Autor: Davor Stipan, prof.

Sveti Nikola, svetac i biskup iz maloazijske Mire, živio je na prijelazu iz 3. u 4. stoljeće. Kao žestoki borac protiv nepravde i zalagatelj za ljubav i dobročinstvo prema bližnjemu, biva dugo vremena izložen progonima i utamničenjima od strane rimskih pogana, da bi iscrpljen cjeloživotnom pokorom i odricanjima preminuo 343. godine. Njegovi posmrtni ostatci (relikvije) danas se čuvaju u bazilici sv. Nikole u talijanskom gradu Bariju. Svojevremeno, u vrijeme hodočašća po Svetoj Zemlji, a u nadi da će rekonstruirati Kristov život, pri jednoj plovidbi ga je zadesila oluja. Nije ustuknuo pred silama prirode, već je skrušeno molio, uslijed čega se, na zaprepaštenje spašenih mornara, more smirilo. Zato ga se smatra zaštitnikom pomoraca, mornara i ribara, a između ostalog i djece, djevojaka, siromaha, trgovaca, putnika kao i mnogih gradova diljem svijeta. Jedan od tih gradova je i Komiža čija župna crkva nosi njegov titular, dok ga žitelji grada slave svakog 6. prosinca u godini paleći staru gajetu iz čijeg se pepela simbolički rađa novi život.

Crkva sv. Nikole ili ‘Muster’, kako je zovu u narodu (od grč. monasterium – samostan), smještena je na vinorodnom brežuljku jugoistočno od naselja, a svoje podrijetlo vuče iz sredine 13. stoljeća kada su biševski benediktinci na brijegu iznad komiške uvale podigli samostan od kojeg su danas sačuvani dijelovi (kvadratna kula) ukomponirani u naknadne arhitektonske slojeve. Benediktinci su nedugo poslije dolaska fortificirali samostan s bedemima i dvjema kulama na južnoj i sjevernoj strani.1 Kapela koja je postojala na tom mjestu prije dolaska redovnika, a koju je 1177. godine posvetio papa Aleksandar III., zapravo je jednobrodna romanička bogomolja iz vremena prije osnutka samostana. Ona je tvorila dio novog benediktinskog sklopa. Samostan su benediktinski redovnici napustili u 15. stoljeću, a službeno gaje ukinuo papa Kalist III. 1458. godine na prijedlog hvarskog biskupa Tome Tomasinija.2 Iz druge polovine 15. stoljeća bilježimo pokušaje povratka benediktinaca u samostan koji su ostali bez uspjeha, premda postoji njegov opat koji i dalje održava bogoslužje u samostanskoj crkvi.3 Prva vijest o crkvi poslije ukinuća samostana jest posveta oltara sv. Nikole od 18. rujna 1534. godine koju je obavio rapski biskup Vicencij.4

