¥

Knjiga 1.

Pierre Cabanes

ILIRI

od Bardileja do Gencija

(IV. – II. stoljeće prije Krista)

Prevela Vesna Lisičić

t? SVITAVA

Riječ urednika

Obično mislimo da možemo shvatiti (to, naravno, ne znači i prihvatiti, a pogotovo ne odobriti) kako i zašto prikazi i istraživanja povijesti najnovijega doba, 20. ili 19. stoljeća podliježu ahistoričnosti i anakronističnosti. Korijeni naše stvarnosti u to se vrijeme jasno razabiru, pa je jasna i uporabljivost te povijesti za “politiku” u najširem značenju “javnih poslova”, od onih koji su stvarno opći i potrebni zajednicama, do onih koji su nametnuti osobnim ambicijama pojedinih javnih djelatnika. Prosječni visokoobrazovani konzument stručnoga ili popularnoga povijesnoga štiva, bez obzira na svoju specijalnost, obično ne očekuje da će ista zastranjenja pronaći i u prikazima stare povijesti. Samo oni koji se bave drevnim razdobljem doista znaju koliko se daleko u prošlost proteže potreba da povijesni prikaz pokaže ili dokaže nešto čime će se moći podupirati kojekakve pretenzije u sadašnjosti. Stvarnu učinkovitost takvih argumenata valjalo bi ozbiljno ispitati.

Druga Jugoslavija je svoju istoimenu prethodnicu trajanjem znatno nadmašila, no u povijesti naroda između Alpa, Drave, Dunava, Morave, gornjega toka Vardara i Jadrana ona je bila tek kratkotrajna tvorevina. Razdoblje njezine razgradnje pobudilo je pozornost i prema najstarijoj povijesti toga prostora. Prastanovnike većega njegovog dijela konvencionalno se naziva Ilirima. Oni su nedvojbeno sudjelovali u etnogenezama ovdašnjih suvremenih naroda. Neki, poput Albanaca, zbog raznovrsnih i jakih kontinuiteta s pravom u njima gledaju pretke. Drugi, poput Srba, upravo zbog veze između starovjekovnih Ilira i suvremenih Albanaca poduzimaju sve da se antički opseg ilirskoga imena reducira – iako su u međuvremenu, tijekom povijesti, i sami posizali za tim imenom. Treći su, poput Hrvata, zbog različitih okolnosti ilirskim imenom i ilirskim predajama tijekom više stoljeća izražavali svoju kulturnu i nacionalnu posebnost, te pravo na vlastiti politički okvir – a da pri tome Albance nisu ni posvajali, niti im nijekali pravo na ilirsko nasljedstvo. Poseban odnos prema ilirskome prastanovništvu imaju i Crnogorci, i netom afirmirani Bošnjaci, pa čak i oni najudaljeniji, Slovenci.

Možda je dobar pokazatelj za vrijednost povijesnoga argumenta to, što se uoči i tijekom posljednjih ratnih zbivanja pojačano zanimanje za Ilire nije pokazalo samo kod publike s prostora koji se nekoć nazivao ilirskim, već i kod stranaca koji su se suočili s ovdašnjim sukobom i sudjelovali u njegovom zaustavljanju. Svjedočans-

f    tvoje    tome niz knjiga, autorskih monografija o Ilirima, koje su objavljene od kas

nih osamdesetih godina na ovamo. Među njima su treće hrvatsko izdanje knjige Iliri: Povijest, život, kultura Aleksandra Stipčevića (Zagreb: Školska knjiga 1992), prvo i ponovljeno angloameričko izdanje knjige The Illyrians Johna J. Wilkesa (Oxford: Blackwell Publishers Ltd – Cabridge, Massachusetts: Blackwell Publishers Inc. 1992, 1995, u seriji “The Peoples of Europe”; hrv. prijevod Split: Laus 2000), knjižica llliri e Traci Dragoslava Srejovića (Milano: Jaca Book spa 1996, u biblioteci “Enciclopedia del Mediterraneo”, Sezione Storia 7). Svi su autori djelatni znanstvenici, a svim je knjigama namjena da uz oslon na znanstvenu literaturu upute širi čitateljski krug o drevnim Ilirima, opširnije ili kraće, već prema koncepciji izdavača. Svaka knjiga ima posebnosti o kojima valja kritički progovoriti na drugome mjestu.

Ovdje želim objasniti zašto smo kao prvi svezak niza “Antika” u izdanju Svitave odlučili predstaviti upravo prijevod knjige Les lllyriens de Bardylis à Genthios: l\ć-lle siècles avant J. – C. Pierrea Cabanesa. Ona je tiskana godine 1988. u biblioteci “Regards sur l’histoire” (“Pogledi na povijest”), u nizu “Histoire ancienne” (“Stara povijest”) što ga uređuje G. Charles-Picard. Pierre Cabanes osobno poznaje teren južne Iliride. Ondje je sudjelovao u arheološkim istraživanjima i osobno ih vodio. Poznaje i starine i aktualne prilike. Prije no što se prihvatio povijesti Ilira, na sličan je način obradio epirsku povijest (L’Epire de la monde Pyrrhos à la con-quète romaine 1272-1671, Centre de recherches d’histoire ancienne voi. 19, Besan9on – Paris 1976). Knjigu Les lllyriens… objavio je prije nego što je izbio otvoren sukob na našem povijesnom prostoru. Upravo u znanstvenoj produkciji iz Albanije i tadašnje Jugoslavije (Srbije i Kosova) savršeno je otčitao prijenos aktualnih problema na starovjekovne prilike. Knjigu nije pisao zbog toga, ali se o tome očitovao.

Prema njegovim vlastitim riječima, nakana mu je bila da “olakša rad studentima koji pripremaju ispite i moraju u kratkom vremenu otkriti povijesne dimenzije dosad slabo poznatih krajeva.” Iskustvo sveučilišnoga profesora pomoglo je P. Cabanesu da u tome nađe metodu i mjeru kojom njegova knjiga postaje vodič, ključ za razuman i moderan pristup ilirskoj povijesti, nipošto samo za studente, već za svakoga zainteresiranog. Nju bi valjalo čitati prije bilo koje gore navedene knjige, čak i prije one A. Stipčevića, na koju se i sam Cabanes oslanja jer je njegovoj knjizi daleko prethodila prvim izdanjem. Time je P. Cabanes očigledno odgovorio i na anomalije koje je zamijetio u literaturi.

Što to čini P. Cabanes? Na razumljiv, razborit i nadasve profesionalan način unosi red u gradivo koje obiluje ne jasnoćom i nesigumošću, a često je bilo interpretirano s neobuzdanom proizvoljnošću. Literaturu prikazuje čitko, bistro, bez uzruja-vanja i pristranosti. Prihvaća se niza neugodnih pitanja: gdje su granice južnoga ilirskog područja, koji se narodi mogu pribrojiti Ilirima, kakav je bio njihov društveni i politički ustroj, kakva je, zapravo, bila kraljevska vlast u Ilira… Pred čitateljem razložito i valjano raščlanjuje relevantna izvorna mjesta, prilaže ih na uvid u prijevodu, a na kartama prikazuje sve što je potrebno da bi se izlaganje pratilo. P. Cabanes tumači nedoumice pradavnih pisaca. Težište problema pred čitateljevim okom pomiče s tradicionalnog pitanja, kuda je linija granice tekla na terenu, na prirodne okolnosti i na civilizacijske kriterije starih Grka po kojima se postavljala i pomicala civilizacijska granica prema barbarima. Nastaje uzbudljiva pripovijest o mentalitetu naroda koji je utemeljio zapadnu civilizaciju, a koji je i sam različito prepoznavao i definirao ilirstvo. Dvije studije o društvenim i gospodarskim prilikama u Ilira, jedna o ranijima, a druga o njihovoj promjeni, izvanredno su uvjerljiv i učinkovit tumač za fizičku pojavnost ilirskih središta i za događajnu povijest Ilirije do Gencijeva pada.

Izlaganje P. Cabanesa uvlači čitatelja u svoje tokove, zaokuplja ga i upućuje u povijesnu kritiku na blag i atraktivan, a ipak nedvojbeno učinkovit način. Nije se nužno slagati sa svakom Cabanesovom postavkom, no ne može se izbjeći da se od njega nauči kako valja razmišljati. Poslije toga, neke klopke manje savjesno sazdane literature potpuno gube snagu. P. Cabanes je izlaganje ograničio i prostorno (južna Ilirida, najsjeverniji doseg Poneretvlje), i vremenski (IV – II. st.), no radi jasnoće izlaganja posizao je po potrebi i do Cezarova i Augustova doba, a zemljopisno do Visa, Hvara, Salone, Trogira, Zadra i Istre. Metode pak koje se od njega mogu naučiti primjenjive su univerzalno, a konkretna postignuća u svezi s južnom Iliridom od koristi su za proučavanje i poznavanje društva i povijesti sjevernijih područja. To su glavni razlozi za naš izbor.

Potrebno je još nekoliko praktičnih napomena. U djelu koje se pretežno bavi onim ilirskim područjem koje je u starini bilo u neprekidnom kontaktu s grčkim svijetom i gdje je obilje izvorno grčkih vlastitih imenica odlučili smo stara imena kroatizirati po pravilu Graeca Graece: “Ono što je grčko, na grčki način”. Nema, naime, nikakve dvojbe da se tako najbliže stvarnosti reproducira izgovor koji je stajao iza tih grafija. Sustavni prelazak na “tradicionalni izgovor” prema latinskome bio bi ovdje posve neumjestan, tim više što se radi o razdoblju prije rimskoga osvojenja, a dio južne Iliride kojim se ova knjiga ponajviše bavi kasnije

■ £    načelu oslanjali na razložitu i tolerantnu Transkripciju i adaptaciju grčkih imena

®    Damira Salopeka (Radovi Latina et Graeca 3.. Zagreb: VPA- L&G 1976.). Tome

je korisnome djelu sada više od četvrt stoljeća, pa je očito da kroatizacija danas nije isto što je bila kad je ono pisano. Stoga smo u ponečemu nastojali sutavno provesti rješenja za koja se Salopek nije bio zalagao (međuvokalsko -s- kao -z-) Činjenica je da iz različitih razloga nijedno pravilo nije univerzalno: odstupanja su uvijek potrebna. Kroatizira li se titula utemeljitelja – osnivača novoga polisa na uvriježeni način (ekist), ona se drastično udaljava od svoje realne forme i gubi vezu s riječju od koje je potekla. Odlučili smo se, dakle, za oblik “ojkist” (usp. i “apojkija”). Ime posljednjega vladara Ilirskoga Kraljevstva u grčkim se izvorima piše s -th-, a u latinskima sa -t- (Génthios, Gentius). Njegov izvorni izgovor bio je nedvojbeno u skladu s time, te se A. Domić-Kunić svojedobno s dobrim razlozima založila da se to ime kroatizira kao Gentije (A. Domić-Kunić, Gentije – Međunarodni odnosi između Ilirije, Rima i Makedonije uoči i za vrijeme trećeg makedonskog i trećeg ilirskog rata. Opuscula archaeologica 17/1993, 205-251). Pa ipak, u hrvatskoj latinističkoj historiografiji problematika ilirskih ratova ima takvu tradiciju i Gencijevo je ime toliko učestalo da nam ga je neobično gledati u drugom obliku. Budući pak da se težište kazivanja o Iliriji i ilirskoj povijesti u Gencijevo doba i u Cabanesovu djelu očigledno pomaklo prema sjeverozapadu, opredijelili smo se za uobičajeni oblik “Gencije”.

Tu i tamo trebalo je grčke riječi navesti u izvorniku. U francuskome se izdanju rjeđe za to koristi alfabet, a češće francuskom jeziku prilagođena latinička transkripcija. Mi smo se najčešće odlučivali za latiničku transkripciju koja bi hrvatskom čitatelju omogućila da grčke riječi što ispravnije izgovori, naročito s obzirom na mjesto naglaska. Kreirana je jedna ad hoc norma za tanskripcije koje su uvijek u kurzivu (italic). Vokal koji treba naglasiti označen je iktusom (osim kod vrlo poznatih izraza poput polis ili demos za koje ne bi trebalo biti dvojbe o mjestu naglaska).

Pred poseban nas je problem postavio pravopis albanskih vlastitih imenica. On je vrlo nestalan unutar Cabanesove knjige, u našim standardnim pomagalima (Npr. Atlas svijeta, ur. B. Feldbauer, Zagreb: JLZ “Miroslav Krleža” 1988), pa i u citiranim radovima albanskih autora. Stoga smo imena uglavnom prenijeli onako kako stoje u knjizi P. Cabanesa, a svoje smo kazalo dali na ljubaznu provjeru prof. dr. Zefu Mirditi, znanstvenom savjetniku u Hrvatskom institutu za povijest u Zagrebu. Njemu zahvaljujemo i za pomoć oko ispravka krivo pofrancuženoga imena grad-

skih vrata staroga Lisa (Gavijarijeva vrata), a prof. dr. Aleksandru Stipčeviću zahvaljujemo što je riješio iskrivljenu informaciju o hramu na području Ρεςύ kod Amanti je.

Imena starih pisaca i naslove njihovih djela nismo navodili uobičajenim kraticama (osim Plinijeve Naturalis historia, što je zabilježeno u popisu kratica), vjerujući da će tako širina Cabanesova oslonca na stare izvore biti proničnija čitateljima. Sve loše strane i nedosljednosti ovih rješenja urednikova su odgovornost.

Knjiga P. Cabanesa u svome izvornome obliku nema nikakva popisa kratica, niti kazala. Smatrali smo to nedostatkom i nastojali smo ga u hrvatskome izdanju otkloniti, koliko je to izvornik omogućavao. Izvornim smo ilustracijama prema mogućnostima pridružili fotografije spomenika s hrvatskoga povjesnog prostora koji se u djelu spominju, a nisu bili slikovno prezentirani u izvornome izdanju.

Time predajemo knjigu čitateljima, nadajući se da će ovim nevelikim, ali učinkovitim ilirskim lembom plovidba biblioteke “Antika” u izdanju Svitave započeti pod sretnim auspicijima.

U Zagrebu, 28. veljače 2002.

Bruna Kuntić-Makvić

Uvod

Povijest Ilirije i njezinih stanovnika Ilira u antici dugo se razmatrala prvenstveno kroz njihove odnose s južnim susjedima ili s kolonijama koje su bile utemeljene na obalama Jadranskoga mora, odnosno:

– kroz ratove s makedonskim kraljevima iz argeadske dinastije, u prvoj polovici IV. st. pr. Kr.

– kroz intervenciju protiv Mološana na strani Dionizija Sirakuškog – i napose kroz sukobe s Rimom od godine 230, kao predigru makedonskim ratovima i etolsko-sirijskome ratu, koji su doveli do toga da Rimljani uspostave vlast nad Balkanskim poluotokom i nad Malom Azijom.

Cjelokupna suvremena historiografija, što solidno potvrđuje M. Holleaux, smatrala ih je stoga zanimljivima tek od Agronove i Teutine vladavine. To je usmjerenje odabrao još G. Zippel, Die rómische Herrschaft in I Hyrien bis auf Augustus, Leipzig, 1877, nakon kratke studije koju je posvetio razdoblju prije 230. godine. Zasluga je Curia Schiitta, Untersuchungen zur Geschichte der alien lllyrier, Wroclaw, 1910, što je svoju disertaciju usmjerio prema proučavanju razdoblja prije rimske intervencije koja zauzima samo mali dio njegove knjige. M. Holleaux tek vrlo kratko spominje situaciju u Iliriji prije Agronova kraljevanja, u poglavlju koje je Sastavio za Cambridge Ancient History, VII, 1928, pogl. XXVI, str. 822-857, a kojim ćemo se mi koristiti u izvornoj francuskoj verziji, “Les Romains en Illyrie”, Etudes d’Epigraphie et d’Histoire grecque, IV, 1952, str. 76 – 114, ur. L. Robert. 1 lolleaux to čini kako bi objasnio razvoj gusarstva, a sliku koju o tome daje vrijedi citirati: “To je pučanstvo najprije dugo bilo podijeljeno na narode ili plemena neovisne jedne o drugima, sa zasebnim vladarima. Na jugu su u V. i IV. stoljeću najznačajniji bili Taulanti, čiji se kralj Glaukija usudio oduprijeti Aleksandru, suprotstavio se Kasandru, uzeo je pod zaštitu Pira i, kao saveznik ili kao neprijatelj, pokazao je svoju moć obližnjim grčkim gradovima, Dirahiju, Apoloniji i Kerkiri. No, poznato je da je nedugo nakon godine 250. – iako se ne zna točno otkad – taj sustav podjele nestao. Uspostavljena je prostrana ilirska država kojom je upravljao jedan jedini vladar, čiji su suverenitet priznavali lokalni “dinasti”, poglavari naroda ili gradova (πολιδυνήσται)” (81). Ako je tomu vjerovati, kaos bi odjednom, oko polovice III. stoljeća prije Krista, ustupio mjesto unitarnoj državi. Tu se dotičemo jednoga od značajnih problema ilirske povijesti, a to je daje ilirska država nastala više ili manje nenadano.

Nedvojbeno je bilo prerano pisati velike povijesne sinteze dok se god nisu

mogla provoditi terenska istraživanja i dok stručnjaci za lingvistiku nisu mogli pokušati odrediti ilirski jezik. Nakon mnogih putnika koji su posjetili te krajeve, kao, na primjer, A. Degrand, francuski konzul i autor djela Souvenirs de la Haute–Albanie, Pariz, 1901, valja nadasve podsjetiti na radove K. Patscha, Das Sandschak Berat in Albanien, Beč, 1904. i C. Praschnikera, “Muzakhia und Malakastra. Archaologische Untersuchungen in Mettelalbanien”, Jahreshefte des Oesterreichischen archdologischen Instituts in Wien, XXI-XXII, 1922-24. Barem potonjem članku prethodili su C. Praschniker i A. Schober, Archaologische Forschungen in Albanien und Montenegro, Beč, 1919. Nakon I. svjetskog rata vođena su arheološka istraživanja u Jugoslaviji i u Albaniji. Tu valja nadasve istaknuti radove Talijanske arheološke misije koji su djelomice objavljeni u tri sveska Albania antica, posvećena posebice nalazištima u Haoniji (Fenike i Butrot) u južnoj Albaniji, i radove Léona Reya na položaju Apolonije, koji su objavljeni u šest svezaka časopisa Albania, Cahiers d’Archéologie, d’Histoire et d’Art en Albanie et dans les Balkans, od 1925. do 1939. Nakon II. svjetskog rata poduzeta su potpunija arheološka istraživanja i njihovi su rezultati objavljivani, na jugoslavenskoj strani u časopisima kao što su Živa antika u Skopju, Godišnjak Centra za balkanološka ispitivanja u Sarajevu, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku u Splitu (koji od 1927 nastavlja Bulletino di archeologia e storia dalmata) i Vjesnik hrvatskog arheološkog društva (kasnije Vjesnik Arheološkog muzeja) u Zagrebu, u člancima A. Benca, D. i M. Garašanina, R. Katičića, F. Papazoglu, D. Rendića-Miočevića i drugih. Na albanskoj strani rezultate arheoloških istraživanja donose sljedeći časopisi: Buletin i Institutit tè Studimeve (1947), Buletin i Institutit tè Shkencave (1958-51), Buletini pèr Shkencat Shoqèrore (1952-1957), Buletin i Universitatit Shetèror tè Tiranès. Seria Shkencat Shoqèrore (1957-1963), Studime Historike, Studia Albanka od 1964. godine (na francuskom jeziku), Centar za arheološka istraživanja Albanske akademije znanosti od 1971. godine objavljuje časopis Iliria, a Institut za spomenike kulture časopis Monumentet. Brojni su članci prikazali rezultate iskapanja, perom Hasana Ceke, Selima Islami ja, Skendera Anamalija, Frana Prendi ja, Dh. Budine, M. Korkutija, N. Ceke, F. Drinija i mnogih drugih.

Drukčii : su temi Ilira pristupali lingvisti koji su nastojali odrediti jezik kojim je govorilo pučanstvo koje nije ostavilo nikakav zapis na svojem jeziku na istočnoj obali Jadranskog mora. Najznačajnija su djela H. Krahea, Die alien balkanil-lyrischen geographischen Namen, Heidelberg, 1925, Lexikon altillyrischer Personennamen, Heilderberg, 1929, obojena, mora se priznati, određenim panili-rizmom, u tom smislu što on u svoje popise uključuje mnoga imena drugoga podrijetla. Nakon II. svjetskog rata H. Krahe objavljuje veliko djelo, Die Sprache der

Illy tier, I-1I. Wiesbaden, 1955-1964. Gotovo istodobno Anton Mayer izdaje knjigu Die Spi ache der alien lllyrier. Beč, 1957-1959. U istome smjeru radio je I. I. Russu u djelu naslovljenom lllirii. Istoria, limha si onomastica. romanizarea, Bukurešt 1969. To je također razdoblje radova albanskog znanstvenika E. £abeja koji se trsio istaknuti veze između ilirskog i albanskog jezika.

Napredak ostvaren arheološkim istraživanjem i lingvističkim proučavanjem ponovno je potaknuo povjesničare da se upuste u povijesnu sintezu, ne polazeći više od odnosa Grka i Rimljana s Ilirima, nego, koliko je to moguće, stavljajući Ilire u središte proučavanja. Valja istaknuti tri pokušaja, od kojih je svaki s vlastitim obilježjima te su po tome komplementarni. Prvi je djelo A. Stipčevića Iliri, objavljeno u Zagrebu 1974. godine i prevedeno na engleski 1977. pod naslovom The Illyrians. History and Culture, Noyes Press, Park Ridge, New Jersey. Prvaje verzija izdana na talijanskome 1968. godine pod naslovom Gli llliri. u Milanu. Ta knjiga daje manje prostora povijesti od početka do kraja rimske vladavine (II. poglavlje), da bi se više zadržala na svakodnevnom životu i običajima, na ekonomskim i društvenim strukturama, na ratovanju i naoružanju, vjerskom i umjetničkom životu. Drugu povijesnu sintezu pružio je W. Pajakowski, llirowie. Illyrioi, Illyrii proprie dicti, Poznan, 1981. (na poljskom), a albanski istraživači pod vodstvom Selima Islami ja objavili su Les lllyriens. apertu historique, Tirana, 1985. (na francuskom), uz sudjelovanje S. Islamija. S. Anamalija, M. Korkutija i K Prendi ja.

Naš naum u ovome djelu nije toliko ambiciozan, u tom smislu što mu je područje vremenski ograničenije. Proučavanje će se usmjeriti na razdoblje koje se proteže od IV. stoljeća, odnosno od vladavine kralja Bardileja do rimske pobjede sredinom II. stoljeća prije Krista. Bit će dakle odloženi ustranu teški problemi prapovijesti i protohistorije tih područja južne Ilirije koja su istodobno obilježena glasinačkom civilizacijom što dolazi sa sjevera i egejskim prinosima iz Tesalije, Makedonije i Epira. Prostorno će se naše proučavanje također ograničiti na južni dio Ilirije, onaj koji je najizravnije u dodiru sa zemljama juga i grčke civilizacije. Čak i tako suženo, područje proučavanja ostaje vrlo prostrano. Zaključke koji su izvedeni iz danas dostupne dokumentacije mogu dovesti u pitanje novi arheološki nalazi, posebice iz krajeva gdje se aktivno istražuje tek posljednjih četrdesetak godina. Željeli bismo da ovo djelo bude od koristi prikazom sadašnjega stanja istraživanja koje ćemo nastojati iznijeti, i da olakša rad studentima koji pripremaju ispite i moraju u kratkom vremenu otkriti povijesne dimenzije dosad slabo poznatih krajeva.

I: poglavlje

Teritorij Ilira

dređenje Ilirije, kao i proučavanje njezine povijesti, odmah se sučeljava s

oskudnošću antičke dokumentacije koja je rijetka, s dugim razdobljima

šutnje između ono malo podataka koje obično dobijemo kad strane vojske dođu ratovati u te krajeve ili kad se u Iliriji zbije događaj čije posljedice osjeti susjedni grčki svijet. Mislimo, naravno, na ulogu građanskog rata u Epidamnu – Dirahiju, u godinama što su prethodile izbijanju peloponeskog rata, a koji Tukidid (I, 24-55) naširoko opisuje, zadržavajući se, valja to reći, više na grčkim gradovima: Epidamnu, Korkiri i Korintu, negoli na barbarima Taulanatima koji žive u blizini Epidamna i upleću se u građanski rat. Mnogo kasnije, ali na isti način, Polibije (II, 8-12) poklanja pažnju Ilirima zbog gusarenja koje dovodi do prvoga rata s Rimljanima godine 230/229. Uz to, taje literarna dokumentacija uvijek stranoga podrijetla, grčkoga i posebice atenskog u klasično doba, pelo-poneskoga s Polibijem u helenističko doba, ili kasnije rimskoga. Nijedan pisani izvor ne potječe iz Ilirije, čije tlo nasreću pruža podosta arheoloških, epigrafskih i numizmatičkih podataka koji djelomično mogu popuniti praznine literarnih izvora. No, i ti su prvorazredni izvori, proistekli iz ilirskog tla, obilježeni stranim pečatom jer su svi epigrafski tekstovi redigirani grčkim jezikom, kao i imena novčarskih dužnosnika, zajednica koje kuju novac ili kraljeva. Naime, dominantna kultura, ona koja dolazi s juga, postupno je prodrla u Iliriju. Grčki se jezik koristio kao službeni, kao jezik administracije, premda Polibije (XXVIII, 8) svjedoči da se na dvoru kralja Gencija, godine 170/169. nije govorilo grčkim nego nekim drugim jezikom. Taj je jezik poznavao Pleurat, član poslanstva koje je uputio Perzej, te je on služio kao prevoditelj.

Ako literarna dokumentacija nije nimalo obilna, a i osrednje je kvalitete, u tom smislu što često dolazi od autora vremenski i prostorno daleko od događaja o kojima izvješćuju, druga teškoća čini posao povjesničara Ilirije još opasnijim, a povezana je s aktualnim napetostima na Balkanu. Rasprave o antičkoj povijesti tih krajeva teško mogu ostati akademske, ili barem smirene. Ubrzo postaju napete zbog opreka među pripadnicima susjednih zemalja, koje potječu od krajnje izmi-ješanosti različitih etničkih, lingvističkih ili religijskih skupina. U XX. je stoljeću nemoguće povući jasnu granicu koja bi odvajala zemlje s homogenim narodima.

Često se zaoštravaju napetosti između Bugara i Makedonaca iz Jugoslavije*, Srba i Albanaca zbog Kosova, a da ne govorimo o grčkim manjinama u Albaniji i Albancima u Grčkoj koji trenutačno nisu predmetom svađa među susjednim državama. Ti geopolitički problemi, naslijeđeni od Otomanskog Carstva, nemaju rješenja doli u zajedničkoj dobroj volji balkanskih država. No povjesničar antike vrlo dobro osjeća kako ova ili ona strana može iskoristiti njegove riječi da bi pravdala potraživanja zasnovana na pravu prvenstva u zaposjedanju, kao u sukobu što suprotstavlja Izraelce i Palestince. Navest ću samo jedan primjer koji se čini dovoljno znakovitim za način na koji se ponekad zlorabi antička povijest. Riječ je o Darda-niji. U djelu o Ilirima koje su nedavno objavili albanski istraživači, jedno je poglavlje posvećeno Dardancima koje se smatra Ilirima. Isto je, uostalom, s Epiranima – i na taj ćemo se problem još vratiti. U prikazu koji je nedavno objavila, ( I ) F. Pa-pazoglu burno reagira na tvrdnju da su Dardanci Iliri te oštro kritizira poglavlje koje je redigirao S. Anamali. Čitatelj koji nije u tijeku današnjih problema između Jugoslavena i Albanaca u tom će razmimoilaženju mišljenja vidjeti samo suprotstavljanje dvoje znanstvenika. No događa se da neiskusniji autor prostodušno izla-ne pravi razlog tome suprotstavljanju, kao što to čini E. Sedaj u ne baš zadovoljavajućem članku posvećenom “Ilirskim plemenima u homerskim pjesmama”(2) kad piše: “U posljednje vrijeme, među albanskim znanstvenicima, štoviše i u umjetničkoj književnosti, napose u pjesništvu, pitanje Dardanaca kao ilirskog plemena koje je nastavalo krajeve u kojima u naše vrijeme živi većina jugoslavenskih Albanaca već je postalo vrlo aktualno, a slijedom toga i njihova veza s Homerovim Dardancima.” Pa ako čitatelj još nije shvatio, on stavlja točku na / u sljedećem odlomku, precizirajući: “ U povijesnom razdoblju Dardanci se pokazuju kao stanovnici gornje Mezije i krajeva današnjeg Kosova”. Povjesničar će vrlo lako shvatiti da su Dardanci u stvari taoci sasvim aktualnog sukoba koji suprotstavlja Srbe i Albance u regiji Kosova: odrediti ih kao Ilire znači stati na stranu prvenstva ilirsko-albanske nazočnosti na tome teritoriju; smatrati ih stranima Iliriji znači odbaciti tu tezu. Stara povijest postaje zalogom sukoba XX. stoljeća i mora pribaviti dijametralno suprotne argumente jednima i drugima, ovisno o tome pripadaju Ii jednoj ili drugoj zemlji. To očevidno nisu dobri uvjeti da se antiku pokuša obraditi što je moguće objektivnije. Neka povjesničaru koji nije balkanskoga podrijetla bude dopušteno pristupiti tim problemima, a da ga se ne sumnjiči da se priklonio ovoj ili onoj suvremenoj državi, ovoj ili onoj strani, jer njegovi napori teže samo za tim da se, s onoliko sigurnosti koliko je to moguće, utvrde drevne činjenice.

* P. Cabanes je svoj tekst dovršio prije raspada druge Jugoslavije, a tiskanje prvoga izdanja bilo je dovršeno ujesen g. 1988. Rijetke referenci je na tadašnju političku stvarnost nismo smatrali potrebnim mijenjati.

Na posljetku, pojam teritorija nije jednostavno odrediti, budući da antika ne poznaje hermetičke granice kakve je uspjelo uspostaviti tek XX. stoljeće. Ljudi, stada i roba kolali su bez teškoća, osim onih tehničkih koje su zadavali stanje putova. razbojništvo i gusarenje. Čak i nakon raspada Otomanskog Carstva, uoči I. svjetskog rata, granice između Grčke, Albanije i Jugoslavije nisu ometale kretanje vlaških pastira i njihovih stada. Jake napetosti koje su uslijedile po završetku drugog svjetskog sukoba, građanski ratovi i sasvim različite političke opcije koje su oda brale razne države, podigle su među njima vrlo nepropusne granice. Bez nepremostivih granica među sobom, antičke su države imale način života te društvenu i ekonomsku organizaciju koji se međusobno nisu nimalo razlikovali, barem ne na maloj udaljenosti. Naprotiv, znatne su se promjene u načinu života mogle primijetiti među pučanstvom istoga jezika, smještenim u različitim klimatskim i ve-getacijskim zonama. Slijedom toga, često nije lako odrediti točno mjesto gdje, na primjer, zemlja Ilira počinje, a gdje završava. Imat ćemo prilike vratiti se tim pri-jelažnim zonama, tim rubovima koje je kadšto čak i starima bilo teško pripisati jednom ili drugom svijetu, kad budemo raspravljali o južnoj granici Ilira i o položaju Lpirana. Njih su albanski autori knjige naslovljene Iliri brzopleto smjestili među I lire, posvećujući im poglavlje koje je ozlojedilo F. Papazoglu, što se vidi u njezinom prikazu (3).

Određenje teritorija Ilira (SI. 1) treba najprije potražiti kod starih autora. Valja nam potom precizirati zonu koja će se podrobnije proučavati u ovoj knjizi. Doista se čini da se iz starih izvora pomalja jedna vrlo prostrana Ilirija, ako je vjerovati I lerodotu koji sredinom V. st. prije Krista rabi termin lllyriói da označi narode smještene na prostranoj površini od sjevera Jadranskog mora do epirskih granica. U 1, 196, Venete naziva Ilirima; Iliri su i narodi središnje Dalmacije (IV, 49), u području rijeke Angra (nedvojbeno Zapadna Morava) u zemlji Autarijata. Spominje također i Enheleje (IX, 43), u središnjoj Albaniji, što navodi na to da se opiše jedna prostrana Ilirija koja je na zapadu ograničena jadranskom obalom, na sjeveru dodiruje alpski masiv, Savu i Dunav, a na istoku ide do obala Morave i Vardara koji je odvajaju od Trakije. Upravo je to definicija koja stoji u uvodu albanske knjige Iliri (str. 5).

Drugi, precizniji opis ilirskih naroda dao je Pseudo Skilak u Periplu, 22-27, no to je djelo redigirano tijekom dužeg razdoblja i rezultat je povezivanja opisa koji nisu istodobni. (4) Konačni se oblik općenito smješta oko sredine 4. st. prije Krista. Za autora Periplo, koji narode opisuje onako kako ih se na jadranskoj obali susreće kad ih se otkriva s mora, éthnos Ilira (lllyriói) počinje južno od Liburna i proteže se sve do Haonije. Prema C. Mulleru (5), prvi ilirski narod, susjedi Liburna, bili bi Hierastàmnai. (To predstavlja hapax koji je urodio mnoštvom ispravaka, posebice

u laderaténai, što bi bili stanovnici Jadera – Zadra ili ladasinoi – ladastinoi, prema dvama natpisima, jednome iz Fara, (SI. 2) drugome iz Salone (SI. 3) (6). Za njima prema jugu slijede Boulinói i Hylloi (oblik ladastinoi smjestio bi potonje na teritorij blizu Salone, dakle južno od Bulina i Hila). U Periplii se potom nabrajaju Nestói, pa Maniói, Autarijati, Enheleji i Taulanti u zaleđu Epidamna – Dirahija. Valja primijetiti da u ovom opisu naroda koji nastavaju jadaransku obalu, od Liburna na sjeveru do Haonije na jugu, nema mjesta za Ardijejce, koje ipak poznaje Teopomp (7) u istome razdoblju IV. stoljeća.

Ta prostrana Ilirija, prisutna kod Herodota, čiji obalni dio opisuje Pseudo Ski lak, osjetno je smanjena u Pseudo Skimnovoj Periégezi koja je redigirana koncem II. st. prije Krista, no na temelju ranijih sastavnica. U tom opisu Bulini i Hili više se ne ubrajaju među Ilire, čije područje sada počinje tek južno od zadarskog poluotoka, u visini Šibenika. Pomak Ilirije prema jugu zacijelo objašnjava navala Kelta i pritisci što su ih Libumi vršili na svoje južne susjede (8). Ilirija kakvu je opisao Eratosten (9), koji je pak pisao prije Pseudo Skimna, u drugoj polovici III. stoljeća, još je stješnjenija prema jugu, budući da su iz nje isključeni i Nesti. Treba li nastaviti putem smanjivanja Ilirije, prizivajući one Illyrii proprie dieti koje spominju Plinije Stariji (10) i Pomponije Mela, (11) a koji su navodno bili smješteni južno od Skodre, u sjevernoj Albaniji? Ili bi bilo bolje sačuvati Apijanovu veliku Iliriju (12), koja je vrlo slična rimskom Iliriku, jer je on opisuje ovako: “Za Grke, Iliri su narodi koji nastavaju područje s.onu stranu Makedonije i Trakije, Haonije i Tesprotije, do rijeke Istra.”?

Velika Ilirija koja se povremeno pojavljuje kod Herodota, pa u Pseudo Skilakovu Periplu i u Apijanovu djelu, akoja se, naprotiv, stješnjuje u djelu Pseudo Skimnovu i Eratostenovu, zapravo nikada nije tvorila jedinstvenu državu koja bi okupila sve zemlje od Jadrana do Save i Dunava. Stari autori i natpisi samo u njezinom južnom dijelu svjedoče o organiziranim ilirskim državama s moćnim vladarima poput Bardileja, Glaukije, Agrona i Gencija. Ova će se studija stoga posebice posvetiti upravo tim južnim područjima velike Ilirije, odnosno područjima koja su u izravnijem dodiru s južnim zemljama: s Makedoncima, Epiranima, Tračanima i egejskim Grcima, ne prelazeći na sjeveru dolinu Neretve. Zemljopisno ime Ilirije primjenjivalo se, u stvari, na mnogo šire područje no što je Ilirija koju bi se moglo označiti političkom, a koja će nas ovdje jedino zanimati (SI. 4) (13).

Južna granica Ilirije

/hog vrlo različitih stavova stranih istraživača o tom pitanju opravdano je zadržati sc duže na ovoj granici. Treba li, zajedno s albanskim autorima knjige Iliri, Ispirane u potpunosti uključiti među Ilire, ih ih od njih posve odijeliti? Naprotiv, potaknuti smo postaviti sljedeće pitanje o razvijenim gradovima južne Ilirije: nisu li, na primjer. Bilis i Amanti ja grčki gradovi? Ti nas upiti vraćaju na pitanje postoli li između Epirana i Ilira precizno razgraničenje, jesu li Epirani Heleni ih nisu, ih pak, postavljajući problem na drugi način, gdje počinje grčki svijet, a gdje završava barbarski (14)?

Odgovor na sva ta pitanja može se izgraditi samo na podrobnom ispitivanju stani) izvora, a iz njih se vrlo brzo stječe dojam da su stari – barem oni koji su o tome pisali i koji su neizbježno Grci – osjećali stanovitu nelagodu pred čudnim svijetom Sto su ga otkrivah dok su putovah sjeverozapadnim krajevima stare Grčke. Upravo su li izvori, s malim razlikama u pojedinim razdobljima, no s istinskom ustrajnošću od arhajskoga do helenističkog vremena, stvorili dojam da je riječ o stranome svileni koji počinje mnogo dalje na jugu no što je zemlja Haonaca.

Sve od početka arhajskog doba ti se krajevi prikazuju kao zemlje koje dodiruju podzemni svijet. Alain Ballabriga (15) je posvetio nekoliko dobrih stranica tom zemljopisnom području. Iz Ilijade (16) izdvaja ovaj Ahilejev odgovor Peoncu Asteropeju, koji sebe naziva potomkom rijeke Aksij, a Ahilej ga je netom smrtno i amo: “… borbe nema sa Zeusom, Kronovim sinom; / Ni jaki se Aheloj usporedit ne može s njime, / A ni veliki silni Okean struja dubokih, / Iz kog istječu svi, i rijeke i svako more, / Izvori, što ih ima, i veliki svi još studenci..”. Zacijelo je moguće umanjiti važnost toga što se spominje rijeka Aheloj, kao što to čini P. Maz.on (17) ističući da Ahilej “sasvim prirodno pomišlja na najglasovitiju rijeku sjeverne Grčke”. Može se također, poput A. Ballabrige, istaknuti da je Zenodot ispustio stih 195. koji spominje Okeana i podsjetiti daje Wilamowitz u njemu vidio kasniji dodatak prvoj inačici koja je Aheloju dodjeljivala ulogu izvora svih voda. Uostalom, kod Makrobija (18) preko Didimova fragmenta nalazimo vrlo sličnu verziju: “Akuzilaj je u prvoj knjizi Povijesti pokazao daje Aheloj doista najstariji od svih rijeka. On kaže: Okean ženi svoju sestru Tetiju; iz njihove veze rađa se tri tisuće rijeka; najstariji je Aheloj, i njemu osobito pripadaju počasti”. Isti Makrobije ( 19) citira Efora kad govori o proročištu u Dodoni: “Bog je doista gotovo uvijek svima koji su ga pitah za savjet propisivao da žrtvuju Aheloju.” A. Ballabriga pak zaključuje: (20) “Osim oceanskih značajki, čini se da je tok Aheloja u najstarije vrijeme još imao značajku kozmičke granice, rijeke koju valja prijeći kako bi se stiglo u zemlje onoga svijeta”. To znači priznati da se u tom davnom razdoblju

grčki Svijet zaustavljao istočno od Aheloja. čak i ako se Dodonu u homerskim spjevovima već pohađalo kao proročansko središte.

Prije kraja arhajskog razdoblja. Akamanija ipak ulazi u pjesnički obzor, no zemlje s onu stranu Aheloja i nadalje se prikazuju poput “pojasa zapadnih granica preko kojih se ulazi u onaj svijet” (21 ).

Čini se da je Tesprotija središte tih udaljenih zemalja i da ona drži ključ onoga svijeta, i to dodonskim proročištem (koje tek koncem V. stoljeća prelazi u ruke Mološana koji se šire prema zapadu), paklenim vodama Aheronta (22) i Kokita, te Nekromantejem, mjestom gdje se susreću živi i mrtvi (23). Dodonsko svetište koje se pojavljuje u Katalogu brodova (24) i smješteno je u surovu zemlju, povezano je s Tesalijom u Gunejevu kraljevstvu: ne može mu se prići ni kopnenim ni morskim putovima s dalekog zapada, već valja prijeći Pindsko gorje. Herodot (25) podsjeća na poslanstvo koje je Perijandar, izgubivši ženu Melisu, poslao iz Korinta “u zemlju Tesproćana. na obale rijeke Aheronta. da pita proročište mrtvih”. Ma kakav bio njegov točan položaj, to je proročište mrtvih u Tesprotiji postojalo i primalo brojne posjetitelje, što doista potvrđuje da smo ovdje na granici svijeta živih, na ulazu u onaj svijet. Ovamo je i Odisej došao susresti proroka Tireziju (26).

Osjećaj da se ovdje dosižu granice svijeta živih opet dobro potvrđuje Herodot (VIII. 47) kad nabraja grčke snage kod Salamine: “Svi narodi koji dadoše vojnike žive s ove strane Tesprotije i rijeke Aheronta: Tesproćani su zapravo susjedi Ambra-kijaca i Leukađana koji bijahu došli iz najudaljenijih krajeva”. Termin koji autor rabi je eskharià, a on je posebice eksplicitan jer označava rubove, granice, zemlju koja je. primjerice, dopala ocu Heziodovom kad je doselio, a koja, naravno, nije bila najbolja. Ako se može primijetiti stanovito povlačenje granice poznatih zemalja koja s toka Aheloja prelazi na tok Aheronta. to je još uvijek rubna zemlja, eskharià.

To je relativno povlačenje vezano – a spominjanje Perijandra već je na to upućivalo -, uz pokret korintske kolonizacije u tom području. Akamanijska obala posijana je korintskim kolonijama, a sama Ambrakija pojavljuje se kod Hekateja iz Mileta (27) kao zemlja kojom vlada Gerion, čija goveda krade Heraklo. Pseudo Skilak (28) ta goveda smješta još sjevernije, na bogate pašnjake Kestrine. No kolonije se osnivaju samo kod barbara, a ne u Atici, u Beotiji ili Lakoniji: to je otočić grčke zemlje ili. bolje, helenizirane zemlje u barbarskome kraju, pa Tukidid, u doba peloponeskoga rata koncem V. stoljeća, još ne oklijeva podijeliti taj atribut svim narodima oko Ambrakije. Apoikia se usađuje kod barbara čiju će zemlju iskorištavati i s tim će domorodačkim narodima održavati više ili manje bliske i dobre odnose. To je posebice vidljivo za Epidamno – Dirahij, gdje suprotstavljanje aristokrata i démosa omogućava domorocima da se izravno upletu u poslove grada.

Postoji, međutim, jedan Herodotov odlomak (VI, 127) koji, čini se, daje odgo-

voi koji haš i nije u skladu s općim shvaćanjem da Grčka počinje tek na Aheloju ili na Aherontu, a čiji smisao ne ostavlja mjesta dvojbi. Herodot je upravo objasnio da je sikionski tiranin Klisten “želio pronaći najboljeg od svih Helena kako bi mu ilao Agaristu za ženu”, i ponavlja da se objava, obznanjena tijekom olimpijskih nat jecanja, odnosila na Grke (drugačije nije ni moglo biti), te da su se šezdeset dana kasnije u Sikionu doista Grci predstavili kao pretendenti. U nabrajanju kandidata kao posljednji je naveden Mološanin Alkon. Kod njega je posebno to što je označen samo imenom, bez patronimika, kao i Etolac Males, Titormov brat, i liretrijac Lizani ja. Ako bi odsutnost patronimika i mogla biti znak barbarstva u Mološaninovu i Etolčevu primjeru, zacijelo to ne bi mogao biti slučaj Eubejca iz I (retri je. Ne valja, dakle, iz toga prebrzo izvlačiti zaključak daje riječ o barbarima. Sa sjevera mološke zemlje dolazi još i Amfimnest, Epistrofov sin iz Epidamna, korkirsko-korintske kolonije. No sva trinaestorica kandidata za Herodota su Grci. Sikionski tiranin Klisten nipošto ne nastoji udati kćer za ne-Grka. To je važno svjedočanstvo koje nam pruža Herodot: Mološanin Alkon doista je smatran Helenom. Tako je bilo i s makedonskim kraljem Aleksandrom u vrijeme drugoga perzijskog rata, no razlika je u tome što je Aleksandar kao iznimka priznat Helenom među Makedoncima kojima se to svojstvo ne priznaje, dok Mološanin Alkon nipošto nije kialj svoga naroda. Ništa ne dopušta da ustvrdimo da je uopće u rodu s kraljevskom obitelji Eakovića. Može se naprosto misliti daje iz dobre obitelji mološkoga plemstva, no nema nikakva razloga da to što ga se naziva Helenom bude jedinstveni privilegij u Molosiji.

Nakon Herodota, Tukidid je vrlo zanimljiv svjedok koji ne poznaje osobno krajeve sjeverozapadno od Grčke, dok s dobrim poznavanjem predmeta govori o I rakiji, kamo se bio sklonio po završetku svojega nesretnog zapovjedništva. Pa ipak, izvješćivanje o vojnim operacijama u peloponeskom ratu obvezuje ga da se htivi tim zemljama, Akamanijom, Ambrakijom i Epirom. U njegovom se djelu mora uočiti da su zemljopisne spoznaje jednoga Atenjanina iznova napredovale prema sjeveru. On više nije ograničen na obale Aheloja pa čak ni Aheronta. Kad opisuje primorje tijekom sukoba između Korkire i Korinta (29), navodi Efiru u Tesprotiji, Aheront i jezero Aheruziju, pa čak spominje i jednu drugu, sjeverniju rijeku, Thyamis (ili Kalamas) koja dijeli Tesprotiju od Kestrinc. Jamačno je moguće istaknuti Tukididovu kartografsku nepreciznost kad nastoji odrediti položaj tih rijeka i rtova kopnene obale u odnosu na otok Korkiru, no ipak valja uočiti činjenicu da spominjanje Tijamisa, nakon Aheloja i potom Aheronta, znači da se poznata područja šire prema sjeveru, što za povjesničara peloponeskog rata ne znači da su ona potpunoma izašla iz barbarstva.

Konac V. ili početak IV. stoljeća prije Krista razdoblje je tijekom kojega se pos-

tupno uspostavlja tradicija trojanskoga podrijetla epirskih naroda i dinastija (30). Epigrafski potvrđeno poetojanje Pergamaca (31), na koje se Vergilije vraća povodom Enejinih putovanja i njegovoga neočekivanog susreta s Andromahom u Butrotu, također je smješteno na granici poznatoga svijeta. Trojanci koji su izmakli kraljevstvu mrtvih pošli su se naseliti na prag svijeta živih, na granicu s onim svijetom koji je već primio najveći dio stanovnika Troje.

Približavanje između zemljopisa poznatog svijeta u Tukididovo doba i trojanske legende koja se uspostavila u Kestrini, u Butrotu, ne smije nas odvratiti od pažljivijeg proučavanja Tukididovog svjedočanstva o granici između grčkoga i barbarskog svijeta, kakvu je sebi predočavao Atenjanin iz druge polovice V. stoljeća. U glasovitom odlomku, na početku Povijesti peloponeskog rata (32), Tukidid opisuje stari način života koji su sačuvali Ozolski Lokrani, Etolci, Akarnanci i stanovnici kopnenih zemalja (épeiros) toga područja. Imat ćemo se priliku vratiti na taj važni tekst koji ističe razliku između dva načina života, onoga Atenjana i egejskih Grka, te onoga žitelja sjeverozapada. Valja, međutim, odmah primijetiti da ih Tukidid, u nabrajanju naroda koji smo netom spomenuli, smješta u Heladu, a ne izvan nje -čak i ako izgleda da se njegova saznanja ograničavaju na Akarnancc i da ne idu prema sjeverozapadu dalje od toga. No premda se radi o područjima Helade, za Tukidida su mnogi od tih naroda barbari:

–    stanovnici amfilohijskog Arga “prihvatiše grčki jezik kojim danas govore i koji su preuzeli od Ambrakijaca (…); ostali stanovnici Amfilohije su barbari” (33), – primjedbu valja shvatiti nadasve kao tvrdnju da nisu helenofoni

–    “kasnije, tijekom rata, Ambrakijci poduzeše taj pohod, zajedno s Haoncima i nekim drugim barbarima iz okolice” (34)

–    i. kao da želi dobro istaknuti razliku između Grka i Barbara, za isti pohod Tukidid precizira, govoreći o Lakedemonjanu Knemu: “Od Grka imao je sa sobom ljude iz Ambrakije, Anaktorija i Leukade” – tri korintske kolonije; “a od barbara imao je…” i slijede imena Haonaca, Tesproćana, Mološana, Atintana, Paraveja, Oresta. Jedni su označeni kao abasileutoi, oni bez kralja, dok drugi imaju kralja, što je dodatna oznaka barbarstva (35). To nabrajanje očevidno mora posebno zaokupiti našu pažnju, jer ako se Haonci, Tesproćani i Mološani obično okupljaju kao Epirani, s drugima nije tako, i s Atintanima već ulazimo u južnu Iliriju

–    suprotstavljanje Grka i barbara se nastavlja, pa sljedeći odlomak Tukididovog kazivanja (36) jasno ističe razliku između Grka koji su nastupali u dobrome poretku i oprezno, i Haonaca koji su bili puni samopouzdanja, nedvojbeno stoga što su smatrani najratobomijima, najboljim ratnicima (makhimótatoi). Zajedno s drugim barbarima oni srljalju naprijed pa upadaju u zasjedu koju su postavili stanovnici .Strata i mnogo ih je posječeno. Oni su barbari zato što ne znaju govoriti grčkim

jezikom, oni su to i po svojoj nesposobnosti da vješto vode vojne operacije

– istovjetne značajke Tukidid pripisuje Etolcima koje atenski strateg Demosten želi svladati u pohodu 426. godine, no ovaj put Atenjani nisu pobjednici; Etolci su veliki ratnički narod koji živi u neutvrđenim selima. Tukidid nabraja tri velika t’tlme što tvore etolski narod: Apodoti, Ofioneji i Euritani, te dodaje još jednu značajku: oni govore potpuno nerazumljivim jezikom (agnostótatoi de glossali) i jedu sirovu hranu (omóphagoi) (37). Opaska o jeziku ne znači da Etolci nisu Grci nego ila govore grčkim narječjem koje je Atenjaninu teško razumljivo. A onoga kojega se slabo razumije smatra se strancem i prezire ga se.

To znači da se u Tukididovom djelu pojavljuje sve više značajki barbarstva koje opisuju stanovnike sa sjeverozapada Helade: nerazumljiv jezik, neutvrđena sela, čudna prehrana jer jedu sirovo, gotovo bi se povjeravalo da ne poznaju vatru, poput prapovijesnih ljudi! Tome se dodaje da su neki od njih vjerni kraljevskoj vlasti, te nesposobni za hoplitsku bitku, što je oznaka pravog građanina u klasično doba. Tukidid ne razlikuje jasno one koji su, po njemu, pripadali Heladi, kao Lokrani Ozolski, Etolci i Akamanci, od drugih koji su obitavali još dalje: Haonaca, Tesproćana, Mološana, Atintana, Paraveja, Oresta. Svi su oni podjednako barbari i on nikada ne nastoji odrediti granice Helade i južne Ilirije, koje, čini se, prelazi a ila lo uopće ne primjećuje kad govori o Atintanima istodobno kad i o Mološanima. Svi ti narodi čude Atenjanina Tukidida koji slabo razumije njihov način života.

U IV. se stoljeću suprotstavljaju protuslovna mišljenja, otkrivajući nedvojbeno, kao i u V. stoljeću, nelagodu pisaca pred tom čudnom situacijom koju otkrivaju na sieverozapadu. Povjesničar Efor (38) “na zapadu stavlja početak Helade u Akarnaniju, prvu zemlju koja graniči s epirskim éthne”, odnosno on smješta ulaz u Grčku u Ambrakijski zaljev, što se slaže s Tukididovim stavom: sjeverno od ko-

I    intske kolonije Ambrakije drugi je svijet.

Istoga je mišljenja Pseudo Skilak u Periplu (28-33). Nakon što je predstavio

II    ire (22-27), kako smo već zabilježili, završavajući, nakon Enheleja, s Taulantima, Atintanima i Amantima, autor poslije Ilira predstavlja Haonce, potom Tesproćane, Kasopejce i Mološane, kojima ne precizira etničku pripadnost. I jedni i drugi. Iliri, I laonci, Tesproćani, Kasopejci, Mološani žive po selima (kata kómas). Nadalje, slijedeći stalno opis autora Periplo, poslije Mološana dolazi se do Ambrakije, označene kao grčki pòlis, a odlomak 33 precizira: “Odatle počinje Grčka koja je neprekinuta do rijeke Pene ja i do Homolija, magnezijskog grada na toj rijeci”. Iz te slike koju je Pseudo Skilak dao sredinom IV. stoljeća zapravo proizlazi da su ilirski svijet sjeverno od Haonije, na sjeveru Akrokeraunskoga gorja, i grčki svijet koji počinje u Ambrakiji jasno rascijepljeni. Između njih neka je vrsta ničije zemlje, napučena narodima koje mi nazivamo Epiranima, no o kojima nam se ne kaže

jesu li grčki, ilirski, ili tvore neku treću kategoriju koju treba razlikovati od te dvije. Za Pseudo Skilaka oni naprosto s Ilirima dijele običaj obitavanja u selima, što se smatra notornom značajkom barbarstva.

U 11. stoljeću prije Krista sjeverna se granica Grčke još nije konačno zaustavila i Polibije. (39) presretan da podvali nasljednom etolskom neprijatelju, stavlja u usta Filipu V. Makedonskom, tijekom pregovora u Nikeji, u nazočnosti Flaminina, ovu tvrdnju i pitanje koje za njom slijedi: “Etolci većinom nisu Grci. A krajevi koje nastavaju Agrejci, Apodoti i Amfilošani nisu Grčka. Znači li to onda da mi ih prepuštate?” Vješto je pitao makedonski kralj, zadovoljan što je našao argument koji mu može omogućiti da održi vlast nad tim krajevima, u onoj mjeri u kojoj oni nisu grčki. U tonu Polibija iz Megalopola čuje se protuetolski žalac, no to pokazuje da se doista održavala predodžba da Grčka prestaje malo zapadnije od Del fa.

Strabon, u Augustovo doba. najprije priziva Homerov zemljopis koji stavlja Tesprotiju za zapadnu granicu Grčke (40). Za njega (41) granicu između Epirana i Ilira valja smjestiti na Akrokeraunsko gorje i duž crte koja dolazi do Ohridskog jezera. Stalo mu je jasno razlikovati epirska étlwe od ilirskih, dok Heleni počinju s Akamancima, Etolcima i Lokranima Ozolskim. Takav je bio već i Tukididov opis. Naposljetku, Plutarh (42) smješta progonstvo osuđenih Grka na onu stranu Akrokeraunskoga gorja.

