IV. JUŽNODALMATINSKI OTOČKI SKUP

Sadržaj: I. kvarnerski skup, II. zadarsko-šibenski arhipelag, III. otoci srednje Dalmacije, IV. otoci južne Dalmacije, V. opći pregled jadranskih otokih skupova s gledišta toponomastike

U ovaj skup. stavljam sve otoke južno od Pelješca: Korčulu, Lastovo i Mljet, kao i t. zv. elafitske: Lakljan, Sipan, Lopnd, Kolo- ‘ čep, Lokrum i Daksu.

Od ovih samo za Korčulu, Mljet i Lastovo imamo od Konstan-tina podatke, koji su važni za slavensko naseljenje. Korčula i Mljet po njegovp navodu pripadaju Neretti anima. Sto to znači za hrono-iogiju naseljavanja, rekli smo već, kad je bilo govora o trećem otočkom skupu. I ovdje je ovo naseijenje starije od polovine 10. vijeka, kad car piše svoje djelo.

Za Lastovo jednako kao i za Vis kaže, da ne pripadaju Neretlja-nima. Na ta dva otoka nalazile su se po svoj prilici jače bizantinske posade, pa ih Neretljani1 nisu mogli osvojiti. Ali u ovom slučaju konstatiramo istu. toponomastičku činjenicu, koju .i kod Visa. Car ne piše romanski oblik Ladesta, nego kao i za Vis hrvatski pridjev s grčkim svršetkom da bi Se ime moglo deklmarati prema tipu grčkih riječi: Adotofiov, $ to posve odgovara našem imenu Lastovo. Ovaj je otok, prema tome, već u njegovo vrijeme imao hrvatski oblik. Zbog toga i ovdje moramo zaključiti, da je slavizacija otoka starija od careva djela.

Od obalskih gradova, za koje car izrijekom veli, da u njegovo vrijeme stanuju u njima samo ‘Papavo^ dolazi u račun samo Dubrovnik* gdje su se Romani održali u višim patricijskim krugovima sve do pod konac 15. vijeka. Ova činjenica može da nam protumači toponime đalmatinsko-romanskog podrijetla na ovim otocima.

1. KORČULA1

_    .    I. ..    .

Historijska zbivanja na našim otocima Jadranskog mora podvrgnuta su istom zakonu kao i zbivanja, koja se odigraše na svim ostalim mediteranskim otocima. Oduvijek su postojala samo dva puta, kojima su ljudi morali ići, ako su htjeli, da se na njima nasele

198

ili da ih osvoje. Jedan od ova dva puta vodio je s kopna, blizu kojeg su otoci geografski položeni, a drugi, s morske strane, potjecao je iz žarišta ekspamzivnosti na Mediteranu. Taj ćemo zakon osvijetliti promatrajući ovaj put glavne momente historijskog zbivanja na Korčuli18, u vezi, dakako s topouomastičkim pitanjima.

Što se tiče imena glavnoga mjesta na Korčuli i imena samoga otoka:, i ovdje, kao i kod drugih jadranskih i mediteranskih otoka uopće, vlada isti zakon. Glavno mjesto nosi isti naziv kao i sam otok. Od najstarijih vremena, otkad a imamo pisanih spomenika o njemu, ovako isto zove se i sam otok. Ne zna se pravo ili, bolje, teško je točno utvrditi, što je prvobitno: da lije otok dobio ime po glavnome mjestu ili je glavno mjesto dobilo ime prema otoku, na kojem se nalazi.2

Položaj glavnog mjesta na tom otoku isti je kao i položaj Dubrovnika u prvim počecima njegova razvitka.8 Prvobitno naselje nastalo je u oba slučaja, i u Dubrovniku i u Korčuli, na malenom otočiću, koji se nalazio nedaleko obale. Otočić, na kojem je gradić Korčula, ima oblik maloga brdašca. U početku bilo je to brdašce odijeljeno od obale glavnog otoka vrlo uzanim kanalom, koji je kasnije bio zatrpan. Tako je prvobitni otočić bio spojen s ostalim otokom. Naselje je na taj način dobilo oblik izbočine nalik na poluotok, koji Str sa svake strane oplakivala dva zali va.

Ovaj mail korčulanski otočić poslužio je po svoj prilici i Medi-terancima za najstarije naselje, baš onako, kako je otočić, zvan Ortigia na Siciliji, sasvim blizu obale, poslužio Korinćanima, Grcima iz dorskog plemena, za koloniju, koju prozvaše Sirakuza.

Ovakvi mali otočići imali su u mediteranskoj historiji veliku budućnost. Bili su zametak (nucleus) velike ekspanzije. Sirakuza pod tiraninom Đšanizijem Starijim razvila je na Mediteranu silinu eks-panzivnost. Kolonizirala je čak i na našoj obali otok Vis* Kad je nestalo moći sirakuške, Isejci (Orci) s Visa dobiše samostalnost i razviše i oni, poput grada, koji ih je stvorio, ekspanzivnost na dalmatinskom kopnu oko Splita. Tu ©snovaše kolonije Epethun (danas Stobreč kod Splita) i Trogir.

Najstarije naselje na otočiću Corcyra otrgnuto od ostalog otoka moglo je poslužiti, prema navedenom zakonu, kao mjesto za koloniju i poslužiti i.egejskim Doranima. Ali o mjestu antičke Corcyre nema suglasnosti u nauci.

U 4. v. prije naše ere Grci su na egejskim otocima i na maloazijskom kopnu dostigli i potpuno zamijenili staru egejsku (minojsku) civilizaciju. Poče® su da rade Ono isto, što su radili i stari Egejci, koji su bili također talasokrati. Stelli su kolonizirati zapadna prikladna mjesta uz mediteranske obale. Kao Korinćaniima što posluži otočić Ortigia za osnutak napredne kolonije Sirakuza, teko je mb-

gao poslužiti Doranima iz grad Knidosa otočić Corcyra za osnutak trgovačke kolonije (faktorije).

Nezavisno od pitanja, gdje je na otoku Korčuli bila stara grčka kolonija Corcyra, ostaje činjenica, da je toponim i ime otoka ista riječ ovdje kao i inače na Mediteranu.

Treba ipak primijetiti, da je dorski grad Kniidos (u maloazijskoj provinciji Kariji) ležao na poluotoku baš onako, kako danas leži gradić Korčula.

Dorani iz Knidosa osnovaše koloniju Corcyra između 394.. do 390 prije naše ere. Njihova kolonija imala je svrhu da razvije trgovinu s ilirskim plemenom Arđijejaca, koje je stanovalo na ušću Neretve i razvilo, pod Agronom i Teutom, znamenitu vojnu snagu, a ta je Rimljanima postala pogibeljna.

Pošto su Dorani iz Knidosa osnovali svoju koloniju Corcyra, osnovaše i Isejd, koji su Grci istoga dorskoga podrijetla, ali su kao kolonija nastali iz korintske Sirakuze ,na suprotnoj točki otoka Korčule, -u Lumbardi, drugu konkurentsku grčku koloniju, i to iz istoga razloga kao i Grci iz Knidosa. I ovi su htjeli da trguju s Arđijejcima, koji su stanovali sučelice otocima Hvaru i Korčuli.

Otok Korčula ušao je historiju staroga vijeka kao sjedište dviju grčkih konkurentskih kolonija. Isejici, koji se ugnijezdiše na Lumbardi, ostadoše vjerni Zapadu, Rimu. To se vidi iz njihova kasnijeg držanja, kad Rimljani prodiru u ove krajeve, da skrše moć Ardi-jejaca.

Historiju4 najstarijega naseljavanja na Korčuli lapidarno je ocrtao Strabon. On zna, da otok graniči s ilirskim Arđijejcima, koji žive na kopnu oko Neretve. On daje otoku predikat »crna« (mela’na — nigra). Po tom predikatu stari su razlikovali sjevernu Korkiru od južne, koji je današnji otok Krf. Ovaj predikat dobila je Korčula po mediteranskim biljkama quercus ilex (čmika ili česvina) i pinus hale-pensis (bor). Ovo drveće stvara mediteransku sitnu šumu (t. zv. macchia), koja se iz daljine crni. Strabon zna također, da su glavno mjesto na otoku naselili Dorani iz Knidlosa.

Egejski Dorani iz Knidosa nijesu ovdje mogli da održe zadugo svoju vlast baš zbog onoga zakona ,koji smo gore naveli Put na jadranske otoke ne vodi samo iz žarišta ekspanzivnosti na Mediteranu, nego i sa kopna, koje se nalazi sučelice ovim otocima. Tko je na kopnu gospodar, ako je jak, mora hilti gospodar i na ovim otocima. Ilirski Ardjjejci, stanovnici neretvanskoga kopna, razviše u vrijeme kralja Agrona (umro 231.) i Teute svoju ekspanzivnost i dokopaše se Korčule.

Rimljani su označavali vladanje Ilira na ovom otoku kao gusarstvo (pirateriju), a to treba razumjeti kao smetanje trgovine Ise-jaca s Visa. Danas nam još nije moguće da saznamo, jesu li Ardi-jejci doista bili gusari ili nijesu. Mi samo znamo, da uvijek, kad se

god sukobljuju dvije ekspanzivnosti, dva protivna interesa, nastaju međusobna ocrnjivanja. Arđijejci bili su smetnja Rimu, kad je htio da zakorači na Balkan. Zbog toga ih je Rim morao ukloniti po što po to.

Rimljanima stigne kao naručen poziv Isejaca (grčkih Višana), da dođu ovamo i da unište vlast Agrona i Teute. U prvom ilirskome ratu, 228. prije naše ere, Rimljani »oslobađaju« Korčulu od ilirske (ardijejske) piraterije. U stvari oni proširuju svoju vlast i na ove otoke. Pod Augustom, 42. prije naše ere, ovaj otok, zajedno s Mljetom, dao je još otpor rimskome gospodstvu. Korčulani i Mljećani pobuniše se, ali ih August kazni tako strašno, da je sve stanovnike gotovo uništio davši ih koje pogubiti, a koje prodati u ropstvo.

Nakon toga čina, kao i u Galiji nakon otpora Vercingetorigova, tako i ovdje, Rimljani su temeljito romanizirali otok. Da je roma-nizacija morala biti temeljita, vidi se najbolje po tome, što se u bizantinsko vrijeme6 i ovdje, kao i u svim ostalim primorskim gradovima bizantinske teme, govorio poseban romanski dijalekat.

Nešto od toga starog korčulanskog narječja očuvali su današnji slavenski stanovnici otoka, Hrvati, do danas. Sudeći po tim ostacima, korčulanski romanski dijalekat znatno se razlikovao od splitskoga i dubrovačkoga romanskoga govora. To se kao pouzdano može zaključiti po obliku općih riječi i imena mjesta, koje je naš narod očuvao do danas.

Blizu Korčule nalazi se školj, na kojemu je bila kapela sv. Maksima. Kod toga otočića pobijedio je mletački đužd Petar Orseolo 999. Neretljane. Danas se zove taj otočić Màjsan (pisano na austrougarskoj specijalnoj karti Maisan) ili Masan (Ostojić), a mletački hronist ga zove Sanctus Maximus. Ako uporedimo naš oblik s latinskim, nalazimo suglasničku grupu js (ili is) mjesto latinskoga x. Takva promjena ine nalazi se nigdje drugdje u riječima ,koje je posudio od domaćih Romana naš narod, kad je u 7. vijeku došao na obale Jadrana. Iz ovoga se podatka pouzdano može zaključiti, da je romanski izgovor latinskih riječi u gradu Korčuli bio drugačiji nego na Krku, u Zadru, u Splitu i u -Dubrovniku.

U Veloj Luci na istom otoku Korčuli zove se mreža potegača trajita, dok se drugdje u Dalmaciji zove ovaj ribarski alat tržlta ili (u Dubrovniku) tràkta. To je prava latinska riječ tracta, ženski rod prošloga pasivnog pridjeva od glagola trahere »vući1«. Mjesto latinske suglasničke grupe ct nalazimo u riječi trajita grupu -iit-. I ova se pojava ne nalazi nigdje u našim dalmatinskim posuđenicama iz jezika starih dalmatinskih Romana.

U Korčuli, u Žrnovi i možda drugdje na otoku veli se za točak na kolima raklo. Ova se riječ govori još na Hvaru u Vrbanju i Brusju.6 Nastala je, očito se vidi, od latinske deminutivne izvedenice

201

rotulus od rota »kotač«. Raklo je inoralo biti osobiti izraz korčulanskog romanskog govora.

Glavno mjesto zvali su stari Hrvati Krkar, a ne Korčula kao danas. Naziv Krkar za ovaj otok zabilježio je već u polovini 10. v. car Konstantin. On veli izrijekom, da se otok zove Kurkra ili Krkar.Prvi naziv pripada govoru Korčulana Romana, a drugi govoru Kor-čulana Slavena.8 Po glasovnim zakonima oba ova oblika izvode svoje postanje od staroga naziva Corcyra, koji naziv upotrebiše za svoju koloniju Dorani iz Knidosa.

Stara historija Korčule onako, kako se odvijala između Dorarla i Arđijejaca, ponovila se kasnije točno prema naprijed spomenutom zakonu u 7. i ostalim vjekovima, nakon dolaska Slavena u ove krajeve. Razlika, koja se u ovim vjekovima opaža, tiče se jedino izmijenjenih uloga. Ilirske Ardijejce zamijeniše u ovom periodu historije jugoslavenski Neretljani, a dorske Korčulane i Isejce na Lumbardi zamijeni romansko pučanstvo otoka Korčule. Kao Ito Ardijejci pod Agronom i Teutom za vladaše Korčulom, tako su Neretljani po-slavenili čitav otok i zavladali njime. Održali su na njemu svoje gospodstvo po Ostojićevu računu punih 350 godina, od 643.-999.

Neretljani su zatekli na Korčuli mnoga naselja, koja su se održala iz rimskih vremena. Prepoznati ih možemo još i danas po nekim nešto venskim nazivima, ikoji se dadu lako protumačiti iz latinskoga jezika.

. U sredini otoka nalaze se dva sela PupnSt(a) i dalje na zapadu KčŠra (ili Cara). Ovdje se još održao i starinski tip ljudi, kako primjećuje Ostojić. Pupnata nije naša riječ. Već tjo’dočetku -ata’ vidi se, da je to latinska izvedenica. Po mojem mišljenju Pupnata dolazi od pampinata9 »zasađena vinovom lozom«. Po našim glasovnim Zakonima od pampinata nije u slavenskom izgovoru moglo nastati ništa drugo nego Pupnata. Kčara nastalo je od latinske izvedenice cotiaria, i opet sasvim pravilno prema glasovnim ‘ zakonima, koji vrijede za naš izgovor. Cotiaria40 je izvedenica od cos, cotis »brus«. Ovakovih naziva mjesta ima -mnogo na čitavoj našoj teritoriji. Na Jadranu imamo Brus kod Zadra i Briisjc na Hvaru.11 ;

Drugi oblici latinske izvedenice ćotoria i cotaria znače »majdan, gdje se vadi kamen za brušenje«. To značenje imalo je ime sela Kčara.    –

U kraškoj udubini, koju Neretljani dobro naseliše i prozvaše prema mekom terenu Blato, nađoše još ostatke rimskoga sćoskog dobra (praedium rusticum), zvanog ’Junianum. Bio je to posjed nekog Junija, koji je u lat. bio pravilno prozvan ovakovbm izvedenicom. Ovaj naziv promijeniše Neretljani, i opet tačno prema zakonima našeg izgovora, u Žjan, gotovo isto onako, kako je bio promijenjen ’Junianum pisah u doba hrvatskih narodnih vladara Zunano, u žnjati kori- Splita.1 ?    ’    ‘    • •••■ : ”    •    ;

Rimljane zamjenjuju ovdje u doba Neretljana i kasnije Mlečani. Ova zamjena ostade sve do osnutka ilirskih provincija pod Napo-leonom. Točno onako, kako Rimljani dolaze na ove krajeve, pozvani od Isejaca, da brane otoke od gusarstva Ardijejaca, dolaze tako ovamo i Mlečani, zvani po svoj prilici od korčulanskih Romana, da brane otok od gusarstva Neretljana. U stvari dolaze i ovi zbog istog razloga, zbog kajega.su bili došli ovamo i Rimljani. Hoće da utemelje i učvrste ekspanziju na Jadramskome moru i na Mediteranu i zbog toga nastoje vrlo rano da u klici unište svaki eventualni otpor, pa i neretljanski.

Historija se dakle ponavlja na ovim otocima na jednak način od najstarijih vremena, kad Korčula i drugi otoci ulaze u historiju. Radi se uvijek o istom sukobu, o sukobu sile, koja se razvila na kopnu, sučelice ovih otoka, i ekspanzije, koja se širi iz. raznih fokusa Mediterana.

Neretljanska naselja stvaraju se na kopnu otoka Korčule sučelice romanskim naseljima, kao i u ostaloj Dalmaciji. Sučelice ro-manskome gradu Kurkra (starohrvatski Krkar) osnovaše Neretljani na brijegu svoje naselje, koje prozvaše Žmovo. Nazvaše ga ovako prema kraškim blokovima kamenja, upravo onako, kako bi prozvana u Poljicima rijeka, koja se probija kroz ovakvo kamenje, starohrvatski Badi, a danas Žrnovnica. Dalje na sjeveru prema kraškom kamenju prozvana je i Zrmanja; druga rijeka, koja se probija kroz takvo kamenje. Kraški blokovi kamenja zovu se metaforički starohrvatskom riječi žrny. Ova je riječ vrlo rano suzila značenje. Žrvanj znači »mlinski kamen«.13    :

Mletačko vladanje izvršilo je silan utjecaj na otoku Korčuli. Izmijenilo je čak i starohrvatski naziv Krkar, za koji smo naprijed rekli da se osniva na domaćem romanskom nazivu Kurkra. Ovako Su korčulanski Romani nazivali svoj otok i grad na njemu. Danas i naš svijet općenito ne zove ovaj otok. Krkar, kako bi bilo historijski ispiravno, nego Korčula, što odgovara posvema mletačkom« Cur-zola. Mletačko Curzola osniva se opet tačno na glasovnim zakonima mletačkog narječja. Jedan od dva suglasnika r disimiliran je u I, kako često biva u mnogim jezicima. Mlečani prekrojiše na svoju stari naziv Corcyra, koji su uveli u opću upotrebu Dorani iz kurdskog Kniđosa.

Osim pomenutog, ostadoše na otoku i druga neretljanska nauseila i očuvaše slavenstvo na njemu. U Žrnovi ima tragova u toponomastici starom slavenskom župskom uređenju. Jedna dolina zove se tu i Županjdol.

Ostala su neretljanska naselja :Račišće, Blato i Vela Luka. Ova imena mjesta jasno vele, kako su Neretljani znali iskoristiti zgodna mjesta za naselja na otoku. Blata su plodna polja. Vela Luka izvrsna uvala za brodove, a Račišće isto tako dobra luka i, po imenu sudeći,

203

moralo je biti zgodno ribarsko mjesto. Ime dolazi od rak, što se može da odnosi samo na morske rakove.

Tako se i pri ispitivanju imena mjesta ovoga otoka ispunjuje istinitost Danteove rečenice o važnosti imena uopće. U svome mladenačkom spisu Vita nuova veli: »Nomina sunt consequentia rerum«, što znači, »Imena su posljedica stvari«.

II.

Toponomastičkih podataka s ovoga otoka zabilježenih prema narodnom izgovoru i naglasku, kakvih imamo s kvarnerskoga i zadar-sko-šibenskog arhipelaga i s otoka srednje Dalmacije, na žalost nemamo. Zbog toga se ne mogu upustiti u detaljniju analizu korčulanskoga toponomastičkog materijala.

Već je rečeno, da specijalne karte, ni austro-ugarsika ni jugoslavenska, ni naša pomorska, nijesu u ovom pogledu dosta pouzdane. Da navedem samo neke primjere. Dok austro-ugarska specijalna karta i naša pomorska pišu ime otočića Maisan, dotle jugoslavenska daje i kao narodni izgovor Majžan, kako se ne govori. Vidjeli smo, da je fonetska struktura ovoga toponima veoma važna. Dok jugoslavenska specijalna karta piše Ložišće, kako se po svoj prilici i govori, dotle austro-ugarska, čini se, iskrivljuje u Lazišće, a radi se o etimologijski važnom toponimu. Tamo, gdje na austro-ugarskoj piše Vela Dubrova, stoji na jugoslavenskoj Dubovo.

Kod ovakvih toksikološki nepotpuno i aljkavo zabilježenih podataka isključeno je svako toponomastičko istraživanje podrijetla.

Još više smeta, kad na austro-ugarskoj specijalki čitamo Roncar, a na jugoslavenskoj Čmar.

Toponomastik ne može doduše vršiti ispitivanja bez specijalki, ali mu oprez nalaže, da upotrebljava iz njih samo onaj materijal, koji je provjerio prema narodnom izgovoru i naglasku i koji je leksikološki iscrpno zabilježio i za koje je prema upotrebi prijedloga utvrdio deklinaciiu i t. d.

Ako u ovom članku ipak pokušavam da dam još neka toponomastika opažanja s Korčule, ako ih i nijesam provjerio u rečenom pravcu, činim to, da dopunim sliku prvoga poglavlja i da budući ispitivači poprave griješke, ako ih nađu.

* *

Na Hvaru smo vidjeli obilje toponima, koji upućuju na nekadašnju šumovitost otoka, na krčenje šume i t. d. Kako je Korčula u antičko doba dobila epiteton »crna« baš zbog svojih šuma, oprav-

dano je da se upitamo, da li i ovdje ima onakvih toponima kao na Hvaru. I zaista specijalke bilježe Glogovac, Dračevica, Glogova, Vrbovica, Hrastova, Hrastovica, Grabovac, Ložišće, Dubrovica, Dubrava, Borova Glava, Borova, Mrtinjak (od mrta < myrta), Pra-patna, Trsteno, Trstenik, Česvinice, Brnistrova (od bmistra < lat. genista preko dalmatinsko-romanskoga izgovora), Žukova (od žuka < lat. juncus), Rasoha, Rasohatica, Bristova) nesigurno, jer austrougarska specijalka i naša pomorska karta pišu Bristva).

