PRILOG POVIJESTI STANOVANJA NA OTOKU VISU
Nevenka Bezić Božanić
22. kolovoza 1985.

Suvremena zbivanja, nova saznanja, napredak u stvaralaštvu i tehničke mogućnosti utjecale su na način života i prilike u kojima živimo. Stoga se postupno izmijenio i oblik stanovanja, upotreba pojedinih predmeta, pa i njihovi nazivi. I možda se od čitave naše kuće najviše promijenila kuhinja i prilagodila suvremenim potrebama života i ishrane.

Kuhinja, kroz stoljeća najtopliji kutak doma, danas je uglavnom prostorija u kojoj se priprema hrana. Nekada se u njoj okupljala čitava obitelj oko ognja, u toj prostoriji su se odvijali svi obiteljski razgovori i dogovori, slavili praznici, primali gosti. U komiškim kućama kužina — kuhinja većinom je bila smještena u šufitu — potkrovlju kuće, što je pojednostavnjivalo gradnju fumora — dimnjaka, a i štitilo kuću od požara, pa je stoga u kuhinji bio najčešće kosi krov. Najvažniji dio kuhinje bio je komin — ognjište sagrađeno od matuna — opeke ili kamena. Stariji tip ognjišta bio je nizak svega 30—40 cm od poda, dok je novije sagrađeno otprilike u visini stola, stoga se domaćica nije morala saginjati, što joj je olakšavalo posao oko pripremanja hrane. Ova vrsta ognjišta imala je u donjem dijelu prostor zvan pol komin s polukružnim otvorom za stavljanje drva — šumice, a neka ognjišta imala su iznad tog otvora polukružnu ili četvrtastu udubinu, tako da je domaćica mogla rukom doseći do najudaljenijeg kuta. Još nekoliko sačuvanih komiških ognjišta pokazuju da pripadaju onima koja su bila sagrađena uz zabatni zid kuće ili pak u jednom uglu kuhinje.1

Iznad ognjišta bila je podignuta napa sagrađena od drva ili u novije doba od opeke. Jedna od najljepših napa sačuvala se u Komiži u kući obitelji Kučića (zvanih Kroncovi), a postavljena je na dvije kamene konzole ukrašene profilacijom. Oko nape bila je postavljena škancija — polica za odlaganje manjih kućanskih predmeta, a ispod police stavila bi se za ukras tornanapa — uska zavjesica od oko 15—20 cm, najčešće crvene boje. Na željeznoj sipki u dimnjaku bile su obješene komoštre — željezni lanac, što je na kraju imao kocul — željeznu šipku savijenu u obliku slova S na koju bi se objesio bronzin i bronzinić — veći ili manji lonac od gize — tuča, ili pak željeza. Posude od bakra zavrnutog ruba raznih veličina zvale su se kotlenke, a posude od zemlje lopiže, koje su imale sa strane uši s rupicom kroz koje se provlačila žica. Takva drška od deblje žice nalazila se na svim spomenutim posudama, zvala se provislo, uz pomoć te drške posude bi se objesile na komoštre, a ispod njih se ložila vatra.

Kuhalo se još u zemljanoj posudi zvanoj — teća s ručkama, a stavljala se na trinoge — željezni stalak u obliku trokuta ili kruga s tri noge/ koji bi se stavljao na žeravu — žeravicu nad kojom se moglo kuhati na tiho — na laganoj vatri. Sve ove posude pokrivale su se poklopcem zvanim pokriv. Upotrebljavale su se i plitke male posude lijevane od tuča koje su na podanku imale tri nožice, tako da su se mogle izravno staviti na žeravicu, a zvali su ih teče na trinoge. U njima se spremala pofriga — prženi luk i rajčica za začin. Za prženje — frigonje upotrebljavala se parsura i persurica — tave od željeza,3 te skrivoda od lima za pečenje, ali se u njoj peklo u krušnoj peći, o kojoj će kasnije biti govora.