Odgovor koji na kraju ovoga pretraživanja po starim autorima valja dati na pitanja što se postavljaju o identitetu Epirana, o granici između grčkoga i barbarskog svijeta, o rasprostranjenosti Ilira, može samo pokazati da su stari autori u nedoumici. Jasno se vidi da putnik koji dolazi iz središnje Grčke i napreduje na zapad, u Lokridu Ozolsku, Etoliju i Akamaniju, nailazi na promjene. Ti krajevi jesu u Heladi, no dvojba raste s druge strane Ambrakijskoga zaljeva, počev od zemlje Tesproćana i od Aheronta. To su zasigurno barbarske zemlje, no to je točno već i južnije, (organizacija po selima, bez polisa), a Mološanin Alkon ipak je prihvaćen kao jedan od grčkih pretendenata na ruku Agariste iz Sikiona. Jedan je element jasan i kod svih isti: ti narodi, Haonci, Tesproćani, Kasopejci i Mološani, nikada nisu nazivani Ilirima. Postoji granica između Ilira i Epirana pri Akrokeraunskom gorju, no zbog njihovog načina života ne može ih se jasno razlikovati. Time se objašnjava zašto Tukidid drži da se prema Atintanima valja odnositi jedanko kao i prema njihovim susjedima Mološanima. Ipak je posve pouzdano barem to da stari autori ne navode na to da se Epirane uvuče među Ilire, kao što su to pokušali albanski istraživači u knjizi Iliri.

Uz stare autore koji donose niz podataka, valja dati mjesta svjedočanstvima što ih priskrbljuju epigrafski dokumenti. Njihova je prednost u tome što bez posrednika prenose mišljenje i odluke koji se tiču sjeverozapadnih krajeva, iako su ih

donosile instancije koje su često vrlo daleko odatle. Najstariji sačuvani natpisi otprilike su suvremeni Pseudo Skilaku, pa prema tome i dolasku Filipa II. Makedonskog na vlast. Dva najstarija mološka ukaza u Dodoni datirana su time što spominju kralja Neoptolema, Alketovog sina, koji je vladao samo dvije godine (370-368) (43). Napisani su grčkim jezikom, obojanim sjeverozapadnim dijalektom. a to traje do kraja helenističkog razdoblja. Opisuju jake i dobro ustrojene ustanove: kralja, prostata Mološana, tajnika (grammatéus) i vijeće demijurga (tliimiorgoi) koje okuplja predstavnike deset velikih éthne koja su u to vrijeme tvo-nln zajednicu Mološana, Koinón. Natpisi iz IV. stoljeća koji za njima slijede (44) imaju iste značajke: uporabu grčkog jezika, dobro strukturirane i raznovrsne ustanove mološke države koja se očevidno ne sastoji od polisa, gradova-država. nego od éthne. Naravno, imamo se pravo upitati o korištenju grčkoga jezika: je li io ondje jezik svakodnevne uporabe ili je riječ o službenom, administrativnom je/.iku, različitom od govornog jezika kojim se služi lokalno pučanstvo? Na takvo pitanje nikada nije lako odgovoriti jer jezik kojim se samo govori ne ostavlja nikakvog traga, – a upravo je to drama sjevernijeg, ilirskog jezika. Nasuprot tome, važan su doprinos natpisi nađeni na Peloponezu. To su popisi tearodoka nađeni u l-pidauru (45) i Argu (46). Prvi, datiran oko godine 360, pokazuje da će teori koji su iz. Epidaura došli najaviti Asklepijeve igre, redom pozvati na sudjelovanje stanovnike Pandozije (nedvojbeno za četiri elejske kolonije sjeverno od poluotoka Preveze, Pandoziju, Elatreju, Batiju i Buketij), Kasope.Tesproćane, Pojon (koji još inje identificiran, ali zacijelo se nalazi na tesprotskoj obali, jer teori potom prelaze na Korkiru koja ne pripada epirskoj cjelini nego je korintska kolonija), potom u llaoniju (označenu ne imenom svojih stanovnika nego zemljopisnim terminom, I laonija), Artikiju (također neidentificiranu, ali zasigurno blizu granice između I laonije i Molosije, u području gornjeg Tijamisa) i k Mološanima, prije no što se vrate u Ambrakiju. Drugi popis, iz Arga, uklesan je generaciju kasnije, oko 330 godine, i sasvim sigurno predstavlja pojednostavljenu političku kartu područja Epira koji je na putu ujedinjavanja, ali teori pozivaju sve epirske države da pošalju predstavnike na Flerine igre. Došavši iz Ambrakije, posjećuju kraljicu Kleopatru, ženu Aleksandra Mološanina koji je otišao u pohod na južnu Italiju i možda je već mrtav, potom idu u Fenike, veliki haonski grad, prije no što će doći do Korkire i Apolonije u Iliriji. U oba slučaja jasno je da ljudi iz Epidaura i Arga, zaduženi za organizaciju panegirije i igara, pozivaju Grke a ne Barbare. Epirani su pozvani a Iliri ne, naravno, s izuzetkom kolonijskih naseobina. To dobro pokazuje da su sredinom IV. stoljeća Epirani smatrani Helenima, i time su natpisi mnogo jasniji nego literarna tradicija čiju smo nedoumicu istaknuli, no koja nije priječila jasno rješenje koje pruža epigrafia.

Pokušaj da se objasni nedoumica starih autora

Ako natpisi pružaju jasan odgovor na pitanja postavljena o granici između grčkoga i ilirskog svijeta, barem od IV. stoljeća prije Krista, oklijevanja, pa čak i kontradikcije starih autora traže objašnjenje. Ako smo još u Heladi, čemu ta nedoumica? Mogu li postojati dvije Grčke, tako različite da je teško prihvatiti da im je pučanstvo istovjetno? Završava li Grčka na vodama Aheloja, na obalama Ambrakijskoga zaljeva, i počinje li Ilirija u blizini Akarnanije?

Léon I leuzey daje, ako ne objašnjenje, a ono barem opaske pozornoga putnika: “Mjeseca rujna 1856, pođoh iz Atene istraživati Akarnaniju. Najprije prijeđoh Beoti ju po cijeloj dužini; potom, usmjeravajući se ka zapadu, uđoh u zbijeni lanac Pamasa, glasovitim prolazom koji stari nazivahu Usječeni put i koji vodi do Delfa. Od Delfa, preda mnom se otvarao potpunoma drugačiji kraj od onoga kojim sam prošao. Činilo mi se da sam ušao u neku drugu zemlju i da više nisam u Grčkoj. Posvuda šume, posvuda vode tekućice, tlo istodobno prepuno drveća, tjesnaca i planina. Grčka je na mnogim mjestima pusta i divlja, no na drugi način. Odavno svikle na gole predjele što ih je spalilo jarko sunce, na planine što su prije goleme stijene, čiji sam najveličanstveniji primjer netom vidio u Pamasu, moje oči kao da bijahu iznenađene vegetacijom i zelenilom, i svim tim neredom sirove i žive prirode” (47). Ovo je svjedočanstvo gotovo prelijepo da bi pomoglo objasniti nedoumicu starih autora; oslanjajući se na njih, L. Hcuzey reagira upravo kao Tukidid. i ne skriva da se izravno njime nadahnjivao. Da se u to uvjerimo, ako je to još potrebno, dovoljno bi bilo usporediti Hcuzeyev nastavak pripovijedanja i glasoviti Tukididov odlomak I, 5. L. Heuzey nastavlja: “Čitav taj dio kopna, brdovit i šumovit, što se prostire do Jonskog mora i što ga nazivahu Lokridom. Etolijom, Akamanijom. zemljom Euritana, Dolopa, Amfilošana, oduvijek je činio odvojen kraj, različit od ostatka Grčke, toliko samim tlom koliko i značajkama plemena koja se ondje smjestiše. S manje pogodnosti nego ostali Grci, i možda manje daroviti, stanovnici tih šuma ostadoše izvan općeg kretanja helenske rase. Svikoše na grub život, i čini se da ne osjetiše nevjerojatnu potrebu za stegom i napretkom koja je tako rano počela djelovati na pučanstvo istoka i juga. U najljepšim vremenima Grčke oni još bijahu na običajima hajduštva i gusarstva, surovim i ratobornim navadama herojskog doba. Sačuvaše nošnju i oružje starih Grka, pa su Tukididovi suvremenici trebali samo pogledati nekog Etolca, čovjeka iz Lokride ili Akarnanije, da vide kako su izgledali Homerovi junaci. (…) Za one koji nadasve traže tragove civilizacije i umjetnosti. Grčka završava u Delfima. Iza njih su samo više ili manje barbarski narodi, koje se moglo priznavati grčkima, ali ih se nikada nije uistinu držalo Grcima. Tu već počinje Epir. Stari, oni koji su bili prvi, tako su

prosudili. Povjesničari i zemljopisci o toj zemlji pišu obeshrabrujuće kratko i često u očevidnom neznanju. Nakon što je opisao Fokidu, Pauzanija jedva izdaleka baca pogled na Amfisu i na Naupakt, i time završava svoju knjigu koju je ipak nazvao Vodič po Heladi (48).

L. Heuzey Tukididovim očima otkriva krajeve smještane zapadno od Delfa. Zapravo bih morao reći Tukididovim ušima, jer vrlo je dvojbeno da je Tukidid osobno vidio zapadne krajeve. On o njima govori nakon što je prikupio zapažanja trgovaca koji su pomorskim putovima pohodili korintske kolonije Ambrakiju, Korkiru, Apoloniju ili Epidamno, te putnika koji su prošli istim putom prema zapadu kao i L. Heuzey, i, nedvojbeno, nadasve zapažanja atenskih vojnika koji su ratovali u tim krajevima tijekom pohoda u godinama 429-426. Raznovrsne opaske što su tako stigle do Tukidida koji je bolje poznavao egejski svijet i Trakiju, odražavaju nadasve čuđenje Atenjana prebačenih u svijet različit od njihovoga, koji procjenjuju u odnosu na apsolutno mjerilo, na jedini model načina života koji je bio norma – onaj atenski.

Prva opaska, koja se vrlo jasno javlja kod L. Heuzeya, ali i kod starih autora, promjena je krajobraza, vegetacije, prirode, što je nužno vezano uz drukčiju klimu.

Podneblje Epira i južne Ilirije hladnije je zimi, manje vruće ljeti i nadasve vlažnije od onoga na egejskim obalama. To je prijelazna klima između sredozemne i srednjoeuropske, a izrazitijom je čine visoki planinski reljefi od kojih se sastoji najveći dio tih krajeva:

Srednje temperature:

Siječanj

Srpanj

Kolovoz

Prosinac

Srednja godišnja

Atena

8,8′

27°

26,8°

10,8°

17,5°

Ana

8,2°

27,2°

27.3°

9,6°

17,4°

Janjina

5,6’

25,2’

25,3°

6,7°

15,1°

Kozani

3,7°

24,2′

23,9°

4,1°

12,8°

Oharine:

Atena

396 mm

Ana

114 mm

17 mm

15 mm

190 mm

1110 mm

Janjina

140 mm

38

51

203

1261

Vlora

1080

Iterat

1200

Nekoliko ovdje prikupljenih brojki već pruža rječit uvid u klimu, sa srednjom

temperaturom koja je posebno niska u gornjoj Makedoniji, u Kozanima, no u Janjini se već primjećuje osjetno sniženje, čak u odnosu na Artu (današnji grad podignut na položaju Ambrakije). Oborine još više označuju potpunu promjenu u odnosu na egejske obale. Više su od metra, ostavljaju mjesta samo za kraće suho razdoblje ljeti, a zimi su često u obliku snijega, na srednjim visinama i, prirodno, na višim planinama. Nije rijetko vidjeti djelomično zaleđena jezera, kao u Janjini, ali to se događa i na Ohridskom i Prespanskom jezeru. Štoviše, u veljači 1988. snijeg se spustio vrlo nisko, okružujući dolinu Drina, kao i na planine brežuljkastog pojasa središnje Albanije.

Jake oborine i njihova raspodjela tijekom godine koja skraćuje sušno razdoblje, nadasve u visinama i što se više ide prema sjeveru, omogućavaju razvoj obilnijih vodotokova, koji nisu obične brzice čije je korito ljeti suho. Već se Aoj, spuštajući se s visina centralnog Pinda, pojavljuje kao rijeka znatnog protoka, čak i ljeti. To je još točnije za Drim na sjeveroistoku Albanije, što je u naše vrijeme omogućilo izgradnju niza brana za proizvodnju električne energije. Na brzicama središnje i južne Grčke to očito nije moguće.

L. Heuzeya se nadasve dojmila promjena biljnog pokrova iza Delfa. Grmovita mediteranska vegetacija preživljava posvuda gdje to zimski mrazevi dopuštaju. Maslinici, vinogradi i, u današnje vrijeme, plantaže agruma ponos su albanskog primorja, od Sarande do Hi mare. Na obalnom pojasu sve do Skadra, a u unutrašnjosti do Berata održavaju se barem maslinici i vinogradi, no visoki predjeli i zaravni kao kod Korge su im nedostupni. Zauzvrat, putnika se doima obilno zelenilo koje je u suprotnosti s visokim vapnenačkim stijenama, dostojnima divljenja, na primjer uTymphe. Šume i pašnjaci smjenjuju se u gornjim zonama, ovisno o visini: hrastove šume na srednjim visinama, a slijedi ih cmogorica koja prepušta mjesto planinskim livadama, kako se to dobro može vidjeti duž ceste koja vodi od Janjine do Metsova. K tome, šuma koja se u XX. stoljeću održala, vrlo je oskudna. Pretjerano iskorištavanje ju je velikim dijelom uništilo. Ne manjka povijesnih svjedočanstava o tom uništavanju, ponekad namjernom, ponekad radi potrage za zaradom. U pismu koje su 12. veljače 1572, malo nakon bitke kod Lepanta, službe Porte uputile kadijama Narde (Arta), Preveze i Yanyje (Janjina), naređuje se sustavno krčenje šume da bi se spriječio razvitak gerilskih pokreta:

“U području Narde (Arta) nalazi se pojas gustih šuma, a kako je moguće da bijedni Nevjernici (odatle) uzrokuju štete carskim dobrima, potrebno je uništiti (taj pojas), pa će svaki od vas morati dovesti dovoljan broj radnika sa sjekirama i poslati ih u dotičnu šumu; to je važna stvar (…). Neka se svaki od vas time pozabavi, neka dovede dovoljan broj radnika ovisno o svojoj kazi da posjeku tu

U vrijeme francuske revolucije šuma je iskorištavana za brodogradnju, kako to navodi ministar vanjskih poslova Le Brun u uputama koje šalje Fran5oisu Noélu, opunomoćeniku kod Mletačke Republike:

“26. kolovoza 1792. u šest sati poslije podne, građanin La Salle, posrednik i francuski počasni konzul u Albaniji, zadužen za sječu građevnog drva za vojnopomorsku bazu u Toulonu, ubijen je hicem iz pištolja u Prevezi” (50)

a pukovnik W. Leake objašnjava, u svezi s tim La Salleom:

“The Suliotes brought a considerable quantity for him down the river of Luro” (51).

Drvo se splavarenjem transportiralo do Artskog zaljeva i do Preveze. U sjevernijim krajevima događalo se isto, a to vrijedi i za istočnu padinu Pindskog lanca. Makedonija je bila na vrlo dobrom glasu, kao što dokazuje svjedočanstvo Tukididovo kad je Brazida godine 424/423 zauzeo Amfipol:

“Osvajanje Amfipola izazvalo je kod Atenjana vrlo jake bojazni; uz druge razloge, grad im je bio koristan zbog pošiljki drva koje su odatle dolazile za brodogradnju “ (52),

svjedočanstvo Andokidovo kad je došao upomoć vojsci iz Sama godine 411 :

“Za početak, dopremio sam vašoj vojsci iz Sama drvo za vesla, dok su se Četiri stotine ovdje dočepale vlasti. Arhelaj, gost moga oca i moj, dopustio mi je sjeći i odvoziti onoliko drva koliko hoću” (53),

ili pak Ksenofontovo, kad Spartancima prenosi riječi Polidamanta iz Farsala o Jazonu iz Fere:

“držeći Makedoniju, odakle Atenjanima dolazi drvo, moći ćemo izgraditi mnogo više brodova nego oni” (54).

Taje lijepa šuma znatno bogatstvo za područje sjeverno od Grčke, pa i za južnu Iliriju. U višim područjima, gdje klima više ne omogućava rast drveća, šire se pros-

trani visinski pašnjaci, gdje bujna trava u svakom lijepom razdoblju može hraniti velika stada ovaca i koza, ali i krda goveda, što je prema jugu vrlo rijetko, da ne govorimo o konjima kojih je mnogo već od Tesalije. Epir, Makedonija i Ilirija pogodni su za pastirski život, ali život pastira nomada koji sele između komplementarnih područja. S jedne strane su to viša područja prema kojima se stoka penje kako se snijeg topi i trava raste, a s druge zimovališta kamo se sklanja čim je loše vrijeme potjera s planine, najčešće na priobalnim ravnicama. U današnjoj Grčkoj ritam sezonskih selidbi obilježen je proslavama svetog Jurja (23. travnja) i svetog Dimitrija (26. listopada). U tim je krajevima jasno, i to do naših dana, daje planinsko, ljetno obitavalište glavno, a u ravnici je samo nužno sklonište koje se napušta čim je to moguće. Jedno od tih sela bilo je mjesto zanimljivih iskopavanja (55). Smješteno sjeverno od Janjine, u Zagorima, na 1030 m nadmorske visine, bilo je nastavano od IX. do konca IV. stoljeća prije Krista. Ono je tip takvih neutvrđenih sela (kómai) koja predstavljaju jedan od elemenata što su ga pribilježili stari autori i značajku koja ih je najviše iznenađivala: ti čudni stanovnici Epira ili južne Ilirije žive u takvim selima umjesto da se organiziraju u póleis, gradove-države, kako se to čini u središnjoj i južnoj Grčkoj. Stari autori otkrivaju i to da stanovnici tih sela žive pod oružjem, no je li to čudno za pastire koji moraju štititi stada od divljih zvijeri (vukova, medvjeda i posebice orlova) i ponekad od kradljivaca?

Ta obrnuta ili silazna selidba, s glavnim obitavalištem na planini, što ne smeta stada i njihove pastire da se do ljetnih pašnjaka penju još i više, pretpostavlja raspodjelu ekonomskih funkcija, kako se to vidi kod Atamana koji nastavaju planinski kraj između Ambrakije i Tesalije. Heraklid (56) bilježi da u tom narodu žena obrađuje polja, dok je muškarac pastir. Takva se raspodjela može vrlo dobro objasniti jer stanovništvo ne živi samo od proizvoda uzgoja (meso i mliječni proizvodi) i skupljanja plodova ili lova, nego mu trebaju i žitarice i povrće. Komplementarna djelatnost žene objašnjava, barem djelomično, to što ona u društvu nipošto nema isto mjesto kao u središnjoj ili južnoj Grčkoj, posebice u Ateni. To je vidljivo nadasve zahvaljujući bogatim natpisima o oslobađanju robova koji su nađeni u Dodoni i još više u Butrotu, u Haoniji. U tim se dokumentima jasno vidi da muškarac rijetko sam donosi odluku o otuđenju dijela imovine. Pravilo je da se nabraja obiteljska skupina: otac, majka, sinovi i kćeri, pokatkad djedovi i bake, zetovi ili snahe. Nije rijetkost daje žena u položaju da obavi ulogu glave obitelji i da oslobodi roba. Događa se također da ona sama odlučuje, ne spominjući nikakva tutora (kyrios), kao što je to pravilo u klasičnoj i helenističkoj Ateni.

Sloboda žene, njezina veća uloga u društvenom i gospodarskom životu i obiteljskom zajedništvu dobara, originalne su značajke tih sjeverozapadnih kraje-

va, posebice Epira. Nedostaje aktualna dokumentacija koja bi sa sigurnošću potvrdila da se te značajke nastavljaju i sjevernije, u južnoj Iliriji. Primijetimo samo da se način života doima sasvim istovjetnim – važnost šuma i ljetnih pašnjaka, selidba pastira u kraju gdje se zaoštravaju zemljopisne značajke juga: produljivanje vapnenačkog planinskog reljefa u smjeru sjeverozapad – jugoistok, svježija i vlažnija klima. To bi moglo potaknuti na pomisao da isti uzroci povlače za sobom iste učinke i da stoga društveni ustroj južne Ilirije mora umnogome sličiti onome u susjednom Epiru.

Još jedan razlog da se atenski ili grčki putnici s juga čude kad prolaze tim krajevima leži u tipu državne organizacije. Stanovnici egejske Grčke postupno su odredili životni okvir, a to je grad-država, pòlis, s njegovim ljudskim (građanstvo) i prostornim sastavnicama (grad ili àsty i pripadajuće ruralno područje ili khóra). Ta organizacija vrlo dobro odgovara malome društvu sastavljenom od sjedilačkih poljodjelaca koji obraduju polja, odlaze u grad na tržnicu i sudjeluju u zajedničkim poslovima s ograničenim brojem svojih sugrađana. Grad je zatvoren i potpun svijet, u tom smislu što je njegovo građanstvo najčešće razmjerno veličini obradivog zemljišta. Malo veći demografski prirast remeti krhku ravnotežu ekonomskog i društvenog života. Smanjenje pučanstva uzrokuje druge veće neprilike i ugrožava i samo postojanje te građanske zajednice. Bjelodano je da takav okvir ne može odgovarati društvu nomadskih pastira, čije su rute duge i potrebno je da se uspostave sporazumi s različitim seoskim zajednicama duž tih putova. Sezonska premještanja često su duga sto do dvjesto kilometara. Zatvoren svijet, poput onoga grčkih gradova, potpuno je neprikladan za takve djelatnosti. Zbog toga su narodi na sjeverozapadu radije prihvatili širi okvir naroda (éthnos) koji okuplja više seoskih zajednica i koji može stupati u savez sa susjednim éthne, sve dok ne uspostave široku federaciju, poput one Mološana, Haonaca ili Tesproćana. Nabrajanje bi se moglo produžiti, govoreći također o širokom savezu Atintana, Paraveja i Oresta, da se vratimo narodima koje je spomenuo Tukidid (57). To su te velike zajednice koje dobivaju naziv koina. Riječ koinòn može ovdje označavati zajedničku skupštinu u kojoj su okupljeni svi članovi saveza, ali i samu zajednicu i državu, baš kao i termin éthnos, što se, primjerice, vidi u natpisu iz Magnezije na Meandru koji donosi ukaz Epirana kojim se priznaju igre i utočište svetišta Artemide Leukofriene (58). U tom dokumentu, u retku 42, dvije ugovorne strane navedene su službenim imenom: s jedne strane pòlis Magnećana, a s druge éthnos Epirana. Valja samo znati i to da se ti termini mogu odnositi na vrlo skučene zajednice, kao i na široke saveze.

Razumije se da uopće ne dolazi u obzir da ovdje pristanemo uz tvrdnje L. 1 leuzeya s početka ovoga poglavlja o “slabijoj nadarenosti” toga pučanstva, o nji-

ho vim “navadama hajduštva i gusarenja”. Ta objašnjenja ne zadovoljavaju i dijelom su nepravedna, ako se, na primjer, pomisli na ženu i njezina prava koja su veća ovdje negoli u Ateni, uzoru grčkih gradova. Posebno bi bilo pogrešno zamišljati daje život u selima, što gaTukidid i Pseudo Skilak navode kao zapanjujuće obilježje društvenog života tih krajeva, bio bez svake druge organizacije. Čitajući ovu knjigu vidjet ćemo koliko se gradova razvilo tijekom IV. stoljeća prije Krista u južnoj Iliriji kao i u Epiru. Njih Pseudo Skilak nije primijetio, i njegovo djelo nije baš precizan pogled na situaciju u doba kad je Peripl bio završen, nego više kompilacija koja se hranila posuđivanjem često iz mnogo starijih opisa. Nedvojbeno je tako i s njegovom slikom života u Iliriji i Epiru. Rađanje gradova u toj zemlji pastira objašnjava se jamačno demografskim prirastom koji je popraćen sve učestalijim sjedilačkim životom jednoga dijela pučanstva. Pastirski život može zaposliti samo ograničen broj ljudi, on sasvim odgovara zemlji sa slabom gustoćom naseljenosti. Čim se stanovništvo poveća iznad toga praga, neizbježno je da višak pučanstva traži posao u poljodjelstvu koje je sjedilačko, u obrtima ili posredničkoj ulozi trgovaca i prodavača. Na taj se način rađaju urbane aglomeracije koje su istodobno trgovišta, religijska i administrativna središta, obrambena mjesta i utočišta. Vrlo je vjerojatno da su prve zidine bile najprije zaštita za seljane, pastire i njihovo blago. Čak i u gradovima razvijanim od polovice IV. stoljeća, zidovi okružuju površinu koja nije u potpunosti izgrađena. Znatan dio tako zaštićenoga prostora nema nikakvoga traga gradnje. To se dobro vidi u Kasope, ali i u Haoniji u Antigoniji i vrlo vjerojatno u Bilisu u južnoj Iliriji. Te zone zacijelo služe za privremeni prihvat životinja i ljudi u slučaju da zaprijeti napad ili rat.

Gradovi koji pokrivaju vrlo velike površine – 30 ha u Bilisu, 45 u Antigoniji -administrativno ostaju unutar étlwe kojemu su, vrlo logično, glavni gradovi, a da se pritom ne razvijaju prema modelu grčkog polisa. Izrazit je primjer Haonije: koinón je organiziran oko dva najplodnija bazena, jednoga u dolini Drina, u ravnici Dropull, oko grada Antigoni je, i drugoga bistričkog, oko grada Fenike. Oba grada okružuju ruralna područja, koja na različitim točkama ulaska štite tvrđave (59), upravo kao i neki grčki pòlis, ali nikada, sve do rimskog osvajanja, nemaju drukčijih političkih institucija no što je koinón kod Haonaca. To je još jedna značajka što može čuditi grčke promatrače koji na sjeverozapadu ne pronalaze životni okvir na kakav su navikli.

U pokušaju daše objasni nedoumica starih autora pred socioekonomskom organizacijom koju su prigrlili ti krajevi, klimom i krajobrazom toliko različiti od juga i istoka, zapažanja koja pružamo većinom su proizašla iz epirskoga kraja i iz Etolije, odnosno područja bližih Grčkoj. Valja još dokazati da južna Ilirija dijeli iste značajke, a sigurno je daje dokumentacija iz antike sve rjeđa što se više uda-

Ijava prema sjeveru. Izgleda da barem glavne značajke reljefa, priroda vapne-načkog tla, krajobrazi i vegetacija nisu različiti; da su sezonske seobe pastira i njihovih stada imale veliku ulogu u ekonomskom životu tih krajeva na sjeveru kao i na jugu Akrokeraunskoga gorja, granice između Ilirije i Epira; da je organizaciju obitavanja u neutvrđenim selima u dvije regije istaknuo Pseudo Skilak. Zbog toga Tukidid ne vidi jasne granice između éthne Mološana, Tesproćana, Haonaca i i·time Atintana, Paraveja i Oresta, nego ih jednako smatra barbarima. Za njega, kao i za L. Heuzeya, pravi prekid i zapanjujuća promjena osjeća se odmah zapadno od Delfa, a ne na ilirsko-epirskoj granici. Čudni svijet, nastanjen barbarima, ujedno je prag onostranoga, ulaz u kraljevstvo mrtvih, zemlja u koju su se sklonili odbjegli iz Troje.

Ilirska granica s Makedonijom i Trakijom

Ako su granice između Ilirije i Epira, ili između Makedonije i grčkoga svijeta, dugo zadržale našu pažnju, to je stoga što su one postavile najviše problema starim autorima. S istočne se strane teškoće čine manjima, nedvojbeno zato što su ta područja velikim dijelom Atenjani bolje poznavali. Najpreciznije obavijesti dao je Tukidid, koji je bio u mogućnosti točno opisati te krajeve u kojima je koncem V. stoljeća proveo više od petnaest godina. On jasno suprotstavlja gornju Makedoniju i donju Makedoniju, koja je jedina pod vlašću Perdike I., Arhelajevog prethodnika, u trenutku kad prijeti navala Sitalka iz Trakije, ujesen 429. godine. Najvažniji odlomak za određenje granice Makedonije podvrgnute argeadskim kraljevima, je sljedeći: “Valja, uistinu, Makedoncima pridodati Linkeste, Elime i druga éthne koji nastavaju više predjele, a saveznici su Makedonaca i njihovi podanici, premda imaju svoje kraljeve” (60). Vratit ćemo se na važnost ovoga teksta za određivanje odnosa između Makedonaca i stanovništva gornje Makedonije. Kako bismo, zasada, ostali na pitanjima granice, doista se čini da agreadska Makedonija prestaje na prvom planinskom lancu koji nadvisuje obalnu ravnicu oko Termskog zaljeva od Bermija do Olimpa. Na zapadu Elimiotida zauzima srednju dolinu Haliakmona, dodirujući na jugu zemlju Perheba, a na zapadu Timfeju. Sjevernije, iza Bermija, Eordeja štiti Linkestidu koja se prostire do Ohridskog jezera, dok se Orestida na gornjem Haliakmonu razvija oko Kastorijskog jezera i Arga Orestidskog, da bi, prema sjeveru, došla do Malog Prespanskog jezera. Prema Tukididu, Aleksandar I. je protjerao Eorde iz njihove zemlje i pripojio je svojem kraljevstvu (61).

Različite kneževine gornje Makedonije imaju svaka svojega kralja, prema organizaciji koja je vrlo slična onoj što je poznata na zapadnoj padini Pinda. Tukidid (62) ujedinjuje narode obiju padina kad opisuje barbare koji dolaze pružiti podršku

Lakedemonjanu Knemu. 429. godine: “Mološani i Atintani bijahu pod zapovjedništvom Sabilinta. skrbnika kralja Taripa koji je još bio dijete, a Paraveji pod zapovjedništvom Oreda, svojega kralja. Tisuću Oresta, čiji kralj bijaše Antioh, sudjelovahu s njima u pohodu, budući da ih je Antioh povjerio Oredu. Perdika. kriomice od Atenjana. također bijaše poslao tisuću Makedonaca”. Vidi se da i argead-ski kralj, koji vlada nad donjom Makedonijom, sudjeluje u operaciji, baš kao i Oresti kralja Antioha. Tukidid daje isti naslov kralja, basilèus, Arabeju, sinu Bromerovom, kojega naziva “kraljem Makedonaca Linkesta” (63) ili jednostavno “Kraljem Linkesta” (64). To je nedvojbeno slučaj i s Derdom (65), koji je zacijelo vladao u Elimiotidi, ali to Tukidid ne kaže jasno.

Čudni položaj gornje Makedonije potvrđuje vrlo oštećen natpis pronađen u Ateni (60), koji sadrži tekst atenskog ukaza o savezu s makedonskim kraljem Perdikom II. nakon kojega slijedi kratak uglavak u korist Arabeja, kralja Linkesta. Dokument završava popisom onih koji polažu zakletvu s makedonske strane, a to je, za naše razmatranje, najzanimljiviji element. Na njemu su najprije navedeni članovi kraljevske obitelji, među kojima i mladi Arhelaj, sin Perdike II, potom plemići donje Makedonije, a na kraju natpisa dolaze imena koja zacijelo pripadaju glavarima gornje Makedonije: Arabej linkestidski, ali i Derda (jamačno elim-iotski) (67), Antioh koji je označen kao basilèus i koji bi mogao biti kralj Oresta kojega je već Tukidid spominjao (68), a iza njega je jedno izgubljeno ime, također s kraljevskim naslovom. Nažalost, danas je teško pripisati točan nadnevak tom savezu i natpisu, toliko je politika Perdike II. prema Atenjanima bila promjenjiva (69). No za problem granica koji nas ovdje zanima, variran je između 435. i 413. god. nije znatna neprilika.

Čitav taj predio gornje Makedonije koji je teoretski priključen argeadskoj Makedoniji, ali u praksi neovisan pod vlašću vlastitih kraljeva (70), čini tampon zonu između između Ilira i Makedonaca. Tukidid to dobro prikazuje kad Brazida i Perdika II. prodiru u Linkestidu da potuku Arabeja i nadaju se dobiti pojačanje od ilirskih plaćenika (71 ). Oni napokon dolaze, ali promijene stranu i stave se u službu linkestskog kralja, što prouzroči povlačenje Brazidinih ljudi i Makedonaca “zbog straha od tog ratobornog naroda”, što ujedno pokazuje na kakvom su glasu bili ilirski borci, a mogli su ga steći samo u prethodnim bitkama.

Linkesti, nazivani također i linkestski Makedonci, imaju čak i tradiciju koja povezuje njihovu kraljevsku obitelj s Bakhijadima iz Korinta (72), te su svoje pješaštvo oganizirali poput falange hoplita (73), mnogo prije no što su Makedonci iz argeadskog kraljevstva prihvatili taj raspored, zacijelo po uzoru na južnu Grčku. Ako, dakle, Linkesti i jesu obilježeni egejskim utjecajem, oni nastavljaju živjeti u selima (kómai), kao što to naglašava Tukidid (74) kad podsjeća na osvajačke

težnje Perdike II. kojega podržava Brazida – ni jedan ni drugi ne trebaju zauzimati gradove, nego samo Arabejeva sela.

Počam od Gornje Makedonije, valja nastojati slijediti zonu dodira s Ilirima, koncem V. stoljeća, čak i ako je dokumentacija često iz kasnijeg razdoblja. Krene li se od juga, to jest od područja gdje se odvajaju granice Epira i Makedonije, u kraju u kojemu se pastirsko stanovništvo često naziva Mološanima ili Epiranima, čak i kad su nastanjeni na istočnoj padini Pindskog lanca kao Timfeji i Oresti, zapravo su Dasareti, prvi ilirski étlwos koji je susjed Orestima. Granica je smještena približno duž sadašnje albansko-grčke granice, u području prijelaza između gornjih dolina Haliakmona i Devolla, istočno od Korge i Bilishta, budući da je ulaz u Iliriju u IV. st. branila utvrda Pelij, ako je vjerovati N. G. L.

I lammondu (75). Sjevernije, Oresti dodiruju Malo Prespansko jezero i južnu obalu Velikoga. S druge strane, Linkestida je na zapadu ograničena planinskim lancem koji nadvisuje istočnu obalu jezera, počam od vrhunca Pelistera, dakle ostavljajući Ilirima područje uz jezero, Resensku ravnicu i obalu Ohridskog jezera.

Iza Linkestide, prema sjeveru, počinje Pelagonija, na srednjem toku Erigona. Neki anonimni pelagonski kralj (sačuvano je samo prvo slovo – Π) pojavljuje se na jednom atenskom natpisu, kao proksen i euerget Atenjana u godini 365-364. (76). Erigonska visoravan uglavnom je zemlja Deriopa. Prema istoku su Peonci koji su se, najprije smješteni između Strimona i Aksija, kasnije proširili na desnu obalu Aksija. Mnogo su propatili od Darijeve intervencije u tom kraju 511. godine, kad se stvarala Trakijska satrapija, i djelomično su bili raseljeni. Njihovo je slabljenje omogućilo Aleksandru I. Makedonskom da se njima nauštrb proširi duž Aksija (77). Ponovno se pojavljuju tijekom provale Sitalka i Tukidid pokazuje da je dio Peonaca podvrgnut odriskom kralju, dok su oni koji borave zapadno od Strimona nezavisni (78). I oni imaju kralja, a ostaju odjeliti od Ilira i Tračana, kao sto to dobro pokazuje atenski natpis koji obznanjuje savez Atenjana sa kraljevima Ketriporom tračkim, Lipejem peonskim i Grabom ilirskim godine 356. (79), te I hodorov odlomak (80).

Skopski bazen obilježava početak teritorija Dardanaca što se prostire do Niša na sjeveru i od Novog Pazara na zapadu do Bele Palanke na sjeveroistoku. U povijesti ili prvi put spominje Justin (81) u vrijeme Filipa II. Makedonskog, tijekom jednog pohoda toga kralja protiv Ilira, a također i jedan natpis iz Olevena (82). Taj je narod, prema Strabonu i Apijanu, starom tradicijom povezan s Ilirima, ali ono-mastika pokazuje značajke koje nisu ilirske nego više tračke i keltske, dok arheologija pojačava dojam otračkoj nazočnosti. To su zaključci F. Papazoglu koje ona ovako sažima:

“The ancient authorities counted the Dardanians among the Illyrians. Judging by linguistic remains, the Illyrian element played a rather decisive part in forming the Dardanian ethnos. Considerable masses of a Thracian population were included in the Dardanian community so that in historical times the eastern part of Dardania had a markedly Thracian character. Political developments contributed to the differentiation of the Dardanians as a separate people” (83).

Dardanci su u stvari zona kontakta ili tampon-zona između Ilira i Tračana. Izgleda da su koncem V. stoljeća Iliri izdvojeni iz tračke cjeline, kao i od makedonskoga argeadskog kraljevstva, nizom éthne, naroda koji često trpe upade velikih susjeda što ih okružuju: Tračana, Ilira, Makedonaca. Njihovo stapanje s tim većim skupinama dovelo je ove potonje međusobno u izravan dodir i umnožilo sukobe.

Grčke kolonije u Iliriji

Proučavanje granica Ilirije, kako s makedonskim i tračkim susjedima, tako i s onima s juga, Epiranima i Grcima, ostavilo je tek malo mjesta ovima potonjim, koje je od Ilirije odvajao široki pojas načina života što je Grcima bio toliko stran da su ga smatrali barbarskim. No kolonijska su naselja bila otočići helenizirane zemlje na samoj ilirskoj obali, s dva velika grada, Epidamnom – Dirahijem i Apolonijom, kojima je vremenski prethodilo osnivanje Orika. Prema predaji koju je prenio Pseudo Skimno (84), Eubejci su, dovedeni vjetrom nakon pada Troje, osnovali Orik, kao što su Eubejci, prema R. L. Beaumontu (85), bili na Korkiri prije korintskih kolona, dok su Elpenor i njegovi Abanti pošli nastaniti Amantiju. Prema drugoj predaji koju su poznavali Herodot i Sofoklo, Kadmo je postao kralj Ilira Enheleja i osnovao je Lihnid.

Osnivanje Epidamna smjestio je u godinu 627. jedan korintski pohod što ga je vodio neki ojkist koji je bio Bakhijad iz Korinta, Falij, sin Eratoklidov (86). Apijan (87) nastoji objasniti dvostruko ime grada, Epidamno – Dirahij. Ako se čini da je literarnoj tradiciji draže prvo ime, kovani novac uvijek nosi kraticu Dyr. Sazidan na stjenovitoj uzvisini što se nadvija nad Jadransko more i koja je na jugu ograničena širokom lagunom, odvojenom od mora pješčanom obalnom trakom, stari je grad danas prekriven modernim koji je glavna albanska luka, tako da se arheološka iskapanja mogu izvoditi samo prigodom otvaranja novih gradilišta na mjestima starih kuća. Uz to, grad se jako razvio u rimsko doba i češće se otkrivaju rimski spomenici nego oni iz korintskog ili korkirskog razdoblja. Samo nekro-

pole, razasute izvan grada, na brežuljcima koji stjenovitu uzvisinu produžuju prema unutrašnjosti, pružaju bogati materijal i posebno brojne stele iz helenističkog doba. Procvat grada očarava Tukidida koji naglašava: “S vremenom je Epida-mno zadobio veliku moć i umnožio svoje pučanstvo” (88). Malo više od dvije generacije nakon osnutka. Epidamno daje kandidata za Agaristinu ruku, Amfimnesta sina Epistrofovog, koji se natječe s Mološaninom Alkonom (89). I ponovno Epidamno daje. već 516. godine, pobjednika u trci četveroprega u Olimpiji, Kleostena, sina Pontidovog, prvog uzgajivača konja koji je u Olimpiji podigao kip i dao da se upišu imena njegovih konja: Feniks, Koraks, Knakija i Sam (90).

Južnije, blizu ušća rijeke Aoja (koja se od antike pomaknula petnaestak kilometara južnije), osnovan je grad Apolonija u vrijeme koje predaja smješta u 588. godinu, ali taj se podatak temelji samo najednom Plutarhovom odlomku (91):

“Da Perijandra nije kasno pogodila božanska kazna, ne bi bilo Grka ni u

Apoloniji, ni u Anaktoriju, ni u Leukadi”

a prihvaćanje jedne više kronologije za tiranidu Kipselida navelo je da se Perijandarova smrt (92) stavi u 585. godinu. Stoga bi bilo bolje za osnivanje Apolonije zadržati manje precizan datum, negdje oko 600. godine. Arheološki nalazi u nekropolama blizu Apolonije morali bi omogućiti da se s većom sigurnošću utvrdi dolazak prvih korkirskih kolona, prema Pauzaniji (93), a uz sudjelova-n je Korinćana, prema Strabonu (94). Prema Stjepanu Bizantincu (95), prva je naseobina brojila samo dvjesto kolona koje je vodio ojkist Gilaks, koji je, navodno, najprije dao gradu svoje ime, Gilakija, no u V. stoljeću koristi se samo ime Apolonija. Čini se da je razvoj te korintske kolonije bio sporiji i skromniji od E.pidamna – Dirahija. Možda je i to razlogom što su Apolonjani bili više podvrgnuti korintskom skrbništvu, dok se veliki grad na sjeveru želi osamostaliti od metropole, kao što to pokazuju događaji koji su, u tome kraju, prethodili peloponeskom ratu, a koje Tukidid (96) podrobno prenosi.

No prije nego što dođemo na to razdoblje građanskog rata – bune (stàsis) u Epidamnu – Dirahiju, nužno je pozabaviti se motivima korintskog kolonijskog naseljavanja duž ilirskih obala, u kraju koji je previše sjeverno da bi bio neophodan za potrebe plovidbe prema Siciliji. Često su se postavljala pitanja o razlozima korintske nazočnosti u Iliriji i neki su, u otprilike istodobnoj koloniji tih istih Korinćana, u Potideji na Halkidici, željeli vidjeti težnju Kipselida da nadziru dva kraja puta koji je tu bio prije nego via Egnatia, povezujući luke ilirske jadranske »bale s područjem zaljeva Termi, preko doline rijeke Škumbi, Ohridskog jezera, I lerakleje linkestidske, Edese i Pele. Dokaz daje bilo razmjene između jadranskih

luka i unutrašnjosti je promet keramikom i brončanim vazama (97) do Novog Pazara i Trebeništa, koje su se pojavile u bogatim grobovima barbarskih vladara. Neke su korintske, no to može biti korintska izrada sa sjeverozapada, a druge dolaze iz Velike Grčke, no jamačno su prešle preko jadranskih ilirskih luka da dođu do mjesta gdje su pronađene. Nedvojbeno je istim tim putom prošao i osnivač kraljevske dinastije Linkesta, koji bi trebao pripadati Bakhijadima, u prvoj polovici V. stoljeća (98). No ustanoviti da je postojao promet dragocjenim proizvodima, kao što su brončane hidri je i krateri ili vaze od raznovrsne keramike, još ne znači da postoji redovita trgovina od Potideje do Epidamna ili Apolonije. Trgovina kopnenim putom ne omogućava teški transport u velikim količinama na tako dugačkim razdaljinama. Stoga se pomišlja na postojanje nalazišta srebra u Iliriji, čija lokacija i nadalje predstavlja problem, uključivo i glasoviti okrug Damastij (99). Ako je Damastij povezaniji s Potidejom nego s jadranskom obalom, to nipošto ne priječi da dio srebrne rudače koju iskorištava Korint prolazi lukama južne Ilirije, odnosno preko Apolonije i Epidamna – Dirahija.

Čini se da je procvat Apolonije u VI. i V. stoljeću izrazito vezan uz zemljišno bogatstvo. Taj je kraj na glasu po uzgoju lijepih stada i, u priči o Eueniju koju prenosi Herodot (100), jedina odšteta koja bi ga mogla navesti da oprosti Apolonjanima što su ga oslijepili jest da mu daruju dva lijepa posjeda i jednu vilu u gradu. Sukob s Tronijem, o kojemu govori natpis iz Olimpije (101), zacijelo se može objasniti željom Apolonjana da kontroliraju zaljev Vlore, a možda i dobru zemlju doline Sušice u području Amanta, prema objašnjenju što ga daje Pauzanija (102) o mjestu koje naziva pótisma, u kraju Abantidi, u blizini Akrokeraunskoga gorja. Zemljišno bogatstvo pogoduje održavanju vrlo oligarhijskog režima što jasno potvrđuje Aristotel (103) kad opisuje apolonijske institucije koje se, po njemu, ne mogu smatrati demokratskima “budući da slobodni ljudi koji su u manjini vladaju većinom ljudi koji po rođenju nisu slobodni”. On navodi dva primjera, a to su Apolonija u Jonskom zaljevu i Tera, te dodaje: “u oba ta grada počasti pripadaju građanima značajnim po dobrom rođenju, potomcima prvih naseljenika, maloj manjini među masom”. Pokazatelj je jasan: Apolonija čuva povlašteno mjesto za potomke prvih naseljenika, aristokracija po rodu ima privilegije i jamačno uz to ide i zemljišno bogatstvo, budući daje broj građana, odnosno zemljoposjednika, vrlo ograničen. Što se tiče mase neslobodnih, sasvim je izvjesno da se ona sastoji od domorodačkog stanovništva i o njihovoj sudbini nema naznaka u starim izvorima. Je li riječ o ropskom položaju ili položaju kolektivne ovisnosti nametnute cjelokupnom domorodačkom Stanovništvu? Vrlo je dvojbeno da bi položaj sličan položaju robija shvaćenog kao roba bio moguć u Apoloniji već od VI. stoljeća.

Izgleda da je razvoj Epidamna bio brži i njegov napredak uočljiviji. Postojanje

riznice Epidamna u olimpijskom Al tisu. pored riznice Kirene, Sibarisa, Bizarnija, Selinunta, Metaponta, Megare i Gele, pokazuje rang Epidamna među grčkim gradovima VI. stoljeća. Njegove su institucije slabo poznate, no prema Aristotelu (104) i one su postajale oligarhijske, da bi se potom dijelom promijenile, premda nije moguće točno datirati te promjene, osim da ih se dovede u vezu s građanskim ratom u godinama 437-432. Aristotel bilježi zamjenu filarha, plemenskih poglavara. Vijećem (Bulć) čiji sastav nije poznat, no to je Vijeće moralo biti šire po sastavu nego što je obično okupljanje filarha. Na svaki način, Aristotel jasno pokazuje da su u njegovo vrijeme još brojne oligarhijske značajke u konstituiranju Epidamna. Isti autor dovodi u vezu promjenu ustrojstva s jednom obiteljskom svađom (105). Naime, neki epidamnski magistrat nametnuo je globu ocu svoje snahe, no u toj je anegdoti zanimljivo da je oštećeni “osnovao stranku svih onih koji su bili lišeni građanskih prava”. To predstavlja priznanje da znatan dio stanovništva Epidamna nema pristupa povlaštenom položaju građanina i valja priznati da u toj masi ne-građana nedvojbeno ima novijih naseljenika, ali i većina domorodaca iz okolice.

O toj je situaciji Tukidid vrlo jasan. Grad je proživljavao unutarnje borbe (stà-\cis) tijekom mnogih godina što su prethodile izbijanju rata sa susjednim barbarima, koji je oslabio i čak uništio grad (106). Novi građanski rat izbija u godinama prije peloponeskog rata. Dèmos je otjerao ljude na vlasti, moćnike (dynatói). Izbačeni iz grada, oni se udružuju s barbarima Taulantima koji žive u okolici i organiziraju pljačku na kopnu i moru, na štetu ljudi iz grada. Ovi pak zatraže pomoć od svoje metropole, Korkire. Kad su odbijeni, obraćaju se delfskom proročištu koje ih potiče da se obrate Korinćanima. Odgovor je tim povoljniji što Korinćani u tome vide dobru priliku za iskazivanje neprijateljstva Korkiri, korint-skoj koloniji koja ne ukazuje nikakvu pažnju svojoj metropoli. Kopnenim putem, ii to znači od Ambrakije, preko Epira, dolinom Drina, potom od Aoja do Apolonije pa odatle do Epidamna, Korint šalje nove naseljenike i vojnike unovačene u Ambrakiji, u Leukadi i u samom Korintu. Za to su vrijeme aristokrati istjerani iz Epidamna našli pribježište i podršku u Korkiri. Korkirska flota dolazi zauzeti bpidamno uz pomoć Ilira, jamačno obližnjih Taulanata. Korint odgovara slanjem II ote od sedamdeset pet brodova s hoplitima, no Korinćani s osamdeset brodova pobjeđuju u pomorskoj bici, na pučini kod tesprotske obale, istoga dana kad se Epidamno mora predati. Korkirani prodaju strane naseljenike, a Korinćane zadržavaju u zarobljeništvu (u ljeto 435.) Nakon dugih priprema koje traju do proljeća 433. i pregovora u Ateni, Korint ne uspijeva spriječiti zaključivanje obrambenog sporazuma (epimakhia), a ne istodobno obrambenog i napadačkog saveza (symma-khla), između Atenjana i Korkirana. Atena šalje deset brodova, s jedinom zadaćom

da spriječe svako korintsko iskrcavanje u Korkiri. Pomorska bitka kod Sibote najveća je pomorska bitka između grčkih gradova. Korint pobjeđuje, ali na dolazak atenskih pojačanja njegovi brodovi bježe.

Od toga trenutka Tukidid prestaje govoriti o situaciji u Epidamnu koja je privukla njegovu pozornost samo kao detonator krize između Korinta i Korkire, a time i između Korinta i njegovih peloponeskih saveznika s jedne, i Atenjana i njihovih saveznika s druge strane. Više nema riječi o velikoj luci na ilirskoj obali, čiji se razvoj može jednostavno rekonstruirati prema potresima u korkirskoj unutarnjoj politici. U stvari, približavanje Korkire i Atene pogoduje pristašama demokratske vlasti u Korkiri, posebice nekom Pitiji (107), zagovorniku istinskog saveza s Atenjanima. U tim je uvjetima teško zamisliti da Korkira nastavlja u Epidamnu podržavati jedinu aristokratsku stranku koja je, uz pomoć Taulanata i korkirske eskadre, pobijedila na kraju opsade, u ljeto 435. Promjena stranke na vlasti u Korkiri zacijelo je olakšala povratak demosa u Epidamno, a ne može se potvrditi daje to za sobom povuklo izgon ili sječu aristokrata. Nasilja što će uništiti Korkiru, nakon povratka dvjesto pedeset korkirskih zarobljenika koje je Korint oslobodio i nakon ubojstva Pitije i šezdesetorice njegovih pristaša usred zasjedanja Vijeća

(108) , dovode godine 427. do novog pomorskog poraza Korinćana, do pokolja aristokrata protivnika te do utvrđivanja demokratske stranke na vlasti. Ti su događaji zacijelo imali posljedica za Epidamno koji je također morao prijeći u ruke demokratske stranke.

Našu pažnju ovdje mora privući uloga Ilira, u mjeri u kojoj korintske kolonijske naseobine nisu hermetički zatvoreni otoci, nego gradovi usađeni na teritorij Ilira, a kad je riječ o Epidamnu, na teritorij Taulanata. Dobro bi bilo najprije podsjetiti da su već od prve generacije kontakti između naseljenika i domorodaca bili bliski, jer su Korkirani i Korinćani naseljeni u Apoloniji (samo je dvjesto naseljenika došlo iz Korinta, prema Stjepanu Bizantincu) bili skupina muškaraca koji su morali uzimati za žene domorotkinje kako bi osigurali trajnost kolonije, lste su takve veze bile početak razvoja Epidamna – Dirahija. Potom smo vidjeli kako su Taulanti umiješani u građanski rat koji je podijelio građane Epidamna: aristokrati su se njima koristili za obranu svoje stvari. Toj intervenciji koju su tražili oni koji su se bojali da su brojčano slabiji, prethodio je rat između Epidamna i barbara o kojemu izvještava Tukidid (I, 24, 4), i koji je oslabio grad. Diodor je precizniji kad spominje ulogu barbara u opsadi Epidamna što ga je držao demos. Prema njemu su barbari u pohodu s velikom vojskom, zauzeli su teritorij, khóru, i opsjedaju grad

(109) . To znači da Taulanti predstavljaju znatnu silu i susjedstvo o kojemu ljudi iz Epidamna i te kako moraju voditi računa. Zacijelo je velik broj tih domorodaca nastanjen u samom gradu kako bi ondje radili raznovrsne niske poslove u službi

potomaka prvih naseljenika. Aristotel (110) uzima grad Epidamno kao uzor korištenja javnih robova (demósioi) za javne radove. Ta je radna snaga jamačno uzimana iz okolice. Stalna je ekonomska i kulturna razmjena između gradova koje su osnovali Grci i domorodačkog stanovništva što ih okružuje. Proizvodi korintske ι/rade prelaze preko Apolonije i Epidamna kako bi došli do unutrašnjosti. Njima se pridružuju i proizvodi tih dvaju gradova, dok domoroci donose dio svojih uroda i zanatske proizvode na tržnice kolonijskih naselja. Sjajem svojega urbanizma, svojih monumentalnih građevina, ta naselja privlače pažnju barbarskih poglavara koji ih žele oponašati. Ona su poput uzora koje treba kopirati, no ne treba sumnjati da interakcije ipak idu u oba smjera.

O drugim se grčkim naseljima na ilirskoj obali zna vrlo malo. Kniđani su, već od VI. stoljeća, osnovali koloniju Korkire Melajne na otoku Korčuli, na pučini ispred ušća Neretve. Početkom IV. stoljeća Parani su osnovali koloniju Far, a lsu ie zacijelo osnovao Dionizije Sirakuški (111). Unatoč Diodoru (112), čini se vrlo vjerojatnim da je Dionizijeva kolonija bila lsa, a ne Lis, južno od Skodre, na ušću Drima. Vidjet ćemo da plan grada (SI.22) i njegov smještaj na obronku koji nadvisuje more mnogo izvjesnije pokazuju da je riječ o naselju stanovnika iz unutrašnjosti koji žele spriječiti napad s Jadranskog mora, nego o gradu što gaje osnovao osvajač sa zapada koji se želi obraniti od mogućih napada barbarskog stanovništva iz unutrašnjosti.

Različita kolonijska naselja, a nadasve dva velika grada, Epidamno – Dirahij i Apolonija, odigrali su važnu ulogu u razvoju južne Ilirije. Oni su bili putovi prodi-lanja grčke kulture, jezika, obrtničkih i umjetničkih proizvoda u barbarski svijet, ali oni su i mjesta pogodna za pojavu miješanog društva, zasnovanog na uzajamnim prinosima.

Narodi južne Ilirije

Nakon što smo obišli južnu Iliriju nastojeći joj odrediti granice, posebice južne . Epirom, a jugoistočne i istočne s Makedoncima i Tračanima, i nakon što smo pokazali nazočnost grčkih kolonija na morskoj strani, potrebno je pokušati odrediti različita étlwe nastanjena na tom području. (SI. 4) Taj je pothvat pun opasnosti i/ više razloga: najprije, izvjesno je da je dokumentacija često vrlo oskudna, jednostavno zato što su stari Grci slabo poznavali narode nastanjene iza svojih granica, lome valja pridodati teškoće vezane uz premještanja tih naroda između VI. i II. stoljeća prije Krista. Situacija u vrijeme Hekateja iz Mileta nije ista kakvu je znao l’olibije, no događa se da kasniji autori posuđuju iz vrlo starih opisa koji više ne odgovaraju stvarnosti njihova vremena. Naposljetku, valja voditi računa o pokret-

ljivosti toga stanovništva, povezanoj uz sezonska premještanja nomadskih pastira. U tim uvjetima ne čudi da su karte što ih crtaju modemi autori često vrlo različite i ostavljaju čitaoce u velikoj nedoumici. Potrebno je dodati da opisivanje raznovrsnih etničkih skupina ne znači nijekanje njihovog zajedničkog obilježja, a to je pripadnost Ilirima. Vrlo sličan ustroj postojao je kod svih susjeda Ilirije, bilo da su to Epirani, Makedonci ili Tračani.