Toponima, koji bi se odnosili na primitivno krčenje šume paljenjem, ni jesam dosada našao na ovom otoku.

Brojni su i ovdje toponimi zajednički svim dalmatinskim otocima kao Stinjiva, Mirje (od lat. murus »zid«), Zaglav, Greben, Vela Luka, Maslinovik, Smokova, Oskorušica, Smokvica, Krušev Dol, Pojica, Toluke, Lukovac, Babina i t. d.

Ipak treba zabilježiti neke toponime, koje počinjemo ovdje susretati: tako ime uzvisine Kom od iste osnove, od koje i> glagol okomiti se i pridjev okomit, Prižba toponim, koji će se u značenju istina pojaviti na elafitskim otocima kao Priježba (od prijek), Brgulja, toponim nepoznatoga postanja, koji smo sreli na Molatu, Oblik i Oblo brdo, nazivi za uzvisine, koje susrećemo često na kopnu, augmen-tativ Sadine od sad14, koji se vrlo često upotrebljava na Krku kao naziv za obradive čestice.

Rijetki su deminutivi Otočac i Ratak15 (od rat »rt«), koje susrećemo ovdje.

Zanimljiva je metafora Kosor16 za mali otočić kao i Sridnjak, zatim Bačva za uvalu, koja ima svoj pendant KabaJ na Hvaru i Baška na Krku.

Bobovišće dolazi ovdje dva puta, kao i na Braču.

Istaknuti treba stari pridjev ž. r. Kneža (sc. vala) kao naziv uvale, jer upućuje, jednako kao Županjdol, na staru hrvatsku administraciju, -ia tim Privala17 i Prigradica18, kao prefiksalne složenice.

Naročitu pažnju izaziva naziv za otočić (školj) i za rt i brdo na njemu Proizd, koji nijesmo nigdje drugdje susreli. Kao da je to post-verbal od projezdiiti (kroza što), koji se prvobitno odnosio na tijesno između otočića i Privale. Ako je tako, onda se nadaje samo od sebe upoređenje s nazivom tijesna između Sipana, Lopuda i Kolo-čepa kod Dubrovnika Pròjezdri, Pròjezdàrà.19

Naziv za uvalu Vlaška susrećemo i ovdje kao i na otocima srednje Dalmacije. Zacijelo u istom značenju. Vlah označuje Bodulima (otočanima) kopnene dalmatinske Hrvate.

Složenica Samograd kao toponim za uvalu i teren nailazi se samo ovdje i sjeća na složeniou Samotvorac, koju smo često sretali u sjevernom Jadranu. Prema Zori (Rad 115) označuje »uvalu, okolinu svu humcima obloženu«, u Lici spilju (Mažuranić, Prinosi, str. 1284).

Od romanskih toponima jedan kao Petrara (naziv školja kod Vmika) dolazi i inače. To je izvedenica od petra »kamen«, lat pe-traria), ali može značiti i mjesto, gdje se kopa kamen. Njegov je hrvatski pendant Kamenjak, koji, kao naziv za škodjeve, često dolaži.

Važniji je – romansko-dalmatinski deminutiv Kampuš (čakavski dugi uzlazni akcenat na u, u Kampušii) kao. oznaka polja u Žraovi, izvedenica od campus »polje« pomoću deminutivnog sufiksa -uceus.20

Naročito pak treba istaknuti romansko-kršćanski toponim Sut-vara (školj i brijeg), koji sadržava latinski pridjev sanctus > sut i bizantinski izgovor imena svetice Barbara. Ovakav latinsko-grčki, hibridni toponim karakterističan je za elafitske otoke.

* *

Proučavanje hrvatskih i romanskih toponima dopušta nam i ovdje zaključak o pravcu najstarijeg hrvatskog naseljavanja otoka.. Hrvatski toponimi za naselja pokazuju, da suse Neretljani naselja-, vali najprije na zapadnom dijelu otoka, od Vele Luke prema Smokvici. Sa (K)čarotn prestaju naime romanski toponimi za naselja.

III.

Korčulanski- obalski sistem posjeduje dva veća skupa školjeva. Jedan, mnogo brojniji, nalazi se istočno od Korčule, a drugi, manje brojan, na zapadnom dijelu otoka. Kako se nije moglo upisati slovima imena sviju školjeva, uvala i rtova na njima, označujemo na priloženoj karti nekoja od njih brojevima.    ■

Prema našoj pomorskoj karti to su nazivi:

‘ a) za rtove: 25 =» Vinačac (deminutiv od vijenac), 26 — Pri-šćapać (upor. Priještap na Lastovu), 29 — Patak (deminutiv od Rat) i 35 =* Ključ (čest toponim za rtove i uvale, upor. Čavlena na Krku);.

b)    za uvale: 6 = Plitvina (upor. Plitvice na kopnu), 13 == Ra-čišće (opetuje se na ovom otoku), 15 = Prvi Žal, 16 <= Tatin ja, 21 = Orahova, 22 «=> Čeplisna, 23 = Brna, 24 ~ Struga, 33 = Grdača;

c)    za školje ve: 1 = Izvanjski (dva), 2 = Sthyive, 3 f== Meja,i 4 ^ Kamenjak, 5 = Ouheša, 7 =» Majsanić (deminutiv od Majsan), 8 =* Baretica (metafora od italijanizma baretta »kapica«), 17 = Skr-pinjak (izvedenica od škrpina; metafore za školjeve su dosta česte, prema ribama^ upor. Tim, Girica; Delfin), 18 — Bšsače (i sika se zove. ovako; ako je od bisaga, što dolazi u toponomastici, nejasan je svih

šetak naziva), 19 = Gubavac (i sika se zove ovako), 20 = Knežić, 27 = Crklica, 30 = Dubrovnjak (rijedak toponim u otočkoj Dalmaciji);

d)    za sike i hridi: 9 = Plovita, 10 = Soline (i rt se zove ovako), 12 = Krastoviea, 28 = Cerin, 32 => Gubeša, 34 = Gredica;

e)    za kanale (prolaze): 11 = Ježevica, 14 = Bufalo'(italijani-zam);

f)    za luke: Karbuni.

Zabilježiti treba još da se na našoj pomorskoj karti ispravno piše ime školja Zvirinoviik, dok obje specijalke zamjenjuju svršetak sa -ić, valjda prema mletačkoj grafiji -ich, koja se može izgovarati -ić i -ik.

Naša pomorska karta odstupa još od obiju specijalki u bilježenju uvale Brbovica mjesto Vrbovica. Dance naziva se prema njoj u pluralu Baborova Danca. Mjesto Bačva piše deminutiv Bačvica, a mjesto Vela Luka (jugozapadno od Pupnata) Pupnatska Luka. Sve će se to morati još provjeriti na terenu.

Istaći još treba, da i na Korčuli kao i na Hvaru i na Braču, postoji naziv za uvalu prema grčkim tragovima: ovdje Gršćica.

Isto tako treba naročito istaknuti, da romanski toponim Brkata, koji smo sreli na Braču, dolazi i ovdje u muškom rodu Brkat < lat. verticàtum, od vertex »vrhunac, vršak«. Za nj bi trebalo još obavještenja sa terena. Uz pomenuti Žjan, to bi bio drugi stari romanski toponim na zapadnom dijelu otoka.

Bilješke:

1 Moskovljević, Govor ostrva Korčule (Srp. dial, zbornik, sv. XI) str. 156 zabilježio je akcente za ove toponime: Vela Luka, Blato, Smokvica, Citra, Pùpnat, RŠčište, Zfnovo, Brna, Prìgradica, Pòstrana Korčula, Lùmbàrda, Vfnik (Vemlk). Na str. 177, protivno pomenutom akcentu, bilježi još i interesantnu disimilaciju za konsonantsku grupu im: Puknàt, odatle Fuknajka. Za poluotok Pelješac čtio je ovdje Peliesac (str. 172). Ja sam čuo pèlisac, gen. Pèlica na samom poluotoku.

‘a Upor. Prof. Petar Lisičar, Pitanje stare grčke kolonije na Korčulii, Novo Doba, XXII (Split), 18. II. 1939, str. 9.

*    Kako se ime Corcyra ponavlja na Mediteranu, mora se uzeti da je naziv otoka primaran, a naziv naselja sekundaran. Dorani iz Kniđosa nazvali su prema tome svoju koloniju prema otoku, na kojem se naseliše. Nije otok dobio ime prema njihovoj koloniji. Na Hvaru dogodio se obratan slučaj. Otok Hvar dobio je naziv prema koloniji Pari jaca.

*    O problemu najstarijeg položaja Dubrovnika vidi moju stadiju izašlu u praškom slavističkom časopisu Slavia, X, str: 448—498.

*    Historiju otoka Korčule prikazao je Blaćanin Ostojić (Ostoich) pod naslovom Compendio storico’delT Isola di Curzola (1678). Ovo je djelo danas prilično zastarjelo. Vrijednost mu daje to, što donosi neke mletačke lokalne dokumente, do kojih je teško doći. Najnovije je djelo o povijesti Korčule »Oftok Korčula u srednjem vijeku do g. 1420., od Dra Vinka Foreteća, Zagreb 1940.

– ..‘•Bizantinska uprava na Korčuli ostavila je tragova u kulta svetaca i nešto u jeziku. Glavni svetac, koji se štovao u Korčuli i kome je bila posve-

ćena glavna crkva, bio je grčki svetac sv. Teodor. Kad dođoše Mleci, crkva bi posvećena sv. Marku. Ime sv. Barbare izgovaralo se na grčki način. To se očuvalo do danas. Jedan otočić blizu Lumbarde, na kome je bila kapela sv. Barbare, zove se još i danas Sutvara. Jedno brdo na zapadu otoka nosi isto ime Sutvara. U ovom nazivu imamo lat. sanctus u vezi sa bizantinskim izgovorom latinskog suglasnika b.

8 Ovu sam riječ saznao od ljudi, koji su živjeli u 2rnovi i u Korčuli dulje vremena. Bio bih zahvalan svakome, tko bi me obavijestio o tome, gdje se još govori ova riječ, u kojem značenju i u kakovim sintatičkim vezama. Naglašeno kratko lat. o prešlo je u a kao u Splitu u nazivu, svetkovine sv. Dujma Sudarima i u Poljacima u kònastra (v. moj članak u Zeitschirift fiir romianische PMlologie XLI, str. 150 br. 15) od lat. colostrum. Ova promjena karakteristika je domaćega romanskog govora. Prema obavještenju književnika Pere Lju-bića govori se u Vrbanju sa čakavskim akcentom là°krò, gen. -a n. »kolo uopće«, a prema obavještenju prof. Hrasta u Brusju ruko u istom značenju. Area ove riječi obuhvata prema dosadašnjim obavještenjima otoke Korčulu i Hvar.

7    Potvrde za naziv Krkar nalazimo u Rječniku hrvatskoga ili srpskoga jezika, što ga na svijet izdaje Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, sv. V, str. 593.

8    Car Konstantan piše starohrvatski oblik upravo Kdker mjesto Kirker. U tom obliku ispustio je prvo r radi disimilacije. Poluglasove pisao je, kap i inače, samoglasnicima i e. Vidi o svemu tome moje studije, koje sam objavio u Zeitschrift fiir Ortsnamenforschung sv. IV, str. 230 i sL i u Starohrvatskoj Prosvjeti n. s., sv. I, str. 174 § 24.

8 O latinskoj riječi pampinus u romanskim jezicima uporedi Meyer-Liibke, Romani sches etymologisches Worterbuch, br. 6185.

10    I ova riječ, koja -u muškom rodu znači »spremica za brus» tobolac«, nalazi se u romanskim jezicima, upor. gore pomenut: Meyer-Liibke-ov rječnik i t. d., br. 2283.

11    Brus je vrlo čest toponim u otočkoj i kopnenoj Dalmaciji. Najstarija mu je potvrda iz g. 1144. kod Splita. Na latinski, se prevodi sa »petra«. U Smi-čiklasovu Codexu, sv. II, str. 50 čitamo naime: in quo sunt petre que scla-vonice brus nuncupantur.

12    Upor. o splitskom Znjanu moju studiju »Prilozi k ispitivanju farv. imena mjesta« u Nastavnom .Vjesniku sv. XXIII. str. 349 br. 14. Za blatski Zjan saznao sam od jednog Blaćanina. O ostaloj toponomastici ovoga važnog naselja nijesam potanje obaviješten. Bio bih zahvalan svakome, koji bi mi pribavio podatke o imenima čestica ovoga mjesta.

^    18 Upor. o ovakvim nazivima moju studiju »Iz srpsko-hrvatske topono

mastike« u časopisu Južnoslovenski filolog, knj. VI, str. 93 i si., br. 62. Ima jedna Žrnovnica i kod sv. Jurja (9 km cd Senja). Sliva se u more.

14 Prvobitno je značenje »mlad vinograd«. Potvrđeno od 15. vijeka. Upor. Mažuranić, Prinosi, str. 1279.

5 Običnije je deminutiv na -te kao Ratac, potvrđen od 14. vijeka, kao sancta Maria de Rotec > lo abado de Retec. Smičiklas, Codex, sv. XIII. 161, sv. XIV, str. 137.

16    Kosar kao toponim (= kosijer) dolazi i na kopnu, upor. Akad. Rječnik, sv. V, str. 366.

17    Bit će isti toponim, koji i Prevaia u sg. i pi. i Prevalse na kopnu. Upor. Akad. Rječnik, sv. XI, str. 783.

18    Upor. toponim Pregrada na kopnu i na Krku, Akad. Rječnik, sv. XI, str. 525.

18 Ovaj je toporim zabilježio Zore. Maretić mu označuje postarne neznanim, v. Akad. Rječnik, sv. XII, str. 319L Svarabhakt”čko r dolazi poslije konsonantske grupe st, primjer prostrica »proštac« u Žumberku (katolici).

11 Upor. o ovom sufiksu moj članak u Zeitschrift fiir romanisehe Philo-logie. LIV, str. 209 i si.

2. MLJET

I.

U starini zvali su grčki autori ovaj otok Melite s naglaskom na i. Isto ime nosila je na Mediteranu ne samo Malta, nego i razna druga imena mjesta u Maloj Aziji i u kopnenoj Grčkoj. Zbog toga se mora uzeti, da je naziv našega otoka po svoj prilici predindoevroD-skoga mediteranskog podrijetla i da je sasvim slučajno došlo do * toga, što se nazivu Melite davalo u grčkom jeziku isto značenje koje i grčkoj riječi za med (mèli, gen. mélitos).

Za naša proučavanja od osobite je važnosti pisanje cara Kon-stantina. On daje našemu otoku dva imena, upravo onako kao i Korčuli. Zove ga najprije Méleta (s naglaskom na prvome e). Iz ove činjenice možemo pouzdano zaključiti, da car Konstantin nije upotre-bio stari klasički grčki naziv Melite, nego romanski, koji se govorio u njegovo doba u bizantinskoj Dalmaciji. Carev naziv Meleta1 osniva se, i to se sasvim pouzdano može utvrditi), na latinskom akcenatskom pravilu.2 Caru je, prema tome, bilo javljeno dalmatinsko- romansko ime za naš otok onako, kako se govorilo u bizantinskoj temi (= provinciji).

Iz ove lingvističke činjenice izlazi i to, da je vrlo lako moguće, da je u njegovo vrijeme još bilo na ovom otoku ostataka Romana, premda on izrijekom veli, da otok pripada poganskim Slavenima iz ušća Neretve.

Još je značajnije drugo ime, koje Konstantin daje ovom otoku. Gn ga zove i Malozeàtai. Dosada još nije nikome pošlo za rukom dati ovome drugom carevu nazivu takvo tumačenje, koje bi bilo prihvaćeno od sviju naučenjaka, što su se bavili ovim problemom. Moje je tumačenje ovo. Nema nikakve sumnje, da i ova čudna careva izvedenica, stvorena pomoću grčkog sufiksa -àtai, koji u grčkome služi za izvođenje imena stanovnika, slično kao i naš sufiks -janin što izvodi imena stanovnika (Zadranin, Hvaranin, Splićanin i t. d.), stoji u vezi s nazivom Méleta. Samo se mi čudimo vokalima a i o, koje nalazimo u toj izvedenici mjesto vokala e. Ali ako imamo na umu činjenicu, da i ravenski geograf niše naš otok sa dva a mjesto sa dva e: Malata mjesto Meleta, onda se i Konstantinov oblik lako objašnjava.3 Pored Meleta govorilo se po svoj prilici u starom dalmatinskom romanskom govoru i Malata. Dalja izvedenica odatle, dobivena pomoću sufiksa -ótes4, mogla je da glasi u tom govoru samo onako, kako ju je car Konstantin u svome djelu zabilježio.5

Prema tome, i ovaj drugi oblik, koji znači Malozeatai »Mlje-ćani«6, dokazuje, da je u carevo vrijeme, pored doseljenih neretljanskih Slavena, moglo još biti i dalmatinskih Romana na ovome otoku.

14 Slavenstvo i romanstvo

ono

Ispitujući današnja imena mjesta na Mljetu, mi možemo da iz-, bliže odredimo kraj, u kojem su se u carevo vrijeme mogli nalaziti mljetski Romani.

Najviše romanskih imena nalazimo na zapadnom dijelu Mljeta, na onome kraju, gdje se u ranom srednjem vijeku nalazio benediktinski samostan i gdje se već u prvo doba upotrebilo, kao i u Splitu, rimsko zdanje za kaisnije naselje. Mjesto, gdje se u rimsko doba podiglo to zdanje, zovu Mljećani i danas latinskom riječi palatium u slavenskom izgovoru Polače, odatle Polačno (sc. polje). Prema njima se i luka tako zove7 (tal. Porto Palazzo).

Jezero, u kojem se nalazi otočić s ruševinama starog benediktinskog samostana zovu Mljećani i danas tal. riječi Lago (od lat. lacus »jezéro«, na jugoslavenskoj specijalki i nà našoj pomorskoj karti M. i V. Jezeroj.

Na jugoistočnom dijelu poluotoka kod toga jezera nalaze se vrhovi Veliki d Mali Pètrò (gen. Petràla), visoki 107 m. To je opet čist latinski pridjev »petrarius«, uz koji je ispušten opći naziv mons • »brdo«. Naziv Petro .genitiv Petrala znači »kamenito brdo«. Opći naziv mons očuvani je u današnjem nazivu brdskog grebena, koji se nalazi na sjevernoj strani Laga. Taj greben, visok 243 metra, zove se danas Mantokuc, što dolazi od latinskoga montem acutium i znači »Oštro brdo«.8

Dalmatinskih Romana bilo je zacijelo i u sredini otoka na sjevernoj strani oko zaliva Sovre, jer je ne samo u antičko doba’ nego i ranom srednjem vijeku bio čitav gusto naseljen (B. Gušić). Tu nalazimo zbijeno naselje, sklonjeno iža sjevernih ivičnih grebena, koje i danas nosi neslavensko ime Prdžura. Ovo nije prvobitni naziv. Jedan dubrovački dokumenat iz godine 1345. zove ga Progsuri9, što treba čitati Proksuri. Kako se konsonantska grupa ks pisala sa x, a sa ovim x pisao se i naš glas ž10, nastao je krivim čitanjem romansko-dalmatinskog oblika Proxuri naš izgovor Prazura11. U dubrovačkom romanskom govoru postojala je riječ frechsura u značenju »padele ili tave«.12 Sličan naziv nalazi se i na otoku Rabu u obliku Prsur. Tako se danas zove položito mjesto izloženo suncu i dolazi od latinskog naziva frixorium u značenju »gdje se peče ili prži«.

Ima latinskih naziva i za dijelove terena: tako Pòmjenta, koje se i sad izgovara nerijetko Podumjenta < lat. fundamentum, na sjeveru od benediktinskoga manastira.13 Polje zvano Velika i Mala Poma je isto što i palma. Pomjenta je pripadala staram benediktinskom samostanu, oko kojega smo našli više latinskih naziva. Pored Poma govori se u narodu pridjev Pomena ili Pomina na našoj pomorskoj karti.

Kao u nazivu Prožura što smo našli metaforu kao ime mjesta, tako nalazimo i na istočnom dijelu otoka metaforički naziv za teren latinskoga podrijetla. To je naziv naselja Zàra, koje se pominje već u 14. vijeku. Žara14 je naziv za posudu kao i frixoria.

Otočići ili školjevi oko Mljeta nose naše nazive ili naše izvedenice od romanskih- riječi, kao Brnjestrovac od brnjestra ili bmi-stra, koje je naš izgovor pd lat. genista, biljke, koja je karakteristična za mediteransku floru.

Zapadno od Bmjestrovca nalazimo školj, koji Mljećani zovu Ogiran. To je opet latinska izvedenica aggerianum, od lat. imenice aggeries15 dragog latinskog oblika mjesto običnijeg congeries »hrpa ili oklad«, kako se veli u našim starim spomenicima slavenskog podrijetla.

Pored ovih svakako dalmatinsko-romanskih naziva imamo u mljetskoj toponomastici i svetačkih imena složenih s latinskim pridjevom sanctus. To su nazivi za vrhove Sutmiho, Sutilija i Sutivan »Sveti Milio, Sv. Ilija i Sv. Ivan«. Iz ovih imena možemo stvoriti zaključak, da su poganski Neretljani zatekli na ovome otoku romansko kršćanstvo.16 Mlađi toponimi imaju i ovdje pridjev Sveti kao Sv. Viaho, Sv. Vid, Sv. Spas.

