Medvjedica je zaštićena zakonom kao kritično ugrožena vrsta, a špilja je po ovome sisavcu i dobila ime. Drugi pak sisavac kojeg se često susreće u akvatoriju otoka Visa je dobri dupin (Tursiops truncatus)  zbog kojeg je područje akvatorija dio ekološke mreže pod šifrom HR3000469.

Medvidina špilja smještena je na južnoj strani srednjodalmatinskog otočića Biševa, nedaleko od Komiže na Visu. Zaštićena je 1967. godine kao geomorfološki spomenik prirode. Njezin otvor na površini mora relativno je velikih dimenzija i premašuje visinu od 20 m, a širok je 14 m. No ove se dimenzije smanjuju prema unutrašnjosti špilje. Na samom kraju, špilja je jako uska i niska, a njezina potpuna dužina od 160 metara završava malom plažicom.

Medvidina špilja značajna je kao nekadašnje i potencijalno sadašnje stanište jednog od najugroženijih sisavaca na svijetu, sredozemne medvjedice (Monachus monachus ), vrlo rijetke vrste tuljana, koja je gotovo nestala iz Jadrana i rijetko se može vidjeti.

National geographic (kolovoz 2005.)

Prije točno godinu dana, u srpnju 2004., objavili smo članak o Adrijani, sredozemnoj medvjedici, jadranskoj maskoti Hrvatske, “morskom čoviku” kojega su ljudi otjerali, da ne kažemo istrijebili iz čistih, plavih voda našega mora. Članak nije pretjerano odisao optimizmom u pogledu mišljenja da bi se ta morska sirena možda mogla vratiti, nakon što je posljednji put provjereno viđena davne 1993. godine. A sada je poput bombe odjeknula vijest, praćena TV- snimkom, da je medvjedica viđena u lošinjskom arhipelagu! I sva nepotvrđena viđenja proteklih godina dobivaju drukčiji smisao — medvid još pliva Jadranom.

Prisjetimo se — sredozemna medvjedica (Monachus monachus) jest sisavac i spada u red perajara (Pinnipedia), porodicu tuljana (Phocidae), rod morskih medvjedica (Monachus) i jedini je tuljan toplih mora. Procjenjuje se da joj je populacija svedena na samo če- tiristotinjak jedinki, uglavnom u Grčkoj i Turskoj. Duga je do tri metra i mase do 450 kg, hrani se ribama, glavonošcima i rakovima  (10-12 kg dnevno), vrlo je inteligentna, odlična vida i sluha, a za razmnožavanje i odmor nužne su joj pješčane plaže ili ravne stjenovite obale, te spilje sa žalima i mir. Unatoč tomu što je Adrijana kod nas zaštićena još od 1935. (što je prva takva odluka na svijetu), sredozemna je medvjedica izgubila bitku s ribarima, turistima, civilizacijom. Ima li nade da će nam se za stalno vratiti?

Jasna Antolović, biologinja i predsjednica Grupe sredozemna medvjedica, koja od 1995. intenzivno radi na zaštiti te plemenite životinje i stvaranju preduvjeta za njezin povratak i opstanak, optimistična je: “Vjerujemo da medvjedica ima svoju koloniju u Jadranskom moru s oko 20 jedinki. Viđene su jedinke od 2 do 2,5 m te manje do metra i pol, što znači da ima i odraslih i mladunaca te da se ta inteligentna i lijepa životinja vratila. Tim više tek sada valja raditi na njezinoj zaštiti, na edukaciji pučanstva i ribara, razvijanju svijesti svih nas te aktivnim potezima lokalne samouprave, vladinih i nevladinih institucija i udruga. Pravi posao tek počinje!”

Ipak nije sve tako crno!

More (studeni 2014.)

Hrvatsku je javnost krajem kolovoza potresla vijest da je u uvali Vela Draga na Ližnjanu pronađena mrtva sredozemna medvjedica koja je tjednima uveseljavala Puležane. I mi iz Mora ostali smo bez riječi jer smo ju posljednjih godina dobro upoznali više puta pišući o njoj te pažljivo prateći rad grupe „Sredozemna medvjedica” s Jasnom Antolović na čelu, koja je proteklih godina nesebično trošila svoje slobodno vrijeme i novac kako bi organizirala sustavno praćenje i nadzor njezina pojavljivanja. Medvjedica se posljednjih mjeseci ponašala neuobičajeno pitomo te se bez straha izležavala na pulskim plažama i plivala među ljudima, ne obazirući se na znatiželjne kupače. Činilo se kao da traži društvo i publicitet, što ju je i lansiralo na brojne stranice hrvatskih tiskovina i središnje nacionalne TV dnevnike. Isprva kao simpatičnu i dobroćudnu životinju, a potom i viješću o izgonu na pet godina makedonskog državljana koji ju uznemiravao te konačno tužnom vijesti o smrti pulskog „morskog čovika”.

