima normalno se nastavljaju slojevi foraminiferskih vapnenaca, nastali u donjem, odnosno srednjem eocenu. Sedimentacija se odvija na širokom području krednih naslaga, pokrivajući uvijek senonske vapnence, što govori da intenzitet laramijske orogeneze nije bio velik. Tek kasnije tj. koncem eocena u tzv. pirinejskoj fazi dolazi do značajnih tektonskih pokreta, kad se formiraju nakon nabiranja, pod utjecajem usmjerenog pritiska sa sjeveroistoka brojne
izoklinalne bore i ljuske, polegle na ovom terenu prema jugu. Položaj pružanja ‘struktura zapad­istok (hvarsko) ne poklapa se s tzv. dinarskim smjerom pružanja. Vjerojatno je tome uzrok ,,jadranska masa”, koja je svojim otporom poremetila šemu univerzalnog „dinarskog” kretanja. Ovi pokreti iako znatno manjeg intenziteta nastavljaju se kroz neogen i kvartar. Oso­bito su brojni poprečno i dijagonalno položeni rasjedi, koji kompliciraju sliku tektonskog sklopa, srednje-dalmatinskih otoka. Potpuni uvid u telconsku građu ovog područja onemogućava more. Upravo su ovi najmlađi tektonski pokreti pripomogli dijapirskom kretanju anhidrita, u jezgri Viške antiklinale.

GEOLOGY OF THE SHEETS JELSA, VIS AND BIŠEVO

THE SHEETS HAVE BEEN MAPPED AND THE EXPLANATORY TEXT PREPARED BY THE STAFF OF THE INSTITUTE FOR GEOLOGICAL RESEARCH, ZAGREB.

The oldest deposits on the islands of Brač, Hvar, Vis and Biševo are clastics with gypsum, eruptive spilite and diabase rocks and pyroclastics. The clasties are supposed to be of Malm age, and the eruptive rocks to be syn­genetic with clastic deposits and gypsurn.

The Lower Cretaceous consists of dolomite in succession with marl; it passes laterally into biocalcilutite with Salpingoporella annulata, Favreina salevaensis of Valanginian-Hauterivian age. The next members upwards are dolomite, biocalcilutite with Salpingoporella dinarica, Cuneolina camposaurii, Orbitolina cf. discoidea, etc. of Barremian-Aptian-Albian age. Lower Cretaceous deposits continuously pass upwards into Upper Creta­ceous deposits with Nummoloculina heimi, Nezzazata simplex, Cuneolina pavonia parva.

Cenomanian and Turonian deposits predominantly consist of diagenetic dolomite which in places laterally passes into limestone. In addition to chondrodonts and caprins there also are ichtiosarcolites: Ichtiosarcolites hicarinatus, etc. and nerineans: Nerinea requieni, etc. in upper strata. Besides, there are Nummoloculina heimi, Rhapidionina laurensis, etc. The sedimentation continues into the Turonian with dolomite and limestone with Hippurites (Orbignya) requieni, Praeradiolites ponsianus, Cyclolina cretacea, Nummoloculina heimi, Aeolisaccus kotori, etc. Senonian deposits are limestone and dolomite with rudists and Hippurites (Orbignya) canaliculatus, Hippurites (Orbignya) toucasianus, Hippurites (Orbignya) atheniensis, etc. The Maastrichtian limestone depo­sition is the last in the cycle of continuous Cretaceous sedimentation ending in an uplift.
Laramian orogeny caused the formation of gentle plicative structures in the transition from the Cretaceous to the Tertiary, which later formed into isoclinal folds and shell structures in the region of the Dinarides.
The eroded surface of Cretaceous sediments with bauxite deposits is transgressed by a Tertiary sea in which deposited breccia, limestone with gastropods anđ miliolid limestone. The beginning is marked by brackish sediments with gastropods Stomatopsis and Cosinia, and Chara algae. These sediments are overlain by limestone, biocalcarenite and calcilutite foraminiferal limestone with Lituonella liburnica, Orbitolites cf. douvillei, Nummu­lites millecaput, etc. which continuously pass upwards into marly limestone with glauconite. It is overlain by Eocene marl with foraminiferal association of Globigerina corpulenta zone, including Globigerina corpulenta, Globigerina eoceanica, Globorotalia cocoensis, etc.
Tectonic framework of these islands by its basic features is associated with the adjacent region covered by the sheets Split, Omiš and Ploče. These islands form one tectonic unit, referred to as Middle Dalmatian Islands, which can be subdivided into structural units of the islands: Brač (A), Hvar (B) and Vis (C).
Mineral resources are scarce on these islands. Building and figure stone are worked the most, especially on Brač. There is some bitumen; gypsum deposits on Vis are small and their working is abandoned.
Translated by D. Mijović-Pilić