Za prženje sirove kave služio je bruštulin izrađen od lima valjkastog oblika s vratašcima koja su se čvrsto zatvarala, te dugom drškom koja je prolazila kroz valjak. Vrh drške zataknuo bi se u komoštre i lagano se okretao miješajući kavu nad vatrom. Pržena kava samljela bi se u mlinu za kavu zvanom mazinin, okruglog ili četvrtastog oblika od mjedi ili željeza. Za kuhanje kave upotrebljavala se kogoma — posuda od lima raznih veličina s poklopcem i jednom drškom, a kod kuhanja stavljala se na trinoge. Radili su je domaći komiški limari, od kojih je posljednji bio pokojni Jozo Fiamengo zvan Goncić.4

Na ognjištu su još bile gradikule, željezna rešetka za pečenje ribe i mesa. Riba se nadijevala na ražanj — rožonj, koji se djelao od vrijesa plosnato s tankom oštricom na kraju i s okruglom ručicom. Na ražnju su se pekle srdele, skuše, gire i crnjuli, tako da se jedan kraj postavio na kamen, a ručka se držala u ruci i s vremena na vrijeme okretala. Od pribora na ognjištu još se nalazio popecak — drveni ili željezni žarač, te mulete — kliješta za vađenje žeravice.

Hrana se miješala drvenom varjačom zvanom — žjica, koja je na vrhu drške imala kuku, a pulenta — kaša od kukuruznog brašna, miješala se posebnom miješalicom od vrijesa zvanom hmuljka. To je okrugli drveni štap debeo kao prst dug oko 50—60 cm, na kraju s tri nožice od kojih je svaka duga oko 6—8 centimetara. Naziv je dobila od glagola hmutot — mućkati.

Uz ognjište su bili škanjeli — klupe, a na zidu je visila škancija — mala polica s pregradama za držanje mirodija. Blizu ognjišta bila je i ponara — mala niša u zidu gdje su se držale razne stvari potrebne za kuhanje. Iznad ponare bila je kamena ploča za odlaganje sitnih kuhinjskih predmeta. Nasred kuhinje bio je stul — stol, a oko njega katride — stolice. U stolu je bio škafet — ladica u kojoj su se čuvale posode — pribor za jelo: nuži —noževi, žjice —žlice, peruni —vilice i kućerini — žličice.

Negdje uz kraj kuhinje stajao je tak — drveni panj postavljen na tri noge, a služio je za sječenje mesa, čišćenje ribe i za druge poslove oko kuhanja.

Na zidu je visila škancija — polica u donjem dijelu s dva skafeta — dvije ladice, na kojoj su se držale teraje — razno posuđe: pjati — tanjuri, pjatini —tanjurići, čikare —šalice, ćikarice —male šalice, terine —zdjele, žmuli —čaše, bićerini — čašice,5 bocun — staklenka za vino, varc — vrč, fjasak — čutura za vino ili vodu, plove — pladnjevi za meso ili ribu.

Većina ovih predmeta, kao što su tanjuri, zdjele, vrčevi, šalice, bili su zemljani, prevučeni ocaklinom, a prema sačuvanim primjercima uvozili su se iz Apulije. Upotrebljavali su se tzv. pujiški pjati — apuljski tanjuri od zemlje s ocaklinom žućkaste boje s tankim smeđim obrubom i plavim cvjetićima sred gornjeg ruba. Ovako ukrašeno posuđe sastojalo se od plitkih i dubokih tanjura te pladnjeva i zdjela različitih veličina.6 Iz Apulije uvozile su se i žare — velike zemljane posude s poklopcem i s dvije ručice za kiseljenje povrća. Ove su posude, uz raznu drugu robu, dovozili na svojim brodovima Puizi — Apuljci iz južne Italije, koji se kroz više stoljeća spominju u arhivskoj građi otoka Visa. Da su se te posude dovozile na srednjo- dalmatinsko otočje svjedoči i jedan arhivski izvor iz 1578. godine kad se u Hvaru nalazio sitni trgovac Dominik de Marzano, koji je trgovao zemljanim posudama, uljem i lukom.7 Apuljci su često dolazili u Komižu svojim brodovima, trgovali raznom robom, stjecali prijatelje, kumovali komiškoj djeci na krštenju, vjenčanjima, a neki su se u Komiži i oženili i stalno nastanili, pa njihovi potomci i danas žive na otoku Visu.8

Pojedine obitelji imale su stolno posuđe od engleske majolike, koje se upotrebljavalo samo u svečanijim prilikama. Još i danas se pojedini komadi čuvaju kao obiteljska uspomena.