Polazeći s juga, prvo stanovništvo koje je živjelo u susjedstvu Epirana su Atinfani, no nije ih tako jednostavno smjestiti na terenu. Dovoljno je pogledati probleme koje su prouzročili N. G. L. Hammondu koji je čak udvostručio Atintaniju, razlikujući epirsku Atintaniju od Atintanide koju najprije smješta (113) sjeverno od Elbasana u kraju nazvanom t^ermenike, prije no što će je preseliti mnogo dalje na istok (114), smještajući je sjeverno od Ohridskog jezera, štoviše, blizu Resena, sjeverno od Velikog Prespanskog jezera, tako da se više ne razabire kako taj položaj može omogućiti ljudima iz Epidamna da vide vatre koje su upalili Kasandrovi vojnici na uzvisinama Ilirije i Atintanije, kad su bili na dan hoda od Epidamna (115). Pregledao sam sva postojeća svjedočanstva o Atintanima i neću ovdje ponavljati dokaze, nego ću se ograničiti na pružanje zaključaka, radujući se što je F. Papazoglu (117) u usporednom istraživanju došla do istovjetnih rezultata. Atintanija je smještena u bregovitom kraju što se prostire na desnoj obali Aoja u Mallakastri, sjeverno od Tcpclena i možda do Skraparskog kraja. Jedina važnost toga područja u vrijeme makedonskih ratova u tome je što kontrolira jugoistočni put kojim se dolazi do Haonije, kroz usjeke koji čuvaju ulaz u dolinu Drina, ali i put Berat – Kelcyre do Permetskog bazena, koji je povezan s Paravcjom. To je način da se nadziru veze između jadranske obale i Tesalije preko prijevoja Metsovo, ili Makedonije cestama koje vode do Kor^e, sjeverno do planina Gramos, ili Arga Oresti jskog s juga. Vjerojatno je daje koinón Biliona, potvrđen nakon 232, dio Atintanije s vlastitom organizacijom nakon što se odvojio od glavne grane éthnosa Atintana. Veze tih Atintana s Mološanima bile su bliske, kao što već Tukidid (118) pokazuje na početku Peloponeskog rata.

Drugi ethnos nastanjen u južnoj Iliriji, čiji položaj valja precizirati, su Panini. koje se često povezuje s Atintanima u rimskom protektoratu nakon prvog ilirskog rata. Čini se da se povjesničari tih krajeva slažu da taj narod treba smjestiti u dolinu Škumbi (stari Genuz), čija je strateška važnost znatna, budući da tom dolinom prolazi cesta koja povezuje luke jadranske obale, Epidamno i Apoloniju, s obalama Ohridskog jezera koje zaobilazi, bilo sjeverno prema Lihnidu (današnji Ohrid), bilo južno, kandavijskim putem. To je trasa koju će kasnije slijediti via Egnatia, čiju važnost za veze između Jadrana i zaljeva Termi znamo. Kontroliranje Partina i Atintana omogućavalo je Rimljanima nadzor nad svim pristupima s makedonske

sirane koji su, preko južne Ilirije, bili usmjereni prema jadranskoj obali. Smještajući Atintaniju sjeverno od Ohridskog jezera, N. G. L. Hammond (119) zasigurno pretjerano preferira smjer kojim će ići buduća via Egnatia, a ostavlja otvorenima putove što vode u Makedoniju i Tesaliju preko platoa ΚοΓςε i prijevo-iem Metsovo. Teško bi Rimljani mogli pokazati takav nemar. Lokalizacija Partina utvrđena je prema brojnim svjedoćanstvima starih autora: Apijana, Diona Kasi ja, Plinija Starijeg, Cezara ( 120).

Između Partina i Atintana, prema istoku se prostire zemlja Dasareta, koja je, čini se, prostrana jer obuhvaća čitavo područje između Osuma i Devolla, koji se sastaju u Apsu (današnji Seman), ravnicu Kor?e koju zatvara pelijska utvrda, a sjeverno se Dasaretida prostire do Ohridskog jezera ( 121 ). To je jamačno središnja zona južne Ilirije koja je također najizravnije povezana s krajevima Gornje Makedonije, posebice s Orcstidom i Linkestidom. Prema Polibiju (122), osim Pelija, početkom 11. stoljeća prije Krista, Dasareti imaju više gradova – Antipatriju (koju se obično poistovjećuje s povoljnim položajem beratske utvrde, no o tome istraživači nisu postigli jednoglasnost), Krizondij, Gertunt ili Gerunt i Kreonij, ali n jih još treba lokalizirati, l it Livije (123) među dasaretskim narodima navodi i l’imste, no čitanje uopće nije sigurno, čak i ako Ptolemej spominje Piruste u južnoj Iliriji na makedonskoj granici (124). Drugi problem predstavljaju Enlieleji. Polibije ( 125) navodi jedan lokalitet imenom Enklielanai, u predjelu Ohridskog jezera, dok Strabon (126) govori o Enkltelćioi koji se nazivaju i Sesaréthioi. To poistovjećivanje Enheleja i Dasareta moglo bi objasniti šutnju helenističkih autora koji više ue govore o tom narodu kojega se prije smatralo jednim od najmoćnijih među Ilirima. Herodot (127) podsjeća na delfsko proročanstvo koje je trebalo primjeniti ne na Perzijance nego na vojsku Enheleja, a to je u vezi s migracijama Kadmejaca koji su se, istjerani iz Beoti je, sklonili kod Enheleja (128). Upravo ondje će, prema Sirabonu (129), vladati potomci Kadma i Harmonije.

Tek u kazivanju događaja iz trećeg makedonskog rata Tit Livije spominje neki drugi ilirski narod, Peneste (130), smještene sjeverno od Dasareta, sjeverno od Ohridskog jezera. Njihov glavni grad je Uskana, za čiju se lokalizaciju predlažu dva različita mjesta u istom kraju: Debar (ili Dibra), zapadnije, ili Kičevo koje više vole jugoslavenski povjesničari (131). Prije toga stari autori nisu nikada spominjali laj narod.

Približavajući se Epidamnu – Dirahiju i Jadranskome moru, ostajući sjeverno od Partina, odnosno doline Škumbi (Genuza), Apijan predstavlja niz naroda koji su se smjenjivali u okolici te luke (132). To su najprije Brigi, zacijelo vrlo star narod nas-iimjen u Iliriji, koji je vjerojatno došao iz Frigi je, a spominju ga Pseudo Skimno i Suabon (133). Herodot (134) govori o tračkim Brigima i kazuje da su neki, koji su

živjeli uz Makedonce, služili u Kserksovoj vojsci. Mnogo kasnije Brigi se pojavljuju u Brutovoj vojsci (135). No nakon grčko-perzijskih ratova, i do toga događaja, o njima se ne govori.

Nadalje, po Apijanu, Brige su zamijenili Taulanti koji su igrali značajnu ulogu u osnivanju Epidamna. Naime, nakon što su ih otjerali Libumi koji su se bavili gusarenjem na moru i razbojništvom po obali, Taulanti su pomogli Korinćanima osnovati Epidamno, pošto su odatle otjerali Liburne. Njihovu nazočnost u blizini Epidamna potvrdio je Tukidid (136) uoči nevolja u godinama 435 -433. Polien im pripisuje nekog kralja Galaura u VII. stoljeću (137), no valja pričekati Glaukiju, početkom kraljevanja Aleksandra Velikoga, da bi se sa sigurnošću moglo pronaći jednog taulantskog kralja kojega spominje Arijan (138). Prema Titu Liviju (139), Taulanti su dobili posebne pogodnosti od Rimljana godine 168, jer su slobodni i oslobođeni plaćanja svih poreza kao i stanovnici Ise. Plinije Stariji ih spominje zajedno s Labeatima kao bliske Skodri (140). Ustvari, područje Taulanata moralo se, barem od početka razvoja Agronovog kraljevstva, ograničiti na jug Lisa koji je pripadao tome kraljevstvu. Dolina rijeke Mati zacijelo je bila njegova sjeverna granica, dok su na jugu Taulanti graničili s Partinima iz doline Škumbi. Dakle, oni zauzimaju, u zaleđu gradskog područja Epidamna – Dirahija, područje Tirane i njezino zaleđe između dviju dolina Mati i Škumbi.

Neposredno na sjeveru od Taulanata, Polibije i Tit Livije u više navrata govore oLabeatima, ali samo u povodu događaja iz godine 169-168, odnosno rata Rimljana protiv kralja Gencija. Ta zemlja Labeata prostirala se, izgleda, od Lisa na jugu, vjerojatno čak od doline Mati do Meteona (današnjeg Meduna, sjeveroistočno od Podgorice), a središte i glavna utvrda Labeata bila je Skodra, čije jezero se zove Labeatida. Naposljetku, u podjeli Ilirije na tri dijela, Luci je Anicije ujedinjuje sve Labeate u drugom području (141). Zemlja Labeata je samo jedan dio kraljevstva Gencija koji je, preko muka prethodnih ratova s Rimljanima, naslijedio kraljevstvo što ga je uspostavio Agron, sin Pleuratov, odnosno dinastija koja se širila po mnogo većoj zemlji prema sjeveru, zemlji onih koji se nazivaju Ardiàioi ili Ardijejci.

Područje Ardi jejaca bilo je predmetom vrlo pomnog proučavanja F. Papazoglu, koja dovodi u pitanje tradicionalno prihvaćenu lokalizaciju Ardijejaca, na desnoj obali Neretve (142). Njezin prijedlog da se Ardijejci, naprotiv, smjeste južno od Neretve, čini se potpunoma opravdanim. Ona se oslanja na Polibija koji pokazuje da su Rimljani, počam od Epidamna, “prodirali prema unutrašnjim krajevima Ilirije, istodobno podvrgavajući Ardijejce” (143) i one koji su se stavljali pod zaštitu Rimljana (pistis). Sa svoje strane, Tit Livije (144) ističe da je Ardijejce potčinio Filip V., jer su Etolci godine 208. tražili da ih se vrati Skerdilaidi i Pleu-ratu. To potčinjavanje datira iz vremena kad je makedonski kralj zauzeo Lis i nije

vjerojatno da je on marširao do sjevera Neretve kako bi potčinio Ardijejce koji su, u stvari, vrlo blizu Labeatima. Vjerojatno je čak da su se oni integrirali u éthnos Ardijejaca. Strabon. čije obavijesti odražavaju kronološki različite situacije, ponekad smješta Ardijejce u blizinu Peonaca, Dardanaca i Autarijata, što bi moglo odgovarati situaciji prije sredine IV. stoljeća. Potom ih smješta u odnosu na Panonce koji se protežu na jug do Delmata i Ardijejaca. Napokon, Strabon govori o ardijejskoj obali koju stavlja sjeverno od Rizonskog zaljeva (145).

*

* *

Teritorij južnih Ilira, koji je predmetom ovoga proučavanja, sada je dakle čvrsto određen, između granica Epira na jugu, granica Gornje Makedonije i Trakije na jugoistoku i na Istoku, a na sjeverozapadu dolinom Neretve, bez jasnog prekida s drugim ilirskim stanovništvom na sjeveru, osim u tome što oni nisu nikad bili uključeni u ilirsko kraljevstvo, koje je predstavljalo posebnost južne Ilirije. To određenje ilirskih granica i éthne na jugu ne znači, naravno, da je postojao her-metički prekid sa susjedima s juga i s istoka, kao ni s naseljenicima na jadranskoj obali. Naprotiv, istaknuli smo koliko je starima bilo teško čvrsto postaviti granice grčkog svijeta prema sjeverozapadu i da su ih pokušali smjestiti mnogo južnije nego što su one doista bile, a s te točke gledišta su natpisi, posebice popisi tearo-doka najprije iz Epidaura, a potom iz Arga, dali jasne odgovore kad je riječ ο IV. stoljeću. Državna organizacija različitih susjednih regija, Epira, Makedonije, Trakije i južne Ilirije, omogućava da se jasnije sagleda teritorijalna podjela četiriju velikih cjelina, čiji su međusobni sukobi samo jedno od lica brojnih ekonomskih i kulturnih dodira koji su ih zbližavali.

TEKSTOVI

/ – Način života stanovnika sjeverozapada, prema Tukididu:

“Negdašnji Grci, kao i barbari nastanjeni na rubu kopna ili na otocima, odali su se gusarenju čim su se počele razvijati pomorske veze između zemalja. Na čelu su imali ljude koji su, premda osobno ne najsiromašniji, nastojali steći korist za sebe

” Na kraju poglavlja donosimonekoliko prevedenih tekstova na koje smo se pozivali i koji su potrebni za dobro razumijevanje predmeta. Tekstovi su prevedeni s francuskog predloška u knjizi P. Cabanesa

i nahranili slabe. Naišavši na narode bez uivrda, koji življahu po selima, išli su u otimačinu i to im je bio glavni izvor preživljavanja. Ta djela ne bijahu tada ništa sramno nego su čak donosila slavu. To i danas pokazuju neki narodi na kopnu kod kojih je čast dobro obaviti pljačku, a isto tako i stari pjesnici koji posvuda upućuju isto pitanje putnicima što se iskrcavaju, pitajući ih jesu li gusari. Prema toj predaji, upitani ne niječu taj posao kao što mu ni oni koji traže obavijesti ne pripisuju sramote. Bavili su se i pljačkom na kopnu, a i do dana današnjega veliki dio Grčke živi na stari način, kod Lokrana Ozolskih, u Etoliji, u Akarnaniji i zemljama u unutrašnjosti (Epeiros) smještenima u tom području. Običaj nošenja oružja što ga imaju ti narodi u unutrašnjosti ostatak je starih navada pljačkanja. Jer čitava je Grčka nosila oružje, budući da nije bilo zaštićenih nastambi ni sigurnih putova. Živjeti pod oružjem bila je stalna navada, kao kod barbara, pa nas ti dijelovi Grčke gdje se još uvijek tako živi, poučavaju o običajima koji su se nekoć bili svima zajednički. Prvi koji su ostavili oružje bili su Atenjani koji su se. živeći bez straha, usmjeravali prema novoj profinjenosti.”.

Tukidid I, 5-6, 1-3.

II – Stanovnici sjeverozapada su barbari:

“Nekoliko generacija kasnije, natjerani nevoljom (stanovnici amfilohijskog Arga) bijahu pozvali Ambrakijce, neposredne susjede Amfilohijc, da im se pridruže. Tada oni prihvatiše grčki jezik kojim danas govore i koji su preuzeli od Ambrakijaca koji su im se tako pridružili. Ostali stanovnici Amfilohije su barbari”.

Tukidid 11, 68. 5.

“Istog ljeta (429), malo nakon tih događaja, Ambrakijci i Haonci, želeći podvrgnuti čitavu Akarnaniju i odvojiti je od Atene, potaknuše Spartu da opremi flotu, podignutu u savezu (symmaklua) i da pošalje tisuću hoplita protiv Akama-nije (…). Knemo Lakedemonjanin imao je od Grka sa sobom ljude iz Ambrakije, Anaktorija i Leukade i tisuću peloponeskih vojnika koje sam bijaše doveo, a od barbara imao je tisuću ljudi što su ih poslali Haonci, narod bez kralja (abasileu-toi), kojima su, u ime godišnje vladavine (prostatla), na čelu bila dva člana vladarskog roda (génos), Fotij i Nikanor. Pohod je uz Haonce uključivao i Tesproćane, narod bez kralja (abasileutoi). Mološani i Atintani bijahu pod zapovjedništvom Sabilinta, skrbnika kralja Taripa koji još bijaše dijete, a Paraveji pod svojim kraljem Oredom. Tisuću Oresta, čiji kralj bijaše Antioh, sudjelovalo je s njima u pohodu, budući da ih je Antioh povjerio Oredu”.

Tukidid II, 80, 1 i 5-6

“Etolci bijahu nedvojbeno velik i ratoboran narod (éthnos), no kako su živjeli u neutvrđenim naseljima, a k tomu i osamljenima, i kako im je naoružanje bilo lagano, Mesenjani zaključiše da će ih bez muke podvrgnuti prije no što uzmognu zajednički pružiti otpor. Navaljivahu na nj*** da napadne najprije Apodote, potom Ol’ioneje i nakon njih Euritane, odnosno najveći dio Etolaca, a to su ljudi koji govore gotovo nerazumljivim jezikom i jedu. priča se. sirovu hranu. Kad oni budu svladani, trebalo bi lako postići da ostali prijeđu na drugu stranu “.

Tukidid III, 94, 4-5.

III – Popisi tearodoka:

Popis iz Epidaura (oko 360):

Epir (Apciros)

Pandozija: Dioszot Kasope: Skepa. Aristodam Tesproćani: Petoj, Simak Pojon: Admat

Korkira: Mnazalkida, Antired Haonija: Dorop Artikija: Skida Mološani: Tarip Ambrakija: Forbad. Timogen

1G 1V2 1.95. redak 23-32.

Popis iz Arga (oko 330)

Ambrakija: Forbad Epir (Àpeiros): Kleopatra Fenike: Satirin, Pilad / Karhak Korkira: … ida, Eskrion, sin Teutrov Apolonija: Do[ro]tej

P. Chameux, BCH, XC, 1966. str. 156-239 i 710-714, redak 10-14.

•‘Atenskog vojskovođu Demostena

“Klisten, sin Aristonimov. unuk Mironov, praunuk Andreadov, imaše kćer imenom Agarista. i htjede naći najboljeg od svili Grka da joj ga dade za muža. Za vrijeme Olimpijskih igara, kao pobjednik u utrci četveroprega, dade objaviti preko glasnika da tko god se od Grka smatra dostojnim postati Klistenov zet, treba doći u Sikion šezdeseti dan ili čak ranije, jer je Klisten htio odlučiti o vjenčanju u razdoblju od godine dana od toga šezdesetog dana. Svi Grci koji bijahu ponosni na sebe i svoju domovinu pojaviše se tada kao pretendenti. Za njih bijaše Klisten dao izgraditi tom prigodom stadion i palestru. Iz Italije dođoše Smindirid, sin Hipokratov, iz Sibarisa, svjetski čovjek koji bijaše do najviše točke doveo profinjenost tankoćutnosti (Sibaris je u ono vrijeme bio na vrhuncu procvata), i Damas iz Sirisa, sin Mirida kojega nazivahu Mudri. Oni dođoše iz Italije. Iz Jonskog zaljeva dođe Amfimnest, sin Epistrofov, iz Epidamna. Taj, dakle, iz Jonskog zaljeva. Iz Etolije, gdje se Titorm svojom snagom bijaše izdignuo iznad Grka i povukao se daleko od ljudskog društva u najdalju etolsku zemlju, dođe brat toga Titorma, Males. S Peloponeza Leoked, sin Fidona, tiranina Arga, Fidona koji bijaše uspostavio mjere Peloponežana i koji se od svih Grka ponašao s najviše drskosti, otjeravši agonotete Elejaca i upravljajući sam natjecanjem u Olimpiji. Sa sinom toga Fidona, Amijant, sin Likurgov, Arkađanin iz Trapezunta, i Lafan iz grada Peona u Azaniji, sin onoga Euforiona koji je, kako se priča u Arkadiji, u svoju kuću primio Dioskure i odonda pružao gostoprimstvo svakome tko bi došao. Naposljetku jedan Elejac, Onomast, sin Agejev. Oni dođoše sa samog Peloponeza. Iz Atene stigoše Megaklo, sin onog Alkmeona koji bijaše otišao do Kreza, i Hipoklid, sin Tisandrov, prvi među Atenjanima po bogatstvu i ljepoti. Iz Eretrije, koja je u to vrijeme cvjetala, Lizanija, koji je jedini stigao s Eubeje. Iz Tesalije dođe Dijaktorid iz Kranona, od loze Skopada. Iz mološke zemlje, Alkon. To su svi koji bijahu pretendenti.”

Herodot, VI, 126-128.

V – Nemiri u Epidamnu uoči peloponeskog rala:

A – prema Tukididu:

“Epidamno je grad koji se nalazi na desnoj strani kad se ulazi u Jonski zaljev. Susjedi su mu Taulanti, barbari koji čine jedan ilirski éthnos. Grad je osnovala Korkira, ali ojkist bijaše Falij, sin Eratoklidov, rodom Korinćanin koji je potjecao od Heraklovića i kojega su, prema starom pravilu, u tu svrhu dozvali iz metropole.

Među prvim naseljenicima bijaše također ljudi koji su došli iz Korinta i dorskih zemalja. S vremenom je Epidamno znatno osnažio i umnožio pučanstvo. No nakon unutarnjih borbi koje su trajale, kažu, mnogo godina, upropastio ga je rat s obližnjim barbarima i oduzeo mu najbolji dio njegove moći. Napokon, prije rata koji nas zanima, narod izbaci iz grada aristokrate (dynatói). Kad su otišli, oni se pridužiše barbarima u pljački, na kopnu i moru, protiv ljudi iz grada. Epidamnjani iz grada, našavši se u teškoćama, poslaše izaslanike u Korkiru. Od nje su, kao od svoje metropole, zatražili da ne ostane ravnodušna na njihovu nevolju, nego da im pomogne postići pomirenje s izgnanima i kraj neprijateljstvima s barbarima. Podnesoše taj zahtjev sjedeći i moleći u Hcrinom svetištu. Korkirani ne prihvatiše njihove molbe i poslaše ih natrag onako kako su došli.

Epidamnjani, shvativši da kod Korkire ne mogu naći zaštite, bijahu u velikoj nevolji kako da srede situaciju. Odaslaše ljude u Delfe da pitaju boga trebaju li predati svoj grad u ruke Korinćana, svojih osnivača, i pokušati kod njih naći kakvu zaštitu. Odgovoreno im je da to učine i da njih uzmu za poglavare. Epidamnjani se dakle predadoše Korintu i, kao što je proročište naredilo, predadoše naseobinu u ruke Korinćana, uz objašnjenje da je njihov osnivač iz toga grada i navodeći također izrečeno proročanstvo. Od njih su tražili da ne ostanu ravnodušni na njihovu propast i da im pomognu. Korinćani pak prihvatiše pružiti im zaštitu. To je, sjedne strane, značilo poštovati pravo jer su smatrali da je kolonija isto toliko njihova kao i Korkirina, no bijaše to i zbog neprijateljstva prema Korkiranima koji, premda naseljenici Korinta, o njemu uopće nisu vodili računa. Nije se viđalo ni da mu na zajedničkim svečanostima odaju uobičajeno poštovanje, niti da nekome iz Korinta iskazuju čast da prvi prinosi žrtvu, kao što se to radilo u drugim kolonijama. Prema Korinćanima su se odnosili $ visoka jer su ih financijska sredstva u ono vrijeme činila ravnima najbogatijim grčkim gradovima, i jer su po ratnoj opremi bili ispred njih. Što se tiče mornarice čak su se ponekad hvalili velikom nadmoć-nošću što ju je posebice potkrepljivalo drevno obitavalište Feačana na Korkiri. Oni su bili poznati kao mornari (to je pridonijelo da ih se potakne na osnivanje flote, a njihova snaga uistinu nije bila zanemariva jer su imali sto dvadeset brodova kad su ušli u rat). Zbog svih tih zamjerki, Korinćani su bili zadovoljni da mogu u Epidamno poslati zatraženu podršku. Zapovjediše da onamo pođe, osim naseljeni-ka koji su to htjeli, dio posade unovačene u Ambrakiji, L^ukadi i kod njih. Svi odoše kopnenim putem do korintske kolonije Apolonije, iz straha od Korkirana koji su im mogli zapriječiti put u slučaju putovanja morem. Kad su Korkirani saznali da su naseljenici i vojnici stigli u Epidamno i daje kolonija ponovno predana Korinćanima, bijahu vrlo nezadovoljni. Odmah pokrenuše dvadeset pet brodova koje je kasnije slijedila još jedna eskadra. Tražili su, najprije na uvredljiv način, da

se prognani pozovu natrag (jer izgnani iz Epidamna bijahu došli u Korkiru gdje su pokazali grobove bližnjih i srodstvo koje je postojalo, koristeći se time da zatraže povratak kući). Tražili su također da se opozovu vojnici i naseljenici koje je poslao Korint. Epidamnjani ne htjedoše učiniti ništa od toga i tada Korkirani otpočeše rat protiv njih s četrdeset brodova, praćeni prognanicima kojima je valjalo osigurati povratak i Ilirima koje su uzeli sa sobom. Utaboreni ispred grada proglasiše da Epidamnjani koji to žele mogu. kao i stranci, mimo iz njega izići. U protivnome će ih tretirati kao neprijatelje. Oni ih nisu poslušali i otada su Korkirani opsjedali grad koji leži na prevlaci.

Tukidid, I, 24-26.

B – prema Diodom Sicilskome:

“Kod Epidamnjana smještenih na obali Jadrana, naseljenika Korkire i Korinta, dođe do pobune (stasis). Pobjednička stranka izgnala je mnogo protivnika. Prognanici se okupiše i dobiše pomoć Ilira s kojima zaploviše prema Epidamnu. Barbarske snage bijahu znatne, one zauzeše kraj (khóra) i opsjedoše grad. Epidamnjani, nesposobni da se sami bore, poslaše izaslanstvo u Korkiru da zatraži pomoć pozivajući se na krvno srodstvo. Nisu im udovoljili. Oni tada započeše pregovore s Korintom da sklope savez, te ga priznaše za svoju jedinu metropolu. Istodobno zatražiše naseljenike. Korinćani, iz milosrđa prema Epidamnjanima, ali i iz mržnje prema Korkiranima koji jedini od njihovih kolonija nisu metropoli slali žrtve koje običaji nalažu, odlučiše pomoći Epidamnjanima. Poslaše naseljenike i dosta veliku trupu da čuva grad. Bijesni Korkirani poslaše pedeset trijera pod zapovjednišvom stratega. On doplovi do Epidamna i zapovjedi da se prognani vrate. I Korkira posla poklisare u korintski garnizon, tražeći da se prepusti sudu, a ne ratu da riješi problem prognanika. Korinćani se na to nisu obazirali. I s jedne i s druge strane odluči se za rat, počnu se oružati velike pomorske snage i uznasto-ja se privući saveznike. Eto kako i zbog čega otpočne rat koji bude nazvan korintskim”.

Diodor XII, 30, 2-5.

BILJEŠKE

1.    F. Papazoglu, Godišnjak Centra za haikanološka ispitivanja. XXVI23 Sarajevo 1987, 201-218, a o Dardancima 213-216.

2.    E. Sedaj, “ Les tribus illyriennes dans les chansons homeriques”. Studia Alhanica, 1986, I, 157-172

i posebice I .SS.

3.    F. Papazoglu. Godišnjak XXV/23. Sarajevo 1987.. 202-206 povodom IV. poglavlja le knjige koje je sastavio F. Prendi, a posvećeno je Epiru; isto čuđenje izražava A. Benac, u izviješću koje slijedi neposredno iza onoga F. Papazoglu. 219-223. a koje se posebice odnosi na prapovijesno i prolohistorij-sko razdoblje koje obrađuje M. Korkuli.

4.    Vidjeli P. Fabre « La date de la redaction du Periple de Scylax ». Les Eludes classiques. XXXIII. 1965. 353-366 i nadasve A. Perciti, Il Periplo di Scilaee. Studio sul primo portolano del Mediterraneo. Pisa 1979.561

5.    C. MUller. Geographi Graeci Minores. I. 28. predlaže u bilješci oblik ladcratćnai.

6.    Natpisi s Fara. CIG II 1837 c; i natpis iz Salone, fragment A(inv. br. 2323). koji je preuzeo A. Pcretli. 225. bilj. 24.3.

7.    Tcopomp FGrH. 115 fr. 40 (Atenej X60, 443 B C (=VI 101, 271 E).

X. Psctiđo Skimno. Orbis descriptio, izd. C. Miiller. GGM. I. 213-214. stihovi 404-443.

9.    Eralosten. fr. III B. 112 (Mu. Berger, Diegeograph. Fragmente des Eratosthenes. Amsterdam 1954).

10.    Plinije Stariji, N. H. Ill, 144.

11.    Pomponijc Mela. De Chorographia II, ss; ο tome vidjeti. R. Katičić, “Illyrii proprie dicti”. Živa antika. XII-XIII. 1964. 87-97 i F. Papazoglu. Historia. 1965. 177-179.

12.    Apijan. Ilirski ratovi I. I.

13.    O problemima povezanim s određivanjem ilirskog teritorija skupljen je niz studija u Zborniku Simpozijima o teritorijalnom i kronološkom razgraničenju Ilira u praistorijsko doba. Posebna izdanja ANUBiH IV. Sarajevo 1964.

14.    Usp. P. Cabanes, ‘Frontière et rencontre de civilisations dans la Grèce du Nord-Oucst”. Ktema. 4/1979. 183-199 i “Reflexions sur quelqucs problèmes historiques des confins illyro-épirolcs”. u I.’Epire et /’Illyrie meridionale dans TAntiquité. Clermont-Ferrand, 1987. 17-27.

15.    A. Ballabriga. Le Soleil et le Tartare. Limage mythique du monde en Grèce archaì’que. Pariz 1986.

16.    Ilijada. XXL 193-197. prev.T. Maretić – S. Ivšić. MH -Zora.Zagreb 1965.

17.    P. Mazon. L’Iliade C. U. F. 52. bilj. I.

IX. Makrobijc. Satumalije, V. 18. 10.

19.    Makrobije. Satumalije. V, 18. 7-8.

20.    A. Ballabriga, Le Soleil et le Tartare. 43.

21 A. Ballabriga. isto. 43.

22.    Te su vode tim strašnije što prolaz kroz gudure u krškim zonama ima za posljedicu “gubljenje” njeke. Poniranja su poput ulaznih vrata u podzemni svijet.

23.    Nakon više kampanja iskopavanja S. I. Dakaris lokalizirao proroćište mrtvih u samostan Sv. Ivana |H)rcd sela Mczopotamon, na upečatljivom položaju na sutoku Kokita i Aheronla. Čini se daje tu identifikaciju doveo u pitanje članak D. Baatza, “Hellenislische Katapulte aus Ephyra (Epirus)”. MDAI (A), 97. 1982. 211-233. Na tome položaju on vidi utvrđeni toranj iz helenističkoga razdoblja, izgrađen iznad cisterne, i dokazuje da ondje nađeni nazubljeni brončani kotači nikako nisu elementi mehanizma koji ic služio da se u nazočnosti hodočasnika izvode scenski prikazi mrtvih, nego su obični dijelovi katapulta koji je ondje bio smješten i odapinjao je strelice, čijih je metalnih vrškova mnogo nađeno. Znači Ii to da se treba približiti gudurama Aheronla i Nekromantej radije smjestili u Glykis, gdje je kasnije

izgrađena bizantska crkva?

24.    Ilijada II. 748.

25.    Herodot V. 92, 7.

26.    Odiseja XI. 93-154.

27.    Hekatej, F. Jacoby. FGrH. I F 26.

28.    Pseudo Skilak 26.

29.    Tukidid 1.46.4.

30.    Vidjeti naročito S. I. Dakaris. CH γενεαλογικοi μύθοι τών Μολοσσών. Atena. 1964.

31.    Usp. natpis iz Pasarona koji je objavio D. Evangelidis, Epeirotika Chnmika. 10/1935. 261-263. a koji je ispravio L. Robert. Helleiiica. 1/1940, 95-105; P. Cabanes. U Upire. 561.

32.    Tukidid I, 5.

33.    Tukidid II. 68, 5.

34.    Tukidid II. 68. 9.

35.    Tukidid 11.80. 5.

36.    Tukidid II. 81.

37.    Tukidid 111,94. 4-5.

38.    Efor. FGrH. 70 F 143, navodi ga Slrabon. Vili, I 3 C. 334.

39.    Polibije XVIII. 15.

40.    Strabon I. I. 10 C 6 i I. 2. 20 C 28.

41.    Strabon VII C 316. 323. 326 i Vili. I. I; usp. niže. 137. bilj. 2.

42.    Plutarh. Fokionov životopis. 29.

43.    Natpis koji je objavio D. Evangelidis. Arch. Epltem.. 1956. 1-13 (vidjeti P. Cabanes, L’Epire. 534-535).

44.    Prikupljeni su u epigrafskom dodatku P. Cabanesa. L’Epire. 536-545. br. 2 do 12.

45.    IG IV2 95. od 23. retka; podsjećam tla su tearodoci stanovnici Pandozije, Kasopc. itd. zaduženi da prime i vode icore, vjerske izaslanike koje šalje određeno svetište.

46.    Natpis je objavio P. Chameux. “Liste argienne de théarodoques”. B. C. H.. 90/1966. 156-239 i 710-714.

47.    L. FIcuzcy. Le Mont Olympe et l’Acarnanie. Pariz I860.. 223-224.

48.    L. Fleuzey. isto. 224-225; v. prijevod Tukididovog teksta na kraju ovoga poglavlja.

49.    Tekst citiran u djelu Lepante. la crise de l’empire ottoman, koje je predstavio M. Lcsurc, kol. Archives, Pariz, str. 220.

50.    Izvadak iz Instructions aia envoyés de la Répuhlique frant^aise près Ia Répuhlique de Venise (1792-1797). 328.

51.    W. Leake, Travels in northern Greece. I. 181.

52.    Tukidid IV, 108. I.

53.    Andokid. O svom povratku, 2,11.

54.    Ksenofont. Grčka povijest VI, I, 11.

55.    J. Vokotopoulou, Vitsa, The cemeteries of a Molossian settlement (na grčkome sa sažetkom na engleskom), 3 toma. Atena 1986; o seobi, vidjeli lijepi članak S. Georgudija, “Quelques problèmes de Iu iranshumance dans la Grèce ancienne”, R. E. G., 87/1974. 155-185.

56.    Hcraklid. izd. Miiller. II. 219. 33.

57.    Tukidid II. 80. 5.

58.    O. Kern. Inschrifren von Magnesia. 32, uz prijevod prenio J. Pouilloux. Chois d’ inscriptions grec-ques, 22. 85-88.

59.    Usp. P. Cabanes. “[-‘organisation de l’cspacc dans la région septentrionale de I’Epirc antique”. Bull. Assoc. Géogr. front;.. Pariz. 1984.. br. 49. 25-31 .

60.    Tukidid II. 99. 2.

61.    Tukidid II. 99. 5.

62.    Tukidid II. 80. 6-7.

63.    Tukidid IV. 83. I.

64.    Tukidid IV. 79. 2.

65.    Tukidid I. 57. 3 i 59, 2: Dcrdina braća dolaze iz gornjih područja.

66.    IG Γ. 89.

67.    Ksenof’ont. Grčko povijest V. 2. 38. spominje iste kraljeve gomje Makedonije i izrijekom imenuje Derdu s oznakom “arhont Elimijc”; isti naslov u Trakiji nosi Seut. Grčko povijest IV, 8. 26.

68.    Tukidid II. 80. 6.

69.    O datiranju natpisa IG I3 89 posljednji su raspravljali M. Errington. Geschichte Makedoniens. Mucnchen. 1986. 23 i bilj. 3. te D. Lewis. IG I3 89. i II. Bengtson. Die Staatsvertdge. II3 186: taj je savez mogao bili sklopljen prije god. 432. ako se oslanja na Tukidida I 57, 2 i I. 61, .3. no bio je kratkotrajan; drugi je ostvaren posredništvom Nimfodora iz Abdere godine 431. prema Tukididu II. 29, 6: treći, nazvan homologia datiran je u 423/2. prema Tukididu IV. 132 i V, 6. 2; naposljetku, može se smjestiti između 417. (Tukidid VI, 7. 3, gdje bilježi prekid između Perdike i Atene) i 413. (Tukidid VII. 9, gdje govori o novom dogovoru).

70.    O raznim kraljevskim obiteljima gomje Makedonije, vidjeti N. G. L. Hammond el G.T. Griffith. A History of Macedonio. II. 550-336 h.C.. Oxford 1979. 14-22.

71.    Tukidid IV 124.4 i 125. 1-2.

72.    Slrabon VII, 7. 8.

73.    Tukidid IV. 124. 3.

74.    Tukidid IV. 124, 4.

75.    N. G. L. Hammond, “The campaign of Alexander against Cleitos and Glaucias”, Ancient Macedonia. II. 503-509.

76.    IG II3 190. datirao W. S. Ferguson, Klio. 14, 393 u 365/364 ; usp. N. G. L. Hammond i G. T. Griflith. A History of Macedonia, II. 19.

77.    Tukidid II, 99.4; o Peoncima uSp. I. L. Merker. “The Ancient Kingdom of Paionia”. Balkan Studies. 6(1965), 35-54.

78.    Tukidid II. 96. 3.

79.    H. Bengtson. Die Staatsvertrdge, II3. 309.

80.    Diodor XVI, 22. 3.

81.    Justin VIII, 6. 3: Compositis ordinatisque Macedoniae rebus. Dardanos ceterosqiie finitimos fraude captos espugnai.

82.    O olevenskom natpisu vidjeti M. Hatzopoulos “The Oleveni inscription and the dales of Philip II’

Reign”, in Philip II. Alcuindcr the Great and llw Macedonian Heritage, izd. W. Lindsay Adams i E. N. Borza. 1982. 21-42 (koji ide do godine 345); o Dardancima također vidjeti studiju F. Papazoglu. The central Balkan Tribes in pre-roniun Times. Amsterdam. 1978. 131 -269 (olevcnski natpis. 556. ona radije stavlja u godinu 344/ 343.).,

83.    F. Papazoglu. istu. 269.

84.    Pseudo Skimno. 441-443.

85.    R. L. Beaumont. “Greek inlluence in the Adriatic sea before the fourth century B.C.” ./. H. S.. LVI. 1936. 159-204: ne slijedi ga N. G. L. Hammond, Epirus. 416.

86.    Tukiilid I. 24. 2.

87.    Apijan, Građanski ratovi II. 39. koji tvrdi daje Epidamno utemeljio domorodački kralj, a Dirahij njegov unuk; prvi je osnovao grad koji je nosio njegovo ime, a drugi mu je dodao luku.

88.    Tukidid I. 24. 3.

89.    Herodot VI. 127.

90.    Pauzanija VI. Kl. 6; vidjeti J. Ebert. Griecliische Epigramnie auf Sieger an gymnischen mid liippischen Agonen. Ahliandl. il. sàchsischen Akad. d. Wiss. zìi Leipzig. 63. 2. Berlin 1972. br. 4. 42-43.

91.    Plutarh. Spora pravda haija. 7.

92.    O kronološkim problemima, vidjeti lid. Will. Korinthiaka. 362-440.

93.    Pauzanija V, 22. 4.

94.    Strabon VII. 5, 8. 316, dok Tukidid I, 26. Apoloniju naziva apojkijom Korinćana. no ta formula ne poriče sudjelovanje Korkirana u osnutku.

95.    Stjepan Bizarni nac. .r. r. Apollonia i Gylakeia.

96.    Tukidid I. 24-55.

97.    Vidjeti osobito rad C. Rolleya. Les vases de bronze de Tarcha’isme recent en Grande-Grèce. Napulj 1982. 87-94.

98.    Strabon VII, 7. 7. 326.

99.    J? M. F. May, The coinage of Damastìon and the lesser coinages of the Illyro-Paeonian region. 1939. uspoređuje novac iz Damasliona s novcima iz Peoni je i s Halkidikc. no oni su tek iz IV. st.; F. Papazoglu, The central Balkan Tribes, str. 466, bilj. 97 upućuje na palimpsest Strabonove VII. knjige koji svjedoči o nazočnosti halkidskih naseljenika u Damastionu; razmatrane lokalizacije idu od kraja između Ohridskog jezera i Linkeslide do oblasti Kumanovo – Kratovo. ili Novoga Brda na Kosovu, istočno od Prištine.

100.    Herodot IX. 93-94.

100. Inschr. v. Olympia. 692.

102.    Pauzanija V. 22. 2: točna lokalizacija Troni ja još nije utvrđena i istraživanja u Kanini nisu još ništa dala za antiku.

103.    Aristotel. Politika IV. 4. 5 1290 b.

104.    Aristotel. Politika V. I. 10-11 I 301 b.

105.    Aristotel. Politika V. 4. 7 1304 b.

106.    Tukidid I. 24.

107.    Tukidid III. 70, 3.

108.    Tukidid III. 70. 6; o nevoljama u Korkiri priča se do poglavlja 85.

I(W. Diodor XII. 30. 3.

110.    Aristotel. Politika II. 7. 23 1267 b.

111.    Diinlor XV. 13.4; za Far vidjeti također Efor. FGrll IIA 70. Ir. 89.

112.    Diodor piše Lissos. a Cl. Vial u svojem izdanju knjige XV. C. U. F.. Pari/ 1977. 126. odbija ispravak Issa, no arheologija Lisosa daje drugačiji uvid i ustvari nameće taj ispravak.

113.    N. G. 1.. Hammond. Epirus 600 i 682.

114.    N. (i. L. Hammond i G. T. Griffith. Λ history of Macedonia. I. 76 i 93 i karta 6; II. 75. 79 i karta 9.

115.    Polien IV. 11.4.

116.    P. Cabancs. L’Fpire. 78-81.

117.    F. Papa/.oglu, “Quelques problèmes de I ‘histoire čpirole”. Živa antika. XX. 1970. 132-136.

118.    Tukidid 11,80.6.

119.    N. G. L. Hammond. “Illyris, Rome and Macedon in 229-205 B.C.”. ./ ft S. LVIII. 1968, 1-21. posebice str. 8 za lokalizaciju Panina, no karta na str. 3 smješta i Atintanc sjeverno od Partina.

120.    Apijan. Građanski ratovi 5, 75; Dion XLI. 49. 2; Plinije /V. H. III. 145. Cezar. Građanski rat. III. 41.1: vidjeti o Paninima i R. Mack. Grenzmarken unđ Nachharn Macedonicus on Norden and Westen. Diss. Gottingen. 1951.72-83. i E. Swoboda. “Das Parthiner-Pmblem” Klio. 30. 1937, 290-305.

121. TÌI Livije X1.III. 9, 7. pridaje Lihnid (Ohrid) Dasaretima godine 170; vidjeti i R. Mack. isto. 181-184.

122.    Polibijc V. 108.

123.    Tit Livije XLV, 26. 13.

124.    Ptolemej II. 16; usp. R. Mack, nav. dj. 191-195.

125.    Polibijc V. 108. 8.

126.    Strabon VII. 7. 326.

127.    Ilerodot IX, 43.

128.    Herodot V. 61.

129.    Strabon VII, 7.326.

130.    Tit Livije XLIII. 18-20.

131.    Vidjeti F. Papazoglu. Tlie central Balkan Tribes in prc-ronian Times. 192. bilj. 197.

132.    Apijan. Građanski ratovi. II. 39.

133.    Pseudo Skimno 434-437: Strabon VII, 7 326.

134.    Herodot VI. 45 spominje Tračane Brige; VII. 73 kaže da Brigi življahu najprije s Makedoncima prije no što su prešli u Aziju; VII. 185 poimence navodi Brige u Kserksovoj vojsci.

135.    Plutarh, Bnn. 45.

136.    Tukidid I, 24. I; usp. Diodor XII, 40. ih označava samo općim imenom Ilira

137.    Polien IV, I .

138.    Arijan. Anabaza I. 5. I.

139.    Tit Livije XLV. 26.

140.    Plinije Stariji III. 144.

141.    O Labeatima. vidjeti Polibije XXIX. 2. 5 i Tit Livije XLI1I, 19: XLIV. 23. 32 i 31; XLV, 26.

142.    F. Papazoglu, “Sur le territoire des Ardićens”, Zbornik Filozofskog fakulteta. Beograd. VII, 1963. 71-86 (na srpskohrvatskom, sa sažetkom na francuskome. 84-86).

3.    Polibije II. II. IO i 12. 2.

4.    Tit Uvije XXVII. 30. 13.

5.    Strahoti VII. 5. I: fr. 4: VII. S. 12 pokazuje Ardijcjce kao susjede Peonaca, Dardanaca i Amari jata: I, 5. 3: 5. lOsmjcšta ih u odnosu na Panoncc: VII. 5, 3: 3. 5: 5, 7 smješta ih sjeverno od Rizonskog Ijcva.

II. poglavlje

Ilirska kraljevstva (393-270)

Povjesničari se već više od jednog stoljeća pitaju o naravi institucija koje su služile kao okvir životu Ilira u antici. Oni se, ugrubo, mogu podijeliti na dva pravca. Jedan, koji je posebno obilježio J. G. Droysen (1) i koji se u naše vrijeme nastavlja u značajnom članku F. Papazoglu (2) te, uz tanane razlike, u zajedničkom djelu albanskih istraživača pod vodstvom S. Islamija (3), vidi u Bardileju, protivniku Filipa II. 359. godine, osnivača ilirskoga kraljevstva, čiji bi gospodar tijekom prvog ilirskog rata 229. godine bio Agron. Neki se autori trude rekonstruirati neprekinutu dinastiju od prvoga do drugog i zatim do Gencija, a najbolji je primjer za to pokušaj F. Papazoglu (4) koji, uzevši u obzir oskudnu izvornu građu, podrazumijeva mnogo upitnika. Drugo je stajalište, prema G. Zippelu (5) i C. Shiitu (6), Agronu pripisati kraljevstvo Ardi je jaca, koji žive daleko na sjeveru, na desnoj obali Neretve, kao što smo vidjeli u prvom poglavlju. Polazeći od toga, neki povjesničari nastoje Bardileju pripisati drugo kraljevstvo, bliže makedonskim granicama. Kako bi objasnili sukob između Bardileja i Filipa II, Zippel izmišlja kraljevstvo Enhelejaca, a C. Schiitt se vraća na zamisao o tome kraljevstvu u vezi s mitom o Kadmu i Harmoniji. Drugi smatraju da povijest ilirskog kraljevstva počinje s Agronom, a da je prije toga samo neprozirna magla o kojoj se ne može govoriti. Tako i M. Holleaux (7) sažima te prilike: “Ti su narodi najprije dugo bili podijeljeni u međusobno nezavisne narode ili plemena, sa zasebnim vladarima. Na jugu je u 5. i 4. stoljeću najznačajniji bio narod Taulanata, čiji se kralj Glaukija usudio oduprijeti Aleksandru, potukao je Kasandra, uzeo pod zaštitu Pira, a obližnjim je grčkim gradovima, Dirahiju, Apoloniji i Kerkiri pokazao svoju moć, bilo kao saveznik, bilo kao neprijatelj. Konstatiramo međutim da je malo nakon godine 250. – a ne zna se točno od kada – nestao taj sustav podjela. Uspostavila se velika ilirska država kojom je vladao jedan vladar, čiju su vlast priznavali lokalni dinasti i poglavari naroda ili gradova (πολιδυνασται). Podrijetlo te države i povijest njezinog nastanka nepoznati su. Čini se ipak da je ujedinjavanje iz kojega je rođena provelo moćno pleme Ardi je jaca.” N. G. L. Hammond (8) brzo je reagirao na članak F. Papazoglu jer je već sljedeće godine odgovorio odbacujući dinastijski kontinuitet i jedinstvenost ilirskog kraljevstva, kako bi branio pluralitet dinastija: ardijejske, koju prati od 340. do 160. godine, dinastije dardanskih kralje-

va, jer s tim narodom autor povezuje kraljeve Bardileja i Kl ita, ali i Monunija i Mitila, dok bi Grabo bio uobičajeni kraljevski naslov kod naroda Grabeja, a Glaukija je vladao nad Taulantima.

Kako vidimo, daleko smo od toga da svi istraživači u jedinstvenom obliku utvrde ili prihvate preciznu definiciju političke organizacije Ilira. Ipak, čini se da su u jednoj točki suglasni, a to je da je samo južna Ilirija bila obuhvaćena pokušajima političkog ujedinjavanja, dok izgleda da je ostatak Ilirije, koji je još slabije poznat, ostao razmrvljen do rimskog osvajanja. Uz to, u ovo je istraživanje neophodno uključiti i vanjske događaje koji su mogli poremetiti državnu organizaciju ilirskih područja kao što su, nešto južnije, poremetili organizaciju Grčke. Keltska najezda, koja se od 279. obrušila na Makedoniju i središnju Grčku do Delfa, zacijelo je uzburkla balkanske narode prije no što je stigla do makedonskih granica, i to izraziti je duž dolina Aksija i Strimona, dakle u istočnom dijelu, nego na zapadnom. To znači da su Dardanci, Peonci i Makedonci propatili više nego Iliri smješteni više prema jadranskoj strani, no nije nemoguće da je predio jezera (Ohridskog, Malog i Velikog Prespanskog) također pretrpio keltske napade, kao i nešto južnija zemlja Dasarcta.

Prije nego što i mi pokušamo jasnije sagledati osjetljivi problem političke organizacije južne Ilirije, valja dodati još jednu opasku. Ona se nameće tim lakše što smo u prethodnom poglavlju istaknuli brojne točke u kojima se mogu uspoređivati južne pokrajine, posebice Epir, ali i Makedonija, te nedvojbeno Trakija i južna Ilirija. Sličnosti koje su vezane uz klimu, reljef, biljni pokrov, način života, pa čak i kad bi to bilo samo obitavanje u selima, umjesto pastirskog života sa sezonskim premještanjima. Ako toliko elemenata zbližuje tu prostranu cjelinu, vrijedno je truda barem usporediti način političke organizacije jednih i drugih. Zasigurno, svako područje može imati svoju posebnost, no ne mogu se potpuno razlikovati. To je barem put kojim se može poći u pokušaju da se bolje razumiju rezultati što ih daje analiza starih izvora.

Naposljetku, dodajem da dvije novije studije predstavljene na međunarodnom kolokviju o južnoj Iliriji i Epiru u antici, koji je održan u Clermont-Ferrandu u listopadu 1984, (9) daju vrlo koristan doprinos boljem rasvjetljavanju problema ilirske države i kraljevstava koja su se smjenjivala u južnoj Iliriji od IV. do II. stoljeća prije Krista. P. Carlier je održao izlaganje pod nazivom “Ilirski kraljevi i kralj Ilira” (10) koje pruža jasnu sliku različitih dinastija i sugerira da je “kralj Ilira naprosto onaj od ilirskih kraljeva koji ima hegemoniju nad svim Ilirima, ili točnije, nad južnim Ilirima”. M. Hatzopoulos je pak odredio “Granice makedonske ekspanzije u Iliriji pod Filipom II.”. On ostaje vrlo blizak stajalištima N. G. L. Hammonda, odnosno sklon mnogostrukim ilirskim državama, pa dijeli i njegovo

mišljenje da je Sira pripadao linkestidskoj kraljevskoj obitelji, ali i predlaže, čini se s razlogom, da se Bardile ja ne smatra kraljem Dardanaca kao što je to želio Hammond, nego kraljem Dasareta, što stavlja područje njegove vlasti u izravni dodir s Linkestidom i Orestidom te, budući da su ti krajevi uže povezani s argead-skim kraljevstvom, sa samom Makedonijom (11).

Prvi poznati kraljevi u Iliriji

Najstariji poznati kralj u Iliriji je Galaur, čije nam ime prenosi jedan Polienov odlomak ( 12), a koji je, navodno, vladao Taulantima potkraj VII. stoljeća, no ništa ne jamči autentičnost Polienovog odlomka, pa prema tomu ni samo postojanje toga vladara. Od enhelejskih kraljeva, koje antička predaja prikazuje kao potomke Kadma i Hannoni je (13), nije ostalo zabilježeno niti jedno ime. Treba dakle poći u V. stoljeće kako bi se oslonilo na čvrste dokumente i našlo osobu čije postojanje ne izaziva dvojbe. Jedan atenski natpis ( 14) donosi ukaz o prokseniji u korist nekog Graba, koji nije nazvan basilèus, no kamen daje vrlo oštećen tekst. Ukaz što su ga izglasali vijeće i skupština Atcnjana jamačno je namijenjen tome da zahvali i nagradi dobročinitelja grada Atene i vrlo je vjerojatno da nije riječ o običnoj osobi, nego prije o osobi s velikim političkim odgovornostima, a to bi mogao biti prvi kralj Grabo, djed onoga koji se pojavljuje na druga dva natpisa iz godine 357/56, jednome u Olintu, a drugome na atenskoj akropoli (15). Hiller de Gartringen predlagao je da se natpis na kojemu se prvi put spominje jedan Grabo, datira ili u vrijeme događaja u Epidamnu, dakle prije 431, ili nakon pohoda Brazide i Perdike makedonskog protiv Arabe ja linkestskog godine 423. D. Lewis predlaže širi raspon, između 440. i 415. godine. Je li riječ o kralju onih Ilira koji, prema Tukididu, prelaze na Arabe je vu stranu umjesto da dođu kao pojačanje Perdiki i Brazidi? (16)To zacijelo nije nemoguće, i u tom bi se slučaju lako mogla shvatiti zahvalnost Atenjana, čiji agenti možda nisu bili nevažni u tom ilirskom preokretu. Ako je Grabo bio na čelu tih Ilira godine 423, njegovo kraljevstvo ne treba smjestiti daleko od linkestidske granice, a najbliža ilirska skupina su Dasareti (17). Atena je mogla potaknuti njegovu intervenciju protiv Perdike na isti način kao što je nekoliko godina ranije podbola Sitalka da ugrozi Makedoniju.

Međutim, ako listu poznatih ilirskih kraljeva vrlo vjerojatno valja otpočeti s Grabom, ne bi trebalo slijediti F. Papazoglu (18) kad Siru želi načiniti ilirskim kraljem. Njega spominju Aristotel i Strabon. Prvi ga samo navodi zajedno s nekim Arabejem ( 19) koji bi mogao biti isti onaj koji je protivnik Perdiki i Brazidi godine 424-423, ili, prema N. G. L. Hammondu (20), vladar mlađi barem jednu generaciju, prema redosljedu kojim ih Aristotel niže, najprije Siru, a potom Arabeja.

Bromer

I

Arabej, Perdikin protivnik (423) I

kći udala za Siru I

Euridika, udala zaAminlu III.

I    I

Aleksandar II.    Perdika    III.    Filip 11.

rod. 390.    rod.    384.    rod.    383/2.

Iz skice se dobro vidi da je brak Aminte 111. savez dviju država, argeadske Makedonije i Linkestide, kojoj je Sira bio kralj ili regent, nakon osnivača dinastije Arabeja, koji je bio bakijadskog podrijetla. Vrlo je moguće da je Sirin pratitelj, u Aristotelovom tekstu, koji se smješta u Arhelajevu vladavinu, dakle poslije 413. godine, bio neki dmgi Arabej. No kako zapaža Hammond, Arabejeva se kći udala za princa iz vlastite obitelji, što je omogućilo Euridiki da Aminti 111. donese u miraz Linkestidu koja se onda mogla ujediniti s donjom Makedonijom. Daje Sira bio ilirski, elimiotski ili orestski vladar, njegova kći Euridika ne bi mogla donijeti svojemu mužu ništa što se ticalo Linkestide. Argument F. Papazoglu upire se o nadimak Euridike koju nazivaju Ilirkom i Barbarkom (22). Hammond ne drži mnogo do toga, procjenjujući da se može raditi o ocrnjivanju Filipa 11. kojega se želi učiniti sinom Ilirke, dakle barbarke. Takvi su argumenti odgovarali Demostenu i njegovom auditoriju. Je li Teopomp bio izvorom nadimaka zbog kojega je Sira postao Ilirom? To sugerira N. G. L. Hammond (23), ali to nije moguće dokazati (24). Drugo objašnjenje tih nadimaka kod Plutarha i onih koji su njega slijedili moglo bi proizlaziti iz toga što su pomiješane Euridika, majka Filipa 11, i Audata — Euridika, supruga kojom se Filip 11. vjenčao 359. godine i koja je doista bila Ilirka.

Bardilej

Prva polovica IV. stoljeća posebno je burno razdoblje na granicama između Ilirije i Makedonije. Ako prihvatimo da je brak Aminte 111. s Linkešćankom Euridikom omogućio ujedinjavanje dvaju kraljevstava, izvjesno je daje ono predstavljalo sudbonosan i opasan izbor za Linkeste koji su odbili biti tampon-država

između svojih dvaju susjeda i otvoreno se svrstali na stranu Argeada. To je ujedno prvi put da se zajedničkom granicom dodiruju argeadsko kraljevstvo i zemlja Ilira.