UVOD
Naziv lista je Svetac, potječe od imena otoka Sv. Andrija (u daljnjem tekstu Svetac), udaljenog oko 15 nautičkih milja od Komiže na otoku Visu. U neposrednoj blizini spomenutog otoka nalazi se školj Kamik i otok Brusnik. Sav ostali dio lista je pod morem. Školj Kamik i otok Svetac su izgrađeni od krednih naslaga, a otok Brusnik od eruptivnih stijena.
Geološke radove na terenu izvršio je Petar Raffaelli geolog Instituta za geološka istraživanja u Zagrebu početkom kolovoza 1962 godine. Petrografsku obradu eruptivnih stijena o. Brus­nika izvršio je Petar Raffaelli, a kemizam istih stijena obradio je Dubravko Šiftar, asistent Zavoda za mineralogiju i petrografiju Tehnološkog fakulteta u Zagrebu. Paleontološku obradu krednih naslaga o. Svetac izvršili su Sokač Branko i Ivanović Ante, te Grimani Maja, geolozi Instituta za geološka istraživanja u Zagrebu. Tumač za o. Svetac na osnovu prikupljenih podataka na terenu i paleontoloških analiza izradio je Pavao Mamužić i P. Raffaelli.
Tekst tumača je redigovao D. Veselinović, a stručno-tehničku redakciju karte izvršio je M. Dimitrijević.
GEOGRAFSKI PREGLED
List Svetac leži između 15°30′ i 16°00′ ist. dužine i 43°00′ i 43°20′ sjev. širine. Najveći dio lista je pod morem, a jedini su otoci Svetac (površine oko 4,6 km2), o. Brusnik (oko 4,5 ha) i školj Kamik (oko 2 ha). Otok Svetac je izduženog oblika pravca zapad—jugozapad—istok­sjeveroistok s najvećom nadmorskom visinom od 305 m. Otok je nenastanjen. osim par ribarskih kućica koje su smještene uz crkvicu Sv. Andrije na jugoistočnoj obali otoka. Otok je dijelom pošumljen, a dijelom pod kulturama (vinogradi). Otok Brusnik i školj Kamik su potpuno ne­nastanjeni s veoma oskudnom vegetacijom grmova Clypeola maritima, Senecio kucanthemi­folius, Hyosciamus albus i Daucus mauritanica. Na istom otoku živi i poznata crna gušterica Lacerta melisellensis melisellensis, kao lijep primjer prilagodbe na okolinu. Na opisano otočje može se doći jedino motornim brodićem za ljetnih mjeseci, jer je jedino pristanište kod crkve Sv. Andrije maleno i nezaštićeno od jačih valova.
PREGLED DOSADAŠNJIH ISTRAŽIVANJA
O geologiji o. Svetca imamo veoma malo podataka za razliku od puno manjeg o. Brusnika, koji ‘ie u više navrata bio predmetom geoloških ispitivanja. Razlog je tome vjerojatno različit petrografski sastav dvaju otoka. Otok Svetac je izgrađen od karbonatnih stijena, a otok Brusnik od eruptivnih.
Gotovo jedine podatke o geološkom sastavu i strukturi o. Svetac imamo od H. Vettersa (1912). On kaže, da je otok izgrađen od krednih naslaga koje se podudaraju s orografskom osi otoka. Razlikuje guste, šećeraste do mramoraste vapnence na južnoj strani otoka i guste pločaste vap­nence na sjevernoj strani otoka. Za bijele, kristalinične vapnence kaže da pripadaju gornjem rudistnom nivou (senonu) na osnovu rudista Hippurites lapeirousei i da im je krovina i podina izgrađena od sivih finozrnatih dolomita. Za kvartarne sedimente porozni crveni pješčenjaci smatra da su vjerojatno postdiluvijalnog postanka, jer se u njima mogu naći recentne morske konhilije i mnogobrojne kamene jezgre Helix i Cyclostoma.
Za školj Kamik kaže da je izgrađen od dolomita i dolomitnih breča, koji su nastavak dolomita s glavnog bila otoka Sveca.
S. Rutar (1887) ne ulazi podrobnije u geološki sastav otoka Svetac, nego samo konstatira da je otok izgrađen od krednih vapnenaca s manjim komadima bijelog mramora i mramornih breča.
Eruptivne stijene Brusnika prvi je mikroskopski istraživao C. v. John (F. Hauer, 1882) i odred o ih je kao diabaze. Diabazima su ih smatrali i kasniji istraživači : M. Kišpatić (1892), A. Marte ili (1908), te H. Mitschel (1916) i F. Tućan (1953). L. C. Pelleri (1942) je odredila eruptive otoka Brusnika kao diorite i navodi da su normalne zrnate granitoidne strukture. Ona je objavila i dvije kemijske analize. Jedna od objavljenih analiza je od osnovne stijene i odgovara stijeninormalne gabrodioritske magme, a druga je jedan leukokratski varijetet, o kom ranije u lite­raturi nije bilo podataka. Ova stijena je izgrađena, prema istom autoru, od sekundarno izmijenjenih feldspata, kvarca, jednog minerala iz grupe zeolita, te od nešto alteriranog augita i bio­tita. Kemizam ove stijene odgovara kvardcioritskom magmatskom tipu.
Prema S. Rutaru (1887) otok Brusnik je izgrađen od sijenita.