Sigurnih tragova grčkoj toponomastici teško je naći na ovom otoku. Moglo bi se misliti, da je naziv Popa (s kratkim silaznim akcentom na o) u sredini južne strane otoka grčkoga podrijetla. U juž-no-talijanskih Grka kod Bove nalazi se također ovakav naziv naselja. Ropa u grčkom dijalektu, kako se govori u Bovi, znači hrast Ova riječ postoji i u novogrčkom jeziku.17 Ali kako za mljetsku Ropu nemamo starijih potvrda iz rimskoga doba, može se sumnjati u ispravnost ovoga mišljenja, koje iznosim ovom prilikom.

Prema ovom ispitivanju nema nikakve sumnje, da je navedeni zaključak, koji smo izveli na osnovu careva pisanja, da je naime u njegovo vrijeme moglo još biti dalmatinskih Romana na ovom otoku, posve ispravan.18 Vrlo je lako moguće i to, da su današnji Mljećani iz jezika toga naroda očuvali svoju riječ tinjah Ovako se prema Gušiću na Mljetu zove »odijeljen dio kuće od kuhinje ili kužine«. Na dalmatinsko-romanski izvor upućuje oblik ove riječi-. Mjesto e, kako se govori u ostalim romanskim jezicima, nalaziimo đvoglas ia. Taj diftong ia nalazio se još u romanskom govora Kotora, Bara i Krka. Mljetski naziv tinjal posvema se pokriva s latinskim nepotvrđenim deminutivom tinelJum, koji u katalanskom tineli i u španjolskom tinelo znači »jedaća sobica za služinčad«. Ovako i u Dubrovniku.181

Od neslavenskih ifaziva za punte treba istaći naročito P6ntu (od) Lenge. Prema Gušiću govori se i Lèngac.19) Ovu je riječ zabilježio naš Akademijski Rječnik u značenju »kao blato na dnu mora ii uopće dno od mora, kad na njemu, nema ni velikog kamenja ni trave«. Ova riječ dolazi po svoj prilici od nelatinske riječi, koja se

govorila u galskom, a po svoj prilici i u ilirskom jeziku u obliku lanca.20 Riječ je doduše indoevropska, jer odgovara našoj riječi luka. Ali mljetski oblik lienga pokazuje vrlo važne lingvističke izmjene karakteristične za južnodalmatinski romanski govor, i to izmjenu naglašenoga a u e kao u nekoliko riječi casa > diesa i t. d. zabilježenih od Filipa de Diversis u Dubrovniku i izmjenu bezvučnoga k u zvučno g kao u planda za planta u Boci..

II.

Kad smo ovako na osnovu današnje mljetske toponomastike utvrdili sredinu, u kojoj su se naselili poganski Neretljani između 7. i 9. vijeka, red je, da na osnovu istog vrela saznanja odredimo stare neretljanske nazive za naselja slavenskoga podrijetla.

Njihovo naselje najbliže kopnu bilo je staro naselje Vrhmljeća.21 Ovo je složen naš pridjev izveden od Vrh Mljeta, čime se označivao istočni dio Mljeta (na austro-ugarskoj specijalki tal. Cima di Meleda), za razliku od zapadnoga Dna (od) Mljeta. Primijetiti treba, da je Vrhmljeća stari pridjev ženskoga roda u značenju »zemlja, koja se nalazi na Vrhu Mljeta«. Danas bi se reklo samo »vrhmljetska«, kad bi takav složeni pridjev postojao.

Kako se vidi, po prirodi stvari najstarija slavenska naselja nastala su na onome dijelu otoka, koji je bio najbliže neretljanskome kopnu.

Drugo neretljansko naselje nalazilo se u sredini otoka i zove se Babino Polje, pisano g. 1151. Babina palla u dubrovačkom romanskom izgovoru.

Treće mljetsko naselje zove se patroniimičkim izrazom Màra-novići. Za nj se može ustanoviti, kada je nastalo. Ne potječe iz prvog neretljanskoga slavenskoga perioda.

I drugi slavenski nazivi mljetski vrlo su zanimljivi. Dva sadržavaju stare pridjeve knež i županj za današnje knežev i županov. To je Knež(e) Polje kod Vitine Vode i Žiipanj Do kod Sovre. Prvi naziv veli, da je ovo bogato polje pripadalo nekada mljetskome knezu. Kako su pridjevi knež i županj stari i danas se više ne upotrebljavaju, vrlo je lako moguće, da oba naziva idu u prvi period dolaska Slavena na otok Mljet.

Zabilježiti treba još naročito naziv Sòtnica. Ovako se zove manastirska zgrada, što leži usred maslinika nedaleko ruševine stare župne crkve Sv. Pankracija u Babinu POlju, gdje je nekada stanovao mljetski knez. Sotnica je bila najvažnija kuća poslije kneževa dvora u Babinu Polju. Naziv je potvrđen g. 1388. i 1453.: domus dicta soch-gniza ili sothnica. Ovo je očevidno naša riječ, ali što znači i koja joj etimologija, ne zna se.

Ispitujući mljetska imena mjesta stekli smo uvjerenje, da su se mljetski Romani, kad su se doseljavali neretljanski Slaveni na tai otok, povukli na zapadni dio Mljeta, na onaj dio, gdje je nastao stari benediktinski manastir (Konvenat) na Làgu. To povlačenje mljetskih Romana na ovaj dio otoka može se objasniti time, što je baš na ovom dijelu otoka postojala velika rimska palača, koja je, slično Dioklecijanovoj u Splitu, mogla odmah poslužiti za osnovicu naselja, čemu još i danas služi.

Neretljanski Slaveni zadržali su stari naziv otoka, koji su čuli od dalmatinskih Romana. Naš naziv Mljet (ikavski na Pelješcu, u Lumbardi i Blatu na Korčuli Mlit) točno se pokriva s Konstantinovim Méleta, koji smo gore analizirali. On pokazuje jednu osobitost stare slavenske fonetike, t. zv. slavensku likvidnu metatezu, baš kao i Split, kralj i t. d. Zbog toga moramo zaključiti, da su se jadranski Slaveni vrlo rano upoznali s ovim otokom.

Značajno je ipak, što ovaj otok odstupa od općeg pravila na Jadranu i Mediteranu toliko, što nema gradskog naselja, koje bi se zvalo Mljet. Isto se opaža i na Braču i Šolti. To zacijelio ima svoj razlog, koji nam je danas još nepoznat.

Pomenuta likvidna metateza pretpostavlja gubitak nenaglašenog e. Oblik Melta nije doduše potvrđen za naš otok, ali se nalazi u Zadru kao naziv za dio obale. Alta ripa, što znači »Visoka obala«, zvala se i Melta: Alta ripa sive Melta, veli se u jednom dokumentu iz 14. vijeka. Zadarska Melta nalazila se izvan gradskih zidina.22

Od imena uvala na Mljetu treba još spomenuti naziv Saptunara. Ime je izvedeno pomoću latinskog sufiksa -aria od latinske imenice sabulum »pijesak«, koja svagdje u Dalmaciji glasi salbun; samo se ovdje govori saplun. U izmjeni p za b treba gledati latinski dijalekatski izgovor.23

III.

Ni za toponomastiku otoka Mljeta nemamo na žalost podataka lingvistički ispravno zabilježenih na samome mjestu. Ako hoćemo da pravimo privremene toponomastičke opservacije, moramo se poslužiti i ovdje kao i na Korčuli specijalnim kartama, austrougarskom, jugoslavenskom i našom pomorskom, i saopćenjima iz druge ruke.

Osim Prčžura na ovom otoku romanskih toponima za veća naselja gotovo i nema. Ova činjenica može da ima svoje značenje. To može da stoji u vezi s prvobitnom šumovitošću otoka.

Naziv sela Pinjevci hrvatski je toponim izveden od pdnj, riječi romanskog podrijetla (lat. pridjev pineus od pinus). U ovom se selu

»starci još sjećaju* kako su žene i djeca brali pinjeve češere i tako su s otoka izvozili čitave vreće pinjola« (Gušić).

Neretljansko naseljavanje moglo se vršiti i ovdje krčenjem šuma. I ovdje se, prema tome, postavlja pitanje, kako i koliko je zastupana toponimija, koja se odnosi na šumsko drveće i šumske biljke. Osnova od riječi planina dolazi ovdje dva puta, kao i dubrovačkoj okolici, u obliku Planjak.24 Drugi su toponimi, koji idu ovamo, opće-no poznati: kao Cerovac, Brezina (augmentativ od breza), Glogovac, Borovac (otočić), Bmjestrova25 (mala luka), Gràbov do, Gràbova, Gràbova glava, Grabovik, Dračevac (dva puta), Glogovac (dva puta), Gložak26 (deminutiv od glog, dva puta), Vriješće (kolektiv od vrijesak27 u Lici), Dubovica i t. d.

Biljka koromač »crithamum«, koja je obilno zastupana u odatle izvedenom pridjevu u kvarnerskom i zadarsko-šibenskom arhipelagu kao naziv za uvale, dolazi ovdje u nazivu otočića Moračnik.

Kosrnač je ovdje naziv otočića.28

. Značajan je i toponim Samobor, koji se susreće po jedan put samo ovdje i na kopnu, u značenju »bor na osami«.

Ni ovdje nema toponima, koji bi se odnosili na paljenje šume.

Od imena uvala rtova i školjeva najkarakterističnije je naziv Maharac, koji nalazimo samo na Mljetu i Korčuli. Vrlo je lako moguće, da se ovdje krije metaforički naziv kao u Ražnjić na Korčuli (talijansko-mletački Punta Speo), t. j. dubrovački grecizam maher ili mahijer »nož«29, samo nam nije na žalost potvrđen oblik mahar u narječju. Možda će buduća istraživanja donijeti više svjetlosti u ovo pitanje.

Ostali su nazivi već poznati toponomastički tipovi: kao deminutiv Blaca, augmentativ Blatma (od Blato, ovdje naziv naselja), Vratnička (se. vala, pridjev ž. r. od poznatog toponima Vratnik), Zaglava, Zaglavac, Dugi (se. rat), Maslinova, Rogačica (od biljke rogač). Rat Pusta (ponta, koja zatvara Sobru), Duboka (sc. vala), Sutmihojska (sc. vala, ovako nazvana, jer pripada selu Sutmiho), Tatinica (drugdje na otocima Tatinja), Slatina, Knežić (možda u vezi sa Kneže polje), Obod (porat), Stupa, Glavat (sc. rat). Goli (sc. rat), Lukovac, Soline.

Prema ribi nazvan je najistočniji rt na otoku Ponta òd Graja (prema tal. sintaksi).

Interesantan je naziv luke (porta) sela Maranovići Okukje (kol. od okuka). Takovi kolektivi su i nazivi dijelova Babina Polja Zà-brieže (od za brijegom) i Zàdubje (od za dubom).

D6 kao izraz za terensku konfiguraciju, koja se zove vrtača, vrlo je čest toponim na ovom otoku: Bòdin d6, Žiipanj Do, Klačni Dd (od klak »vapno«), Oskorušni Đ6.

Metafora je Sparožni (sc. rat).

Ne nalazi se drugdje naziv Tajnik za škalj okružen drugima.

Na karakteristične stijene otoka Mljeta odnose se nazivi: Crlje-ne stijene. Zle stijene i Rikavica (Ribna i Vodena). Posljednji je naziv prema rici morskih valova među stijenama.

Sasvim nejasni su nazivi otočića (škotjeva) Ovrat i Kobrava, kao i naziv rta Tojsto, koji možda predstavlja kakav dijalektički oblik mjesto Tusti (sc. rat). Ovaj pridjev dolazi kao toponim dosta često na otocima i na kopnu. Ako Tojsto stoji za tfr>sto, onda bi gore pomenuta Sfitnica mogla stajati za sinica, t. j. t > o kao u Rotee u dokumentima za današnje Ratac kod Špiča. Sotnica bi se mogla tumačiti kao satnikova kuća. O starohrvatskim i starosrpskim satnicima (lat. setnicus) ispor. Mažuranić, Prinosi, str. 1288.

Od ostalih toponima još treba spomenuti metaforu Korita i Straži’šte, koji se i inače češće susreću na otocima, Pudarica (od pudar »čuvar polja, bekčija«), Osoj (rijetko na otocima, vrlo često na kopnu za teren izložen suncu) i Vilima Voda (jedini folklorni toponim na otoku).

Stari toponim mora da je naziv uvale, terena oko nje i zaselka, koji se stvara Sovra ili Sfibra (tal. Porto mezzo). To se vidi odatle, što se konsonantska grupa vr izgovara u narodu sa br Sobra, kao brijeme za vrijeme u Dubrovniku. Da li je to etimologijski ista riječ, koja i naziv sela Savar na Velom Otoku kod Zadra, od grč. sauros30 »gušterica ili vrsta ribe«, kako sam nekada misKo, ili druga koja riječ, bez potvrda u historijskim dokumentima ne mogu znati.

Mljetska Sovra izaziva i upoređenie sa slovenačkim hidronimom Šora od starijega Sovra30a, koji je možda postao, kao postverbal, od glagola s”uvreti »effervescere«. U tom slučaju imali bi i treći primjer za t> > o pored Tojsti i sotnica. Trebalo bi u tom slučaju ispitivati na terenu, da li u Sovri ima vode, koja vri (t. zv. bočatne vode).

Kako se otok naseljavao našim življem iz susjedne Hercegovine (prema B. Gušiću), razumljivo je, da se naselja nazivaju i u pluralu prema zadružnim imenima ili prema zanimanju. Takav je plurale tantum na Dnu odi Mljeta selo Gfiveđari, a na Vrhu od Mljeta Màra-novići. Da je to recentniji tip toponima, vidi se odatle, što ga nalazimo u izobilju na kopnu, a nikako ili „veoma malo (samo ovdje na Mljetu i Vlašići na Pagu) na našim jadranskim otocima. Ovakav plurale tantum je naziv dijela Babina Polja Ràdutici (hipokoristik od_ Rađoslav s rumunjskim članom). Sudeći prema ovom lingvističkom” podatku, Radulići potječu starinom s kopna. Maranovići sadržavaju nepotvrđeni hipokoristik Maran od dubrovačkog ličnog imena Ma roje.31

IV.

Kako obalski sistem Mljeta obiluje hridima, sikama i školjima, nije se moglo upisati mnoge nazive, nego ih je valjalo označiti brojevima. Prema tome brojevi se odnose:

a)    na rtove: 1 = Kulir (vjerojatno od lat cochlearium, »žlica«), 15 = Križiće (uz rt i hrid je ovako -nazvana), 21 =i Mrkijente (poznata opća riječ romanskoga podrijetla), 22 = Debeli (se. rat);

b)    na uvale: 9 = Stupe (vjerojatno genitiv prema tal. sintaktičkoj konstrukciji Vala od Stupe; ali bi mogao biti- nominativ ili akusativ plurala; rodi nije također poznat), 9 = Bijela (sc. vala), 10 = Zaklopita (sc. vala; na drugim je otocima običniji naziv Za-klopatica), 12 = Rogač, 14 = Mala Tatinioa, 16 =* Kozarica, 17 = Grda, 20 = Okuklje, 23 = Saplunara (poznati romanski toponim), 26 = Luka, 27 — Brnjestrova (pridjev od brnjestra < lat genista),

28    = Obod, 30 = Pod Zlamenje, 34 = Malo jezero, 35 = Gonotur-ska (označuje i malu uvalu na poluotočiću kao i čitav potez od rta Lenge do s-ike PLičine; to je hrvatski pridjev od’ latinskog genitiva plurala vallis, portus ingannatorum g. 1254. 1253. Enganator32 »varalica«. Hrvatski je ekvivalenat na drugim otocima i ovdje Tatinja);

c)    na školje: 11 = Tajnik (nazvan ovako, jer je sakriven, upon Tajan u šibenskom otočkom skupu), 13 = Ovrat, 18 =< Planjak (opetuje se), 32 = Utmjii Školij (interesantan pridjevski oblik za književno nutarnji), 33 = Vanji Školj (pridjev vanji za književno vanjski);

d)    na hridi, grebene i piličine: 2 = Crna Seka, 3 = Galicija, 5 i 7 = Borovac (dva puta), 19 = Senjavci, 24 = Zaglavac, 25 — Golić,

29    t=i Duboka i 31 = Sutrmholjska;

e)    luke: 4 f= Pornina. Mjesto Zaglava na specijalki piše naša pomorska karta Zaglavac, a mjesto Petro Pomeštak.

Bilješke:

1    Kasnija promjena tud ima se pripisati mletačkoj fonetici. Danas se kaže tal. samo Meloda (naglasak na prvom e.).

2    U lat. se naime akcenat povukao sa Melite na Méleta zbog toga, što je i bilo kratko i već u vulgarnom latinitetu prešlo u e.

2 Oblik Malata nastao je prema arapskom izgovoru Màlitah za Melite. Oba mediteranska otoka zamjenjivala su se u klasično doba. Tako u prikazivanju brodoloma apostola Pavia. Od arapskoga izgovora Màlitah nastao je izgovor Malta, koji pominje već Itinerarium Antonini.

* Grčki sufiks -ótés dolazi na Jadranu i u tal. izvedenicama, na primjer u itaL Chioggiotto, kod nas Cozot. Ostale promjene, koje se zapažaju u Kon-stantrnovoj grafiji, kao z mjesto t, ea mjesto o, mogu se protumačiti na osnovu fonetike staroga dalmatinskog romanskog govora.

– 5 Ovo sam tumačenje dao u Zeitschrift fiir Ortsnamenfprschung IV 231.

•    I stari geografi češće su pisali ime stanovnika mjesto imena samoga mjesta. Tako stoji pored Avendone i Avaendeatae. Upor. Krahe, Die alten balkan-illyr. geogr. Namen, str. 8, 17, 62. Na stari sufiks -atai u etnicima teško je misliti u Konstantinovoj grafiji zbog doba, kada je potvrđena.

I    Portus Palatii pominje se već godine 1295.

8 Imena mjesta s otoka Mljeta, koja analiziram u ovom članku, uzeo sam iz izvrsne studije g. Branimira Gušića, Mljet. Antropogeografska ispitivanja, I dio. E. bibi. XIV, Zagreb 1931. i iz njegova članka Mljet — biser Jadrana, Jadranska straža X, 162, 197. Ali u ovoj se studiji, kao i u Sindikovoj (Srp. etnogr. Zbornik, sv. XXXVIII, str. 26, 183—190), manje pominju imena obrađenih čestica« a više naseljena mjesta i terenski nazivi. Sindik daje iz; njih obilje antroponima.

*    Smičiklas, Codex diplomaticus Regni Oroatiae, XI 233.

10 Upor. tal. (mletačko) pisanje Boxich za Božić u Zadru. Prema ovome moglo je nastati krivo čitanje Prožura za Proxura najprije u učenim bene* diktinskim i drugim svećeničkim kao i u administrativnim krugovima na otoku. To krivo čitanje djelovalo je i na govor prostoga naroda, koji nije znao čitati, a za koje je govor benediktinaca i đrug.h učenih: ljudi imao veći prestiž. I drugi naši toponimi bili su izopačivani na ovakav način. Upori baš u Dalmaciji Buković (kod Benkovca) mjesto ispravnog Bukovik. Netko je počeo pisati talijanskom ortografijom naš toponim Bucovich i to je opet krivo prenio u Buković, jer se na mletačku i naš -ić pisao -ich. Selo Osik u Poljicima zove narod (prema saopćenju Cvite Fiskovića) danas Osić, kako nije ispravno, jer taj toponim glasi na drugim mjestima Osik (Lika) ili Osijek i znači »obor, tor« A. Rj. IX 193. U svesku 34, sveščiću V, 21 splitskih akata u Zadru zabilježeno je u dočetku ispravnom latinskom grafijom Osic. Neko je u ovom dočetku htio vidjeti -ic(h) i prema mletačkoj grafiji krivo »ispravio« Osik u Osić. Isp. C. Fisković, Republika VI, 194. Upor. detaljnije o ovoj pojavi u našoj toponomastici moje studije u Radu, krnj. 224, str. 109 br. 20, u Južnoslavenskom Filologu, VI, str. 77 br. 40 i u Časopisu za šlov. jezik, književnost in zgodovino, V, str. 11 i si. br. 3.

II    Ovo je interesantan slučaj pojave, koju francuski lingvist Dauzat zove fausse régression. Izazvana je ortografijom, kako se često događa u francuskom, n. pr. Lefebure, pisanje i krivo izgovaranje, koje je nastalo zbog kri4 voga čitanja slova v u renesansnoj ortografiji Lefebvre za Lefèvre. Upor. moju knjigu »Osnovi romanske lingvistike«, sv. I, str. 161 g.

12    Vokal o mjesto e u Prožura nalazi se i u našoj općoj imenici pro-sulja, koja je također posuđena iz lat. frixoria. O nalazi se i u romanskom krčkom govoru forsaura. Vidi Meyer-Lùbkeov rječnik br. 3524. Hrvatska je metafora ovoga tipa naziv sela Kòrita, koje se, kao i Prožura, ne vidi s mora.

13    Prema saopćenju akademika dra Branimira Gušića. Po njegovu mišljenju ovaj se naziv, kao pars pro toto, odnosi na Dno (od) Mljeta, suprotni pendant od Vrhmljeća. Da bi došli do sigurnosti u ovom pitanju, potrebne bi bile potvrde iz dokumenata kao i detaljnije istraživanje terena. Od Pomjenta bit će izvedenica Pomeštak, kako piše naša pomorska karta. Isto bi trebalo ispitati na terenu.

14    Naša riječ žara dolazi preko talijanskoga od arapske riječi g’arra. Vidi Meyer-Liibke, Romanisches etymologisches Wòrterbuch br. 3944. Predjel Džara nalazi se u Dubrovniku povrh propalog sela Višnjice iznad predgrađa sv. Jakoba.