No izgleda da su ti Iliri, kojima još ne poznajemo državnu organizaciju, susjedi od kojih treba zazirati. To je jasno već godine 423. kad Perdika i Brazida saznaju da su se Iliri koje su oni namjeravali unovačiti kao plaćenike, povezali s Arabejem. Odmah su organizirali povlačenje, ne tražeći sukoba čiji bi ishod bio neizvjestan. Amintu 111, oca budućeg Filipa II, malo nakon uspona na tron otjerala je iz Makedonije jedna ilirska navala i, prema Diodoru (25), on je Olinćanima poklonio dio svojega teritorija. Tu odluku zasigurno valja povezati s natpisom (26) koji govori o savezu sklopljenom na pedeset godina između Aminte i Halkidičana. Amintu je potom u njegovo kraljevstvo vratila tesalska intervencija, no Diodor dodaje da je, prema nekima, tijekom dvije godine nakon ilirskog upada Makedonijom upravljao stanoviti Argej. Kasnije Diodor (27) precizira daje kralj Aminta 111. morao Ilirima plaćati danak.

U svim tim događajima nikada nije imenovan protivnik kralja Aminte, ni kao etnička skupina unutar Ilira, ni kao poglavar ili kralj koji ih je vodio. Naprosto nas mora zapanjiti snaga tog ilirskog protivnika koji svladava prepreku kao što su države gomje Makedonije da bi došao nametati svoj zakon u donju Makedoniju i prisiliti argeadske vladare da mu plaćaju danak.

Malo godina potom, 385, ilirska se sila okomljuje na drugu stranu Pinda i, prema Diodoru (28) pustoši kod Mološanajoš više nego u Makedoniji. Uz podršku saveza sklopljenog s Dionizijem Sirakuškim koji im daje dvije tisuće vojnika i pet-sto grčkih hoplitskih oprema, Iliri prodiru u Epir, uz pomoć Alketa, princa Eakovića u izgnanstvu. Pod izlikom da će ga vratiti na mološki prijestol, poharaju zemlju, a kad Mološani pokušaju odgovoriti pretrpe strašan poraz, jer je petnaest tisuća njihovih pobijeno. Bila je potrebna lakedemonska intervencija da vrati Ilire s onu stranu njihovih granica. Naravno, gubici Mološana mogu se činiti pretjeranima, no moguće ih je usporediti s onima koje isti Diodor navodi za bitke iz 360-359. između Makedonaca i Ilira. U prvoj je bici ubijeno četiri tisuće Makedonaca s njihovim kraljem Perdikom 111, a sedam tisuća Hira u drugoj koja je donijela pobjedu Filipu II. Takvo krvoproliće smatralo bi se katastrofom bez premca za grad poput Atene. Ono je jamačno oslabilo mološko kraljevstvo najmanje za jednu generaciju, lišavajući ga značajnog dijela mladih muškaraca.

Sto se tiče povijesti Ilira, ova druga pobjeda, koju su izvojevali nad Mološanima nakon što su ponizili Makedoniju, mora navesti na pitanje o njihovom ustroju. Treba li zamisliti da su se izdigle dvije velike odjelite cjeline, jedna kod Desaretide i jezera, koja je osvojila makedonski teritorij, i druga zapadnije, koja je okupljala, primjerice, Taulante, Partine i Atintane i koja je pobijedila Mološane? Ne bi li

logičnije bilo zamisliti samo jednu golemu ilirsku cjelinu sposobnu udariti slijedom na Makedonce na istoku, pa Mološane na zapadu, u oba slučaja s istom stra-hotnom učinkovitošću? Ako ostanemo kod drugoga rješenja, nužno je priznati da je postojala dobro strukturirana vojna sila, sposobna integrirati dvije tisuće vojnika koje je Dionizije Sirakužanin dao kao pojačanje. Ona se bila kadra znalački koristiti opremom grčkog ratnika što ju je Dionizije poklonio Ilirima u petsto kompleta, a oni su njome opremili svoje najbolje vojnike (àristoi). Takva vojska ujedno pretpostavlja vještog vođu koji je dobar strateg i može učinkovito upravljati kontingentima što dolaze iz različitih krajeva Ilirije, da ne kažemo od različitih ilirskih etnija. U stvari, ove dvije uzastopne pobjede i dugotrajnost danka što su ga plaćali Makedonci, nameću pitanje o postojanju ilirske države, o čijem se ustroju doduše može raspravljati, ali koja je ipak bila snažna država.

Uistinu, valja dobro naglasiti da ovi ilirski uspjesi nisu bili samo kratkotrajni bljeskovi, nego pokazuju stvarnu dominaciju nad makedonskim i epirskim susjedima u razdoblju od 393-385. i godine 359. Zapravo se ništa ne zna o ilirsko-mološkim odnosima tijekom toga razdoblja, i ne zna se znači li možda nazočnost Alketa, a potom njegovog sina Neoptolcma, na popisu članova drugog atenskog pomorskog saveza (29) traženje atenske pomoći protiv moguće opasnosti sa sjevera. S makedonske strane, naprotiv, Justin (30) potvrđuje da se plaćanje danka nastavlja nakon smrti kralja Aminte 111, tijekom kratkog kraljevanjanjegovog starijeg sina Aleksandra II. Autor čak dodaje da je on predao svojega mlađeg brata Filipa Ilirima kao taoca, kao što to kazuje i Diodor (31), prije nego što će Filip poći u beotsku Tebu, bilo poredništvom Ilira, bilo izravno odlukom svojega brata Aleksandra 11. ili Ptolemeja iz Alora, ljubavnika kraljice Euridike kojom se Ptolemej kasnije oženio (32). Filipova sudbina ne mijenja narav odnosa između Ilira i argeadske monarhije. Eshin jasno pokazuje da se kralj Aminta III. jako oslanjao na atensko savezništvo, nedvojbeno da napravi ravnotežu ilirskom pritisku, i podsjeća na ulogu lfikrata u spašavanju Euridike i njezina dva sina preostala nakon ubojstva Aleksandra 11. godine 369/8. Naravno, Iliri iskorištavaju razdoblja slabosti argeadske dinastije tijekom desetljeća od 396 – 359. godine, ali njihov položaj sile u odnosu na Makedonce traje još od 393. (33)

Nakon tri godine uzurpiranog kraljevanja, Ptolemeja Alorskoga ubija Perdika, koji postaje kralj i vlada pet godina (365-360). Njegovo je kraljevanje završilo tragično jer je pao s više od četiri tisuće svojih ratnika u boju protiv Ilira, koji se zacijelo odvijao u graničnoj zoni gomje Makedonije, budući da se nakon poraza ostaci vojske povlače i Makedoniju ugrožava invazija (34). Nakon toga novog poraza makedonskih trupa, prijetnja više ne dolazi samo od Ilira, nego i od Peonaca i nedvojbeno od Tribaia. Peonci su u to vrijeme imali državnu organi-

zaciju utemeljnu na kraljevoj vlasti, a prvi je poznati kralj bio Agid (35) koji je umro malo potom, ali čiji se uspon na prijestol mogao dogoditi mnogo godina ranije. Neki trački kralj, koji bi mogao biti Berizad (36), podržava na makedonskom prijestolu stanovitog Pauzaniju, protiv Filipa i njegovog maloljetnog nećaka.

U tim strašnim uvjetima Filip uspijeva popraviti situaciju neočekivanom reakcijom Makedonije koja tako nešto nije pokušala ni uspjela još od početka stoljeća. Diodor (37) nadugo izvještava o Filipovim naporima da pripremi svoje ljude za rat, i u to teško razdoblje stavlja reformu makedonske vojske, koju je Filip prvi ustrojio u falangu. On oslabljuje koaliciju koja mu prijeti, pregovara zasebno s Peoncima i postiže da se oni povuku, a da trački kralj Berizad spriječi povratak pretendenta Pauzanije. Filip zadaje poraz Argeju kojega su Atenjani podržavali, no pridobiva one Atenjane koje je zatočio. Uspijeva uvjeriti Atenjane da nema više nikakvih pretenzija na Amfipol, potom, na vijest o smrti peonskog kralja Agida, otpočinje pohod na Peoniju, dobiva bitku i prisiljava éthnos da se podvrgne Makedoniji (38). Tada se osjeća spremnim prodrijeti na ilirski teritorij s deset tisuća pješaka i šest stotina konjanika.

Tek tada Diodor (39) napokon kazuje ime ilirskoga kralja koji mu je protivnik, Bardile ja. On predlaže pregovore na temelju statusa quo, ali Filip želi postići da se Iliri povuku iz svih makedonskih mjesta. Propast mirnog rješenja izaziva podizanje ilirske vojske koja objedinjuje otprilike istu silu kao i Filipova: deset tisuća pješaka i pet stotina konjanika. Bitka je dugo neodlučna i naposljetku Filip pobjeđuje, a Iliri su izgubili sedam tisuća boraca, dvije trećine svojih snaga. Filip poziva natrag svoje trupe koje su se dale u potjeru za bjeguncima i podiže tropej, a Iliri šalju poklisare, napuštaju makedonska mjesta i sklapaju mir. Diodor potom dodaje (40) daje Filip nakon te pobjede podvrgao sve stanovništvo do Ohridskog jezera, što pokazuje da se Makedonija znatno povećala, s onu stranu Linkestide i Orestide pa sve do zemlje Penesta.

Ti vojni zapleti u susjedskim odnosima između Makedonije i Ilira vode, a to je ovdje bitno, pokušaju boljeg razumijevanja organizacije Bardilejevih Ilira, koji su predstavljali ravnopravnog, ili gotovo ravnopravnog protivnika makedonskoj vojsci. Čitalac će najprije upitati tko je taj Bardilej, prije nego što pokuša saznati kakva je država kojom upravlja, nad kojom kraljuje. Obavijesti o Bardile ju su vrlo fragmentarne a povrh svega i kasnije od njegova vremena. Zacijelo sve potječu od Teopompa. Prema Lukijanu (41), umro je malo nakon poraza iz 359/8, s 90 godina, jer godine 356. kraljuje neki novi Grabo. To znači daje rođen sredinom V. stoljeća i ništa ne priječi da mislimo kako je imao stvarnu vlast od početka IV. stoljeća, odnosno daje mogao biti tvorac uspjeha postignutih nad Makedoncima i nad Mološanima od 393. naovamo. To je, očevidno, samo hipoteza, no sasvim u skladu

sa stvarnom snagom Ilira tijekom prvih četrdeset godina IV. stoljeća. Ništa ne omogućuje da se uspostavi bilo kakva veza između prvog Graba kojemu je Atena iskazala počast (42) i Bardileja, no nije nemoguće da su vladali uzastopno nad istim ilirskim éthne, sa ili bez prijelazne vladavine među njima dvojicom. Ako se dobro interpretira jedino spominjanje Bardileja u Polibijevom djelu (43), autor doista kaže da su Bardilej, ilirski kralj, i Kerzeblept, trački kralj “stekli (ili osvojili) svoju dynastéia”, odnosno svoju vlast, svoju moć. Čini se da on želi naglasiti kako je riječ o vlasti koju su sami izgradili, i to posebice Bardilej u Iliriji, iz čega proizlazi da je on bio prvi u dinastiji, osnivač kraljevstva koje je njegovo. Kako bi se učvrstilo to opredjeljenje, moguće je osloniti se i na izraze koje kasniji autori koriste da označe Bardileja, premda su možda svi obilježeni preuzimanjem od Teopompa i mogu se tumačiti tako da Bardileja predstavljaju kao skorojevića, štoviše, uzurpatora. Ciceron za njega kaže daje Illyrius latro (44), a ta riječ može značiti bandit, razbojnik, no čudi li što je Teopomp, autor Filipove povijesti, kojega Ciceron citira u istoj rečenici, glavnoga Filipovog protivnika nazvao razbojnikom? Nije li uobičajeno rabiti takve epitete da se unizi stanoviti neprijatelj i, samim time, uzvisi djelo svojeg junaka koji je pobijedio takvoga bandita? Zapravo termin latro ne govori ništa o samom Bardileju. Što bi onda bilo s oznakom “uglje-nar” koju koriste istodobno Libanije (45) i Fotije (46)? Kad se čita prvoga, čini se da s autorove strane tu ima ironije kad govori o ugljenaru Bardileju kojega Iliri pozdravljaju padajući ničice pred njim (u proskinezi koja se često spominje u vezi s Aleksandrom). Nazvati ga “ugljenarom” također znači želju da se unizi ilirski vladar, da se naglasi njegovo barbarstvo. Mislim da bi bilo pogrešno shvatiti to doslovno, kao drvosječu koji priprema drveni ugljen u gorama Dasaretide. Sigurno je daje dijelio surovi život svojih ratnika, ali ni Filip nije bio drugačiji. Ni jedan ni drugi nisu bili prinčevi iz palača nego ratni vođe, ljudi s terena koji zadobivaju povjerenje svojih vojnika pokazujući primjer tijekom bitaka, iscrpijujućih marševa i pijanki, prema onome što nam se kazuje o životu argeadskih kraljeva.

Nije nemoguće da se, malo nakon što su Makedonci porazili Bardilejeve Ilire, zbila jedna druga intervencija istoga kralja protiv Aribe, mološkoga kralja, koju je prenio Frontin (47), što H. Hatzopoulos s pravom dovodi u vezu s jednim Kalistenovim fragmentom (48) koji smješta Bardilejevo kraljevstvo između Molosije i Makedonije (a Molossis usque Macedoniam), a to dobro određuje položaj tog ilirskoga kraljevstva u području Dasaretide, što ne priječi da se ono prostiralo i sjevernije u južnu Iliriju. Valja reći da bi ta nova ilirska akcija u Molosiji mogla biti smještena i prije katastrofe 359. godine, jer teško možemo zamisliti da je Bardilej bio sposoban voditi ofenzivnu akciju na Molosiju brzo nakon gubitka onoliko ratnika.

Smrt kralja Bardileja dogodila se malo poslije, najkasnije godine 358/7. i tada se pojavljuje Grabo II, poznat po dvama već spomenutim natpisima (49) koji svjedoče o velikoj diplomatskoj aktivnosti toga vladara koja ga je dovela do saveza s Halkidičanima u godini 357, a potom i do širega saveza koji je okupio Atenjane, kraljeve Ketripora tračkog, Lipeja pconskog i Graba ilirskog, nedvojbeno radi suprotstavljanja rastu makedonske sile.

Uz te diplomatske intrige razabire se kod Filipa Makedonskog čitava jedna politika bračnih povezivanja, a da ih nije uvijek moguće precizno smjestiti u vremenu. Čini se daje najprije zaključio brak s Filom, sestrom Derde i Makata iz Elimiotide. Potom slijedi, prije ili poslije Bardilejevog poraza, brak s Audatom – Euridikom, Bardilejevom kćeri ili unukom, potom još jedan s Filinom, Tesalkom iz Larise i, zacijelo godine 357, vjenčanje s Olimpijadom, kćeri Eakovića Neoptolema 1, Aribinom nećakinjom. Sasvim je izvjesno da taj brak pokazuje Filipovu namjeru da se uplete u mološke poslove, na zapadnoj strani Pinda. Gledano s ilirske strane, može se barem zaključiti da Filip nimalo ne oklijeva sjediniti se s barbarskom princezom, kao što ne oklijeva ni oženiti aleuadsku princezu iz Larise. Između Grčke i Ilirije, makedonski je kralj spreman jednako se povezivati s jednom i s drugom stranom.

Bardilejevi nasljednici

Prvi ilirski kralj za kojega se zna nakon smrti vrlo staroga kralja Bardileja je dakle Grabo II, poznat po dvama spomenutim natpisima. Nije moguće uspostaviti ikakvu vezu između njega i Bardileja. N. G. L. Hammond (50) ga svakako želi prikazati kao kralja Grabeja, koji su, prema Plini ju Starijemu (51), smješteni između Labeata i “proprie dicti Illyrii et Taulantii”, između dolina Mati i Drima. Već smo naglasili (52) kako je teško smjestiti toga kralja, previše udaljenog od makedonske granice. Ova opaska neminovno vodi do temeljnog pitanja koje valja postaviti o ilirskoj kraljevskoj vlasti: je li se kraljevska titula nasljeđivala u okviru stabilnog kraljevstva, ili je to dužnost koja se dodjeljivala prvaku najsposobnijem da se suoči s trenutnim okolnostima u državi koja privremeno okuplja ilirske snage za učinkovitiju borbu protiv vanjskog neprijatelja? Još je prerano za jasan odgovor – a je li on uopće moguć? – no nema razloga ne složiti se s time daje Grabo stao na čelo ilirske vojske, a da nije bio Bardilejev rođak i da čak nije nužno ni pripadao istom éthnosu, jednako kao što je i Bardilej mogao preuzeti mjesto prvog Graba.

Čini se daje Grabo II. ubrzo nakon uspona na prijestol pretrpio prvi poraz od Makedonaca, ako je tumačenje Diodorovog odlomka (53) točno. Podsjećajući na savez između tračkog, peonskog i ilirskog kralja, Diodor pokazuje da se pojedi-

načno nisu bili sposobni suočiti s Filipom, budući da je svaki već pretrpio jedan poraz. Za Graba, taj bi poraz trebalo smjestiti između njegovog saveza s Halkidičanima i zaključivanja saveza triju kraljeva s Atenom, možda čak u trenutak dok se o njemu pregovara. Doista, Plutarh (54) stavlja u isti dan (20. srpnja 356) rođenje Aleksandra Velikoga i poraz Ilira u velikoj bici koju je dobio Parmenion. Moglo bi biti čudno što Iliri, tri godine nakon Bardilejevog skupog poraza, ponovno kreću u boj protiv istih neprijatelja, no nije li to naprosto dokaz o znatnim snagama kojima raspolaže južna Ilirija, čije stanovništvo mora biti dovoljno brojno da zamijeni sve vojnike pale u borbi. Atensko savezništvo dolazi malo prekasno da bi Ilirima prištedilo novi poraz. Zajednička akcija koju bi na zapadu vodili Iliri, na sjeveru Peonci, a na istoku Tračani, uz atensku pomorsku podršku, mogla je za Filipa biti pogubna. Zasluga je velikoga stratega što je znao djelovati protiv svakoga odvojeno, prije no što su ga okružili. Diodor zaključuje navodeći da se svaki od kraljeva (trački, peonski, ilirski) morao svrstati uz Makedonce. Demosten (55) je kategoričniji u ocrtavanju situacije kod Filipovih susjeda: “Što se tiče Peonca, Ilira i općenito svih susjeda, sasvim sigurno bi im bilo ugodnije da su nezavisni i slobodni nego porobljeni (duloi)”.

U daljnjem kazivanju Diodor dva puta aludira na borbe u kojima se suprotstavljaju Iliri i Makedonci, prvi put oko 344., a drugi 337. godine. Neki povjesničari priznaju ta dva vojna pohoda, no čini se razumnijim stopiti ih u samo jedan koji M. Hatzopouloe želi smjestiti u 345. godinu (56). U jednom ranijem odlomku

(57)    Diodor spominje spor s Ilirima koji je Filip naslijedio od oca, a istina je daje barem od 393. godine Aminta III. trpio ilirski pritisak. Filip dakle otpočinje opsežnu vojnu operaciju u Iliriji, hara teritorij (khora), zauzima mnogo naselja (polismata) i vraća se u Makedoniju s velikim plijenom. Diodor tu uopće ne precizira tko je bio Filipov protivnik te njegovo kazivanje ostavlja dojam da se radi o pljačkaškom napadu i haranju bez priključivanja teritorija. Drugi Diodorov tekst

(58)    koji izvješćuje o događajima iz godine 337, ali koje nedvojbeno treba stopiti s prvima, spominje bitku između Filipa i Pleurije, ilirskoga kralja. Didim, Demostenov komentator (59), priča o tri teške rane Filipa 11, a za drugu izvješćuje da je “bio ranjen kopljem u desnu nogu dok je gonio Ilira Pleurata i da je sto pedeset njegovih hetera bilo ranjeno, a Hipostrat, Amintin sin, ubijen”. Treća se rana pojavljuje godine 339. u ratu protiv Tribaia. Povezivanje imena Pleurat — Pleurija i potreba da se druga rana smjesti prije godine 339, dovode do toga da se sukob ilirskog kralja Pleurata – Pleurije s Filipom 11. stavi u 345. godinu.

Pompej Trog spominje taj isti rat na način zanimljiv za utvrđivanje ustroja Ilirije, kad u prologu Vili. knjige navodi “kako je (Filip) pobijedio ilirske kraljeve”. Upravo taj plural treba istaknuti (60). Justin (61) je nešto precizniji kad

kaže: “Filip iznenađuje i lukavstvom podvrgava Dardance i druge susjede”. Tekst valja usporediti s olevenskim natpisom koji spominje neku bitku kralja Filipa protiv Dardanaca (62). Taj se plural zbilja može primijeniti na Pleurata – Pleuriju, nazvanog kraljem Ilira i na kralja Dardanaca, kojega je Pompej Trog uvrstio među “Illyrici reges”.

Rat Makedonije istodobno protiv Pleuratovih Ilira – a bitka je bila žestoka, kralj Filip je zamalo izgubio život – i protiv Dardanaca, zacijelo se vodio na sjeveru Pelagonije, u kraju Debrešta, kamo F. Papazoglu i M. Hatzopoulos (63) smještaju fauces Pelagoniae ili fauces ad Pelagoniam Tita Livija (64). No nema razloga smatrati da je otada granica Makedonije utvrđena na sjeveru Pelagonije duž planine Skarda ili Šar-Planine. Diodor prije govori o pljački nakon koje slijedi povratak u Makedoniju s golemim plijenom. Naposljetku, valja se upitati o podrijetlu toga kralja Pleurata i prirodno se pomišlja na Ilire sa zapada, iz jadranskog područja blizu Skodre, kojima u 111. stoljeću vlada dinastija Agrona koji je i sam sin jednog Pleurata. Taj kralj ustvari teško može biti obični nasljednik Graba II., kojega je Filip II. porazio godine 356. i sveo na položaj dulosi što znači da taj kraj Ilirije, blizu granica gornje Makedonije, ne može više slobodno djelovati i ugroziti Makedoniju. Dakle, vrlo je vjerojatno daje Filipov novi protivnik neki ilirski kralj smješten više na zapadu, bliže Jadranskom moru, koji je računao na zajedničku akciju s Dardancima da suzbije Makedonce koji su nakon 359. godine postali opasni.

Nakon velikog pohoda Filipa 11. godine 345. u Iliriju i, jamačno, do vrata Dardanije – ako prihvatimo zbrku događaja koju nam Diodor prenosi u dvije različite prilike, godine 345/4. i 337. – Iliri više ne daju povoda da se o njima govori sve do uspona Aleksandra Velikoga na prijestol, godine 336. Ipak postoji jedan Justinov (65) kratak odlomak koji zaslužuje pažnju: Olimpijada i njezin sin, nezadovoljni planovima za Filipov novi brak s Kleopatrom, potražili su utočište kod Aleksandra Mološanina, kojega je Filip postavio na prijestol Eakovića godine 343, umjesto Aribc, a odatle je Aleksandar prešao ad reges Illyriorum, ilirskim kraljevima. Povjesničari su se razmahati pokušavajući iz toga teksta odstraniti svaki smisao. Da ostanemo samo kod posljednjih, F. Papazoglu (66) drži da se zacijelo radi o razdoblju sukraljevanja kod Ilira, kakvo postoji kod Mološana. M. Hatzopoulos (67) dovodi u sumnju plural, jer neki rukopisi imaju singular regem, ali i povijesnu vrijednost teksta i autentičnost odlomka o mladom Aleksandru u Iliriji. Zašto ga jednostavno ne prihvatiti i dopustiti plural, odnosno istodobno postojanje više kraljeva u Iliriji, čak i ako nisu svi jedanko rangirani jedan u odnosu na drugoga? Kako bi se to jasno razabralo, čini se potrebnim promotriti usporedne situacije u susjednim državama, u Trakiji, Epiru i Makedoniji.

Usporedba sa susjednim kraljevstvima

Od usporedbe s položajem kraljeva u Makedoniji. Tiakiji i Epiru ne može se očekivati apsolutno siguran odgovor koji hi razjasnio situaciju u južnoj Iliriji. No ipak je istina da prirodni uvjeti reljefa, klime, vegetacije, imuna iskorištavanja zemlje, tipa života jako obilježenog sezonskim seobama pastira i njihovih stada, međusobno približavaju sve te krajeve i mogu ih usmjerili ka prihvaćanju sustava državne organizacije koji nisu radikalno različiti. I’romalranje susjednih kraljevskih vlasti može barem sugerirati usmjerenje kroz staru dokumentaciju koja nije apsolutno jasna što se tiče ustrojstva južne Ilirije.

A – Makedonija

Stvaranje jedinstvene Makedonije bilo je najvažnija zadaća koju je Filip II. izvršio. Ona nipošto nije postojala prije njega, a je li uopće doista dovršena do njegove smrti? Temeljni je Tukididov tekst II, 99, 2 koji treba dobro razumjeti i koji J. de Romilly ovako prevodi:

“Valja, u stvari, Makedoncima pridružiti Linkeste, Elime i druge narode (éthne) koji nastavaju više predjele, a saveznici su tih naroda i njihovi podanici, ali imaju svoje kraljeve.”

Smisao teksta je precizirati da se u Makedonce ubrajaju i éthne gornje Makedonije, kao i Linkesti, Elimi i drugi, te da su éthne saveznici (s^mmakhoi) i podanici (hypékooi) Makedonaca, premda imaju vlastite kraljeve (68). Naravno, treba se sporazumjeti oko pojma saveza i podvrgnutosti koji im se pridaje, kako bi se utvrdili odnosi između argeadskog kraljevstva u donjoj Makedoniji i tih različitih éthne gornje Makedonije. Realitet koji ti pojmovi pokrivaju mogao je varirati tijekom vremena, ovisno o snazi ili slabosti argeadskog kraljevstva, koje se činilo čvrstim u vrijeme Aleksandra I, početkom V. stoljeća, a prilično oslabljenim tijekom prvih četrdeset godina IV. stoljeća. Druge brdske kraljevine na trenutke su više okrenute prema zapadu, kao što pokazuje Tukidid (69) kad priča o kraljevima Oresta i Paraveja. Jednostavnije, mogli bismo reći da prije 360. godine u Makedoniji postoji više kraljevskih vlasti od kojih jedna uživa stanovito prvenstvo, a to je ona iz donje Makedonije koja pripada argeadskoj lozi. Ostali su kraljevi njezini saveznici, i, u stanovitom smislu, njezini “podanici”, no često pokazuju istinsku autonomiju. U prvom smo poglavlju već pokazali važnost natpisa nađenog u Ateni (/G P 89) koji govori o atenskom savezu s makedonskim kraljem

Perdikom Π, u kojemu kraljevi gornje Makedonije polažu prisegu nakon članova argeadske kraljevske obitelji i, nedvojbeno, plemića donje Makedonije (70). To je sigurno svjedočanstvo o njihovom savezu pa čak i o vezama koje ih sjedinjuju s argeadskom dinastijom. No isti taj vladar Perdika 11. mora se uteći Brazidinoj pomoći da pokuša, premda bezuspješno, ponovno navesti Arabeja linkestskog na poslušnost (71 ). Što se tiče Elima, od početka kraljevanja Aleksandra 1. pletu se bliske veze između Argeada i elimskih kraljeva, no početkom peloponeskog rata Derda elimski je u ratu s Perdikom 11. zajedno sa svojom braćom i Perdikinim bratom Filipom (72). Uz to još, u vrijeme Filipa II, godine 349-348, brat njegove elimske žene File ratuje protiv njega kod Olinta (73).

Nakon godine 350, čini se da se gornja Makedonija dobro slaže s argeadskim prijestolom, i povjesničari su često naglašavali napore Filipa II. u ostvarivanju toga jedinstva (74). Podsjetimo samo na integriranje vojnika iz kraljevstava gornje Makedonije u makedonsku vojsku čija je snaga rasla mnogo brže nego što bi to omogućila sama donja Makedonija, na preseljavanje stanovništva radi veće sigurnosti granica, na ponovno nastanjivanje nekih opustošenih krajeva, te na veću koheziju zemlje putem miješanja stanovništva (75). Tome valja dodati brojne Filipove bračne veze i organizaciju kraljevskih paževa koja jako sliči na taoce što su ih velikaške obitelji slale argeadskom kralju.

To djelovanje kojim je suštinski upravljao kralj Filip 11. zaizvjesno je imalo znatne i vjerojatno nepovratne učinke, koje su jako isticali kasni autori kao Justin i Arijan. Prvi poglavito ističe posljedice premještanja stanovništva, uspoređujući pritom Filipove odluke i sezonske seobe pastira i njihovih stada, što otkriva dobro poznavanje seoskog života tih krajeva:

“Po povratku u svoje kraljevstvo, Filip je, po uzoru na pastire koji vode svoja stada čas na zimske pašnjake, čas na ljetne, po svome nahođenju preselio narode i gradove, već kako je mislio da treba nastaniti ili isprazniti to i to mjesto. Bijaše to posvuda jadan prizor i sličan potpunome uništenju. (…)

Od tih naroda jedne je smjestio na njihovoj zemlji naspram neprijatelju, a druge na granicama; osnažio je stanovništvo nekih gradova dodjeljujući im ratne zarobljenike i tako je od gomile plemena i naroda stvorio samo jedno kraljevstvo, samo jedan narod” (76).

Arijan pripisuje Aleksandru Velikom govor koji je održao u Opidu, u kojemu ovim riječima odaje počast djelu svojega oca:

“Kad vas je, dakle, Filip našao izgubljene, bijedne, većinom odjevene u živo-

tinjsku kožu, kako na planinskim obroncima napasate mršava stada zbog kojih se upuštate u nesretne borbe s Ilirima, Tribalima i Tračanima s granice, Filip vam je, kažem, dao hlamide da ih obučete umjesto svojih životinjskih koža, spustio vas je s planina u doline i osposobio vas da se uspješno borite s obližnjim barbarima, tako da se danas radi svoje sigurnosti manje uzdajete u snažan položaj svojih naselja, nego u vlastitu hrabrost. Učinio je od vas stanovnike gradova, omogućavajući vam da živite u redu, zahvaljujući dobrim zakonima i dobrim običajima. A što se tiče onih barbara koji su vas prije pljačkali, vas i vaša dobra, on vas je, od robova i podanika što ste bili, učinio njihovim gospodarima “ (77).

Ovo posljednje svjedočanstvo koje dugujemo Arijanu neobično je bogato jer tako dobro opisuje duboke promjene koje je započeo Filip u velikoj Makedoniji koju je stvarao. Na neke elemente vratit ćemo se kasnije, posebice na one koji se odnose na promjenu načina života, na ostajanje seoskog stanovništva na jednom mjestu. No u razmišljanju o makedonskim kraljevskim vlastima, važna je činjenica koju je Aleksandar ustvrdio u Opidu, a to je da je njegov otac od Makedonije učinio jedinstveno kraljevstvo, s dobrim zakonima i dobrim običajima, koje živi u miru, a susjedni barbari ga poštuju, uključivo Ilire koji su i sami postali podanici argeadskih kraljeva. Znači li ta lijepa počast koju je sin odao ocu da je u ujedinjenom makedonskom kraljevstvu nestala svaka centrifugalna tendencija? Čini se da ne, ako pomnije promotrimo ponajprije dvoznačnu ulogu koju su igrale vladarske obitelji Elimiotide i Linkestide. Takav je slučaj Harpala, sina Makatovog, elimskog kraljevića i brata File, supruge Filipa II. Nije ovdje riječ o njegovoj ulozi neopreznog rizničara potkraj Aleksandrovog kraljevanja, nego više o tome da gaje Filip II. protjerao godine 337, kad je Harpal stao na stranu mladog Aleksandra koji se povukao u Epir, nakon vjenčanja Filipa s Kleopatrom 337. godine (78). Čini se da stav linkestidskih vladara, s pravom ili ne, uznemiruje Aleksandra koji svoje kraljevanje započinje smaknućem ubojica Filipa II. Zajedno s ubojicom Pauzani-jom smaknuta su dva od tri sina Aeropa linkestidskog, Arabej i Heromen. Pošteđen je samo treći, Aleksandar, jer je prvi pozdravio Aleksandra kao kralja nakon smrti njegovog oca. Možda je ga je zaštitio i brak, jer je bio zet Antipatra, budućeg makedonskog regenta, tako da je čak dobio zapovjedništvo nad tesalskom konjicom. Na koncu je uhićen zbog urote jer mu je, navodno, Darije obećao da će postati kraljem Makedonije, te je pogubljen tri godine kasnije, kad je završen proces Filoti, Parmenionovom sinu (79). Nikad nećemo znati jesu li optužbe bile opravdane, no važno je da su oni predstavljali stvarnu opasnost o kojoj su argeadski kraljevi morali voditi računa, bilo da je urota doista postojala – a to bi značilo priznati da ujedinjavanje nije prihvaćeno – bilo da je Aleksandar iskoristio druga suđenja da

ukloni tri linkestidska kraljevića – što bi u najmanju ruku bilo priznanje da mladi Aleksandar brine zbog mogućnosti da se gornja Makedonija ponovno uznemiri. Primijetit ćemo također daje Aleksandar linkestidski, Aeropov sin, povezan s dvojicom velikih vojskovođa koje je Filip ostavio svojemu sinu: s Antipatrom, kojemu je Linkestiđanin zet, i s Parmenionom koji je pogubljen istodobno kad i sin mu Fi-lota i posljednji od linkestidskih kraljevića. A Justin (80) ide čak dotle da Antipatru pripisuje urotu zbog koje je stradao Aleksandar, i to radi osvete zbog smaknuća njegovog zeta Aleksandra linkestidskog. To znači da stvari oko gornje Makedonije zapravo i ne stoje tako dobro kako bi se to činilo po govoru u Opidu u slavu Filipa II.

Čak i kasnije očevidnaje krhkost makedonskog jedinstva. Teško je, naime, znati želje žitelja Timfeje, Paraveje i, dakako, Atintanije, koje je godine 295. Aleksandar, Kasandrov sin, prepustio Piru (81). No to je samo povratak uniji s Mološanima koja je postojala još potkraj V. stoljeća. Nasuprot tome, povezivanje makedonske vojske s Pirom godine 288. važan je događaj, a može se objasniti kvalitetama stratega i vođe koje je pokazao kralj Eaković, no svjedoči i o lakoći kojom se vojska, uvelike sastavljena od trupa iz gornje Makedonije, povezala s kraljevićem koji je došao sa zapadne strane Pinda, no koji je toliko blizak uzoru Aleksandru, Eakoviću po svojoj strašnoj majci (82). Ako i ne idemo dotle da podsjetimo na povezivanje Oresta s Rimljanima u drugom makedonskom ratu, izgleda da je jedinstvo makedonskog kraljevstva bilo krhko dugo nakon napora Filipa II. da ga konačno učvrsti tijekom svojega kraljevanja. Valja, dakle, sve do sredine IV. stoljeća zadržati sliku Makedonije podijeljene na više država-kraljevstava, od kojih ono u donjoj Makedoniji, koje drži argeadska dinastija, ima stanovitu vlast nad drugim državama gornje Makedonije čiji su kraljevi često vrlo nezavisni. Filip II. je znatno uznapredovao u ujedinjavanju, kao i u širenju kraljevstva, no njegovo je djelo krhko sve do početka III. stoljeća.

B – Trakija

U klasično doba Atenjani mnogo bolje poznaju političku situaciju i ogranizaci-ju u Trakiji nego u Iliriji koju su mnogo manje pohodili. Zanimanje što ga pokazuju atenski trgovci za krajeve sjeverno od Egejskog mora, kolonijske naseobine, prijelaz perzijske vojske kroz Trakiju i intervencija atenskih trupa u tim krajevima objašnjavaju to bolje poznavanje koje se pojavljuje već kod Herodota da bi se potvrdilo s Tukididom koji provodi dvadeset godina života u izgnanstvu u Trakiji, i s Ksenofòntom koji je bio izravno uključen u političke i vojne probleme toga područja tijekom povlačenja Deset tisuća, početkom IV. stoljeća.

Herodot (83) je zapanjen nedostatkom jedinstva kod tračkog stanovništva:

“Tračani su najbrojniji narod na svijetu, barem poslije Indijaca. Kad bi slušali samo jedoga vođu i kad bi ih poticao jedinstveni duh, taj bi narod bio nepobjediv i daleko najmoćniji od svih, po mojem mišljenju. No nema mogućnosti ni načina da se to kod njih ikada ostvari. Zbog toga su bez moći”.

Potom govori o “njihovim kraljevima” (84), što tu doista izgleda kao plural u istodobnosti, a ne u slijedu. Istina je da isti taj Herodot označava Sitalka, Terejevog sina, naslovom “kralja Tračana” (85). Trebat će se, nadalje, upitati o vrijednosti naslova pripisanog tome poglavaru Odrisa, kao i o vrijednosti različitih kraljevskih naslova kojima se pridodaje etnik i koji se rabe u literarnim izvorima.

Spominjanjem kralja Sitalka Herodot se izravno nadovezuje na svjedočanstvo Tukidida koji osnivanje odriškog kraljevstva smješta u prethodnu generaciju, u generaciju Tereja, Sitalkovog oca.

‘Taj Terej, Sitalkov otac, bijaše osnivačem velikog odriškog kraljevstva čija se moć odonda prostirala negdje drugdje u Trakiji. Postoji i znatan dio Trakije koji je autonoman” (86).

No ako za Tereja Tukidid rabi termin kralj Odrisa, za njegovog sina Sitalka koristi oznaku “kralj Tračana” (87). U godinu 429. smješta se veliki Sitalkov pohod protiv Makedonije Perdike II. Sitalk podiže ljude, ne samo kod Odrisa, nego i

“kod svih tračkih naroda podvrgnutih njegovoj vlasti s ove strane planine Hem i od Rodopa do mora, do Euksinskog mora i do Helesponta” (88).

a Tukidid dodaje:

“Pozivao je da mu se pridruže i mnoge Tračane s planine, nezavisne narode (autónomoi) koji nose sablju. Zovu ih Dioi i većina nastava Rodopsko gorje, neki su se od njih dali nagovoriti obećanjem plaće (misthós), a drugi su ga pratili svojevoljno”.

Isto tako Tukidid među Peoncima razlikuje one koji su pod vlašću Sitalka, istočno od Strimona, i one koji su autónomoi, zapadno od te rijeke.

Kraljevska vlast Odrisa koja je, čini se, u Sitalkovo doba (umro 424) postala kraljevska vlast Tračana, znatno je proširena za njegovog kraljevanja, što ističe Diodor (89):

‘”Sitalk, trački kralj, koji se do kraljevske vlasti uspeo na malom teritoriju, od nje je načinio vrlo veliku silu zahvaljujući svojoj hrabrosti i osobnoj inteligenciji”.

Tukidid opisuje njegovo kraljevstvo kako se prostire na primorju od Abdere do ušća Istra, dok je u unutrašnjost išlo od Bizarnija do Strimona, ili trinaest dana hoda (90). U doba Scuta, Sitalkovog nećaka i nasljednika, to kraljevstvo ubire danak od četiri stotine srebrnih talenata od barbarskih naroda i grčkih gradova, pa Tukidid zaključuje:

“Kraljevska je vlast dostigla visoki stupanj moći. Od svih koje su smještene u Europi između Jonskog zaljeva (odnosno Jonskog mora) i Euksinskog mora, bila je najznačajnija po prihodima u srebru i po općem blagostanju” (91).

Naposljetku Tukidid, koji dobro poznaje Trakiju, nakon Sitalkove smrti opisuje je kao djelomice ujedinjenu oko odriskog kraljevstva, no s još mnogo Tračana koji su autònomoi, nezavisni. Na to često podsjeća tijekom pripovijedanja o provali Sitalkove vojske u Makedoniju (92). Njegov rječnik varira što se tiče naslova pri-davanih kralju Sitalku. Kadšto ga naziva kraljem Tračana, ali rabi i skučeniji izraz ‘‘kralj Odrisa”, primjerice kad govori o njegovoj smrti (93), te potvrđuje postojanje nezavisnih Tračana izvan toga kraljevstva:

“Seut, Sparadokov sin, a njegov nećak, vladao je otada Odrisima i svim tračkim zemljama koje su nekoć bile podvrgnute Sitalku”.

Numizmatika pruža indikaciju koja bi mogla suziti vlast samog Sitalka. Prve tračke novce grčkog tipa dao je iskovati Sitalkov brat Sparadok 429. godine, prema modelu novca iz Olinta, jamačno da isplati svoje grčke plaćenike (94).

Tračko, ili naprosto odriško kraljevstvo koje se međutim prostire na velikom dijelu Trakijc, izgleda da je naglo oslabilo od kraljevanja Seuta I. (424-410), Sitalkovog nasljednika. Taj se dojam stječe iz različitih Kscnof’ontovih odlomaka koji se bave političkom situacijom u Trakiji. Seuta I. je godine 410. naslijedio kralj Medok, no pri kraju Anabaze (95), sukobljava se sa suparnikom, Seutom II, smještenim na jugoistoku Trakije, kojega Kscnofont dobro poznaje. Zapravo je Scut II. pozvao Ksenof’onta zajedno s preživjelima iz povlačenja Deset tisuća, da mu pomogne osvojiti tračku zemlju (96). Prema njegovom kazivanju, taj Seut II. bio je sin Mesada čiji su podanici bili Mclanditi, Tini i Tranipi, ali je protjeran iz zemlje

(no ništa se ne zna o toj krizi ili teškoćama kroz koje su prolazili Odrisi, osim da bi se moglo raditi o dinastijskoj krizi godine 410). Nakon očeve smrti, Seut II. utječe se tadašnjem kralju Medoku koji mu daje ljude i konje da povrati svoju zemlju, a Ksenofont mu u tome pomaže. Tada atenski zapovjednik predočava podjelu Trakije: Medok, kralj Odrisa,

“življaše u gornjoj Trakiji na dvanaest dana puta od mora, dok će Seut, sad kad je priključio vojsku koju je imao na oku, postati gospodarom obale” (98).

Zajedno su osvajali tračka sela, pljačkali ih i plijen rasprodavali u Perintu.

U Ksenofontovu Trakiju ne ubrajaju se samo kraljevstva Medoka i Seuta II, nego se pojavljuje i treće, sjeverno od Bizarnija:

“Prešavši potom planine, Seutovi ljudi idu na Tračane ispod Bizarnija, prema zemlji koja se zove Delta. Taj kraj ne bijaše više Mesadov, već je pripadao Tereju koji bijaše Odris” (99).

Čini se da ime toga kralja pokazuje daje povezan s kraljevskom lozom koja je u V. stoljeću osnovala veliko odriško kraljevstvo, s jednim imenjakom ovoga Tereja, posebice u početku. U tome leži dokaz da su tračka kraljevstva višestruka, barem početkom IV. stoljeća, što Ksenofontu omogućava da Medoka nazove “kraljem onih gore”, kraljem gornje zemlje (100). Ustvari, svi ti kraljevi, Medok, Seut 11, Terej, sebe smatraju Odrisima. Upravo smo to vidjeli za Tereja. Seut II. šalje odriško pojačanje Derkilidu u Aziju godine 399. (101), a deset godina kasnije, dok je Atenjanin Trazibul prelazio Helespont, sklopio je savez u ime atenskog naroda s Amadokom (102) kojega Ksenofont naziva “kraljem Odrisa” i sa Seutom, gospodarom primorskog kraja. Vrlo je delikatno utvrditi hijerarhiju među njima. Čini se da je oko godine 400. Medok bio Seutov zaštitnik i da mu je pomogao vratiti očinsko nasljedstvo, ali izgleda da je Terej izvan tih odnosa drugih dvaju kraljeva, čije se trajanje ne može sa sigurnošću znati.

Uz tri istodobna kralja, postoje i Tračani “abasdeutoi”, koji su bez kralja, jamačno isti oni koje je Tukidid (11, 96,2; 101, 3) nazivao autónomoi, oni s Rodopa i oni sjeverno od Strimona (103). To je vrijeme kada je na novcu upisano ime Hebrizelma, poznatoga i po atenskom počasnom ukazu iz godine 386/385. (104), koji ističe trajanje dobrih odnosa između tračkih vladara i grada Atene. Je li Hebrizelm naslijedio Medoka, Seuta II. ili obojicu? To nije moguće utvrditi.

Izgleda daje oko godine 383/382. odriško kraljevstvo ponovno objedinjeno pod vlašću kralja Kotisa I, čija je kći udata za Atenjanina Ifikrata, no taj je kralj ubijen početkom 359. godine. Otad Odrisi imaju tri kralja: Berizada, Amadoka i Kerzeblepta, no i drugi pretendenti se ukazuju prema prilici, kao što je Miltokit koji se pobunio protiv Kotisa i čije je ubojstvo jako oneraspoložilo Berizada i Amadoka (105). Od ta tri kralja samo je Kerzeblept bio Kotisov sin, a preostala su dvojica saveznici te dinastije, no međusobno ratuju. Godine 357. Atena uspijeva zaključiti savez s ta tri kralja. Kerzeblept je dobio Propontidu i dolinu Hebra, Amadok obalu od Ena do Maroni je, Berizad zapadne krajeve do makedonske granice, a sva tri kralja obnašaju nepodijeljenu kraljevsku vlast. Berizadova smrt, iste godine, prigoda je za novi sporazum s Atenjanima koji jamči prava njegovim sinovima, Ketriporu i njegovoj braći, koji su sljednici u savezu s Lipejem peon-skim i Grabom ilirskim s jedne, te Atenjanima s druge strane (106). Što se događa u unutrašnjosti Trakije? Ima li još kraljeva u unutrašnjosti? I Tračana koji su i nadalje abasileutoi i autónonwi’l To je sasvim moguće, no oni se ne pojavljuju u atenskoj predaji.

U trenutku kad započinje sukob s Filipom II. čiji nalet prema istoku 346. godine dovodi do osvajanja većeg dijela Trakije, jedino je sigurno da se jedinstvo tračkoga kraljevstva oduvijek činilo prolaznim. Nakon što gaje djelimice zasnovao Si talk, nestalo je s njim ili s njegovim nasljednikom Seutom I. koji je umro 410. godine, da bi se još jednom nakratko pojavilo tijekom Kotisovog kraljevanja (383-359), iako s teškoćama. Čini se daje taj kralj Odrisa uživao stanoviti autoritet nad ostalim vladarima, ali izgleda daje u cijelom tom razdoblju bilo tračkih naroda koji su zadržali autonomiju izvan kraljevstava. Godine 346. ujedinjavanje Trakije nije doista ostvareno.

C – Epir

Ovdje ću samo ukratko podsjetiti na razvoj država u Epiru u isto vrijeme, jer sam već imao prilike o tome podrobno govoriti (107). Polazna točka ovog proučavanja mora biti već korišteni Tukididov odlomak (108) koji predočava, godine 429, različite epirske države od kojih svakašalje kontingent vojnika Knemu Lakedemonjaninu. U vrijeme kad Perdika II. u Makedoniji okuplja oko sebe kao hetere najveći dio plemića i kraljeva donje i gornje Makedonije radi polaganja prisege u savezu s Atenom (109), u trenutku kad Sitalk okuplja veliki dio Tračana kako bi, pod njegovim vodstvom, pošli na susjednu Makedoniju, Epir izgleda kao mozaik država, od kojih jedne imaju kralja, a druge se nazivaju abasileutoi (Haonci i Tesproćani), budući daTukidid rabi isti termin kao i Ksenofont za neke

tračke narode (110). Da se zadržimo na Tukididovom tekstu, Mološani i Atintani se čine vrlo bliskima, ako govorimo o institucijama, jer njihove čete stupaju pod istim vođom, Sabilintom, skrbnikom kralja Taripa koji je još bio dijete. Riječ je o istom Taripu o kojemu govori Justin (111) kad objašnjava da je on taj koji je Mološanima donio nove institucije nakon boravka u Ateni. Je li on još u Ateni godine 429, što bi objasnilo jedinstveno zapovjedništvo Sabilinta? Je li se već vratio iz Atike, ali je još premlad da preuzme stvarno zapovjedništvo nad trupama? Bilo kako bilo, Sabilint upravlja dvama združenim kontingentima i nije isključeno da je on kralj Atintana. I Paraveji imaju svojega kralja imenom Ored, a Oresti imaju Antioha, koji je jamačno također bio nazočan među kraljevima gornje Makedonije koji polažu prisegu na atenskom natpisu što pokazuje savez Atene s Perdikom II. i Arabejem linkestidskim (112). Bez kralja su dva primorska étlme, zacijelo otvorenija utjecajima grčkih kolonija (posebice Korkire), Tesproćani i Haonci. Zanimljiv je slučaj ovih potonjih, jer se čini da Tukidid doista pokazuje da je napuštanje kraljevske vlasti kod njih novijeg datuma. Naime, vlast pripada svake godine dvojici dužnosnika (prostàtes) koji se, međutim, biraju od kraljevske loze (génos), odnosno iz obitelji koja je prije davala haonske kraljeve. Haonci su odustali od doživotne kraljevske vlasti i zamijenili je dvostrukom godišnjom magi-straturom, no ostali su vjerni dinastiji, što pretpostavlja da jer riječ o velikoj obitelji kad može svake godine ponovno iznjedriti dva magistrata. U Tukididovom odlomku očevidno nisu u potpunosti nabrojene države koje postoje u Epiru, jer on je naveo samo éthne koja su Knemu poslala znatnije vojne kontingente. Oko 429. godine jamačno postoje i drugi politički entiteti u Epiru. Mislimo na Kasope i posebice na elejske kolonije oko Pandozije.

Od raznih država u Epiru najbolje je poznato inološko kraljevstvo, vjerno dinastiji Eakovića koja sebe smatra Ahilejevim potomcima. Aristotel (113) opisuje mološko kraljevstvo kao umjerenu, ograničenu monarhiju, a to je kvalitet koji ne priznaje argeadskoj kraljevini u Makedoniji. Prema Plutarhu (114), nakon što su u Pasaronu prinijete žrtve Zeusu Aréiosu, eakidski su kraljevi razmjenjivali prisege sa svojim podanicima. Oni su se zaklinjali da će vladati po zakonima, a podanici (nedvojbeno ih je predstavljao prostat Mološana, prvi magistrat iza kralja) da će ostati vjerni kralju dok im on jamči sigurnost. Vladar nesretan u ratu ne ispunjava više svoje obveze, pa ga se može smijeniti i zamijeniti, kao što se to dogodilo Eakidu koji je smijenjen “zajedničkom odlukom” (115).

Kraljevstvo Eakovića postupno se povećava od konca V. stoljeća i tijekom prve polovice IV. stoljeća pa je dobro pokazati prilagodljivost te države koja je izgrađena na mnogostrukim savezima lokalnih zajednica, koje kod kralja zastupa vijeće predstavnika éthne, što se ponekad zovu damiurgói (116), a ponekad

hieromnàmones (118). Svaki od tih éihne koji je prisutan u natpisima i sam se sastoji od saveza užih zajednica, kao što su Eurimeni (119) među Arktancima, kao što su savezi od kojih se sastoje trostruke cjeline poput Tripolićana i Trifila, kao Kartati kod Onopema i Kimolijci kod Omfaljana (120). Prilagodljivost te federalne države je u tome daje uvelike bila spremna prihvaćati nove članove i imala istinsku sposobnost asimiliran ja, što pokazuje Polibije (121) kad govori o ahejskoj državi koju dobro poznaje: “Prvi članovi zajednice nisu uživali nikakva posebna prava i pridošlice su imali potpunoma ista prava kao i drugi”. Upravo se to događa u eakidskom kraljevstvu kad, na primjer, Onopemi poznati kao Tesproćani ( 122) u vrlo kratkom vremenu obnašaju službu prostata Mološana, na isti način kao i neki stari član mološkog éthnosa (123).

Sposobnost brze asimilacije zacijelo je omogućila postupno širenje toga kraljevstva koje Pseudo Skilak (124) ističe kad sredinom IV. stoljeća izvješćuje da Mološani posjeduju u Ambrakijskom zaljevu obalnu zonu od četrdeset stadija. Promjenu političke karte Epira dobro podcrtava usporedba dvaju popisa tearodoka, epidaurskog oko 360. i argivskog oko 330. godine (125), koja pokazuje pojednostavljenje karte. Od sedam država došlo se na dvije, a to su kraljevstvo kraljice Kleopatre i Haonci koje predstavlja Fenike. Mološanin Aleksandar, kojega je na prijestol Eakovića postavio šurjak Filip U. Makedonski godine 343, dobio je od njega elejske kolonije (Pandoziju, Buketij, Elatreju i Batiju) ( 126), a nedvojbeno je nešto kasnije dodao i Kasope. Kod Tesproćana nagrizan je se vidi već u najstarijem ukazu Mološana nađenom u Dodoni (370-368) jer je datiran u vladavinu Neoptolema, Alketovog sina. S druge strane, Tit Livi je (127) navodi da godine 334, u vrijeme odlaska Aleksandra Mološanina u Italiju, rijeka Aheront izvire u Molosiji, što jasno pokazuje da se Molosija prostire s druge strane Tomara, na gornjoj dolini Aheronta. To što Tesproćana više nema na natpisu tearodoka iz Arga jasno potvrđuje da su oni sada integrirani u veću državu kojom upravlja kraljica Kleopatra.

Preobrazbu kroz koju prolazi država Mološana 330-ih godina ovdje ne treba ponovno podrobno objašnjavati. Zapamtimo samo da se u Epiru između 360. i 330. godine u političkoj organizaciji javlja mnogo stvarnih promjena, koje vode prema ujedinjenju oko mološke države kojom upravljaju eakidski kraljevi. To znači da na zapadu Pinda promatramo razvoj sličan onome koji se odigrao u Makedoniji, ali s malim kronološkim odmakom. Filip 11. velikim dijelom ostvaruje ujedinjenje prije 350. godine, a tada, polovicom IV. stoljeća, Epir je još podijeljen na brojne države, ali se država Mološana dokazuje kao mogući ujedinitelj i godine 330. karta je do te mjere pojednostavljena da samo Haonija ostaje izvan nove epirske države.

Ujedinjavanje se ostvarilo uključivanjem okolnog stanovništva u Koinón

Mološana, kod kojih su, kao što smo vidjeli, čak i najviše institucije dostupne članovima éthne. Jasno je da tijekom čitavoga tog razdoblja kralj i dalje dolazi od loze Eakovića i da prvi dužnosnik i dalje nosi naslov “prostata Mološana”. Vjerojatno je da su se u više navrata unosile izmjene u samo ime tako povećane države. Ako se najstariji ukazi i odnose na Mološane i na Koinón Mološana, nalazimo natpis (128) s izrazom “próxenoi Molossón kài symmachón”, prokseni Mološana i njihovih saveznika, dok drugi svjedoči o ujedinjavanju Mološana — Tesproćana ( 129), da bismo naposljetku stigli do začuđujućeg teksta ( 130) u kojemu “hói sjmmachoi tón Apeirotàn” daju “u Epiru” ateliju (oslobađanje od taksi) i enteliju nekom Atintanu imenom Kleomah. Taj natpis valja smjestiti između 317. i 297. godine, a znači da “oni Epirani koji su saveznici” dodjeljuju te povlastice u Epiru. Treba li ime Simahije, Saveza Epirana, smatrati trajnim imenom države sve do pada monarhije oko 232. godine? Valja primijetiti da je korisnik dodijeljenih povlastica u Epiru Atintan, odnosno osoba koja živi na teritoriju u izravnom susjedstvu sa zemljom Haonaca duž doline Aoja. To znači da vjerojatno među “onim Epiranima koji su saveznici” mora biti i Mološana i Haonaca. Ako se prihvati ta hipoteza, onda bi konačno ujedinjenje epirskog stanovništva pod vlašću eakidskih kraljeva (još uvijek) valjalo smjestiti pod kralja Neoptolema, sina Aleksandrovog, koji je na tome natpisu eponim, zajedno s jednim prostatom Mološana. U slučaju da se to rješenje ne prihvati, treba smatrati da je ujedinjenje postignuto u Pirovo vrijeme (297-272), jer on u Italiju vodi vojsku u kojoj Haonci služe uz druge Epirane. Da li se naziv “Koinón Epirana”, koji se tradicionalno koristi od uspostavljanja republike 232. godine, rabi i ranije, već od Pirovog kraljevanja? To uopće nije nevjerojatno, samo treba zaključiti da nedostaju epigrafska svjedočanstva, možda zbog etolskih haranja u Dodoni godine 219, koja su uništila sve natpise iz najslavnijeg razdoblja epirske povijesti, iz Pirovog doba.

