Srednjodalmatinski otoci su među najljepšim otocima Sredozemlja. Od najranijih vremena oni su bili napučeni, za njih su se tukli i na njima su se naseljavali razni narodi uključujući Mlečane, Bizantince, Rimljane, Grke i Hire. Današnjim posjetiocima ovih otoka može izgledati stran značaj kojeg su nekoć imali. Međutim, ključ razumijevanja povijesti ove regije leži u vezi koju ovi otoci čine između istočne i zapadne obale Jadrana. Najranijim pomorcima trebale su česte i sigurne luke, a plovilo se po pravilu od mjesta do mjesta koje se vidi na obzoru. Ovi otoci tvore tako najsigurniji put iz Grčke prema sjevernom Jadranu gdje su se spajali veliki trgovački putevi što vode prema srednjoj i sjevernoj Europi. Otoci imaju i stratešku važnost zbog koje se u prošlosti često ratovalo.

U svim razdobljima očituje se ipak izrazita osobitost kulture na otočju. Uvjeti života i s vremenom oblikovan kulturni krajolik te utvrđene tradicije djelovali su tiho, ali postojano, uvjetujući prožimanja zatečenih populacija i onih koje su prolazile.

S druge strane, ovi otoci se nalaze vrlo blizu dalmatinskog kopna: njihova se prošlost ne može proučavati izdvojeno. Odnosi tijekom poznate povijesti nisu nikada bili jednostavni, a za starija razdoblja valja ih tek istražiti. Neke aspekte ipak možemo izdvojiti.

Ponajprije, ovo otočje se nalazi pred dvama najvažnijim prolazima koji povezuju prostranu unutrašnjost s Jadranom – to je područje današnjeg Splita (i antičke Salone) i ušće Neretve. Djelomice se milenijske borbe za otočje mogu razumjeti i kao sukobi oko kontrole nad ovim važnim područjima na kopnu.

Kulturne, etničke i političke promjene na kopnu neizbježno su utjecale na otočje. Posebno žestoki sukobi izbijali su u razdobljima kada su na kopnu nastajale moćnije tvorevine za koje je kontrola nad otočjem imala životnu važnost. Radilo se ne samo o otvaranju prema Sredozemlju, nego i o posebno jakim vezama s Italijom preko “otočkog mosta”, a posve je prirodno da je mnogo značila i kontrola nad uzdužnim jadranskim rutama. Grčka književnost sačuvala nam je nešto vijesti o drevnoj libumskoj dominaciji, a na Visu se njegovala predaja o Joniju, legendarnom gospodraru Jadrana. Kasnije su ilirski kraljevi djelomice zagospodarili otočjem, prije nego je započelo rimsko osvajanje područja. Slične okolnosti javljaju se i u srednjem vijeku: nakon rasula rimske Dalmacije polovinom 7. st. etnički potpuno slavenizirani otoci dolaze u sklop različitih političkih cjelina, trajnije pod hrvatsko kraljevstvo, ali će Mlečani uporno nastojati nametnuti svoju vlast.

Dramatična povijest srednje Dalmacije odražava se u arheološkim i povijesnim spomenicima razbacanim po krajoliku. Stare grobne humke, prapovijesne gradine, grčke kolonije, rimske vile i bizantske utvrde svjedoci su značaja otočja kroz milenije europske povijesti.

Ono što projekt Jadranski otoci proučava jest kako su otoci napučeni i kako je čovjek koristio ovaj prostor od najranijih vremena pa do dolaska Hrvata. Najstarije zajednice u ovoj regiji bili su lovci-sakupljači koji su ovdje živjeli prije više od 13.000 godina (špilja Kopačina na Braču), u vrijeme gornjeg paleolitika. Nažalost, većina naselja ovih stanovnika moglo je nestati koncem ledenog doba kada je Jadransko more potopljeno između 8500. i 6000. god. pr. K. Nakon toga razdoblja otoci su naseljeni ljudima koji su se bavili zemljoradnjom. Datumi dobijeni takozvanom C 14 metodom iz njihovih naselja pokazuju da se poljodjelstvo širilo s juga ka sjeveru nakon 8. milenija pr. K. Među srednjodalmatinskim otocima ovo razdoblje, poznato pod imenom neolitik i eneolitik, zastupljeno je skoro isključivo u špiljama. Na Hvaru to su Markova, Grapčeva i špilja u Pokriveniku. Iznimku u ovom pravilu otkrio je projekt kada je na Palagruži pronašao nalazište na otvorenom iz ranog neolitika. Otok Palagruža dao je tako najstarije podatke o plovidbi Jadranom u ranom neolitiku (si. 4). S tim je dokazano da komunikacija otočkim lanacem bila važna još prije 8000 godina!

