V. OPĆI PREGLED JADRANSKIH OTOČKIH SKUPOVA S GLEDIŠTA TOPONOMASTIKE
I.

Sadržaj: I. kvarnerski skup, II. zadarsko-šibenski arhipelag, III. otoci srednje Dalmacije, IV. otoci južne Dalmacije, V. opći pregled jadranskih otokih skupova s gledišta toponomastike

Promatrajući dosada problem romanstva i slavenstva na našim jadranskim obalama išli smo od jednoga do drugoga otoka. Na prvi pogled činilo bi se, kao da nijesmo imali na umu veće otočke grupe, već samo pojedine otoke. Ali i pri ispitivanju ovoga problema, koji je u isto doba i etnografski i lingvistički, nametala nam se ipak sama od sebe, već u pdčetku, potreba da mnogobrojne otoke maše istočne jadranske obale svrstamo u’veće ili manje grupe.

Ovako grupiranje nameće se i onda, kad se ti otoci proučavaju sa gledišta geografskoga ili geološkoga, ili s bilo kojih drugih naučnih gledišta, tako biljne geografije, ekonomske produkcije i t. d. Ali u svim ovim slučajevima principi grupiranja ne mora da budu jednake prirode, i to zbog različitih ciljeva, koji se žele naučno utvrditi.

Za naš problem osnovna su ova pitanja:

1)    S kojih točaka susjedne obale dobiše jadranski’otoci svoje najstarije slavensko stanovništvo?

2)    Kakvo su stanovništvo zatekli najstariji slavenski kolonizatori na njima?

3)    Kako su Slaveni izmijenili topografsku njihovu nomenklaturu?

4)    Kakvih je tragova ostavilo predslavensko stanovništvo na njima?

5)    Ako je na zajedničkom prostoru postojala u prvom početku kakva simbioza između oba elementa, pita se, kakve je prirode bila ova zajednica u etnografskom, lingvističkom i ekonomskom pogledu i kakav je bio dalji razvitak ove simbioze. Koji je elemenat izašao kao pobjednik iz nje i zbog kojih razloga?

6)    Pored ovih OSnovnih pitanja javlja se napokon i pitanje, kako je djelovala u navedenim pravcima mletačka uprava pa našim otocima; a naročito, kakve su tragove ostavila na našim otocima brojna metanastatička kretanja pučanstva s dalmatinskoga kopna, koja su bila izazvana turskim ratovima.

250

11.

Polazeći sa gledišta ovih pitanja, nema sumnje, da se naši dalmatinski otoci dadu isto onako grupirati kao i u slučajevima, kad se proučavaju s drugih naučnih gledišta.

Polaznu otočku grupu za naše studije, kad smo ih pisali za Jadransku Stražu, sačinjavali su oni dalmatinski otoci, kojih najstarije slavensko pučanstvo potječe od Neretljana. To su: Brač, Hvar, Korčula, Mljet, Vis i Lastovo.

Za ovu grupu utvrdili smo i najstariji slavenski kolektivni naziv, očuvan u dokumentima iz doba narodne hrvatske dinastije, na žalost samo u latinskom pridjevu morsticus, koji je izveden od našeg pridjeva morski. Naš naziv zemlje, od koje je izveden ovaj pridjev, nije se očuvao u hrvatskom obliku. Prema Konstantinovu grčkom nazivu starohrvatske župe Parathalassia možemo ipak zaključiti, da je glasio ili Primorje ili Pomorje. Prvi naziv je običan i danas kod južnih Slavena, drugi su nekada upotrebljavali baltički Slaveni.

Dragocjen podatak, da je postojao kolektivan naziv za otočki skup, pružio nam je latinski naziv za nj iz doba hrvatske narodne dinastije. Bio je to latinski naziv zemlje Maronia i od tog naziva izveden latinski pridjev marianus.1 Prvi naziv protumačili smo kao latinizirani oblik iz govora domaćih (po svoj prilici splitskih) Latina.

Latinski suvremeni pridjev mogao bi da sadržava na latinsku izopačenu fonetiku iz domaćega romanskog narječja, kako se govorilo u Splitu. Mjesto ispravnoga klasično-latinskog pridjeva marinus »morski«, moglo se govoriti u splitskom narječju *marainu. •Od ovoga domaćeg oblika mogao je da napravi učeni ‘splitski latinizator pridjev marianus, da dobije bolju vezu s lat mare »more«.

Primijetiti ipak treba, da je sve ovo, što kažem, samo lingvistička konstrukcija, u koju se može vjerovati, ali nikakva činjenica, koja se mora kao istina primiti.

Kako biva i u romanskim zemljama, tako se događa i u Splitu, kad je riječ o najstarijim fonetskim pojavama domaćega jezika. Najstarije riječi, koje su pripadale jadranskim Romanima ili Slavenima, nijesu vjerno i točno zabilježene, onako, kako bi to učinio današnji dijalektolog, kad ispituje narječja ovih krajeva; već je srednjovjekovni latinizator dao klasični latinski izgled riječima domaćega govora. Tako je našem pridjevu morski dodao još latinski sufiks -icus i pisao, prema suglasniku slavenskoga lokativa, na latinsku morsticus; a oblike, koje su govorili splitski Romani, pisao je Maronia, marianus mjesto klasičnolatinskih Marinia, marinus.

251

Na ovom otočkom skupu našli smo tragova domaćem romanskom govoru u nazivu službenika ondašnje administracije bucarius, mjesto klasičnolatinskog vicarius. ,

Našli smo, nadalje dosta starih romanskih ostataka u toponomastici.

Slavenska toponomastika ovoga otočkog skupa pokazala je ne samo razna prilagođivanja romanskih naziva slavenskom izgovoru,, nego se ispoljila i kao osobito kreativna. U golemoj većini topografska nomenklatura za naselja, brda, obale, čestice zemalja i t. d., sasvim je naša. To smo sve vidjeli u pojedinostima, uza sve, što nismo mogli da sistematski obradimo sve slavénske toponomastičke motive.

Koliko je toponomastika ovih otoka predslavenska, predrimska’ ili romanska, radi se uvijek o t. zv. lingvističkim reliktima, nikako o toponomastičkoj sistematici, koja obuhvata cijelu geografsku jedinicu otoka.

*

* *

Kao druga otočka grupa ukazao nam se dubrovački (elafitski2) arhipelag, koji je naročito obilježen grčkim toponomastičkim ostacima, a od njih je najvažniji grčki (egejski) naziv za male otočiće iti školjeve skópelos, očuvan u (Mali i Veliki) Skupjeli kod Lopuda.

Slavensko stanovništvo ovoga drugog otočkog skupa zacijelo je iste provenijencije, koje i dubrovačko. Ono proishodi iz zahum-skog (kasnije nazvànog hercegovačkog) zaleđa; ijekavsko-štokav-sko je, dok je stanovništvo neretljanskoga otočkog skupa, koliko je najstarije i nije izmijenjeno kasnijim migracijama, čakavsko-ikavsko. Širenje dubrovačke vlasti na Mljetu i Lastovu učinilo je, da su i ovi prvobitno neretljanski otoci izjednačeni u lingvističkom pogledu s ostalim dubrovačkim arhipelagom.

I u tom otočkom skupu ustanovili smo isti toponomastički zakon kao i na neretljanskom-1 ovdje su predslavenska, romanska i predrimska imena mjesta samo lingvistički relikti.

Toponomastička sistematika je isključivo slavenska, te obuhvata sve toponomastičke motive karakteristične za slavenska imena mjesta. Ove smo motive, koliko su karakteristični, skicirali samo u glavnim crtama, idući od jednog otoka na drugi zato, što se zala-ženje u detalje mora rezervirati za monografiju o svakom otoku.3

Kao treći naš jadranski otočki skup ukazao se splitsko-trogirski, koji nije brojan. Mi smo ga okarakterizirali, ispitujući imena mjesta otoka Šolte, Čiova i Drvenika. Ovaj se skup, kao sjevemo-zapadni, usko naslanja na neretljanski.