Nakon što smo nakratko pogledali kakav je bio ustroj država u Makedoniji, Trakiji i Epiru, kucnuo je čas da se okrenemo Iliriji i pokušamo odrediti njezinu sličnost sa susjednim područjima ili pak vlastitu originalnost. Naime, trebalo bi znati je li Ilirija imala isti put prema jedinstvu kakav je, čini se, s više ili manje uspjeha obilježio Makedoniju, Trakiju i Epir. No prije no što odgovorimo na ta pitanja potrebno je još dotaknuti pitanje rječnika, odnosno naslovljavanja, koje je vrlo važno zato da se o jedinstvu ili razmrvljenosti Ilira izjasnimo s manje opasnosti od pogrešaka.

Kraljevski naslovi

F. Papazoglu (131) je naročito isticala nazive “lllyriói” i “Basilèus tón lllyrión” koji se često rabe u literarnim izvorima što se bave tim područjem. Iz toga je izvukla zaključak daje riječ o posebnom éthnosu, Illyrii proprie dicti, Ilirima u pravom smislu, koje spominju Plini je Stariji i Pomponi je Mela (132), te bi ga ona htjela smjestiti “na sjeverozapadne granice Makedonije”. Kraljevi bi, počam od Bardileja početkom IV. stoljeća, bili kraljevi tog éthnosa, koji se postupno širio od unutrašnjosti prema obalnim područjima. Odatle pa do zamišljan ja rodbinske veze između svih tih kraljeva samo je jedan korak i ona ga ne oklijeva učiniti, premda je rodbinske veze nemoguće utvrditi, kao što se to ne može ni kod odriških kraljeva nakon smrti Seuta I.

Preostaje naslov “kralja Ilira” koji se rabi i na grčkome i na latinskom, kod Teopompa, Polibija, Diodora, Plutarha i Tita Uvija (133), i koji se pridaje osmorici kraljeva, prema prebrojavanju koje je napravio P. Carlier (134): Bardile ju I, Grabu II, Pleuriji – Pleuratu, Glaukiji, Bardileju 11, Agronu, Pleuratu 111. i Genciju. Trebalo bi još dodati tekstove u kojima izraz “kralj Ilira” nedostaje, ali koji spominju Ilire i potom navode njihovog kralja. Tako je s Klitom, s anonimnom kraljicom koju je ubila Kinana, kći Filipa II, s Monunijem, Mitilom i Pinesom ( 135). U nastavku ovog niza referenci ja, P. Carlier dodaje:

“Očevidno se ne bi moglo isključiti da su pojedini autori pridali nekim ilirskim kraljevima vlast i naslov koje oni nisu imali. S druge strane, bilo bi doista čudno da je devet autora počinilo istu pogrešku u odnosu na trinaest kraljeva. Takvo ustrajanje u pogreški je doista nevjerojatno” ( 136).

Nisam siguran da je ponavljanje neke tvrdnje ili naslova kod niza autora koji često preuzimaju jedan od drugoga zadovoljavajući dokaz.

Kako bismo se u to uvjerili, dovoljno je pogledati što se događa s Epirom. Autori koji rabe izraz “Basilèus tón Epeirotón” ili “rex Epiri” vrlo su brojni (137), no koliko vrijede njihove tvrdnje? Kako, na primjer, shvatiti Justina koji Aribu, koji je bio kralj prije godine 360, označava čas kao “rex Molossorum” (138), čas kao “rex Epiri” (139)? Ta nestabilnost u rječniku otkriva samo da su stari autori prihvatili zgodno naslovljavanje koje omogućava da se, više stoljeća nakon događaja o kojima se izvještava, grosso modo smjesti kraljevstvo osobe o kojoj je riječ, no oni uopće ne idu za institucionalnom točnošću. Ne radi li se često s istom nepreciznošću kad je riječ o označavanju cara Svetog Rimskog Carstva njemačke narodnosti i kad se rabi naslov cara Njemačke ili Austrije, u drugom slučaju samo

zato što naslovnik pripada obitelj Habsburgovaca? Već sam barcin u dva navrata (140) podsjetio na sukob koji je suprotstavio dva eminentna znanstvenika, P. Lévèquea i P. R. Frankea, oko kraljevskog naslova koji su nosili eakidski kraljevi.

I jedan i drugi su bili dovoljno mudri da se uopće ne oslanjaju na literarnu predaju koja ne donosi ništa sigurno, te su se upirali jedino na epigrafsku dokumentaciju koja je prilično siromašna zbog uništavanja u Dodoni godine 219. Sigurno je da je oko 330. godine postojala epirska država u kojoj je Kleopatra obavljala službu tearodoka za doček teora koji stižu iz Arga. Isto je tako sigurno da su u vrijeme kralja Neoptolema, Aleksandrovog sina, (natpis SGDI 1336) “oni Epirani koji su saveznici” dodijelili jednom Atintanu povlastice “u Epiru”. U izlaganju na VIII. Kongresu grčke i latinske epigrafije u Ateni predočio sam fragment bakrene pločice napisane iskucavanjem, nađen u Dodoni, na kojemu su u dva retka riječi

peirotà[n]

što dokazuje da su kraljevi doista živjeli u državnoj cjelini, u kraljevstvu koje je bilo epirsko. No iz toga ne valja prebrzo zaključiti da taj fragment donosi toliko očekivan izraz “kralj Epirana”, jer te dvije riječi ne slijede jedna iza druge i moglo bi se među njima rekonstruirati vlastito ime kralja i ime skupštine Epirana. što može biti “Symmakhia” ili Ekklesia ili pak Koinon Epirana. Naposljetku, što se tiče kraljevskog naslova kod Mološana, a potom u epirskoj državi koja je slijedila, sačuvavši istu dinastiju i istog “prostata Mološana”, valja priznati da naslov “Basilèus” nije bio popraćen etnikom koji bi precizirao zajednicu nad kojom je on imao vlast. Stari su autori samo radi prikladnosti izlaganja rabili izraz “kralj Mološana” ili “kralj Epirana”, ili “epirski kralj”. Justin kaže za Pira daje “kralj Sicilije i Epira”, a to označava mjesta nad kojima se prostire njegova vlast, no kad posvećuje Zeusu Dodonskom nakon pobjede kod Herakleje, kralja Pira se združuje s Epiranima i Tarenćanima (142), i nije označen kao “kralj Epirana”.

Ono što je točno za dinastiju Eakovića može se bez prilagođavanja primijeniti i na argeadsku. Problem se postavlja tek u III. stoljeću. Isto je tako s kraljevima u Trakiji, koje stari autori nazivaju bilo kraljevima Odrisa ili kraljevima Tračana. Tako Ksenofont (143) govori o “Amedoku, kralju Odrisa i Seutu, gospodaru (arhontu) primorskih područja”, dok Diodor iste dvije osobe obilježava naslovom “kraljevi (basilćis) Tračana” (144). U jedinom natpisu koji vlastitom imenu kralja pridodaje etnik, bez naslova “basilèus”, bilo je nužno precizirati identitet trojice partnera Atenjana: Ketripora Tračanina i njegove subraće, Lipeja Peonca i Graba Ilira (145).

U tim uvjetima, kakvu vrijednost pridati svim tim spominjanjima naslova “kralj Ilira”, koja su, kao što smo vidjeli, vrlo česta za označavanje vladara koji vladaju

u Iliriji, od Bardilcja početkom IV. stoljeća do Gcncija godine 168? Nema razloga pridati više važnosti tome naslovljavanju negoli onome koje su ti isti stari autori primjenjivali na cakidske, argeadske ili tračke kraljeve.

Kraljevi u Iliriji

Sada kad nam je jasniji položaj susjednih kraljevstava, potrebno je izravno pristupiti ilirskom problemu, koji dijeli povjesničare na pristaše jedinstvenog ilirskog kraljevstva i branitelje rasparčanosti južne Ilirije. Kratko podsjećanje na glavne crte ilirske povijesti omogućava da se istaknu neke značajke nužne za dobru analizu situacije. Prvi Grabo (oko 440-415) u vezi je s Atenjanima i to vjerojatno zato što je uz Arabcja linkestidskog intervenirao protiv Perdike i Brazide, što pretpostavlja da mu je kraljevstvo blizu Gornje Makedonije. Bardilej I, čije se ime pojavljuje samo prigodom bitke s Filipom II, koncem njegovoga dugog života, može se smatrati tvorcem moćnog kraljevstva koje od 393. godine nameće danak argeadskim kraljevima, i koji je, godine 385, uz pomoć Dionizija Sirakuškog teško porazio Mološanc zapadno od Pinda. Nakon poraza koji je pretrpio od Filipa II, Bardilej, ako je još na životu, ili njegov nasljednik, mora prihvatiti mir koji znači proširenje Makedonije sve do krajeva oko Ohridskog jezera. Tri godine kasnije, tijekom 356, Grabo II, koji je član saveza što su ga Atenjani uz sudjelovanje Tračana i Pconaca osnovali protiv Filipa II, trpi poraz od Parmcniona i postaje “dultìs” u odnosu na Filipa II, a to znači da je otada ovisan o Makedoniji i zbog toga nesposoban za ponovnu antimakedonsku pobunu. Zbog toga se, godine 345/44, kad Filip II. ponovno mora zaratiti s Ilirima koje vodi Pleurija – Pleurat i istodobno se boriti protiv Dardanaca, zacijelo radi o nekom kralju smještenom sjevernije nego što su prethodni.

Stoga se jasno stvara dojam, barem od početka IV. stoljeća, o ilirskom kraljevstvu okupljenom oko Bardileja, pomalo kao što su se Tračani skupili oko Sitalka 430-tih godina. No Bardilej je pod svojom vlašću okupio skupinu éthne od kojih svaki ima svoga poglavara, bio on kralj ili ne. Tako je i u Trakiji gdje Sitalk osim Odrisaokuplja Tračane nazvane autònomoi ili abasileutoi dok Makedonija Perdike II. u Tukididovom opisu (II, 99, 2) pokazuje vrlo slično lice. Treba podsjetiti na taj tekst jer je temeljan za dobro razumijevanje situacije u Makedoniji i u Iliriji:

“Valja, ustvari, Makedoncima pridružiti Linkestc, Elimc i druga éthne koji nastavaju više predjele, a saveznici su tih naroda i njihovi podanici, ali imaju svoje kraljeve.”

Takav je položaj Makedonije, koji jasno proizlazi iz atenskog natpisa što

pokazuje savez Perdike s Atenom. Na isti način valja predočiti Bardilejevo kraljevstvo tijekom prvih četrdeset godina IV. stoljeća. On, koji je najvjerojatnije Dasaret, okupio je oko sebe veliki broj éihne južne Ilirije – ne bi se moglo ustvrditi da su baš sva bila ondje – i njegovi su vojni uspjesi istodobno protiv Argeada i Eakovića posljedica toga širokog saveza, ali su uspjesi ujedno i pridonijeli jačanju saveza, jer vođu koji pobjeđuje vole bogovi, on dobro obavlja svoj zadatak zaštitnika podanika. Ako sudbina oružja više nije tako povoljna, podanici i saveznici napuštaju vođu u potrazi za novim, koji će biti sposoban uspješnije nastaviti.

Konkretno, danas nam se čini nemogućim slijediti F. Papazoglu u njezinoj želji da rekonstruira neprekinuto dinastijsko naslijeđivanje u ilirskom kraljevstvu. Tijekom četrdeset godina Bardilej se znao nametnuti i od svojega je kraljevstva načinio strašnu silu koje su se bojali južni susjedi. No ništa ne upućuje na vezu s Grabom I, koji može pripadati nekom drugom éthnosu. Isto je i s Grabom II. koji se pojavljuje godine 357-356. i nema nikakve poznate obiteljske veze s Bardilejem te bi ga bilo prirodnije približiti imenjaku Grabu I. Isto tako ništa ne govori da je Grabo II. raspolagao istom silom kao Bardilej koji je izgubio sedam tisuća ljudi, odnosno dvije trećine svoje vojske. Pobjeđen, Grabo 11. potpada pod makedonsku ovisnost kao rob (dtilos), ili barem kao vazal, da preuzmemo feudalni termin koji ovdje ne odgovara, ali kojim je lakše istaknuti veze što su od 356. godine spajale Graba s argeadskim prijestolom.

U tim uvjetima, dok izbija novi rat između Makedonaca i Ilira godine 345/44, a Filip širi sukob do Dardanije, prirodno je da ilirski protivnik dolazi iz drugog područja i drugog éthnosa, a ne iz Grabovoga. Grabo II, ako je još na životu, i njegov narod poštuju uvjete mira zaključenog godine 356. Oni ne sudjeluju u borbi, za razliku od onoga što se dogodilo deset godina kasnije, 335. godine, kad se pobunio Klit, Bardilejev sin. Mislim stoga da ilirsku kraljevsku vlast koju je obnašao Bardilej, potom Grabo II, pa Pleurija – Pleurat godine 345/44, valja shvatiti kao kraljevsku vlast koja seli od jednog do drugog éthnosa, sve dalje od gornje Makedonije, kako Bardilej i Grabo II. trpe poraze i njihov narod dolazi pod neku vrstu makedonskog protektorata, čak i ako nema prave okupacije teritorija koje Filip napušta nakon što ih je poharao. Baklju otpora protiv makedonskog napredovanja uvijek preuzima neki vladar ilirskog éthnosa koji je još nezavisan. Jesu li Grabo II. i potom Pleurija – Pleurat mogli okupiti sve ilirske narode koji su još bili slobodni od makedonskog tutorstva? Dokumentacija ne omogućava da se na to sa sigurnošću odgovori, no vjerojatno je da porast makedonske prijetnje malo pomalo potiče ilirska éthne da se ujedine radi zaustavljanja protivnika. Svaki put treba odrediti novog vođu koji upravlja zajedničkom vojskom.

Ovome opisu situacije u Iliriji valja dodati da nakon ilirskog rata 345/44. godine

Filip pojačava pritisak na južnu Iliriju, i to naročito na Dasaretidu, uzimajući na uštrb kraljevstva svojega šurjaka Aleksandra Mološanina – kojega sàm postavlja na prijestol Eakovića i kojemu vraća elejske kolonije s juga Tesprotije u susjedstvu Kasope – pokrajine i et Ime Paraveja, Timfeja, Oresta i Atintana. Dasaretida nije u dodiru s Makedonijom samo svojom istočnom granicom, nego i cijelim svojim južnim bokom. Prirodno je daše Dasareti ne mogu pokrenuti protiv Filipa II. dokle god on živi.

Ubojstvo argeadskog kralja koji je od 359. godine izvanredno povećao moć makedonskog kraljevstva koje je objedinio, neizbježno je vratilo nadu u neovisnost ilirskim étlme koja su potpala pod skrbništvo od 359, 356, ili tek 345. godine, kao što je i Grcima, posebice Tebancima, dalo primisao o zbacivanju makedonske vlasti ( 146). To je novi vid događaja iz 335. godine. Ovaj put je riječ o pobuni, a to potvrđuju svi stari izvori. Arijan (147) kazuje da su Aleksandru, dok je stupao na Agrijance i Peoncc, “stigli glasnici i dojavili mu da se pobunio Klit, Bardilejev sin, i da mu se pridružio Glaukija, kralj Taulanata”. Justin (148) je neodređeniji, ali ipak spominje “pobunu mnogo naroda” (multas gentes rebellantes), kao i Diodor ( 149). Ovoga puta rat nije rođen na granicama makedonskog protektorata nego u samom njegovom srcu, u Dasaretidi, na samim vratima Orestide, ako za lokalizaciju Pelija želimo slijediti mišljenje N. G. L. Hammonda (150). Klit, Bardilejev sin, staje na čelo široke pobune protiv Aleksandra. Hammond predlaže daše toga Klita smatra unukom Bardileja koji je 359. godine pobijedio Perdiku II. i umro malo nakon toga u dobi više od devedeset godina. Ništa ne potvrđuje takav generacijski jaz i ništa ne omogućava da doznamo Klitovu starost 335. godine. Mogao je imati šezdeset ili sedamdeset godina i u tom slučaju biti sin Bardileja I. Tada bi mogao biti poglavar éthnosa Dasareta (mada Hammond ustraje u tome da ga smatra Dardanccm, donekle udalečenim u Peliju). U tom bi slučaju bio na čelu Dasareta od smrti svojega oca, ali pod vlašću Makedonca Filipa II. Valja ipak primijetiti da se izraz “kralj Ilira” nikad ne pojavljuje uz Klita, dok se rabio za Graba II, a potom za Pleuriju – Pleurata, nakon nestanka Bardileja I.

Vrlo je zanimljivo što Arijan uz Klita spominje i drugog kralja u Iliriji, Glaukiju, kralja Taulanata. To je potvrda da u Iliriji postoji više éthne, od kojih svako ima vlastiti ustroj, kao u Epiru i Gornjoj Makedoniji prije Filipa. Taulanti imaju kralja, ostali zacijelo također, a ne može se isključiti da su neka abaslleutoi, kao što je to bilo u Trakiji, Haoniji i kod Tesproćana. U operacijama kod Pelija godine 335. kralj Klit, Bardilejev sin, Dasaret, zapovijeda svojom vojskom i čini se da se ravnopravno odnosi prema Glaukiji, kralju Taulanata. Diodor (151) priznaje ovoga potonjeg kao kralja Ilira, premda je prije toga, a jamačno i istodobno, bio kraljem Taulanata, nakon što je nestao Klit. Vjerojatno je dakle da su i Klita Iliri smatrali

svojim vođom, svojim kraljem. No protivno mišljenju F. Papazoglu (152), Klit može biti “kralj Ilira” ne zato što je Bardilejev nasljednik, jer ni Grabo II, ni Plcurija – Pleurat nisu imali veza s tom lozom, nego zato što je stao na čelo ustanka i što su mu Iliri priznavali ulogu vođe u sukobu s Aleksandrom.

Klit

Arijanovo kazivanje o Klitovom ustanku i ratu protiv Aleksandra godine 335, zaslužuje našu pozornost. Najprije, jasno je daje pobuna Klitovo djelo. On je sa svojim narodom bio podrvrgnut vlasti Filipa Makedonskog od poraza svojega oca Bardile ja 359. godine. Pridružuje mu se Glaukija, kralj Taulanata, ali on je kralj étlinosa koji nije pogodilo makedonsko napredovanje prema sjeverozapadu. Vidjeli smo da su Taulanti blizu kolonije Epidamna – Dirahija, da su smješteni između rijeka Škumbi i Mati u predjelu današnje Tirane i njezinog zaleđa (153). Popis Ilira povezanih s Klitovom pobunom može biti veći, ali Arijan je zadržao samo ime Glaukije, kao glavnog Klitovog partnera.

Klit se najprije uspio dočepati Pelija, koji je zacijelo držala makedonska posada jer je to bila “najbolje utvrđena točka u zemlji”, na desnoj obali Eordaika (Dcvoll), u blizini današnjeg grada Bilishta, istočno od ΚοΓςε, sasvim blizu današnje albansko-grčke granice, koja je u antici također bila granica između Orestide i Dasaretide, između Ilirije i gornje Makedonije. Zauzimanje Pelija izravna je prijetnja Gornjoj Makedoniji koja je u opasnosti daje osvoji Klitova vojska pojačana trupama što ih predvodi Glaukija. Čim je stigao, Aleksandar postavlja opsadu oko grada i prije dolaska znatnih snaga pod Glaukijinim vodstvom uspijeva zatvoriti Klitove trupe izgradnjom utvrđenog opkopa. I ako ne slijedimo podrobno priču o operacijama (posebice uspjeli Filotin pokušaj da s ravnice ΚοΓςε dopremi opskrbu, unatoč Glaukijinim pokušajima da ga u tome spriječi), zanimljivo je pokazati točne podatke koje navodi Arijan o organizaciji ilirske vojske: “gomila konjanika, kopljanici, praćkaši i hopliti ne u zanemarivom broju”. To je vojska čija je oprema vrlo slična opremi protivnika. Ako su 385. godine Iliri primili pet stotina hoplitskih oprema što ih je poslao Dionizije Sirakuški i povjerili ih svojim najboljim borcima, pola stoljeća kasnije usvojili su tu panopliju i rapolažu falangom koja se ne može mjeriti s makedonskom, ali čijih se manevara Aleksandar ipak boji. Na koncu su Klitove i Glaukijine trupe dopustile da ih iznenadi makedonski noćni napad koji je Ilirima prouzročio goleme gubitke, a preživjeli su pobjegli prema zapadu dok su ih gonile Aleksandrove trupe “do taulanskih planina”, precizira Arijan (I, 6, 10), onih koje Hammond smješta vjerojatno blizu Elbasana, na srednjem toku Škumbija. Arijan dodaje: “Klit se najprije bijaše sklo-

nio u grad (Pelij); zapalio ga je i pobjegao Glaukiji, k Taulaniima”. Hammond završava članak dodajući: “They decided tu submit to Alexander”. Treba reći da Arijan ništa takvo ne spominje. Jednostavno se od tog Klitovog poraza i požara u Peliju više ne govori o Ilirima, nego se stari povjesničari više bave prenošenjem događaja s Aleksandrovog pohoda u Egipat i u Aziju. Vjerojatno je da su za Antipatrovog regentstva Dasareti ponovno pod makedonskom vlašću, a obnovljeni Pelij ostaje pogranični grad, na ulazu u Makedoniju (154). Klit je, na neki način, kralj u egzilu koji se sklonio kod Glaukije, kod Taulanata. Ništa nam ne omogućava da saznamo koliko je trajao Klitov boravak na Glaukijinom dvoru, vrijeme njegove smrti ni kada je Glaukija zamijenio Klita kao vođa Ilira, kao kralj Ilira, ma koliko taj naslov imao stvarni smisao.

Tijekom pohoda Aleksandra Velikog u Aziju, Iliri više ne uznemiravaju Makedoniju. Aleksandar je sa sobom poveo neke Ilire, budući da Kvint Kurcije navodi “pet tisuća Ilira, Tračana i Tribaia” u toj vojsci (155). Vjerojatno se radi o Ilirima s istoka, onima koji su pod makedonskom vlašću od 359, 356. i 354. godine, ili tek od pelijskoga rata 335. godine. Neki od tih Ilira igrali su značajnu ulogu uz osvajača, kao “Ilir Piton, postavljen na čelo Velike Medije” (156). Unutrašnji poslovi Ilirije nedvojbeno su teški tijekom toga razdoblja. Ne zna se ništa o keltskom napredovanju s Dunava, no vrlo je vjerojatno da je sve jači pritisak na Ilire na sjeveru i istoku, posebice kod Dardanaca. S druge strane, unutrašnje svađe tjeraju Ilire da šalju poklisare Aleksandru, jamačno zato da rješava interne sukobe. Diodor ističe da u poslanstvo dolaze predstavnici grčkih gradova, Makedonci, “Iliri i mnogo onih koji žive uz Jadransko more” (157). To znači da se ilirska poslanstva ne odnose samo na stanovništvo u unutrašnjosti, nego i na zapadne Ilire, što bi se lako moglo primijeniti posebice na Taulante.

Nakon smrti Aleksandra Velikog, neki su Iliri, kao i neki Tračani, pristupili anti-makedonskom savezu koji se formirao oko Atenjana godine 323. No za Diodora (158) je to odabrao samo mali broj “zbog mržnje prema Makedoncima”. Tko su oni bili? Ako je riječ doista o manjini, ne može biti govora o skupinama Ilira u jednom kraljevstvu, nego prije o nezavisnom éihnosu. Isto tako među atenskim saveznicima Diodor otkriva nazočnost Mološana vjernih Aribi, zacijelo kralju izgnanom godine 343. kojega je zamijenio Aleksandar Mološanin, a navodno ga je pozvala natrag Olimpijada, no čija se vlast, izgleda, nije protezala na sve Mološane, a još manje na sve Epirane ( 159).

Glaukija

Taj kralj Taulanata, nazočan uz Klita pod Pelijem 335. godine u ratu protiv Aleksandra, a čija se vojna snaga čini jednakom snazi dasaretskog kralja, prihvatio je Klita nakon poraza i igrao aktivnu ulogu sve do konca IV. stoljeća, tako da ga se često smatralo gotovo novim osnivačem ilirske države, nakon velike epohe Bardileja I, početkom istoga stoljeća. Vidjeli smo da u zamisli o kontinuitetu od Bardileja I. do Glaukije ima nečega maštovitog. A stvarna je, čini se, zapravo pojava snažnog kraljevstva koje je okupio Bardilej I. i koje je nakon 359. godine jako oslabilo. Naziv “kralj Ilira” primijenjen na Graba 11. i Pleuriju – Pleurata odnosi se na kraljeve koji dolaze iz različitih éthne cjelokupnog ilirskog naroda. Klit, Bardilejev sin, pobunio se protiv makedonskog skrbništva godine 335. i dobio značajnu pomoć Glaukije, taulantskoga kralja, prije no što će se k njemu uteći nakon poraza i požara Peli ja.

Ništa se ne zna o Glaukijinom djelovanju nakon 335. pa do 317. godine kad prima m ladog Pira, Eakidovog sina. Dječak je imao dvije godine i nije mogao ostati u Epiru nakon smjenjivanja svojeg oca “zajedničkom odlukom” Epirana, kako to kaže Diodor. Mali Pir odveden je kralju Taulanata koji je blizu sjeverne granice Epira, što pokazuje učestalost odnosa između epirske i ilirske zemlje. Ne znači ići u tuđinu ako se krene od Pasarona ili iz Dodone u zemlju Taulanata i ta opaska jasno pokazuje posredničku ulogu koju Epir može igrati između Grčke i Ilirije. Epirani održavaju dobre odnose kako na jugu tako i na sjeveru, što potvrđuje i Glaukijin brak, jer je malog Pira prihvatila Beroja, Eakovićka princeza udana za Glaukiju (160). Neposredna posljedica toga prihvaćanja koje bi ojačalo veze između Ilirije i Epira ako se dijete jednog dana popne na prijestol Eakovića, bili su napeti odnosi Glaukije s Makedonijom, tada u rukama Kasandra, Antipatrovog sina. Kao što primjećuje P. Lévèque (161): “Izvjesno je da Glaukiju na tu odluku nije mogla natjerati samo snaga obiteljskih veza, pa ni suosjećanje s djetetom bez obrane i bez pomoći… Njemu je Makedonija prirodni neprijatelj. Prihvaćajući Pira uveo je u svoju igru važan adut protiv Kasandra”.

Glaukija je držao Pira uza se tijekom deset godina, i čak ga je usvojio kao jednog od svojih sinova prije no što će ga ustoličiti na očevom prijestolu godine 307, odbivši Kasandrov prijedlog da mu isplati dvije stotine talenata ako mu izruči dijete.

Sukob između Glaukije i Kasandra postaje izravniji 314. godine. Kasandar je najprije poslao u Epir epimeleta Likiska koji zemlju stavlja u veliku ovisnost o Makedoncima, nedvojbeno na isti način kao što su to učinili Filip II. i Aleksandar s istočnom Ilirijom kako bi osigurali da ostane pitoma. Nakon intervencije u

Akamaniji, Kasandar je, prošavši Leukadom i Apolonijom, odnio pobjedu protiv Glaukije i nametnuo mu sporazum o neutralnosti. Ne samo da je Apolonija osvojena, nego je Kasandar uspostavio posadu u Epidamnu (162).

No Glaukija nije dugo poštovao mir povoljan za Makedonce. Diodor (163) izvješćuje da je sljedeće godine Akrotat, sin spartanskoga kralja Kleomena, pošavši u Akragant na Siciliji, nakon što su ga vjetrovi otjerali u Jadransko more, morao pristati na teritoriju Apolonije i našao da ju opsjeda Glaukija, “kralj Ilira”. Uspio je nagovoriti Glaukiju da podigne opsadu i utanači nagodbu s Apolonjanima. Jesu li stanovnici grčke kolonije gajili nepovjerenje prema ilirskom kralju? Valja podsjetiti da je prethodne godine Kasandar zauzeo grad i Diodor ( 164) potom potvrđuje da je u gradu ostala makedonska posada, tako da se mora pomisliti kako je u vrijeme intervencije Akrotata spartanskog Glaukija ustvari opsjedao garnizon vojnika na Kasandrovoj plaći. Nije mogao privesti kraju svoju operaciju, no malo potom korkirska je intervencija uspjela istjerati Kasandrovu posadu, kako iz Epidamna, tako i iz Apolonije. Na zapadu nitko nije želio da se makedonska nazočnost trajno ustali na jadranskoj obali, režući tako balkanski poluotok s istoka na zapad. Ilir Glaukija htio je otjerati Kasandra iz Ilirije koja je postala veza između Makedonije i velikih luka na jadranskoj obali, što je pretpostavljalo da Makedonija drži veliki dio Ilirije: Atintaniju, Desaretidu, dolinu rijeke Škumbi, odnosno zemlju Partina, a za područje Epidamna čak i zemlju samog Glaukije. No Korkirani nisu ništa više nego Glaukija željeli da se Kasandar trajno učvrsti u jadranskim lukama. To objašnjava stvarnu suglasnost između Glaukijinih i korkirskih interesa. Treba podsjetiti da Korkirani i Taulanti već imaju staru navadu surađivanja, jer se to već dogodilo u građanskom ratu koji je prethodio peloponeskom, prije 433. godine.

Kad su Apolonija i Epidamno oslobođeni makedonskih posada, Korkirani ostavljaju Apoloniju da bude nezavisna, dok je Epidamno predan Glaukiji, “kralju Ilira”. Različita sudbina dvaju gradova dobar je pokazatelj teritorijalnog širenja Glaukijinog kraljevstva. Zemlje njegovog naroda okružuju Epidamno – Dirahij, ali prema jugu Glaukija zacijelo nije prešao Škumbi pa mu se dakle ne može povjeriti Apolonija na obali Aoja. Zbog toga Apolonija zadržava svoju nezavisnost. No ta situacija nije potrajala: od 312. godine Kasandar dolazi u Epir i ponovno opsjeda Apoloniju jer je grad istjerao njegove vojnike i predao se Ilirima, kaže Diodor (165). To jasno pokazuje da je Kasandar vrlo brzo napredovao prema jugu i približio se granici s Haonijom kako bi kontrolirao južnu Iliriju. Kasandar trpi težak poraz pod zidinama Apolonije kojoj su pohrlili upomoć svi saveznici, zasigurno Glaukijini Iliri, ali vjerojatno i Korkirani. Nakon povlačenja Kasandra koji se bojao dolaska zime (312/311), Korkirani napokon istjeruju Kasandrovu posadu s

otoka Leukade. Time je završila makedonska intervencija u tim krajevima južne Ilirije, na koje sc, naprotiv, može širiti Glaukijina vlast.

Kažimo naprosto da otprilike u isto vrijeme druga zbivanja zahvaćaju krajeve sjevernije od Ilirije, jer Justin čak želi uspostaviti vezu između Kasandrovog povratka u Apoloniju i preseljenja dvadeset tisuća Autarijata (166), što F. Papazoglu s razlogom odbacuje. Tek nakon što gaje godine 310. Audolcont, pcon-ski kralj, pozvao upomoć, Kasandar intervenira da spasi Peoniju od navale Autarijata istjeranih iz svoje zemlje koja je, prema Justinu, bila preplavljena žabama i štakorima. On ih konačno smješta pored planine Orbel, na granici između Makedonije i Trakije, istočno od Strimona. Treba li u tome vidjeti posredne posljedice kretanja Kelta prema jugu? To je jamačno preuranjeno, ali nije nemoguće daje prvi galski napad pomogao Autarijatima da sc pokrenu. Što se tiče Apijanovc verzije (168) koja u toj navali štakora i žaba vidi Apolonovu osvetu prema Autarijatima koji su navodno zajedno s Keltima opljačkali delfsko svetište, ona je zacijelo stavljanje događaja iz 279. prije onih 310. godine, osim ako neka druga migracija nije povukla dijelove Autarijata u 111. stoljeću.

Kasandrovo slabljenje objašnjava se širenjem Glaukijinog kraljevstva. On dovršava svoje djelo godine 307, kad svojega štićenika, mladog Pira, uspijeva postaviti na prijcstol Eakovića. Za ilirskoga kralja to je bilo osiguranje da ima vjernog saveznika na južnom boku, kako bi mogao odgovoriti na svaku novu Kasandrovu inctrvenciju. Iste godine Demetri je, sin Antigona Jednookog, dolazi u Grčku, posebice u Atenu. Je li on potaknuo Glaukiju da postavi Pira na vlast u Epiru? To je dvojbeno, ali istina je da sc na Herinim svečanostima 303. godine Demetrije ženi Dejdamijom, Pirovom starijom sestrom, što osigurava Poliorketovu podršku protiv Kasandrove Makedonije, ako sc ukaže potreba. To Pirovo kraljc-vanjc traje samo pet godina. Godine 302, kad mu je bilo sedamnaest godina, Pir napušta svoje kraljevstvo da prisustvuje vjenčanju jednog od Glaukijinih sinova s kojim je odrastao, a “Mološani otjeraše njegove prijatelje, opljačkaše njegovo blago i predaše se Neoptolcmu” (169). Čini se da Pir nije mogao ponovno računati na svojega zaštitnika Glaukiju kako bi se suočio s tim obratom sudbine. P. Lévèque to objašnjava intervencijom Kleonima, brata Akrotata spartanskoga: “Čini se da mu ni sam Glaukija, koji je dotad igrao tako veliku ulogu u njegovom životu, nije bio u stanju pomoći. Pod pritiskom Kleonima, izgleda daje tada izgubio Epidamno i Apoloniju”. Premda je Diodor jasno potvrdio Klconimovu intervenciju u Korkiri (171), ništa ne kaže o velikim ilirskim lukama. Svrgavanje Pira koji s Demetrijem odlazi u Aziju i bitku kod Ipsa, poraz je za Glaukiju čije sc kraljevanje produžuje barem od 335. do posljednjih godina IV. stoljeća. On je zasigurno stvorio moćno kraljevstvo, mnogo zapadnije od kraljevstva Bardile ja I. početkom IV. stoljeća.

Zaštita koju je davao mladom Piru mogla je biti vješta politička računica, u nadi da će na zapadu izgraditi zajednički front protiv makedonskih rovarenja, koji bi vodio ilirski kralj. Stvarnost se pokazala drugačijom, zbog Pirovoga vojnog i diplomatskog talenta. On se vratio na vlast u Epiru od 297. godine, nakon boravka u Alcksandriji, koji mu je pribavio podršku lagidskoga kralja.

Ilirija poslije Glaukije

Stari su autori prenijeli malo obavijesti o ustroju Ilirije početkom 111. stoljeća. Plutarh ( 172) daje neke pokazatelje u povodu višestrukih Pirovih vjenčanja. Nakon smrti Antigone, kćeri Bcrenikc udane za Ptolemcja Sotera, i majke Ptolcmeja Epirskoga, Pir se oženio Lanasom, Agatoklovom kćeri koja mu je u miraz donijela Korkiru i dala sina Aleksandra, budućega Aleksandra 11. epirskog (vjenčanje je datirano u 295.), potom, prije 292. godine, Birsenom, kćeri Bardilcja ilirskoga (Plutarh tome imenu daje dva /) koja mu je rodila trećeg sina, Helena, prije no što se vjenčao još i s kćeri kralja Audolconta peonskoga.

Taj kralj Bardilej, čije se savezništvo Piru čini poželjno, zacijelo je potomak Bardileja I, čiji su éthnos sigurno Dasareti, a vjerojatno sin Klita koji je bio Glaukijin saveznik 335. godine. Plutarh mu daje naslov “kralj Ilira”, kao i njegovomu slavnom imenjaku i, barem prešutno, kao ocu Klitu. Razumljiv je Pirov interes za približavanje Dasarctima, s one strane Atintanije.

Naime, od 295. godine Pir je uspio znatno povećati kraljevstvo prema sjeveroistoku, prilikom svađa u kojima su se suprotstavljala dva Kasandrova sina. Jedan od njih, Aleksandar, obratio se Piru kako bi učvrstio svoj položaj pred pretenzijama brata Antipatra da vlada sam. Pir je žurno odgovorio na poziv, ali najprije traži da Aleksandar prizna otcjcpljenjc – moglo bi se reći vraćanje Epiru – pokrajina Paravejc i Timfejc koje je godine 343. Aleksandar Mološanin prepustio svome šurjaku Filipu II. Tomu se zacijelo pridodaje otcjepljenje Atintanije i Atamani je, no ovdje je zanimljiva samo prva. Sada je jasnija korist od braka s Birsenom, kćeri Bardileja II, Dasareta, kralja Ilira. Pir za svoj račun preuzima makedonsku politiku širenja iz prethodnih šezdeset godina. “Barbarski” brak koji je uslijedio sa kćeri Peonca Audolconta još više osnažuje politiku prodiranja na sjeverozapadni bok Makedonije. Postupno Pir stvara pregradu između Makedonije i južne Ilirije i izolira ih jednu od druge (173). To znači da je Bardilej II, čak i ako mu Plutarh dodjeljuje naslov kralja Ilira, vladar čiji je utjecaj poprilično smanjen. Naime, poslije Kasandrove smrti slabljenje Makedonije vratilo je stanovitu autonomiju Dasaretidi i sjevernim krajevima Ilirije. No ni u čemu nije dostigao Glaukijinu moć i, čim je postao nezavisan, morao je potražiti savez s Pirom i njegovu pomoć, zamjenjujući

makedonsko skrbništvo epirskim.

Ako ne znamo ništa drugo o Bardile ju 11, osim opaske u povodu vjenčanja njegove kćeri s Pirom, korisno je, naprotiv, pratiti djelovanje eakidskoga kralja. Čak i prije toga vjenčanja, Demetrije Poliorket se uspio dočepati Makedonije i za Pira predstavlja suparnika opasnog na drugi način nego što su to bila Kasandrova djeca. Svrha okruživan ja zapadnog boka Makedonije savezom s Dasaretima, a potom s Peoncima, jačanje je epirskog položaja. Demetrije osvaja prvi poen uzevši Korkiru putem braka s Lanasom godine 290, no sljedeće godine Pir uništava makedonsku vojsku pod Pantauhovim zapovjedništvom. Pohod iz godine 288. završava Demetrijevim bijegom i proglašenjem Pira makedonskim kraljem (Plutarh, Pirov život, 11, 6), zahvaljujući okupljanju vojske koja je nedvojbeno dobrim dijelom sastavljena od ljudi iz gornje Makedonije. Nedugo potom Pir mora prepustiti Lizimahu, koji se smjestio u Trakiji, istočni dio Makedonije, zasigurno cijelo područje istočno od Aksija, no zadržava središte makedonske države. Postavši tesalskim kraljem 287. godine, Pir se dvije godine kasnije sukobljava s Lizimahom koji od njega preuzima Makedoniju i Tesali ju i svodi ga na Epir, ali Veliki Epir.

Pir je, u stvari, intervenirao i u Iliriji, nakon što je proširio kraljevstvo na istok i sjeveroistok pripajanjem Paraveje, Timfeje i Atintanije, a na jugu i jugoistoku preuzimanjem Atamani je, Amfilohije i Ambrakije koja mu je postala sjedištem, te skrbništvom nad Akamanijom, prije no što će godine 281. preuzeti Korkiru. Njegova djelovanja u Italiji nije lako datirati. Može se zamisliti da je čekao kraj makedonske pustolovine da se okrene prema sjeveru, no skloniji sam vjerovati da su se pohodi u Iliriju odigrali ranije i da su uključeni u cjelokupni naum koji je išao za tim da poboljša Pirove izglede protiv Demetrija, makedonskoga kralja. P. Lévèque (174) je prikupio razne tekstove koji govore o tim akcijama kralja Pira u Iliriji. Jedino je teško točno odrediti gdje su smještene te operacije u južnoj Iliriji. Valja se također upitati o motivima za te intervencije, čak i ako zahvalnost nije učinkovit element u međunarodnim odnosima. Čini se da zaštita koju je uživao tijekom deset godina djetinjstva nije spriječila Pira da se uplete u taulantske poslove, kao ni u one drugih zapadnih Ilira. Treba li pretpostaviti da su nakon Glaukijine smrti uslijedile obiteljske svađe i daje Pir intervenirao u obrani interesa jednog ili drugoga Glaukijinog sina, s kojima je odrastao? Ako takva razmatranja mogu doći u obzir, postoji bojazan da su poslužila samo kao izgovor za Pirovu intervenciju u južnoj Iliriji.

Najprije valja procijeniti da kontrola nad Atintanijom od 295. godine stavlja Pira u izravan dodir s teritorijem Apolonije, u vrijeme kad Bilioni još nisu uspostavili vlastitu organizaciju nakon što su napustili atintansku zajednicu. Preuzimanjem Apolonije, koja prelazi iz Glaukijinog u Pirovo skrbništvo, i save-

zom s Dasaretom Bardilejem II, Pir dotiče teritorij Partina u dolini rijeke Škumbi i preko te doline stiže do područja Taulanata. Ako postoji sukob, on se stvara radi kontroliranja područja Škumbija i dalje prema sjeveru. Justin se ograničava da vrlo kratko sažme: “U ratovima protiv Ilira, Sicilaca, Rimljana, Kartažana, nikada nije bio poražen, a čak je najčešće bio pobjednik”. Apijan (176) opisuje Agronovo kraljevstvo u vrijeme prvog ilirskog rata godine 230: “Agron je bijaše kralj onoga dijela Ilirije smještenog na Jonskom zaljevu koji nekoć posjedovahu Pir i njegovi nasljednici”. To je potvrda da se područje eakidskih kraljeva širilo, u Iliriji počam od Pira, i da je osvojeno zadržano u epirskom posjedu do pada kraljevske vlasti oko 232. godine. No to ne omogućava da se odredi opseg ekspanzije prema sjeveru. Vlast nad Apolonijom potvrđuje odlomak Plinija Starijeg (177) koji Piru pripisuje utopijski naum da položi most od Hidrunta do Apolonije, što pretpostavlja da Pir drži Apoloniju. Dion Kasi je (178) daje zanimljive podatke kad piše: “Etolci koji tada bijahu vrlo moćni, Filip Makedonski (možda Aleksandar, sin Kasandrov, prije nego Filip njegov brat) i dinasti u Iliriku služili su Piru”. Ovdje je važno primijetiti izraz u pluralu: ilirski dinasti, što svjedoči da se Pir nije morao boriti protiv jedinstvene države koju je vodio jedan Glaukijin sin ili Bardilej 11, Dasaret. Suočen je s nizom kraljeva koje je jednog za drugim učinio svojim slugama, bilo da su oni kraljevi Partina, Dasareta, Taulanata, itd.

Najbogatiji obavijestima je Frontinov tekst (179), koji navodi daje Pir, kralj Epirana, htio zauzeti glavni grad jednog ilirskog éthnosa, njegovo središte (ono što Frontin naziva civitas). U žarkoj želji da uspije, on napada druga mjesta (urbes, -termin je namjerno različit, no može se činiti neprikladnim, Tit Livije radije rabi castellum ili oppidum -), a žitelji glavnog mjesta uzdajući se u zidine svoje civitas, hrle pomoći drugim utvrdama. Pir tada poziva natrag svoje trupe i lako zauzima civitas u kojoj nema branitelja. Opis je precizan i dobro se vidi organizacija teritorija toga éthnosa s njegovim glavnim središtem i nizom sekundarnih središta, možda samo utvrda koje okružuju njihovo područje. N. G. L. Hammond (180) iz toga želi izvući zaključak da je Pir napao Skodru, jer već ima Taulante na svojoj strani.To uopće nije izvjesno, jer se strategija koju koristi Pir mogla jednako dobro primijeniti na osvajanje teritorija Partina kao i Taulanata ili bilo kojeg drugog ilirskog éthnosa.

Kako bi se odredio razmjer epirskog napredovanja prema sjeveru, treba postaviti pitanje o položaju Epidamna – Dirahija u Pirovo vrijeme. Je li taj grad dijelio sudbinu Apolonije, što nije nemoguće, ako se prihvati da su Taulanti dio južne Ilirije koju je Pir pripojio? Radije bih povjerovao da epirsko širenje uopće nije prešlo dolinu rijeke Škumbi, a kontroliranje toga područja omogućavalo je da se drže glavni putovi koji su povezivali Jadran i Makedoniju, bilo obalama Ohridskog

jezera, bilo južnije Dasaretidom i Atintanijom. Naravno, takvo ograničavanje ne isključuje epirske upade na sjever, k Taulanatima, ali bez potpunog priključivanja taulantskog teritorija eakidskom kraljevstvu. Do tog zaključka može dovesti kovanje novca kralja Monunija,(Sl. 5-7) za kojega se zna da je vladao oko 280. godine, dakle za Pirovog života, i čiji novac nosi ime Dirahija u skraćenom obliku: DYPPA, DY/P, D/YP, DY. Uska veza koja izgleda postoji između toga kralja i grada Epidamna – Dirahija može značiti da je veliki lučki grad pod vlašću toga vladara, a ne njegovog suvremenika Pira. No proučavanje novca može dovesti i do drugog rješenja.

Sve u svemu, razdoblje od nestanka Glaukije nakon 302. godine pa do pojave kralja Monunija daje tek malo obavijesti o životu u Iliriji i njezinom ustrojstvu. Jedini kralj Ilira, Bardilej II, pojavljuje se samo prigodno, u povodu vjenčanja svoje kćeri Birsene s Pirom. Jedini važni događaji su oni u kojima je Pir glavni sudionik. Eakidski kralj smatra Iliriju dodatnom snagom u borbi za slabljenje Makedonije, opasnom u vrijeme Demetri ja Poliorketa, nakratko osvojenom, potom prepuštenom Lizimahu. Ilirski dinasti su u službi Pira, nasuprot njega ne stoji jedinstvena država, što pogoduje njegovom napredovanju prema sjeveru, nedvojbeno do rijeke Škumbi.

Kralj Monunije pojavljuje se samo jednom u literarnoj predaji, u Prologu Pompeja Troga (181) koji spominje “rat što je Ptolemej Keraun vodio u Makedoniji s Monunijem Ilirom i Ptolemejem, Lizimahovim sinom” koji se može smjestiti samo u 280. godinu, prije prvoga vala keltskog naleta što je zbrisao makedonsku vojsku i ubio Lagidovog sina (kraj 280. ili početak 279). Za upoznavanje Monunija raspolažemo dakle samo tom opaskom i novcem koji se kovao u njegovo ime s kraticom grada Dirahija. (SI. 5-7) Očevidno je to premalo da ga se precizno smjesti. Nasreću, F. Papazoglu je podsjetila da u Berlinskom muzeju postoji kaciga nađena na obalama Ohridskog jezera, s natpisom ΒΑΣΙΛΕΩΣ MONOYNIOY (182). Je li riječ o osobnoj Monunijevoj kacigi ili, kao što je mislio Wiegand, o kacigi nekog od njegovih vojnika? To nije moguće reći, no zacijelo je dvojbeno da bi svaka kaciga njegovih vojnika nosila takav natpis izrađen ubadanjem.

Monunijev novac također zaslužuje nešto pozornosti prije no što se izjasnimo o pripadnosti toga vladara ovoj ili onoj etničkoj skupini. Dobro bi bilo najprije otkloniti prijedlog H. Ceke (183) koji je Monunijevu izradu novca htio smjestiti u Dirahij 350. godine i toga kralja smatrati Glaukijinim pretečom, a ne nasljednikom. Naravno, taj prijedlog pretpostavlja postojanje dvaju kraljeva imenom Monunije, jednoga oko 350, a drugoga 280. godine, sukladno svjedočanstvu Pompeja Troga. Sada smo se vratili na postojanje jednoga kralja (184). Među novcem kralja Monunija su:

–    jedna tetradrahma makedonskog tipa (SI. 5): na aversu, Aleksandrova glava nadesno s Heraklovom lavljom kožom; na reversu, Zeus sjedi držeći orla i žezlo, s legendom ΒΑΣΙΛΕΩΣ MONOYNIOY. Čini se da taj tip pokazuje želju kralja Monunija da se uvrsti među diadohe, kao pretendent na gospodarenje cijelom Makedonijom, ili njezinim dijelom možda u povodu svojega sukoba s Ptolemejem Keraunom

–    Monunijeve tridrahme ili stateri koji preuzimaju tradicionalni tip statera iz Dirahija i Apolonije (SI. 6 i 7): na aversu krava stoji nadesno, okrećući glavu da poliže tele koje doji, često s gubicom vepra iznad krave; na reversu, cvjetni motiv koji simbolizira možda Alkinojeve vrtove s etnikom ΔΥΡΡΑ ili ΔΥΡ i ponekad vrškom koplja i buzdovanom, dok je ime novčarskog dužnosnika zamijenjeno oznakom ΒΑΣΙΛΕΩΣ MONOYNIOY. Postoji niz inačica, s kravom nalijevo, sa ili bez buzdovana i vrška koplja i s etnikom ΔΥΡΡΑ, ΔΥ/Ρ, Δ/ΥΡ, ΔΥ, ili bez ikakve oznake grada Dirahija. U još neobjavljenoj ostavi novca, nađenoj u Cakranu, na desnoj obali Aoja, dvadesetak kilometara od Apolonije, među gotovo dvije stotine kovanica četrdeset je Monunijevih, a one su različitih tipova kakvi su već spomenuti.

O. Picard je nedavno usporedio novac iz Olinta i Tasa na kojemu je etnik zamijenjen imenom Sparadoka, brata odriskoga kralja Sitalka i oca njegovog nasljednika Scuta (185) i novac kralja Monunija dirahijskog tipa. Dugo se vjerovalo daje kovanje Monunijevih statera znak daje kralj doista zauzeo grad. “No – piše Picard (186) – ništa ne upućuje na pretpostavku daje Sparadok ikada bio gospodar Olinta, a po našim obavijestima isključeno je da je ikada osvojio Tas. Drugim riječima, usporedba između Sparadokovog i Monunijevog kovanja novca navodi na dvojbu

0    shemi po kojoj preuzimanje određenog monetarnog tipa pretpostavlja vojno osvajanje i nastojanje da se jedan tip zamijeni drugim”. Za njega ta želja za preuzimanjem monetarnog tipa velikog trgovačkog grada kakav je bio Dirahij ima poli-tičko-gospodarske razloge. “Ako se preuzme monetami tip određenog novca, do te mjere da je moguća zbrka, to se nedvojbeno čini zato da se iskoristi kvazi-identitet

1    moguća zbrka, kako bi se, barem djelomice, nove kovanice uključile u optjecaj novca koji se oponaša”. I vrlo oprezno zaključuje: “Stoga se pitam – no to je samo hipoteza – ne bi li se preuzimanje tipa novca kolonijskih gradova moglo objasniti odlukom vladara iz unutrašnjosti da produže korisnu monetu, koja je, štoviše, na tome području postala neophodna u razmjeni, čak i ako ju je napustio grad koji ju je stvorio”.

Ta oprezna analiza stručnjaka djeluje vrlo uvjerljivo, tako da dovodi u pitanje preuzetu predodžbu da Monunijevo kovanje novca jasno pokazuje kako je on bio gospodar Dirahija. Moglo je biti i drugačije i Monunije je mogao kovati novac da

dak3a razmjenu svojemu kraljevstvu. a da uopće ne posjeduje lučki grad. Valja priznali da ai povjesničari dosai anali petiero mukeda usklade razvoj epirske sile pod Pii ον an kraljcvanjem i Mònunijcxo picuzanstije Dirahija. Rješenje je inolio bili u ograničavanjj epirskog napredovanja duž doline rijeke Škumfci. lb se pak hljclo prevalili da je Monunijc iskoristio Paov odlazak u Italija od 220. godine, kako bi nanizao epirske posjede u jjžnoj Hiri j. ukljuovo i Dirahij. Objašnjenje koje predlaže O. Pic aid omogućuje da se la velika luka isključi iz icritorija koji kontrolira Monunijc, o kojemu se uostalom zna da je ratovao s Pldcmcjcm Kciaunom u Makedoniji. zajedno s jodnim Lizimahovim sinom, i da mu je kaciga nađena porod Ohridskog jezera.

Naši 3J prethodnici imeli inventivnog duha da lokčiiziraju kralja Menunija Od Dioysena traje zamasao da ga se učini dardanskim kraljem samo zato Stoje slo-Ijcće kasnije Gena je oženio kćer Dardanca Menunija (127> Ta predodžba odgovara N. G. L. Hammondu (122). Za njega je Monunijc cnaj dai danski kralj koji je. pi crna Juslinu (129), penudio dvadeset lisuća naoružanih ljudi kao pojačat je Pldemc jj Keraunu da zajslavi kellski nalel. pojačaijc koje je novi makodottski kralj s prezirom odbio, a koje ga je moglo spasili i pdšlodjelisrcdišnjj Gičku idi-kih haranja Jdcnàfikacija koja poova na običnoj homonim0.p nije čvrsta. lim više šio je imo Monunijc bilo uobičajeno u Iliriji i izvan nje (193). F. Papazoglu (191) u kraljj Menunijj radije gleda sina Baidilcja JI. ili Giaba 11, kralja Ibra u pravom smislu riječ. K J. Bcloch i C. Schei* više su bili mišljenja da je riječ o nasljedniku Glauki je kao kralja Tafanala. budući da lo opravdava novac iz Dirahija koji tosi kiaijcvo ime. Taj je argumcnl danas izgubio mnogo na snazi. Ostalo je premalo elemenala da se odredi Menurijev ethnos. Cn bi mogao pripadali Tajlanlima. i to onima koj su se povukb u islcčnc planine, ili nekoj ciničkoj skupini blizu Ohridskog jezera i u dodjiu s Makedonijom, no naša dokumentacija ne omogućava jasan odabir. kao šio ne može ni jasno presudili u pitanju Stenja Epórana piemia sjcveiu u vrijeme Piia koji je sligao baicm do Škumbija, sii je mogao doći i do Epidamna – Dirahija.

Ana Komnena (1023-1142) u Aleksijadi (JU, 12, 2). u povodu normarcke opsade Dirahija koju je pi odvodio Robert Guiscaid 1021. godine, piuža indikačjj koja bi išla u lom sm jeiu. kad kaže

%,U lomie giadu boravišc negda cpiiski kralj Pii kad se poveza sa

stanov «cima Talenta i zapodjene s Rimljanima žesloki ial u Apurij?’.

Ta tvrdnja koja ne počiva ni na kojem danas sačuvanom staiom izvoru, navodi Dirahij kao luku – ili jedru od luka – za ukrcavan je Pirovih l lupaza pohod u Ilab jj.

što bi značilo da gaje on kontrolirao, odnosno daje Dirahij bio priključen eakid-skom kraljevstvu. Ana Komnena neposredno potom nastavlja:

“Poslije golemog krvoprolića, u kojemu su svi žitelji bez izuzetka iskusili

oštricu mača, taj je grad ostao potpunoma nenastanjen”.

Nijedan povjesničar antike ne spominje taj pokolj u Pirovom vremenu, ništa se ne zna o počinitelju takvog krvoprolića i nedvojbeno nema razloga priznati da se uopće dogodilo. Može se samo povesti računa o opaski Ane Komnene koja u Dirahij smješta ukrcavanje Pira i njegove vojske za Italiju. Možda je ona koncem XI. stoljeća imala pristupa izvorima koji su kasnije uništeni i koji su osiguravali autentičnost tome pripajanju Dirahija Pirovom kraljevstvu.