U sredini otoka, koji je koritastog oblika i neznatne nadmorske visine, nalaze se kvartarni sedi­menti od konglomerata lijepo uvaljanih valutica vezanih vapnenim vezivom, a isti konglomerati se mogu naći i na padinama, pa čak i na vrhovima otoka. Valutice konglomerata su od eruptiva, a u vapnenom vezivu se mogu naći krhotine ljuštura recentnih organizama. Ovu pojavu spo­minje već F. Hauer (1867), koji je u vezivu našao slomljenu ljušturu školjkaša Spondylus gae­daropus. M. Kišpatić (1892) je prvi ustanovio da se konglomerati nalaze i na vrhovima otoka, pa je na osnovu Hauerovog nalaza zaključio, da je Brusnik u najnovije doba još bio pod vodom. S. Rutar (1887) spominje sjeveroistočno od najvišeg vrha uleknuće u obliku kratera, profila 15 m ispunjenog vodom. Na osnovu toga zaključuje, da je otok vulkanskog porijekla.
PRIKAZ OPĆE GRAĐE TERENA
Otok Svetac i školj Kamnik sastoje se od naslaga donje i gornje krede, a otok Brusnik od kvarcdiabaza. Naslage donje krede zapremaju veći dio otoka Svetac, a rasprostra­njene su u sjevernom dijelu otoka. Sastoje se od vapnenaca u izmjeni s dolomitima. Ova izmjena je u nižim dijelovima jače izražena, pa dolomiti u najnižem dijelu ovih naslage gotovo prevladavaju. Prema oskudnim paleontološkim podacima, ovi bi vapnenci najvjerojatnije odgovarali barem-aptu i to na osnovu prisustva vrste Sal­pingoporella cf. muhlbergi i S. cf. dinarica. Manji dio krednih naslaga koji je ras­prostranjen u južnom dijelu otoka izgrađen je od rudistnih vapnenaca, najvjero­jatnije cenomansko-turonske starosti. Na to upućuje nalaz oblika Bačinella irregularis koja do sada nije nađena u naslagama mlađim od cenomana i nalaz specifični neod­redivog fragmenta oblika Globotruncana.
Kvartarne naslage razvijene su uz padine sjevernog i južnog dijela otoka. Sastoje se od crvenice s kršjem vapnenaca i dolomita slabije ili jače vezanim.
Otkrivena debljina donjokrednih naslaga iznosi oko 650 m, a gornjokrednih oko 400 m. Debljina kvartarnih nanosa iznosi oko 3 m.
U strukturnom pogledu otok Svetac predstavlja razlomljeno sjeverno krilo jedn,e ra­zorene antiklinale. Rasjed koji ide uzduž otoka doveo je u anormalni kontakt donjo­kredne i gornjokredne vapnence.
Otok Brusnik je izgrađen od kvarc-dijabaza sa žicama jednog kiselijeg diferencijata gabroidne magme.
Neriješeni problemi: Iz izloženog u stratigrafskom dijelu jasno se vidi, da je problem raščla­njivanja krednih naslaga većim dijelom ostao neriješen. Dobiveni paleontološki podaci ne mogu pružiti zadovoljavajuću stratigrafsku podjelu, a bez nje nema ni potpune strukturne slike otoka. Ispravna interpretacija stratigrafije i tektonike ovog područja od osnovne je važnosti za regio­nalno rješavanje šireg područja ovog razbacanog otočja. Sadašnji rezultati (koji su iz osnove promijenili dosadašnje mišljenje) tek sada ukazuju na neriješene probleme i na činjenicu, da se oni uz skromna financijska sredstva mogu uspješno riješiti.
OPIS KARTIRANIH JEDINICA
Kvarcdijabazi otoka Brusnika vjerojatno pripadaju srednjem trijasu. Pouzdano se njihova starost ne može odrediti, jer je otok potpuno izoliran i izgrađen isključivo od eruptiva. S obzirom na to da su pojave kvarcdijabaza na otoku Visu i obližem dalmatinskom kopnu (Sinj, Vrlika, Knin) vezane za g. juru, može se predpostaviti da i kvarcdijabazi Brusnika pripadaju gornjoj juri. Otok Svetac sastoji se od naslaga donje i gornje krede, te kvartarnih sedimenata. Donjokredne naslage sastoje se od vapnenaca u izmjeni s dolomitima, a gornjokredne od vapnenaca s rudistima. Sedimenti kvartara sastoje se od jače ili slabije vezanog obronačnog kršja pomiješanog sa crve­nicom i humusom.
KVARCDIJABAZ
Brusnički eruptiv je čvrsta, masivna, nepravilno raspucana stijena ujednačenog sastava i strukture. Na svježem prelomu je zelenkastosive boje, gusta i zrnata. Makroskopski se mogu razabrati do 6 mm dugi idiomorfni feldspati i nešto manji, nepravilni, tamnozelenkasti pirokseni. Struk­tura stijene je ofitska, s izvjesnim elementima intergranularne strukture i s prelazom u hipi­diomorfnu zrnatu strukturu. Mineralni sastav je slijedeći: plagioklas, uralitiziran augit, bio­tit, kvarc, prenit, sfen, ilmenit, pirit i apatit.
Krupnozrna ofitska struktura s prelazom u hipidiomorfnu zrnatu, pretežno idiomorfni habitus plagioklasa, te njihova zonarna građa pokazuju, da je ova stijena kristalizirala u jednom plićem, hipabisalnom nivou.