15    Upor. Meyer-Liibke-ov rječnik br. 277a.

■ 18 U romansko-kršćanska imena sa sut- ide prema saopćenju akademika Gušića i Supokrač < Sanctus Pancratius, koji kao toponim dolazi na Sipanu. Na Mljetu označuje zaštitnika nekadašnje mljetske univerzije i ruševine crkve sv. Pankracija usred maslinika u Babinu Polju. Prema obavještenju studenta Stražičftća iz Babina Polja Pokraće je naziv maslinika ispod sela. Prema izgovoru ovoga studenta zabilježio sam akcente mljetskih toponima.

17    Upor. Gerhard Rohlfs, Etymologisches Worterbuch der unteritalieni-schen Grazitat br. 1892. Stanovnici se zovu Rupari, jer se Blaćani rugaju ovako Roparima. Pučka etimologija dovela je u vezu ime Riopa s općom riječi rupa, jer se selo uistinu nalazi kao u nekoj rupi. Smještaj ovoga zaselka dopušta i interpretaciju latinskim toponimom rupes »stijena« (upor. Meyer-Liibke, Romanisches etymologische Worterbuch, 3 izd. br. 7451), koji dolazi i u dubrovačkom latinitetu. U ovom slučaju morali bismo uzeti, da je dugo latinsko ii rupa prešlo u o kao u dubrovačkom deminutivu sšloča, koji je stvoren od sala pomoću deminutivnogà sufiksa -ùceus. Ali bi za rflpes > Rope bile potrebne potvrde iz historijskih dokumenata. Ženski rod na -a od rupes potvrđen je u retoromanskim toponimima. Oblak je na Lastovu zabilježio u gen. plur. rop »polja«, v. Archiv fUr slav. Phil. XVI, 442 § 30. Nemam drugih potvrda za ropa »polje«. Sindik o. c. str. 26 pominje i toponim Ropine, augmentativ od ropa, ali ne kaže na što se odnosi i gdje se nazali.

18    Upor. o tome moj članak u Zeitschrift fiir romanische Philologie, sv. LIV, str. 472, br. 10.

“a Upor. Meyer-Liibke, Romanisches etymologisches Worterbuch br. 8741. Primijetiti ipak treba, da mome izvjestitelju Stražičiću iz Babina Polja oblik tinjal nije poznat. On zna samo za tinel i tvrdi, da je ta riječ,, kao i građenje tinela (danas i od betona), u novije doba importirana iz Dubrovnika. Prema tome, ovaj problem treba još istraživati.

19    Lèngac, g. lèngaca je na Mljetu naz:v lokaliteta (toponim) i opća riječ (apelativ) značenja »ravan teren u moru bez mulja, dobar za ribanje, jer se mogu bacati vrše.«. Dočetak -ac očevidno nije naš deminutivni sufiks -bc, nego latinski -aceus.

30 Upor. o toj riječi gore pomenuti rječnik Meyer-Lubke-ov br. 4877. O prijelazu k u g poslije n upor. moj članak u pomenutom Zeitschrift fiir romanische Philologie LIV 438 br. 14, a o promjeni an u en upor. u dubrovačkom govoru brenke mjesto grč. branda u pomenutom Meyer-Lùbke-ovu rječniku br. 1271 a.

21 Čuje se uporedo i Vrh od Mljeta (Gušić). Na jugoslavenskoj specijalki nije zabilježen ovaj toponim ondje, gdje je na austro-ugarskoj Cima di Me-leda. Mjesto toga stoji Vratnička za uvalu i rt* a za otočić V. i M. Školj. Vrh-mljeća stavlja jugoslavenska specijalka kod sela Maranovića kao naziv položaja. Mjesto današnjega ženskoga roda piše se u dvjema latinskim l’stinama u muškom rodu Verchemelet i Verchemelec (g. 1325. i 1327.), v. Smičiklas, Codex, sv. IX, str. 197 i 245. Pominju se »casalia Blatte, Babinopolle et Verchemelet«. Latinska grafija u papinskoj listini ima se bez sumnje čitati Vrh-mljeć (sc. rat »rt«).

23 Upòr. Brunelli, Storia di Zara, I, str. 407. Jireček, Romanen i t. d. II, str. 63.

33 Naše p u saplun nastalo je iz f u psaflom, kako se govorilo u latinskih jezičnih rođaka Oska oko Napulja.    .

23 Upor. Akad. Rječnik, sv. X, str. 7. I sama osnova Plana je čest toponim.

35 Brnjestra kao opća riječ ne postoji danas na otoku. Mjesto ove riječi govori se općenito žuka < lat. juncus. Saopćenje stud. Stražičića.

39 Sa sufiksom -i>c potvrđen je u N. R. Srbiji. Akad. Rječnik, III, str. 205.

Vi Broz-Iveković, Hrv. Rječnik, II, str. 749 s. v. vrijes.

38    Kosmač kao opća riječ u značenju »čovjek rutav« potvrđena, je u Dubrovniku od 16. vijeka, kao toponim u Crnoj Gori. Akad. Rječnik, V, str. 363.

39    Upor. Akad. Rječnik, VI, str. 376,‘ od grč. deminutiva fiax<xl(>iov, cf. Rohlfs, Etymologiisches Worterbuch der unteritalienischen Ga-àailtat, br. 1343.

39 Zamjena dvoglasa au sa ov bila bi kao u ličnom imenu Movar pored Mavar za Maurus. Ovo ime dolazi na Mljetu u nazivu spilje Móvrica.

33a Ovaj se oblik može rekonstruirati iz.Zoura, Zouriza g. 1291, v. moj članak u ljubljanskom Etnologu III, str. 191. Glede glagola stvréti v. Miklo-šiČ, Lexicon, str. 914.

31 Ne mislim, da je Maran u Maranovići identično s rapskim toponimom in Marano g. 1229., Starine 291. Maroje je slavizirano lat. ime Marinus, v. Ak. Rječnik, VI. str. 486.

“ Prijelaz romanskoga nenaglašenog samoglasa a u o dokazuje, da je toponim mnogo stariji od 13. stolj., kada je prvi put potvrđen, v. Jireček, Ro-manen, sv. I, str. 61; I sa romanističkoga gledišta ovaj je toponim veoma interesantan, jer dokazuje, da je ingannare »varati« postojalo ne samo u rumunjskom, nego i u romansko-dalmatinskom jeziku.

3. LASTOVO

I.

U starini Lastovo je pripadalo, kao i Vis, liburniijskim otocma.

O Grcima na Lastovu nije ništa poznato, ali najstarija vijest o imenu ovoga otoka potječe iz grčkog vrela. Stjepan iz Bizanta, autor neke vrste enciklopedijskoga djela, piše mu ime prema Teo-pompu Làdesta i Làdeston, oba puta s naglaskom na a, što ne odgovara latinskom akcenatskom pravilu.

Za naše studije osobito je značajno, što su mjesto ovoga nela-tinskoga akcenta zadržali i Latini, a nakon njih i dalmatinski Romani. Oblik Lasta, koji je nastao iz Ladesta točno prema njihovim fonetskim zakonima, ispadanjem nenaglašenog e, potvrđen je više puta u dubrovačkim dokumentima iz 13. i 14. vijeka.1

Ima, međutim, jedna potvrda iz 16. vijeka, koja kaže, da jé Staro ime Ladesta bilo prilagođeno i latinskom pravilu o akcentu. Làdesta je bilo latinizirano u Ladésta. U tom vijeku zabilježena je Punta di Laesta. U ovom obliku opažamo mletački izgovor staroga naziva. U mletačkom izgovoru važi naime pravilo, da d ispada između dva vokala. U njihovu se izgovoru kaže pravilno Lio pored Lido, ho capio mjesto toskanskog ho capito »razumio sam«.

Spomenuti Stjepan iz Bizanta zabilježio je i grčko ime stanovnika ovoga otoka. Làstovac se zove prema njemu Ladestanós (s naglaskom na o). Piše, dakle, grčki sufiks -ènos u dorskom obliku. Iz ovoga lingvističkog podatka možemo zaključiti, da su u staro doba na Lastovu stanovali Dorani, koji su potjecali možda iz Sirakuze, kao i na Visu.

Prema sufiksu -est u ovom nazivu, koji je karakterističan za Mitska imena mjesta na obje obale Jadrana, kao na pr. u Bigeste, Ateste (danas Este), Tergeste (danas Trst), Nareste (kod Splita u Po-ljieima), zaključuje se, da je naziv Làdesta pripadao ilirskom jeziku. IZ ovoga podatka nužno izlazi zaključak, da su otoku Lastovu ime dali stari Iliri.1*    •

Tp su ime latinizirali Rimljani i na taj način, što su umetnuli r poslije t, kao i u Spalatro za Spalato »Split«. Tabula Peutingeriana piše ovo ime u lokatfivu plurala Ladestrislb

Romani su međutim nastojali u svojoj jeziekoj svijesti da protumače ovo ilirsko ime onako, kao što smo vidjeli da su kušali tumačiti i staro ime otoka Solemt(i)a. Na sličan način doveli su Romani u vezu i staro ime Ladesta ili u njihovu jeziku Lasta s pridjevom Augusta, u čemu se ima razumjeti1 riječ insula. Augusta instila značilo je »carski otok« i mnogo ljepše je zvučalo negoli staro Ladesta. Pobudu za ovakvo prekrajanje staroga imena dalo je bez sumnje vjerovanje, da je Lastovu dao car Vespazijan izvjesne povlastice.

U isto vrijeme, kada se pojavljuje pomenuti dubrovačko-roman-ski oblik Lasta, čitamo u dalmatinskim dokumentima i Insula Auguste, Laugusta ili Lagusta. U posljednjem obliku treba vidjeti staru disimilaciju poznatu iz vulgarnog latiniiteta. Ovaj oblik prodro je i u jezik dalmatinskih Romana, koji ispuštaju g između dva vokala, kad je drugi u. To pravilo nalazimo i u Traù za Tragurium. Nekoliko puta čitamo communitas (»općina«), comes (»knez«) Lauste. Ovako se zvao predstavnik dubrovačke vlasti na otoku Lastovu. U dubrovačkom romanskom govoru zabilježeno je također gubljenje suglasnika g pred u. Njihovi dokumenti pišu Rausium pored Ragus’um za Dubrovnik.

Današnji Talijani ne zadržaše ni jedan od ova dva domaća du-brovačko-romanska oblika, ni: Lasta ni Lausta, već vele Làgosta. Ali i ovaj se naziv ne naglašuje prema latinskom akoenatskom pravilu. Nije naglašeno -o-, kako bi prema talijanskom agosto očekivali, nego a; općenito se talijanski kaže Làgosta. U ovom slučaju očuvao se u talijanskom stari nelatinski akcenat upravo onako kao i u dva druga slučaja u njihovu jezilku na Jadranu. I Otranto i Taranto ne naglašuje se * Otranto i *Taranto, kako bi prema latinskom akcenatskom pravilu moralo biti, jer za talijanski jezik važi bezizuzetno isto pravilo kao i za sve romanske jezike, u kojima je latinski akcenat grčevito očuvan. Neki naučenjaci, kao g. Ribezzo iz Paierma, drže, da se je u Otranto i Taranto očuvao stari mediteranski akcenat, koji se nalazio na početnom slogu riječi. Taj je akcenat važio u pretiđasično doba i za latinski jezik. Ja ne držim ispravnim ovo mišljenje, već kažem, da se u Ladesta, Làgosta, Otranto i Tàranto očuvao grčki akcenat kao u Kórinthos i t d.

Sada nastaje pitanje, kako se odnosi hrvatsko-srpski naziv Lastovo (s kratkim silaznim akcentom na a) prema oblicima, koje smo naprijed objasnili. Izvan svake je sumnje činjenica, da naš naziv Lastovo nema direktne veze ni sa starim Làdesta, ni sa romansko-dubrovačkim oblikom Lausta, ni sa mletačkim Laésta, ni’ sa današnjim talijanskim Làgosta1*, već jedino sa starim dubrovačko-roman-skim Lasta, koji je, kako smo vidjeli, pravilno nastao iz Ladesta na

osnovu ispadanja nenaglašenoga vokala e i na osnovu stezanja ili asimilacije suglasničke grape ds u s. Neretljanski Slaveni proširili su ovaj stari dalmatinski oblik tako da su iz njega napravili naš pridjev na -ovo u srednjem roduld.

Prvi pisac, koji je zabilježio naš pridjevni oblik, bio je car Konstantin. On ga piše na grčki sa članom tò Làstovon i zove ga nisos, što znači »otok«. Upor. isti slučaj u sjevernom Jadranu, gdje g. 1070. pridjev sr. r. Sansicovo odgovara današnjem nazivu otoka Sušak gen. Suska. Tu je dodan isti sufiks staroj osnovi.

Carevi su podaci za ovaj otok iste prirode kao i za Vis. Učeni car ne zove ga ni starogrčkim ni starodalmatinskim nazivom, već mu daje čisto slavensko ime, očit znak, da je u njegovo vrijeme, naš otok bio nastanjen Hrvatima.

I za Lastovo kaže učeni pisac, da njime ne upravljaju poganski Neretljani. Ni ovdje ne veli, u čijoj se upravo vlasti u njegovo vrijeme nalazi taj otok, da li u bizatinskoj, ii u mletačkoj, ii u hrvatskoj. Moramo dakle i ovdje domišljanjem, t. j. historijskom analogijom, popuniti prazninu u njegovu izvještaju, kao što srno to učinili razmatrajući historiju Visa u neretljansko doba. I ovdje moramo zaključiti, da su Bizant ili Mleci u Konstantinovo doba posjedovali ovaj otok, ili ako ne to, a ono barem pretendirali na nj zbog toga, da bi mogli kontrolirati ekspanziju Neretljana na Jadranu.2

I kod ovoga se otoka, kao i kod Visa, ponovila, s obzirom na političku upotrebu stranaca, stara historija sve do najnovijega vremena. II.

II.

Današnja toponomastika otoka Lastova u golemoj je većini čisto hrvatska. Ostataka starih romanskih naziva nalazimo samo u imenu školja Mrčara, što odgovara latinskoj izvedenici! myrtearda, a to znači »zemljište, gdje raste mrča«,3 riječ, koju je i naš narod na Jadranu posudio od latinskoga pridjeva myrtea (sc. arbor) za murtus ili myrtus »mrča, karakteristična biljka u dalmatinskoj flori«.

Osim toga dolazi u oba skupa kstovskih školjeva dalmatinsko-romanski naziv Mrkenta4 (Crna i Bijela). Tako se izgovara ovaj obalski termin i u Blatu na Korčuli.

Dragi lastovski školjevi nose čista naša imena kao Priještap, Glavat, Vlasnici, Sestrice, Lukovac, Petrovac, Kruščica ili Kračica6, upravo onako kao i rtovi (punte), uvale i dijelovi terena na samom Lastovu, gdje dolaze nazivi za uvale Korito, Kruščica flii Kračica, Vinopolje, Hrastovo, Vranino (brdo). Debelo brdo. Hum, Pleševo brdo. Duboka (uvala), Čanj Rat (punta) s. nejasnim adjektivom, Velji Prijevor. Pača Spilja sadržava stari adjektiv rač »rakov«.

Kao u imenu Lastovo što naši napraviše od starodalmat.’nskog imena pridjev ,tako postupiše i u drugim starodalmatinskim nazivima za otoke* Od imena (insula) Busi6 stvoriše oni Biiševo (s dugim silaznim akcentom na 1). Šta je stari dalmatinski naziv Busi7, ne mogu pravo kazati. Jedino se vidi, da se svršava na -i, ali ne znamo pravo, što ima da znači ovo i, da li je to latinski nastavak za genitiv singulara ili za nominativ plurala, ili što drugo. Znamo tek toliko, da se ovo -i nalazi i u nazivu otoka Zuri8, od kojega naš narod stvori također stari adjektiv na -j u srednjem rodu: Žirje.

U imenu Lastovo kao i u BiŠevo i Žirje imamo svagdje srednji rod zbog toga, što ne treba uz njih razumjeti opću našu današnju riječ otok, nego ostrvo. Premda se danas na Jadranu općenito u narodu govori otok, treba iz ovih topomomastičkih slučajeva zaključiti, da je i na Jadranu u najstarije doba bila u običaju riječ ostrvo kao i u. drugim slavenskim jezicima. Naši pisci, kao Gunduiić, Kavanjim i t. d., znaju samo za naziv otok, a ne za ostrvo. Istarska narodna pjesma pjeva »Dobrinj je bili grad, nasred je otoka«. Zašto je, na Jadranu propala stara slavenska riječ ostrvo i zašto je generaliziran otok,9 to će trebati istom istražiti, ako se bude moglo.

Od imena lastovskih brojnih školjeva naročitu pažnju zaslužuje Kapište, pisano na obje specijalne karte Kopište10 prema bodulskom izgovoru samoglasnog a. Kod Šenoe Kopist. Nigdje u našoj toponomastici nije primijećena, stara riječ kapište, koja znači »poganska crkva, poganski oltar«. A i inače ne nalazimo je u našim pisanim spomenicima. Jedino u Brečkovoj čakavskoj darovnici iz Povija- na otoku Braču iz g. 1185. čitamo »selo u kapišće crkve svete Marije«, gdje kao da ova riječ ne znači poganski, nego kršćanski oltar prema Mažuranićevoj interpretaciji. I uvala na ovom otočiću zove se Kapište, a drugi mnogo manji otočić Lukovac isto tako Pod Kopište. Talijanski naziv za Kopište glasi: Caziol, što je mletački deminutiv od Cazza11, kako se na talijanskom zove Sušac. Kopište se, naime, nalazi dosta blizu prema Sušcu12 i manje je od njega.

Vrlo je lako moguće, da se u nazivu Kapište očuvao trag neretljanskom poganstvu, kao što smo to opazili na otoku Braču. Ali striktnih dokaza za tu tvrdnju nema. .

Iz Lastovskog statuta pomenimo još Golubinjak iz g. 1370. kao ime otočića razumljivo samo po sebi. Teže je razumljiv naziv Lukovac za otočiće. Ovaj naziv dolazi vrlo često i na kopnu,13 a potvrđen je već kod cara Konstantina. G. 1370. čitamo u pomenutom statutu »Lukovci duo sotto Veli Otok« i »Lukovci superiori«.14 Bilo ih je prema tome više.

Među lastovskim otocima pominje se iste godine i Zaklopatica15. Ovaj se toponim za uvale opetuje. Jekavski izgovor za veći otok Priještap16, također nejasnog značenja, potvrđen je g. 1316. i 1677. Vjerojatno je to složenica òd pridjeva prijek i imenice štap. Ako je

tako, onda bi to bio metaforički naziv »popriječan štap« za veći i dulji otok. Naša pomorska karta piše ga Prežba, riječ koja u dubrovačkom znači »istam« u jekavskom izgovoru priježba. Ni Priještap ni Priježba nijesu zabilježeni u Akad. Rječniku.

III.

Za toponomastiku Lastova nema podataka iz narodnoga govora, zabilježenih na samom mjestu ispravno lingvistički, s naznakom akcenta, zatim fonetskih i morfoloških nijansa. Moramo se zbog toga i ovdje ograničiti na privremena opažanja učinjena na osnovu triju specijalki17, prepustivši; budućim našim toponomasticima eventualne popravke i preciziranja.

Toponim Prijevor, koji susrećemo i inače u južnodalmat’n skom otočkom skupu, dolazi i ovdje s pridjevom Veliki. Ovaj je toponim veoma raširen na kopnu.18 Nemamo na žalost detaljnijih opažanja o terenu ovako nazvanih lokaliteta (među njima čak i Uzvisina), pa ne znamo, kakva je veza s glagolom vreti i s imenicpm izvor, da li voda tu »previre«. Možda ovaj toponim prije stoji u vezi s drugom glagolskom osnovom, koju imamo u ot-vor, za-yor; upor. ruski var »jaz«, poljski przewora »stajska priječka« i Vukom riječ prijevor-nica »zavornica, mandal«. Ako je točno ovo posljednje mišljenje, onda naš toponim nema nikakve veze sa prevreti, kako misli Maretić u Akad. Rječniku, nego označuje neki geografski abjekat, koji nešto zatvara ili koji je zatvoren. Ovom toponimu odlično odgovara značenje, što ga daje Stulić imenici prijevor »staza utisnuta između dva brda«.

Da se utvrdi, što je pouzdano u vezi s tim pitanjem, trébaio bi izvršiti opažanja na terenu. Bez njih toponomastik i onako ne može ispravno da istražuje.

Na Lastovu nailazimo prvi put na.toponim Ubli (zaton, u kojem izviru dva vrela), koji je Vuk zabilježio u svome Rječniku više Risna,19 a kao opća riječ nalazi se u crnogorskom govoru ubao, utaja u značenju »jama kao bunar«. Htjeli bismo znati, da li se ova riječ govori i danas na Lastovu. Ista riječ dolazi u starijem izgovoru (s velamim nazalom) u talijanskom nazivu Ombla za dubrovačku Rijeku.20

Toponim Maharac, koji često dolazi kao naziv rta na Mljetu, ovdje bilježe specijalke kao naziv otočića Makarac u sredinu Velog Laga, na našoj pomorskoj karti Maharac, što je vjerojatnije. Pita se, kako to izgovara narod, sa k ili sa h? Postoji još Makarčeve rutve (od rutvice »ruta graveolens«).

Interesantan je i naziv rta Žrvanj, zacijelo u značenju »kamen« bez specijaliziranja na mlinski kamen.21 Nejasan je naziv poluotoka Sožanj.

Zabilježiti treba naziv školjića u pluralu Stomorine, od Sancta Maria, koji smo našli na otocima.