Kao zaseban skup mora se smatrati zbog toga, što usko suvisi sa Splitom, i preko Splita i Trogira vršila su se zacijelo najstarija kretanja pučanstva na njima.

Ispitujući imena mjesta na njima utvrdili smo iste osnovne zakone, koje i za neretljanski i dubrovački arhipelag.

*

* *

Završivši istraživanje na ova tri arhipelaga prešli smo u sjeverni Jadran, na kvarnerski arhipelag, kao na četvrti otočki skup.

Ovdje smo utvrdili brojne romanske toponomastičke relikte, koji stoje u vezi s izumrlim romanskim govorom u gradu Krku. To smo opazili naročito na otocima Krku, Cresu i Lošinju, dok smo u toponomastici otoka Raba i Paga našli zasebnih zajedničkih romanskih crta.

Što se tiče slavenskoga elementa, ovaj otočki skup je čakavski, koliko nije pučanstvo izmijenjeno novim kretanjima. Lingvističke veze ovih otoka jake su i s Istrom i s Hrvatskim Primorjem. Ovdje se glagol’ica najbolje očuvala. Kao u Istri, i ovdje nailazimo na ekavske čakavce, na starinske dijalekte (kao u Vrbniku), što je ostavilo tragova i u toponomastici ovih otoka.

*

*

Kao peti otočki skup na Jadranu treba smatrati sve brojne otoke južno od Kvarnera, točnije rečeno, sve, koji se nalaze na prostoru južno od crte povučene od Veloga Rata na Dugom Otoku i Privlake kod Nina do Prmanture u Istri i sjeverno od maloga trogirsko-splitskog otočkog skupa.

Ovaj otočki skup naročito je razdrobljen i brojan. Otoci mu se protežu u raznim pravcima, najčešće* paralelno s obalom dalmatinskoga kontinenta.

S gledišta etnografskoga i lingvističkoga najvažnija činjenica leži u tome, što se svi grupiraju oko dva važna gradska naselja, oko Zadra i Šibenika.

Od ova dva grada prvi je u isto vrijeme i predrimsko i pred-slavensko naselje. Bio je dakle od pamtivijeka gravitaciona tačka ne samo za ekonomski i kulturni život pučanstva brojnih otoka.

253

geografski naslonjenih na ovaj grad, nego su se preko zadarskog; teritorija vršila i naseljavanja i izmjene u pučanstvu ovih otoka.

Naročito treba istaknuti činjenicu, što Zadar, uza sve, što je bio> važan administrativni centar mletački, ipak nije mogao da izmijeni nikako hrvatski značaj arhipelaga.

Ovu činjenicu treba ovom prilikom naročito istaknuti zbog toga, što su se mnogo brojniji tragovi romanstva održali u kvarnerskom arhipelagu, gdje su postojali mnogo slabiji administrativni centri negoli ovdje.

Drugi je južni gradski centar ovoga otočkoga skupa Šibenik,, grad, koji uopće nema rimskih tradicija, već mu prvi počeci sežu u doba hrvatske narodne dinastije,4 kad se pomimje kao boravište hrvatskih kraljeva Krešimira (1066.) i Zvonimira (1080).

U doba hrvatskih kraljeva označuje se kao castrum »utvrđeni grad« (apud castrum Sibinico, g. 1088.—1089., castrum Sibenicense g. 1045—1067.).

Kakvo se značenje ima dati oznaci castrum, to se nedvoumno-saznaje iz podatka, što ga čitamo u zaključcima splitskoga crkvenoga sabora iz g. 1045. Tu se vidi, da trogirski biskup ima da dobije pod svoju jurisdikciju »šibenski grad sa čitavom njegovom župom« (latinski: castrum sibenicense cum tota sua iupa). To znači, da je prvobitno Šibenik bio hrvatsko župsko utvrđeno naselje. Svaka, naime, slavenska župa imala je svoj grad, svoje utvrđenje,” u kojemu je bilo sjedište župana i gdje je u slučaju rata pleme nalazilo vojničku zaštitu. U taj je grad zalazio, kako smo vidjeli, i vladar i tu vršio svoja vladarska prava, izdavao listine, donacije i t. d.

Postanak Šibenika vezan je dakle sasvim na hrvatsku administrativnu organizaciju, na obrazovanje hrvatskih župa na obalama Jadrana.5 To mu daje i naročito značenje za pitanje, koje nas zanima, za najstarije odnose slavenstva i romanstva na otocima, što gravi-tiraju prema Šibeniku.6 Rado bismo znati, da li i na ovom teritoriju ima tragova romanskih relikata i kakve su prirode. Na to pitanje odgovorila je analiza toponomastike ovoga otočkog skupa, da ih zaista ima.

Na obalskom potezu, koji stoji sučelice zadarsko-šibenskom otočkom skupu, podigle su se i druge starohrvatske župe, kao Si-draga, kojoj se ime do danas nije očuvalo, Nin, gdje je župski grad nastao na predslavenskoj osnovici, i t. d. Na ovom obalskom potezu administrativni život starohrvatski najbolje je potvrđen u očuvanim dokumentima. Zbog toga je od osobitog interesa za naš problem bilo proučavanje toponomastike ovoga otočkog skupa. Ali ii ovdje smo utvrdili isti toponomastički zakon, koji i na ostalim skupovima: Pređrimski, latinski i romanski toponimi ukazuju se samo kao lingvistički relikti (njem. Wortrelikte), dok slavenski obuhvaćaju sve

geografske, ekonomske i kulturne odlike otočke jedinice, kako ih zamišlja narod, koji ih nastanjuje. Oni su sistematske prirode.

S druge strane, nije moguće geografski rastavljati u dvije grupe one brojne otoke, koji ispunjavaju pomenuti prostor. Zbog toga mi se čini, da ne treba razlikovati ni za pitanja, koja nas zanimaju, napose zadarski arhipelag od šibenskoga, već ih treba uzeti sve zajedno kao peti jadranski otočki skup.

Isto tako geografski nije moguće dijeliti Čiovo i Šoltu od neretljanskih otoka Brača i Hvara, kad poluotok Pelješac i onako imperativno zahtijeva, da se Korčula i Mljet uzmu zajedno s dubrovačkim otočkim skupom.

Kako na svim ovim1 otočkim skupovima vlada isti toponoma-stički zakon, čini nam se najjednostavije, da za cio materijal upo-trebimo običnu geografsku diobu Jadranskih otoka.

Bilješke :

1    O postanku naziva morsticus, Maroni a, marianus spremam lingvističku studiju, u kojoj ću naučno obraditi misli, što ih ovdje nabacujem bez naučnoga obrazloženja. Ali već sada ističem, da je Barađa dobro interpretirao ove historijske nazive, rekavši u Starohrv. Prosvjeti, n. s. II (1028), str. 52| i si., da se odnose ne na kopno, nego na neretljanske otoke. Upor. i moje tumačenje naziva morsticus, Mariani i Maronia dano ranije u Južnoslovenskom filologu, knj. VI, (1927), str. 65 i si. br. 27 u vezi sa Konstantinovom starohrv. župom Parathalassia.

2    O ovom nazivu v. Hrvatska Enciklopedija, sv. V, str. 670 s. v. Elafitski otoci.

3    U pripremi su moje monografije o toponomastici Raba i Krka. Veoma koristan je i za ove studije onakav zbomik,.4 kao što. je Jutronićev Brački Zbornik, koji je izišao u Splitu. Naročito bi bile korisne historije svakoga jadranskoga otoka napose. Od još veće bi koristi za toponomastička istraživanja bila onakova antropogeografska ispitivanja, kakova su dali 1) pokojni direktor kotorske gimnazije, Rabljanin po porijeklu, Lucijan Marčić za sje-vemođalm. otoke Rab, Pag i Vir i za zadarsko-šibenske otoke (Srp. etnoigr. zbornik, sv. XXVIII i XLVI) i 2); Dr. J. Sindik za Dubrovnik i okolinu (ib. sv. XXVIII). Samo bi toponimi morali biti zabilježeni po leksikografskim principima, da bi bili upotrebljivi za lingvističke studije.