Tijekom baroknoga razdoblja (17. i 18. stoljeće) komiška crkva je u potpunosti preinačena. Veroneški biskup i apostolski vizitator Augustin Valier 1579. godine obilazi crkvu i nekadašnji samostan koje zatječe u ruševinama. Za percepciju baroknih preinaka čitavog sklopa od ključne važnosti je dokument koji se čuva u Archivio di Stato u Veneciji, a koji prikazuje tlocrtno stanje sklopa iz 1624. godine.5 Kako iščitavamo iz tlocrta, južno od romaničke jednobrodne crkve s polukružnom apsidom (nazvanom Capell) pridodana je novogradnja pravokutnog tlocrta bez apside nazvana Chiesa. Otvorena je portalom prema zapadnu dok sa starom crkvom komunicira putem dvaju prolaza. Južno od nje se nalazi vrt (Corte) dok su s istočne strane nekadašnje samostanske prostorije. Valier u svojoj vizitaciji iz. 1579. godine ne spominje novu crkvu koja je ucrtana na tlocrtu iz 1624. godine, kao što 1603. godine vizitator Mihovil Priuli opisuje crkvu kao jednobrodnu građevinu. Lako je zaključiti kako je novogradnja sagrađena između 1603. i 1624. godine. Iz naknadnih vizitacija bilježimo daje nekoliko godina poslije crkva proširena još jednom lađom s južne strane 6 dok je angažmanom komiškog župnika Antuna Vitaljića 1695. godine proširena prema istoku dogradnjom baroknog prezbiterija.7 Tom prilikom porušeni su ostatci nekadašnjih samostanskih zgrada s klaustrom, dok je kamena građa upotrijebljena za novu baroknu gradnju. Ipak, prije gradnje novog svetišta, crkva je posvećena 1652. godine o čemu svjedoči urezani natpis na pilonu u crkvenom interijeru.8 Gradnja zvonika dovršena je koncem 18. stoljeća, a nalazi se na mjestu nekadašnje sjeverne kule, a nad prvim travejem prvotne romaničke crkve. Kao protomajstora bilježimo Franu Cicindellu iz Trogira 9 * *, dok se kao klesar zadnjeg kata i završne lanterne spominje Vicko Macanovićn10 *. Dakle, od početka 17. do konca 18. stoljeća nekadašnji kasnosrednjovjekovni benediktinski sklop Sv. Nikole se temeljito pregrađuje novim lađama, svetištem i zvonikom. Većina imena arhitekata i graditelja baroknih dogradnji ostala su nam nepoznata, no zanimljivu tezu zastupa Zoraida Demori Staničić koja određene primjere crkvenog namještaja u crkvama sv. Nikole i sv. Marije u Komiži vezuje za radionicu Bokanićevih čija je djelatnost u 17. stoljeću prepoznata na Visu.” Temeljem iznesenog, a na osnovu stilskih usporedbi s drugim radovima radionice diljem Dalmacije, autorica iznosi hipotezu o angažmanu članova radionice na složenim graditeljskim poslovima dviju komiških crkava. Današnja župna crkva sv. Nikole zadržala je baroknu organizaciju prostora; to je trobrodna građevina, s tom opaskom da se na bočne brodove nastavljaju po dvije kapele, tako da možemo govoriti o prividnoj peterobrodnosti. Brodovi su odijeljeni monumentalnim kvadratnim pilonima koji su spojeni sa susjednim ziđem polukružnim lukovima. Svodovlje središnjeg broda je izvedeno prelomljenim lukom, dok bočni brodovi imaju bačvaste svodove od kojih onaj sjeverni i pojasnice. Četiri kapele do njih imaju križne svodove. Prezbiterijalni prostor se gotovo u punoj širini glavnog boda nastavlja duboko prema istoku. Jednostavne je pravokutne forme bez apside te bačvasto nadsvođen. Sjeverni brod crkve zadržao je romaničku polukružnu apsidu dok je južni sa svoje pročelne strane košenjem skraćen za polovicu prvog traveja radi pružanja ranijeg perimetralnog zida sklopa koje je očigledno diktiralo organizaciju prostora. Unutrašnjost crkve ima lateralno osvjetljenje koje je omogućeno probijanjem baroknih elipsoidnih prozora nad vijencem središnjeg broda. Pročelje je uzdignuto nad dvokrako stubište koje se lomi pod pravim kutom. Jednostavnost i purizam pročelne površine odaju tipične karakteristike provincijalnog baroka kakve primjerice nalazimo na splitskoj Gospi od Pojišana ili makarskoj konkatedrali sv. Marka. Pod dvoslivnim krovištem jedini ukras ravne pročelne zidne plohe predstavljaju profinjeno skulptorski obrađena rozeta artikulirana florealnom ornamentikom te jonskim stupićima povezanim polukružnim lukovima, te pod njom smješten portal renesansne profilacije nad kojim je barokni trokutasti prekinuti zabat s dvije proročke glave. U istoj ravnini s pročeljem prema sjeveru je uglavljen zvonik kao najmlađi arhitektonski element sklopa. U donjoj zoni u kojoj je smješten bočni portal još uvijek se nazire romaničko ziđe nekadašnje sjeverne kule. Tijelo zvonika je masivno i u središnjem dijelu otvoreno uskim prozorskim otvorima nalik puškarnicama dok je gornja barokna zona ujedno i najreprezentativniji dio vanjštine čitavog sklopa. Nad jednostavnim monoforama pruža se balustrada koja dijeli donji dio zvonika koji je kvadratnog presjeka od gornjeg koji je oktogonalnog. Oktogon je na svakoj stranici otvoren polukružno nadsvođenim prolazima nad kojima se dižu kupola i lanterna.

1 TUDOR, AMBROZ, 286.

2 OSTOJIĆ, IVAN, 378.

3 TUDOR, AMBROZ, 286.

4 ANDRIJA VOJK.O MARDEŠIĆ, 20.

5 Dokument je prvi put objavio 1994. godine Ambroz Tudor u članku: Dvije viške crkve i njihovo utvrđivanje u 17. stoljeću. Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 34, 285-301.