Desetak godina kasnije više nije riječ o Monuniju nego o nekom Mitilu (192) kojega spominje Pompej Trog na kraju Prologa knjige XXV, odmah nakon Pirove smrti, što omogućava da se taj ilirski rat datira ubrzo nakon uspona na prijestol kralja Aleksandra II, oko 270. godine. Da bi se taj događaj pojavio u Prologu Pompeja Troga, sukob na ilirsko-epirskoj granici morao je biti doista značajan. Frontin (193) izvješćuje o strategiji Aleksandra Epiranina (koji je zacijelo Aleksandar II, Pirov sin, prije nego Aleksandar Mološanin, šurjak i zet Filipa II. Makedonskog) prema Ilirima. Opremio je dio svojih vojnika na ilirski način i poslao ih da haraju vlastito područje. Kad su Iliri vidjeli što se događa, pomislili su da su to njihovi i slijedili ih da dobiju dio plijena. Kad su zašli duboko u zemlju, pali su u zasjedu, te su posječeni ili otjerani. Bilo bi pogrešno prebrzo zaključiti da je granica između Ilira i Epirana ponovno u dolini Aoja. Frontin samo kaže daje kralj Aleksandar preobukao svoje vojnike u Ilire i poslao ih da haraju suam regionem, što bi lako moglo označavati dio južne Ilirije koju je njegov otac osvojio i koju Aleksandar 11. nije imao razloga napustiti. Ako prihvatimo daje politička granica tada blizu doline rijeke Škumbi, znači daje južno od te rijeke Aleksandar II. lukavstvom privukao nezavisne Ilire sa sjevera, one koji su se pokoravali kralju Mitilu, pa Pompej Trog označava taj rat kao Illyricum bellum. Naravno, pretpostavi li se da je Epidamno prešao u Pirove ruke, a vidjeli smo da Monunijev novac ni u čemu ne ruši tu hipotezu, sukob se mogao odigrati u dolini rijeke Mati. Kako smjestiti kralja Mitila u odnosu na Monunija? Ni po čemu se ne može potvrditi izravna rodbinska veza, kako to sugerira F. Papazoglu (194). Jedina dodirna točka su Mitilovi novci, H. Ceka (195) je podsjetio na postojanje tri primjerka brončane kovanice koja (SI. 30) podsjeća na dirahijske novce, s tom razlikom što ta kovanica na aversu ima legendu ΒΑΣΙΛΕΏΣ ΜΥΤΙΑ [ου], s glavom golobradog Herakla odjevenog u lavlju kožu i na reversu oružje karakteristično za

toga junaka, luk, buzdovan i tobolac. Taj novac ne nosi etnik Dyr i lako se može prihvatiti, za te isuviše rijetke Mitilove novce, kao i za Monunijev srebreni novac, da je riječ o želji za oponašanjem novca iz Dirahija kako bi mu se olakšao optjecaj, a da pri tome vladar ne kontrolira veliki lučki grad.

*

* *

Na kraju ovoga proučavanja koje obuhvaća razdoblje od kraja V. stoljeća do 270-ih godina, jer su nakon toga stari izvori samo gomila podrtina koja ne omogućava da se prati politički razvoj u Iliriji tijekom barem jedne generacije, ne čini nam se pogrešnim što smo rabili plural u naslovu ovoga poglavlja, nazvanoga “ilirska kraljevstva”. On je opravdan mnogobrojnošću država koje istodobno postoje u Iliriji i u Trakiji, jednako kao i u Epiru i Makedoniji prije 360. godine. Za Iliriju je dovoljno podsjetiti na sigurno svjedočanstvo Diona Kasi ja (IX fr. 40, 5, 3)

0    zajedničkim akcijama koje su Glaukija i Klit godine 335. kod Peli ja vodili protiv Aleksandra, da bi se odredilo tko je u Pirovoj službi, a među tima se pojavljuju ilirski dinasti. Može se dodati i svjedočanstvo Pseudo Skimna (st. 420-422) koji ukratko opisuje situaciju u Iliriji: “neki su narodi podvrgnuti vlasti kraljeva, drugi monarhijama, a ostali su pak nezavisni” (196). Ovi potonji nedvojbeno su éthne autonoma (abasileuta), bez kralja, a te izraze rabe Tukidid i Ksenofont kad opisuju neke tračke narode, Haoncc i Tesproćane. Nijansa između basitela (vlast kraljeva) i monarkhia može potjecati od želje da se razlikuju narodi koji imaju nasljednoga kralja i oni koji su podvrgnuti vlasti samo jednog čovjeka, dinasta, koji može biti skorojević što se do vlasti uspeo vlastitom zaslugom i vojnim talentom, a ne obiteljskim predavanjem toga naslova.

Izgleda da su različiti kraljevi, od kojih zapravo poznajemo samo mali broj, nadasve bili ratni zapovjednici, vođe ljudi koji imaju tim više trupa što su vrsniji u vojnoj vještini, ili barem tako djeluju onima koji ih slijede. Vrednuje ih se prema uspjehu, jer on znači da su im bogovi skloni i da pobjedama ispunjavaju prešutni ugovor što ih ujedinjuje s njihovim ljudima, kojima osiguravaju zaštitu, sigurnost

1    njihov dio plijena. Kao i kod Mološana, poraz povlači za sobom nesklonost ljudi, štoviše svrgnuće poglavara i zamjenu nekim kome će ići bolje, odnosno kojega će bolje štititi Tykhe, Sreća. Kralj koji pobjeđuje također prisvaja zemlju, a ako je posebno uspješan moguće je da oko sebe okupi druga éthne koja su spremna povjeriti svoju sigurnost onome tko je najsposobniji da ih zaštiti.

Prolazeći kroz povijest Ilirije u klasično doba i početkom helenističkog razdoblja – da upotrijebimo jednostavniju terminologiju – imamo dojam da su povre-

meno neki vladari znali privući veliki broj ilirskih éthne, tako da su predstavljali značajnu silu sposobnu poniziti argcadsku Makedoniju, koja je morala plaćati danak Bardileju I, a i Mološane koji su pretrpjeli strašan poraz 385. godine. U tom se smislu čini prihvatljivim za neke kraljeve, koji su okupili sve ilirske snage, rabiti naslov “kralj Ilira”. Takav je bio Bardilej I, čija je država ili vojska bila najmoćnija u tim sjevernim krajevima između 393. i 359. godine, takav je bio i Glaukija nakon 335. pa do kraja IV. stoljeća. No taj naslov, koji su izmislili stari autori ne tražeći juridičku preciznost u korištenju kraljevskih titula, nakon Bardileja I. nije mogao trajno nositi ilirski poglavar koji bi bio nekakav viši vladar, iznad mnogih dinasta i autonomnih éthne. To nije ni naslov pridodat jednom posebnom éthnosu, onome kojega zovu Illyrii proprie dicti, koji bi neprekidno dominirao ilirskim svijetom na jugu između 393. i 270. godine. Kralj sposoban okupiti sve ilirske snage ponekad je Dasarct – ako želimo prihvatiti razuman prijedlog M. Hatzopulosa, kao što sam to ja učinio – pa su to bili Bardilej I. i njegov sin ili odvjetak Klit, čija je privlačna moć, izgleda, bila već mnogo slabija od moći Bardileja I. Ponekad je kralj koji okuplja oko sebe Taulant, kao Glaukija. Za druge nije moguće utvrditi pripadnost određenom éthnosu jer o tome ne postoji dokumentacija.

Rado ćemo potpisati riječi profesora S. Islami ja (197) koji opisuje kraljevanje Bardileja I:

“Bardilej nam se u početku prikazuje kao običan vojni zapovjednik koji poštuje brojne običaje plemenske organizacije. Zbog toga je vjerojatnije da je njegovo kraljevstvo najprije bilo običan savez plemena, ujedinjenih zajedničkim gospodarskim i političkim interesima, a prije svega potrebom da se brane od vanjskih opasnosti. Svako je pleme na čelu imalo svojega kralja koji je priznavao suverenitet kralja saveza i podvrgavao se njegovoj volji.”

Što se tiče Bardilejevog doba, opis je dobar, no što je bilo poslije njega? Valja, najprije, voditi računa o činjenici daje od 359. godine od južne Ilirije gotovo stalno otrgnut znatan dio njezinih zemalja i stanoviti broj éthne, kao posljedica Filipovog pripajanja teritorija i svođen ja dijela ilirskih naroda na položaj podanika i štićenika. Upravo se to događa Grabu II. od 356. godine, i to je situacija protiv koje se Klit pobunio 335. godine. Središte gravitiranja nužno se pomiče prema zapadu, odnosno prema ilirskim krajevima koji ostaju izvan makedonske zone utjecaja. Glaukijino kraljevanje o tome jasno svjedoči, no nakon njega Pir i njegovi nasljednici nastavljaju u istom smjeru i svojemu kraljevstvu pripajaju još jedan znatan dio južne Ilirije, do rijeke Škumbi i preko nje. Tada vidimo da se središte gravitiranja ponovno pomiče, ovaj put prema sjeveru. Čvrsta i organizirana ilirska

država mogla je polrajali nakcn smrti Bardile ja I. da ambiciozni susjedi nisu, jedan po jedan, olkidiJi znalan dio jjzne Ilirije. Napore za ujedinjenje jua-ic Ilirije neprekidno su dovodili u pitanje vojii pohodi Makedonaca i Epirana pa je lako jjžna Ilirija prešla leikli razdoblja, isprekidani kralkotrajnom slavom u prvoj polovici, a polom i u posljednjoj ircfini IV. sldjeća, s kraljcvanjcm Bardlcja l i Gfeukijc Nišla ne pokazuje pošlojan je jedro dinastije sposobne učihkovilo osi varili jedinslvo. pcpul Argcadau Makedcetiji ili Eakovića u Epiru. Kad nova dinastija, dinastija Agrcna, sna Plcuralovog pokuša provesti lu zadaću, novi će protivnik unitili njedne napore. Rim zamjcnjjjc Eakoviće u sprečavanjj ilirskog napredovanja prema ujedi jenju.

KRALJEVI U ILIRUi <4-10-270)

440.

415.

3*1

357/6

3Ì5/4

335.

GRABO

ORARO U

3221 31Ì/306 cko302 oko 293. oko 220 oko 270

BARDILE! 1

PIRORaT-PLEURUa

KUT

lkrcil«/“VBn

BARDfLET13.

GLaUKUa krd) IkufeMzUa

anoriirnakraljca

NESCL?

MONlHlfE

MITO.

TEKSTOVI

i Bardilej tjera Attinta godine 393.

U Makedoniji su FiEpovog oca Aminlu iz njegove zcaJjc cljeraE Iliri koji su zajzdi Makedcnijj, pa je on, očajnički naslojcG spatiti kruru, Olnčanima poklonio lerilorij koji je graničio s njihovim. Na neko je vrijeme izgubio kr<ljevslvo, ro mafc» polom su ga Tesala ponovno usldBčiE, pa je preuzeo vlasi i vladaodvadcsel

četiri godine. Kažu, međutim, da je nakon istjerivanja Aminte Makedoncima zapovijedao Argej tijekom dvije godine, i tek nakon toga je Aminta ponovno preuzeo krunu.

Diodor XIV, 92, 3-4

II Ponavljanje iste operacije, deset godina kasnije, prema Diodoru

U Makedoniji se kralj Aminta kojega su pobijedili Iliri, na kraju odrekao vlasti i, štoviše, poklonio olintskom narodu veliki dio graničnog područja, odričući se svoje vlasti nad njim. Olintski je narod najprije uživao prihode s teritorija koji mu je predan, a potom je kralj koji se bijaše oporavio i protiv svih očekivanja ponovno preuzeo cjelokupnu svoju vlast, od njega zatražio da mu vrati to područje. No Olinćani ne pokazaše nikakve namjere da mu ga vrate.

Diodor XV, 19, 2

/// Bardilejeva pobjeda nad Mološanima (385)

Za vrijeme tih događaja, na Siciliji je Dionizije, sirakuški tiran, odlučio osnovati gradove na obali Jadrana. Naumio je na taj način kontrolirati plovidbu Jonskim morem, kako bi put iz Epira učinio sigurnim i imao vlastite gradove sposobne brodovima pružiti sidrište. Kanio se nenadano iskrcati u Epiru s golemom vojskom i opljačkati Delfsko svetište, prepuno blaga. Zato je s Ilirima zaključio savez preko Mološanina Alketa koji tada bijaše u izgnanstvu i življaše u Sirakuzi. Kako Hiri bijahu u ratu, posla im kao pomoć snažnu vojsku od dvije tisuće ljudi i pet stotina kompletnih grčkih oprema. Iliri razdijeliše opreme svojim najboljim ratnicima i priključiše Dionizijeve vojnike svojim ljudima. Kad su prikupili brojnu vojsku, uđoše u Epir i ustoličiše Alketa na prijestolu Mološana. Nedostatak otpora omogući im, u početku, da poharaju zemlju. Neko vrijeme nakon toga Mološani pođoše na njih i zapodjenu se žestok boj u kojemu Iliri pobijediše i posjekoše više od petnaest tisuća Mološana. Na novost o strahoti koja je pogodila Epirane, Lakedemonjani poslaše upomoć Mološanima vojsku koja zaustavi krajnju smjelost barbara.

Diodor XV, 13, 1-3

IV Iliri i Filipova Makedonija

Filip bijaše kralj Makedonaca dvadeset četiri godine i nakon vrlo skromnih početaka učini od svojega kraljevstva najveće od svih u Europi. Bijaše dobio

Makedoniju kao ilirskog sužnja, a postade gospodarom brojnih i velikih éthne i gradova. […] Kad je ratom osvojio Ilire, Peonce, Tracane, Skite i sva éthne u susjedstvu, naumio je srušiti perzijsko carstvo.

Diodor XVI, 1, 3-5

V Makedonci plaćaju danak Ilirima

Nakon što su Iliri porazili Amintu i prisilili ga da plaća danak (fóros), Iliri koji bijahu kao taoca uzeli Filipa, najmlađeg Amintinog sina, povjeriše ga Tebancima.

Diodor XVI, 2, 2

VI    Ilirska pobjeda nad Perdikom III.

Nakon Amintine smrti njegov najstariji sin Aleksandar naslijedi ga na prijestolu. No ubi ga Ptolemcj iz Alora i uze prijcstol, ali potom njega ukloni Perdika na isti način i postane kraljem. On bijaše pobijeđen u velikoj bici s Ilirima i pade u borbi. Njegov brat Filip, koji se bijaše vratio iz uzništva gdje je bio talac, preuze kraljevstvo u lošem stanju. Jer Makedonci bijahu izgubili više od četiri tisuće ljudi u boju, a oni koji su utekli, zahvaćeni panikom, jako se bojahu ilirske vojske i bijahu izgubili samopouzdanje za nastavak rata. Istodobno počeše Peonci, koji su živjeli blizu Makedonije, pljačkati njihov teritorij, pokazujući prijezir za Makedonce, a Iliri stadoše okupljati veliku vojsku i pripremati invaziju Makedonije, dok je neki Pauzanija, koji je bio u rodu s makedonskom kraljevskom obitelji, uz pomoć tračkoga kralja namjerio tražiti makedonski prijestol. Isto su tako Atenjani, koji također bijahu neprijatelji Filipu, nastojali ustoličiti Argeja na prijestolu i bijahu poslali Mantiju kao stratega s tri tisuće hoplita i znatnom pomorskom silom.

Diodor XVI, 2, 4-6

VII    Bardileja poražava Filip (359)

Oslobodivši se rata s Atenjanima, Filip dozna za smrt peonskog kralja Agida i shvati daje to prilika da napadne Peonce. Pošto je, dakle, poveo pohod u Peoni ju i pobijedio barbare u boju, prisili éthnos da sluša Makedonce. Što se tiče Ilira koji mu još bijahu neprijatelji, žarko ih je želio vojno potući. Pa nakon što je okupio skupštinu (ekklesia) i prikladnim govorom potaknuo vojnike na rat, povede pohod na teritorij Ilira, s ne manje od deset tisuća pješaka i šest stotina konjanika. Doznavši za nazočnost neprijatelja, Bardilej, ilirski kralj, posla najprije izaslanike da uglave primirje uz uvjet da obje strane zadrže u vlasništvu gradove koje su tada kontrolirale. No kad Filip reče da i on želi mir, ali ga ne bi mogao prihvatiti ako se

Iliri ne povuku iz svih makedonskih gradova, poklisari se vratiše neobavljena posla, a Bardilej, uzdajući se u prethodne pobjede i hrabrost Ilira, pođe s vojskom ususret neprijatelju. Imao je deset tisuća odabranih pješaka i petsto konjanika. Kad se vojske približiše jedna drugoj i sa strašnim poklikom zapodjenuše boj, Filip, koji je zapovijedao desnim krilom s najboljim makedonskim borcima, naredi konjici da probije barbarske redove i napadne ih na boku, dok je on napao neprijatelja čelimice i zapodjeo žestoku bitku. Iliri koji su se i sami poredali u četverokut hrabro uđoše u boj. U početku i dugo vremena bitka je bila ujednačena zbog goleme hrabrosti koja se iskazivala na svakoj strani, a kako su mnogi ubijeni i još više njih ranjeno, ratna je sreća pretezala čas na jednu čas na drugu stranu, neprekidno pod utjecajem hrabrih djela ratnika. No kasnije, kako su konjanici napadali bok i zaštitnicu, a Filip se s najboljim ratnicima borio s velikim junaštvom, gomila Ilira bijaše prisiljena brzo pobjeći. Nakon što su ih dugo progonili i mnogi su u bijegu bili ubijeni, Filip trubom pozva Makedonce natrag, podigne tropej i pokopa mrtve, dok Iliri, kad su poslali poklisare i ispraznili sve makedonske gradove, dobiše mir. Više od sedam tisuća Ilira ubijeno je u toj bici.

Diodor XVI, 4,2-7

Vili Filipova pripajanja u Iliriji

U isto se vrijeme makedonski kralj Filip, koji je odnio veliku pobjedu nad Ilirima i sveo na položaj podanika (hypékooi) sve koji su živjeli do Lihnidskog jezera, vrati u Makedoniju, nakon što je zaključio glasoviti mir s Ilirima i kod Makedonaca stekao velik ugled zbog uspjeha koji zahvaljuje svojoj hrabrosti.

Diodor XVI, 8, 1

IX Poraz Graba II.

Oko Makedonije, tri su se kralja rotila protiv Filipa, trački, peonski i ilirski. Ti narodi u susjedstvu Makedonije s nelagodom su promatrali Filipovo širenje. Svaki zasebno bili su nesposobni izdržati bitku jer je svaki već prije pretrpio poraz, ali pretpostavljali su da zajedno lako mogu nadvladati Filipa. Dok su oni okupljali vojske, Filip zarati prije no što su oni dovršili pripreme i prijetnjom ih prisili da svoje snage pridruže makedonskima.

Diodor XVI, 22, 3

U Makedoniji je Filip od svojega oca naslijedio sukob s Ilirima i nije nalazio načina da sredi tu razmiricu. On napadne Iliriju s velikom silom, opustoši teritorij, zauzme mnogo mjesta (polismata) i vrati se u Makedoniju s velikim plijenom.

Diodor XVI, 69, 7

Nekoliko dana kasnije, kako je Filip zapodjenuo bitku protiv Pleurije, ilirskoga kralja, Pauzanija stane pred kralja, primi na sebe sve udarce namijenjene kralju i umre.

Diodor XVI, 93, 6

XI Klit i Glaukija protiv Aleksandra kod Peli ja (335)

Potom Aleksandar krene na Agrijance i Peonce. Tada stigoše glasnici i javiše da se pobunio Klit, Bardilejev sin, i da mu se pridružio Glaukija, kralj Taulanata. Glasnici dodaše da će ih Autarijati napadati duž puta. (Idući duž rijeke Erigon, Aleksandar krene na grad Pelij. Klit ga se bio dočepao jer je to bila najbolje utvrđena točka u zemlji. Kad je stigao, Aleksandar udari tabor pored rijeke Eordaik i odluči sutra napasti bedem. Klitove su trupe držale uzvisine koje su okruživale grad, na višim položajima prekrivene gustom šumom, tako da se sa svih strana mogu stuštiti na Makedonce, ako bi napali njihov grad. No Glaukija, kralj Taulanata još ne bijaše stigao. Aleksandar dakle napadne grad. Nakon što su žrtvovali tri dječaka i isto toliko djevojčica, kao i tri cma ovna, neprijatelji pohrle da se uhvate u koštac s Makedoncima. Ali čim se nađoše prsa o prsa, napustiše položaje koje su držali a koji bijahu vrlo jaki, tako da su njihove žrtve nađene kako još leže na tlu.

Toga ih dana Aleksandar zatvori u njihov grad i, kako je udario tabor pod bedemima, odluči se utvrditi i odsjeći ih od vanjskog svijeta. No sutradan je Glaukija, kralj Taulanata, bio ondje sa znatnim snagama. Tada Aleksandar odbaci misao da zauzme grad sa snagama kojima je raspolagao. Ustvari, mnogo ljudi sposobnih za ratovanje bijaše se onamo sklonilo, a s druge strane bi mu, s Glaukijom, velika vojska pala za vrat ako bi navalio na bedem. Stoga pošalje Filotu po opskrbu sa svim tovamim životinjama iz tabora i dovoljnom zaštitom konjice. Kad je Glaukija saznao daje krenula Filotina četa, napadne je i dočepa se uzvisina koje su okruživale dolinu u kojoj je Filotina četa trebala naći opskrbu. Tada Aleksandar, na dojavu o opasnosti u kojoj će se zateći konjica i tovame životinje ako budu iznenađene noću, uze sa sobom hipaspiste, strijelce, Agrijance i oko četristo konjanika te pohita upomoć četi. No ostatak vojske ostavi pred

gradom, kako bi izbjegao da ljudi iz grada, budući da je većina njegove vojske povučena, učine juriš i spoje se s Glaukijinim trupama. Tada se Glaukija, shvativši da se Aleksandar približava, povuče s uzvisina. Tako se Filotina četa mogla zdrava i živa sigurno vratiti u tabor. Pa ipak su Klit, Glaukija i oni oko njih još mogli okružiti Aleksandra na terenu koji je za njega bio nepovoljan, jer su držali uzvisine nad njim s mnoštvom konjanika, kao i kopljanika i praćkaša, a i hoplita u broju koji nije bio zanemariv. Uz to, oni koji su bili zatvoreni u gradu mogli su se sručiti na vojsku u trenutku kad bi podigla logor. S druge strane, teren kojim je Aleksandar trebao proći izgledao je uzak i prekriven šumom, s jedne strane stisnut rijekom, a s druge je bila vrlo visoka planina obrubljena ponorima, tako da vojska čak nije mogla napredovati u četveroredu.

Tada Aleksandar poreda vojsku u bojni red, dajući falangi do sto dvadeset redova dubine. Na svako od dva krila postavi dvjesto konjanika, s naredbom da budu tihi i brzo izvršavaju zapovjedi. 1 najprije zapovjedi hoplitima da drže koplja uspravno i da ih na ugovoreni znak nagnu za napad, a potom ih usmjeravaju čas desno, čas lijevo, lijepo ih držeći zajedno. Naredio je da falanga brzo napreduje, nadodajući je čas na jednom, čas na drugom krilu. Tako je u malo vremena morala zauzimati različite formacije i izvršiti različite pokrete, a onda ju je formirao u klin na lijevoj strani, i nasrnuo na neprijatelje. Oni su pak već neko vrijeme s divljenjem gledali brzinu i red kojim su vojnici manevrirali i u tom času, ne čekajući približavanje Aleksandrovih trupa, napustiše prve uzvisine. Tada Aleksandar zapovjedi Makedoncima da zaurlaju svoj bojni poklič i da stvaraju buku udarajući kopljima o štitove. Taulanti, još više ustrašeni bukom, brzo odvedoše svoju vojsku u grad.

Kad je Aleksandar vidio da mali broj neprijatelja drži brežuljak koji mu se nalazio na putu, zapovjedi tjelesnoj gardi i pratiocima koji bijahu s njim da uzmu štitove, zajašu konje i navale na taj brežuljak. Kad budu ondje, ako oni koji drže položaj izdrže nalet, polovica je trebala sjahati i boriti se kao pješaci miješajući se s konjanicima. No kad su neprijatelji vidjeli da je Aleksandar otpočeo napad, napustiše brežuljak i povukoše se sa svake strane brda. Aleksandar tada preuzme brežuljak sa svojim pratiteljima i dozva Agrijance i strijelce, njih oko dvije tisuće. Zapovjedi hipaspistimada prijeđu rijeku, a makedonskim bataljunima da ih slijede. Kad budu prešli, morali su se odmah razviti na lijevo za bitku, kako bi se odmah nakon njihovog prelaska pojavila falanga u zbijenoj formaciji. On sam bio je u predstraži na brežuljku odakle je promatrao neprijateljsku ofenzivu. Jer je neprijatelj, vidjevši da vojska prelazi rijeku, sjurio s planina i dohrlio s nakanom da napadne Aleksandrove trupe koje će se posljednje povlačiti. Kako su već bili sasvim blizu, Aleksandar nasrne s vojnicima koji su ga okruživali, a falanga, u

namjeri da napadne prelazeći rijeku, zaurla svoj bojni poklič. Tada neprijatelji, vidjevši sve te trupe koje su ih napadale, uzmakoše i dadoše se u bijeg. U tim uvjetima, Aleksandar uputi Agrijance i strijelce trčećim korakom prema rijeci koju i sam prijeđe prvi u velikoj žurbi. No kad je vidio da mu neprijatelji uznemiruju kraj kolone, dade sprave poredati kraj rijeke u položaj za strijeljanje, s naređenjem da pucaju s dometom koliko strojevi mogu dobaciti, i to najdalje moguće. I strijelci su morali odapinjati strelice sa sredine rijeke, jer su i oni bili u prijelazu. Glaukijine trupe nisu se usuđivale prići da domet, pa Makedonci prijeđoše rijeku sigurno, tako da u toj čarki nije bilo niti jednog ubijenog čovjeka.

Tri dana kasnije Aleksandra su obavijestili daje logor koji su podigle Klitove i Glaukijine trupe vrlo nedostatan, da ih ne čuvaju straže u smjenama, da nema ni palisade ni opkopa da ih štite, iz jednostavnog razloga što su mislili da se Aleksandar povukao obuzet panikom. Uz to su neoprezno zauzeli izduženi položaj. Aleksandar dakle još jednom neopazice prijeđe noću rijeku, vodeći sa sobom hipaspiste, Agrijance, strijelce te Perdikin i Koenov bataljun. Ostatak vojske dobio je zapovijed da ih slijedi, no kako je ugledao priliku za napad, ne čekajući da mu se svi pridruže on upotrijebi sve strijelce i Agrijance koji se nenadano sručiše na neprijatelja u bojnom poretku i napadajući s boka, ondje gdje su bili najslabiji i gdje će bitka biti odlučujuća. Jedne posjekoše još dok su ležali, druge lako zaro-biše dok su nastojali pobjeći, tako da su mnogi uhvaćeni i ubijeni na licu mjesta, mnogi tijekom bezglavoga bijega zahvaćeni panikom, a nemali broj njih uhvaćeni su živi. Aleksandrove su ih trupe gonile do taulantskih planina. Oni koji su pobjegli izvukli su se živi samo ako su odbacili oružje. Klil se bijaše najprije sklonio u grad, zapalio gaje i pobjegao Glaukiji, k Taulanatima.

Arijan, Anabaza I, 5-6.

BILJEŠKE

1.    J. G. Droysen, Geschichte des llellenismus. 111/2, 1878^, 42 i 43 bilj. I.

2.    F. Papazoglu,”Les origines et la destinée de I ‘Etat illyrien: Illyrii proprie dicti”. Historia, 196S, 143-179.

3.    Les lllyriens, urednik S. Islami, Tirana, 1985, 57-71, uz opasku da S. Islami jasno naglašava promjene dinastija.

4.    F. Papazoglu. nav.čl., 166 i 176.

5.    G. Zippel.Die rOmische Herrschaft in Illyrien hisauf Augustus. Leipzig 1877.

6.    C. Schiilt, Untersuchungen :ur Geschichte der alien lllyrier, Wroclaw, 1910.

7.    M. Holleaux.’ Les Romains en Illyrie”, Etudes d’épigraphie et d’histoire grecque, IV, 81.

8.    N. G. L. Hammond,”The Kingdoms in Illyria circa 400-167 B.C.”ABSA. 61 (1966), 239-253.

9.    L’lllyrie méridionale el Γ Epire dans ΓAntiquité, Clermont-Ferrand. 1987, 274. str.

10.    P. earlier, 39-46.

11.    M. Hatzopoulos, 81-94.

12.    Polien IV, 1.

13.    O enhelejskim kraljevima v. F. Papazoglu, Historia 196S, 14S, bilj. 1S.

14.    IG I3. 162.

15.    Prvi je savez između Graba i Halkiđana, H. Bengtson. Die Slaalsvertr(ge, II2,308; drugi je savez Atenjana s kraljem Ketriporom bračkim, Lipejem peonskim i Grabom ilirskim, H. Bengtson. isto, 309 (IG ll/IIl2 127).

16.    Tukidid IV, 124,4- 125, 1-2.

17.    Grabu su (a riječ je svakako o drugome, onome koji se pojavaljuje na dva navedena natpisa, gore, bilj. 15) pripisivali najrazličitija kraljevstva: penestsko ili dardansko prema K. J. Belochu, taulantsko ili dardansko prema C. Schiittu, u Bardilejevoj obitelji za F. Papazoglu, za N. G. L. Hammonda on je kralj Grabeja, uz teškoću što on ove potonje smješta između Mati i Drima, na sjeveroistok Albanije, dakle vrlo daleko od Linkestide i svakog izravnog dodira s Makedoncima.

18.    F. Papazoglu, Historia, 1965, 150-151.

19.    Aristotel, Politika V, 8. 1311 b.

20.    N. G. L. Hammond. ABSA, 61, 1966, 243-244.

21.    Strabon VII, 7, 8, 326.

22.    F. Papazoglu, Historia, 1965, 1S1 bilj. 32 citira ni autora: Plutarh, O odgoju djece 14 b; Libani je. Vili, 606, 18 (izd. Foerster); Souda s.v. “Karanos”.

23.    N. G. L. Hammond, ABSA, 1966, 244 i bilj. 21.

24.    M. Hatzopoulos. παν. čl„ bilj. 20 navodi dva natpisa nađena u Vergini koja nose ime i panonimik majke Filipa 11: Euridika, kći Širina (M. Andronikos, Ergon, 1982, 19 i tab. 26 (usp. J. i L. Robert. Bull, epigr., 1984, 249 i M. Hatzopoulos, Buli. epigr., 1987, 652); izgleda da drugi, nađen 1983, još nije objavljen.

25.    Diodor XIV, 92, 3 i XV, 19, 2: nije umjesno slijediti Diodora za kojega se čini kako nagovješćuje da se nakon prve invazije godine 393. dogodila druga, deset godina kasnije; zacijelo je riječ o istoj, što ne sprečava da se problem vraćanja zemlje koju je Aminta prepustio Olintu vrlo ošno postavi godine 383/2.

26.    H. Bengtson, Die Slaalsverlràge, li2, 231; J. Pouilloux, Choix, br. 25.

27.    Diodor XVI, 2,2.

28.    Diodor XV, 13, 1-3: ovdje se nema razloga zadržavati na planu pljačkanja proročišta u Delfima što ga Diodor pripisuje Dioniziju.

29.    H. Bengtson, Die Slaalsverlràge, li2, 257, retei B 13-14.

30.    Justin VII, 5, 1 .

31.    Diodor XVI, 2,2, ali u XV, 67,4 Aleksandar ga šalje izravno u Tebu, kao što kaže i Plutarh, Pelopida 26,4.

32.    Prema Ceshinu, Sur l’ambassade inftdile, 29, odluka je došla od Ptolemeja Alorskoga koji je sklopio savez s Tebom.

33.    Atenska intervencija je, osim po Ceshinu, Sur l’ambassade inftdile, 26-33, poznata i po natpisu koji govori o savezu između Atene, Aminte III. i njegovog sina Aleksandra godine 375. ili 373, H.

$tooio*tztià$tt 264.

24.I*:d:cXV3,2,4.

25.    Dv>i:c XVI 4,2.

26.    Ita rat :f- p^ ΓΟφβι ioji £ov:ó o avdai Atavi 2 Craiitiiri voda/ra EdrÌLid:<rv. Airodotan i

H. vite &lđA’svđWti£ć, 202, diranem »i 25?. £od,fej Eerbađ nadvc^-ro/· K«ctfpcrevc<ac.

2?. ΙΛ>5μ XVX 2

23·. IHc-fcr XV2,4,2; J’irtnV 2,6da/* verei/i prittad^iv/ti<0/Fifcpttoj f-Sit>:i ioii d/*Ji pctfiinifcd. 29. Diodor XVX 4. 4.

Vi I*o*cXV3,2,l.

41.    bjfcijan. fj\f$tn)t£<i. », fefetoK&ji cbjddrifci F. Psperagta, Hi torio, 1965, ] 52, btt> 42,42,45.

42.    Vsp.fort. 51.2 ibiί>.14.

42. fatibi/e, XXXV22,6,4.

44. G-^rccv■, li:    propttrottpab&ttt}p/vivl-vpofòùoaen> ^ J&i’dWÀs Nyridi

ioiro, àt qjo ίϋ dpttf TbtopoctìpjQy, a>o$aoi opti hobvit.

45 libani/-, Ρ/λ; v &*i/d 52

46. F:ò>-520i El

4?. Jtonticv &y oit$tn\oio 3 4 19.

4*. FOW115 F 2 ; usp. M. Ha*cpoufos.Λ». Λ.. 25.

49.    Ifep. jw*. bitj 15 ; 22 pcvi >i3/-6 Caiodr M. Ha5cp:4’A ‘i V IHyrit o&t&ontiL· ti /* £p*rt doro ΪΛα’κμΜ, 35, bì> 42.

50.    N C. L. Ihmnrcoi APSA, 6/. i960,241.

51. Rku£Seù>rf.ft 44.

5Ì. Uspijor« bi^l?.

52.    DbdxXVl 22r2.

51.    Ptaaitv Altkionior 2; ridjiti i J’isàn ΧΣ2, 16,6, afensli ubc ioji κ c-b» ra av-_2 5 iroj:c<n

feratjrci&enn jd 11. ·±τα pcvd prioridEìpicwaarfvocfeCva, oèws» ixpcva 256.    daifc prat

ili »1 k5!c<Ti CktmAu iad i b&a pcc<jv Fanr<r*cca

55 Darmfexv 3. OVxusV» $mor, 22, nđjtd i 32.

55. Μ. HaC^po«2o2,,vIt>- Otdwi treseript>:o and dvt dufes of Fhalp Ite rd.gn” u Philip //, Altxondrt ώ*ΐί GrtotonS ùii i?.^dnab-j hirkoft, 2?.

5?. ]>bdoc XV3,69. ?.

52.    Ifodor XV3,92s 6.

i9. Lià’pst àt £/07.01 thoTt rzxiXDtmo, bi IVdJs-3:bi?art Leipzig 1901, s»ipac 1202 i pi-sebrosfti’ pie 12. 64 -12,2; 15p. F. Papaxo^i. Hùtoria, 1?65,156.

Ć0. Pcffpej Tro£    V)£ Λ Myi®    ob to vàtJ 21/a·.

61.    J’isfcì ’/lit, 6,2; Ùoràoroi ctit/oiqjtfinkhjosfrtuSc ooptoi tip/piot

62 F. l^o.£CI«crip5:.n b-JMredk)u- di    ÌAo    o*ùk<x    XX    <ir/0),    96-^112; M.

Któcpwb^’lty. OCdXdru Insecip5:ci an d 6*. IWu oi ftilip 2*2 rd.gn”, in Philip //. AlaonSs’ ihi Oto: δτΔibt f?forttitk7Àùi7 hiriioft, 21-42

62.    F. Papazoj^i. ?7id ctard 9aikan 7>ibtz, 15? biij 90. M. Ihi2cp>ii·^ «a?. 2?.

64.    Tit Uvije XXXI, 33, 3; 34, 6; 28, 5.

65.    Justin IX, 7, 5 : Quamobrem Alexander ad avunculum se in Epirum cum maire, inde ad reges Illyriorum contulerat.

66.    F. Papazoglu, Historia, 1965, 159.

67.    M. Hatzopoulos, u L’illyrie méridionale el I’Epire dans l’Antiquité, 88 i bilj. 83.

68.    Tukidid V11,57 rabi hypékooi za razliku od autònomoi kad daje katalog atenskih saveznika u pohodu na Siciliju: prvi su oni koji moraju plaćati fóros ili koji su u “državi” zadržani prisilom: prijevod terminom “podanici” možda je pretjeran jer isključuje svaku slobodu djelovanja, što nije bio slučaj stanovnika gornje Makedonije.

69.    Tukidid II, 80,6.

70.    Usp. gore, bilj. 69 uz prvo poglavlje.

71.    Tukidid IV, 124.

72.    Tukidid 1, 57, 3; 59 i Ksenof ont, Grčka povijest, V, 2, 38.

73.    Atenej XIII, 557.

74.    Vidjeti poglavito članak J. R. Ellisa,”L’unification de la Macédoine” u zajedničkom djelu Philippe de Macédoine, M. Hatzopoulos i L. Loukopoulos, Pariz, 1982, 36-47.

75.    Usp. Polien IV, 2, 12, u svezi ilirskih Samušana koji su preseljeni u Makedoniju i J. R. Ellis, “Population Transplants under Philip II”, Makedonika, 9, 1969, 9-17.

76.    Justin VIII, 5,7-8 i 6, 1-2.

77.    Arijan, Anabaza VII, 9, 2-3.

78.    Plutarh, Aleksandar 10 ; Arijan, Anabaza HI, 6, 4-5 ; vidjeti S. Jaschinski, Alexander und Griechenland unter dem Eindruck der Fluchl des Harpalos, Bonn 1981, 7 i bilj. I.

79.    Diodor XVII, 80, 2; Arijan 1, 7, 6; 17, 8; 25; Justin XI, 2, 2; Xll, 14, 1; Kvint Kurcije VII, 1, 5.

80.    Justin Xll. 14. 1.

81.    Plutarh. Pir 6, 4; usp. P. Lévéque, Pyrrhos, 184-186.

82.    Plutarh, Pir 7-8 (za borbu protiv Pantauha) ill; Pauzanija 1, 10, 2; usp. P. Lévéque, Pyrrhos, 1, 53-1. 58.

83.    Herodot V, 3.

84.    Herodot V, 7.

85.    Herodot VII, 137.

86.    Tukidid 11,29,2 i ponavlja sličnu formulu na 29,3.

87.    Tukidid II, 29, 1 i 7 (gdje se Sitalk, kralj Tračana uspoređuje s Perdikom II, kraljem Makedonaca).

88.    Tukidid II, 96.

89.    Diodor XII, 50,1.

90.    Tukidid 11,97, 1-2.

91.    Tukidid 11,97, 4-5.

92.    Tukidid II, 98, 3; 101,3.

93.    Tukidid IV, 101, 5.

94.    Vidjeti O. Picard, “Hlyriens, Thraces et Grecs”, lliria, 1986-1, 137-144.

95.    Ksenofont, Anabaza VII, 2, 32.

96.    Ksenofont, Anabaza VII, 1, 5-6; 2, 10-11; 17-38.

97.    Ksenofont, Anabaza VII, 2, 32.

98.    Ksenofont, Anabaza VII, 3, 16.

99.    Ksenofont, Anabaza VII, 5, I.

100.    Ksenofont, Anabaza VII, 7, 3.

101.    Ksenofont, Grčka povijest 111, 2, 2.

102.    Promjena imena (Amedok umjesto Medok) ne znači daje riječ o nekom drugom kralju, a ne o onome kojega navodi Ksenofont u Anabazi; o tome savezu, vidjeti Ksenofont, Grčka povijest IV, 8, 26; Diodor XIV, 94.2; IG ll/III2, 21 i 22.

103.    Ksenofont, Grčka povijest V, 2, 17.

104.    IG ll/III2 31.

105.    Demosten, Protiv Aristokrata. 104, 169.

106.    IG II/1I12 127; H. Bengtson, Die Staatsvertràge. II2, 309.

107.    Poglavito u L’Epire, de la monde Pyrrhos à la conquele ramaine, 111-195 i također u Problèmes de géographie administrative et politique dans 1 ‘Epire du IVe sižcle avant J.-C.” u La Géographie administrative et politique d‘Alexandre à Mahomet, Strasbourg, 1979, 19-38.

108.    Tukidid 11, 80. 5-6 (usp. gore. 73).

109.    IG I3 89; usp. gore, 48.

110.    Ksenofont, Grčka povijest V, 2, 17.

111.    Justin, Filipova povijest XVII, 3, 11-17.

112.    IG I3 89, redak 69.

113.    Aristotel. Politika V, II, 1313a 17-28.

114.    Plutarh, Pir 5, 5.

115.    Diodor XIX, 36, 4.

116.    Natpis iz Dodone, preuzet u P. Cabanes, L’Epire, 534-535.

117.    Natpis iz Dodone, preuzet u P. Cabanes, L’Epire, 536-539.

118.    Natpis iz Dodone, preuzet u P. Cabanes, L’Epire, 539-540.

119.    Natpis naveden u bilj. 116, redak II i 28.

120.    Tripolićani i Trifili u istom natpisu, redak 12 i 16; Kartati u natpisu iz Dodone (P. Cabanes, L’Epire, 577), Kimolijci (isto, 578).

121.    Polibije II, 38, 8.

122.    SGDI 1351 (P. Cabanes, L’Epire, 581), redak 11.

123.    Isto, redak 12. i natpis u P. Cabanes, L’Epire, 577, redak 4.

124.    Pseudo Skilak, 32.

125.    Usp. gore. 39.

126.    Pseudo Demosten, O Halonezu 32; Teopomp fr. 228.

127.    Tit Livije Vili, 24.

128. Natpis iz Dodone koji je objavio C. Carapanos, Dodone et ses mines, 1, 39-40, 11 pi. XXII.

129. Natpis iz Dodone koji je objavio C. Carapanos, isto, 50 i tab. XXV11,2.

130.    SGDI 1336.

131.    F. Papazoglu, “Les origines et la destinće de 1 ‘Etat illyrien: Illyrii proprie dicti”, Historia, 1965, 143-179.

132.    Plinije Stariji,/V. H. III, 144; Pomponije Mela II, 55.

133.    Teopomp, FGrH 115. fr. 28; Polibije XXXVIII, 6,4; 112,4; XXVI11, 8; XXIX, 13, 2; XXX, 22, I; Diodor XVI, 4, 4 i 22, 3 i 93, 6, XIX, 67, 7 ; 70,7 ; 78, I ; Plutarh, Pirov život IX, 3 ; Tit Livi je XXX Vili, 7, 2; XL, 42,4; XLII, 26,2; XLII, 9, 4; XLIV, 23, I; 30,2.

134.    Vidjeti članak P. Cartiera. “Rois illyriens” et “roi des Illyriens”, u L’Illyrie méridionale el I ‘Epire dans I’Anliquile, str. 40 i bilj. 16-23.

135.    Išlo bilj.24-28: za Klita, Arijan, Anabaza, I, 5, I; za anonimnu kraljicu, Polien VIII, 60; za Monunija Pompej Trog, Prolog XXIV; za M itila, Pompej Trog, Prolog XXV; za Pinesa, Tit Livi je XXII, 33, 5.

136.    P. Carlier, išlo, 41.

137.    Kao primjer, Justin Vili, 6.4; IX, 6, I; 7, 7; XVI, 2, 2; XVIll.l.l rabi naslov “Rex Epin”‘, kao Pompej Trog, Prolog XXVIII, i “regnum EpirC’ u XVII, 3, 15; XXVIII, 2 14 i “rex Epirotes” u XXVIII,I, I; nagrčkome, naslov “Basilèus tón Epeirolón” u Diodoru XIX, 35, 5; 51, 6; Plutarh, Pirov život 5; Atenej XIII, 56.

138.    Justin VII, 6,10 i 11; usp. Aristotel, Politika V. 10, 7 1310b.

139.    Justin Vili, 6, 4.

140.    P. Cabanes, LEpire, 180 i u mojem priopćenju na Vili. Kongresu grčke i latinske epigrafi je u Ateni 1982. god. Praktika, B’, 109-110; usp. P. Lévéque, Pyrrhos. 216 i REG 70 1957, 491 -494, P. R. Franke, Alt-Epirus, 55-78 i Die anliken Munzen von Epirus, I, 249-264 i posebice 249 bilj. I.

141.    Justin XXIII, 3,2.

142.    Syll3, 392.

143.    Ksenofont, Grčka povijest IV, 8, 26.

144.    Diodor XIV, 94, 2.

145.    IG II/III 127 (H. Bengtson, Die Slaatsvertràge, II3, 309).

146.    Samo ću podsjetiti na izraz “reges Illyriorum” koji rabi Pompej Trog, Prolog Vili, u kazivanju o ratu Pleurije – Pleurata protiv Ilira godine 345/44, gdje bi se plural mogao objasniti operacijama koje su vodene protiv Dardanaca; i Justin IX, 7, 5 za Aleksandra koji se sklonio kod ilirskih kraljeva.

147.    Arijan, Anabaza 1,5, I.

148.    Justin XI. 2.4.

149.    Diodor XVII, 8, I, usp. Kvint Kurcije I, 12.

150.    N. G. L. Hammond, “The campaign of Alexander against Cleitos and Glaucias”, Ancient Macedonia, II, 503-509; N. Ceka, Qyleli ilir prone Selces se Poshtme, (na albanskome, s engleskim sažecima), Tirana 1985, traži Pelij u mjestu Sel^a, koje ima vrlo lijepe grobove u stijenama, možda dasaretskih dinasta, ali grad se mora potražiti drugdje.

151.    Diodor XIX, 67, 6-7; 70, 7; 78, I.

152.    F. Papazoglu, Historia, 1965, 160.

153.    Usp. gore, 65-66.

154.    Tit Livije XXI, 41,4, glede operacija iz godine 200, jasno potvrđuje da je Pelij u Dasaretidi; konzul ga napada iz Celetra, današnje Kastorije; usp. također Kvint Kurcije I, 12.

155.    Kvint Kurcije II, 3.

156.    Justin XIII, 4, 13.

352. Diodo? XVJ* I 12, z Svio XU 32, 3-2 i Arijac* ΑλλΚολο Vfl. 35. 4 i 39.3 -2 ο- spurioja ilirska pčelama OJ Arija o oawi iaaria/isto 12 Bnrtija. Lokacijk. EtPirij* ί Kdla « dxtaje: M-?ak κ ^»oi da rdd povjex>VQ/i AUksandnj da prepada/· 1 ojhovtm snedosotoim J^rmiii-rama’; PcJieo VJJi 60 uvjc&ujc o atari koji/· imala Kioac* kći Filipa 21 AlduBDcbovQ prius«stia, ί jedcoj fciiki s ilirima: ‘inaila /· i d:Oikia cjbovu kraljicu frfrv /3ϋ>Ί24/»>:α*3α v αυτώνΑ »κωκ ožfe vi2e o (oj ii Lakoj fcna3jci keja pada u iznedu 526. i 222 godoe. kad /· ‘imria Kioaci* «i li 225. p:d f elijkm ili fcascijk, 2a vri jesne Acrifotrova KgecttvQ?

352. DbdorXVDi 3 3. 3,o-ma ira kodfauzaoij· 1 25 4.

359.Dtatar, isto. fife Aryp/ώθΐ usnjsfo /Vyribdos.

365. JopSd XVJI 2, 3220: floGar* f$/ 2 ce da/· poda fcka o Giaokijcoj feci fcoja /· pozceCa uh· vaijajoći Aistbi.

361.    Vidjeti fi livćque,P>rAo4 fan*. 3952.,94 92

362 DixJoT X2X 62. 5*2: rijeka )kbTo,fcoja se ovdjè spr-sricj·. čije ioa?« panata ·ι Ziriji; 2ari/·lo/· ri/··? o Geenna (Sfcomti); vódjèd i Jopìo X1/. 2.3.

362.    IHoòm XIX. 20. 9.

364.    Dio<tar XIX, 22. I.

365.    IHoòm XIX, 29.

366.    Sisàn XV. 2. 3; vidjeti po*Wc< DiodorXX, 39,3-2

362 F. ftapaaojju, Tfa ctrtrd Statari Trifai iapre/onkii faasa 3 30-325.

362. A pijaci ifaiió ràion 4.

369. flufertx fi’ 4; usp. fa ozicija J. 33. 5fcoj a svj^avaoju fin vii Kasa&irovo φ·Ιο, ali .53 Εη/!ΪΟ Dcijč.

I20.f. Lé/éque, fyrrhu, 105.; oslanja sona C KLotzscfca,Ep&iroiissfaGesAWtó. Beriio 3933, 325. lÌl.DiodorXX. 305.

122 fiala* fi/ 9. 2 322. fiala* fi· 6. 29.

U4.f. Lé^xe. f/ζ/Λο* 322-U5.

325./aslio25. 5,5.

tt6. /fijaa /ii’iVi ràio** 2; S. blasri, Las Mprkfs, pjeqxottvlja da jk jtfcfl Jlirija vriobr» cbjè^a flio xm casi;«: dei-rima ; Mcoiojeva alo.53 ofc> 220. .pi-ire ci a iena ce pri/riS zairfavaoje «pinkc fiali Ciad 2co:m juioo od rijèfce SkamfcL 322. flicije SCarijkA*. ». Di 30l

322. Dico Kasi/· IX. fr. 40,5, 2 .glabri ‘VAe/dpAe«” 2oad slamili, btó sliga. “tfa/ópooiti’ ćesfo coca-Ìro t:6^ì. ito da/· jad: 2co·?«:□;«: skiifci pi·ma firn, -rei sa ft rovi slug«

129. Free/*, &/ategef?isto 03. 6. 2; “Pymu, £pire)oruv /ai. oàxraji tilyrioi,    evitato» φμε

caput ftniùtrof rc&$t/t Ì2 ^Ateita’erw.statf.’veJie J. ej/s Jas^e/a’ÀDiT zztv&. iz/òaspa1///    zzv?-

lUiAtSQ* tzì \tì faiizLpàictA veArf.saós ιγλλτα’δ: itìwì ej/i    δ1 α?αλ?^ JiLariv. quo/ócto

rstocóùi ipit wail oarùbia a/is    ea?; đifceuDribui apii”.

3». N. G. L UasnswDd Α95Λ 6 3 < «66X 246 bSj 20.

321.    fomp5 Tro^, XXIV.

322.    F. f*3^020.^1, *\b ldr>:-Ì5Mif· ΐταρηψι sor Mcooucios Γ [II>tvti. i/vàùnrika, 3923. 122-324;

kacigu je objavio Th. Wiegand, AmtHche Berichte aus den Kónigl. Kunstsammlungen zu Berlin, 33 (1911/12), stupac 20-21, si. 16.

183.    H. Ceka, Questions de numismatique illyrienne, Tirana 1972., 23-27.

184.    Usp. S. Islami, “L’État illyrien, sa place et son role dans le monde méditerranéen”, Studia Albanica. 1972-2, 90 bilj. 54; i O. Picard, “lllyrìens, Thraces et Grecs. La monnaie dans les rapports entre populations grecques et non grecques”, lliria, 1986-1, 137-144.

185.    Usp. gore, 65.

186.    O. Picard, nav.H., 140-141.

187.    Polibije XXIX, 13,5; Tit Livije XLIV, 30,4.

188.    N. G. L. Hammond ABSA, 61 (1966), 246.

189.    Justin XXIV, 4, 8.

190.    F. Papazoglu je prikupila niz primjera imena Monunije (Živa antika, 1971, 183, bilj.12): brat Ketripora iračkoga (IG II/III2 127), privatnik iz Apolonije najednom epitafu (MDAI (A) VI, 136), monetami magistrat iz Dirahija, nadgrobna stela iz Amfipola oko 350. (Aminta, sin M.).

191.    F. Papazoglu. Historia, 1965, 163-166 i Živa antika, 1971, 177-184.

192.    H. Ceka smatra da na novcu nema mjesta za jotu u posljednjem slogu kraljevog imena i da stoga valja zadržati ime kako ga je prenio Pompej Trog, Mytilos, a ne Mytilios.

193.    Frontin, Strategemata 11, 5, 10; usp. o tom Mitilu P. Cabanes, L’Epire, 81-83.

194.    F. Papazoglu, Historia, 1965, 166.

195.    H. Ceka, Questions de numismatique illyrienne, 66-70; autor ističe i jedan drugi brončani novac nekog nepoznatog ilirskoga dinasta imenom Nessylos, oko 315-306.godine, prema F. von Scheigeru, “Monnaies inédites ou peu connues de Γ Illyrie méridionale et de 1’Epire septentrionale”, Congr. intern, de numismatique, Paris 1953. Il, Actes, Paris, 1957, 92.

196.    Vidjeti P. Carlier, u L’IUyrie méridionale et ΓEpire dans l’Antiquité, 40.

197.    S. Islami, u Les lllyrìens, 63.

III. poglavlje

Društvene i gospodarske promjene u južnoj Iliriji, od IV. do II. stoljeća prije Krista

Opis južne Ilirije iz prvog poglavlja, kao i susjednih područja (Epira, Makedonije, Trakije), temelji se na društvu nomadskih pastira, na ekonomskom životu koji se uvelike zasniva na uzgoju stoke sa sezonskim seobama, te na raštrkanom stanovništvu koje živi po neutvrđenim selima, organizirano u države utemeljene na éthnosu, bez nazočnosti grada-države (polisa), s izuzetkom korkirskih i korintskih kolonija koje su prije svoje velike zavade bile povezane. No u južnoj Iliriji, kao i u susjednim zemljama, društvo i ekonomija nisu ostali nepromjenjivi. Postupno je dolazilo do promjena u tome razdoblju koje se proteže od konca V. stoljeća pa do rimskih osvajanja tijekom II. stoljeća prije Krista. Promjene je u Iliriji zacijelo izazvalo stjecanje stanovitog broja elemenata koji su doveli do izmjena u načinu života, u djelatnostima ljudi i organiziranju prostora. Dvije nam se promjene odmah nameću, a to su, jedne strane, posljedica blizine kolonijskih naselja na jadranskoj obali, Apolonije i posebice Dirahija, i država na jugu (Makedonije i Epira, i drugih, nešto udaljenijih, u južnoj Italiji, na Siciliji te u središnjoj i južnoj Grčkoj), -as druge strane su to učinci demografskog rasta koji je, doduše, teško mjerljiv, ali ipak nedvojben. On više ne dopušta stanovništvu da živi samo od stoke, lova i usjeva. Najvidljivija je promjena razvoj gradova u područjima u kojima ih prije gotovo uopće nije bilo. Naravno, do toga razvoja dolazi nejednakim ritmom, ovisno o zemljopisnom položaju promatranih područja, bržim na jugu, a sporijim i kasnijim sjeverno od rijeke Skumbi, no on postupno dosiže sve krajeve, čak i one u unutrašnjosti. Jasno je također da su promjene često spontane, ali događa se i da ih ubrza intervencija nekog vladara koji provodi vrlo proizvoljne operacije, za što je najbolji primjer Filip II. u slici Stoje o njegovom djelu stvara sin mu Aleksandar na početku govora u Opidu (1). Pirova je uloga nedvojbeno bila ista zapadno od Pinda, ako je suditi po osnućima gradova koji mu se pripisuju, od Berenike u Kasopiji do Antigonije u Haoniji, a i drugih sjevernije, u dijelu južne Ilirije koju je on kontrolirao. Vrlo je vjerojatno da su neki kraljevi na isti način djelovali u Iliriji.

Ako su, radi jednostavnosti izlaganja, te promjene ovdje izdvojene iz političke evolucije južne Ilirije u istom razdoblju, koja se razmatra u prethodnom poglavlju, sigurno je da su ta dva razvojna procesa tekla usporedno i ne bez učinka jedan na drugi. Demografski rast ojačao je kraljevstva u kojima je do njega došlo, sjedilački život jednog dijela stanovništva pogodovao je jačanju kraljevske vlasti, ali razvoj gradova može, međutim, usmjeriti njihove žitelje prema želji za političkom autonomijom, koja se očituje u III. stoljeću, posebice na jugu nakon povlačenja posljednjih Eakovića.