* Uporedi Rački, Documenta, str. 66, 132, 149, 200, 429.

5    Toponomastičkih tragova župskom uređenju nalazili smo u dosadašnjim člancima dosta puta i na otocima.

6    Kao značajnu lingvističku činjenicu treba istaći okolnost, da pridjev od ovoga imena gradi ne glasi šibeničkij nego šibenski. To znači, da je u pridjevnoj izvedenici ispao sufiks imenice -ik. To je vrlo stara značajka naziva Šibenik.

VI. SISTEMATIKA JADRANSKE OTOČKE TOPONIMIJE1

I

r

Sa gledišta slavenske toponomastike čitav jadranski otočki materijal dade se razdijeliti na dvije velike grupe, na predslavenske i slavenske toponime. Kako Slaveni dolaze na ove otoke oko VI. stoljeća i poslije, a to je romanski period, kad se počinju formirati romanski jezici na razvalinama rimskoga .carstva, potrebno je među predslavenskim toponimima razlikovati više slojeva: a) rani romanski, b) rimski>-e) predrimski.

Rimljani dolaze ovamo za vrijeme Teute i nakon velikog ilirskog ustanka i nalaze ovdje naselja i etnografske elemente, ekonomsku eksploataciju otoka i t. d., sve ono, što čini preduvjet za toponomastiku. Zbog toga je opet u pređrimskom sloju toponima potrebno razlikovati više toponomastičkih grupa: l.^r5ketoponim^2.^rčk£ i 3. još stamOffi^iteJai^    ^nfq>n7mat,bn.    Ifiigvi-

stj^jmj_ etnografskim elementima.

Postavlja se prema tome problem kriterija za raspoznavanje svih ovih elemenata. Ovi kriteriji mogu biti jdvnvrsrii: a) historijski i b) lingvistički.    “1    ~

Osnovni ifecip Joponnmastičknig istraživanja i ovdje je: pola-ženje<W HhJJltarijeg potvrđenog oblika. Ako Je toponim potvrđen kod grčkih i1 rimskih pisaca, a ne da se tumačiti ni iz grčkoga ni iz latinskoga jezika, onda jé to znak, da je veoma star i da pripada lingvistički nepoznatim jezicima, i to od indoevropskih llirskome. ako

se toponim dade tumačiti iz indoevropskih lezičnih_sredstava. ili od neindoevropskih jezika mediteranskima.

Svi ovi toponimi okarakterisani sunaWije time, što kod klasičnih autora dolaze adaptirani grčkim i latinskim deklinacionim tipovima. Prema tome mi ne možemo pravo saznati potpuno originalni oblik. Iz toga izlazi, da ne možemo saznati ni originalno značenje toponima, ako nam’nisu poznati jezici.

U ovim. slučajevima može da se radi samo o više ili manje uspjelim upoređenjima. Ali i za ova upoređenja (rapprochement) treba

ustanoviti izvjesne principe. To vrijedi naročito onda, kad se radi o mogućnosti grafičkih griješaka. Zbog toga ćemo držati ispravnim prvobitnim oblikom samo onaj, koji se očuvao u neprekidnoj tradiciji latinskoj ili grčkoj, romanskoj i hrvatskoj. Primjer: 1. Orido je očito Ravenriatova griješka mjesto Drido, jer imamo starohrvatski latinski pridjev dridisticus i danas Drid.2 2. Olentia ne može biti prvobitni oblik, jer je Solent(i)a potvrđen, a taj se pokriva sa starohrvatskim oblikom Sulet. Dočetak -ia mogao je nastati prema Brat-tia. Ovoga principa, koji možemo nazvati identitetom u tradiciji, držali smo se pri svakom ispitivanju predslavenskih imena, koja mogu da potječu od gramatički i leksikografski nepoznatih jezika.

OrMiprj kri-fpri.jj.xvgn i va se na principu opetovanja toponima. Topo-nirnii se naime njetko pojavljuju izoliranvnego više u tipičnim izvedenicama ililcót^^itinià’ ili;’ akò ‘ nifésu mTeđna    onda    u

tipičkim jednostavnim riječima (mots simples). Zbog toga i za pred-rimske toponime na Jadranu treba uvijek potražiti paralelu. Ako se nalaze po dva puta u jednakom obliku na Jadranu i Mediteranu* i to na etnografski različitim teritorijalna, kao Corcyra, Melita, Arba na Jadranu i Arva u Hispania Baetica, onda Cissa na Jadranu, a kao Polis Kissa i odatle naziv naroda Cessetani u Mauretania Caesariensis. zatim Absoruš na Jadranu i Absaros na Pontu, Issa na Jadranu i Issa na Lesbosu, onda na osnovu principa opetovanja toponima na raznim etničkim teritorijalna možemo sa nekom vjerojatnošću zaključiti, da se radi o mediteranskom imenu. Na tumačenje značenja ne možemo dakako ni pomišljati.

Treći kriterij osniva se na principu identičnosti ili istovetnosti dočetka na teritoriji, koja nam le etnografski poznata,veoma • Vf^ojatnOj da su toponimi, koji ^e svršuju na -ona3 -este *esta, jer se opetuju na teritoriji Veneta, Kama i Ilira, ilirskoga podrijetla, sve ako i ne znamo tumačiti osnovu imeha s ovim dočecima. Ali i ti ovom slučaju oprez je na mjestu. Zirona je na primjer odviše kasno potvrđena, a da bismo mogli s pouzdanošću pomišljati na ilirsko podrijetlo. Isto tako nije izvjesno ni da je dočetak -entia u Solentia > Sulet u vezi sa prederčkim -inthos (labyrinthos).

Četvrti princip osniva se na i^otj^^^osnov Taj je najdelikatniji, jer se osnova i nastavci mogti fllJUt 0 “rSžhkovati samo onda, ako je poznat jezik, t. j. značenje riječi, a toga u ovim slučajevima nema. Zbog toga je identificiranje na pr. Crep- u Crepsa sa pred-rimskom riječju crepp ili grepp (u značenju hrid) i dočetka sa padež-nim indoevropskim sufiksom nesigurno.4

Peti kriterij osniva se na principu pripovijedanja o starim imenima. Tako su Absoni® > Osor i Olcinium -> Uìcinj dovođiiršfarf u vezu sa kavkaskim Kolhima. Ali tu može biti po srijedi pučka etimologija i suzvučnost sa imenima Argonauta: Absyrtos i Còlchi. Ipak

17 Slavenstvo i romanstvo

257

i ta stara pripovijedanja mogu se uzeti kao indicium za predindoev-ropsko podrijetlo toponima.

Šesti kriterij osniva se na ekonomskoj važnosti mjesta označena starim toponimom. Ako je taj toponim označivao naselje kroz vjekove važno za ekonomsku eksploataciju, onda i to može biti indicij za pređindoevropsko podrijetlo. Na osnovu ovog principa zaključujemo, da su imena velikih otoka: Brattia, danas Brač, Curicum danas Krk, predindoevropskog podrijetla.

I napokon kao sedmi kriterij za raspoznavanje predindoevropskog podrijetla toponima služe nam IrkjiiFlri ‘nrtnri Tih je dakako vrlo malo na našem području. Ovamo ide riječ grippa5, koja je potvrđena u dalmatinskom làtinitetu, u dalmatinskoj otočkoj toponimiji i kao otočka dijalekatska riječ fripa ili hripa, kako smo vidjeli u našim izlaganjima.