Ne znamo, na što se odnosi značenje toponima Mladina22 i Vlasnici (Šenoa piše Vlasenik a naša pomorska karta: Vlašnik), koji su ovdje nazivi školijeva. Ni pridjev u Vratinj Otok nije jasan. Pridjev Mrka (prema jugoslavenskoj specijalki) dolazi ovdje drugi, put za uvalu.23 Tako isto i Kalač (Mali i Velji) rt i uvala na Sušcu. Ali toponim nije utvrđen, jer ga naša pomorska karta piše Kolač. Ni genitiv nije poznat.

Inače toponomastika Lastova sadržava mnoštvo hrvatskih tipova zajedničkih s ostalim jadranskim otocima, kao Cesvinica (naziv školja). Prevlaka, Pržina, Ždrijelo, Kosovo, Kruševo, Studenac (polje), Vranine, Poljice, Dubrava, Hum, Oblo Brdo, Masline, Duboka, Dobri Bok (na Sušcu) i Baški’ Rat. Bijeli Rat (na Sušcu), Zlo Polje, Rat Veljega Mora24, Maslovnjak (Šenoa piše Maslenik) i t. d. 1 u ovom malom popisu, koji ni izdaleka ne može biti potpun ističe se toponim koji se odnosi na nekadašnje šume: Dubrava.

Iz Šenoindh zabilježaka spominjem ime crkve Suđurađ na Humu, gdje nalazimo staro Su- prema novijem Sveti Spas, Malo i Velo Lago za dio mora, koje je zatvoreno dobrim malim otočićima. Ovaj talijanski toponim nalazimo i na Mljetu.

Kao i na Mljetu čest je toponim D6 »vrtača« u vezi s pridjevima: Bozonj Do, Vrijesov Do, Radov Do, Jurjev Do, Gluhi Do (ispod Cr-ljenih Stijena), Sipan Do (putem za Hum). Pridjev u posljednjem opominje na ime dubrovačkog otoka Šilpan, kojem je etimologija djelomice nejasna. Zbog toga bilo bi od potrebe .ispitivanje na licu mjesta.

Mali otočići nose imena Hljeb (poznata metafora), Tatinjik (upor. naziv Tatinja za uvale na ostalim otocima). Glavat, Tovar25 »magarac«, Vratni otok, Jabuka (metafora) i Vrhovnjaci (talijanski Lagostini), sve razumljivi toponimi. Hrvatski toponim Lučica i Za-lučje dokazuju, da je i ovdje istisnuo talijanizam porat stariji hrvatski naziv luka »portus«.

Talijanski se naziv porto nalazi još u Portoruž »crvena luka«.

Uvale (dražice): Uska, Staklina, Negojna i Mrča (< lat. myrtea). Drugi i treći toponim je nejasan.

Na otočiću Svecu (= Sv. Andrija) nalazimo Gajić, zvan i Pakle-nica, dragu Slatina, razvaline Kraljičin grad, rtove Troina, Šorbod (nejasno) i Crno. Treba spomenuti još otočiće Kamik i Đrusnik (od brus »petra«), i nejasan naziv vrha na Svecu Nijaša, kao i dvije pli-čine (sike) Mustačina i Ploča prema Biševu. Velja Gora je uzvisina na Biševu.

IV.

Toponomastika obalskog sistema* Lastova veoma je zapletena, jer i na zapadu i na istoku od glavnoga otoka ima čitav roj školjeva, a svaki od njih ima rtove, uvale i još po koji školjić uza se. Stoga je bilo od potrebe označiti njihova imena brojevima.

Prema našoj pomorskoj karti na Sušcu su:

a)    rtovi: Pod Lokvicu (1), Bila Ponta (2), Gradeška Mala (4, i uvala se zove ovako), Križ (8), Lastovac (13, izvedenica od Lastovo253);

b)    uvale: Petrara (3, od lat. petraria »kamenolom«). Duga (sc. vala, 5), Mali i Velji26 Željubac (6), Portić (7), Naranča (9), Dol’ (10), Balim (11, opetuje se na drugim otocima kao ime školja, romanska je izvedenica od balla »kugla«). Malo i Velje Jezero (12), Mona (14, možda opsceni toponim). Školjeva uz Sušac nema. Ovaj toponim je jasan.

Na Kopištu su:

a)    rtovi Tanka (sc. ponta, 17), Kopist (19), isto što i naziv otoka, samo bez sufiksa -je), Crni Ratac (23, i uvala se zove ovim deminutivom od rt) i Velja Ploča; .

b)    uvale: Cerne (15, za književno tjeme), rijedak toponim. I rt se zove ovako. Novalja (16, latinski toponim novalia, plural od novale »zemlja, koja se prvi put ore, novina«, kao na Pagu), Orlina (20, augmentativ od orao), Presma (21, izoliran toponim, koji izaziva upoređenje sa imenicom plèsmo, koja u Srbiji glasi i presmo27 i Donja (sc. vala, 22). Ni uz ovaj otok nema Školjeva.

Na zapadnim lastovskim školjevima brojem su označeni:

a)    rtovi Bijeli Rat (25), Gonječ (27), Malo Brusje (29, upor. hvarski toponim, kolektiv odi brus »kamen«), Junac (32, i greben se zove ovako, metafora28), Barbaraš (38), Kapara (40, prema sufiksu sudeći, romanski toponim29), Velja Strana (43), Bijeli Rat Duvne30 (uz uvalu Duvna < laL domina »koludrica«, 45), Dukesa (49, valjda tal. duchessa), Tatinjilca (51), Vola (zacijelo skraćena tal. konstrukcija Rat Vola, od vo). Na Lengu (53, opetuje se), Kremena31 (58, možda pridjev kremenl; ali može biti i isti slučaj kao Vola);

b)    uvale: Bjeljavka (26), Pod Mrčaru (28), Grgurevo Dance (30),

Konopljiica (34), Gotovuša (35), Pred Mrčaru (37), Mala i Velja Le-tišća (39), Cilja32 (41, možda skraćeno prema tal. konstrukciji Rat od Cilja), Sito (42, rijedak toponim), Pod Poljica (44), Za Prešljugu (48, upor. na sjeveru Prislig = preslijež u Akad. Rječniku XI, 710), Borova (50), Prehodišće (56);    »

c)    luka Mali Lago (55, upor. Lago na Mljetu, talijanizam);

d)    prolaz (kanal): Most (54);

e)    greben: Krava (31);

15 Slavenstvo i romanstvo

225

f) hridi: Hljeb (46) i Karlovića Tovari (47). Mjesto Vratinj (otok) piše naša pomorska karta Bratinj. To odgovara možda fonemu vr < br na Mljetu i u Dubrovniku.

Na istočnim lastovskim školjima brojem su označeni:

a)    plličime: Brak (62) i Šuškanje33 (64);

b)    greben: Turkovica (65);

c)    školj: Za Bar je (66);

d)    prolazi (kanali): Vanjska i Nutarnja Kosjera (63) i Vratio od Zaćaska (61). Ova grupa zove se Donji Školji.

U istočnu grupu-ide još sedam školjeva i devet sika, što se sve zove kolektivnim imenom Vrhovnjaci. Na priloženoj karti nijesu nacrtani.

Školji ovoga skupa idu u ovom poretku: Velja i Mala Sestrica (I pličine uz njih ovako su nazvane), Mrkjenta (zove se i Pod Smokvicu; i pliičina uz nju zove se jednako), Smokvica, Srednji i Gornji Vlasnik (dolazi i u zapadnoj grupi) i Glavat (sc. školj);

b)    pličine: Ankovica, Vanjski Banak (tali banco), Smokvica, Mrkjenta (plicima, i hrid se zove ovako), Praskavica (i hrid se zove ovako), Ples (kod Mrkjente);

c)    hrid Bratac (upor. toponim Sestrice, koji se opetuje).

Na samom Lastovu brojevima su zabilježeni:

a)    prolaz (kanal) oko školja Zaklopatice Malo t Velje Vratio (61);

b)    rtovi: Soline (67), Male Stijene (73) i Skriževa (74), Ku-Ijenčeva Rapa (75, upor. toponim Ropa na Mljetu); Međedina (79, metafora), Permuravica (83, i pličina se zove ovako), Cuf (87, upor. Čuh na Krku i Velom Otoku), Zaglava (88), Baški Rat (89, kao poluotok), Vilinske Stijene (84) i Baske Stijene (89, pridjevi baški i baske nerazumljivi sa);

c)    uvale: Duboka Luka (68), Dance (kod Prsnača Dola, 70), Za Dovce Dance (71, Za Dovce stoji možda mjesto Za Dolce prema debelom izgovoru suglasnika 1), Za Poljice Dance (72), Staklena (78), Pod Stmišće (77), Negojna (80), Pema (82), Lovrićevo Dance (90), Pod Toku od Kalač (91) i Za Planiku (85). Ovamo još dio obale. Na Ingleza (69);

d)    hridi: Uska (76) i Mrča (81).

Kanal između Kopmšta i Mrčare zove naša pomorska karta Kanal Žaplja prema talijanskoj sintaktičkoj konstrukciji mjesto ispravno hrvatske Kanal Žapalj ili Zapaljski kanal. Naziv Žapalj i varijantu Zapio sreli smo kod Paga i Molata i protumačili ga grčkom riječi * óànÀovg »prijevoz, skela, trajet«. Tragova Grcima u toponimiji ima i ovdje. Velji i Mali Grk na Sušcu paralele su nazivu Garška na Hvaru i Braču.

Pridjev u čanj Rat nije osamljen. Nalazi se još kao naziv rta čamj na jugu prema Spdču.34 226

226

Lijep narodni izraz za prolaz između otoka Vratio našli smo dva puta u ovom otočkom skupu. Opetuje se južno od Dubrovnika kao naziv prolaza (kanala) između otočića Supetrića i Molunta.

Bilješke:

1 Upor. moj članak »Studije iz ilirske toponomastike« u Glasniku zem. muzeja u Bosni i Hercegovini XXXII, str. 41 o historijskim potvrdama za ime ovoga otoka. Lijepa starohrvatska lična imena kao Hrano je i Jurko dolaze na Lastovu još u početku 14. vijeka: Cranoe, Jurco de Lasta, Mon. hist. Slav, mer. XXIX, str. 82.

‘a Primijetit ipak treba, da se ovakov zaključak ne nameće apsolutnom nužnošću, jer dočetak -està dolaizi i na Siciliji u toponimu Segesta, grčki Axéavri .danas Castel a mare di Golfo, zatim u Liguriji Segesta Tigulliorum (gen. pl. je ime ligurskog.,možda neindoevropskog plemena), danas Sestri idi Levante. Ni na Siciliji ni u Liguriji nema tragova starim Ilirima. U lingvistici se često operira u pitanjima stare etnografije i jezične pripadnosti, kad nema ■drugih mogućnosti saznanja, s ovakim dočecima. Ali treba istaći, da se o sufiksu nekoga indoevropskog jezika s pouzdanošću može samo onda govoriti, •kad je tačno poznata i osnova. Kod ilirskoga sufiksa -st to je slučaj samo u Burnistae, ethnicum od Bumum, i u Tergeste, od kojega toponima osnova dolazi u tergiti« »negotiator, trgovac«.

to Glede umetnutoga konsonanta r poslije st ispor. i talijanski toponim Sestri u Liguriji •< Segesta.

1    c Kako se iz ovoga izlaganja vidi, današnja talijanska topografija očuvala je srednjovjekovni na učenu prekrojeni oblik imena otoka i naselja na njemu, dok su Hrvati očuvali domaći romanski izgovor predindoevropskog toponima. Zbo>g toga mislim, da se ne će moći održati nazor prof. M. Budi-mira, koji tumači konsonant g u Làgosta prema d u antičkom Làdesta na osnovu pnedrimske disimilacije đ — t > g — t, jer i zamjena vokala e/o upućuje na recentnu kontaminaciju sa agosto. V. studiju Grci i Pelasti (Posebna izdanja SAN, knj. CLXVII, str. 51.

to U sr. rodu zbog toga, što se ima razumjeti opća imenica ostrvo. Taj pridjev mogao je nastati i onako, kako je nastao i u Sarajevo, od šaraj, prema sarajevski, t. j. sekundarnim putem. Pridjevska izvedenica od duibrovačke-romanskoga Lasta mogla se obrazovati samo pomoću složenoga pridjevskog sufiksa -ovski, budući da bi jednostavni sufiks -ski dao nemoguću konso-nantsku grupu -stbski. Od pridjeva lastovski dobilo se Lastovo odbacivanjem jednostavnoga sufiksa -ski.

2    Ivanova mletačka hronika stavlja osvojenje i razorenje Lastova u isto doba kad i razorenje Visa, t. j. u 997./0., kad je dužd Petar II. Oirseolo vodio rat s Neretljanima. Hroničar daje mnoge interesantne pojedinosti za osvojenje Lastova (Ladaestina insula).

*    Ova opća naša riječ na Jadranu za myrtus communis (upor. Ak Rj. VII., str. 49) pretpostavlja, kao tal. faggio, quercia, lat. pridjev murteus za osnovicu. Ostali romanski jezici znaju samo murta, v. Meyer-Liibke, Romanisches etymologisches Worterbuch, br. ‘5801. Uz liganj, pritur, i opet jedan primjer odvojenosti staroga romanskog govora u Dalmaciji.

4 O ovoj romanskoj riječi, koja znači »obalska hrid« upor. moju knjigu. »Naša pomorska i ribarska terminologija na Jadranu« str. 80. Dočetak -enta je romanski pridjevni sufiks ž. r.; dolazi vrlo često u španjolskom. Upor. Meyer-Liibke, Roman. Grammatik, sv. II, § 516. Mrk(ij)enta odgovaralo bi latinskome’ ora muricenta. Ni za ovaj adjektiv nije se našla dosada potvrda u drugim romanskim jezicima. I on je specifikum starog romanskog govora u Dalmaciji..

*    Konsonantska grupa šč reducira se u č u dubrovačkom govoru, na pr_ ubriičić za ubruščić. Kručica dolazi i na Mljetu.

9 Na ovom otočiću nalazio se stari manastir sv. Silvestra. Zbog toga mu je ime vrlo rano potvrđeno. G. 1146. i 1181. piše se de Budi, 1226. de Bugo, 1289. de. Buci, 1226. de- Busi. Upor. Smičiklasov Godex diplomaticus, sv. II 61, 173, sv. III, 254, V, 98, VI, 651; Monumenta Slav. mer. III, 374, V, 223.

Moglo bi biti, da je Busi ilirsko lično ime. Na mesapskim natpisima u Južnoj Italiji čita se Busi (plural). Upor. Ribezzo, La lingua degli antichi Messapii, str. 46. Ima i žensko lično ime mesapsko Busa, kao i Busidius izvedeno s grčko-latinskim sufiksom -idius. Schulze, Zur Geschichte der lat. Eigenna-men, str. 38 pomišlja i na vezu s poznatim ilirskim imenom Beusas, Beusantis. Ako to stoji, onda u insula Busi »ostrvo nekoga Ilira; Ikoji se zvao Busiius« imamo jednostavni latinski genitiv singulara. U tom slučaju naš posvojni pridjev sr. roda posve je razumljiv. On točno prevodi latinski posjedovni genitiv. Naš samoglasnik i u Biševo pretpostavlja dugo latinsko u, ’kao mir »zid« za lat. murus.

8    O imenu ovoga otoka upor. moju studiju u Zeitschrift fiir romanische Philologie sv. XLVI, str. 391, br. 18 a.

9    Najstarija potvrda za riječ otok u Dalmaciji potječe iz g. 1370. iz La-stovskog statuta, Monum. hist. jur. VIII, kad čitamo Lukovci II sotto Veli otoch.

10    Potvrđeno sa o već g. 1316. Copist u Lastovskom statutu.

11    G. 1592. i 1646. piše se na toskansku Caccia grande. Prema tome izgovor Cazza odgovara mletačkom narječju. Kakva je to riječ, da li stoji u vezi s lat. glagolom captiare »hvatati« (upor. Meyer-Liibkeov rječnik, for. 1662), ne znam. Dočetak -iol u Cazzici mletački je izgovor za toskansko -uolo.

12    Naziv Sušac potvrđen je u Lastovskom statutu g. 1316., 1592., 1646. i 1670. Naziv se odnosi na nestašicu vode. Otočić nije nastanjen. Poznat je samo lastovskim ribarima.

13    Upor. Ak. Rj. VI 213. Postoji i varijanta Lukavac, ibidem str. 210. Ovako se zovu otočići zapadno od Šćedra (Torkole): između Hvara i Korčule: Scogli Lukavci (tal. Bacili).

14    Na spec karti 34/XVI Scogli Lukovci u skupu Scogli lagostini di ponente. Drugi Lukovac nalazi se na spec, karti 34/XV uz Kopište-

16    Zaklopatica je punta uz uvalu Zaluče (= za lukom), tal. Porto Chiave. Ovako se prevodi na talijanski i inače ovaj toponim za uvalu. (Otočić Ključ zatvara Zaklopaticu. Veza sa glagolom zaklòpiti je očevidna, ali je sufiks -atica neobičan.

19 To je otočić ,s crkvom sv. Jurja između Mrčare i tik uz Lastovo na zapadnoj strani i uz otočić Maharac

17    Kako su često nesigurni podaci iz specijalki, vidi se baš na ovom otoku. Austro-ugarska specijalka bilježi pridjev Nori Hum dva puta za uzvisinu i rt uz nju, dok jugoslavenska za oboje daje Novi Hum. Pridjev Nori nepoznat je, a Novi nema smisla uz imenicu Hum. Potrebno je lingvističko ispitivanje na terenu, da bi se objasnio neobičan pridjev uz Ovaj imenički toponim. M. Šenoa u svoja dva članka »Lastovo« i »Svetac i Jabuka«. Jadranska Straža XI, str. 259 i si., XV, str. 407 i si. donosi izvjesnu količinu dobro zabilježenih toponima, ali bez akcenta. Narječje ovoga otoka ispitivali su V. Oblak u Ja-gićevu Archiv ftir slavische Philologie, XVI, i M. Kušar, Nastavni Vjesnik, I, str. 324, ali bez primjera iz toponomastike.

18    Upor. Akad. Rječnik, XI, str. 940 s. v. prijevor.

19    Upor. Broz-Iveković, Hrv. Rječnik, II, str. 613.

20    V. moju studiju u Nastavnom Vjesniku, XXX (1922), str. 28 i si. s. v. Rijeka.

81 Upor. moju studiju u Južnoslovenskom Filologu, VI, str. 93 br. 62.

28 Akad. Rječnik, VI, str. 822 donosi više potvrda za ovaj apstraktum kao toponim, osobito u pluralu. Naša pomorska karta daje mu romanski naziv Saplun »pržina, pijesak«.

23 Upor. s imenicama ..Mrka. Ada, Mrki Do, Mrkodo na kopnu, Akad. Rječnik, VII, s. v. Austro-ugarska specijalka, koja upotrebljava hrvatsku la-

tinicu za naša imena* piše Mrča. I opet bi trebalo na terenu ispitati toponim. I naša pomorska karta piše ga Mrča. Čini se, da je toi genitiv od mrtvac. Onaj, koji ga je stavio u kartu, čuo je zacijelo tal. sintaksu vala, pulita od. Mrča, i onda je stavio posljednji oblik kao ime. To sve treba provjeriti. I opet jedan dokaz za istinitost tvrdnje, da karte nijesu pouzdane za lingvističko ispitivanje toponima, nego su potrebne terenske studije.

24 Ovako dugi naziv za rt nijesmo do sada sreli

Toponimi ovoga značenja za školjeve nalaze se i u novogrčkom u egejskom arhipelagu: T’alò apoj = Svog »magarac«.

23a Potvrđeno za čovjeka s Lastova, v. Ak. Rj. V, str. 915.

26    Pridjev velji (Broz-Iveković II 707) mjesto veli na sjeveru ovdje se. počinje redovno upotrebljavati u toponomastici.

27    Akademijski Rječnik, X, str. 53 u značenju »letva, koja služi za građenje tora«. Kao toponim Plesmo je ime sela u Slavoniji. Potrebni su podaci sa terena o lastovskom toponimu.

28    Ak. Rj. VI, str. 678 ima ovaki toponim za njivu u Srbiji.

29    Na kulinarsku biljku kapara Ak. Rj. VI, str. 839, koja nigdje ne dolazi kao toponim, ne može se pomišljati, prije na izvedenicu od lat. cappa, koja u franc, narječjima može da znači »tauđis champètre, écurie i t. d.« v. v. Wartburg, Franz, etym. WSrterbudh,’ II, str. 273.

30    Na sjevernim otocima bio je istoznačni toponim Koludar, -drica ■< grčki xaÀóyegos

31    Pridjev krèmenì u vezi s općim riječima Gorica* Njiva, DQ dolazi u našoj toponomastici, v. Ak. Rj. V, str. 503.

32    Upor. na Braču ime brda Po Celja, u Istri (kod Medulina) Cea = tal. Cielo. Imenica cilj ne dolazi kao toponim.

33    Ako je to apstraktna imenica od huškati se »tjerati buhe sa sebe« (Lika) Ak. Rj. I, 748 ili od buškat (Krk) »sjeći granje sa drveća za gorivo« < tal. bosco »šuma«, neobično je u toponomastici. Apotrakta kao toponimi rijetki su u svim jezicima.