Pokušat ćemo, dakle, najprije promotriti promjene u gospodarskom i društvenom životu, prije no što se zaustavimo napose na razvoju gradova koji je relativno lakše slijediti jer ostavlja više tragova na terenu nego spora evolucija ratarstva ili seoskih naselja. Proces urbaniziranja nije bez posljedica na mentalitet barem jednog dijela pučanstva koje teži prihvatiti način života blizak kulturno dominantnim društvima, posebice grčkom. Ta akulturacija ide u dva smjera jer ne obuhvaća samo ilirsko urbanizirano stanovništvo koje prihvaća neke elemente grčkog urbanog života, nego i stanovnike Apolonije i Epidamna – Dirahija na koje sve više utječu domorodački susjedi koji u većem broju prodiru u kolonijske gradove te stvaraju vrlo miješano stanovništvo, o čemu svjedoči nadgrobna onomastika, a to se naročito osjeća u najjužnijim područjima Ilirije. No jedna značajka ostaje trajna u ilirskom društvu i u Epiru, a to je vjernost éthnosu kao okviru političkog života. Intrige dinasta iz gradova (polidynàstai) koje spominje Polibije (2) ne uspijevaju stvoriti drugi okvir političkog života koji bi sličio na grčki grad-državu.

Društvene i gospodarske promjene

Transhumantni pastirski život dugo ostaje važan vid života tih krajeva u antiki i mnogo kasnije. Čini se, međutim, da od konca V. stoljeća on više nije jedini oblik gospodarske aktivnosti i organizacije društva. To je spora evolucija kojoj je nemoguće naći polaznu točku, no malo pomalo sve više ljudi i obitelji prihvaća drugačiji način života i bavi se novim djelatnostima. Nije riječ o napuštanju previše mukotrpne djelatnosti zbog teškog života što se nameće onima koji prate stada u više predjele tijekom dobrog dijela godine. Čini se daje to napuštanje više vezano uz polagani porast stanovništva u Iliriji, kao i u svim područjima sjeverne Grčke, upravo u trenutku kad središnja i južna Grčka, naprotiv, bilježe znatan demografski pad. Ne može se točno procijeniti obujam toga demografskog rasta, no do njega je sigurno došlo, o čemu svjedoči razvoj novih urbanih aglomeracija na koje ćemo se vratiti, ali i dinamičnost naroda sa sjevera Grčke i susjednih područja, Trakije i Ilirije. Dovoljno je zamisliti užas koji je izazvao osvajački val Sitalkove vojske

godine 429. u Makedoniji, silina napada Bardilejevih Ilira 393, potom 385. godine, najprije protiv Makedonaca, a onda protiv Mološana i ponovno protiv Perdike II. 360. godine. No makedonsko i mološko kraljevstvo u drugoj polovici IV. stoljeća mogu obilato dati vojne kontingente potrebne za pohode koje u Aziji vode Filip i posebice Aleksandar Veliki, a u Velikoj Grčkoj i na Siciliji Aleksandar Mološanin, i kasnije Pir. Ti krajevi ostavljaju dojam neiscrpnih spremnika kadrih uvijek opskrbiti vojsku svježim snagama, dok je Sparta iskrvarila, a Atena ima upola manje građana u vrijeme Iamijskoga nego što je imala u početku pelo-poneskog rata.

Taj se demografski rast može objasniti samo velikim natalitetom, jer nije bilo razloga da se smrtnost značajnije smanji. Nasuprot tome, Diodor daje vrlo visoke brojeve gubitaka u bitkama: petnaest tisuća Mološana 385. godine, četiri tisuće Makedonaca 360, sedam tisuća Ilira sljedeće godine. Ta velika smrtnost muškaraca zbog ratovanja mora se nadoknaditi visokim natalitetom, i može biti povezana, iako o tome uopće nema podataka, s time što nisu uobičajeni pobačaji ni izlaganja djece, koji su češći u Grčkoj. No valja priznati da učinke porasta stanovništva zapravo više konstatiramo no što im možemo sagledati uzroke.

Prva je posljedica demografskog rasta nemogućnost da se prehrane i uposle svi stanovnici ostajući pri tradicionalnom načinu života. Transhumancijsko stočarstvo ne treba brojnu radnu snagu niti stada mogu beskrajno rasti jer su površine prirodnih pašnjaka ograničene, a zimovanje brojnijih stada prouzročilo bi probleme. Stoga prekobrojno stanovništvo počinje ostajati na mjestu i baviti se sjedilačkim ratarstvom u predjelima ravnica. Upravo je to rekao Aleksandar o Filipu u govoru iz Opida: “Filip vas je potaknuo da siđete s planina u ravnice” (3). Sjedilačko poljodjeljstvo može na manjoj površini proizvesti više elemenata potrebnih za prehranu stanovništva u porastu. Tako se može shvatiti razvoj ravnica središnje Albanije, a nedvojbeno i viših ali plodnih zaravni kao što je Korga, kamo je Aleksandar 335. godine poslao Filotu da se opskrbi kako bi osigurao hranu za vojnike (4). Populacija sjedilačkih ratara živi po selima pa tu i tamo neko od njih dobije posebnu važnost, bilo zbog središnjeg položaja u odnosu na područje koje ga okružuje i pogoduje njegovoj ulozi trgovišta, zbog prirodno dobrog obrambenog položaja zbog kojega postaje eventualno pribježište u slučaju stranog napada, zbog svetišta koje privlači okolno stanovništvo prigodom vjerskih svetkovina ili zbog utjecaja stanovite velike obitelji posjednika koja je sposobna osigurati zaštitu okolnim selima, pa se tu zato razvija administrativno središte. Sve se te raznovrsne funkcije spajaju da bi iznjedrile gradić koji postaje središte nekog éth-nosa ili njegove frakcije. Tekst Frontinovih (5) Strategémata u vezi s Pirovim operacijama jasno pokazuje tu organizaciju ilirskog prostora. Pir želi zauzeti civi-

tas koja je središte éthnosa (caput gentis), no oko nje postoji mreža mjesta (urbes prema Frontinovom rječniku, ali castella ili oppida bi nedvojbeno bilo bolje), koja su tada, početkom III. stoljeća, dobro razvijena.

Proces koji je ovdje opisan na neki je način prirodna, spontana evolucija koju prolazi stanovništvo u sporom porastu i koja, time, uspijeva rješiti probleme koje taj rast stvara. No intervencija vladara često mijenja, zaustavlja ili ubrzava taj proces. Već smo naveli dva najvažnija teksta, a oba se odnose na djelovanje Filipa II. Makedonskog (6). Justinov pokazuje preseljenje stanovništva s jednoga na drugi kraj kraljevstva, koje je Filip naredio kako bi ojačao ovu ili onu slabu granicu ili poboljšao naseljavanje nekog grada. Vrlo je vjerojatno da su se neka preseljenja stanovništva odnosila na Ilire podvrgnute makedonskoj vlasti. Justin (7) također izvješćuje o premještanju dvadeset tisuća Autarijata koje je Kasandar smjestio pokraj planine Orbel, istočno od Strimona. Govor iz Opida, koji Arijan pripisuje Aleksandru, dobro naglašava preobrazbu načina života žitelja stare Makedonije tijekom njegovoga kraljevanja, a taje promjena pogodila kako stanovnike gornje Makedonije (Linkestide, Orestide, Elimiotide), tako i stanovnike područja istočne Ilirije, koje je Filip pripojio argeadskom kraljevstvu. On ih je “zatekao kako lutaju, bijedni, mahom odjeveni u životinjske kože i kako na planinskim strmenima napasaju mršava stada”; “On vam je dao da nosite hlamide umjesto vaših životinjskih koža”. Lijepa slika preobrazbe od pastira u vojnike, jer je hlamida odjeća ratnika. “Od vas je načinio stanovnike gradova”. Napustivši gradine, Makedonci su se smjestili u gradove sa zakonima koji uređuju ljudske odnose, umjesto tradicionalne primjene krvne osvete.

Istina je da su ti iznimno zorni primjeri makedonski, a ne ilirski. No zacijelo je Ilirija morala proći kroz iste promjene, izraženije na jugu nego na sjeveru, do kojega su kasnije doprle. Linkesti su imali svoje hoplite prije Makedonaca iz argead-skog kraljevstva. Bardiliejevi Iliri još su bili zadivljeni kad im je Dionizije Sirakužanin poslao pet stotina panoplija za hoplite i oni su ih, 385. godine, dali svojim najboljim vojnicima. Nakon toga su prihvatili i široko primjenjivali tu opremu koja im je omogućila da pobjeđuju kraljevstva na jugu ili da im se ravnopravno othrvaju. Promjenu u naoružanju prate i promjene načina života, i ondje također silaženjem prekobrojnog pastirskog stanovništva prema ratarskim ravnicama, razvojem sjedilačkog, produktivnijeg poljodjeljstva i stvaranjem gradova.

U promjenama kroz koje prolazi južna Ilirija između IV. i II. stoljeća ne treba zanemariti prinos grčkih kolonija koje su neizbježno utjecale na široko zaleđe čiji su stanovnici, kroz kontakte koje su održavali s tim gradovima, postupno otkrivali drugačiji način života, drugu kulturu, društvo podijeljeno na slobodne ljude i robove i vjeru drugačiju od one u unutrašnjosti. Uspostavila se trgovačka razmje-

na, temeljena najprije na trampi, no novac iz Apolonije i još više iz Dirahija postao je praktično sredstvo razmjene u koje se moglo imati povjerenja, nedvojbeno do te mjere da ga se prihvati i, štoviše, oponaša u Monunijevo i Mitilovo vrijeme.

Društvo

Ilirsko se društvo na prvi pogled doima kao populacija slobodnih ljudi okupljenih unutar éthne kojima najčešće vlada kralj. One se povremeno okupljaju u širu zajednicu koja mobilizira sve snage oko jednoga poglavara kao što su Bardilej I. ili Glaukija, u granicama ilirskih područja koja nisu priključena argeadskom, niti kasnije eakidskom kraljevstvu. No valja razlikovati organizaciju ruralnog društva, najstarijeg i dugo najbrojnijeg, od urbanog društva koje se postupno stvara tijekom toga razdoblja, brže ili sporije, ovisno o regiji, a napose još od gradova koji su osnovani kao kolonije. Toje dakle složeno društvo u preobražaju, tako da se nekoliko preciznih obavijesti koje su sačuvali stari izvori ne može primijeniti na cjelokupnu južnu Iliriju tijekom čitavoga IV. stoljeća.

Isto je i s problemom ropstva te s problemom zavisnog stanovništva helotskog tipa. Atenej je prenio jedan Teopompov (8) fragment koji govori da su “Ardijejci imali tristo tisuća prospettai koji su slični helotima”. Podrijetlo tih zavisnih ljudi nije naznačeno. Prema jednima, to bi bili Tračani podjarmljeni osvajanjem (9), a za S. lslamija mogla bi biti riječ o lokalnom stanovništvu koje je palo u zavisnost

(10) . Primijetit ćemo samo da ih upotrijebljeni termin približava atenskim pelàtai

(11) , uoči Solonovih reformi. U gradu koji se smatra autohtonim, zavisni stanovnici ne mogu biti stranci podjarmljeni osvajanjem, nego lokalno pučanstvo koje je postupno svedeno na položaj blizak ropstvu, gospodarskim razvojem kojim je postalo ovisno o onima koji su bolje uspjeli, osobito zato što se sve više zaduživalo. Istina je da se pelàtai nazivaju i zavisni seljaci u Bosporskom kraljevstvu u rimsko doba (12), a tada su to sigurno skitski domoroci koji su kolektivno u službi svojih gospodara. Prospettai u službi Ardijejaca nisu jedini neslobodni. Atenej (13) navodi Agatarhidov fragment koji pokazuje da “Dardanci posjeduju brojne robove {ditti), neki tisuću, a neki i više”. Ostaje, naravno, da se pojmi točan smisao termina dulos. Treba li ga shvatiti u smislu roblja-robe ili u smislu zavisni-ka? Naravno, Dardanci, kao i drugi ilirski narodi, raspoložu ratnim zarobljenicima koje su zarobili tijekom brojnih borbi u kojima se suprotstavljaju jedni drugima ili susjednim narodima kao što su Makedonci ili Epirani. Ono što više ukazuje na zav-isnike je rečenica koja slijedi, u kojoj Atenej navodi Agatarhidove riječi da “u vrijeme mira svaki od tih dùloi obrađuje zemlju, a u vrijeme rata su raspodijeljeni po borbenim jedinicama i imaju svoje gospodare za vođe”. Može li se takva uloga

olako povjerili bivSim neprijateljima. ralnriri zarobljenidma? To je dvojbeno 5 dodalnijc razbgdaih se smatra zavisnidrnaheblskoga lipa.s lom značajnom raz-Bkom Slo sj pripadaB pojedinačnim gospodarima. viSe kao u sustavu tesalskih penala.

JoJ je dvojbenije da je cjebkupni èihnos Pcnesta nastanjen u Iliriji slavljen u položaj svojih tesalskDi imenjaka Da su u tom pobžajj. od ne bi biB zasebna cinička skupina, nego bikaozavisnici biliukljjčcni u službu članova đominanlnog élhnosa 5 ne bi Di se posebno navodio. JsBna je da ih je Til Livijc (XLI1I. 13-20) spomenuo samo prigpdom trecce makedonskog rala, aB njihov grad Uska na nije niknuo sam cd sebe.

U liri okolnoslima. imajjči na umu skićaj dardanskDi prespeiàtm 5 diđoi. prim-jcojjerroda JErija pruža dva lijepa primjera sustava koleklivne zavisnosl5.no to ne znad da ireba uopčavali laj način proizvodnje 5 taj druSlvcni sustav na cjdokupno područje jjžne 1 Brije. F. Papazoglu je čak u pravu kad primjeoije da “U granicama slarog ilirskog kraljevslva (odnosno od Bardilejevog do Glaukijinog pa 5 do MilDovog) ne nalazimo nikakvoga iraga slaUsa koji bi bio sBčan slalusu JakcdcmonskDi hcbla’1 (14) Jcdioj dvojbu mogu polaknuB kolonije Epidamno -Dirahij i Apobnija Vidjdi smo (15) da je Aristotel naveo Apolonijj kao prijrijer arislokratskoga grada u kojemu časlj zapadaju potomke prvih nascljcnika. ncznal-nu manjinu loja zapovijeda masom 1 jjdi koji nisu sbbodd po rođenju. Jesu B od robovi ili domoroci koleklivno prisiljeni na službu gospodarima 3lo su dc3B iz Korkire 515 iz Korinta? Vrbje moguće da su li gradovi, kao 5 .jedna druga korims-ka kobnija. Srakuza. korisliB obDalu domorodačku radoj snaga kroikijj no Sto su biB ratni zarobijenid. Isto je moglo bili 5 u Dirahiju.

Klasično ropstvo, u kojemu se robovi kupuju 5 prodajj kao roba. zadjdo se u Diriji poslupnc razvib s kobni jama loje su cd V stoljeća jamačno korislile robove, istodobne kao kucnu radnu snagu, kao poJjođjdce. obrtnike, mornare, rudare 5 kao javne robove, kao $lo su u Epiđamnu demosioi za loje zna Arislotel (16) U iBrskim éthne prodiranje loga načina proizvodnje je sporije, s izuzelkom ralnDi zarobljenika. Razvoj novčanog gospodarstva pogoduje kupovini radne snage, ne on nije znatniji prije 111. slolječa Ako se pogledaju nalpisi oosbbađsnju robova, valja reći da su datirali nadasve, da ne kažeme jedino, u razdoblje nakon pada kraljevslva u Epiru (232) 5 rcorgaiizirai ja područja iz kojih su se Epirani povukli posB je prvoga iBrskog rala. Nalpisi iz Kbsa. Bilisa 5 čak jedan dokumenl o oslcbađaiju nađen u Apoloniji. pocječj. izgleda, s kraja III. ili s počelka 11. stoljeća prije Krisla. Također su u tome razdoblju brojna osbbađsnja u Bulrolu u Haoniji 5 u Bođcd u mobSkoj zemlji. Valja ipak zabDježili da je osbbađsn ja mogb biti 5 ranije, a da se to ne daje uklcsaB u kamen.

11Ù

Uz tu društvenu kategoriju neslobodnih, odnosno zavisnika i robova, koja, izgleda, nije jače zastupljena u južnoj Iliriji početkom IV. stoljeća, seosko i gradsko pučanstvo sastavljeno je nadasve od slobodnih ljudi, kao u Makedoniji i u Epiru. Naime, brojne vojske koje ubiru danak od Makedonaca prije kraljevanja Filipa II. i koje masakriraju Mološane 385. godine sastavljene su od slobodnih ljudi. Oni su snaga svakog éthnosa, čija pojedinačna važnost unutar ilirske cjeline ovisi o kakvoći i brojčanoj snazi vojnog kontingenta koji svaki od njih može dati. Umješnost onoga koji je vođa, basilèus, odlučit će o povezivanju drugih éthne pod njegovom vlašću, ali vođa je cijenjen i prema vojsci koju daje njegov narod. Neminovno postoji međuovisnost tih dvaju elemenata – vođa je tim moćniji što mu je jača vojska, a slobodni ljudi su tim bolje zaštićeni što imaju sposobnijeg vođu. Znači da unutar društva slobodnih ljudi postoje odnosi štićeništva utemeljeni na razmjeni vjernosti i sigurnosti.

Veze satkane unutar éthnosa postoje i na nižoj razini, unutar sela ili skupine sela. One ujedinjuju obične seljake koji daju većinu pješaštva lokalnoj aristokraciji što se sastoji od velikih posjednika koji vode lokalni kontigent da se pridruži kraljevskoj vojsci. Upravo je o toj mjesnoj aristokraciji riječ kad Polibije govori o polidynàstai, a to je sitno plemstvo malih gradova, koje je također pod vlašću kralja (17). Nadalje, razvoj gradova i razmjene može dovesti do pojave bogatstva koje nije samo zemljišnog podrijetla, no može se reći da je u južnoj Iliriji do rimskog osvajanja zemlja osnovni izvor bogatstva. Odnosi štićeništva koji povezuju male slobodne seljake i velike posjednike očevidno nisu samo vojne naravi. Čak se mora reći da je taj vojni aspekt samo vidljivi dio ledenoga brijega. Skriveni, veći dio odgovara uskim vezama koje ih ujedinjuju u pastirskom i ratarskom životu – u zaštiti stada seoske zajednice, pregovaranju između susjednih zajednica o suglasnosti za održavanje putova za sezonsku selidbu, “dionica” od najčešće stotinjak kilometara. Svatko zasebno ne može urediti tu organizaciju, nego zajednica koju predstavlja skupina glavnih posjednika međusobno bira poglavara i on stupa u kontakte potrebne za bolje sezonsko premještanje stada, izbor pastira i zacijelo podjelu zemlje koju obrađuju pojedine obiteljske zajednice. Zapravo je vrlo vjerojatno da je u južnoj Iliriji proširen sustav zajedničkih obiteljskih dobara kakav je primijećen na natpisima iz Butrota (18). Seoski poglavar ima dakle najvažniju ulogu u obrani interesa seljana, ali ima utoliko više izgleda da ga saslušaju izvan njegovog sela, ukoliko ga podržava ujedinjena zajednica, snažna veličinom svojih stada, proizvodnjom i brojem ljudi.

Društveno raslojavanje među slobodnim ljudima zacijelo je vrlo staro i očituje se posebice u pogrebnim običajima u južnoj Iliriji. Već su opisane nekropole s tumulima koje su se u II. mileniju prije Krista protezale od Podunavlja do

Maratona. Izgleda da se u Albaniji tumuli rabe znatno dulje nego drugdje ( 19) i da se neki, posebice u dolini rijeke Mati, podignuti u željezno doba, koriste još i u kršćansko vrijeme. Središnji grob pripada poglavaru, a oko njega se tijekom dugoga razdoblja natiskuju manje bogati grobovi članova zajednice, kao da i nakon smrti žele produljiti zaštitu koja se smatrala učinkovitom dok je poglavar bio živ. Dobro je pogledati utvrde tipa Gajtan (lokalitet smješten nekoliko kilometara od Skodre, okružen zidinama od velikih neobrađenih blokova iz prve polovice prvog milenija prije naše ere) kao svjedočanstva želje za moći nekih velikih posjednika koji na taj način, iza utvrđenog zida, osiguravaju pribježište za svoje štićenike, male seljake koji pripadaju istoj lokalnoj zajednici. Površina okružena zidinama vrlo je malena, od jedan do pet hektara najviše. Riječ je, dakle, o zoni preuskoj za razvoj aglomeracije. Osim toga, izgleda da jedini tragovi stanovanja unutar toga zaklona odgovaraju kolibama od granja i zemlje.

Naposljetku, o ilirskom društvu tijekom IV. i sljedećih stoljeća, osim područja koja gravitiraju kolonijama i gradova o kojima će još biti riječi, valja zadržati sliku društva u brojčanom porastu, s jasnim razlikama među slobodnim žiteljima, koji uopće ne žive u idealnoj jednakosti, nego naprotiv, stvoreni su znatni zemljišni posjedi uz malo slobodno seljaštvo koje sebi traži zaštitnike. Ropstvo nije nepoznato, već zbog jednostavne činjenice da postoje ratni zarobljenici, no ono nije uobičajena praksa, a primjeri zavisnosti kod Ardijejaca i nedvojbeno kod Dardanaca vrijede za rubna područja južne Ilirije.

Gospodarska djelatnost

Rijetke su obavijesti o proizvodnji i razmjeni u južnoj Iliriji od IV. do II. stoljeća. Jasno je da glavna aktivnost žitelja treba osigurati stanovništvu dostatnu prehranu. To smo već spomenuh, podsjećajući na važno mjesto transhumancijskog stočarstva koje je povezivalo komplementarne planinske i nizinske krajeve. Uzgajale su se ovce, koze, ah i krupnija stoka, goveda i konji potrebni za opremu konjice koja je bila važnija u sjevernoj Grčkoj i Iliriji nego u središnjoj i južnoj Grčkoj. Varon je istaknuo posebnu kvalitetu epirske ovce i od Atika je zatražio savjet kako uspjeti u takvom uzgoju (20). Ta se kakvoća, koja se priznavala uzgajivačima oko Butrota, područja velikih posjeda Pomponija Atika i nekih drugih Synepirótae, zacijelo širila i prema sjeveru, posebice u rimskoj koloniji Bilisu. Pirovi napori da potakne poboljšanje rase goveda i ovaca strogim odabirom, kako izvješćuje Plinije Stariji (21), odnosili su se na čitavo njegovo kraljevstvo, pa prema tome i na znatan dio južne Ilirije.

Ravnice i visoravni prilično raširene u središnjoj Albaniji (dolina Muzeqe,

dolina Kava ja sjeverno od rijeke Škumbi, visoravan Ko^a) pogoduju proizvodnji žitarica, premda su obalne zone često malarične lagune i močvare. S povoljnijim reljefom nego Epir koji ima više planina, Ilirija mora u uobičajenoj godini proizvesti sve Stoje potrebno da se prehrani. Moguće je da ponekad može i izvoziti. Kad Leokrat kupuje žito u Epiru kod kraljice Kleopatre (22), oko 330. godine, kako bi ga prebacio na Leukadu i potom u Korint, vjerojatno je da taj višak dolazi iz sjevernih krajeva eakidskog kraljevstva, odnosno iz južne Ilirije. Iliriju, međutim, mogu pogoditi loše žetve i glad, kao i druga područja Balkanskog poluotoka. O tome svjedoči natpis iz Kirene (23) o žitaricama koje su poslane prije 325. godine mnogim grčkim gradovima, ali i Kleopatri i Olimpijadi koje su se izmijenile na čelu eakidskog kraljevstva. Često postoji sklonost da se u 54. retku natpisa izbaci pošiljka od tri tisuće medimna ( ! 575 hl) žita Ilirima (llyriói). Wilamowitz je pomišljao na grčke naseobine na Jadranu, odnosno na Dirahij i Apoloniju. Možda je to dobro tumačenje, jer su svi ostali korisnici pošiljki žita za prevladavnje nestašice zapravo grčke države. No pogrešno bi bilo, zbog nazočnosti Ilira među primateljima pomoći poslane iz Kirene, zaključiti da u toj zemlji žito redovito nedostaje. Čini se daje ova nestašica bila izuzetna i opća. U kazivanju o ratu protiv Pompeja, Cezar (24) prikazuje patnje svojih trupa “budući daje sve žito iz toga kraja, na širokom prostoru, bilo potrošeno”. Ječam, grah i jedna vrsta korijena nazvana chara, korišteni su kao nadomjestak i Cezar dodaje: “No ovce, kojih je u Epiru bilo u velikim količinama, bile su posebno na cijeni”. A vojska je u blizini Dirahija, što podrazumijeva da su stada ovaca bila velika sve do toga kraja. Sto se tiče žita, nestašica je privremena i cezarovci su čekali sljedeću žetvu. Žita nedostaje ponajprije stoga što su Pompejcva i Cezarova vojska prouzročile znatno povećanu potrošnju, a možda i pljačku zbog koje je bilo teško prebroditi to razdoblje. Taj odlomak, naprotiv, dokazuje da se žito uzgaja čak i u kraju koji se prostire južno od Dirahija, budući da i pompejevci trpe od nestašice “jer je sve žito koje je bilo posijano unutar utvrđenog područja bilo potrošeno” (25).

Još jedna proizvodnja zaslužuje da je se posebno spomene, a to su vinogradi, naročito u području Dirahija. U jednom novijem članku Robert Etienne je na uvjerljiv način pokazao da su neke vrste loze iz Bordelaisa zasigurno podrijetlom iz dirahijskog kraja (26), a Plinije Stariji im je hvalio kakvoću (27) uspoređujući lozu imenom halisca u Dirahiju sa španjolskom koja se naziva cuccai obi s. Očevidno nije mali kompliment za ilirsko vinogradarstvo ako mu se pripiše očinstvo nad bordoškim.

Naposljetku, je li moguće nazočnost brojnih imparai Italikói, o kojima govori Polibije (28), u vrijeme ilirskog osvajanja Fenike godine 230, objasniti interesom koji bi oni imali za kupovinu proizvoda od ilirskog i epirskog uzgoja stoke i

poljodjelstva? Tu je misao razvio M. A. Levi (29) i on procjenjuje da se od osnivanja rimske kolonije Brundizija, 244. godine, Rim nastojao snabdjevati na Balkanskom poluotoku kako bi nadomjestio proizvode koji su se prije uvozili iz Sicilije, koju je pak ugrozio pohod Hamilkara Barke. Za točnost toga objašnjenja nedostaje dokaza i valja dodati da su proizvodi koji su prolazili jadranskim lukama, Orikom, Apolonijom i Dirahijem, isto tako mogli dolaziti iz udaljenijih područja, kao što je Tesalija. Cezar (30) podsjeća da je njegov protivnik Pompej dao dopremiti goleme količine žita “iz Tesalije, Azije, Egipta, s Krete, iz Kirenaike i drugih krajeva”. Primijetit ćemo samo da Pompej doprema žito iz područja koja on kontrolira pa je razumljivo da žito dolazi u luke na jadranskoj obali. Naprotiv, nije jasno zašto bi se tesalsko ili azijsko žito moralo uvoziti najprije u Dirahij, da bi se potom preprodalo u Brundiziju. Luke južne Ilirije nemaju, u normalnim vremenima, monopol na trgovinu prema južnoj Italiji. Stoga je moguće da su se talijanski trgovci, koje je godine 230. u Feniki zatekao iznenadni napad Ilira, zanimali za kupovinu prehrambenih proizvoda, kože ili drveta, ali su isto tako mogli biti zainteresirani za zanatske proizvode, rude, smolu i bitumen, istodobno nastojeći prodavati proizvode južne Italije.

Premda stari izvori o tome gotovo nikada ne govore, dobro je kao značajan proizvod južne Ilirije navesti šume u planinskim zonama koje su mogle biti tražene, ne samo kao drvo za gorivo, nego i za gradnju i brodogradnju, kao što smo već naveli za novije razdoblje. Velika pomorska sila kao Stoje Korkira jamačno je morala s obližnjeg kopna uvoziti dio drveta potrebnoga za obnavljanje brodovlja.

Literarni izvori još manje govore o obrtničkoj djelatnosti u južnoj Iliriji nego o ratarskoj proizvodnji. Uz obiteljski obrt koji, kao i u susjednim grčkim područjima, omogućava izradu odjeće zahvaljujući tkalačkim stanovima na kojima se rabi ovčja vuna, izradu cipela i predmeta od kože, drvenog oruđa potrebnog u poljodjelstvu ili uzgoju stoke, neki su se obrtnici specijalizirali u zahtjevnijoj proizvodnji, kao što je metalurgija ili finija izrada keramike. Keramika za svakodnevnu uporabu najčešće je djelo obiteljskih radionica, baš kao i gradnja stambenih zgrada ili onih za stoku. Lokalitet Antigonija, u dolini Drina u Haoniji, pruža dobar primjer obrtničke proizvodnje oruđa za ratarsku uporabu: sjekire, srpove, lopate, kliješta za kastriran je, itd. (31). Iliri su već u mlađe brončano doba obrađivali bakar, a poslije slitinu broncu, na primjer za izradu sjekira, od kojih su neke više rabljene kao sredstvo razmjene u razdoblju prije novčane privrede (32). Pojedini su proizvodi izrađeni prema lokalnom modelu, kao sjekire nazvane skutarske ili skadarske, drugi pak oponašaju egejske oblike ili su uvezeni.

Razvoj gradova, o kojemu ćemo još govoriti, prirodno je potaknuo procvat građevinskih obrta i obrtnika, od arhitekata, čiji je rad obilježen školovanjem ili

jednostavno poznavanjem grčkih uzora koje su vidjeli u Velikoj Grčkoj, na Siciliji, u Epiru, Makedoniji ili u kolonijama, pa do zidara, klesara, drvodjelja, tesara. Tijekom dva stoljeća te su aktivnosti cvjetale u južnoj Iliriji, nešto ranije u južnijim krajevima, no područja sjeverno od rijeke Skumbi također su se uključila od III. stoljeća.

Iskorištavanje rudnog blaga također je važno područje aktivnosti u Iliriji. Već smo spomenuli problem koji postavlja lokaliziranje grada Damasti ja, poznatog po bogatstvu srebrne rudače (33). Za iskorištavanje te rude, koje je jako zanimalo Korinćane, uzimano je mnogo radne snage, i to dobrim dijelom ropske, a po potrebi su se uspostavljale radionice za obradu rude kako bi se olakšao transport, tako da ga se ograniči samo na metal oslobođen od većeg dijela zemlje u kojoj se nalazi. Izgleda daje izvoz išao poglavito preko Potideje, dakle prema Egejskom moru, no jedan se dio kretao putem koji je kasnije postao Via Egnatia i koji izlazi na jadranske luke Apoloniju i posebice Dirahij. Također je vjerojatno da su Iliri eksploatirali ležišta bakra kojima obiluje dolina uz gornji tok Škumbija i koja su danas jedno od bogatstava Albanije.

Naposljetku, keramika može prerasti razinu obiteljske proizvodnje i dostići bolju kakvoću, ostvarenu u specijaliziranim radionicama. Poznato je, na primjer, da su peći u Dirahiju omogućavale proizvodnju vaza koje su vrlo dobro oponašale južnoitalsku keramiku ili mcgarsko posuđe. U jednom radu N. Ceke (34) može se, između Aoja i Škumbija, pratiti rasprostranjenost starih pečata koji se pojavljuju na crijepovima i pokušati ih grupirati po radionicama, koje mogu biti javne ili privatne. Iz toga slijedi daje u III-II. stoljeću Apolonija bila glavno središte izrade cri-jepova, no radionice postoje i u mjestima Gurzezi, Dimale, Klos, Byllis i Margellig, s onomastikom koja je više grčka nego ilirska čak i u manjim središtima u unutrašnjosti. Zanimljive rezultate za Dasaretidu donose još dva članka, jedan koji proučava obavijesti prikupljene u iskapanjima na otoku Sv. Ahilej na Malom Prespanskom jezeru (35), a drugi pokazuje pithoi s pečatima, nađene u okrugu Korge (36). Zatečeni smo mnogo većim brojem ilirskih nego grčkih imena: Batos, Epikados, Genthios, Glaukias, Piator, Preuratos, Tippas, Tritos.

Proučavanje pečata morat će se proširiti i na pečate na amforama, što će omogućiti da se bolje prati važnost razmjene s drugim područjima Mediterana. Čini se da u helenističkom razdoblju postoji veliki postotak rodskih amfora (37). Trgovačka razmjena južne Ilirije nije samo pomorska. Zemlja je ispresijecana velikim putovima koji, s jedne strane, idu u smjeru zapad-istok, a s druge jugois-tok-sjeverozapad, što, naravno, ne isključuje putove prema dolini Dunava, duž njegovih lijevih pritoka. Od Jadranskog mora do Makedonije najbolji je itinerer onaj kojim kasnije ide Via Egnatia. On od Apolonije i Dirahija dolazi do doline rijeke

Škumbi koju slijedi uzvodno prije no što će sa sjeverne strane zaobići Ohridsko jezero, dok drugi krak prati kandavijski put južno od jezera i pelijskog prijevoja, između Dasaretide i Orestide. Jedan je put povezivao Skodru s velikim jadranskim lukama Dirahijem i Apolonijom, prije nego što prođe dolinom Aoja, pa Drina, i uputi se prema bazenu današnje Janjine prema Ambrakiji ili prijevojem Metsovo kojim se prelazi u Tesaliju. Te ceste omogućavaju razmjenu skupih proizvoda u manjem obimu, jer se transport na veliku udaljenost teških tereta male vrijednosti može osiguravati samo morskim putem. Bitumen iz okolice Apolonije može se lako izvoziti zbog blizine rudnika, srebro zbog velike vrijednosti može doći iz Damastija prema Potideji ili Dirahiju, drvo se može spuštati vodenim putem, a teže je na razdaljinu prevoziti žito.

Optjecaj novca

Razvoj razmjene potaknuo je postupno korištenje novca, kako bi se izišlo iz jednostavnog sustava trampe, neprimjerenoga napretku trgovine. No valja odmah reći da su Iliri barem od polovice III. stoljeća koristili novac kolonijskih gradova, Epidamna – Dirahija i Apolonije, štoviše i makedonske i epirske novce, a da ih sami nisu kovali. Najstariji novac je onaj koji je, po uzoru na Dirahij, kovao kralj Monunije oko 280. godine, kao što smo već napomenuli (38), nakon čega slijedi nekoliko brončanih kovova kralja Milila deset godina kasnije. S. Islami (39) smatra da je prvi novac iskovan u Skodri iz 250-ih godina: na aversu, glava Zeusa nadesno, na reversu lađa, dupin i legenda ΣΚΟΔΡΙΝΩΝ. Dotad se kovanje novca gradova na sjeveru stavljalo u vrijeme intervencije Filipa V. u Lisu i okolici. Takva nas kronologija čudi, kad istodobno Agronovo i Teutino kraljevstvo ne kuje novac. Postojala bi zemljopisna praznina u središnjoj Albaniji između južnih krajeva koji počinju kovati novac, u Bilisu, Amantiji i Olimpi oko 230. godine, te gradova na sjeveru, Lisa i Skodre. Bez obzira na posebnu kronologiju kovanja novca u Skodri, valja imati na umu daje to i nadalje kovanje brončanoga novca, za lokalnu razmjenu male vrijednosti, što svjedoči o općoj uporabi novca, dok se važnija trgovačka razmjena i dalje temelji na srebrnom novacu kolonijskih gradova, epirskog koinó-na ili Makedonije.

Proučavanje nekoliko ostava novca pronađenih u Albaniji donekle objašnjava optjecaj novca, uz uvjet da ih se oprezno tumači. Ostavu je obično sakrio neki pojedinac u teškim uvjetima (prijetnja strane invazije, ratovi) i njezin sastav može odgovarati vrlo neuravnoteženoj razmjeni u jednom ili drugom smjeru. To je, na primjer, bio slučaj s ostavom iz Bakerra, iskopanom tijekom radova u listopadu 1969. godine, sto metara izvan sjeveroistočnog bedema Apolonije (40). Ona sadrži

441 srebrnu kovanicu, od kojih su 180 komada koinóna Epirana, 137 iz Apolonije, 115 iz Dirahija, 2 iz Kasope, 4 atenske tetradrahme, 3 s Tasa. H. Ceka drži da je ostava bila zakopana oko 200. godine, nedvojbeno tijekom prvih rimskih intervencija početkom drugoga makedonskog rata. Ta ostava očevidno pokazuje preveliki udio epirskog novca u optjecaju, koji bi na taj način potiskivao novac Apolonije pred samim vratima grada. Možda je riječ o ostavi koju je zakopao neki trgovac, upravo isplaćen za posao s Epirom. To je znak procvata Epira u tome razdoblju, ali, osim u toj ostavi, epirskog je novca malo u apolonijskim iskapanjima.

U Amantiji je S. Anamali (41) pokazao, za razdoblje lokalnog kovanja novca, od 317 nađenih primjeraka: 141 je koinóna Epirana, a samo 91 iz same Amanti je, 27 iz Apolonije, 17 iz Orika, 8 iz Bilisa, 13 iz Ambrakije, 4 iz Olimpe, 7 iz Dirahija, jedan Filipa V. Makedonskog, jedan iz Korkire, dva iz Sarda. Taj se omjer objašnjava blizinom Amantije i Haonije koja je član epirskog koinóna. Situacija je drugačija kad se prijeđe Aoj. U Klosu, L. Papajani (42) od 303 kovanice broji 97 iz Bilisa i 79 apolonijskih, 38 koinóna Epirana, 15 ambrakijskih, 4 oričke, 11 dirahijskih, dvije iz Makedonije, jednu iz Tesali je i 56 nečitkih. Normalno je da su ovdje najviše u uporabi novci iz obližnjeg Bilisa i iz Apolonije koja je mnogo biže nego Dirahij.

Sjeverno od rijeke Škumbi optjecaj novca iz Dirahija mnogo je veći, no još nedostaju točni podaci o nalazima u unutrašnjosti, kao i za optjecaj makedonskog novca koji je morao biti najjači u istočnim područjima što su ih od 359. godine (43) Makedonci često osvajali. Novac iz razdoblja između 350. i 250, nađen u Dimale, zapadno od Berata, dakle dosta južnije od rijeke Škumbi, većinom je iskovan u Dirahiju, u sljedećem razdoblju Apolonija jako prevladava (247 od 272 komada su iz Apolonije), no ima i nekoliko kovanica iz Korinta, Histijeje, Makedonije (Filip II, Aleksandar, Kasandar, Antigon Gonat, Antigon Doson, Filip V.) (44).

O brončanom novcu iz Amantije, Olimpe, Bilisa, izdanom nakon 230. godine, nema se ništa osobito reći. Valja samo spomenuti da je grad Olimpe kovao vrlo malo novca (45). Poznato je jedva dvadesetak primjeraka, od kojih je osam nedavno nađeno in situ, u utvrdi Mavrovo. Svi pripadaju tipu koji je korišten u Epiru, kao što je to slučaj i s novcem iz Amantije kojega je više. Bilis je rabio raznovrsnije monetarne tipove, od kojih su neki preuzeti iz drugih predjela grčkoga svijeta, a ne od epirskih ili apolonijskih susjeda, ili pak iz Dirahija. Orik je, od početka posljednje trećine III. stoljeća, također kovao brončani novac, preuzimajući tipove od Epira (Zeus – orao i munja) i od Apolonije (Apolon – obelisk).

Razvoj kovanja brončanog novca na malim zemljopisnim cjelinama, od 230-ih godina, kad se Epir povukao iz južnih područja Ilirije, dobro prikazuje političku razmrvljenost koja u ono vrijeme vlada tim područjem. Nijedan kralj kojega lite-

rami izvori nazivaju “kraljem Ilira” nikada nije kovao novac da dokaže političko i ekonomsko jedinstvo svojega kraljevstva. Izgleda da su samo Monunije i Mitil preuzimali tip novca iz Dirahija kako bi sebi olakšali razmjenu (za Mitila riječ je samo o brončanom novcu). Sve ostalo bio je novac iskovan u kolonijskim gradovima ili novac epirskih i makedonskih susjeda. Valja pričekati II. stoljeće i vladavinu posljednjeg ilirskog kralja, Gencija, da u optjecaj uđe novac s njegovim imenom i, nedvojbeno, s njegovim likom.

Razvoj gradova

Društvene i gospodarske promjene koje smo netom pokazali usko su povezane s razvojem gradova, koji je nedvojbeno najvidljivija značajka preobrazbi kroz koje prolazi južna Ilirija između sredine IV. stoljeća i rimskog osvajanja. Ustvari, valja razlučiti dva vida urbanog razvoja. S jedne strane je to procvat kolonijskih gradova, a s druge nastanak i rast gradova u unutrašnjosti, različitim tempom, što ovisi o području. Jaz između dva tipa gradova nije potpun, jer ne postoji s jedne strane sasvim grčko stanovništvo, a s druge barbari, a osim toga stariji gradovi često služe kao uzor novima koji ponekad nastoje oponašati neka njihova javna zdanja.

Epidamno – Dirahij i Apolonija

Sredinom IV. stoljeća ta su dva grada već lijepo razvijena, a u punoj aktivnosti već od VI. stoljeća, kao što smo vidjeli u prvom poglavlju. O starom Dirahiju (SI. 8) ne zna se gotovo ništa, budući da razvaline nađene tijekom rušenja kuća ponajprije pripadaju rimskom gradu, poput velikog amfiteatra iz II. stoljeća poslije Krista. Apolonija (SI. 9-14) također trpi od preslojavanja građevinama iz rimskog razdoblja. Tako je s buleuterijem, spomenikom agonoteta, odeonom i bibliotekom, ali građevine iz carskog doba ne sprječavaju ispitivanje tlorisa grada i jednoga dijela javnih građevina, što ih je Léon Rey otkrio između dva rata.

U IV. stoljeću podignut je veliki bedem od oko 4500 metara dužine koji okružuje grad, izgrađen oko dva brežuljka, od kojih je najednom akropola, a na drugome je jamačno bio podignut Artemidin hram. Bedem je širok 3,40 m i u jednom dijelu, na istoku, samo su prva četiri reda od kamena, a gornji dio je od cigle. Danas ga se dobro vidi ispod manastira Svete Marije koji je pretvoren u muzej. Veliki trijem sa sedamnaest niša (SI. 10) je prilično dobro sačuvan, dijelom je podupirao brežuljak s Artemidinim hramom, a sagrađen je najvjerojatnije tijekom III, možda koncem IV. stoljeća. Oktogonalni stupovi dorskog stila neizbježno podsjećaju na trijemove dodonskog svetišta, a pronalazimo ih i kasnije na dva trijema u Bilisu. Barem u

ovom primjeru prvenstvo pripada Apoloniji, jer je njezin trijem stariji od sličnih građevina u Dodoni i Bilisu. Potporni zid izgrađen je u III. stoljeću oko Artemidinog brežuljka, dok drugi potporni zid okružuje akropolu. Drugi trijem, okomit na prvi, još se može vidjeti istočno od odeona i pod bibliotekom. III. stoljeće je vrijeme gradnje velike fontane, sjeverno od kazališta, uz akropolu. Na njenom višem dijelu vodoravni kanal od barem pedeset metara dužine zahvaća izvorsku vodu koja se potom dijeli na pet usporednih vodova koji se spuštaju kao natkrivene stube. Na dnu tih pet vodova ponovno se prikuplja voda u vodoravnu kanalizaciju, usporednu s gornjom. Ona se izlijeva se u središnji bazen čija je vanjska fasada urešena s pet dorskih stupova između dva pilastra na pobočnim zidovima. (SI. II) Kazalište je iz istoga razdoblja, no od njega je jedva nešto preostalo. Od II. stoljeća su se velike vile, poda ukrašenog mozaicima, podizale na terasama grada okrenutima prema zapadu.

Iako velika luka, taj je aristokratski grad iznimno živo kulturno i umjetničko središte, sve do rimskih osvajanja. Dva nedavno objavljena niska reljefa (46) lijepo pokazuju kakav je vjerojatno bio život u Apoloniji potkraj helenističkoga razdoblja: prizor gozbe (SI. 12), sjedne strane, ali i silazak u podzemni svijet koji vrlo originalno i suosjećajno prikazuje bol rastanka. (SI. 13) Darovitost kipara nije osamljena u gradu dobrih arhitekata, ali i literarne tradicije koja mu omogućava da privuče mlade Rimljane obuzete grčkom kulturom. Ondje borave istodobno s četama robova dodijeljenih za rad u luci te u keramičkim i metalurškim radionicama. Tijekom toga razdoblja grad je veliko gradilište gdje se podižu brojna javna i privatna zdanja.

Sigurno je daje Dirahij (SI. 8) još aktivniji, zacijelo s manje umjetničkog i kulturnog usmjerenja nego njegov susjed, ali s lukom koja ima povoljnije prirodne uvjete. Stanovništvo mu je također više miješano. Već smo pokazali ulogu Taulanata u građanskom ratu koji je opustošio grad uoči peloponeskoga rata. Aristotel govori o napetostima koje u Dirahiju traju između građana i onih koji su lišeni političkih prava (kojima je nedostupna politila) (47), i o postojanju javnih robova (demósioi) (48). Ako je vjerovati kazivanjima Ane Komnene (49) o potpunom pokolju stanovništva Dirahija nakon 280. godine, vjerojatno bi ga trebalo pripisati građanskim borbama, no to je vrlo nesigurno.

Izvor vrlo zanimljivih podataka je onomastika s nekropola koje okružuju oba grada. Posmrtni spomenik, pa čak i običnu stelu, mogu imati samo građani koji već posjeduju mali imutak. Siromah i rob umiru tiho i nestaju bez traga o prolasku ovim svijetom. Naime, stele, posebice one nađene na brežuljcima što okružuju Dirahij, obiluju imenima koja nisu grčka nego ilirska, dok u je Apoloniji onomastika uglavnom grčka. To zasigurno svjedoči da je u grad Dirahij ušlo lokalno

stanovništvo, koje se malo pomalo penje na društvenoj ljestvici i dijelom uspijeva doći do srednje klase, pa čak i više, te može podići stelu svojim pokojnicima. Vrlo je dvojbeno da bi moglo biti drugačije, odnosno da su potomci grčkih kolona prihvaćali ilirska imena. Među tristo stela sačuvanih u Muzeju Drača primjera je mnogo: Badyla, Boiken, Dazeos, Klebeta, Piator, Tritos, itd. (50). Glavna je teškoća u tome da se stele ispravno datiraju, a čini se da su doista najviše iz kasnog III. stoljeća, iz II. i iz I. stoljeća prije Krista, tako da ih ne treba rabiti da se dokazuje prerano masovno ulaženje domorodaca u grad. Vjerojatno je da su ondje bili već u IV. stoljeću, no u odveć podređenim položajima da bi mogli pretendirati na nadgrobnu stelu. S. Islami je također istaknuo nazočnost ilirskih imena među epo-nimnim i novčarskim magistratima koji se pojavljuju na drahmama ili brončanom novcu Dirahija i Apolonije (51). On pruža nezanemariv popis i primjećuje da se ta imena nalaze i na pečatima crijepova u ta dva grada:

–    u Apoloniji, na novcu: Baton, Epikados, Zoilos, Moskhilos, Myiilos, Billios

–    u Dirahiju: Boiken, Genthios, Daalkidas, Dazios, Eortaios. Kerdon, Monounios, Skyrthanas, Tritos.

I tu je, kao i kod imena na nadgrobnim stelama, najvažnije pitanje o vremenu kad se ilirska imena pojavljuju među imenima dužnosnika tih gradova, a s druge strane i omjer tih imena u odnosu na sva do danas prikupljena (52). Čini se da treba dočekati III. stoljeće, i to možda čak posljednju trećinu, da se pojave ilirska imena na novcu i crijepovima. Dolazi do postupnog prodiranja lokalnog stanovništva u gradove, i to više u Dirahij nego u Apoloniju koja je ostala više oligarhijska po načinu vladavine, no taj prodornije ni brz ni nagao. Postao je uočljiv u III. stoljeću, ali onda je to rezultat dugačkoga puta koji je Ilire od vrlo podređenoga položaja unutar onoga što se naziva politéia, doveo do najviših dužnosništava. Sto se tiče omjera, ali uz rezervu, jer bi potpuni popis uskoro trebao biti napravljen, izgleda da stele u Dirahiju nose otprilike trećinu ilirskih imena na dvije trećine grčkih. To jest pokazatelj, ali da bi se došlo do broja Ilira u gradu, valja voditi računa o tome da su mnogi mogli uzeti grčka imena, a da pritom nisu prekinuli svaku vezu sa zajednicom iz koje su potekli.

Dok lokalno stanovništvo ulazi u kolonijske gradove, usporedno s time domorodačke sredine preuzimaju grčki način života. No pojava akulturacije nikada nije jednosmjerna. Gradovi djelomice gube čiste helenske značajke, ukoliko su ih ikada i imali, jer, kako smo već naveli, već od prve generacije kolonisti su uzimali žene iz toga kraja da bi osigurali trajanje naseobine. A novi stanovnici, od kojih su neki zadržali svoja imena, postupno su počeli živjeti kao Grci, dijeleći iste aktivnosti i razonode u gimnaziju, palestri, na stadionu, u teatru. Posljedica je, sasvim sigurno, mješovita civilizacija, u kojoj će dominantna kultura najvjerojatnije prevladati, uz

preživljavanje duboko ukorijenjenih elemenata druge kulture, kao u vjerskom životu i posebice u obiteljskoj povezanosti.

Rađanje i razvoj gradova u južnoj Iliriji

Uz dva velika grada što su ih osnovali Korkirani i Korinćani i koji su prošli sasvim poseban razvoj, jer nisu bili potpuno odsječeni od dodira sa stanovništvom u unutrašnjosti, južnu je Iliriju zahvatio val urbanizacije jednak onomu u susjednim područjima, Epiru, Makedoniji i Trakiji. Naglasimo najprije da rabeći termin grad, a ne polis – želimo jasno razlučiti val porasta urbanih aglomeracija od stvaranja gradova-država, što bi značilo da se prema sjeveru širi sustav političke organizacije kakav imaju egejski Grci. Vidjet ćemo kako u Iliriji nema gotovo nijednog primjera grada koji se preobražava u grad-državu, barem ne prije 168. godine. Olimpe je grad koji kuje novac i koji ima eponimnog dužnosnika koji se naziva politarh, no ta se institucija vrlo vjerojatno razvija nakon rimskog osvajanja, odnosno po završetku trećega makedonskog rata (53).

Razvoj gradova nije dotakao istodobno sve krajeve južne Ilirije. Kako napominje S. Islami (54): “Nije dokazano da oni postoje u unutrašnjim područjima doline rijeke Mati i srednjega toka Drima pa se čini da se urbani život ondje nije razvio”.

Prve naznake koje se tiču gradova u Iliriji su, valja priznati, vrlo neprecizne. Ne može se ništa sigurno zaključiti iz indikacija Stjepana Bizantinca koje se tiču ilirskih gradova Sesarcta, Adrije, Japigije. Samo bi se prvi mogao dovesti u vezu s Dasaretima. Autor kaže da to prenosi od Hekateja iz Mi leta, no zasad arheologija ne daje pokazatelje koji bi potvrdili taj navod, osim ako Sesaret nije prvo ime Pelija, iz VI. stoljeća, odnosno iz razdoblja kad bi se moglo raditi o bedemu tipa Gajtan. U vrijeme Bardileja I, u Diodorovom kazivanju (55), među uvjetima mogućega mira između Filipa koji je upravo naslijedio brata Perdiku III, ubijenog u borbi, i Bardilejevih Ilira, govori se o iseljavanju Ilira iz makedonskih polisa. Ne znamo o čemu je riječ, u vrijeme kad je čitava gornja Makedonija organizirana u éthne i kad se ne spominje ni najmanji polis, ni najsitniji grad-država. No možda je ovdje Diodor uporabio tu riječ jednostavno u smislu gradskog naselja, a sigurno je da svaki od éthne ima male urbane centre. U povodu pobjedonosnog pohoda Filipa II. na Iliriju godine 345/44. (56), isti Diodor kazuje da su Makedonci u Iliriji osvojili mnogo mjesta – polismata, što je, izgleda, uporabijeno kao deminutiv da označi male gradove, a da nije navedeno niti jedno ime tih mjesta u Iliriji. Za isto razdoblje Demosten u Prvoj Filipiki (57) izgovorenoj godine 351, izvještava da neki kažu kako Filip “utvrđuje gradove (póleis) kod Ilira”. Nema razloga da se termin pòlis shvati drugačije nego kao urbana aglomeracija, okružena bedemom, no

ni tu nije navedeno nijedno ime, pa se može raditi o lokalitetima kao Pelij u Dasaretidi, koji spominju Arijan i Kvint Kurcije (58), u povodu događaja iz 335. godine, kad se Aleksandar pod Pelijem suprotstavlja Klitu i Glaukiji. Pelij je ondje doista predočen kao utvrđeni grad, s bedemom koji Aleksandar ne pokušava osvojiti silom. On uokolo kopa neku vrstu jarka, no nakon što mu je zauzet tabor, Klit nalazi pribježište u gradu i sam ga pretvara u pepeo prije nego što utočište potraži kod Taulanata i Glaukije. To je prva naznaka postojanja utvrđenog grada, pa se možemo upitati nisu li utvrde grada djelo Makedonaca, Filipa 11, budući da se Klit, koji mu je bio podvrgnut, pobunio i zauzeo grad koji je zacijelo držala makedonska posada. Ako je valjana lokalizacija na granici između Orestide i Dasaretide koju prihvaćamo (59), potpuno je jasno zašto je Filip smatrao pametnim držati to mjesto koje nadzire jedan od smjerova prodora iz Dasaretide prema gornjoj Makedoniji i obrnuto, iz Orestide prema Iliriji. Ništa se više ne može reći o već spomenutom Damasti ju koji kuje novac zasigurno u prvoj polovici IV. stoljeća, a o njemu se poslije ne govori i lokalizacija mu je još nesigurna (60). Stjepan Bizantinac još navodi, prema Teopompu, grad Edantij (Oidàntion), no to je ime za koje ne postoji ozbiljna identifikacija.

Već smo koristili odlomak iz Frontina (61) koji pokazuje kako Pir želi podvrgnuti neku civitas, koja je bila središte jednog ilirskog éthnosa (caput gentis) i okružena drugim gradovima (ceterae urbes). Tu je čitav opis uređenja prostranog teritorija sa središnjim gradom – glavnim mjestom – i nizom drugih lokaliteta oko njega koji čuvaju područje éthnosa, odnosno manje važnih utvrda, ali koje su ipak male aglomeracije, čak i ako se termin urbs može učiniti neprikladnim i neprimjerenim.

Naznake koje su otkrivene u starim izvorima obavješćuju da u južnoj Iliriji u prvoj polovici IV. stoljeća postoji grad i da on izgleda, naročito u slučaju Peli ja, solidno utvrđen, no pouzdano je da obrambeni zid nije dovoljan za razlikovanje pribježišta od pravoga grada koji ima višestruke i raznovrsne funkcije. Arheologija može omogućiti da se otkrije što su bili ilirski gradovi, posebice zahvaljujući radovima albanskih istraživača u posljednjih četrdesetak godina. Ovdje se nećemo upuštati u raspravu o rađanju grada u južnoj Iliriji, o prijelazu od utvrđenih zidina tipa Gajtan do pravoga grada, o postojanju ili nepostojanju protourbane faze ni o značenju toga termina. Središte našeg zanimanja je situacija u južnoj Iliriji od početka IV. stoljeća, sa svim teškoćama što ih donosi datiranje, koje može počivati samo na vrlo sustavnom proučavanju stratigrafije.

Analize najdostojnije povjerenja uspostavio je S. Islami u različitim radovima na temu grada u južnoj Iliriji (62). Njihova je prednost u tome što dopuštaju kronološku evoluciju vrlo sličnu u Epiru i u južnoj Iliriji, vodeći računa o vremenskim

rascjepima koji se očituju između dijela Ilirije koji je najbliži granicama s Haonijom i sjevernijih krajeva, gdje se urbanizacija javlja tek kasnije ili se uopće ne javlja, kao što smo primijetili za dolinu Mati ili srednji tok Drima. Razvoj grada ne smije se smatrati samo rezultatom utjecaja koji dolaze s juga ili iz kolonijskih gradova. Valja ga tumačiti i kao uobičajenu posljedicu evolucije južne Ilirije, koja slijedi proces društvene i gospodarske preobrazbe kakav je predočen na početku poglavlja, a pokreće ga spori, ali stalni demografski rast. On je nametnuo nove načine iskorištavanja tla, razvoj razmjene i stvaranje malih urbanih središta koja objedinjuju različite funkcije: trgovište, administrativno i političko središte, vjersko svetište, središte obrtničke proizvodnje u specijaliziranim radionicama.