često je dakako teško utvrditi prvobitni oblik, kad nema potvrda kod klasičnih autora. To smo vidjeli ikod naziva otoka Iž, talijanski Eso. Samo jedna potvrda iz XV, vijeka daje objašnjenje za konsonant ž. To je grafija insula Egiju 15. stoljeću.6 Prema ovOj potvrdi hrvatski konsonant ž možeTlapotječe Odjt pred vokalom e^ili od d pred istim vokalom. Talijanski konsonant s = z i Konstaiìtmovà zeta predstavljaju prema tome hrvatski izgovor imena otoka. Dalje od toga ne možemo ići u tumačenju.7 Tako smo postupili u tumačenju toponima Maun8, Rava, TilagUs, Tkon, Ura9 i Pamodos.

Na sigurnijim osnovicama radimo, kad tumačimo imena rimskoga podrijetla. Tu znamo morfologiju i leksikon jezika. Znamo i toponomastiku čitave rimske^imperije. Ne možemo se prema tomé varati, kad na jadranskim otocima nailazimo na sufiks -anus, spojen s rimskim gentihrim imenima, kao u Pašturan, Pašman, JakGan, Povijana, Ugljan, Lukoran, Marjan, Žjan, ili uz sam gentilicium u genitivu» kao u Flaveyco, zatim na sufiks -àtus^.-ala-U-Rubricata danas Labkat ili Vrgada, Molat, Brkata; ili ako nailazimo na poznate apelative No-valja. Postire. Značajno je za rimsku dalmatinsku toponomastiku, da se u ekonomskom pogledu odnosi na manje otoke i na neka naselja. Nismo mogli konstatirati rimskih toponima za zalive i konfiguraciju obale. Za mediteranske nazive može se označiti kao zakon, da se * odnose na velike otoke ili na ekonomski važna naselja.

U ilirski period stavili smo toponime Lastovo, Biševo, Škarda, 1st, Bavo ili Boa, posljednje oslanjajući se na leksički relikt bolaurus danas blavor. Iz ilirskog perioda ima u dalmatinskim otočkim i kopnenim dijalektima i drugih leksičkih relikata, kao der ili đer, garma i kras. Ipak začuđuje, da je ilirskih toponima na otocima mnogo manje negoli grčkih.

Grčkih leksičkih relikata ima u dalmatinskoj otočkoj dijalekto-logiji prilično. Ovamo idu opće riječi drmun, Žapalj, pedepsati, kolu* dar, igo, gen. igala, mahijèr. Od toponima ovamo smo stavili: Nem-

bi, Porozina (?), Žirje, Unije, Žapalj, Zapuntel, Skupjeli, Škrpio, Sušak, Pile, Megarus (?), danas Magrovica, Savar, Logorun (?), Kra-panj, Tmara, Škrip, Hvar, Sutvara, Šipan(?), Lopud, Koločep(?),

U ovoj grupi trebalo bi razlikovati dva perioda: starogrčki i bizanr VJ ) tinski. Ali danas to razlikovanje još ne možemo provesti bez Oubljeg^—-^ istraživanja. Značajno je za ovu grupu, da je rasijana na čitavom Jadranu od sjevera prema jugu. Najbrojnije je zastupljena na Elafit-skim otocima.

Romanski period može biti dvovrstan: 1. nredhrvatski: t. i. rani, i onda~2. romanski za vrilenuT hrvatskog perioda. To” je rani kršćan-ski romanski, starodaìmatm^Tdoiba ^la^og CrumunjsTcog) pastir-skog kretanja i na koncu mletački. Sva ova četiri romanska perioda ostavila su tragova u dalmatinskoj otočkoj toponomastici. Pani rrw manski period pokazuje izvjesne fonetske promjene: kao nenaglui-šeno i naglašeno latinsko a > o u hrvatskom izgovoru, latinsko i kao a ili je zamuklo, lat. Ir, or kao sonantno r, lat. ei; u likvidnoj me-tatezi, diiftong au kao hrvatski av ili ov, lat. dugo u kao hrvatsko I, lat. c pred e i kao k, konsonantska grupa pi iti kl očuvana, međuvo-kalsko s očuvano i u hrvatskom, isto tako međuvokalsko t očuvano i u hrvatskom; latinski sufiks -aria očuvan kao ara u-hrvatskom.

Osim ovih fonetskih pojava imamo na jadranskim otocima očuvanu još i seriju starih romanskih apelativa kao mošuna, mogranj, vri. mirine. Na osnovu ovih pojava ubrajamo u rani romanski period ovo toponime: Košljun, Omišalj, Brgud, Plaj, Piagar, čifnata, Turnae, Konobe, Kormat, Komat, Olib, Sis, Sakatur, Kopara, Artatur, Modra.

Vrtača, Funestrala, Prasurina, Brgačelj, Trtuša, Žman, Sakarup,

Lavsa, Lavdara, Sit, Žut, Purara, Levrnaka, Kokara, Kakan, Krbefe,

Movar, Pastire, Koštilo, Bol, Plaže, Ogiran, Gonoturska, MrČara,

Olipa, Šunj, Lokrum i Cres. Ova rana romanska nomenklatura odnosi se na neznatne otoke, naselja na otocima, utvrđenja, konfiguraciju obale, uzvisine, brda i na terenske čestice. Kako se vidi^jlalek», premašuje brojjtopemma iz predrimiskog,. rimskpg i grčkog perioda.

Na ovaj rani romanski period u Dalmaciji, koji je’ stariji od romansko-dalmatinskoga, naslanja serrani kršćanski romanski period. Toponimi iz^avoga perioda okarakterisam su lonetsKim prijelazom latinskogafatr pred konsonantima u hrvatski vokakir. U oval period idu svetačkaTmena kao Sumariin. Supetar–SutvifsH–d. Značajno je, da nailazimo i na grčki izgovor svetačkih imena kào u Sutvara.

“Otočki dalmatinski toponimi, koji Mu u dalmatinsko-romanski period okarakterisani su također izvjesnim fonetskim promjenama: kao dugo latinsko ! > e, latinsko dugo e kao ah am, om pred konsp-nantima očuvano, isto taiko t među vokalima, latinsko x očuvano kap ks ili js i t. d. Iz ovoga perioda očuvale su se neke otočke dijalekatske; riječi, kao lenga, mrkenta, kiraak, kanata10 i t d. Ovamo ubra-

jam ove otočke toponime: Prmantura, Prantur, Vekla, sufiks -cal u toponimima, Munčel, Kanajt, Kampelje, Murai, Lakmartin, Vaiunta, Spena, Maknel, Grkmork, Cherso, Sus, Srakane, Krklant, Krknate, Bruškit, Kimp, Barbat, Rapost, Valsabana, Kantarala, Montinjusa, Muntač, Sarakin, Kaniitalj, Kampora, Vaiarmata, Varđarika, Karara, Prvorada, Fruga, Komorčar, Frkanj, Maknare, Sestrunj, Gmajnac11, Birbinj, Merara, Kuknara, Rina, Majsan, Karnpuš, Montokuc, Po-mještak, Prožura, Pomjenta, Gionchetto, Prtuša, Silba, Daksa. I . ova romansko-dalmatinska nomenklatura odnosi se na mala naselja, obrađene čestice, uzvisine, ravnice, konfiguracije obale i na neznatne otočiće.