Nigglijeve vrijednosti daju leukogabroidni (belugitski) magmatski tip, a normativni sastav sadrži 6,54% Q, što pokazuje da je magma bila lagano prezasićena kremičnom kiselinom.
Ovo je u skladu s opaženim mineralnim sastavom, jer je i optički konstatiran kvarc u stijeni. S obzirom na nivo kristalizacije, te mineralni ž kemijski sastav, klasificirana je ova stijena kao kvarc-dijabaz.
ALBITSKE ŽICE
Na sjeveroistočnom grebenu otoka kvarc dijabazi sadrže mjestimično leukokratske žice debljine svega par centimetara Glavni mineralni sastojci žica su albit, kvarc i prenit. Mjestimično se može naći i nešto magnetita i ilmenita, te rjeđe sfena i apatita.
Materijal iz jedne ovakve žice analizirala je L. C. Pelleri (1942) i usporedbom Nigglijevih vrijed­nosti s magmatskim tipovima ustanovila, da žica ima kemizam kvarc- diorita. Ovaj podatak po njenom mišljenju samo potvrđuje njeno stanovište, da su eruptivi Brusnika i Jabuke dioritske stijene. Međutim, ova žica je istog načina pojavljivanja i ima isti mineralni sastav kao i augitski albitit, koji na Jabuki dolazi kao žice unutar dijabaza, pa se može pretpostaviti, da predstavlja kao i žice na Jabuki, jedan kiseliji, alkalijama obogaćeni diferencijat gabriodne magme.
VAPNENCI U IZMJENI S DOLOMITIMA
Rasprostranjeni su na većem dijelu otoka Svetac i to na njegovoj sjevernoj polovici, a na jugo­istočnoj obali otoka zauzimaju neznatno prostranstvo. Od njih je izgrađen i školj Kamik. Iz naslova poglavlja se vidi, da se ove naslage sastoje od vapnenaca u izmjeni s dolomitima. Dolo­miti su pretežno sive boje, a dominiraju u nižim dijelovima ovih naslaga. Pokatkada su brečasti, a ulošci vapnenaca su obično rijetki i tanki. Dolomiti su pretežno krupnijeg zrna, kristalinični ili šećerasti i slabo uslojeni. U višim dijelovima prevladavaju pretežno smeđasti dobro uslojeni vapnenci, bez zapaženih makrofosila, debljine slojeva 20-60 cm, iako se lokalno zapaža pi tanja slojevitost. U ovoj vapnenoj seriji, javljaju se i bijeli, gotovo kristalinični vapnenci, koji jako sliče rudistnim vapnencima, samo su bolje uslojeni (10-60 cm), a jako često su raspucani, te su im pukotine ispunjene kalcitom bijele do crvenkaste boje, koja vjerojatno potječe od crvenice. Makrofosili nisu ni u ovim vapnencima zapaženi. I jedni i drugi vapnenci se izmjenjuju s dolomitima sive boje, finozrnatim, i tankouslojenim. Debljina dolomitnih uložaka varira od 2-10 cm u prosjeku. Pri vrhu ovih naslaga ulošci dolomita su sve rjeđi i tanji, dok konačno ne iščeznu, a umjesto njih se javljaju pločasti vapnenci smeđaste do crvenkaste boje, čija je debljina slojeva u prosjeku 2-10 cm. Ovim vapnencima praktički i završava razvoj opisanih naslaga. Bočne izmjene unutar ovih naslaga primijećene su u najnižem i najvišem njihovom dijelu. Dolomiti, a pogotovo brečasti dijelovi dolomita, u nižim dijelovima bočno prelaze u vapnence, a isto tako i pločasti vapnenci pri vrhu se bočno javljaju i nestaju, pa daju dojam leća. Nažalost, ovo se ne može sa sigurnošću tvrditi, jer je teren pokriven, razlomljen, a prostranstvo za ispi­tivanje naslaga veoma maleno.
Od finozrnatih u bazi i brečastih dolomita u krovini izgrađen je i školj Kamik.
Starost ovih naslaga nije u dovoljnoj mjeri dokazana. Razlog je tome pomanjkanje paleontološ­kih podataka iz višeg i nižeg dijela otkrivenih naslaga. Mikropaleontološkim ispitivanjem usta­novilo se, da se od provodnih fosila za donju kredu javlja samo rod Sapingopordia s vrstama Salpingoporella cf. miihlbergi i S. cf. dinarica, i to iz obalnog područja otoka, uvala donje Vaje na jugozapadnoj obali (Sokač-Ivanović, 1963). Premda su ove vrste značajne za barem-apt, specifična odredba nijedne od ovih dviju vrsta nije sa sigurnošću utvrđena. Ipak su nam ove dvije vrste i ovakvom determinacijom dobar putokaz stratigrafske pripadnosti ovih naslaga. U pomanjkanju drugih fosila, a i činjenicom da su ovi podaci iz nešto nižeg dijela otkrivenih naslaga, nije isključeno da viši dijelovi sežu i u alb. Debljina opisanih naslaga iznosi oko 650 metara.
RUDISTNI VAPNENCI
Ovi sedimenti rasprostranjeni su samo na jugozapadnoj polovici otoka, a imadu znatno manju rasprostranjenost od prethodno opisanih. Sastoje se pretežno od bijelih, jedrih do kristaliničnih vapnenaca u izmjeni s nešto grebenskih i tanko uslojenih smeđastih vapnenaca. Osim rudista iz grupe Radiolita, drugi makrofosili nisu u njima primijećeni. Bočni prelaz jednih vapnenaca u druge također nije primijećen, iako je vrlo vjerojatno da su grebenski vapnenci ograničeni na manja prostranstva.