Od manjih kuhinjskih predmeta još se u kuhinji nalazila solnica — najčešće od drva, supraš na dušu — glačalo u koje se umetao komad željeza što bi se usijao na ognjištu i noviji supraš na žeravu — glačalo u koje se stavljala žeravica, te skaldalet — bakrena posuda s dugom drvenom drškom u koju se stavljala žeravica, a služio je za grijanje kreveta.

Hrana se držala u kašunu — drvenoj škrinji, a u škrinji sa strane bio je kutul — mali pretinac s poklopcem u kojem su se čuvali neki sitniji predmeti. Na škanjelu — klupi stajao je grotac — velika drvena posuda za vodu, a pokrivala se pokrivom — poklopcem izrađenim također od drva. Budući da u kući nije bilo tekuće vode, ona se uzimala u gustirni — spremištu za kišnicu izgrađenom uz gotovo svaku kuću. Kišnica se slijevala kroz kamenu gurlu — oluk s krova kuće. Gustima je bila pokrivena kamenim pločama, a kišnica se vadila kroz bucol — krunu bunara isklesanu od kamena kablon od bakra ili lima zvanim sićic vezanim za kadenu — željezni lanac. Sićic je lancem bio spojen koculom — komadom deblje žice savijenim u obliku slova S. Uz grotac u kuhinji je visila kaca — bakrena grabilica na dužoj dršci za vađenje kišnice. Tu se nalazio i lavamon — drveni ili metalni stalak s kajinom — posudom od zemlje ili lima za pranje ruku,’ a sa strane je visio šugamon — ručnik.

Osvjetljavanje kuhinje bilo je različito. To je bio kandilir is sterikum — svijećnjak sa svijećom, lumeta — uljanica od mjedi, svića na petrolje — petrolejska svjetiljka, svićica na ulje ili uljenica — uljanica izrađena od lima od domaćih limara. Ona je imala paver — stijenj od pamuka koji bi izradila sama domaćica, davala je slabo svjetlo, pa su je metaforički zvali i petegula, to jest da se uz nju nije moglo ništa raditi, već samo voditi razgovore. To je tip svjetiljke, koja se iz antičkih vremena sačuvala sve do drugog svjetskog rata i točno ima oblik grčkih i rimskih glinenih i metalnih svjetiljki, samo je u izradbi mnogo skromnija. Mogla je stajati na nekom dijelu namještaja, ali je imala sa strane polukružnu dršku kojom se mogla objesiti o gredu ili na zid. Uz nju je vezan i izraz — oseknit paver — što znači dignuti stijenj i presjeći izgorjeli dio. Ferol na ulje — svjetiljka izrađena u obliku četverokuta od lima sa strane ostakljena stajala je također u kuhinji, a služila je za izlazak iz kuće. Jednako tako izrađivali su je domaći limari.

Pšenična muka — brašno za kruh mljelo se u domaćinstvu, pa su se u svakoj kuhinji ili u nekim kućama u konobi nalazila zorna — žrvanj, a sastojala su se od drvenog stalka i dva okrugla kamena — zarvanj gornji i dulnji. Na njima su bili željezni okovi s rupama u koje se stavio mejak — drvena drška za okretanje kamena. Samljeveno brašno padalo je na pol od zorna — drveni pod od žrvnja, a sakupljalo se metlicom zvanom omet koja bi se učinila od komada krpe ili bi se upotrebio zečji rep i noga. Brašno se prosijalo kroz sito stavilo u saket — vreću, a potom u kašun — drveni sanduk. Iz vreće se vadilo lopaticom zvanom šešula.10

Kruh se mijesio u kopanji — drvenom koritu pokrivenom daskom, a stajao je na stalku, da se domaćica nije morala saginjati. Korito je iznutra bilo polukružno, izdubeno u deblu ili novije sastavljeno od dasaka. Kruh se radio tako da se u tijesto stavljalo malo ulja, soli, vode i kvos — kvasac, koji se pripremao na taj način da se od svakog prethodnog miješanja ostavljala gruda tijesta. Kvasac koji se kupovao u dućanu zvali su bira.