I mletački toponimi okarakterisani su izvjesnim lingvističkim pojavama: sufiksi -ariu -aria zamijenjeni su sa -er -era; -olus sa -iol, raeđuvokalsko t sa d, germansko w sa y, konsonantska grupa tr sa dr ili r; c pred e i sa ž; konsonantska grupa cl sa č ili lj; capo sa kao ili cal, s sa š, p sa v i t. d. Iz ovoga perioda toliko ima posuđenih apelativa u dalmatinskoj otočkoj dijalektologiji, da ih nije potrebno olyom prilikom navoditi. Navedimo samo one, koji še odnose na konfiguraciju morske obale kao porat, ponta ili punta, vala, riječi, koje su zamijenile starije hrvatske toponomastičke apelative: luka, draga, tt, art ili rat, a koji se ipak i danas još nalaze u dalmatinskoj otočkoj toponomastici u velikom broju. Ovamo idu ovi toponimi: Kvarner, Veglia, K°rnić. Tonerà, Negrit, Gaiun, Senjska Buka, Val No-ghera, Peškera, Valun, Smerag, Sekice, Galiola, Galija, Tarej, Kal-danac, Kalifronat, Krnjacol, Mezulin, Skrovada, Krušija, Korčula, Šolta, Levrera, Palaciol, Kanidole, Orjul, Murter, Vrgada, Vardaškoj, Mezoporat, Padrara, Pantera, Panitula, Šerualj, Tarac, Gangarol, Lumbarda, Mažirina, Galera, Balkun, Salđun, Kulir, Balun, Premuda, ‘RivanG’Sprema Repagno na Krku). Kako se vidi, mletačka toponimija je kadikad zamijenila i starije hrvatske otočke nazive kao u Korčula, Šolta, Vrgada i t. d. Ona se odnosi na pomorske putove, konfigura-.ciju obale, imena velikih otoka i naselja. To se sve dogodilo zbog važnosti mletačkog kao službenog i saobraćajnog jezika u ovim krajevima.

Na rumunjska pastirska kretanja upućuju samo neki toponimi na otoku Krku kao Fareča i Vrhure,

II

‘ Ovime smo završili grupisanje neslavenske otočke toponomastike na Jadranu. Pristupimo sada grupisanju same hrvatske toponomastike. Već sino gore rekli, da je ova yistematskai da nema ka-Jgktpr jffifc^kih. gf>iikata Kako je ona ogromna, mislim, da se dade grupisati jedino na osnovu slavenske leksikologije i tvorbe rijećL

Prema torqe razlikovat ćemo ponajprije stari slavenski topanoma-stjčki sistem na jadranskim otocima. Taj ćemo’TiFvitoti TJValco: Raz-likovaFĆemo najprije one toponime, koii su izvedeni od starih slavenskih antrooonima. Utvrđeno’je nanne, da su se i u dalmatinskim gradovTimnSčuvalTsve do XV. vijeka stari hrvatski antroponimi^ koji se tek_Qd_XV.’ vijeka pocfripi~ žamjenjrvStt~lcržćansklm ^troponi»-mima. Na otoćhna na pn dolazijošldanasImbmaštički tip Nčgojfe u prezimenima Ntgojević i Nižetić (posljednje italijanizirano u renesansno doba u Niseteo). U toponomastici ovaj je tip hrvatskih toponima vrlo brojan. NalazinuTga u prvobljnnn pridjevima muškoga roda: T)obnnj, TTratinj, Hrvatinj, Živanj, Prvenj, gađenje, Rađiižf Tt. d., gdje svagdje imamo pridjevsku izvedenicu sa sufiksom -j od slavenskih složenih i nesloženih ličnih imena: Dobrima od Dabn>-slav, Bratoslav, Hrvatin, Živan, Prven, Rađen, Raduka, i t. d.

Isto tako veliku starost pokazuju vrlo često i jednostavne opće riieči ili appellativa kao toponimi, osobito onda, ako se nalaze i .u zemljama, gdjVjelìèsIàló’Slaivena u vrlo ranom periodu; ali i onda, kada se takve opće riječi kao toponimi nalaze i u ostalim slavenskiih zemljama. Primjeri: Laz je vrlo čest toponim na jadranskim otocima, ali je isto tako čest i u poljskom. Toponim Njivice nalazi se na pr. i n Grčkoj, gdje je Slavena nestalo. Imade zatim i takvih općih riječi na našim otočana, kojih je nestalo u današnjem saobraćajnom govoru kao Zgon, Vlaka; da i ne spominjem onakvih starih slavenskih apelativa, kojih je uopće nestalo u današnjim slavenskim jezicima, a koje smo Vidjeli u toponimima Gdinj i Dinjiška, za koje imamo par ralela samo u poljskim toponimima.

Velika serija otočkih trmonima jednostavni su pridjevi u sva tri lodar-1 za ovaj tip ne smije se mislitiT^aie’rečemaffrjeT’gar nala-i zimo primjerice i na furlanskom teritoriju, gdje je Slavena nestalo možda već prije god. 1000. Ogledajmo ovaj toponomastički tip prema tri roda. Uzmimo najprije pridjeve muškeg^roda u određenom određenom vidu. Izvedenice sa sufiksojn-Tpfl ličnih starih slavenskih imena već smo vidjeli Ali ima i pridjeviFfapostedavnittLDridjevskim-sufiksom najmpCozarim, Gabonjin, Družinin, Zubinin, Čudonjin.Za^l tim ima ih nBu apelativa kao Kdiiilj/Neadređeni oblik pridjeva od V; toponomastičkih apelativa mnogo je brojnije zastupljen od određenog ! oblika. U ovu posljednju grupu idu: Visoki, Driven!, Pečeni, Trišćerii, * ; Kozji, Mačji, Boboski, Simbijski, Čunski Čarnjeni, Tojsti, a u prvu Sapan, Javoran, Zakenj, Primošten, Nečujam.

Grupa pridjeva u ženskom rodu u jadranskoj otočkoj toponimiji isto je tako obilno zastupljena. Ovamo idu pridjevi na -ova -ina -1 od ličnih imena, kao Didine, Mavrova, Pavlešina, Pribraja, Stomor rine; zatim pridjevi sa sufiksom na -bn kao Blatna, Dubna,TCÓn> mačna, Javorna, Jamna, Grusna, Prutna, Parsurna, Ravna, Smetha, Plana, Travna, Milna, Lozna, Lašćatna, Ključna, Vrisna, Prapatna,

Perna, Oključiia; zatim pridjevi na -ena -ina: Trstena, Pišćena, Pri-grajena, Črjena, Studena, Pokrivena. Pridjevi na -i»sk: Baška, Konjaka, Mrtvaška, Jakinska, Čuška, Ostruška, Solinska, Splitska, Grška, Paladimiska, Sutmiholjska, Lupeška, Vrboska, Dinjiška. Pridjevi na -j: Medvija, Vučja, Vrhmljeća. Pridjevi na -ov: Smokova, Česminova, Borova, Konopljiikova, KupinoVa, Hrastova, Brnistrova, Glogova. Sufiks -jlv je rijedak: Stinjiva. Češći su složeni pridjevski sufiksi: Jagodnja, Tatinja, Mišnja. Veoma obični su i pridjevi iz svagdanjega govora kao Gleboka ili Galboka, Tiha, Slana, Zela »Zla«, Suha, Vo-denča, Dumboka, Čista, Tusta, Meka, Široka, Mrka, Mrtva, Plitka, Svitla, Gusta, Vodena. Ovi pokazuju, kakav je utisak činio na narodnu psihu ovako nazvan lokalitet.