U ovim je vapnencima do sada konstatirano samo prisustvo oblika Bačinella irregularis i specifični neodredivi oblik roda Globotruncana i to iz višeg dijela otkrivenih naslaga. Obzirom da vrsta Bačinella irregularis nije konstatirana u mlađim naslagama od cenomana, njena prisutnost u rudistnim vapnencima upućuje nas na pretežno cenomansku starost ovih naslaga. Pojava frag­menata oblika Globotruncana potvrđuje pretpostavku i o nešto višem dijelu gornjokrednih naslaga. Krovina rudistnih vapnenaca nije poznata, jer su ovi u rasjednom kontaktu s donjokrednim vap­nencima cijelim svojim pružanjem. Podina im je djelomično otkrivena na potezu uvala Slatina­uvala Pavlebok, gdje oni leže na prethodno opisanim naslagama, a prelaz jednih naslaga u druge je kontinuiran. Ipak se ne može sa sigurnošću tvrditi, da spomenuta uska zona donjokrednih vapnenaca pripada donjoj kredi. Paleontoloških podataka za to nema, a granica je postavljena samo na osnovu litoloških razlika, jer takvih vapnenaca u izmjeni s dolomitima — unutar rudistnih vapnenaca nema. Debljina opisanih naslaga iznosi oko 400 m.
KVARTAR
Sedimenti kvartara imaju na ovom otoku dosta veliku rasprostranjenost i to na sjeveroistočnoj i jugozapadnoj padini otoka, te nešto na školju Kamnik i sredinom otoka Brusnika. Sastoje se od skršenih matičnih stijena (dolomita i vapnenaca) pomiješanih s crvenicom, jače ili slabije vezanih vapnenim vezivom. Ponekad se u tom vezivu nađu i recentni organizmi (Helix, Cyclo­stoma), što ukazuje na relativno mlad postanak ovih sedimenata. Glavni sastojak ipak čine krhotine vapnenaca i nešto dolomita.
Kvartarni sedimenti otoka Brusnika razlikuju se od onih na otoku Svetac samo utoliko, što su glavni sastojak ovih tvorevina valutice eruptiva često znatnih dimenzija. U vezivu ovih tvore­vina također se nađu recentni školjkaši (Hauer, 1867). Debljina ovih sedimenata je nepoznata, ali vjerojatno ne prelazi par metara debljine.
TEKTONIKA
Jedini od jasno uočljivih strukturnih oblika na ovom listu je rasjed između rudistnih vapnenaca i vapnenaca u izmjeni s dolomitima. Ovaj rasjed ide duž otoka od jugozapadne do sjeveroistočne strane otoka, od uvale Stara Raška do uvale Crna Ploča. U uvali Crna Ploča vidljiv je položaj rasjedne plohe (350/75), a dalje se rasjed dade pratiti samo na osnovu oštrih litoloških razlika (dolomiti i bijeli kristalinični vapnenci) i djelomično uočenih rasjednih breča. Iako je rasjedna ploha nagnuta pod 75°, rasjed u cjelini daje dojam vertikalnog rasjeda. Ovaj glavni uzdužni rasjed prate manji uzdužni rasjedi, vidljivi samo uz obalno područje jugozapadne obale. Zna­čajan je i poprečni rasjed uvala Zalapola (na sjeverozapadnoj) — Pavlebok (na jugoistočnoj strani). Rasjed je u uvali Zalapola vertikalan, a prema jugoistoku preko bila se ne može pratiti. Završetak ovog rasjeda jasno je uočljiv i u uvali Pavlebok, gdje su rudistni vapnenci u rasjednom kontaktu s vapnencima u izmjeni s dolomitom.
Glavni uzdužni rasjed koji ide južnom padinom otoka, rezultat je pokreta sa sjevero-sjevero­zapada i dovodi u anormalni kontakt donjokredne vapnence s gornjokrednim. Iako rasjedna ploha ovog rasjeda na jugozapadnoj obali iznosi 75°, dobiva se dojam vertikalnog, a ne reversnog rasjeda. Jačina ovog potiska izražena je i poprečnim rasjedom Zalapola—Pavlebok uz koji je došlo i do horizontalnog pomicanja od svojih stotinjak metara. Postavlja se pitanje, kada je otok Svetac dobio svoj konačni izgled? Na to pitanje je teško odgovoriti, jer od rudistnih vap­nenaca nema mlađih naslaga na otoku. Stariji autori: Hauer (1867), Kišpatič (1892) i Vetters (1912) vjeruju, da je otok Brusnik veoma mladog porijekla zbog spomenutih, nalaza ostataka recentnih školjkaša u vezivu današnjih kvartarnih sedimenata. Kako su i na otoku Svetac na­dene slične pojave, to se i za njega može postaviti isto pitanje. Nema sumnje da je bilo pokreta za vrijeme diluvija u priobalnom i otočnom području, ali je pitanje u kolikoj su mjeri oni utje­cali na formiranje završnih strukturnih oblika spomenutog područja. S obzirom na činjenicu, da su u obalnom pojasu Dalmacije igrali važnu ulogu posteocenski, pa i znatno mlađi pokreti, to je bez sumnje, da je i ovo područje moralo biti povezano s tim pokretima, ali ne možemo točnije precizirati vrijeme tih pokreta.