34    Upor. i Ak. Rj. I. str. 888.

4. LAKLJAN

Cio arhipelag, koji sa sjeverne strane zatvara Dubrovnik od najužnijeg jezika poluotoka Pelješca pa sve do Lopuda, zove Plinije Elaphites. Njegov plural mora se popraviti u Elaphitides1. To je pravilna grčka izvedenica u pluralu od opće grčke riječi élaphos »jelen«. Dobivena je pomoću grčkog sufiksa -itis, -itidos i znači »zemlju bogatu jelenima«. Ovakvo zbirno (kolektivno) ime nije osamljeno među grčkim nazivima. Cesto su Grci nazivali gajeve na otocima i otoke same prema jelenu zbog toga, što je jelen u njihovoj mitologiji bio sveta životinja, koju je božica Artemida osobito zaštićivala u posvećenim joj gajevima. Plinijev naziv Elaphitides za dubrovački arhipelag potvrda je i za grčku mitologiju u ovim krajevima, kao i za to, da je na njemu bilo i Grka, prije nego što su ovim krajevima trajno zavladali Rimljani. Od Plimijeva naziva stvoren je i naučni termin elafitski otoci za ovaj otočki skup.2

Elafitski otoci nose još i danas vrlo interesantna grčka i latinska imena, prilagođena, razumije se, hrvatskom izgovoru. Mi ćemo ih promotriti idući redom od sjevera prema jugu.

Objasnit ćemo najprije ime školja Jakljan (s izrazitim kratkim uzlaznim akcentom, koji je gotovo kao dug, na a u početnom slogu). Naziv ovoga otočića mije posve ustaljen u današnjem narodnom govoru mjesta Sipam. Pored Jakljan govori se ovdje i Lakjan s istim akcentom na početnom Slogu.

Ovaj je otočić odijeljen od Sipana kanalom, koji se na karti zove klasičnim Bocca Pompejana3 »Pompejeva vrata«, a u narodnom izgovoru Harpoti (s dugim silaznim akcentom na a).

Na sjeveru, tik do njega, nalazi se drugi školj zvan Olipa (s kratkim silaznim akcentom na o).

Oba su otočića odijeljena jedan od drugoga konalom, koji se zove na karti Bocca falsa ili hrvatskim nazivom Vratnik (s dugim silaznim akcentom na a).

Između Olipe .i najjužnijeg jezika poluotoka Pelješca nalazi se Bocca ingannatore, mjesto, koje pominju i dubrovački dokumenti pod imenom Portus ingannatorum »luka varalica« kao mjesto osobito zgodno za gusarske prepade.4 Ispor. Gonoturska na Mljetu.

Na samoj Olipi nalazi se uz rt (puntu ili pontu), zvan Jezik, tal. Porto ladro »luka za razbojnike«, a hrvatski Mali Vratnik (s dugim silaznim akcentom na a).

Nas osobito zanimaju nazivi Lakljan i Olipa.

Nijedan od ova dva otočića nije danas naseljen.5 Služe samo pastirima i ribarima. Zbog toga i nema na njima naziva, ‘koji’ bi upućivali na kakvo naselje.

Na Jakljanu bilježi specijalna karta samo Katine staje (najviši vrh na otočiću6, puntu Pod biskupom7 i uvaliču prema jugozapadu Dimović i Porto Galera. Uza nj se nalazi još školj Kosmač, čime se očito označuje njegova neznatna vegetacija (sitna gorica, kako se veli u Dubrovniku), koja je karakteristična za mnoge dalmatinske otoke, tako zvana macchia mediterranea.

Na Oliipi donosi auštro-ugarska specijalna karta još naziv Punta Lumpar. Ovako zove narod školjke u StoMvu i Lepetanima (lornpar) u Boki Kotorskoj8, dok se u drugim krajevima Dalmacije ova vrsta školjaka, koje žive osobito uz morske rtove ili ponte, kako govore u Dubrovniku i u Boci, naziva samo lupar (bez m). Punta na Olipi nazvana je bez sumnje po ovoj vrsti školjaka. Upor. na Krku toponim Omišalj.

Za nazive pojedinih elafitskifa otoka imamo potvrda samo iz dubrovačkog arhiva. Za njih ne znaju stari autori. Ova okolnost smeta doduše uvelike pri objašnjavanju postanja njihovih limena, ali su dubrovačke arhivske potvrde tako brojne i često tako jasne, da već ma osnovu dubrovačkih grafija možemo s priličnom točnošću odrediti postanje svakoga od njih.

Najstarija potvrda za otočić Lakljan potječe iz g. 1348., kad se pominju neki dubrovački posjedi na otočiću Lichignana9 ili Lici-

gnana. Ovo je pisanje s romanističkog gledišta posve jasno. Te iste godine pominje se i crkvica (una ecclesia in lo scholetto in) Lichi-ganna.10 Iz ovih se posljednjih grafija vidi, da su dubrovački notari imali dosta teškoća, kako da napisu ovo ime. Ne znaju, kamo da stave n od gn.

Iz njihovih se grafija ipak jasno vidi, da su izgovarali k pred samoglasnim i. To je najvažnija pojava staroga dubrovačkog romanskog govora i po njoj možemo pouzdano doći do saznanja, da se u Lichignana radi o starom dubrovačko-romanskom izgovoru. Glas k sadržava i naš naziv Lakljan.

Drugi dubrovački dokumenat iz g. 1378. nabraja dubrovačke otoke (nostrae insulae) Calamotte, Dalafodii, Čupane, Clicignane. Posljednja je grafija očito izopačena. U ovim grafijama prepoznajemo današnje nazive Koločep, Lopud, Sipan i Jakijan.

Izvan svake je sumnje, da se u dubrovačkom romanskom govoru otok Jakijan zvalo Likinjana ili, s ispadanjem drugoga nena-glašenog i, kako je pravilno u ovom govoru, Liknjana.

Prema fonetskim zakonima našega jezika nastalo je odatle pravilno Laknjan, ili disimilacijom nosnih suglasnika nj i n, Lakljan i, daljom disimilacijom likvidnih suglasnika 1 i Ij, Jakijan. Kao u riječi rnaša za misa, prvo kratko i prešlo je u a.

Iz ovoga poredenja jasno se vidi, kolika li uska veza postoji između današnjih naših imena jadranskih otoka i staroga dalmatinskog romanskog (gradskog) izgovora.

Već je pokojni Jireček ispravno vidio, da stari dubrovački romanski oblik Lichignana predstavlja klasično latinsko insula *Lici-niana. Samo je netočno tumačio ime Liciniana, kao da dolazi od rimskog izvedenog ličnog prezimena Licinianus. Licinianus je obični latinski pridjev izveden od ličnog imena Licinius, koje se nalazi po čitavom rimskom carstvu i znači »Licinijev«. U Sirmiumu imamo Thermae Licinianae »banje Licinijeve«. Dubrovačka insula *Lici-niana znači jednostavno »otok, koji je pripadao nekom Latinu (Romanu) po imenu Licinije«. On je vjerojatno ovdje imao svoj praedium.

Kao što nam Plinijev naziv Elapbitides očigledno dokazuje, da je prije dolaska Rimljana ovdje živjelo grčko stanovništvo, tako nam insula Liciniana, danas Lakljan, očigledno dokazuje, da su prije dolaska Slavena ovdje stanovali Latini, koji su iskorištavali elafitske otoke u poljoprivrednom pravcu. Kao što su Konavl pružali izvrstan teren za poljoprivredni rad i od toga se očuvao trag u toponomastici sve do današnjih dana,11 tako su i elafitski otoci već u rimsko doba bili vrlo zgodni za poljoprivredu. Toponomastika je očuvala trag tome poljoprivrednom rimskom radu u nazivu Liciniana.

Teže je objasniti naziv školja Olioa. Da taj naziv nije slavenski, jasno je. Nema za nj nijedne paralele s našim osnovama, koje se

upotrebljavaju u toponomastici dalmatinskih ortaka. Teškoća u tumačenju ovoga imena leži i u tome, što se dosada još nijesu našle potvrde za nj u dubrovačkim dokumentima. Čini mi se ipak, da je i taj naziv latinskog podrijetla.

Kako se Olipa nalazi na krajnjem sjevernom krilu elafitskih otoka, mislim, da se ne ćemo prevariti, ako naš današnji naziv dovedemo u vezu s kasnom latinskom izvedenicom, alapa (s naglaskom na početnom a) od latinskog ala »krilo«. Ako je to istina, naziv bi bio metaforički.

U romanskim je jezicima u riječi alapa nenaglašeno a bilo oslabljeno u meke samoglasnike ei; u nekim je jezicima čak i otpalo. Rumunji govore aripa »krilo«. Od dubrovačkoga romanskog *alepa nastalo je pravilno naše Olipa.

Sve dok ne dođu na javu potvrde iz dokumenata, mora ovo tumačenje, koje se osniva na poređenju, a to može lako da dovede i u zabunu, ostati samo moguće, bez onakve pouzdanosti, koju smo vidjeli u tumačenju naziva Jakljan ili Lakljan.

Otočić Lakljan poznat je dobro samo šipanskim ribarima i pastirima. Dubrovčani gotovo i ne znaju za nj. Poznavanje toga imena lokalno je. Zbog toga je i jasno, da ni samo ime nije moglo dobiti definitivan oblik. Neki kažu Lakljan, drugi Jakljan, treći Laknjan, a četvrti Jaknian. Vidjeli smo sprijeda, da su i dubrovački notari u neprilici, kako da ga pišu. Nejedinstvenost u izgovaranju toga naziva nije dakle novijega datuma. Ona se lako objašnjava time, što ime nije živjelo među pismenim svijetom, koji bi mu jedini mogao dati i fiksirati jedinstven oblik. Ime se upotrebljavalo većinom u izgovoru priprostoga naroda, a ovaj se ravnao samo po fonetskim zakonima disimilacije suglasnika.

To sve treba istaknuti ne samo zbog toga, da se vidi, kako nastaju promjene u izgovoru mjesnih naziva, nego i zbog toga, da se tako točno istakne princip, od kolike li su važnosti pismeni ljudi za fiksiranje mjesnih imena uopće.

Od drugih toponima, što ih bilježe specijalke, spomenimo metaforički izraz Jezik za rt, Pržina za uvalu (obole na Ol’ipi), naziv triju školjeva Tajan, koji i inače dolazi na Jadranu, Kosmač, Goleč i Crkvine (sva uz Jakljan) i rt Sokolić na Jakljanu u Harpotinia.

Naša pomorska karta bilježi još na Olipi rt Jezik (1) i uvalu Lu-peška (2), na Jakljanu rtove Seka (3, lat. siccus »suh«) i Krsta (fi. zacijelo genitiv prema tal. konstrukciji), uvalu Lokardina (5, pridjev od naziva ribe) i hrid Crna Seka, sve toponimi, koji se opetuju.

Bilješke:

1 U svome djelu Nat. hist. III 152 on naime navodi VII (septem) Elaphi-tes. Mora se, prema tome, uz brojnik staviti plural grčkoga naziva ^ ’EXa<phig »hirschreiches Land«. Ovako naziva Plinije i neki drugi otok u Jonskom Moru.

2    Upor. moj i Roglićev člančić »Elafitski Otoci« u Hrvatskoj Enciklopediji, V, str. 670. i si.

3    Objašnjenje o ovom nazivu dat će se u idućem članku o imenu Sipan.

4    Upor. Jireček, Die Romanen in den Stadten Dalmatiens waihrend des Mittelalters I six. 61. Po imenu gusara Alihodže nazvan je rt prema sjeveroistoku na Olipu. Alihodžu su potali Mlečani i Sipanjani. Upoređenje sa Portus ingannatorum Gonoturska na Mljetu važno je sa romantističkog gledišta. Pored očuvana tri genitiva plurala illorum, candetorum i pascuorum u romanskim jezicima ovo je treći primjer iz staroga dubrovačkoga romanskoga govora. V.. Meyer-Lubke, Roman. Formenlehre § 7; Ital. Gram. § 322.

5    Na starije naselje na Jakljanu upućuje možda naziv Lundžina (kratki uzlazni ma u i duljina na i) s istočne strane u Harpotima. Zatim crkva sv. Izidora, koja je još u dobrom stanju. Ostaci samostana benediktinaca nalaze se blizu Peškiere, gdje im je bila ribarnica.

6    Nazvane ovako po gospodarici otoka Kati Grade, koja je ovdje sagradila staje za svoju stoku,

7    To je metaforički naziv za stijenu, koja se čini kao biskup u potpunom ornatu. Upor. sličan naziv na Sušen.

8    Upor. moju knjigu »Naša pomorska i ribarska terminologija na Jadranu« str. 56.

9    Upor. djelo u bilješci 4, str. 61. U Istri dolazi ovaj isti toponim kao zaselak kod Medulina Ližnjan (tal. Lisignano di Pola, u Šišanu izgovoreno Ližnan), gdje imamo istroromanski ili mletački refleks ž za dubrovačko k.

10    Smičiklas, Codex diplomaticus, sv. XI, str. 470. Monumenta-hist. Slav, mer. XXVIII, str. 156.

11    Na isušivanje polja pomoću jaraka odnosi se sam naziv Konavli, koji ne stoji u vezi s Canale, kako se kraj od Sutorine do Cavtata talijanski zove već od Konstantinovih vremena. Upor. moj članak u Nastavnom Vjesniku XXIX, str. 330.

5. SIPAN

I.

Šipan je najveći od svih sedam elafitskih otoka. Nalazi se između Jakljana i Lopuda. Pored Lopuda i Koločepa, taj je otok obdaren vrlo bujnom vegetacijom. Osobito je ubava dolina, što se ugodno proteže od Suđurđa do šipanske luke. Zacijelo je morao biti dobro obrađivan ovaj otok ne samo u vrijeme dubrovačke republike, kad su dubrovački gospari posred ubavih dolina gradili svoje vile, koje su i danas još dobro očuvane, nego i u rimsko doba.

Da li se ovaj otok ima identificirati s otokom Tauridom, koji se pominje u doba rimskoga građanskoga rata g. 47. prije naše ere, kad je kod Tauride pobijedio cesarijanski komandant iz Brundu-siuma P. Vatinius pompejsku flotu, kojom je zapovijedao M. Octavius, to ni najmanje nije sigurno.1 Otok Tauris imao je visoko razvijenu civilizaciju. Nalazio se, kako se danas u nauci općeno drži, između Hvara i Korčule.2 Ostaci kulture ovoga otoka našli su se u selu Rake na otoku Šćedru (tak Torcola) između Hvara i Korčule

južno od Pitavskih Plaža. Zbog toga se staro Tomašekovo mišljenje, koji je identificirao Sipan s »insulam Tauridem«, mora napustiti i prihvatiti novije mišljenje, koje identificira Tauridu i Šćedro ÌTorkolu). Ako je danas otok Šćedro neznatan, to ne znači, da je i u rimsko i predrimsko doba morao biti isto tako neznatan, jer je poznato, da se istočna jadranska obala soušta u more. Velik dio staroga Risna u Boci Kotorskoj zajedno s rimskim zgradama nalazi se pod morem. Tako se mogla spustiti u more i stara Taurida.

Kad bi bilo istinito Tomašekovo identifikovanje, onda bismo morali uzeti, da se Sipan u rimsko doba i ranije zvao Tauris, genitiv Tauridis i da je s vremenom, možda već u rimsko doba, promijenio ime. Današnje ime Sipan nije slavensko, nego predslavensko. Mi smo doduše istražujući imena otoka Paga i Ugljana u sjevernom Jadranu vidjeli, da jadranski otoci zaista češće mijenjaju imena. Ali kako nema naučnoga dokaza, da se današnji Sipan zvao u rimsko doba Tauris, Tauridis, a današnje ime je predslavenskoga podrijetla, može se misliti, da se Sipan i u antičko doba zvao ovako, kako se i danas zove, ako za današnje njegovo ime i nemamo potvrda starijih od 13. vijeka.

Najstarija pisana potvrda potječe iz g. 1222., kad se pominju šipanski vinogradi: vineae Juppamae. U 13. vijeku piše se ovo ime redovno sa i na početku i sa jednim ili dva p. Ovo i izgovaralo se u dubrovačkom romanskom govoru kao z, pa se piše sa c i cedille ili sa z: Cuppana ili Zuppana.

Vrlo rano opaža se pri pisanju toga imena prenošenje suglasnika z iz romansko-dubrovačkog govora u toskanski, pa se ime dubrovačkog otoka piše Giuppana, kao što se i Ragusa piše Ra(g)ugia, u čemu valja gledati toskansku purističku tendenciju starih Dubrovčana. U 16. vijeku piše se redovno: Giuppana, uomini dii Giuppana ‘de Luca, što znači Sipanjani.

Izvan svake je sumnje, da je u starom dubrovačkom romanskom govoru naziv našega otoka glasio Župana i da je bio ženskoga roda kao i svi dalmatinski otoci. To izlazi iz starih potvrda.3

Mjesto romanskoga ženskoga roda, kao i u svim ostalim slučajevima, koje smo do sada ispitivali, stvoriše dubrovački Slaveni, koji ovamo dođoše iz zahumskog zaleđa, imenicu muškoga roda Sipan.

Naziv Sipan nosi, prema Vuku, kratki uzlazni akcenat na i. Iz toga izlazi, da je u starijem hrvatsko-srpskom govoru ovoga kraja bio naglašen vokal a s kratkim silaznim akcentom. Kako u svim štokavskim govorima, tako se i ovdje akcenat pomakao prema početku riječi. Iz toga možemo, dalje, zaključiti, da su i dubrovački Romani naglašivali srednje a u Zuppana, jer Hrvati preuzimlju u najviše Slučajeva mjesto romanskoga akcenta u svojim tuđicama iz njihova jezika.4

Najstarija potvrda za hrvatski oblik Sipan potječe iz g. 1370., kad se paminje »vinograd moj koi je u Sipane«. Iz ove potvrde vidimo, da samogiasno a nije bdio nepostojano, t. j. da se ime nije de-ktiniralo Sipan, Šipna/kako se danas gdjegdje čuje kod ljudi, koji nijesu rođeni u ovom kraju. Jednako krivo dektinuju kontinentalci ‘ Prčanj, Prčnja mjesto Prčanja (Vuik).

Do ove točke sve je razumljivo u odnosu između hrvatskoga naziva Sipan i dubrovačkoga romanskog naziva Zuppana. Problem nastaje jedino u našoj zamjeni š za romansko-đubrovačko z. Za ovaj •suglasnik očekivali bismo prema drugim primjerima ž, nikako š.Za Zuppana očekivali bismo samo *Žipan, ne Sipan. Ne može se tvrditi, da se je ikada u dubrovačkom hrvatsko-srpskom govoru govorilo Žipan.

Imamo doduše u dubrovačkim imenima mjesta još jedan sličan slučaj. Mjesto Šutnet kod dubrovačke Rijeke zvalo se u dubrovačkom romanskom govoru *Zunchetu (od lat. juncetum »mjesto, gdje raste šaš ili sita«), koje se različito pisalo; ali ovdje je stvar još zamršenija, jer mjesto dubrovačkoga romanskog skupa nk nalazimo u našem obliku Šumet samo m.6 Ovdje dakle imamo dvije nepravilnosti, dok u Siioan mjesto Žipan imamo samo jednu. Da je oblik Sipan vrlo star, na to upućuje također i pravilna promjena i za u poslije palatala. Sličnu promjenu opaziti srno i u imenu dalmatinskog otoka Žirje za romansko-đubrovačko Zuri i u našoj općoj riječi Židov za judaeus.

Kako je nastala promjena S mjesto Ž, nijesam mogao dosada odgonetnuti. Taj problem ostaje, da se riješi.

Nastaje pitanje, šta znači i odakle je dubrovačko romansko Zuppana?

Da ovaj oblik nema ništa zajedničko sa slavenskom riječi župan, očigledno je već zbog toga, što ne bi moglo bifti nikakve promjene ove slavenske riječi kod našega naroda. Zbog toga se mora uzeti, da ovaj naziv potječe iz predslavenskoga doba.

Otok “Sipan bio je vrlo rano slaviziran, Što se vidi već po tome, što ga je između 1050.—1080. kralj Mihajlo Bodin poklonio Dubrovčanima, Kako je u ovo vrijeme Dubrovnik još posve romanski grad i romanski se govor njegov očuvao sve do konca 15. vijeka, može se s pouzdanošću zaključiti, da je otok Sipan bio mnogo ranije slaviziran od zahumskog zaleđa negoli sam grad. To je razumljivo već zbog toga, što je pučanstvo ovoga otoka bilo poljoprivredno, a stari Dubrovčani nisu bili poljoprivrednici. Dubrovački su gospari istom kasnije dolazili na Sipan, da provode ljeto u svojim vilama. Dva najvažnija naselja na ovome otoku, Suđurađ i Luka, nijesu gradska naselja nikada bila, kao što nisu ni danas.

U današnjoj toponomastici otoka Sipana ima samo jedan ozbiljniji trag starom romanskom govoru. Zapadna obala ovoga otoka

nalik je svojim visokim pećinama posvema dubrovačkoj izboeinl prema Jadranu. Dubrovačke stijene ‘ pamimje car Konstantin pod imenom Lau, što je dubrovačko-romanski izgovor za latinsko labes »strmina«. Na Sipanu zovu se ove visoke stijene Lave7 (s kratkim silaznim akcentom na a, genitiv Lava s dugim silaznim na a). Nije zabilježeno na jugoslavenskoj specijalki, nego na austro-ugarskoj„ ali čudnovato Pt. Lavai. Odakle je onaj svršetak -ai? Ovaj se naziv pomiluje g. 1443. i 1452., kad se navode terre, terreni in Zuppana in Logho chiamato laue. To je jedini siguran podatak za tvrdnju, da su zahumski Slaveni na Sipanu još zatekli Romane.

Drugih sigurnih toponomastičkih podataka za tu tvrdnju nema. Nazivi Prtuša8 i Sekanja9 za punte kod Suđurđa, pa Galebrina10 za uvalu ispod Sutulije i Bige, naziv male uvale kod rta Debela Glava prema Pompejanskim Vratima, zvuče doduše neslavenski, ali ih ne znamo pouzdano tumačiti, pa ma da su to neslavenska imena, ne možemo ih ipak sa sigurnošću ubrojiti među dubrovačko-romanske riječi.