Uginula jedinka prevezena je zatim na obdukciju, gdje je potvrđeno je da je riječ o staroj ženki, a ustanovljena je i gnojna upala pluća te brojne dege-nerativne promjene uzrokovane starošću, a što je bilo presudno za smrt medvjedice te je uzrokovalo zatajenje srca. Nedostajali su joj brojni zubi, a u zadnjih nekoliko mjeseci života značajno je smršavjela izgubivši vjerojatno i pola svoje tjelesne mase. Uginulu medvjedicu članovi Grupe prvi put su susreli i fotografirali u ožujku 2009. te su ju otad sustavno pratili, pa je 15. svibnja prvi puta zabilježeno krvarenje u slini.

Pratili su ju sedam dana prije uginuća te su znali za obilno izbacivanje krvi iz usta koje je trajalo zadnja tri dana njezina života, a naposljetku su osigurali mjesto uginuća po dojavi Centra 112. Važno je ipak u svemu tome da životinja nije uginula od posljedica ljudskog djelovanja već od prirodnih procesa. Jasna nam je pojasnila da divlje životinje poput medvjedice ne ugibaju od starosti već od neizbježnih kroničnih upalnih procesa i drugih bolesti.

Za utjehu brojnim ljubiteljima tih simpatičnih stvorenja, znalci iz Grupe kažu da „morski čovik”, zapravo, nikada nije potpuno nestao iz istočnog dijela Jadrana, kako se godinama tvrdilo. Da sve ipak ne bude tako crno i da skeptici ne bi pomislili kako je uginula jedinka bila i zadnja na Jadranu, veseli činjenica da se danas pouzdano zna kako u nas ima i drugih primjeraka sredozemne medvjedice, od kojih su neki vjerojatno i potomci uginule životinje.

Tako su, recimo, zabilježena viđenja drugih, različitih medvjedica, i to 30. srpnja u Primošte-nu, o čemu postoji fotografija koju ovom prilikom ekskluzivno objavljujemo, a koja je slikana istovremeno kad je naplaćena prva kazna za uznemiravanje jedinke u Gortanovoj uvali u Puli, zatim 3. kolovoza kod Prokljan-skog jezera, 24. kolovoza u uvali Lovište na Pelješcu te 27. kolovoza u Velebitskom kanalu, gdje je u kratkom vremenu bilo čak tri viđenja.

Tako brojne dojave svjedoče o tome da je grupa „Sredozemna medvjedica” uspjela senzibilizi-rati javnost o problematici te životinje pa je praćenje njezina pojavljivanja danas mnogo lakše, jednostavnije i brže, te i dalje apeliraju građane Hrvatske da im dojave svako njezino viđenje. Inače, u sustavni moni-toring od 2009. godine uključena je JU Kamenjak, a od ožujka 2014. godine i JU Natura Histrica te se takav način praćenja nastavlja i dalje.

Udruga koja zna da je more živo

Udruga sredozemna medvjedica organizator je velikog broja predavanja/tribina (dia/LCD projekcije), dječjih radionica »More je živo« o podmorju, te zaštiti biološke i krajobrazne raznolikosti po cijeloj zemlji. Kontinuirano tiska i besplatno distribuira višejezični poster i slikovnicu o životu sredozemne medvjedice. Tiskani materijal se koristi kao obrazovni u vrtićima i osnovnim školama unutar prioritetnih područja. Tiskane razgled- nice/upitnici (crteži vrste raznih dobnih uzrasta), služe za prikupljanje informacija o viđanju sredozemne medvjedice po Jadranu. Edukativni materijal se koristi za intenzivnije učenje o prirodi i zaštiti okoliša, uz terenski rad, na lokalnom području.

Udruga je bila inicijator prikupljanja potpisa za organiziranje i provedbu referenduma u Komiži protiv tovilišta tuna u uvali Stupište. Članovi udruge su svojim edukativnim aktivnostima što su ih provodili od 11. lipnja 2002. do 31. siječnja 2003. godine putem predavanja i tribina, razgovora s ribarima i ostalim pučanstvom uspjeli ukazati na problem koji bi nastao u moru i okolišu uvale Pištica – Stupište. Na toj lokaciji postoji prirodni podmorski izvor pitke vode (izvor Pištica pitka voda za cijelu Komižu). Podmorje cijelog područja Komiže ima neprocjenjivo važnu floru i faunu (crni koralj, dvobojne gorgonije, livade cvjetnice) i neobično je važno sačuvati bioraznolikost mora. Referendum je održan 2003. godine. Komiža je rekla »ne tuna«.

Natjecanja likovnih i literalnih radova (životinjski i biljni svijet ) koja se organiziraju u vrtićima i školama omogućuju razmjenu informacija. Učenje i opažanje u prirodi pruža mogućnost stjecanja novih tehnika u zaštiti okoliša. Čovjek nije samo pasivni promatrač, već je aktivni sudionik u zaštiti okoliša, ali i sukrivac za svoje neprimjereno ponašanje prema prirodi.

OSTAVITE SVOJ KOMENTAR