GEOLOGY OF THE SHEET SVETAC

THE SHEET HAS BEEN MAPPED AND THE EXPLANATORY TEXT PREPARED BY THE STAFF OF THE INSTITUTE FOR GEOLOGICAL RESEARCH, ZAGREB.

The name of the sheet Svetac comes from the name Sveti Andrija (Saint Andrew). Close near this island lies the islet of Kamik and island of Brusnik. The rest of the sheet-covered area is under the sea. Kamik islet and Svetac island are built of Cretaceous deposits and the island of Brusnik of eruptive rocks.
Lower Cretaceous deposits prevail on Svetac, consisting of limestone in succession with dolornite. The age of limestone is determined as the Barremian-Aptian according to the fossil species in it: Salpingoporella miihlbergi and Salpingoporella dinarica. A minor part of Cretaceous deposits in the south of the island is built of rudist limestone with Bacinella irregularis and is most probably of Cenomanian-Turonian age. Globotruncana is also found.

Quaternary deposits consist of terra rossa with limestone and dolomite debris. The island of Svetac structurally is a broken limb of a destructed anticline.

The island of Brusnik is built of quartz-diabase with veins of more acid variety of gabbroid magma. Since dia­base on Vis and of the nearest Dalmatian coast is associated with the Upper Jurassic, the quartz-diabase may be taken for the Upper Jurassic, too.