Glavno brdo na otoku zove se Sutulija11, na austro-ugarskoj specijalka Ilija, a na jugoslavenskoj Sv. Ilija (od Sanctus Helias). Sut-za Sanctus nalazi se još u Suđurađ12 (od Sanctus Georgius). I ova dva momenta govore u prilog tvrdnji, da su zahumski Slaveni na ovom otoku zatekli još Romana, od kojih su saznali i ime otoka Zuppana.

Nije lako odgonetnuti, što je upravo ova riječ. Kako elafitski otoci nose grčko ime, nije presmjelo, ako se pokuša i Zuppana pro-tumačiti iz grčkoga. Najbliža grčka riječ našem obliku jeste gypa-non (s naglaskom na y), što znači »orlovo gnijezdo«. Takav naziv priličio bi otoku, ako se gleda s jadranske pučine, gdje se ističe po-menutim visokim stijenama, za koje su i današnji Sipanjani očuvali stari dubrovačko-romanski naziv Lave f. pl. Ali grčka riječ gypanon nije dovoljno potvrđena, pa ima i mišljenje, da bi to moglo biti pogrešno pisanje za deminutiv gyparion (s naglaskom na a). To doduše nije vjerojatno, ali kako pomenuti oblik nije dovoljno utvrđen u grčkoj književnosti, mora se još pomišljati i na to, da se u Zuppana krije možda, grčki adjektiv gypinos »orlovski«. Ovaj adjektiv je bio možda Iatiniziran pomoću latinskog sufiksa -anus. Zuppana predstavljalo bi prema tom mišljenju gypana insula »orlovski otok«. To su dakako sve više manje vjerojatna nagađanja, za koja nema striktnih dokaza.

II.

Od hrvatskih naziva na tome otoku, koji upućuju na veliku starinu, treba naročito istaći Pakljina ili Pakljena u pretjeranom jekav-skom izgovoru. Ovako sé zove manastir sv. Marije i sv. Mihajla nà

Sipanu. G. 1560. piše se ispravno Santa Maria di Pachglina d’insula Župana, ali se danas općenitije govori Pakljena na Sipanu. G. 1327. piše se isto tako ispravno fraternità di Pachglina. Aii se prije toga uvijek pisalo © mjesto a: monasterium sancti Michaelis de Pechlina i tako nebrojeno puta; g. 1368. prior monastirii de Pecchila.13 U ovoj se je riječi prema tom pisanju govorio u staro doba meki poluglas, iz koga se razvio vokal a. Pakljina je izvedenica od pakao i znači vrstu smole, kao katran, bitumen, koji se dobiva u brdinama. često dolazi kao topografsko ime na našem kopnu i na otocima, kao na Hvaru (Pakleni otoci), u Poljicima, u kotaru makarskom.

Od drugih hrvatskih imena mjesta valja naročito istaći naziv Priježva (s kratkim silaznim akcentom na i). To je uski komad kopna, koji spaja poluotok zvan Brag (s kratkim silaznim akcentom na a) sa Šipanom. Ova riječ znači upravo »istam ili prevlaka«. Zore14 je piše prijedžba. To je izvedenica od prijek.

Zabilježiti još treba naziv predjela, gdje je bio manastir du-mana i gdje je mala uvalica, Kaludrica. Ovaj je naziv zbog toga zanimljiv, što nam kaže, da se je i u Dubrovniku upotrebljavala nekada riječ koludrica, koja je grčkoga podrijetla. Danas se mnogo upotrebljava samo na jadranskoj čakavskoj teritoriji od Kvarnera na sjever do uključivo Hvara na jugu. U Dubrovniku se mjesto koludrica govori redovno samo dumna ili duvna, od latinskog domina.

U predjelu Lave Sindik15 je zabilježio uvalu zvanu Supokrač < oanctus Pancratius, koji smo vidjeli na Mljetu.

Nazivi za uvale kao Tiha, Duboka, Maslinovica ponavljaju se i ovdje kao gotovo na svim ostalim otocima. Isto tako i naziv školjića Mišnjak, izvedenica od miš.16 Isto tako se ponavljaju i toponimi, koji se odnose na šume kao Dubrava, na konfiguraciju terena kao Veli Vrh i Pobrđe (< pod + brđe) i na metafore za uzvisinu kao Debela glava, kao i toponimi, koji se odnose na poljoprivredne i pastirske uređaje kao Ograde, Tor i t. d. Ni nazivi za rtove, kao Konj (8, naprama školju Ruda) nijesu osamljeni. Naša pomorska karta bilježi još uvalu Kamenarska (7).

Naziv uvale Bige u pluralu možda je ista riječ koja i biga »svežanj, snop« na Hvaru17, ali se ne zna, čega se upravo tiče. U arban-skom bige znači »grana«, a u romanskim jezicima »uređaj, koji služi za dizanje, greda i t. d.« To je lat. biga.18

Najveću pažnju romanista pobuđuje šipansiki toponim Fraiga19, aii se ne mogu domisliti, što znači.20

Bilješke:

1 Na ovo identificiranje svodi se naziv kanala Bocca Pompejana za Har-pote, o kome se govorilo u prošlom članku.

:    2 Upor. Flussov članak o Tauridi u Pauly-Wissova, Encyklopàdie der

klassischen Altertumswissenschaft, II, IV, 2, str. 2547. Upozoriti treba i ovdje na grčki sufiks -is, -idis kao i u Elaphites.

237

3 Upor. moj članak u jfraškom slavističkom časopisu Slavia X, str. 485, bilj. 3, što se tiče podataka u ovom člančiću.

*    Upor. n. pr. nXà&avov »naćve« > plathàne >• furlansiS plaćene, srp.-hrv. pladanj, gen. -dnja, čakavski u Istri plàdànj — -dnja, Ak. Rj. IX str. 942 i Meyer-Liibkeov REW3 br. 6585( i Rohlfs, Etym.. W. der unterlitaL Graz. br. 1719. Nenaglašeno e u plàdene prešlo je u poluglas.

5 Upor. lat. mòdifilu(s) »čaša«, odakle je baš u Dubrovniku žmuo, gen. žmula < u 15. v. mžul, Ak, Rj. VII, str. 191.

*    Upor. o ovom imenu mjesta moj članak pomenut u bilješci br. 3. str. 478. Uzeli smo kao vjerojatno, da je dubrovačko romansko ime talio zamijenjeno slavenskim suzvučnim imenom onomatopoetskoga postanja šumet zbog toga, što se dubrovačko mjesto *Zunketu nalazi u blizini izvora. Drugi. Sumet, nalazi se kod sv. Stevana u Paštrovićima. Sumet postoji i u Gornjem Grblju. Vrelo Sumeće dolazi kod Travnika. Dubrovački Sumet je prema tome naš toponim, koji je zbog suzvučnosti zamijenio romanski *Zunketu.

7    Više detalja o ovom toponimu v. u mojoj studiji pomenutoj u bilj. 3, str. 455 i si.

8    Naziv bi mogao stajati u vezi sa tal. pertugio, franc, pertuis od lat. pertu(n)siare, v. Meyer-Lubke, Romanisches etymologisches Worterbuch. br. 6436, i to zbog toga što se ovdje nalazi spilja, koja poluotočić probija tako, da se huka i šum valova, što mlate s jedne strane, čuju i s druge

9    Može biti lat. augmentativna izvedenica od secca »pličina« pomoću latinskoga sufiksa—aneus.

19 Ovaj naziv uvalice glasi obično Galebina (s dugim silaznim akcentom na a). Zbog toga može da stoji u vezi s imenicom galeb; ali se galeb izgovara s kratkim silaznim akcentom na a i s duljinom na e. Augmentativ galèbina bilježi Ak. Rj. III str. 93. Na jugoslav. specijalki nije zabilježena. Mjesto toga stoji Silovo i Bjelanovo Selo.

11    Nejasan je asimilacijski prijelaz i >• ui drugoga dijela složenije. -Olija mjesto Ilija. Možda je izazvan od sut.

12    U nominativu se govori na Sipanu obično Suđurac, genitiv Suđurđa. Noviji toponimi imaju i ovdje hrv. pridjev Sv. Ivan, Sv. Spas i Sv. Mihajlo. Sindik, Srp. etnogr. zbornik, XXXVIII, str. 26 piše mjesto Sv. Spas Pod Suspas, sa su- jednako kao i Sutvara.

13    Potvrde za ove navode v. kod Smičiklasa, Codex diplomaticus VI, str. 500, VI, str. 466, 614, XII, 86, 472. Mon. hist. jur. VII, 1, str. 130), 155 itdl

11 Zore, Paljetkovanje, Rad sv. 115, str. 145 i moj članak u praškom slavističkom časopisu Slavia, X, str. 457. Upor. u lastovskom otočkom skupu Prežba, koja s otokom Lastovo pravi Veliko i Malo Jezero (prema slici u Jadranskoj Straži XI, str. 260). Drugi je naziv za ovaj pojam u Dalmaciji prevlaka.

« Dubrovnik i okolina, str. 55.

16    Upor. mišnjak u značenju »mišolovka« kod čakavaca, Ak. Rječnik, VI, str. 774.

17    V. Akad. Rječnik, I, str. 288.

18    Upor. Meyer-Liibke, Romanisches etymologisches Worterbuch, br. 1095 i G. Meyer, Etymologisches Worterbuch der albanesischen Sprache, str. 36 s. v.

19    U Akad. Rječniku, III, str. 64 piše Frajga.

20    Na identitet sa riječju fraiga »jagoda« -< lat. fragum u| sjevemotal. narječju Val Sesia ne može se misliti, jer bi lat. n. pi. fraga >• rum. fraga morao u dubrovačko-romanskom isto tako glasiti. Na drugi romanski toponim fabrica »kovačnica« > albanski farke istoga značenja, odatle glagol rum. fereca, u Logudoro na Sardiniji fraigare ne može se također misliti, jer bi se u dubrovačko-romanskom očekivao u toj riječi k, ne g, kako je u Fraiga-

238

6. LOPUD

I.

Treći elafitski otok zove se Lopud (s kratkim uzlaznim akcentom na o prema Vuku). Nalazi se u sredini između Sipana i Koločepa.

Postanjem njegova imena bavio se Pero Budmani. On je u Akad. Rječniku1 ispravno opazio, da dubrovačke arhivske potvrde za Lopud, koje glase Dalafodi, Dalafota, Delafota, Calatoia, Cala-fodium, Lafota (1348.), opominju na Plinijeve (insulae) Elaphites, naziv, koji smo popravili u Elaphitides.

Ovo Budmanjievo mišljenje, koje je i Jirečekovoi, samo je donekle ispravno. Od Elaphitides ne može se direktno doći ni do staroga dubrovačkog Lafota ni do našega Lopuda. Pouzdano je samo toliko, da se hrvatski naziv posve poklapa s dubrovačkim romanskim Lafota, ali oti Lafota do Elaphitides još je dalek put. Vokal se u ta dva oblika nikako ne podudaraju.

Istina je, da su stari Dubrovčani u onome početnom d- od Delafota i Dalafota mogli osjećati, kako veli Budmani, latinski prijedlog de, jer su govorili isola de Lafota »lopudski otok«.

Dubrovački arhivski oblici sadržavaju ipak osnovu naziva Elaphitides. Samo još treba protumačiti, odakle dolazi onaj svršetak -6ta, koji se nikako ne podudara sa -ftides. Ali već ono slaganje u osnovi, koje su ispravno uočili i Budmani i Jireček, dopušta nam da u grčkom jeziku potražimo drugu riječ, koja ima osnovu élaphos »jelen«, a može da posve objasni pomenuti stari dubrovačko-roman-ski svršetak u obliku Lafota. Ta grčka riječ glasi elaphópus, genitiv elaphópodos, pridjev koji znači »onoga, što ima jelenju nogu«.. Dubrovačko romansko Lafota može se lijepo i bez teškoća protumačiti grčkim akuzativom elaphopoda (s naglaskom na prvome o). U ovome Obliku grčka grupa -phopo- bila je skraćena u -pho- na osnovu zakona haplologije, koja u izgovoru ne trpi dva jednaka sloga na-blizu, slično kao u našoj složenici zakonoša, što nastade od *zako-nonoša. Tako nastaje grčko *elaphóda.

Kad Romani preuzimlju grčke riječi, oni često zamjenjuju grčko d sa t. Uostalom, i dubrovačke arhivske potvrde neprestano osciliraju između t i d.

Osim toga u Dubrovniku se opaža u grčkim riječima, što ih čitamo u statutu iz g. 1272., da nestaje početnoga e. Tako se piše u tom statutu pitropus mjesto epitropus, baš kao i u novogrčkom jeziku što nastaje takovo ispadanje. U *elaphota ispalo je također početno e.

239

Lafota je, prema tome, sasvim pravilno razvijen stari dubrovački romanski izgovor grčke riječi.

A što nalazimo u Lafota okamenjen grčki akuzativ, i to je sasvim po zakonu grčke toponomastike, ne stare, nego moderne, u kojoj se također generalizuje akuzativni oblik imena mjesta (primjer Lefsina za staro Eleus is),

Lafota, prema tome, znači otok, koji ima jelenovu nogu ili je nalik na nju. Geografska konfiguracija ovoga otoka zaista izaziva takovu predodžbu. A kako se naziv Elaphitides, o kome smo govorili već u članku o Jakljanu, može svesti na grčke mitološke predodžbe o gajevima i otocima, vrlo je lako moguće, da su epidaurski Grci, koji su stanovali u današnjem Cavtatu, dali ovakav naziv otoku Lopudu iz poganskih mitologijskih motiva, koje danas možemo samo da naslućujemo.

Talijani nijesu zadržali naziv, koji su u srednjem vijeku ovome otoku davali stari dubrovački Romani, a prema njima f Hrvati, Oni ga nazivaju drugim imenom: Isola di Mezzo ili samo Mezzo, što znači »srednji otok« i točno odgovara njegovu geografskom položaju. Budmani tumači ovo čudno odstupanje na taj način, što se domišlja, da su Talijani stari dubrovački romanski naziv Lafota interpretirali u obscenam smislu.1 Da izbjegnu tom značenju, nazvaše ga prema položaju.

Da, tumačeći ovo ime iz grčkoga jezika, ne postupamo samovoljno, vidj se i odatle, što u Vali od Šunja nalazimo dva mala ško-lja, koja se zovu grčkim imenom Mali i Veliki Skùpio (genitiv Skù-pjela). Naziv Skupjeli sadržava grčku riječ skópelos, koja znači isto što i školj. Samo je u Dubrovniku grčka riječ bila iatinizirana u sco-pejllus.2

Vala od Šunja sadržava, naprotiv, latinsku riječ bestia, u aug-mentativnoj izvedenici bestione. Ova je riječ očuvana i u talijanskoj općoj imenici biscia, što znači zmija. Lopudska uvala zove se tal. Val Bisson. Staro naselje lopudsko nalazilo se baš uz ovu uvalu.

Mjesto Šunj gen. Šunja piše Vetranić (1, 21): do Pšunja, a Marin Držić (268): blaženica od Pšunja. Prema tome je u današnjem obliku ispao p kao u šenica za pšenica. Ove dvije potvrde kažu, da naziv potječe zaista od bissone. Isusovac Giammaria Mattei, koji se zvao hrvatski Matijašević, piše g. 1752. na dva načina ovaj toponim23: Madonna di Akscium (čitaj Akšum) i Confraternita di Šanta Maria d’Apscium (čitaj Apšum), iz čega izlazi dvoje: 1. Pred suglasničkom grupom pš nalazio se u dubrovačkom govoru i vokal a. 2. Grupa pš varirala je sa kš kao u oksjenač < absinthium. Protetičko a- nastalo je krivim rastavljeni prijedloga od|a^ Pšunja (ispor. tal. l’alloro < la loro < lat. laurus »lovor«).

240

IL

Slavenska toponomastika, koliko je poznata, nije osobito karakteristična. Zapadna punta kod mjesta Lopuda zove se Benešin rat. Pridjev je od dubrovačkog imena od mila (hipokoristika) Beneša, od Benedictus. Rt prema Koločepu zove se Poluga, što dolazi, kao i naša opća imenica, od latinskog palanca.

Od ostalih hrvatskih naziva na Lopudu treba istaći još Ivanje brdo, gdje je crkva sv. Ivana. Stari pridjev Ivanj »Ivanov«, kojim se ovo brdo naziva, odnosi se dakle na crkvu, a ne na kakva posjednika.

Stara slavenska lična imena nalaze se i kao nazivi za čestice. Ovamo ide Butkovina (s kratkim silaznim akcentom na u).

Interesantni su još naši nazivi Sutiona, kraj kod crkve sv. Nikole, i Sutionica3, mala uvalica malo dalje od Sutiome.

Ima i starih dubrovačkih hipokoristika od romanskih ličnih imena u nazivima položaja. Mjesto, gdje je park, zove se Noikovo (s dugim silaznim akcentom na o početnoga sloga). To je adjektiv srednjega roda od ličnoga imena Naie, od koga je i porodično ime pjesnika Nalješkovića (od miei izvedenice Nalesco).

Od svetačkih imena zanimljivo je samo ime predjela Sutmiho (kratki uzlazni akcenat na i i duljina na o), na Sutmihajlu. Sut stoji mjesto sanctus.

Napose treba govoriti o nazivu predjela uz more u samom mjestu Igo (kratki uzlazni akcenat na i i duljina na o), na Igalu. Ovaj naziv je zbog toga zanimljiv, što se nalazi još samo u Boki Kotorskoj, ovdje u srednjem, rodu Igalo. Naziv je grčkoga podrijetla. Dolazi od grčke riječi aigialós, što znači »obala, plaža«.4

Još treba ‘pomenuti Bige (plural ženskoga roda š kratkim silaznim akcentom na i). Taj smo naziv latinskoga podrijetla našli na Sipanu kao ime uvale. Ovdje je to naziv predjela blizu Poluga (punte), gdje su borovi pogorjeli. Budući da se u oba slučaja ovaj naziv upotrebljava u našem pluralu, riječ je bez sumnje uzeta iz općega govora; ali što znači, nijesam mogao u Dubrovniku saznati. Akademijski Rječnik poznaje riječ biga u značenju »svežanj, snop«, na pr. biga obruča. Hvar je označen kao teritorija, na kojoj se ova riječ govori. Lopudsko i šipansko ime mjesta dokazuje, da se nekada morala govoriti i u dubrovačkom.

Za one konale, koji jugoslavenska specijalka zove Lopudska i Koločepska Vrata, a austro-ugarska Bocca di Mezzo i Bocca di Calamatta, našao je Zore5 narodni izraz u pluralu Pròjezdri, Pròjez-dàrà, koji smo objasnili u članku o Korčuli.

\6 Slavenstvo i romanstvo

Oill

Specijalke bilježe imena rtova Kuk6, koji ovdje susrećemo prvi put, i Mrčica, deminutiv od mrča < myrtea. Između njih je predjel, koji jugoslavenska specijalka piše Feram, a austro-ugarska S. Fermo, dakle kao ime sveca. Iz naše pomorske karte vadim naziv rta Poluge (9 prema Koločepu).

Bilješke :

1    Ak. Rj. VI, str. 155.

2    V. o ovome problemu moju studiju izašlu u pariškom) romanističnom časopisu Romania sv. LVII, str. 465—76 i 610. Ovaj se toponim opetuje u Boci Kotorskoj u nazivu Gospa od Skrpjela. U grčku riječ scópelos ovdje je umetnut još r, vjerovatno prema lat. riječi scrupulus »oštar kamenčić«, koja nije očuvana u romanskim jezicima. Školj, općenit naziv u otočkoj i kopnenoj Dalmaciji za malene otočiće, od iste je grčke riječi, ali je došao k nama preko tal. scoglio. To je recentan italijanizam, dok su nazivi Skupjeli, Škrpjeli iz najstarijeg doba našega dolaska na Jadran, kako pokazuje neizmijenjen suglasnik p.

2a Ovaj mi je podatak saopćio prof. Deanović iz Matijašićeva dnevnika, koji izlazi u Analima Historijskoga Instituta Jugoslav. Akademije u Dubrovniku, sv. I (1951). Zore, Dubrovačke tuđinke^ str. 26. daje tumačenje naziva Madonna del Bissone. L. Vognović, Književni časovi^ str. 13, veli, da se u matici bratovštine 14. X 1416 zove crkva Gospa od Akšijuna. Prema tome bi se Matijašićev oblik govorio već u 15. v.

3    Upor. imena mjesta kao Satina, Sutinsko, gdje je u nastalo od samo-glasnoga 1, pored prijevojnog oblika Slatina. Sutiona je nastalo od pridjeva *slttinbna (sc. uvala) s disimilacijom dva nn u In > on.

* Upor. »Naša pomorska i ribarska terminologija na Jadranu« str. 20. Grci izgovaraju danas ovu riječ eyalós.

3 Paljetkovanje, Rad sv. 115, str. 148.

6 Akad. Rječnik, V. str. 753. U Istri je zabilježeno značenje »saxum prominens«, koje odlično pristaje toponimu. Vrlo čest toponim na kopnu.

7. KOLOČEP

Četvrti elafitski otok zove se Koločep. Ovaj naziv ne postoji danas u narodu. U Dubrovniku, na Sipanu i na Lopudu, posvuda se govori samo Kalamota (s kratkim uzlaznim akcentom na drugome a). Talijani govore također samo Calamotta. Ni u literaturi nije Koločep (s kratkim silaznim akcentom na prvome o i sa duljinom na è) obilno potvrđen. Ovaj oblik bilježe samo leksikografi1 Mikalja i Bela, a od pisaca samo Trogiranin Kavanjin. Današnji obrazovani Dubrovčani znaju za naziv Koločep, ali imaju dojam, da je to knjiška riječ, a ne narodni naziv.

Dubrovački dokumenti, kad pišu o ovom otoku, upotrebljavaju pobrkano tri različita oblika: stari dubrovački oblik Calafotta, latinski Calaphodiuim i, u kasnije doba najčešće, Calamotta.