Prva upotreba metala u Dalmaciji očituje se u jednostavnim bakrenim, a kasnije i brončanim predmetima, lz vremena ranog brončanog doba podaci su ograničeni na pojedinačne nalaze ili na grobne humke – gomile. Otkriće ranobrončanodobnih nalaza na Veloj Palagruži, pokazalo se, stoga, jako uzbudljivim. Na Visu i Svecu nalaze iz ovog razdoblja otkrili smo u špiljma, a na Hvaru je velika grupa gomila vezana uz rano brončano doba. Dapače, izgradnja groblja s gomilama u Viri na otoku Hvaru, ukazuje da u njemu možemo vidjeti prvi javni ritualni spomenik, te da se on može vezati uz obred plodnosti zemlje. Plodna zemlja na dalmatinskom kršu veoma je osjetljiva te su rani zemljoradnici, možda još od same primjene poljodjelstva, u vrlo kratkom roku bili pogođeni smanjivanjem plodne zemlje uzrokovane erozijom.

Na otocima su skoro posve nepoznati dokazi o naseljima i korištenju zemlje u srednje brončano doba, a slično je i na drugim mjestima srednje Dalmacije. Tek će se u kasnom brončanom dobu osjetiti porast naselja uglavnom vezana uz utvrđena brda – takozvane gradine. Naš rad na otocima ukazuje da su veće gradine smještene na položajima koji im omogućuje kontrolu plodnih površina, resurs koji je zbog spomenute erozije bio itekako važan. Još značajniji su nalazi mikenske keramike u Škripu na Braču (si. 23) koji sugeriraju da su pri kraju drugog milenija pr. K. postojale veze s Grčkom ili sa zajednicama koje su bile u vezi s Grčkom.

Po mnogo čemu željezno doba slično je kasnom brončanom dobu. U tom razdoblju također dominiraju gradine, ali čini se kako su više vezane uz vanjske kontakte. Od posebnog

je značaja nekoliko lokaliteta gdje su prisutni grčki pretkolonijalni nalazi. To su grad Hvar, Talež na Visu i Palagruža. Za vrijeme tog perioda izgleda da vidimo dokaze o najranijoj grčkoj trgovini s lokalnim zajednicama. Grci su očito poštivali veze naših otoka sa susjednom Italijom i etrurskim naseljima na vrhu Jadrana. Tada su, vjerojatno, zamjerili da otoci imaju zemlju i da ih mogu kolonizirati. Poznato nam je nekoliko kolonija na ovom prostoru, no još vlada rasprava koja je najstarija. Kolonija na Visu, zvana Issa, sirakuška je kolonija, osnovana u nepoznatim okolnostima, možda kasnije od Farosa na otoku Hvaru. Prva kolonija koja se može pouzdano datirati je ona u Starom Gradu utemeljena 385/4. pr. K. od stanovnika otoka Parosa u Egejskom moru. Godinu utemeljenja zabilježio je Diodor. Diodror donosi dramatičan opis u kojem spominje kako je grad utemeljen, a potom i napadnut od lokalnog stanovništva. Prema njegovom pisanju spas je došao u zadnji čas kgda je flota Dionizija sirakuškog zaštitila koloniste (v. str. 5).

Bez obzira koja je kolonija nastala prije, njihova sudbina dosta je različita. Faros su možda kontrolirali lokalni dinasti, i vjerojatno je doživio nagli pad, a možda je i napušten tijekom 2. st. pr. K. S druge strane Vis, koji su opsjedale ilirske snage za vrijeme prvog ilirskog rata (228. god. pr. K.) izgleda da je zadržao svoju neovisnost, a čak je i utemeljio nove naseobine na otocima i na susjednom kopnu. Osim na Visu, na dragim su otocima domorodci živjeli bez većih promjena. Nejasno je još kada su otoci došli pod izravnu rimsku vlast, ali su Faros i Issa defacto bili u

rukama Rima već krajem 1. st. pr. K. Nakon što je ovo područje uključeno u Rimsko Carstvo, Salona (u blizini Splita) postaje glavni politički i ekonomski centar u Dalmaciji. Otoci su izgubili svoju stratešku važnost, no Pax Romana im je omogućila nesmetan gospodarski razvoj.

Sudbina otoka u kasnom carstvu manje je jasna. Tijekom 4. st. po. K. Dalmacija je prelazila između Zapadnog i Istočnog carstva, ali se čini da otoci nisu bili pogođeni građanskim ratovima toga razdoblja. U 5. st. ova regija je funkcionirala kao skoro neovisan teritorij pod upravom comes rei militaris iz Salone. Nakon toga prelazi u ruke Gota, zatim Bizantinaca a u prvoj polovini 7. st. zauzimaju je Slaveni, odnosno Hrvati. Sudbina srednjodalmatinskih otoka u ovom razdoblju je nejasna. Otoci su nedvojbeno bili važan izvor hrane sve dok su gradovi na obali funkcionirali. No kad su gradovi pali ili se ugasili na otocima, izuzimajući Brač, arheoloških dokaza o životu u ranom srednjem vijeku ili nema ili su izuzetno rijetki.