6 Vizitacija generalnog vikara hvarske biskupije Petra Morarija iz 1627. godine; vizitacija generalnog vikara Ivaniševića iz 1634. godine; vizitacija biskupa Zorzia iz 1637. godine.

7 O istom svjedoči i natpis s vanjske strane svetišta: ANDREAS VITALITIVS PAR. EX LEGATO SVO ARBITRATVI A MATHEO IVCEVICH IOANNIS F. DE MANDATO HOC SACELLVM INTRA CENOBII CLAVSTRA VEN. ABBATIS BARTHOLOMEI ZENI PER MISSV EXTRENDUM CVRAVIT ANNO DOMINI MDCXCV

8 FISKOVIĆ, CVITO, 77.

9 Istog majstora nalazimo na radovima proširenja trobrodne strukture crkve Gospe od Spilica u Visu nakon 1776. godine.

10 PRIJATELJ-PAVIČIĆ, IVANA; ČORALIĆ, LOVORKA, 54.

11 DEMORI STANIČIĆ, ZORAIDA, Oltari radionice Bokanićevih na Visu, u: Klesarstvo i graditeljstvo, XI/l-2,2010., 34-47.

U vrijeme sveobuhvatnih baroknih pregradnji crkveni sklop sv. Nikole je sa sjeverne strane dobio i novi sustav bastionskih utvrda koje su služile prebjegu stanovništva u slučaju eventualnih napada osmanlijskih i sjevemoafričkih gusara. Najstarije obrambene strukture koje su ostale očuvane do danas su podignuli biševski benediktinci sredinom 13. stoljeća. Radi se o kvadratičnoj kuli s južne strane crkve koja se očuvala gotovo u punoj visini. Dijelovi jugozapadnog perimetralnog zida te nekadašnjih samostanskih prostorija kao i podnožje baroknog zvonika također potječu iz 13. stoljeća. Romanička utvrđenja zasigurno nisu ulijevala sigurnost domaćem puku koji je, kao i u slučaju mletačkog kaštela Grimani na komiškoj rivi (‘Komuna’), sam financirao nove fortifikacije. Svakako, ta činjenica jest jedna od specifičnosti komiške prošlosti. S obzirom na to da se radilo o vremenima u kojima je gospodarenje morem i izvoz ribe donosio velike prihode mještanima, ostvareni su uvjeti za financiranje novih obrambenih graditeljskih pothvata. Slučaj adaptiranja sakralne građevine, odnosno sklopa, obrambenoj funkciji nije bio izoliran slučaj na dalmatinskim otocima.12 U slučaju Sv. Nikole utoliko je i vrjedniji što su nam ostali sačuvani podatci o njegovu nastanku i projektantu.

Gradnja je pripremana 1624. godine, a projekt potpisuje mletački vojni inženjer Agostino Alberti.13 Sudeći prema sačuvanom crtežu14 iz spomenutog venecijanskog arhiva, zamišljeni projekt se u mnogočemu razlikuje od izvedene varijante koja je tlocrtno nepravilnija i reducirana u veličini. Na platou sjeverno od postojeće crkve sagrađena je utvrda tenaljnoga rasporeda 15, izduljena u smjeru zapad-istok s četiri trokutna istaka. Gradnjom novog baroknog kora 1695. godine istočni bastionski istak je izgubljen te je izveden spoj s novonastalim svetištem. Također, na zapadnoj strani prilaz crkvi ne vodi kroz novu utvrdu (kako je bilo prvotno zamišljeno) već ga ona nadzire iz flanke svoga polubastiona.16 Čitava utvrda ima jako skošenu donju zonu nad kojom je plitki pravokutni vijenac i niska parapetna zona s puškarnicama i nekoliko topovskih otvora. Utvrda je građena od zaobljenih blokova konglomerata (breče). Slučaj fortificiranja sakralne građevine kao najčvršćeg objekta u naselju posve opravdava potrebu zajednice za sigurnošću uslijed eventualnih neprijateljskih napada. Ista zajednica financira izgradnju iz komunalnog prihoda na ulov ribe i iz dijela prihoda od soli, a koju odobrava i podupire mletačka vlast. Njihova potpora najviše se ogleda u činjenici da upućuju svoje inženjere kako bi izradili projekte. Sačuvani su nam dokumenti koji rasvjetljuju okolnosti vezane za gradnju utvrde. Prvi dokument je pismo generalnog providura Francesca Molina hvarskom knezu i providuru Marinu Sagredu od 12. ožujka 1625. godine, a kojeg na zahtjev Komižana obavješćuje da će na Vis poslati inženjera u svrhu izrade nacrta za utvrđivanje crkve sv. Nikole.17 Drugi dokument je odgovor Marina Sagreda providuru Molinu u kojem ga obavješćuje da je nadzor radova povjerio Franu Foretiću, a koji su trebali odmah započeti prema nacrtima Albertija.18 S obzirom daje Alberti već ranije iz Splita poslan na Vis radi utvrđivanja crkve Gospe od Spilica, a datacija nacrta komiških utvrda je 1624. godina, vjerojatno je isti izradio krajem te godine dočim je gradnja započela naredne godine. Crkveni sklop Sv. Nikole tijekom 17. i 18. stoljeća bio je značajno gradilište na otoku; od proširenja postojeće crkve, preko gradnje fortifikacija, do dogradnji novog prezbiterija i zvonika.