Translated by D. Mijović-Pilić

UVOD (LIST JABUKA)

Naziv lista je Jabuka, a potječe od istoimenog usamljenog školja zapadno od otoka Sv. Andrija odnosno otoka Visa. Otok se sastoji od eruptivnih stijena, koje je na terenu ispitivao Petar Raffaelli, 1962 godine. Petrografsku obradu u laboratoriji izvršio je također P. Raffaelli, a kemizam istih stijena ispitao je Šiftar Dubravko, asistent Mineraloško-petrografskog zavoda Tehnološkog fakulteta u Zagrebu.
Tekst tumača je redigovao D. Veselinović, a stručno-tehničku redakciju karte izvršio je M. Dimitrijević.

GEOGRAFSKI PRIKAZ

List Jabuka-107 leži između 15°00′ i 15°30′ istočne dužine (od Greenwicha), i 43°00′ i 43°20 sjeverne širine, te skoro cijelom svojom površinom pokriva morsku pučinu. Jedino kopno na čitavom listu je otočić (školj) Jabuka (15°27’42” ist. dužine i 43°5’37” sjev. širine), koji se kao strma hrid stožastog oblika uzdiže iz Jadranskog mora. Visina Jabuke iznosi 96 m, a duljina obalne linije svega oko 700 m. Vječito uzburkano more i strma obala otežavaju pristajanje a visoke litice i znatne količine odvaljenih blokova na padinama onemogućavaju iskrcavanje na većem dijelu otoka, osim na malom prostoru na sjeveroistočnoj strani. Zbog toga ribari nisu sagradili na Jabuki niti skloništa, iako često love oko otoka gdje su poznati, ribom bogati „bra­kovi”, već se — čim nastupi vrijeme — nastoje što više udaljiti, da im more ne razbije bro­dove o hridine.

Vegetacija je na Jabuki oskudna: raste samo nešto sitne i rijetke trave i par kržljavih grmova divlje masline, koji izbijaju iz pukotina. U tom ambijentu živi poznata crna gušterica Lacerta melisellensis pomoensis.

Iako malen, nenastanjen i osamljen, školj Jabuka je bio u više navrata predmet proučavanja austrijskih i talijanskih i naših petrografa. Uzrok ovom interesiranju je svakako njegov petro­grafski sastav: izgrađen je isključivo od eruptivnih stijena, koje su inače rijetkost na jadranskim otocima.

Eruptivi Jabuke su čvrste masivne stijene tamne boje prilično pravilno prizmatski izlučene. Izlučene prizme su svojom dužom osi skoro horizontalno položene ili tonu pod blagim kutem prema sjeveru. Najizraženija je ploha lučenja s elementima pada 356/18°, pa izgleda kao da su stijene debelo uslojene, što se najbolje primjećuje s mora, kad se brodom prilazi otoku. Položaj pukotina lučenja jasno pokazuje konturni dijagram. Maksimum 356/18° predstavlja dakle najizraženiju plohu lučenja, a submaksimumi 93/74°, 183/79° i 279/79°, ostale plohe manje ili više pravilno izlučenih prizmi.

PREGLED DOSADAŠNJIH ISTRAŽIVANJA

Eruptivne stijene Jabuke prvi je opisao H. v. Foullon (1883) i odredio ih je kao augitdiorite na osnovu strukture i mineralnog sastava. Naime, od obojenih minerala Foullon je uz piroksen konstatirao još i amfibol i biotit, pa ga je upravo pojava ovih minerala navela da svrsta ovu stijenu u grupu diorita, iako primjećuje, da bi se stijena kao kombinacija plagioklasa i dialaga mogla uvrstiti i u grupu gabra, ukoliko bi se zanemarile male količine amfibola. M. Kišpatić (1892), koji je par godina kasnije također proučavao eruptive Jabuke, konstatirao je da su amfibol i biotit sekundarni i da piroksen nije dialag, već augit, pa navodi: „Za kamen ostaje dakle karak­teristična samo kombinacija plagioklasa i augita, a tu kombinaciju ne možemo drugačije nego dijabazom krstiti pogotovo kad se tomu u istinu niti struktura ne protivi. Da kamen ovaj nije gabro, kako bi se on po mnijenju Foullonovu smio okrstiti, govori najbolje ta okolnost, što se u njemu nije augitna ruda razvila kao dialag, premda moram priznati, da je struktura kamena slična onoj, što ju gabro ima” (1892 p. 189). Eruptive Jabuke su istraživali još i H. Michel (1916), G. Cumin (1921), L. C. Pelleri (1942), te F. Tućan (1953). H. Michel, G. Cumin i F. Tućan odredili su ih ponovno kao dijabaze. L. C. Pelleri, koja je objavila i jednu kemijsku analizu, odredila ih je kao diorite. Ona je konstatirala prisustvo kvarca i po njenom mišljenju izgled kristala kvarca nesumnjivo ukazuje da je to primaran mineral isto kao što su i plagio­klasi i augit. Struktura stijene je, smatra, granitoidna normalna. Nigglievi parametri, proraču­nati iz analize navedene u njenom radu (1942 p. 195 I kolona), pokazuju međutim normalan gabrodioritski magmatski tip. Najnovija istraživanja pokazuju također, da eruptivi Jabuke pripadaju stijenama gabrodioritske odnosno gabroskupine.