Umiješeno tijesto oblikovalo se na daski ol kopanje, već spomenutoj daski kojom se pokrivalo korito, a potom se stavljao na dasku o 1 kruha, koja se pokrivala komadom bijelog debljeg platna zvanog firšica. To platno se nabiralo između pojedinog komada tijesta da se ne bi međusobno slijepili. Potom se kruh pokrivao čistom bijelom krpom i komadom sukna — bankolom, da bi kruh bolje uskisnuo. Mijesile su se bine — komadi kruha duguljasta oblika,11 turte — okrugli kruh sa strane presječen, tako da jedna strana nakon pečenja ostane uzdignuta, a težina im je bila oko jedan i po do dva kilograma, kornete — isprepleteni komadi tijesta koji nakon pečenja strše kao rogovi, te gaće — kruh u obliku potkove.

Od istog tijesta za blagdan Svih svetih učinili bi se garituli, male pletnice koje su se pekle i za Uskrs, samo bi se tada u tijesto uplelo obojeno jaje. Za Božić su se mijesile lumlije s osnovom od krušnog tijesta, ali bi se unutra stavile tučene mendule i suhvice — suho grožđe. Oblikovale su se pogačice, a kad bi uskisle, gornja bi se površina izrezala nožicama, tako tla bi se pri pečenju rascvjetala kao ruža. Za Uskrs su se za djecu radili kokoti — mali komadi tijesta izrezani u obliku pijevca s obojenim jajetom u sredini. Kruh se mijesio prema potrebi jedan do dva puta sedmično, a od ostataka tijesta umijesila bi se pogaca od slone12 ribe. Kad bi se ribari pripremali za ribolov, koji bi trajao i do dvadeset dana, žene bi umijesile koloce — okrugle kolače od oko petnaest dekagrama, potom bi se ti kolači sušili u peći i stavljali u barile — bačve. Takvi kolači mogli su dugo trajati, a omekšali bi u kuhanoj hrani ili vinu.13

Kruh se pekao u krušnoj peći, koju je imalo gotovo svako domaćinstvo. Peć je bila sagrađena od nepravilnog kamena s dvostrešnim krovom i pokrivena kamenom pločom. U unutrašnjosti je presvođena laganim kamenom zvanim bos tra, a pod je bio popločan opekom. Novije peći bile su također presvođene opekom. Vrata su bila presvođena slomljenim lukom od kamena, a vrata su se zatvarala poklopcem od daske sa željeznim okovima. Kruh se pekao na šumici — drvu po mogućnosti od vrijesa i granama ružmarina, što mu je davalo posebni okus. Kad bi se učinila žeravica, razgrnula bi se strana drvenom ručicom prema dolje, zavrnutom zvanom grebuja, a pod peći pomeo bi se metlicom učinjenom od komada dužeg tankog štapa na koji bi se svezala kita pelina ili ružmarina i za svako pečenje stavljalo bi se svježe zelenilo. Kruh se stavljao u peć na poli — širokoj lopati u obliku vesla. Pečeni kruh stavio bi se na dasku, pokrio čistom krpom i ostavio da se ohladi. Spremao se u kopanju u kojoj se mijesio ili u manju bačvu i pokrio daskom.

Krušne peći gradile su se u dvorištu ili češće u ostavama, posebnim kućicama u kojima se držao razni alat i drvo za loženje. Bila je sagrađena u suhozidu ili od kamena povezanog žbukom i pokrivena pločom. Na vanjskom zidu takve kućice bila je dograđena mala polukružna ili četvrtasta apsida pokrivena pločom, s krovom na dvije vode ili na polukružnoj u obliku stošca. U Komiži su te peći odavno zapuštene ili srušene, a jedna od dobro sačuvanih je ona u dvorištu obitelji Vidović zvanih Sibetovi.

