link: https://www.change.org/p/peticija-za-upis-stare-bi%C5%A1evske-%C5%A1kole-u-registar-za%C5%A1ti%C4%87enih-kulturnih-dobara-rh

Hvala svima na uspješno provedenoj prošloj peticiji od prije pola godine, nakon koje smo, s vaših 1600 potpisa, uspjeli od nadležnog ministarstva dobiti privremenu arheološku zaštitu ostataka benediktinskog samostana na lokalitetu Napoje čime smo donekle zaštitili vrijednu kulturnu baštinu od nasrtaja bespravne gradnje.

Inicijativa Spasimo Biševo, nastala kao reakcija stanovnika i zaljubljenika u otok Biševo na devastaciju arheološkoga lokaliteta Napoje, s nevjericom je dočekala vijest o realizaciji projekta izgradnje i namjeravane rekonstrukcija zgrade, “turističko ugostiteljske namjene (kapaciteta 80 sjedećih mjesta), odnosno posjetiteljskog centra s popratnim sadržajima” na lokaciji stare biševske škole.

(projektnu dokumentaciju i nepravomoćnu građevinsku dozvolu možete vidjeti ovdje; također dajemo na uvid i privremene rezultate provedene ankete)

Dopis ministarstvu kulture, Županiji splitsko-dalmatinskoj i Gradu Komiži (28.11.2018.)

Poštovani,

Građanska inicijativa „Spasimo Biševo“ ovim putem Vas želi obavijestiti o potrebi uvrštavanja biševske škole u popis zaštićenog kulturnog dobra od lokalnog značaja, odnosno proglašenja iste spomenikom kulture. Naša inicijativa već je na temelju odluke nadležnog konzervatorskog odjela osigurala privremenu arheološku zaštitu za ostatke benediktinskog biševskog samostana (oznaka dobra: P-5881) koji je nažalost već oskvrnut bespravnom gradnjom bez prethodnih arheoloških istraživanja i izrađenog konzervatorskog elaborata.

Kad je, dakle, riječ o staroj biševskoj školi, ista sadrži ambijentalni i vremenski značaj u razvoju otoka Biševa. On je u uskoj vezi s događajima i istaknutim ličnostima društvenog, gospodarskog ili kulturnog razvoja i predstavlja veoma značajna svjedočanstva za proučavanje otočnih društvenih pojava.

Prema poznatim povijesnim izvorima1, na zajedničkom zboru otočana dogovoreno je da stanovnici Biševa dobrovoljnim radom sudjeluju u izgradnji školske zgrade. Obvezali su se da obave sve manualne radove i pripreme građevinski materijal za unutrašnjost zgrade, kao i teren. Također je dogovoreno da se škola sagradi na središnjem dijelu otoka, jer je to bilo najprikladnije za sva sela na otoku Biševu. Načelstvo kotarske oblasti u Hvaru prihvatilo je snositi troškove za građevni materijal vanjske fasade, cementa i kreča, te plaćanje stručne radne snage. Pošto je zgrada trebala da se gradi u kamenu, načelstvo kotarske oblasti u Hvaru obvezalo se nabaviti vanjsku kamenu fasadu i nabavu ostalog građevnog materijala, te taj materijal dopremiti na Biševo, uvalu Mezoporat. Od rive u Mezoportu do mjesta gradnje (Napoje) sav materijal prebacili su sami stanovnici otoka.

U izgradnji školske zgrade mnoge otočke porodice dobrovoljno su radile četrdeset radnih dana. Priprema i branje građevnog materijala za izgradnju školske zgrade započeta je u jesen 1935.g, a gradnja je dovršena u ljeto 1937.g. Sav građevinski materijal iz uvale Mezoporat prenesen je na gradilište dobrovoljnim radom stanovnika Biševa.

Zgrada je jednokatnica. U prizemlju je bila učionica, na katu trosobni stan za učitelja. Uz školsku zgradu bila je i posebna zgrada za praonicu i higijenski čvor za djecu. Zgrada je bila od lijepog kamena, a gradili su je braća Borčić pokojnog Tome, građevinari iz Komiže. Školske godine 1932./1933. bio je najveći broj učenika za sve vrijeme dok je postojala škola na Biševu. Te je godine u ovoj školi bio 41 učenik, 26 dječaka i 15 djevojčica. U novoj zgradi nastava je počela školske godine 1937./1938, dok je 1967. godina posljednja godina djelovanja biševske škole.

Sav društveni život na Biševu odvijao se u prostorijama “Društvene čitaonice” (osnovane 1932. godine). Kroz čitaonicu bi se također okupljala omladina i organizirao društveno-zabavni život. Otvaranjem društvenih prostorija uvjeti rada znatno su se poboljšali, u smislu društveno-zabavnog života otočana kao i društveno-političkog djelovanja. Odmah nakon otvaranja društvenih prostorija, čitaonica je bila pretplaćena na dnevni list “Novo Doba” koji je izlazio u Splitu te “Gospodarski List” koji je izlazio periodično. Bez obzira na političko opredjeljenje, gotovo svi stanovnici otoka stariji od 21 godine bili su članovi društva.

Krajem 1940 g. dobrovoljnim doprinosom prikupljena su financijska sredstva za kupnju jednog radio aparata. Nabavkom radio aparata, stanovnici otoka mogli su svakodnevno putem radija pratiti događaje u zemlji i u svijetu. U čitaonici je 1936. donesen i zaključak o potrebi osnivanja Poljoprivredno-vinarske zadruge. Društvo 1935. godine pokreće inicijativu za uvođenje redovne svakodnevne brodske linije Biševo – Komiža koja je aktualna i danas. Zadruga 1938. godine preuzima na sebe brigu oko redovnog funkcioniranja brodske linije Biševo-Komiža. Čitaonica kao društvo prestaje funkcionirati 1941. nakon dolaska talijanske okupacijske vojske. O kulturno – povijesnom značaju biševske škole mogu se, vjerujemo, iznaći još mnogi pisani tragovi i svjedočenja, osim ovih koje ovdje navodimo.

Slijedom svega navedenoga, kao i s obzirom na mogućnost podrobnijeg istraživanja kulturno-povijesnog značaja biševske škole, a na temelju članka 17. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara (Narodne novine br. 69/99 -90/18) građanska inicijativa “Spasimo Biševo” smatra da postoje jasni činjenični i pravni pokazatelji na temelju kojih bi staru biševsku školu, izgrađenu na k.č. 7305/7 k.o. Komiža, nadležna tijela morala proglasiti spomenikom kulture (dobrom) od lokalnog značaja. Osim podrške stanovnika otoka Biševa, sakupili smo gotovo 1400 potpisa u online peticiji za očuvanjem ovog vrijednog kulturnog dobra, a taj broj je svakim danom sve veći. Štoviše, u skladu s važećim Zakonom o otocima (Narodne novine br. 34/1999, – 33/2006) očuvanje kulturno – povijesne baštine hrvatskih otoka u posebnom je fokusu i Vlade RH, stoga Vas molimo da u tom smislu posebno obratite pozornost na posebnosti biševskog lokaliteta.

Unaprijed zahvaljujemo na odgovoru.

1 Ante Jončić Škoboj: „Biševo, imaš li još ikog?“; mons. Andrija Vojko Mardešić