Projekt Jadranski otoci registrirao je preko 2000 arheoloških nalazišta koji jasno pokazuju bogatu povijest tog kraja. Ova knjižica suviše je mala da bi u njoj mogli izložiti sve te rezultate. Prigoda je da ipak prikažemo kratke sažetke s nekih najvažnijih nalazišta na svakom otoku, počevši od najudaljenije Palagruže pa do Šolte koja je najbliža dalmatinskom kopnu. Na kronološkoj tabeli koja slijedi prikazana su nalazišta koja se spominju u tekstu i vremenski period kojem pripadaju.

Kronološka tabela za ključna arheološka nalazišta srednjodalmatinskih otoka

Datum

7-800

Razdoblja

Dolazak Hrvata

Nalazišta

po Kristu

Dominacija Rima

Rimska Issa i Farija

prije Krista

5-300

Grčka kolonizacija

Utemeljenje grčkih kolonija Faros i Issa

Gradina u Hvaru i na Taležu. Grčko svetište na Palagruži?

1000

Željezno doba

Mikenski kontakti na Braču Prve gradine

2200

Brončano doba

Grobovi pod gomilama, početak groblja u Viri

6000

Neolitik

Grapčeva and Krajicina špilja Početak zemljoradnje i prvi dokazi o prekomorskim vezama na Palagruži

13000

Gornji paleolitik

Lovci-sakupljači u Kopačini (Brač)

Arheološka baština srednjodalmatinskih otoka:
stanje i problemi

Jedna od najvažnijih mogućnosti projekta Jadranski otoci jest njegova sposobnost da pruži kvantificirane podatke o stanju sačuvanosti spomenika kulture na prostoru gdje su istraživanja obavljena. Ovakve informacije mogu se koristiti kako bi se stvorila realna politika prema zaštiti i konzervaciji nalazišta. Tako, na primjer, prethodna analiza ovih informacija ukazuje daje sve do nedavna uništavanje spomenika kulture na otocima bila sporog rasta i većinom je bilo uzrokovana erozijom tla ili poljodjelskom djelatnošću. Međutim, postotak uništavanja dramatično je porastao u proteklih 30 godina, a trenutačno stanje prikazano je na donjoj tabeli, (podatci u postocima):

Brač

Šolta

Hvar

Dobro očuvani

43

37

52

Djelomice oštećeni

16

5

13

Oštećeni

16

13

3

Uništeni

9

11

13

Iskopani

14

10

19

Većina oštećenja zabilježenih u tabeli rezultat je razvoja masovnog turizma te izgradnje turističkih pogona i odgovarajuće infrastrukture. Određeni tipovi nalazišta posebno su ugroženi ovakvim razvojem. Značajan dio impresivnih ograda grčkog katastra u Staro- gradskom polju na Hvaru, već je posve nestao, no najčešća žrtva su pretpovijesne kamene grobne humke po otocima koje se uništavaju i pretvaraju u tucanik za betonsku gradnju (si. na str. 36). Ipak, najviše se uništavaju pretpovijesne kamene gomile.

Slučaj hidroarheologije

Napuštajući kopno nećemo se puno iznenaditi kada shvatimo da je obalno more srednjodalmatinskih otoka također jedan od najprivlačnijih arheoloških predjela na istočnom Jadranu. Ovdje se javljaju skoro sve vrste podvodnih arheoloških nalaza ili lokaliteta koji pripadaju svim povijesnim razdobljima i potječu s raznih krajeva Sredozemlja. Većina nalazišta koncentrirana je oko Hvara,

osobito na njegovom jugozapadnom dijelu, zatim oko Palagruže, Sveca i Visa, a puno manje oko Brača i Šolte. Dobar dio ovih nalaza je unikatan. Ovoj ocjeni treba, međutim, pridodati i izrazito velik stupanj oštećenosti nalazišta, zatim mali udio stručnog poznavanja materije, slab uvid u stvarno stanje nalazišta, otuđivanje nalaza, te nedostatan stručni interes. Uzevši u cijelini, koeficijenti koji određuju razinu istraženosti i stanja podmorskih nalazišta, daleko su ispod razine onih kopnenih.

Zadatak projekta Jadranski otoci od samog je početka bio usmjeren da pored znanstvenih činjenica utvrdi i one koje bi mogle poslužiti kao putokaz za stvaranje jednog novog, sustavnog i primjerenijeg programa istra

živanja, zaštite pa i populamoznanstvene promocije podmorskih nalazišta na području sre- dnjodalmatinskih otoka. U tom smislu do sada je jedino cjelovito obrađeno područje otoka Hvara. Od nešto više od 220 nalazišta oko Hvara oko 50% nalazišta je više ili manje oštećeno, oko 25% uništeno, dok je ostalih 25% netaknutog ili nepoznatog stanja. Stručno je istraženo ili pregledano oko 10% nalazišta, a prvi izvjestitelji o nalazištima su, u oko 75% slučajeva, lokalni sportski ronioci (si. 29). Vremenski raspon nalaza je od 5. st. pr. K. pa do srednjeg vijeka, a od ukupnog broja glavnina spada u razdoblje 2. i 1. st. pr. K. Najčešći nalazi su amfore tipa Lamboglia 2.

OSTAVITE SVOJ KOMENTAR