One obitelji koje nisu imale svoju peć kod kuće pekle su kruh kod pećarica — domaćica koje su se bavile tim poslom kod svoje kuće, a peći su bile nešto veće od onih u pojedinim kućama. Puć na peć — značilo je odnijeti uskisli kruh pećarici. Nosio se na daski ol kruha, pokriven lužnjokom — komadom debljeg bijelog platna i bankolom — komadom sukna. Pečenje se plaćalo posebno učinjenim komadom kruha od jednog i po do dva kilograma, ovisno o količini jednog miješanja, a taj komad zvao se parnjatak i nešto se po obliku razlikovao od ostalog kruha. Tim kruhom pećarice su hranile svoju obitelj, a prodavale su ono što bi im preostalo. Prema tome u kuhinji su se upotrebljavali predmeti i izrazi:

banköl — komad sukna za pokrivanje tijesta

baril — bačva

bićerin — čašica za rakiju

bina — duguljasti kruh bira — tvornički kvasac

bocun — staklenka za vino

bostra — sedra, vrst kamena

bronzin, brozinić — lonac, lončić s velikom polukružnom ručkom za kuhanje na ognjištu

bronzin na vapor — Papinov lonac na paru

bruštulin — posuda za prženje sirove kave

bucol — kruna zdenca

cviti — prhki suhi kolači

ćikara — šalica

ćikarica — mala šalica

daska ol kopanje — daska kojom se pokrivalo korito za miješanje tijesta

daska ol kruha — daska na koju se stavljao kruh da uskisne

dur kako dulnji zarvanj — spor kao donji žrvanj — uzrečica

ferol na ulje — ostakljena svjetiljka na ulje

firšica — bijelo platno koje se stavlja između komada tijesta za kruh dok kišne

fjasak— čutura za vino ili vodu

frigonje — prženje

fumar — dimnjak

gaće — oblik kruha u obliku potkove

garitul — vrsta peciva, koji se radi od krušnog tijesta za praznike

gradikule — rešetka za pečenje ribe na ognjištu

grebüja — drvena grablja za razgrtanje žeravice

grotäc — drvena posuda za držanje vode

gürla — oluk

gustima — spremište za kišnicu

guzica od kruha — okrajak od kruha

hmüjka — drveni štapić s tri nožice za miješanje kukuruzne kaše

hmütot — mućkati

hrüstule — tanko prženo tijesto posuto šećerom

kaca — bakrena ili metalna grabilica za vodu

kajin — posuda za umivanje

kanavaca — krpa za brisanje posuđa

kandilir is stèrikun — svijećnjak sa voštanom svijećom

kasun — škrinja, sanduk katrida — stolica

köcul — željezna kuka za vješanje lonca nad ognjištem i za vješanje kabla za vađenje vode iz bunara