Što se tiče oblika Calafotta i Calaphodium, već je Budmani ispravno uočio vezu s Plinijeviim nazivom Elaphitides, samo je ostao

dužan da objasni, odakle ono čudno C- mjesto d, zašto Calaphodiutn mjesto Dalaphodium, kako se piše za Lopud.

Pored ovoga problema treba objasniti, odaklé potječe naziv Calamotta i što znači.

Da objasnimo najprije ovaj drugi problem, koji, ako ga ispravno protumačimo, može da protumači početno C- u Calaphodium.

Prvi, koji je pokušao protumačiti naziv Calamotta, bio je pokojni historik Konstantin Jireček, veliki poznavalac dubrovačke i balkanske historije uopće, a pored toga obdaren i naročitim smislom za filologijska pitanja. On je u nazivu Calamotta vidio latinski neutrum plurala Calameta (naglasak na e), što znači »zemljište obra-šteno trskama«. Latinska izvedenica calametum i inače dolazi u starom dalmatinskom latinitetu, naročito u kotorskim ispravama.1

Jedino, što nam Jireček nije objasnio, jeste pitanje, odakle dolazi o mjesto è, kad u Dubrovniku i u ostaloj Dalmaciji mjesto dugoga latinskoga e imamo redovno e ili I; tako u Dubrovniku tapit za tapetum, Lovret u Splitu za Lauretum2, Šumet za juncetum- (?) i t. d. Pokojni turinski profesor Bartoli, koji je osobito zaslužan za izučavanje staroga dalmatinskoga romanskog govora, našao je doduše u starom dubrovačkom govoru i jedan primjer, u kojem vulgarno latinsko zatvoreno e prelazi u a. To su Tre basolche, što znači tri crkvice, u Gružu. Basolca je stari dubrovački romanski izgovor za latinsko basìlica, vulgarno latinsko baseleca3. Prema tom primjeru činilo bi se, da imamo istu pojavu i u Calamotta, ali na žalost, Calamotta i Basolcha nijesu isti1 slučajevi. U CaJiamotta, ako stoji mjesto Calameta, vokal e se nalazi u otvorenom naglašenom slogu, a u Basolcha u zatvorenom. To je za svakoga romanista od osnovne važnosti. Preko ove činjenice on ne smije olako da prijeđe.

Zbog toga mislim, da Jirečekovo tumačenje nije točno, koliko se tiče sufiksa -etum, koji se nalazi u izvedenici Calametum od calamus »trska«.

Nego ima u Konavlju i u Crnoj Gori tuđica kolomat (kratki silazni akcenat na prvom o i duljina na a), koju Vuk bilježi u značenju kamenja, kojim je zaokruženo gumno, a Služi, da se zrnje, kad se žito vrši, ne razleti na razne strane«. Akademijski rječnik4 tumači ovu riječ grčkom izvedenicom kalamotii (s naglaskom na krajnjem i), što znači »trsteni pleter«. Imali bismo uzeti, ako je ispravna ova etimologija, da je prvobitno gumno bilo zaštićeno okrugom od trsko-va pletera, a kasnije, da je ovaj slabiji pleter bio zamijenjen jačom ivicom od kamenja. Međutim, ako je istina, da je kolomat grčka riječ, onda nam je nejasna promjena grčkoga vokala o, koji se bilježi sa omega, u našem izgovoru u vokal a, kad mi ovaj grčki vokal obično zamjenjujemo sa u. Oblik *kolomut, koji bi bio pravilan, nije nigdje potvrđen.

16*

Zbog toga treba za posuđenicu kòlomàt tražiti, po mojem mišljenju, drugu etimologiju. Tu je lako naći. Kao calametum što je lako shvatljiva latinska izvedenica, tako se od iste osnove može u latinskom napraviti i druga izvedenica sa sufiksom ,-atus. Calamatus znači »snabdjeven trskama«. Area calumata značilo je »gumno snabdjeveno ili zaokruženo pleterom od trske«. Od calamatus nastaje po našim fonetskim pravilima kolomat. Izvedenica calamatus očuvana je i u novogrčkom. Na Peloponezu imamo grad, koji se zove Kalamata. Isto je tako lako moguć naziv insula calumata, što znači otok, na kojem raste, ii koje je snabdjeveno trskama, ili koje treba trske. Koločep se naime odlikuje izvrsnim vinogradima, a naziv calametum postoji u kotorskim ispravama za vinograde, koji su se nakoljavali trskama. Latinsko naglašeno a može da prijeđe u nekim slučajevima u o.5 To se opazilo i u latinskim tuđicama, koje su ušle u arbanaski jezik. Calamota može, prema tome, vrlo lako da predstavlja stari dubrovački romanski izgovor.

Razlika između Dalafota i Calaphodium stoji najprije u svršetku -ium. Čini se, da naše č u Koločep može da stoji u vezi s ovim svršetkom, ali samo onda, ako pretpostavimo Calaphodium, a tu pretpostavku možemo da učinimo, jer smo kod; Dalafota utvrdili u dokumentima oscilaciju između t i d. Latinska grupa ti pred vokalom daje zaista č u našim starim romanskim posuđenicama, kako pokazuje račun za ratione, puč za puteus »bunar« i t. d.

Ali ne smijemo da ne opazimo, kako postoje još dvije teškoće, koje opažamo, kad uporedimo Koločep i *Calaphotium. Prva je u tome, što mjesto grčkoga o nalazimo e u našem jeziku. Òvu teškoću možemo da uklonimo na taj način, ako uzmemo, da je u Dubrovniku drugi dio grčkoga složenoga adjektiva elaphópus, elaphópodos bio preveden latinskom istoznačnom riječi pes, pedis »noga«.

Druga teškoća leži u tome, što ne, nalazimo nigdje u potvrdama Kdlopeč kao naš oblik, već samo Koločep. Opažamo dakle u hrvatskom obliku čudnu metatezu, koja je možda nastala pod utjecajem naše opće riječi čep; ali ne znamo razloga, zašto se umiješala ova riječ u oblik Koločep. Možda je tome uzrok kakva nama još nepoznata predodžba o vinogradarskoj vrijednosti ovoga otoka. Poznato je, naime, da se na Koločepu nalaze odlični vinogradi.

Što se tiče početnoga C- u Calaphodium mjesto *Elaphopodium, to možemo lako objasniti utjecajem drugoga imena ovoga otoka Calamota. Između Dalafota i Calamota u starom dubrovačkom govoru i onako je bila razlika samo u suglasnicima i i m. Zbog velike sličnosti mogli su naizmjence utjecati jedan na drugi.

Ovo lingvističko ispitivanje, ako u svim pojedinostima i nije posve pouzdano, dovodi nas do uvjerenja, da je Koločep u starom dubrovačkom govoru imao dva naziva, Calafata i Calamota. Prvi naziv bio je u uskoj vezi s imenom otoka Lopud. Zbog toga su se

dubrovački Romani morali odlučiti za jedan od ova dva izraza, kad su htjeli da označe Koločep. Oni su se odlučili za naziv Calamota. Od njih su ovaj naziv preuzeli Talijani, a u novije vrijeme i Hrvati i Srbi u Dubrovniku.

Oblik Koločep upotrebljava se samo rijetko u hrvatskom dubrovačkom narječju. Baš rijetkost upotrebe ovoga oblika može da nam objasni ono veliko izopačivanje staroga oblika Calaphodium, koje opažamo u Koločep.

I druga činjenica izlazi s nekom izvjesnošću iz ovoga ispitivanja, a ta leži u ovome. Oba otoka, koja leže u neposrednoj blizini, i Lopud i Koločep, zvala su se u dubrovačkim, dokumentima gotovo podjednako s malim razlikama. Zbog toga je nastala s vremenom potreba, da se razlika u imenu oba otoka jače istakne. To se postiglo’ tako, da se diferencija uvela ne samo u početni konsonant, već i n svršetak. Grčko *elaphópoda bilo je latinizirano pomoću vokalskoga latinskog sufiksa -ium. Trag toj latinizaciji, ako je naše tumačenje ispravno, očuvao se u hrvatskom obliku Koločep. Početak pomenur toga grčkog složenog pridjeva izmijenio se pod utjecajem naziva Calamotta.

činjenica, da jedan dalmatinski otok može imati dva naziva u jednom istom jeziku, kao ovdje u govoru starih dubrovačkih Romana, ne iznenađuje. Opazili smo to i prije, kad smo proučavali nazive otoka u zadarskom arhipelagu, naročito Pašmana i Pagai

Glavno naselje na ovome otoku ima drukčije ime nego što se zove sam otok. I u tome vidimo odstupanje od pravila dalmatinskih otoka, gdje se gotovo redovno glavno naselje zove jednako kao i sam otok. Ovdje se zove to naselje Gornje i Donje Čelo. Imamo tu istu riječ kao i na otoku Krku, gdje se najveća uzvisina iznad stare Baške zove Velo Čelo. Inače ova riječ služi kao ime mjesta vrlo rijetko. Nalazi se samo još jednom kao ime naselja u kotaru karlovačkom. Kao metaforički izraz za naselje položeno na uzvisini vrlo je lako shvatljiva. Složenica s ovom osnovom Čelopek služi kao oznaka terena ne samo kod Dubrovnika, nego i kod Zadra.

Zabilježiti još treba nazive rtova Ratac, deminutiv od rat, i Bulinjak, naziv, koji dolazi kao naziv potoka u NR Srbiji,6 Značenje je nepoznato. Neobični su nazivi rta Čavalika (10, prema Looudu) i rta i uvale Mačuš (11).

Bilješke:

1 Upor. Die Romanen in den Stadten Dalmatiens wahrend des Mòttel-alters, sv. I. str. 61, 89.

* Upor. moj članak u Nastavnom Vjesniku, XXIX (1921), str. 333 i si 9 Upor. Bartoli, Le Tre Basolche e la coppia basilica edi ecclesia u Re-šetarovu zborniku »Iz Dubrovačke prošlosti«, str. 413—428. Upor. još za e pee-

ma a arbor nucis seu nugata (od nucetum) g. 1428. u Lam. Rag, kod Jirečeka ■o. c. str. 91 i ime biljke botva za bèta kod Bernekera Slav. etym. Worterbuch str. 78.

* Sv. V, str. 212 prema Miklošiču Etym. Worterbuch der si. Spr. str. 125.

5    Upor. moj članak u Zeitschrift fiir romanische Philologie sv. L, str. 488 i si., sv. UV, str. 191 i sL

6    Akad. Rječnik, I, str. 730.

8. LOKRUM I DAKSA

I.

U elafitske ili. dubrovačke otoke moramo ubrojiti i ova dva mala, dražesna i ubava, od kojih prvi leži u otvorenoj pučini neposredno kraj Dubrovnika, a drugi pred gruškom lukom.

Kao što imena ostalih elafitskih otoka nijesu poznata iz starine, već iz srednjega vijeka, tako nijesu poznata ni ova dva. Dubrovački arhiv pruža i za njih obilje potvrda, za Lokrum zbog toga, što je bio sjedište glasovitog starog benediktinskog samostana. Zbog samostana na njemu često se spominje i Daksa.

Za oba imena ne pružaju stari dokumenti jedinstvenosti u pisanju, i to s obzirom na suglasnik i samoglasnik, koji se nalaze na početku obaju imena. Suglasnik d- na početku nekoga imena mjesta sastavljači dokumenata smatraju, naime, redovno kao latinski prijedlog de »od, iz« i zbog toga, kad pišu latinski, ispuštaju ga misleći, da će na taj način dobiti pravilniji latinski oblik za to ime. Suglasnik 1- na početku riječi smatraju opet latinski sastavljači listina kao romanski član pa ispuštaju i ovaj suglasnik misleći, da će se tako više približiti’ latinskom jeziku, koji nije poznavao člana. U istoj su neprilici latinski sastavljači listina i kod imena mjesta, koja se počinju samoglasnikom a.11 taj “početak identificiraju oni s latinskim prijedlogom ad »kod, u«, pa ga ispuštaju misleći i opet, da će ispuštanjem restaurirati pravilniji latinski oblik. Kad je trebalo da pišu imena ovih dvaju otočića u latinskim spomenicima, dubrovački latinizatori bili su na sto muka. Zbog toga nije čudo, što u pisanju njihovih imena nije moglo biti jedinstvenosti u srednjem vijeku, kad prvi put saznajemo za njih.

Etimolog, koji ima da objasni, šta ova dva imena znače i odakle potječu, također je na sto muka. On ne može da točno utvrdi, kojim konsonantima i vokalima su se ova dva imena prvobitno počinjala u latinskom jeziku, iz koga se razvio stari dubrovački romanski govor.-Mi, prema tome, ispitujući, ova dva imena, ne možemo da točno Utvrdimo njihovo piavo podrijetlo. Sigurno je tek toliko, da nijesu slavenska.

Najstarija poi vrda za Lokrurn potječe iz godine 1115.2, kad se piše Lacromono (s naglaskom na prvom o, kako se može zaključiti iz kasnijih oblika). Ali već godine 1200. latinizator drži početno 1-romanskim članom i piše latinski ovo ime de Aeramina (izgovori s naglaskom na n iz istog razloga). Pridjev izveden odatle pisao se lacromonense (monasterium); ovako g. 1270., 1237., 1238. i 1352. Dubrovački statut piše Lacrómomum i iacrimonénsis. Ove pseudola tinske potvrde ipak su dragocjene. Iz njih nanne ethnolog ‘ crpe saznanje, da je m u Lokrurn, kako se otočić hrvatski piše i zove, odnosno u Lacroma, kako ga danas Talijani pišu i zovu, nastalo asimilacijom od suglasničke grupe skupine nm. Ova istina dade se dokumentarno utvrditi, jer tu suvlasničku grupu zaista nalazimo god. 1366., kada se spominje (abbas monasterii sanctae Mariae de) La-crumna.

To je zacijelo oblik, koji se govorio u starom dubrovačkom romanskom govoru. On pokazuje ispadanje nenaglašenoga pretposljednjeg vokala, t. zv. penultime. Ali je već u tom govoru postojala tendencija, da se ujednači ili asimilira suvlasnička grupa mn. G. 1360. čitamo Lacruma, što može također da bude oblik, koji se govorio u tom govoru. Iz ovoga je pravilno nastao naš oblik Lokrurn, i to kao imenica muškoga roda, kakvi su gotovo svi dalmatinski otoci, izuzevši Premudu, Vrgadu, Korčulu i Šoltu, koji su i u našem jeziku ženskoga roda kao i u talijanskom. U ranijim našim studijama utvrdili smo, da su to posuđenice iz službenoga mletačkog govora. Mletačka službena upotreba i talijanska škola dala je ovim oblicima veliki prestiž, pa su iz talijanskoga ušli i u naš jezik.

Pravilo o muškom rodu za dalmatinske otoke ne vrijedi ni . onda, kad su njihova imena dobila oblik naših pridjeva. To su Lastovo, Biševo i Čiovo. Rekli smo i razlog, zašto je tako. Ima se razumjeti opća riječ ostrvo.

Latinizator!, koji pišu latinske povelje, prave od dubrovačko-romanskih oblika Lokrumna i Lacruma nove oblike ispuštajući početni slog la- zbog toga, što ga smatraju talijanskim članom, pa pišu ime našega otoka i Crumna, Cruma, Croma.

Treba sada još da objasnimo, odakle je ono izmjenjivanje samoglasnika o pored u. Kako se ovo o javlja već u 12. vijeku, teško je misliti, da bi ta pojava mogla biti neko toskaniziranje ili venecija-niziranje dubrovačkoga romanskog oblika Crumna. Vjerojatnije mi se čini, da se tu radi o starom dalmatinskom romanskom izgovoru, koji također djelomice zamjenjuje dugo latinsko u sa o.3

Zbog svega toga vrlo je vjerojatno, da ovo ime potječe od latinske riječi acrumen (gen. aeraminis s dugim u), što znači »kiselo voće«, talijanski agrume. To bi značilo, da je Lokrurn, koji se i danas odlikuje bujnom vegetacijom, bio zasađen stahaljem, kojega je plod bio kiseo (naranče, limuni).

247

Što se tiče prijelaza latinske imenice iz treće deklinacije u prvu, to se može objasniti činjenicom, da su sva romanska imena dalmatinskih otoka, uzevši ovamo i Arbe, ž. r.,; i to na -a (prema lat. insula,-tal. isola). Ali. i ne mora da je to razlog, jer ima romanskih dijalekata, gdje je. latinski acrumen prešlo u prvu deklinaciju: agrumna (Napulj), la grama (tal. prov. Marche), u Kalabriji agrarnu pored grama »prugno«.4

# *

$ *

Arhivske potvrde za otok Daksa isto su tako nestalne s obzirom na početni konsonant. Dokumenat iz g. 1292. piše (in loco sancti Sa-vini de) Daxa. Ovaj latinizator očigledno smatra, da d- pripada osnovi riječi. Dragi opet piše god. 1350. (lo monastero de) Achxa, gdje se vidi, da d- smatra latinskim prijedlogom pa ga ispušta.

Suglasnička grupa ks nije bila podvržena u starom dubrovačko-romanskom govoru jednačenju ili asimilaciji. Zbog toga se ona piše a ovoj riječi u dokumentima, a i danas se još točno izgovara. Ta je grupa karakteristična za dubrovački romanski govor i njom se oštro razlikuje od romanskih govora na Apeninskom poluotoku. Ima ipak i dubrovačkih dokumenata, koji tu suglasničku grupu ujednačuju onako kao u talijanskom jeziku, dragim riječima, koji talijaniziraju ime dubrovačkoga otoka. Ovom se postupku ni najmanje ne čudimo. Vidjeli smo ga već u pisanju imena dubrovačkih otoka Šipan i Šu-met: Giuppana i Gionchetto, gdje je samo početak imena toskani-ziran, a ostali dio naziva ostao je onakav, kakav je bio u starom dubrovačkom romanskom govora. Talijaniziranje u pisanju otoka Daksa opažamo već g. 1284., kad se piše (sanctus Sayinus de) Das-sa, ili g. 1322., kad čitamo (monasterio de) Asse ili (de) Assa.

Teško je sigurno kazati, šta znači ova riječ. Možda je isto što i latinska axis »rudo ili osovina«.5 Pored axis mora da je postojao već u latinskom i oblik axa, jer imamo u romanskim jezicima odatle izvedene imenice axilis i axalis. Ako je ispravna ova etimologija, onda bi to bio metaforički naziv za duguljasti otočić, koji se kao uska zavrnuta osovina ispriječio pokraj Lapada u Graškom zalivu. Paralelu za ovakav naziv imali bismo i u imenu školja Ruda (s kratkim silaznim akcentom na u), koji se nalazi pred Šuđurđem na Šipanu.

II-

Ako identificiramo elafitske otoke s dubrovačkima i ovamo ubrojimo i Lokram, onda moramo tu računati i četiri otočića ili školja pred Cavtatom. Austro-ugarska specijalka ima za njih talijanski kolektivni naziv Pettini di Ragusa vecchia. Ovamo idu dva koji nose svetačke nazive Supetar i Superka < Sanctus Petrus i sancte

248

Petr(omiM)a, i dva, koja je teže etimologijski tumačiti, Bòbàra i Mr-kan.6 Posljednji se zove tal. Mercana, a ovako se zvao od 13. vijeka i u dokumentima. Čini se, da su oba nekada izazivala izvjesne danas nepoznate folklorne predodžbe, jer je Palmotić držao, da su to nekada bili vilenici. Kako se u 14. vijeku talijanski pisao i Marcana, nastalo je u Cavtatu mišljenje, da se na njemu nalazila crkva sv. Marka. Vjerojatnije je od ovoga mišljenje, da je od iste latinske osnove, od koje mrkijenta, koju smo riječ kao toponim vidjeli u lastovskom otočkom skupu. Prvobitno značenje bilo bi »hrid, greben«.7 Bobara je možda barbaria. (insula), ali Cavtaćani više vole vidjeti u ovom imenu Sancta Barbara8.

I pred Lapadom stoji oko sedam sitnih školjića, koje jugoslavenska specijalka zove Grebeni, a austrougarska Pettini istoga značenja. Njih je djelovanje mora odcijepilo od Lapàda. Narod ih zove Kantenari. Zacijelo je to latinska riječ, ali nije sigurno koja.9

Bilješke:

1 To se vidi i u pisanju imena Obrovac u doba hrvatske narodne dinastije, koje se piše latinski pored Abravizo još i Bravizo i Brauzo.

*    O svim potvrdama za ova dva otočića upor. mo* članak u praškom slavističkom časopisu Slavia X, str. 463 i 482.

*    O tom-problemu bavit ću se drugom prigodom. Upor. na Mljetu Rope za rupee.

*    Upor. Rohlfs, Dizionario dialettale delle Tre Calabrie, I, str. 77.

6    Nalik je i na predindoevropsku riječ epirotsku daxa, koja znači »more«, a potvrđena je kod Klementa Àléksandrijskog u 3. vijeku poslije naše ere. Upor. Buđimir, Revue intemationale des Etudes balkaniques, sv. II, str. 201 i A. Mayer, Glotta XXIV, str. 186.

« Akad. Rječnik, VII, str. 63.

7    Upor. mogiu studiju u Nastavnom Vjesniku, XXIX (1931.) str. 335 s. v.

8    Zore, Dubrovačke tuđinke, str. 4. Mišljenje Cavtaćana nije vjerojatno, jer se u Dubrovniku ova svetica pojavljuje s grčkim fonetizmom Sutvara (na Sipanu). Upor. moju studiju u časopisu Slavia, X, str. 482.

*    U pomenutoj studiji Slavia X, str. 481, bilj. 4 pomišljao sam na latinsku izvedenicu od caput »glava«, i to od augmentativa capito: capiton -arius »glavešine«. Za ovo tumačenje, da se može primiti kao isoravno, trebalo bi potvrda iz dokumenata.

OSTAVITE SVOJ KOMENTAR