STRUKTURA, MINERALNI I KEMISKI SASTAV ERUPTIVNIH STIJENA JABUKE

KVARC DIJABAZ

Eruptiv, koji izgrađuje otok Jabuku, je masivna jedra stijena tamne, gotovo crne boje. Na svježem prijelomu, međutim, svjetlija je, sivkaste boje i prilično krupnog zrna. Makroskopski se u stijeni mogu razabrati do 5 mm veliki idiomorfni štapićasti plagioklasi i nepravilni, rjeđe kratko stubasti do 4 mrn veliki kristali piroksena, te rijetko, sitni kristalići pirita heksaedrijskog habitusa.
Pod mikroskopom se vidi, da je struktura prelazna između hipidiomorfne zrnate i krupnozrne ofitske (sa elementima intergranularne i intersertalne strukture). Eruptivi Jabuke, dakle, iako imaju izvjesne karakteristike zrnate strukture, nisu pravi intruzivi, već hipabisalne stijene očvrsle u jednom plićem nivou. Mineralni sastav je sijedeći : plagioklasi, uralitizirani augit, biotit kvarc, prenit, klorit, te opaki minerali i apatit.
Magmatski tip: natrongabroidni (mugearitski)
Velika količina natrija u analizi potvrđuje optička istraživanja, da je glavni mineralni sastojak ove stijene albit. Medutim, normativni plagioklas je sastava abooanio, dakle sadrži znatno više an-komponente, nego što to pokazuju optička mjerenja. Ovo prividno neslaganje je rezultat samog preračunavanja, jer u računu je sav aluminij vezan u plagioklasu, a nisu uzeti u obzir biotit, klorit i augit, koji također vezuju izvjesnu količinu aluminija. Karakteristična je u ana­lizi i znatna količina trovalentnog željeza, odnosno u normativnom sastavu, magnetita. Osim u melanokratskim mineralima trovalentno željezo se izgleda dobrim dijelom nalazi i u albitu. Crvenkasti pigment albitskih kristala potječe vjerojatno od uklopljenog submikroskopski dis­pergiranog hematita.
CIPV parametri stijene odgovaraju gabroidnim stijenama, a Nigglijeve vrijednosti daju natron­gabroidni (mugearitski) magmatski tip. Po Johannsen-u (1957), stijena spada u grupu erup­tiva sa simbolom 2112, kojom su obuhvaćene albitske stijene: albitski dijabazi, albitski dioriti, soda1das andeziti, zatim stijene žičnog tipa kao što su albititi i albitofiri, te niz manje poznatih albitskih stijena s lokalnim nazivima: na pr: minverit, helsinkit, himanit i varnsignit. Obzirom da se na Jabuki pojavljuje u žicama a predstavlja sitnozrn, kiseliji, natrijem obogaćeni diferen­cijat gabroidne magme, klasificirana je kao augitski albitit.
Starost eruptivnih stijena Jabuke ne može se sa sigurnošću odrediti, jer je otok izoliran i iz­graden isključivo od eruptiva. Međutim, ako se ove stijene usporede sa sličnim eruptivnim sti­jenama na otoku Visu i na obližnjem dalmatinskom kopnu (kod Sinja, Knina i Vrlike) može se pretpostaviti, da pripadaju kao i one, gornjojurske starosti.

GEOLOGY OF THE SHEET JABUCA

THE SHEET HAS BEEN MAPPED AND THE EXPLANATORY TEXT PREPARED BY THE STAFF OF THE INSTITUTE FOR GEOLOGICAL RESEARCH, ZAGREB.

The name of Jabuka originates from the isolated reefs, west of Sveti Andrija and Vis islands, of this name.
The island is composed of eruptive rocks, quartz-diabase mineral components of plagioclase, uralitized augite, biotite, quartz, prehnite, chlorite, opaque minerals and apatite. The age of eruptive rocks of Jabuka cannot be determined with certainty, because the island is isolated and is built only of eruptive rocks. Compared with similar eruptive rocks of Vis and the nearest Dalmatian coast (near Sinj, Knin and Vrlika) these rocks can be taken for the Upper Jurassic.

Translated by D. Mijović-Pilić

OSTAVITE SVOJ KOMENTAR