kögoma — posuda za kuhanje kave

kokot — vrsta peciva u obliku pijevca

koloc — okrugli suhi kolač

komin — ognjište

komoštre — željezni lanac nad ognjištem na koji se vješa lonac

kopanja — korito za miješanje kruha

kornet — vrsta kruha

kotlènka — bakreni ili metalni kotlić za kuhanje na ognjištu

kućerin — žličica

kühot na tiho — kuhati na laganoj vatri

kutul — mali pretinac s poklopcem u škrinji

kužina — kuhinja

kvos — domaći kvas za kruh

lavamon — drveni ili metalni stalak na kojem stoji posuda za umivanje

lazanje — rezanci domaći

lazanjor — valjak za tijesto

lopiža — zemljana posuda za kuhanje

lumeta — uljanica od mjedi

lumlija — vrsta kolača s mendulama i suhim grožđem

lüznjok — bijelo deblje platno za pokrivanje uskislog tijesta

matun — opeka, cigla

mazinin — mlinac za kavu

mejak — drvena drška na žrvnju

muka — brašno

mülete — kliješta za vađenje žeravice

napa — zvono iznad ognjišta za skupljanje dima i pare

muž — nož

omet — metlica za skupljanje brašna u žrvnju

oseknìt pavèr — dignuti stijenj i presjeći izgoreni dio

parnjàtak — posebni kruh kojim se plaćalo pečenje kruha kod pećarice

parsüra, parsürica — tava, tavica od željeza za prženje

pavèr — stijenj od pamuka

pećarica — žena koja se bavila pečenjem kruha

perun — vilica

pjat, puiški pjat, ingleški pjat — tanjur, tanjur uvezen iz Apulije, tanjur uvezen iz Engleske

pjatin — tanjurić piòva — pladanj

polkomin — udubak ispod komina

puć nä peć — odnijeti kruh pećarici

pùd od zorna — drveni pod ispod kamena žrvnja

pofriga — pržena smjesa od luka i rajčice za začin

pogača ol siòne ribe — pogača od slane ribe

pokriv — poklopac

pölä — lopata za stavljanje kruha u peć

ponara — niša u zidu za odlaganje raznih stvari

popècak — žarač

posode — pribor za jelo

provislo — polukružna ručka od deblje žice na posudama za kuhanje na ognjištu

Puiz — Apuljanin, stanovnik dijela južne Italije

pulenta — kaša od kukuruznog brašna

rakatež — trenica

rozonj — ražanj

saket — vreća

sićic — kabao od bakra ili lima za vodu

skaldalèt — bakreni grijač za krevet

stul — stol

suhvice — suho grožđe

supras — glačalo

svića na petrolje — petrolejska svjetiljka

svićica na ulje, ujenica, petégula — mala svijeća na ulje od lima

šešula — drvena lopatica

škafet — ladica

škancija — polica

škanjel — klupa

škrivoda — lim za pečenje u peći

šufi t — potkrovlje

šugamon — ručnik

šumica — drva za loženje

šupjaca — grabilica s rupicama

tak — drveni panj za sječenje

teća — plitka zemljana ili metalna posuda za kuhanje

teća na tri noge — plitka posuda od tuča koja zajedno s dnom ima izlivene tri nožice za kuhanje na ognjištu

teraja — razno zemljano stolno posuđe

terina — zdjela

tornanapa — nabrana tkanina koja se stavljala kao ukras ispod police na napi

tovaja — stolnjak

tovajul — ubrus

trinoge, trepije — željezni stalak u obliku trokuta ili kruga za kuhanje na ognjištu

varc — vrč

zorna — žrvanj

žara — zemljana posuda s poklopcem za spremanje povrća i pravljenje kvasine

žarvanj dulnji i gurnji — donji i gornji kamen na žrvnju

žerava — žeravica

žjica — žlica drvena i metalna za jelo

zmül — čaša

Kuhinja s ognjištem počela se pomalo mijenjati pred sam drugi svjetski rat, a koju godinu iza rata potpuno je izmijenila svoj prvobitni oblik, zacijelo star više stotina godina. Već između dva rata mijenja se posuđe, metalno zamjenjuje zemljano, sve manje se upotrebljava žrvanj, kupuje se gotovo brašno, mijenjaju se navike i sve više običaji.

Ako usporedimo staru komišku kuhinju sa sačuvanim popisima kuhinjskih predmeta na primorju i otocima od XVI do XVIII stoljeća, možemo vidjeti da su se kroz spomenuta tri stoljećd stalno upotrebljavali predmeti istih naziva. Vjerojatno su se ti predmeti, i nešto mijenjali i ukrašavali prema razvijanju slogova i imovnom stanju vlasnika, ali osnovni oblik i funkcija ostajali su isti. Predmeti stare komiške kuhinje su skromni i jednostavni, nalazimo ih i u drugim krajevima Dalmacije, ali trebalo ih je zabilježiti jer se njihovi nazivi na komiškom narječju već poodavno ne upotrebljavaju, pa su se stoga i zaboravili.”1 Zajedno s najstarijom generacijom komiških žena odlaze i nestaju. Nestali su nazivi, izgubili se predmeti, zaboravljen je i stari način pečenja kruha,15 pa neka ovaj zapis barem na trenutak zaustavi prošlost i približi je sadašnjosti.