Grupa pridjeva srednjega roda isto je tako brojno zastupljena. Imamo najprije posjedovne pridjeve na -j od ličnih imena ili .od imena zanimanja kao Županje, Svirče, ali ima takvih izvedenica od to-ponomastičkih apelativa, kao Medvije, Ošlje, Paunje, Kranje; zatim ^posjedovnih pridjeva na -ov -ev kao Maževo, Gržanovo, Opakovo, Čiovo, Žrnovo; zatim posjedovnih pridjeva na -in kao Mandino, pridjeva na -i»n: Javomo, Pečeno, Žedno, Liesno, očuvano samo u talijanskom nazivu Lesina, Lozno, Rasap asno; na -i>sk: Japneniško, Starinsko, zatim na složeni sufiks -inje kao Kokošinje. Pridjevi iz svakidašnjeg govora također se često susreću, kao Golo, Žestoko, Svilno, Priko, Tisno, Široko, dok je tip pridjeva, koji je iščezao već davno iz Saobraćajnog govora, kao Šćedro, izoliran. Daleko brojnije su zastupljeni oni toponomastički tipovi, gdje je pridjev supstantiviran pomoću različitih sufiksa, koje ćemo navesti. Tako 1. -ac: Grbavac, Golubovac, Radovac, Rastovac, Tihovac, Kruševac, Triskavac, Čo-Icovac, Opaćac, Slanac, Vranac, Čarnikovac, Dračevac, Studenac, šinkovac, Ljutac, Golać, Dužac, Zvirinac, Galovac, Makovac, Poro-vac, Pećarovac, Jasenovac, Lukovac. U ovoj seriji zastupljeni su pridjevi od ličnih imena kao i od toponamastičkih adjektiva. Mnogi od njih opetuju se dakako i na kopnu kao Županjac. U stvari, ovdje imamo složene sufikse -ovac -evac, kao Zafarinovac, Kraljevac, Ra-šetinovac, Grabovac, Planfkovac, Glogovac, Brajkovac, Črnotinac, Boljkovac.

U istoj funkciji služi isto tako brojno zastupljeni sufiks -ica. On se dodaje pridjevima na -ov -ev -sk -*>n. Tu su zastupljena podjednako lična imena i toponomastički apelativi. Primjeri: Sutomišćica, Vošćica, Sašćica, Brbišćica, Telašćica, Komorišćica, Martinšćica, Jadrešnica, Stanovišćica, Brnjestrovica, Jeloviea, Toverašćica, Ga-brovica, Melnica, Abatnica, Vrbovića, Dračevica, Didovnice, Frano-vica, Rujnica, Jakišntca, Paklenica, Srpnica, Potočnica, Klopotnica, R&kovnica, Papranica, Zorljevica, Mavrovica, Divnice, Cušćica, Ma-grovica, Žmašćica, Dubovica, Mov’aršćiica, Rasoviea, Brezovica, Ti-jdšćica, Blitvenica, Rogoznica. Ovamo idu i izvedenice iz običnog

govora kao Japlenica,. Podvornica, Sušica. Pored tipova* koji se opetuju i na kopnu, kao: Vidovica, Vračevica, Dubrovica, Smričevica, Radoševica, Rastovica, ima ih i takvih, koje na kopnu ne susrećemo, kao Pražnice, ili su rijetki, kao Pavlićevica, Dubošniea.

Sufiks -iak isto je tako čest u funkciji supstantiviranja pridjeva: Kozjak, Pasjak, Miš(n)jak, Brušnjak, Paprinjak, Tovar jak, Krivnjak, Ošjak, Knežak, Mrtovljak, Blitvenjak, Vodenjak, Maslinjak, Broskve-njak, Garmenjak, SmOkvenjak, Galešnjak, Kamenjak, Kobijak, Krav-Ijak, Skradišćak, Gvozdenjak, Komorjak, MasKnjak, Patarišćak, Ko-romašnjak, Orljak, Lukovnjak, Prapatnjak, Rakitnjak, Plošnjak, Ka-menišnjak, Borovnjak, Sovljak, Kalebinjak, Prišnjak, Platnjak, Že-ležnjak.

Sufiks -ik dosta je raširen:. Mutnik, Planik, Vrotnik, Vrbnik, Ilo-vik„ Maslo vnik, Pokrivenik, Moračnik, Straževnik, Žukovik, Borovik, Bobovik, Glasnik, Travnik, Borovnvk, Trstenik, Jasenik, Komomik, Vinik, Roženiik, Lukavnik, Plavnik, Planik.

Rjeđe su zastupljeni sufiksi -i»k, -ina, -ača: Volujak, Butkovina, Lovrenčina, Lupešćina, Svežina, Rasovača, RahovaČa, Kosmača-Gnjilovača, Sabumjača.

apelativ kao toponim dolazi ne samo sam nego i u vezi sa pridjevima. Primjeri: Beli Grad, Beli Art. Vela Draga, Zali Bok, Vela Straža, Lupeška Dražica, veli Žal, Debela Puntaj Mažova Gora, Žale Škulje, Veli Bok, Tusto Čelo, Kozi Skok, Veli Brak, Veli Tieh (= teg), Zala Draga, Veli Golać, Kruševo Polje, Veli Krug. Veli Kus, Tepli Bok, Vidova Gora, Vića Luka, Mratinje Brdo, Krševanje Polje, Kneže Polje, Vino Polje. Ova dva posljednja toponima postaju slo-ženice, tako da se deklinuje samo drugi dio, pa se može pisati zajedno Vinopolje, Knežpolje. Kadikad je i teško razabrati složenicu kao u Bargumfl, u Bunculuka. Od drugih složenica spomenimo još Knez rot »Knežev Rt«, Dragodid, Končabok, Zvoniigrad, Koncilun, Pustograd, Vučigrađe, Vučeravan, Samograd, Vbdotoč, Knežeravan, Dragovoda, Župamdol. U Zvonigrad nalazimo imperativnu složenicu, a u prvom dijelu od Koncilun vidi se još stari lokativ, kao i u Knežeravan.

česti su toponimi od apelativa sa prefiksima: kao Zaglav, Zavala, Projizd, Prijevor* PropadT’Pasika, Progon, Pipolje, Sutiska, Priježva, Ponor, Sklon, Prozor, Oklad, Ozrin12, Nerezme, Prisieg, Osik, Požar, Ozren.

^pelativi kao toponimi vrlo često dolaze kao deminutivi u sing, i plur., na pr.: Mrčiea, Kružića, Glavica, Garica, Dražica* Ogradica, Sičica, Murvica, Čelice, Orlec, Orliće, Smokvica, Carkvica, Zubić, Kalpić, Lašćić, Jazić, Krusvica, Težić, Artić, Vrtač, Kukljica, Stinica, Vlačica, Ravica, Kamičić, Pločica, Česminica. Gradac, Ratac, Platac, Humac, Kamičac, Bočac, Jablanac, Dubac, Kijac, Vodice, Njivice, Zalić, Zaklopica, Stinice, Studenčić, Dolac, Kurilca, Lučica, Gorica, Koludarc, Selca, Počivalice, Bačvicć.

tA •» L    f \    ■    …    \

često dolaze i augmentativne Izvedenice u otočkoj toponimiji Ovdje najglavniju ulogu igra sufiks -Ina: Glavina, Pličina, Orline, Nerežine, Vršine, Dražina, Stanina, Potočina, Zidine, Kaštelina, Sa-dina, Garina, Pećina, Plasine, Kotlina, Kablina, Guvnina, Lupina, Jabučara, Smokvina, Osičina, Poljina, Bočina, Gračina,. Lisina, Glavi-čina, Vrtline, Jamtora, Vrhovina, Lučine, Artina, Kozina, Hramina, Grebine, Gnjiline, Garbine, Kasiriua.

Kako se iz dosadašnjih navoda vidi, svi apelativi mogu da dolaze i u singularu i u pluralu, bili oni augmentativa ili deminutiva ili simplicia ili prefiksalne složenice. U ovom se pravcu opaža kao karakteristično, da deminutiv Poljice dolazi samo kao plurale tantum. Zatim je karakteristično za otok Brač i Hvar, da ovdje dolaze i drugi toponomastički tipovi u pluralu, tako adjgktivni tip Povja pored Povje^~^”^\    “

Sufiks -Ina Jkod augmentativa može označivati stare ruševine ili mjesto gđjerj^nekada nešto bilo, kao u Kaštelina Zidine, Guvnine. Za posljednje je značenje dosta raširen sufiks ^išće/Qrašišće, Selišće, Tarnišće, Stupišće, Mirišće, Zastražišće, VimšČe, Grebišće, Nere-žišće, Ložišće, Pučišće, Bobovišće, Lučišća, PbdgraČišće, PolaČišće, Kapišće, Račišće, Koledišće, Pristanišće.