Bogatstvo i kvaliteta crkvenog namještaja u interijeru objekta čine integralni dodatak likovnom historijatu
sakralnog sklopa Sv. Nikole. Izuzev osam mramornih i drvenih oltara od kojih neki predstavljaju izuzetna ostvarenja drvorezbarstva u Dalmaciji, ističu se i nadgrobne ploče komiških rodova i bratovština te veliko raspelo s Bogorodicom i sv. Ivanom. Treba izdvojiti i vrijedne drvene propovjedaonice, kao i orgulje iz 1895. godine.

17 TUDOR, AMBROZ, 292. 18 TUDOR, AMBROZ, 292.

12 Slične primjere nalazimo i na crkvi sv. Marije u Vrboskoj na Hvaru, crkvi sv. Fabijana i Silvestra u Jelsi na Hvaru te franjevačkom samostanu na Lopudu, premda su njihova utvrđenja integralni dio crkvene građevine, što kod sv. Nikole nije slučaj. 13 ŽMEGAČ, ANDREJ, 69. 14 TUDOR, AMBROZ, 289. 15 »Raspored kojeg obilježava naizmjenično skretanje bedema prema naprijed, odnosno natrag, poput nizanja (pojednostavljenih) kliješta; odatle i naziv tenaljnoga toka.« Prema: ŽMEGAČ, ANDREJ, Bastioni jadranske Hrvatske, Školska knjiga, 2009., Zagreb, 70, bilj. 114. 16 ŽMEGAČ, ANDREJ, 171.

LITERATURA:

  • DEMORISTANIČIĆ, ZORAIDA, Oltari radionice Bokanićevih na Visu, u: Klesarstvo i graditeljstvo, XI/1-2, 2010., 34-47.
  • DOMANČIĆ, DAVOR, Valierova vizitacija na otoka Hvaru i Visu, Arhivska građa Muzeja hvarske baštine. Državni arhiv u Splitu, 1961.
  • FISKOVIĆ, CVITO, Spomenici otoka Visa od LX do XIX stoljeća, u; Viški spomenici (ur. Nevenka Bezić-Božanić), Izdanje skupštine općine – Vis, 1968., Split, 61-264.
  • MARDEŠIĆ, ANDRIJA VOJKO, Posveta oltara Sv. Nikole u Komiži, u: Naša zajednica – glasnik župe Vis, 11, 1980.
  • OSTOJIĆ, IVAN, Benediktinci u Hrvatskoj II, Benediktinski prioratikon, 1964., Split.
  • PRIJATELJ-PAVIČIĆ, IVANA; ČORALIĆ, LOVORKA, Prilog poznavanju opusa graditelja Vicka Ignacijevog Macanovića i Grgura Mazzonija, u: Zbornik radova sa znanstvenog skupa Umjetnički dodiri dviju jadranskih obala u 17. i 18. stoljeću (ur. Vladimir Marković i Ivana Prijatelj-Pavičić, 2003., Split), Književni krug Split, 2007., Split, 53-69.
  • TUDOR, AMBROZ, Dvije viške crkve i njihovo utvrđivanje u 17. stoljeću, u: Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 34, 1994., 285-301.
  • ŽMEGAČ, ANDREJ, Bastioni jadranske Hrvatske, Školska knjiga, 2009., Zagreb.

OZNAKE

benediktinci | Grad Komiža | Otok Biševo | prošlost (kategorija)