BILJEŠKE

1) A. Freudenreich, Narod gradi na ogoljenom krasu. Zagreb-Beograd 1962, 107, 147. — M. Miličić, Nepoznata Dalmacija, Zagreb 1955, 113 , 207.

2) Neki naziv trepije upotrebljavaju za stalak u obliku trokuta, a naziv tri noge za onaj koji je okruglog oblika, a također ima tri noge.

3) Između dva rata upotrebljavao se Papinov lonac u kojem se kuhalo na paru zvan u Komiži bronzili na vapor, lijevan od tuča raznih veličina s ručkom koja se mogla objesiti na komostre.

4) U Komiži su se limari zvali i stanjini, a više njih je potkraj XIX i u prvoj polovini XX stoljeća radilo u tvornicama za preradu ribe na izradi kutija. N. Bezić-Božanić, Stanovništvo Komiže, Split 1984, str. 126.

5) Jednu vrstu čašica zvali su bićerin na prs tiče. To je čašica od debljeg stakla iznutra valjkasta, a izvana brušena u obliku peterokuta ili šesterokuta na stalku.

6) Ovu vrstu tanjura u sjeveroj Dalmaciji zovu »korčulanski pjati«, jer su ih vjerojatno kupovali u Korčuli. Za ovaj podatak zahvaljujem prof. Olgi Oštrić.

7) C. Fisković, iz glazbene prošlosti Dalmacije, Mogućnosti, god. XXI, br. 6—7, Split 1974, str. 720, 747.

8) …1825. Angiolo de Pinti della città di Molfetta traficante”*, Felice Modugni di Molfetta traficante kumovali Nikoli Stanojeviću … 1826. Carlo Pisano di Molfetta marinajo ikumovao Mati Božanu … 1839. Carlo Cipari qm Giorgio marittimo di Molfetta dimorante in Cornisa … Rođeni 1824—1835, 1835—-1838, str. 6, 23, 20. —

… 1770. Michele Reliano a Bario … kum na vjenčanju Marku sinu majstora Jurja Petrašića i Mihovile Kuijiš — Historijski arhiv, Zadar — N. Bezić-Božanić, N. dj.

… Vjenčani 1683—1778, str. 113. — 29. IV 1611. u Komiži.

Pred biskupa stupi neki redovnik u habitu reda propovjednika izgleda oko 28 godina … predstavi se, zovem se frate Enrico d’Astuzzi in Puglia … upitan kojim razlogom je došao u ovo mjesto: io mi attrovo in questa villa parenti, li quali sono venuto a visitar li cioè Antonio de Maffio ett Antonello d’Antonelli. Visitatio Cedulini Ins. Pharens. et Issae. Biskupski arhiv — Hvar. Za podatak zahvaljujem don Vojku Mardešiću.

9) Stariji kajini bili su zemljani s ocaklinom, a također su se uvozili iz Apulije.

10) Zablježene su i pjesme koje su žene pjevale dok bi radile ovaj nimalo lak posao. V. Bersa, Narodne popjevke iz Dalmacije (Pjesme koje su se pjevale uz zorna). Izdanje JAZU, Zagreb 1942. — M. Oreb, Viška pjesmarica, Vis 1984, str. 92.

11) Okrajak od duguljastog kruha zvan bina zovu u Komiži guzica od kruha.

12) Pogača od slane ribe radi se od krušnog tijesta, a unutra se puni crvenim lukom izrezanim na listiće i slanim sardelama, pospe se paprom i polije uljem, a nakon toga se poklopi drugim dijelom tijesta. Peče se u krušnoj peći. U novije vrijeme zajedno s lukom dodaje se i rajčica, a ona najstarija punila se samo gornjim sastavom.