Kolektiva kao toponimi rajesu tako raširena na otocima. Glavni su tipovi Borje, Brusje, VrijeŠće, Zablaće, Pastrožje, Poselje, Zo-grodje.

1 metafore kao toponimi dosta su česte, kao Silo, Vrč, Opat, Biškup, Nozdre, Badanj, Ražani. čelo. Paška Rebra, Ždrilo, Ždrfla,Ždrijac, Bisaga, Pohliba.

Dok su toponimi, koji sadrže ptjjedlog sa,imenicom, dosta česti kao: Zagrad, Zaglav, Varh Gore, Pod garbe, :dolaze brojevi samo rijetko, i to samo broj tri: Tri Lokvice, Tri Moli, Tri Luke, Tri Brata i Tri Sestrice. Zadnja dva toponima idu u metaforički tip.

I humorističke složenice dolaze, iako rijetko, kao Močiguziea.

Kao opće pravilo može se -postaviti, da su otočki toponimi ili pluralia ili singularia tantum, kako smo već vidjeli kod pojedinih tipova.18 Među pluralia tantum ističu su Grohote, Plate, Blaca, Selca, kao karakteristična za otočku toponomastiku- Isto su tako karakteristične metafore za ovu toponomastiku, kao Motika, Livak, Kabal; kao i izvedenice na -išće: Počivališće, Gračišće, Ripišće, Gumnišće, Kamišće, Ulišće, IgriŠće, Lojišće, PerUišće.

Deminutivni tipovi kao Osridak, Vrutak, Vršak, dolaze i na kopnu.

. Često se,, dakako, ova toponomastika ističe i dijalektičkim crtama u pluralu i singularu, kao Cera, Krasa, Paprata, Hlam, Hamae, Semenj, Hahn, Kalk, Galboka, Art, Kok, Helm,Halmac, Garba, Kom, Koludarc.

\

Ù ovorii sistemu ima i vrlo rijetkih sufiksa, tako i-ar: Mišar, Klobučar.

Kako se iz ovoga pregleda jadranske otočke toponiniije_v.idi, ona je posve istoga tipa kaoj svasrnglfa~ili hrvatska. Jedino ii dvìf slučaja nalazimo izvjesno odstupanje. TaT^ jFšuIi’ks -lanin. koji je na kopnu u pluralnim toponimima vrlo čest, ovdje vanređno rijedak/ Imamo ga samo u dva slučaja-na otoku Pagu: Pećani i Murovljani. Isto je tako i rijedak sufik^T-ičJcoji je u toponimima u pluralu Jedan od najčešćih hrvatskih ili srpskih sufiksa, na kopnu. Ovdje’ga nalazimo đbštžTČesio Satno nà otoku KrkuJ to u imenima onih sela, kojih stanovništvo ootieče sa Velebita. To nekadašnje vlaško stanovništvo ovdje je posvema pohrvaćeno. To su toponimi Bajčići, Petrovići, Bogovići, Linardići, Sormilići14, i t d1. Na Cresu imamo samo Drago-žetići, na Pagu Vlašići. i na Mlietu Maranovići i:Padnlići. Ova pojava, ymat će zacijelo svoj razlog u tome, šfootočka naselja nisu familij-rskoga tipa. Nisu se razvila iz nekadašnjih zadruga kao na kopnu. Zbog toga je ovaj tip ovdje gotovo izoliran. Sufiks -1Ò našli smo ovdje samo jednom u funkciji supstantiviranja pridjeva: Prvić.

dUu

i

iA.

IIit.

r-

L

Na ovaj smo način prikazali hrvatski toponomastički sistem na jadranskim otocima sa gledišta lingvistike ili, bolje, tvorbe riječi. Time dakako tooonomastičko istraživanje nije završeno. Toponime treba studirati, grupirati i klasificirati i sa gledišta semantike, t. j. sa gledišta značenja i sa gledišta, kako se to značenje odnosi prema terenu, koji označuju, i prema lokalnoj historiji. /    j

Budući da se taponottiastičko ispitivanje još uvijek kod nas nalazi u povojima, ne mogu da izložim ikakav sistem ovoga puta., Ograničavam se samo na općenite napomene u ovom pravcu. Uzmimo kao primjer otočke toponime, koji su jednostavni apelativi, kao Brus, Stubalj, Plasa, Plasica, Zgon, Plat, Rasohe, Slanci, Miholjice, Gozd, Postavlja se pitanje, šta znače. Današnjim apelativom brus, koji danas znači oruđe za brušenje, ne može se objasniti otočki toponim.. Moramo uzeti starije značenje »kamen—petra«, kako je riječ zabilježena u dalmatinskim listinama. Iz toga izlazi, da toponomastik mora poznavati historiju riječi, da bi objasnio značenje toponima. Ali to nije dosta. On mora poći i na teren, da verificira to značenje. Gozd ne postoji više u današnjem jeziku otoka. Riječ je nekada značila »šuma«. Terensko ispitivanje pokazat Će, da na ovome mjestu nema danas nikakve šume. Iz toga se vidi, da je toponomastika od važnosti za lokalnu historiju kulture. Zgon danas ne postoji također u otočkom govoru. Ali je riječ značila »žemlju«, koju su kmetovi morali

obrađivati. Iz toga opet izlazi, da je toponomastika od važnosti i za upoznavanje lokalnih socijalnih odnosa.

Toponomastički apelativi često su od važnosti i za studiranje geografskih oblika terena. To smo vidjeli kod toponima Preslop, Prisleg, Ozrinj, Samot(v)orac. Da bi se saznalo, kakve geografske forme naziva narod ovim toponimima, nema druge nego ići na teren i opažati sve ovako nazvane terene. Taj posao, razumije se, još nije ni načet za naše jadranske otoke.

Kad smo gore klasificirali otočke toponime prema hrv. tvorbi riječi, opazili smo, da su to u golemoj većini pridjevi ili izvedenice od ličnih imena. .Tu grupu toponima nazivaju njèrhaoki Toponomastici Šlppennamen ili Besitzernamen ili, što biSmo mi hrvatski rekli, familijski ili posjednički toponimi. Ovi dolaze više puta u pluralu kao Miholjice na Krku od staroga imena Miholj. Plural je nastao zbog toga, što se tim toponimom označuje više čestica kao Slanci, Vrtli, Njivice, i t. d. Tu dakako za objašnjenje toponima ne treba ići na teren, jer se ništa više ne će moći saznati od onoga, što bi se moglo utvrditi i samim uporednim izučavanjem. Ali kad se radi o toponimima, koji označuju izvjesnu vrstu terena kao Meli, Slanci, Plat, i t. d., tada valja poći na teren, da bi se objasnilo i utvrdilo značenje. Kod drugih kao Plasa, Plasica, riječ koja danas ne postoji u jeziku u značenju njive, pa kod toponima, koji su prvobitno bili čisti pridjevi kao Županje ili pridjevi supstantivirani pomoću sufiksa kao Knežak, tu valja izučavati lokalnu historiju, da bi dobili saznanje o značenju toponima.

Sve ovo vrijedi i ža toponime, koji su složeni sa prijedlogom, a taj se srastao sa apelativom kao u Prestenice, Prezida, Pocuikmarok, gdje imamo prijedloge pred i pod. Da bi ih mogli razumjeti, valja ići na teren. Isto vrijedi i za prefiksalne složenice, koje nisu nastale parasintaktičnim putem, kao Pogled, Prosik, Proboj, Prisfka.

Probleme za sebe pruža studiranje topomamastičkih složenica kao Glavotok, Kolovrat, Glavograd, Vodotok, Dugonjive, Starovas. Ovdje vidimo, da je Glavotok hrvatska složenica, koja je nastala prema talijanskom tipu Caisole, Dugonjive i Starovas lako se objaš-njuju. To su pridjeviske složenice od stara vas i duga njiva. Ovakav tip toponima je lako shvatljiv i ne zahtijeva studiranje na terenu. Isto tako ne zahtijeva studiranje na terenu ni toponomaistički tip Velo ni Malo Selo za današnji Veli Lošinj i Mali Lošinj. Ali i ovdje je toponomastika važna za historičare. Dok je Veli i Mali Lošinj bio potpuno hrvatski, zvao se jednostavnim hrvatskim toponomastičkim tipom: pridjev + imenica.

Ali i jasni’apelativi kao toponimi zahtijevaju kadikad studiranje , na terenu kao Straža, Stražica, zatim kolektivi Brešće, Golija, da bif .se došlo do razumijevanja upotrebe. Toponomastički apelativ Straža – -neobično je raširen, po dalmatinskim otocima.    //’

Isto tako zahtijevaju studiranje na terenu i metaforički toponimi kao Badanj, Šilo, Opat i t. d.

Iz ovog kratkog pregleda o semantičkim problemima naše otočke toponimije vidi se, od kolike je važnosti, prvo, dobro sabrati današnji toponomastički materijal, odrediti ga leksikografski, t. j, označiti mu deklinaciju i prijedloge, s kojima se upotrebljava, ubicirati ga, -označiti mu funkciju, t. j. za kakav teren služi i t. d., sakupiti za nj historijske potvrde, ogledati dijalekat, u kojem se govori. Takvo intenzivno sređivanje hrvatske toponomastike još nije ni pravo načeto. Ni ova knjiga nije mogla da u tom pogledu dade nešto definitivno. !Njezin je cilj da skicira problematiku jadranske otočke toponomastike, a ne da dade definitivna objašnjenja» što se još ne može učiniti na današnjem stepenu naše topOnomastičke nauke. Za ovu svrhu morat će se i kod nas obrazovati udruženja, kako su se obrazovala i na zapadu u Njemačkoj, u Engleskoj, Americi, sada i u Fmncuskoj, •da ne govorim o malim zemljama, kao što su sve nordijske, Holan-dija, Belgija i t. d.15

BILJEŠKE

1)    Svrha je ovoga članka da zamijeni toponomastički stvarni indeks za ovo djelo. Prema tome čitalac će za svako u ovom članku spomenuto ime potražiti objašnjenja u djelu prema indeksu toponima.

2)    Henrik Barić, u članku Ima reke Bojane, Slavisfcična revija III. str. 256, Tuga se mojem tumačenju antičkog oblika Barbanna za Bojana, koji ja nisam uzeo kao prvobitni, a on ga uzima zbog toga, što bolje pristaje njegovoj etimologiji. Teške njegove riječi, da sam ja pitanje više zamrsio nego razmrsio i da nemilo griješim, nisu nikakav dokaz za njegovu tezu, kao što ni njegova •etimologija nije dokaz, da je Bojana prvobitno glasila zaista Barbanna. Dokaz za .to jest upravo činjenica, što je Babenna već antička varia’lectio i što oblik ‘Barbanna ne objašnjava ni albanski oblik Bfln ni srpsko-hrvatski oblik Bojana. Barićeva pretpostavka o disimilaciji r-n > O -n za gubitak suglasnika ‘T u Barbanna visi posvema u zraku. Labilno albansko n, koje ne postoji pravo ni danas, još je manje vjerojatno za stari vijek. Ovdje je pisano kao genitiv. Mi nemamo drugog sredstva, da bismo verificirali grčke i latinske grafije toponima, osim oblika, koji su se očuvali u stalnoj tradiciji. To je princip isto tako stalan u toponcrmastičkom ispitivanju kao i princip, da u ,lingvističkom tumačenju valja poći od najstarijeg dokučivog oblika, a taj u ovom slučaju može biti samo albanski i srpsko-hrvatski oblik upoređen s antičkom varia lectio. Konsonant-ska grupa barb- prema Scardona > Skradin i t. d. morala bi dati u hrvatskom likvidnu metatezu, a albanski se oblik ispravno može tumačiti samo na osnovu •srpsfeo-hrvatskoga, kako sam pokazao u Zeitschrift fiir Ortsnamenforschung TV (1928), str. 206. Sve ostalo, što,Barić, na osnovu svoje etimologije, postuiira ti pravcu historičkom, jednostavno je domišljanie. Isto takoi, ako hoćemo znati, da li je ispravna stara grafija Gissa ili Cissa, nema druge nego osloniti se ina upoređenje s današnjim oblikom čaška, koji se slaže samo s Cissa. I t. d.

*) Ilirski sufiks -ona dolazi još ,u VI. stoljeću u Brivona za današnji otočki skup Brioni kod Pule. U svom pariškom predavanju na toponomastič-kom kongresu 1038. g. pokazao sam, da ovaj t. zv. ilirski sufiks nije ništa’ drugo nego prekrajanje na latinski, i da mjesto njega imamo zabilježen oblik -an u «epihorskom Eman za klasično Aemona. V. Actes et Mémoires ovoga kongresa, iParis (1939), str. 240—247.

267

4)    Ovakvo mišljenje izrazio je Barić u Južnoslovenskom filologu, II (1921), str. 52—54.

5)    Moj članak pod naslovom Prilog ispitivanju predrimskih leksički!»

ostataka u slovenačkom i srpsko-hrvatskom jeziku, Slavisttčna revija III. str. 354.    i    •    ‘    ‘    ‘    !

6)    Vidi Antoljak, Starine sv. 42, str. 386.

7)    Ime ovoga otoka identificirao sam sa grčkim nésos »otok«, što bi moglo biti samo onda, ako nésos potječe od ‘snSdhios kao mésos od ‘medios. Sve je ovo dakako samo pusta lingvistička supozicija. V. Glotta (Gdttingen), sv. XXV (1836) str. 217 i si.

8)    Ima na Mediteranu dosta starih toponima, koji samo u početnom kon-sonaritu pokazuju razlikovanje. Tako se Moa, danas Maun, razlikuje od Boa, danas Čiovo, samo u početnom konsonantu. Na isti se način razlikuje lasa od Cissa, Curicum od Oricum. Sta znači ovo početno razlikovanje, ne mOžetno znati, jer nam nisu poznati mediteranski jezici.

9)    Ura može se uspoređivati sa predgrčkim Yria.

10) V. Maverov članak Kanata, Slavistična revija III. str. 308.

11) đfcro se mjesto zove u XV. vijeku Genuino pdlje, što znači Geminijanovo-polje. V. Gunjača, Starine, sv., 42. str. 284 a. 1508: terreno… posto in loco Tilago sito chiamato Gemaino pogliè. Ispor. u Gružu položaj Giman (Geminianus).

12)    G. 1512. piše se mante Osdrin, a g. 1505. monte Osrin. V. Gunjača, Starine 42 sv. str. 276, 333.

13)    V. moj članak u Mélanges Daiuzat, Paris 1651 pod naslovom Remarques, sur le pluriel de quelques toponymes et de quelques noms communs.

14)    Danas né postoji više. Prvi dio aložendce je mletačko sior, koje naži otočani izgovaraju šjdr. ili šor »gospodin«, od jat. seniare(m).

15)    Starine, knj. 42 prekasno mi dođoše u ruke, da bih mogao iskoristiti, sav historijski topcnomastdčki materijal, što se nalazi za zadarski otočki skup ,u vrelima, što ih objaviše Stipe Gunjače i Stjepan Antoljak u tom svesku. Posljednji je imao dobru ideju, da u bilješkama’ dade i identifikaciju sa današnjim toponimima.

OZNAKE

baština | prošlost (kategorija)

OSTAVITE SVOJ KOMENTAR