13) U kući su se mijesile i lazanje od brašna, vode i soli na daski o 1 kopanje. Od slatkiša mijesile su se hruštule od jaja, brašna, rakije i raznih mirisa i tanke razvaljane pržile se u masnoći. Radili su se i eviti, prhki kolačići
rezani u obliku cvijeta od brašna, masti, jaja i amonijaka te raznih mirisa. Ovi slatkiši radili su se uglavnom za svadbu i neke veće obiteljske svečanosti.

14) C. Fisković, Spomenici od IX do XIX stoljeća. U knjizi Viški spomenici, Split 1968, str. 234, 235. — D. Božić-Bužančić, Interijeri kuće u Splitu u 17. stoljeću. Izdanje Historijskog arhiva u Splitu, sv. 5, 1965, str. 119, 120, 127. — Ista, Prilozi poznavanju ‘interijera kuće u Splitu iz druge polovine 16. vijeka. Isto, sv. 3, 1961, str. 102, — lista, Prilog poznavanju interijera kuće u Splitu u XVIII stoljeću. Isto sv. 6, 1967, 128, 147. — C. Fisković, Kuća povjesnika Pavla Andreisa u Trogiru, Izdanje Historijskog arhiva u Splitu, sv. 7, 1969, str. 218. — Isti, Lastovo. Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, sv. 16, Split 1966, str. 129—134. — Isti, Spomenici otoka Mljeta, u knjizi Otok Mljet, Zagreb 1958. — J. Perić, Šibenska kuća od najstarijih vremena do konca 18. stoljeća, Radovi Instituta JAZU u Zadru, sv. 2, 1955, str. 258, 268, 269, 324. — J. Soldo, Samostan sv. Lovre u Šibeniku, Zbornik Kačić, sv. I, Split 1967, str. 26. — Isti, Samostan Majke od Milosti na Visovcu, isto sv. II, Split 1969, str. 207. — R. Jelić, Inventar zadarskog kirurga A. Fiorinija (1675,) Radovi Instituta JAZU u Zadru, sv. 2, 1955, str. 324. — F. Kesterčanek, Inventar prvog beogradskog tiskara Trojana Gundulića, Anali Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku, sv. I, 1952. — N. Beritić, Prilog poznavanju unutrašnjosti lopudske kuće XVI stoljeća, isto sv. III, 1954, str. 498, 499. — M. A. Strgačić, O biblioteci glagoljaškog sjemeništa u Priku, kraj Omiša u vrijeme njegove likvidacije, Radovi filozofskog fakulteta u Zadru, god. 6, ,sv. 6, 1969, str. 128. — H. Morović, Glagoljski spisi arhiva Obitelji Garanjin-Fanfonja u Trogiru, Izdanje Historijskog arhiva u Splitu, sv. 5, 1965, str. 108, 109. — V. Vuletić-Vukasović, Narodna kuća ili dom s pokućstvom u Dalmaciji, Hercegovini i Bosni, Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena, sv. 1, Zagreb 1896.

15) F. Medarić, Kako se pripremao kruh u Cresu, Otočki ljetopis Cres — Lošinj, sv. 2, 1975, str. 364—370. — D. Elezović, Kruv naš učerašnji, Čakavska rič 1—2, Split 1983, str. 181—193.

16) Opis sitare komiške kuhinje dale su moja pokojna zaova Kate Božanić Kaštriotić i Vinka Mardešić Janetova. Naglaske stavio prema komiškom narječju mr Joško Božanić.

THE OLD-TIME KOMIŽA KITCHEN

A SUPPLEMENT TO THE HISTORY OF DWELLING ON THE ISLAND OF VIS

The author describes an old-time kitchen at Komiža on the island of Vis. Though the kitchen Utensils do not differ much from those in other parts of Dalmatia, their names are characteristic of the place, as every vernacular is distinguished by its particular names and accents. However, one of the characteristics of the Komiža kitchen Utensils is that most of these objects were made by local craftsmen in their own workshops, while the earthenware carne from the potter’s Workshops at Puglie.

OSTAVITE SVOJ KOMENTAR