U razvoju gradova u južnoj Iliriji mogu se razlikovati dvije velike uzastopne faze:

1) Na izmaku V. i u prvoj polovici IV. stoljeća pojavljuju se prvi gradovi – a to razdoblje sasvim odgovara pokazateljima što ih prenose literarni izvori – kao u područjima blizu Epira: Fenike, Butrot (nakon nekoliko starijih gradnji na akropoli), £uka Ajtojt. U južnoj Iliriji valja navesti Amanti ju i Klos. Prvi se grad pojavljuje u Periplu Pseudo Skilaka, odlomak 26, označen kao polis. Smještena na lijevoj obali Aoja, dakle u neposrednom dodiru s Haonijom, Amantija se proteže na dugačkom brežuljku, a utvrđeni zid slijedi zavoje zemljišta kako bi okružio površinu od devetnaest hektara. (SI. 15, 16, 17) Bedem je uglavnom zacrtan u ravnim linijama, ali sa zupcima poput pile da se razbiju ti ravni potezi. Zidovi su poligonalnog sloga, s malo, ali brižno izgrađenih vrata, najčešće tangencijalnih. Ništa se ne zna o unutrašnjim gradnjama iz prvoga razdoblja, ali grad se dalje razvijao i izvan svojih previše skučenih zidina, čini se sa posebnim mjestom za vjerska svetišta: tu su Afrodita Pandemos, Zeus, Pan i tri nimfe, lokalni bog tipa itifaličkog Prijapa (ili divinizacija rijeke Aoja ?). Grad je također na glasu po radionicama brončanih kipića, sličnih onima koji su nađeni u Dodoni (63).

Drugi grad, možda neznatno kasniji, ima brižni je građene bedeme čija su dva lica povezana poprečnim zidićima od složenih blokova koji razdvajaju zid po dužini u odvojene dijelove. Klos je sagrađen na brežuljku, na desnoj obali Aoja, i zaprema oko osamnaest hektara. Bedem širok tri i pol metra ima opseg 1850 metara. Sačuvan je dobrim dijelom svoje dužine i do znatne visine. (SI. 18,19) Ima samo jedna ulazna vrata, istoga tipa kao i u Amantiji. Nekoliko se kula pojavalju-je na sjeverozapadnom zidu, možda kao naznake evolucije u vještini utvrđivanja tijekom IV. stoljeća. Grad Klos, koji se nastojalo poistovjetiti s gradom Nikejom, čije se ime pojavljuje na natpisu iz Oropa (64), izgubio je važnost, premda zbog toga nije nestao niti bio napušten, od trenutka kad je sagrađen drugi grad, 1,5 km dalje, na višem i prostranijem brežuljku Hekal, a to je grad Bilis. (SI. 20) Tu su,

dakle, dva c^ada. vrlo Nizu jedan drugomic. abarcmiod HI stdjcča svaki ima svoje kazalište. što znači vlastiti kulturni. vjerski i gospodarski život Na zidu paroda kazališta u Klosu je četrnaest nalpisa. Oni dokazujj da je jo š u ] 31-]]. sldjcoj kazalište radilo i da jc zajednica Bìiona na torre mjestu urezivala odkike o torre da sc dodjdjujc poUréia (65), u razdoN jj kad je te zajednica uživala djelomičnu nezavisnost. To je Mo nakon povlačenja Epir ana prema jugu računajući od 230. godine i prije potpmog rimes kog osva_pm_p na kraju trećeg makedonskoga rata <363. g.> Doista se čin i da su ta dva grada južne Ilirije, oba Nizu granice s Haonijom. vrlo Niski načnu gradnje ep irskih gradova Kontekti su se nastavili u 333 . sldjocu. o čemu govori oNljc epirskog novca u tim gradovima. monetarni tip koriSlen u Amianti): koji je izravno preuzet od epirskih uzora, to pian kazališta u Biisu koji jako pods jeća na onaj u Dodoni posebice po parodimi okomitima na scenu. (SI 23) Razvoj gradova u Hroniji išao jc is timi temipom« kao i u najjjžntjoj zoni Ilirije.

2) Druga faza počinje u drugoj pdovici IV. stdjcča. nastati ja se u 31). 5 obilježena jc pojavljivanjem novih gadova, te proširivanjem starih. To smo rekli za Amianti jj koja jeprekoračiasvoj bodem 5 u Hl stdjcoj gradi stadion čije su stube još dobro oojvanc. (SI. 32) i hram napodručjj Po;i. To je također vrijeme iz^ad-njc kazališta u Klosu kaje jc do trim dijelom· uklesano u stijeni, i nedvojbeno Radnje stadiona. To jc nadaste vrijeme osnutka grada Btlisa na brežuljku Hckal. u neposrednog blizini Kl osa. lijekom druge polovice 3 V stdjcča. Zid cd 2550 mictara okružujepovršinuod trideset hektara, podijdjenu na terase na dvije padine brežuljka. (SI. 20) Na istočnoj padini su pojedinačne kuće s dvorištem 5 cisternom uklesanom· u stijenu. Vjerojatno nije cijda površina upotrijcNjena za gradnjj i slobodna zona je mogla služili kao pribjcžišlc za okdtno seosko stanovništvo. Istočna jc padina napuštena u bizantsko vrijeme, tijekom« izgradnje središnjeg zida koji znatno smanjjjc grad. Na padini okrenutoj zapadu koncentrirana su zdanja potrebna za javni život Biliona: kazalište koje podsjećan a dodonsko. (51. 23 ) dva prostrana trijema. okomito jedan na drugi, svaki dugačak 72 metra, na dva kata, s istim· oklo-gonalntm dorskim stupovima kakvi su u Apdori j: i Dodoni. Ta .je monumentalna cjelina možda nadopjnjena drugim· građevinama. N. Ceka je predložio je da se tu lokalizira stadion.no iskopa tanja 3937. otkria su vrlo veliku cisternu na mjesU pretpostavljenoga trkalište, pa treba pričekati daljnji· ukapan ja kako bi se mo^fo zaključivali s više sigurnosti. Bedem· rabi lomljene linije mnogo više nego u prvom· razdoNjj. 5 kule su brojnije, posebice uz vrata. Sjeverna vrata su naročito brižno građena, ali polukružna kub može bili tek iz 33. stoljeća prije Krista (66)

SjcverozapadnoodBtlisa iskapanja su počda na mjestu drugoga grada čije stero ime još nije utvrđeno pa nosi ime toga mjesta – Gurzezi. A na brežuljku iznad ddine Fiera drugo urbano središte, nešto sjevernije od prethodnog, iz ulog je raz-

dobi ja. To je mjesto je Margellig. Prema jugoistoku dvije utvrde razgraničavaju teritorije Biliona i Amantijaca. Utvrda Rabia dala je zanimljiv natpis koji spominje peripolarha, tajnika i symperipoloi, vjerojatno u službi koinona Biliona. Druga utvrda, Matohasanaj, na jugoistoku čuva teritorij Amantijaca iznad doline Aoja. Svi su ti bedemi, iz druge polovice IV. stoljeća ili iz III. stoljeća, u Bilisu i drugim središtima koja ga okružuju, od četverokutnih kamenova u izodomnoj gradnji, potpuno usporedivoj s onom južnije, u Antigoniji, u dolini Drina, to jest u Haoniji. 1 ondje su, za tu drugu fazu, vrlo izražene veze s Epirom. Na tim mjestima južne Ilirije pojavljuju se i poligonalni kamenovi, kao i u Epiru.

Napuštajući predio Aoja, Berat je prvi grad s izvrsnim položajem na desnoj obali Osuma, na izlasku rijeke u dolinu nakon planinske zone kojom dominira planina Tomorit. Ta utvrda ima temeljnu stopu zida od velikih izodomnih kamenova kakvi se obično pripisuju gradu Antipatriji koji je mogao biti utvrda Dasareta na krajnjem zapadu njihovog teritorija. H. Ceka (67) radije na položaj Berata smješta stari grad Bargulij. Bilo kako bilo, dojmljivi temelji zidina iz istog su razdoblja, iz druge polovice IV. stoljeća. Naravno, dobro je imati na umu da je sve te krajeve, od Amanti je do Berata i barem do rijeke Skumbi, Pir uključio u eakidsko kraljevstvo, gdje su i ostali do pada dinastije nešto prije 230. godine. Nema, dakle, ničega čudnog u tome daje tijekom prve dvije trećine 111. stoljeća bilo razmjene s epirskim gradovima.

Parlinima pripada grad Dimale, koji je identificiran zahvaljujući istraživanjima B. Dautaja (68). On ga je lokalizirao na vrhu Krotine, zapadno od Berata, zahvaljujući pečatima s crijepova koji nose potpuni natpis Δ1ΜΑΛΛΙΤΑΝ. Grad nadvisuje uska akropola odvojena zidom, a on se prostire na drugom, nižem brežuljku, gdje su okupljene nastambe. Zid je slabo očuvan, ali blokovi koji su još na tome mjestu su pravilni paralelopipedi. Ograđena površina je, kao i u Beratu, manja od 15 hektara. Jedini spomenik koji se jasno razaznaje je trijem s nišama, kojih je sedam na tridesetak metara dužine. Čini se da je izravno nadahnut trijemom u Apoloniji, (SI. 10) čija je umanjena kopija. To ne čudi, ako se uzme u obzir blizina Dimale i Apolonije. Sunčani sat nađen u Dimale nosi natpis koji pokazuje da gaje izradio neki Tarenćanin. Poznato je daje zemlja Partina dio rimskog protektorata od kraja prvog ilirskog rata, što je zacijelo povećalo razmjenu koja se obavljala s Velikom Grčkom već prije rimske intervencije na istočnoj obali Jadrana.

Sjeverno od rijeke Skumbi (nekoć Genuza), situacija je prilično različita, ali ne znači da gradova uopće nema. Primjer Pira koji napada civitas, glavno mjesto jednog ilirskog éthnosa, koje okružuju urbes, kako to izvješćuje Frontin (69), jasno pokazuje da veći ili manji gradovi ili utvrde postoje sjeverno od te rijeke, iako nije riječ o gradu Skodri, kako to sugerira N. G. L. Hammond (70). No mreža urbanih

aglomeracija čini se rjeđom, gradovi su razasuti u okruženju koje je ostalo sasvim ruralno a, kao što smo rekli, neka su područja u unutrašnjosti, kao dolina rijeke Mati i srednjeg toka Drima, potpuno bez gradova. Prva je stara aglomeracija, polazeći od Škumbija, Zgerdhesh, jugozapadno od Kruje i sjeverno od Tirane. Sagrađena je na vrhu brežuljka i na njegovoj zapadnoj padini u obliku istokračnog trokuta, a pokriva otprilike deset hektara. Iskapanja koja je vodio S. Islami (71) pokazala su – nakon prve faze koja odgovara grubom zidu što okružuje gornji dio brežuljka i koji, po zidovima tipa Gajtan koji bi ovdje mogli biti iz VI-V. stoljeća prije Krista, pripada manjoj, starijoj aglomeraciji – da grad doživljava prvi skromni razvoj, koji se, po apulskoj keramici nađenoj na tome mjestu, može datirati u konac IV. ili na početak III. stoljeća. No grad je doista procvjetao tek kasnije (III–II. stoljeće), kada se poduzima i gradnja zapadnog bedema sa zidom od pravilnih izodomnih blokova s ispupčenjima, s kulama na jednakim razmacima. Vapnenačka stijena izbija izravno na površinu u dobrom dijelu grada unutar bedema, a dosta jak nagib uvjetovao je da glavna ulica, koja vodi od donjeg dijela grada do akropole, bude na jednom dijelu puta stepenasto uklesana. Čini se da nijedna javna zgrada nije sagrađena na toj padini, osim malog polukružnog zdanja u donjem dijelu grada. Izgleda da nema ni stadiona ni kazališta, kao da su se elementi grčke civilizacije zaustavili južno od rijeke Škumbi. S druge strane, primijetit ćemo skučenost grada, deset hektara, što je mnogo manje od velikih gradova na jugu, u Haoniji, poput Antigonije i Fenike, ili u južnoj Iliriji, poput Bilisa. S. Islami je, prema Ptolemeju (II, 12, 20), predložio da se Zgerdhesh identificira s Albanopolom.

Lis je sagrađen na lijevoj obali Drima, nekoliko kilometara od ušća, na granici planinske zone i močvara koje se protežu do mora. Izgrađen je na zapadnoj padini brežuljka koji se odvaja od Akrolisa, utvrđenog na naoko neosvojivom položaju. (SI. 22) Lis ima sve osobine grada koji je sagradilo lokalno stanovništvo iz unutrašnjosti, u želji da ima luku, a ne strani naseljenici koje je bi doveo kakav Dionizije Sirakuški, kao što govori Diodor Sicilski, brkajući vjerojatno Lis i Isu. Prema F. Prendi ju (72), grad je s kraja IV. ili s početka 111. stoljeća, a prva je utvrda bio Akrolis. Potom je sagrađen zid oko Lisa koji ide od vrha brežuljka do luke. Grad je pretrpio veliko razaranje nakon 168. godine, a današnji izgled umnogome duguje obnavljanju iz Cezarovog vremena, kad je 48. godine drugačijom tehnikom obnovljen zid, tako da je moguće razlikovati dijelove bedema sačuvanog iz prvog razdoblja od onih koji su podignuti u Cezarovo doba. Umjesto kamenja s grubim ispupčenjima, rabe se blokovi čija je vanjska površina brižljivo zaravnana. Uz to se dodaje poprečni zid koji dijeli donji grad od gornjega. Bedem, čija je trasa sačuvana u cijeloj dužini i nerijetko u priličnoj visini, ojačana je brojnim kulama,

od kojih je jedna okrugla. (SI. 23) Vrata su ojačana kulama, a najupadljivija su velika vrata na jugozapadu, u blizini luke, (SI. 24) koja su pojačana s četiri kule što ostavljaju prolaz širok šest metara, sužen u srednjem vijeku. Unutar zidina u gradu sačuvano je malo gradnji, nijedna javna zgrada, ni kazalište, ni stadion, kao što smo već uočili kod Zgèrdhesha. Nalazište je vrlo zanimljivo jer jasno pokazuje razvoj velikoga grada u području već udaljenom od kolonijskih gradova, pa izgleda da čak ni utjecaj Dirahija nije prešao prirodnu granicu doline rijeke Mati. Lis je smješten kao straža zadužena za čuvanje ulaza u novo područje, na teritorij Labeata, čije je središte nedvojbeno Skodra. Lis je sasvim sigurno izbjegao epirskom osvajanju tijekom Pirovog kraljevanja, ali je pripao Agronovom i Teutinom kraljevstvu. Nakon prvog ilirskog rata služi kao pomorska granica koju ilirski lembi ne smiju prijeći da se upute prema jugu gdje se prostire rimski protektorat.

Grad Skodra, koji stari izvori spominju naročito kao glavni grad kralja Gencija, nije dosad dao mnogo obavijesti o svojem stanju u antici, zbog toga što su od antike do XX. stoljeća utvrde građene jedna povrh druge. Položaj utvrde nazvane Rozafat veličanstveno se izdiže iznad rijeke Bojane i, nešto južnije, Drima koji teče do Lisa da se spoji s morem. Taj je prostrani brežuljak mogao držati veliki grad čije su se građevine vjerojatno širile prema jugu do obale rijeke i do područja mosta koji ju je prelazio. To je bio glavni grad kraljevstva u Gencijevo vrijeme i zacijelo je širio svoj utjecaj prema sjeveru na današnju Crnu Goru, što je bio teritorij Ardi je jaca do doline Neretve. Razvio se i niz manjih urbanih središta, kao Meteon, Ulcinij, Rizon.

Prema unutrašnjosti valja još navesti gradove poput Uskane i male aglomeracije izgrađene na brežuljku na čijoj padini su grobovi izdubljeni u stijeni, u mjestu Selga e Poshtme, u gornjem dijelu doline Skumbija. Neki su tu htjeli smjestiti Pelij, ali činilo se da je bolje zadržati drugu lokalizaciju, istočno od Bilishta (73). To nimalo ne umanjuje ljepotu grobova u stijeni koje bi se željelo pripisati dasaret-skim kraljevima. Misli se na Bardile ja i na Klita, no u ovome času ništa ne dopušta da se ti grobovi službeno pripišu ovome ili onome vladaru. Taj je dio južne Ilirije izložen makedonskim utjecajima. Bez želje da se uspostave čvrste veze između veličanstvenih grobnica u Vergini koje je otkrio M. Andronikos i grobnica iz Selga, ne možemo a da ih ne usporedimo. Grobnica I ima fasadu uklesanu u stijeni 2,40 m u visinu i 4 m u širinu, koja je u sredini probijena vratima uokvirenima s dva uzidana stupa s jonskim kapitelima i dva pilastra, nedvojbeno odvojena freskama. Vrata vode u prostrano predvorje grobne komore, koja je opljačkana još u starini. Grobnica III je još veličanstvenija, (SI. 25) jer je njezina polukružna fasada, sa svake strane produžena ravnim zidom, ukrašena s osam uzidanih jonskih stupova.

Prava grobna komora nije središnja prostorija nego je izdubena ispod dvorišta i pronađena je netaknuta s vrlo bogatim prilozima keramike i nakita iz III. stoljeća prije Krista, posebno zlatnim naušnicama ukrašenima glavom crnca od stakla ili obojenoga kamena (SI. 26) i s brončanom pojasnom kopčom koja iznimnom finoćom prikazuje borbu konjanika s pješakom. (SI. 27)

Posljedice urbanizacije

Prikaz gradova koji su se razvijali od početka IV. stoljeća do rimskog osvajanja omogućio je da se otkriju neke opće crte koje je korisno istaknuti. Iako su Iliri sasvim prirodno preuzimali od kolonijskih gradova izgrađenih na jadranskoj obali, a i od epirskih i makedonskih uzora, brojni su gradovi rođeni slijedom postupne preobrazbe društva i gospodarstva u južnoj Iliriji. Oni su djelo lokalnog stanovništva, čak i kad je ono oponašalo neka zdanja iz Apolonije, kao trijem s nišama koji susrećemo u Dimale, ili dovodilo arhitekte školovane u obalnim gradovima, kao i primalo podružnice radionica crijepova i cigla iz Apoloni je ili iz Dirahija, što je opet vidljivo u Dimale. Gradovi koje su sagradila ilirska éthne radi vlastitih potreba, radi administrativne, političke, ekonomske, vojne i prostome organizacije, razvijali su se ranije i brže u područjima južno od rijeke Skumbi. To što su tijekom dužeg razdoblja u III. stoljeću bili uključeni u eakidsko kraljevstvo zacijelo je pogodovalo njihovom razvoju. Sjeverno od rijeke Skumbi gradovi su rjeđi i razvijaju se kasnije. Naročito se čini, barem po primjeru Zgèrdesha i Lisa, da gradovi na sjeveru nemaju istu način urbanizacije, kao da njihovi stanovnici ne vide koristi od gradnje stadiona, gimnazija, kazališta.

Ako bi se ova konstatacija potvrdila, bila bi vrlo važna jer bi omogućila da se jasno “suprotstave jug, snažno obilježen helenskim prinosima, i sjever, mnogo manje propusan za utjecaje koji dolaze izvana. U oba slučaja, na sjeveru i na jugu, grad je pogodovao novim društvenogospodarskim preobrazbama. Stanovnici grada međusobno više nemaju iste odnose kakvi su se bili uspostavili u selima éthnosa. Ako je mali slobodni seljak neizbježno vezan uz bogatog posjednika vezama međuovisnosti i štićeništva s uzajamnim obvezama, grad briše te veze i prekida ih kako bi stvorio nove, između vlasnika radionice i radnika, između gradskih dužnosnika i običnih stanovnika, a da ne govorimo o vezama između slobodnih i neslobodnih, bilo da su kupljeni robovi ili zarobljenici, ili da su zavisnici kao prospettai kod Ardi je jaca. Stvara se novo bogatstvo koje nije zemljišnog podrijetla nego obrtničkog ili trgovačkog i ono malo pomalo treba optjecaj novca kako bi se potaknula trgovina i prekinula trampa.

Istodobno, okolni gradovi i ruralna društva ne predstavljaju dva zatvorena svi-

jeta. Između grada i obližnjih sela odvija se svakovrsna razmjena. Građani ovise o okruženju da im osigura opskrbu prehrambenim proizvodima, ali i sirovinama kao što su glina za radionice keramike, rudača za metalurgiju i za kovnice novca. I obrnuto, stanovnici sela nastoje dobiti gotove proizvode, željezno ralo za plug, oruđe, oružje. Seljak koji se nastanio u gradu nije neminovno prekinuo sve veze s rodbinom koja je ostala na selu. Ako se obogati, čak i skromno, može pomoći rođacima da preurede kuću u selu, da je učvrste, da je solidno obnove i tako je način života na selu izravno doveden u pitanje rastom urbanizacije.

Grad je također element akulturacije budući da se susreću ili dodiruju dva načina života, dvije civilizacije, a njihov stupanj evolucije nije isti pa napredniji vjerojatno nadjačava slabiji. Ilirski jezik nije ostavio nikakvoga pisanog traga u području južne Ilirije. To je nedvojbeno bio govorni jezik, no gradovi su, čim su osjetili potrebu da budućim generacijama prenesu određeni događaj ili obilježe zahvalnost nekom dobročinitelju, rabili grčki jezik. To je vrlo jasno u svim gradovima na jugu, u Amantiji, Olimpe, Bilisu, Dimale, dok nasuprot tome gradovi na sjeveru nisu dosad dali nikakav važniji natpis na grčkome, bilo da je to u Zgèrdheshu, u Lisu ili Skodri (natpisi u Lisu su na latinskome i potječu iz vremena Cezarove obnove). To ne znači da neminovno svi stanovnici neprekidno govore grčki. Može postojati zajednički govorni jezik i službeni pisani jezik. Perzej koristi usluge tumača kad šalje poklisare na dvor kralja Gencija (74) u Skodru.

Mjesto koje je zauzeo grčki kao pisani jezik, jezik službenih natpisa gradova i država što se oko njih uspostavljaju, nije najupečatljivija manifestacija spore, ali stvarne helenizacije stanovništva gradova. Važnije je to što su stanovnici gradova, ili jedan društveni sloj u gradovima, prihvaćali grčki način života koji će postupno promijeniti karakter toga stanovništva. Doista, sagraditi u gradu kazalište, gimna-zij, palestru i stadion znači, svjesno ili ne, prihvatiti ono što se na grčkome zove paidéia, njihov način života i, u stanovitom smislu, njihovu ljubav prema dokolici. U kazalištu u Bilisu, kao i u Apoloniji, Oriku ili Butrotu, prikazuju se grčke tragedije. Arhelajeva Makedonija pokazala je primjer pozivajući Euripida. Sve to znači da urbana populacija južne Ilirije, barem južno od Skumbija, malo pomalo prihvaća grčke ideale. Obrazuje se na homerskim epovima, novcem promiče grčki panteon, a domorodački vjerski život postupno približava lokalne bogove i grčka božanstva do te mjere da ih na koncu stapa. Ako dolazi do sinkretizma nije moguće razlučiti što je bio originalni lokalni doprinos. Sto je bilo domorodačko u kultu Afrodite Pandemos u Amantiji? Sto znači približavanje Zeusa i boga Partina?

Posljedice prodora helenske kulture su goleme. Stadion, na primjer, potiče mlade da sudjeluju u natjecanjima, nakon što su se uvježbavali u trčanju, šakanju, hrvanju itd., kako bi osvojili pobjedu na čast svojega zavičaja, grada ili éthnosa.

Prirodno je da bi najbolji, koji su se s uspjehom natjecali u Amantiji ili Bilisu, željeli odnijeti pobjedu i u Apoloniji, na Nimfejskim igrama ili Najskima u Dodoni. A, nakon više uspjeha, kandidati se žele omjeriti čak i na velikim stefanitskim natjecanjima s grčkim takmacima s kojima su se već sreli u Epiru. Ali natjecanja u Olimpi ji, Delfima, na Istmu, u Nemeji i sva koja su im se pridružila tijekom III. stoljeća otvorena su samo za atlete koji se smatraju Grcima. Taje barijera prijeđena u vrijeme kad su Heleni bili spremni proširiti granice grčkoga svijeta, u Maloj Aziji, kao i u drugim krajevima, i u Iliriji. Veliki popis tearodoka iz Delfa (75), čiji IV. stupac nedvojbeno ne pripada temeljnom popisu i mora se datirati u prvu polovicu II. stoljeća prije Krista, otkriva kako je napredovala helenizacija u južnoj Iliriji. Na tom se popisu, osim Orika, Apolonije i Dirahija, pojavljuju i Amanti ja i Bilis. Navođenje tih gradova znači, bez ikakve sumnje, da Grci iz Delfa i svi koji su onamo došli u povodu Pitijskih igara tada već smatraju Amanti ju i Bilis hele-niziranim gradovima, čiji su stanovnici, svi ili dijelom, prihvatili grčki način života i stoga mogu biti asimilirani. Na svoj način Strabon (76) daje isti odgovor kad drži da su Atintani epirski éthnos, odnosno, u njegovo vrijeme, isto što i Grci. To spominjanje znači daje delfsko svetište priznalo težnje tih gradova da budu prihvaćeni u zajednicu Helena, čak i ako seosko stanovništvo koje ih okružuje ostaje u potpunosti vjemo svojim ilirskim tradicijama.

Moramo se, prirodno, upitati o stupnju helen izaći je koji je dostignut u gradovima južne Ilirije i posebice ispitati je li ta želja stanovnika da postanu Grci išla dotle da prihvate politički okvir egejskih Grka, odnosno da prihvate grad-državu, polis. Odgovor je bez ikakve sumnje niječan. Već u Epiru grad-država nije imao uspjeha i do rimskog osvajanja Epirani su ostali vjerni svojoj federalnoj organizaciji koja je, na različitim razinama, okupljala lokalne entitete u koinà, koja su se pak okupljala u veće cjeline, kao što je haonska zajednica koju vodi prostat Haonaca, mološka koju vodi prostat Mološana, a one dvije se objedinjuju i tvore Koinón Epirana. Premda su Fenike i Antigonija bile veliki gradovi, nisu bile gradovi-države. Čini se da je isto bilo u južnoj Iliriji, kad su se, nakon 230. godine i povlačenja Epirana, neke frakcije éthnosa Atintana organizirale u autonomna koinà, kao što su to učinili Amantijci i Bilioni. U slučaju Biliona neki su vjerovali da bi trebalo razlikovati široki entitet koji bi bio koinón Biliona, poznat na primjer po natpisu iz Dodone (77), i grad koji bi bio Bilis. Natpis nađen u Sparti (78) govori o pismu koje su u prvoj polovici II. stoljeća prije Krista pritan i dèmos Biliona uputili demosu Lakedemonjana. Bilo bi pretjerano iz riječi dèmos, koja je upotrijebljena za Bilione, izvlačiti dokaz da se radi o odluci samo građana grada Bilisa. Do novog dokaza valjalo bi smatrati da je pritan eponimni magistrat koinóna i da je postojala samo jedna država koja je nastupala prema van. Uporaba istog termi

no

na za označavanje naroda Lakedemonjana i Biliona izraz je iz lakedemonskog prava. Sto se tiče Olimpe, već smo rekli da pojavljivanje politarha i grada može biti kasnije od 168. godine i posljedica rimske inicijative. U posljednjem ćemo poglavlju imati priliku produbiti proučavanje institucija koje se rađaju u različitim malim državama stvaranim u južnoj Iliriji, no potrebno je naglasiti da osjetna hele-nizacija u gradovima na jugu nije promijenila vjernost sustavu éthnosa.

Nakon opisa ekonomskih i društvenih promjena mjerimo put prijeđen između početka IV. i sredine II. stoljeća. Južna Ilirija je još oko 400. godine bila zemlja selilačkih pastira koji su živjeli u neutvrđenim selima na obroncima planina što su ih napuštali samo zimi da odu u ravnice. Stanovništvo je bilo vrlo raštrkano, a jedini značajniji gradovi bili su kolonijska naselja na jadranskoj obali. Oko 168. godine, za vrijeme rimskog osvajanja, to je postala zemlja u kojoj se poljodjeljstvo razvilo uz ekstenzivno stočarstvo, zemlja koja se ustrojava oko gradova od kojih su neki veliki, nadasve u južnim krajevima koji su u dodiru sa susjednim Epirom. Ti su gradovi poticali procvat obrtničkih djelatnosti i trgovačke razmjene koje su sve više trebale monetarnu ekonomiju. Tradicionalno je društvo uzdrmano tim promjenama. Novi izvori bogatstva omogućili su stvaranje grupe polidynàstai koji teško podnose autoritet kralja i nastoje ga se osloboditi. Kolonijski grad stvara mješovito društvo zasnovano na suživotu i miješanju potomaka prvih naseljenika i domorodaca useljenih u grad. U gradovima u unutrašnjosti jedan dio stanovništva, nadasve na jugu, jako privlači grčki način života, i grčka ih kultura očarava do te mjere da su Bilis i Amantija, u očima delfskih Grka prije sredine 11. stoljeća, gradovi čije se stanovnike može pozvati na Pitijske igre. To je urbano društvo nedvojbeno više podijeljeno na klase negoli seoski svijet, i to uvođenjem roblja-robe, što tijekom II. stoljeća postaje masovno zbog rimskih pobjeda i odlaska četa prema lukama jadranske obale, gdje prepuštaju dio zarobljenika prije nego što se ukrcaju. Južna je Ilirija zapravo razapeta između različitih težnji: oponašati grčki uzor i održati lokalne tradicije. K tomu se domeće i upad novoga susjeda s druge strane mora, Rimljanina koji želi postati gospodarom cijele zemlje.

BILJEŠKE

1.    Arijan, Anabaza VII, 9, 2-3; usp. gore. 61-62.

2.    Polibije V, 4, 3.

3.    Arijan, Anabaza VII, 9, 2.

4.    Arijan, Anabaza I, 5, 9-10.

5.    Frontin, Strategemata III, 6, 3.

6.    Justin Vili, 5, 7-8 i 6, 1-2; Arijan, Anabaza VII, 9, 2-3; gore 109-110.

7.    Justin XV, 2, I; usp. gore, 141; v. također Diodor XX, 19, 1-2.

8. Teopomp, FGrH 115 fir. 40: Atenej X, 60, 443 BC (=VI, 101, 271 E).

9.    Tako C. Patsch, Oeslerr. Jahresh., 10, 1907, 173; usp. P. Cabanes, L’Epire, 481.

10.    S. Islami, “L’État illyrien, sa placeetson role dans le monde méditerranéen”. Studia Albanka 1972, 2, 77-103. i u Les lllyriens, 55.

11.    Aristotel, Ustav atenski II, 2.

12.    V. D. M. Pippidi, “Le problčme de la main-d’oeuvre agricole dans les colonies grecques de la mer Noire”, dans Problèmes de la terre en Grice ancienne, ur. Μ. I. Finley, Pariz, 1973, 63-82, posebice 71 bilj. 4.

13.    Atenej VI, 103, 272. i d.; nećemo slijediti F. Papazoglu, u izvješću o albanskoj knjizi Les lllyriens u Godiinjaku Centra za balkanoloSka ispitivanja, XXV/23, 207-208, kad smatra da se “ropstvo helot-skog tipa pojavljuje samo kad jedna etnička skupina koja je dostigla određeni stupanj društvenog razvoja osvajanjem potčini drugu skupinu”: to je najjednostavnije objašnjenje, no ono je jako kritizirano za samu Spartu i ne bi se moglo primijeniti na hektemore i pelate u Ateni prije Solona.

14.    F. Papazoglu, isto, 208.

15.    Aristotel, Politika IV, 4, 5 1290 b; usp. gore, 55.

16.    Aristotel, Politika II, 7, 23 1267 b.

17.    Polibije V, 4, 3.

18.    Usp. P. Cabanes,”Les inscriptions du théàtre de Bouthrdtos”, u Actes du colloque 1972 sur I ‘esclavage. Annales littéraires de /’Università de Besangon, 163, 105-209, i L’Epire, 399-444.

19.    Usp. P. Cabanes, “Les recherches archéologiques en Albanie durant les treme demiéres années”. Dialogues d’Histoire Ancienne, 4, 1978, 325-331; E. i J. Andreou, “Une nécropole tumulane à Pogoni de 1 ’Epire”, u L’Illyrie meridionale et I ‘Epire dans l’Antiquité, Clermont Ferranti 1987, 47-49, pokazali su da se tumuli nastavljaju i u grčkom Epiru.

20.    Varon, u II. knjizi rasprave De re rustica.

21.    Plinije Stariji Vili, 176.

22.    Likurg, Protiv Leokrata 26.

23.    M. N. Tod, Greek historical Inscriptions II, 196; kao posljednje, v. A. Laronde, Cyréne et Ia Libye hellénistique. Libykai Historiai, Pariz 1987, 30-35: autor u 54. retku jasno donosi čitanje Ίλυρίοις, ali u njegovom prijevodu, to se ime preobražava u Elite, stanovnike Elira na Kieti. A. Laronde u komentaru razmatra to rješenje za redak 58.; rado bih slijedio Wilamowitza i Toda u pouzdanom čitanju 54. retka, i ondje vidio spomen Ilira /11(1 )yrioiJ.

24.    Cezar, Građanski rat 111, 47, 4-6.

25.    Cezar, isto, 111, 58-3.

26.    Robert Etienne, “L’origine épirote du vin de Bordeaux antique”, u L’Illyrie meridionale et I ‘Epire dans l’Antiquité 239-243.

27.    Plinije Stariji XIV, 29: Baliscam Dyrrachini celebrant, Hispaniae coccolobin vocant.

28.    Polibije II, 8, 2.

29.    M. A. Levi, “Le cause della guerra romana contro gli IUiri” La Parola del Passato 152. 1973, 317-325; v. također P. Cabanes, “Notes sur les origines de 1 ‘intervention romaine sur la rive orientale de la mer Adriatique” u L’Adriatico tra Mediterraneo e penisola balcanica nell’ antichità, Tarent, 1983, 187-204.

30.    Cezar, Građanski rat III, 5, 1.

31.    V. kao posljednje Dh. Budina, “Le lieu et le role d’Antigonea dans la vallèe du Drino” u L’lllyrie méridionale et I’Epire dans l’Antiquité, 159-166. i posebice si. 8 i 9, 166.

32.    Usp. F. Prendi, “Un dépot de haches préhistoriques à Torovicè de Lezhè”, lliria 1984, 2, 19-45. gdje autor jasno pokazuje da albansko-delmatske sjekire ovdje nisu oruđa za rad.

33.    Usp. gore, 30 i bilj. 99.

34.    N. Ceka,’Timbres antiques trouvésdans la contrée entre Aoos et Genusus”, lliria 1982, 1, 103-130 (na albanskom, sa sažetkom na francuskome).

35.    Ph. Petsas. Arch. Del lion, 17 ( 1961/2), 219-226, T. 269-270.

36.    P. Lera, “Pithoi antiques munis d’estampilles découverts dans le district de ΚοΓςβ”, lliria 1983, 2, 211-222. (na albanskom, sa sažetkom na francuskome); zahvaljujem S. lslamiju na plodonosnim razmjenama koje smo imali o toj temi.

37.    V. A. Mano.’Timbres amphoriques trouvćs en Albanie”, Bust 1963, 2, 86-123 (na albanskom, sa sažetkom na francuskome): 33 od 76 pečata nagrčkomesurodski, i osobito iz godina 220-180, nađeni poglavito na jugu Ilirije.

38.    Usp. gore, 84-88.

39.    S. Islami, ”Le monnayage de Skodra, Lissos et Genthios”, lliria II, 1972, 379-405; tu je teškoću istaknula F. Papazoglu, GodiSnjak Centra za balkanoloika ispitivanja XXV/23, 1987, 211-212.

40.    H. Ceka, “Le trésor numismatique de BakeiT (Fieri)”, Studia Albanica IX, 1972, 1, 49-68.

41.    S. Anamali, “Amantie”, lliria 11, 67-148, v. poglavito 104-107; mogao sam ustanoviti neposredno u Ρίοςί 1971. godine da ta j omjer epirskih novaca medu slučajnim nalazima pastira ne varira.

42.    L. Papajani, “Monnaies découvertes dans la citć illyrienne de Klos”. lliria VI, 1976, 259-273 (na albanskom s vrlo kratkim sažetkom na francuskome).

43.    Sh. Gjongecaj, “La circulation des monnaies étrangères en Illyrie du Sud au cours des VIc-lcr siè-cles avant notre ère”, lliria 1986, 1, 145-154.

44.    B. Dautaj,”Données numismatiques de Dimale” lliria 1984, 1, 131-169.

45.    V. B. Dautaj,”La forteresse de Mavrove et son identification avec la citć illyrienne Olympè”, lliria 1981, I, 57-91; o svim numizmatičkim problemima v. H. Ceka, Questions de Numismatique illyrienne, Tirana 1972; nema razloga nazivati taj grad Olympas, v. intervenciju L. Roberta u L’ Illyrie méridionale et l’Epire dans l’Antiquité, 157; u istoj knjizi v. članke: L. Genevrier, “Les apporti des collections étrangères à la connaissance du monnayage en Illyrie méridionale”, 221-222. i Sh. Gjongecaj ”La circulation des monnaies de I ‘Epire dans les centres illyriens”, 223-226.

46.    V. P. Cabanes, Recherches archéologiques en Albanie, 1945-1985. Rev. Arch. 1986. 1, 136 i si. 19 i

20.

47.    Aristotel, Politika V, 4, 7, 1304 a.

48.    Aristotel, Politika II, 7, 23, 1267 b.

49.    Usp. gore, 86-87.

50.    V. kao posljednje V. Τοςί “Données récentes sur l’onomastique illyrienne à Dyrrachium”, lliria 1986, 1, 123-135.

51.    S. Islami, u Le s Illyriens, 81 -82.

52.    Usp. F. Papazoglu, u prikazu te knjige u Godiinjaku Centra za balkanoloika ispitivanja XXV/23, 208-209.

53.    Usp. P. Cabanes, “Les Politarques en Epire et en Illyrie méridionale”, Historia XXXVII (1988), u tisku, kao odgovor na članak F. Papazoglu,’Politarques en Illyrie”, u istom časopisu, 1986, 4, 438-448.

54.    S. Islami, u Les lllyriens, 72; korisno je pogledati članak istog autora “La citć en Illyrie et en Epire (Analogies et particularités)”, u L’Illyrie méridionale et l’Epire dans l’Antiquité, 65-69.

55.    Diodor XVI, 4, 7.

56.    Diodor XVI, 69, 7.

57.    Demosten, Prva Fili pika 48.

58.    Arijan, Anabaza I, 5, 5; Kvint Kurcije, I, 12 ; usp. gore, 132-135 i 168-173.

59.    Pelij valja smjestiti u blizinu Bilishta na desnoj obali Devolla, Eordaika; usp. gore, 75-76 i bilj. 150.

60.    Usp. gore, 30 i bilj. 99.

61.    Frontin, Strategemata, III, 6, 3; usp. gore, 147 i bilj. 179.

62.    S. Islami, “Naissance et développement de la vie urbaine en Illyrie”, lliria II, 1972, 7-23; “L’État illyrien, sa place et son role dans le monde méditerTanéen” lliria IV, 71 -88; “Problèmes de chronologie de la cité illyrienne”, lliria VI, 1976, 107-112; “La citć en Illyrie et en Epire (Analogies et particularités)” u L’Illyrie méridionale et l’Epire dans l’Antiquité 65-69; usp. također F. Prendi, “L’urbanisme en Illyrie du Sud à la lumière des données archéologiques”, lliria IV, 89-104.

63.    S. Anamali, “Amantie”, lliria 11, 1972, 67-148; v. i N. Ceka,”Les centres fòrtifiés des Amantins” Monumentet 10, 1975, 21-62 (na albanskom, sa sažetkom na francuskome); i njegov sintetički članak “Aper^u sur le développement de la vie urbaine chez les lllyriens du Sud”, lliria 1985, 2. 137-161.

64.    Natpis s Amfijareja u Oropu koji je objavio B. Leonardos, Arch. Ephem., 1925-26,26, br. 140, redak 11 koji spominje izvjesnoga Zostrata Βυλλίων από Νικαίας; Nike ju poznaje također i Stjepan Bizantinac; identifikaciju je predložio L. Robert, “Notes d’épigraphie héllenistique”, BCH, 1928, 434 bilj. 6.

65.    O tim natpisima v. N. Ceka,”Le koinon des Bylliones”, u Illyrie méridionale et Epire dans l’Antiquité 149. i P. Cabanes Bull, épigr. 1987,639; o Klosu v. L. Papajani. “La cité illyrienne de Klos”, lliria IV, 411 -422.

66.    U Bilisu N. Ceka vodi velika arheološka istraživanja; v. poglavito njegov članak “Le koinon des Bylliones” u L’Illyrie méridionale et l’Epire dans l’Antiquité, 135-149.

67.    H. Ceka, “Réflexions sur la géographie historique de 1 ’Illyrie méridionale”, lliria, 1984, I, 15-26. (na albanskom, sa sažetkom na francuskome).

68.    B. Dautaj, “La cité illyrienne de Dimale”, lliria II, 1972, 149-165. (Studia Albanica 1965, I, 65-71).

69.    Frontin, Strategemata, III, 6, 3; usp. gore, 83. i 122.

70.    N. G. L. Hammond, ABSA, 61 (1966), 246 bilj. 30.

71.    S. Islami,”La ville illyrienne àZgèrdheshde Kruje”, lliria II, 1972, 217-237; v. također lliria, 111, 1975, 423-432, za iskapanja 1973. godine.

72.    V. F. Prendi – K. Zheku, “La ville illyrienne de Lissus, son origine et son système de fortifications”, lliria. II, 1972, 239-268; F. Prendi, “Deux inscriptions de construction de la ville illyrienne de Lissos”, lliria 1981, 2, 153-163.

73.    V. N. Ceka,“La ville illyrienne de la Basse-Selce”, lliria II, 1972, 167-215 i njegovu knjigu Qyteti ilir prone Selcés sé Posthme, Tirana 1985, 290 (na albanskom, sa sažetkom na engleskom).

74.    Polibije XXVIII, 8, 9; Strabon VII, 7, 8, C 327 govori o dvojezičnim narodima.

75.    A. Plassart, “Inscriptions de Delphes. La liste des Théorodoques”, BCH, 45, 1921, 1-85.

76.    Strabon VII, 7, 8 C 326.

77.    S. I. Dakaris, PAAH. 1965, 59 (P. Cabanes, L’Epire 546 br. 14).

78.    IG V 1,28: Βυλλιόνων ό πρνίτανις καί δ δήμος Λακεδαιμονίων δήμων χαίρειν.

IV. poglavlje

Razdoblje rimske intervencije u Iliriji (230-167)

povijesti južne Ilirije otpočinje novo doba od 230. godine, nakon duge

šutnje između Mitilovog rata protiv Aleksandra II. epirskog, oko 270.

godine, i ilirske intervencije u akamanijskome Medionu. Uzaludno je pokušavati rekonstruirati tih četrdeset godina koje su dio golemog polja ruševina što ga predstavljaju antički literarni izvori ο III. stoljeću. Valja pričekati Polibija i njegov opis ilirskih ratova kako bi se dobile naznake o sudbini toga područja. No siromaštvo naših obavijesti ne ograničava se samo na Iliriju već pogađa praktički cijeli stari grčki svijet u tome razdoblju. Pretpostavlja se da je ilirska država “prošla kroz razdoblje unutarnjih previranja, o kojima ne znamo pojedinosti” (1), no u drugom smo poglavlju vidjeli da znamo vrlo malo o Glaukijinim nasljednicima. To zacijelo nisu bili Monunije i Mitil, koje se, na temelju numizmatičkih dokaza, željelo dovesti u usku vezu s Dirahijem. Naj izvjesni ja je nazočnost eakid-skih kraljeva u južnom dijelu Ilirije (2), do toka rijeke Skumbi ili čak sjevernije, do Dirahija. To znači da se ilirski državni entitet jedino mogao konstituirati još sjevernije, oko Skodre i Lisa. Upravo će ispitivanje te nove ilirske države biti u središtu našeg zanimanja za to razdoblje.

Ona se ustrojava i razvija u međunarodnom kontekstu zamaha obnove. Epirska država jako slabi u godinama što prethode 232, kao posljedica gašenja dinastije čija je posljednja predstavnica Dejdamija u Ambrakiji, porasta borbi između makedonskih kraljeva i grčkih saveza (etolski koinón, ahejski koinón) u kojima se protivnici iscrpljuju u besplodnim bitkama, do te mjere da moraju potražiti podršku izvana i to čak u Iliriji. U tom trenutku s druge strane Jadranskog mora Rim pobjeđuje neprijatelje u središnjoj Italiji i širi svoju vlast do njegovih zapadnih obala. Pritom pripaja priličan broj gradova Velike Grčke, čija su središta interesa umnogome na istočnoj obali. Za Rim Jadransko more više nije granica, ono je most, veza između dvije obale, odavno svikle na razmjenu proizvoda i stanovništva. Susjedstvo s rimskim svijetom od godine 230. dominira ilirskim prilikama i korjenito im mijenja prirodnu evoluciju.

Agronovo kraljevstvo i prvi odnosi s Rimom

Polibije (3) počinje svoje kazivanje o rimskoj intervenciji u Iliriji na sljedeći način: “Kralj Ilira, Agron, koji bijaše sin Pleuratov, imao je na zemlji i na moru značajniju vojnu silu nego bilo koji od onih koji prije njega vladahu Ilirima”. Ušlo je u uporabu da se toga kralja naziva Ardijejcem i da se o njegovom kraljevstvu govori kao o “plemenskom savezu Ardijejaca” (4). F. Papazoglu, u želji da potvrdi kontinuitet ilirskih kraljeva, piše: “Kronološki, slijed ‘ardijejskih’ kraljeva nastavlja slijed starih ilirskih kraljeva. Pleurat, Agronov otac, mogao je biti Mitilijev sin ili brat” (5). N. G. L. Hammond (6) radije pridružuje toga Pleurata stanovitom imenjaku kojega uzima za njegovog djeda, a koji se borio protiv Filipa II. 345/44. godine. Vidjeli smo (7) da je taj Pleurija – Pleurat doista morao doći iz sjeverozapadnog područja pa rodbinska veza nije nemoguća. Ona naprosto pokazuje da je ta obitelj ostala u sjeni tijekom gotovo jednog stoljeća, u vrijeme kad su Kl it, a potom Glaukija, izgleda redom sebi osigurali zapovjedništvo nad ilirskim vojskama koje su se podizale u dijelu što ga Makedonci nisu zaposjeli ili podvrgnuli svojoj vlasti. Je li Pleurat, Agronov otac, igrao važnu ulogu? To nije moguće reći jer se u starim izvorima pojavljuje samo kao otac Agrona koji nije skorojević nego nasljednik koji je naprosto uspio proširiti svoju vlast dalje nego njegovi preci (otac i pradjed, ako je to Pleurija-Pleurat, aktivan godine 345/44.)

Vojna sila koju Polibije pripisuje Agronu ne može se oslanjati prvenstveno na istočnu Iliriju, jer Makedonija Antigonovića nije prepustila ništa od teritorija priključenih Makedoniji ili podvrgnutih i stavljenih pod zaštitu antigonidskih kraljeva, ni na južnom dijelu te, do pada eakidske dinastije, još uvijek epirske Ilirije. U tim okolnostima Agronova snaga može dolaziti samo od naroda smještenih sjevernije, posebice Labeata oko Skodre, Ardijejaca koji su dalje od Labeata, u današnjoj Crnoj Gori. Tako je Agronovo kraljevstvo u dodiru s Dardancima, za koje se čini da predstavljaju ozbiljnu prijetnju Agronovim Ilirima, kao i Makedoniji Demetri ja II. Suočen s krajnje oskudnim izvorima o tom kraljevstvu, E. Will (8) pokazuje da “svjedočanstva o njegovoj aktivnosti prestaju oko godine 236/5.”. Demetri ja II. vjerojatno na svim sjevernim granicama ugrožavaju Dardanci koji sa svoje strane trpe pritisak Bastama. Njihova navala objašnjava poziv što ga je Demetrije II. uputio Agronu da intervenira u Medionu, gradu sjeverne Akamanije koji su opsjedali Etolci (9). Makedonski kralj nije se u stanju istodobno boriti s Dardancima na sjeveru i s Etolcima u Akamaniji i zbog toga plaća Agronu da to učini umjesto njega, što pokazuje dobre odnose između dvojice kraljeva. Razlozi tom slaganju leže i u činjenici daje dardanski pritisak težak i Agronovom kraljevstvu. Polibije (10) to jasno priznaje kad kazuje daje nakon osvajanja Fenike kralji-

ca Teuta morala žumo pozvati natrag svoje trupe jer su se neki Iliri odmetnuli i prešli Dardancima. Oni su pak zajednički neprijatelji Agrona i Demetrija II. i pridonijeli su zbližavanju Makedonaca i Ilira. Tako se odgonetaju ozbiljni poremećaji na Balkanskom poluotoku: premještanja naroda počinju od Dunava i remete svaku ravnotežu koja se uspostavila južnije, a Makedonci i Iliri plaćaju cijenu, uistinu više prvi nego drugi, jer je Demetrije II. vjerojatno ubijen u bici početkom 229. godine i jer Dardanci osvajaju Makedoniju sa sjevera.

Pozvan da intervenira u Akamaniji, Agron je morem poslao stotinu lemba s pet tisuća Ilira koji su se iskrcali na južnoj obali Ambrakijskog zaljeva i odatle stigli u blizinu Mediona koji je opsjedala etolska saveznička vojska. Od podjele Akamanije između Etolaca i Aleksandra II. epirskog (godine 253/52.) Medion je bio dijelom zone priključene Epiru, ali prevrat u Ambrakiji i smrt posljednje eakidske kraljice Dejdamije, izazvali su epirsko povlačenje. To bezvlađe u sjeverozapadnoj Akamaniji potaknulo je etolski nasrtaj kako bi se cjelokupna Akamanija uključila u veliki Koinón Etolaca. Otpor žitelja Mediona nije mogao potrajati i Etolci su očekivali kraj opsade, kad je nenadana pomoć Ilira omogućila etolski poraz i oslobađanje opsjednutog grada. Polibije naglašava da su Iliri rabili njima svojstvenu taktiku. Nisu se upuštali u otvorenu bitku, kao što su se Etolci nadali, nego su napredovali u odvojenim četama koje su tjerale laku pješadiju i konjicu s brežuljaka što su okruživali glavninu njihovih trupa. Nakon toga su navalili sa svih strana na Etolce poredane kako i treba biti hoplitska falanga. Njihova je pobjeda bila potpuna, a oružje i oprema zaplijenjeni. Sav je plijen smjesta ukrcan na lembe i čitav se ekspedicijski korpus vratio, ostavljajući grad Medion u čudu zbog neočekivanog spasa. Skupština građana (ekklesia) raspravlja o posveti oružja, u vrijeme kad nezavisna Akamanija još nije obnovljena u sjeverozapadnom dijelu zemlje koji je pripadao posljednjim Eakovićima (11).

Taje pobjeda za Agrona i njegove ratnike bila nešto novo i zacijelo je pridonijela povećanju želje za plijenom kod Ilira, jer su proračunali da im flota daje pokretljivost u akciji kakvu nema kopnena vojska, čije je kretanje sporo i ne omogućava da se protiv neprijatelja osloni na učinak iznenađenja. Prvo otkriće koje taj pohod pruža je postojanje nezanemarive mornarice. Doduše, nije riječ o troveslarkama nego o manjim lađama koje su svejedno sposobne prevesti svaka pedeset ljudi i u povratku pridodati prilično velik plijen. Prva pouka koju iz toga valja izvući je da Agronova sila nije rođena naglo 231. godine, tijekom njegove intervencije kod Mediona. Njegova flota je u tom trenutku savršeno operabilna, o čemu govori to što su ljudi već navikli na dugu plovidbu. Podsjetiti na pomorsku snagu znači i dotaknuti temu o kojoj se često raspravljalo, a to je ilirsko gusarstvo, ili barem odgovornost javne, kraljevske vlasti u gusarstvu, koje je također moglo biti stvar pojedinaca koji rade za svoj vlastiti račun.

Ilirsko gusarstvo

Tema ilirskoga gusarstva je neiscrpna i svaki joj povjesničar želi dodati svoje mišljenje. Čini se da se to pitanje nije obnavljalo otkad sam ga ja 1974. (12) dotaknuo, pa ću ovdje samo sažeti njegove različite vidove. M. Holleaux je redom predočio dva različita mišljenja: godine 1920. (13) procijenio je da “veliki uzlet ilirskog, ili bolje, ardijejskog gusarstva najvjerojatnije koincidira s padom epirske dinastije… Iz Polibijevih navoda (II, 5, 1-2) proizlazi da su neprekidni napadi Ilira na obale Pcloponeza, na Elidu i Meseniju, znatno prethodili godini 230, kad su napali Fcnikc”. Godine 1928. (14) Holleaux osjetno pomiče unatrag početke ilirskog gusarstva na Jadranu. Podsjećajući na intervenciju Dionizija Sirakuškog 385. godine, koja je imala privremen učinak, dodaje: “Jadran je, kao i dotad, ostao prepušten Ilirima, i gusarenje je ondje i nadalje bilo endemsko zlo”. Nakon njega, R. L. Beaumont (15) je, prema Polibiju, pripisao Agronu da je prvi organizirao moćnu flotu u Ilira, te je smatrao da gusarstvo ni u čemu nije sputavalo život grčkih naselja na dalmatinskim obalama.

Tim se problemom ponovno bavio H. J. Dell (16), i njegovi se zaključci u mnogim točkama čine vrlo zanimljivima i sukladnim naznakama starih izvora. On najprije naglašava zamah gusarenja Japiga, Peuceta i nadasve Etruščana u Jadranskome moru. Ujedno pokazuje da se literarni tekstovi koji navode napade ilirskih gusara (17) mogu vrlo lako odnositi na događaje bliske godinama 231-230. Čini se da s razlogom zaključuje da se “Iliri nisu znatnije bavili gusarenjem na Jadranu na otvorenom moru mnogo prije 231. godine. No, narav izvora je takva da je nemoguće reći kako apsolutno nije bilo nikakvog gusarenja duž ilirske obale” (18). Element koji izgleda doista nov te 231. godine je lakoća pobjede nad Etolcima pod Medionom. Taj je uspjeh zacijelo dao nove ambicije Ilirima kralja Agrona koji se, već sljedeće godine, bacaju u napad na utvrđene gradove poput Fenike, premda su njihovi prepadi ranije bili usmjereni prema selima, kao što pokazuje predodžba Stoje Polibije dočarava o naletima na Elidu i Meseniju (19): ‘To bijahu pokrajine kojima su Iliri neprekidno harali. Dužina obale i smještaj glavnih gradova u unutrašnjosti udaljavali su i usporavali pomoć koja bi odbila iskrcavanja Ilira, a oni su to iskorištavali da nekažnjeno bez prestanka napadaju i pljačkaju te krajeve”. Tražili su živež, pljačkali polja, usamljene kuće i neutvrđena sela te odnosili na svoje lembe plijen, stvari, stoku i odvodili zasužnjene ljude.

Izgleda, zapravo, da se neki oblik gusarenja prakticirao već stanovito vrijeme na peloponeskim obalama, kako izvješćuje Polibije. Radilo se o brzim iskrcajima na obalu, otimanju plijena i žurnom odlasku prije no što stigne pomoć iz unutrašnjosti. No nipošto se ne smije otići predaleko u prošlost. Lakedemonska

Mesenija prije Leuktre nije trpila takve napade. Što se tiče jadranskih obala, valja istaknuti šutnju natpisa o pomorskoj aktivnosti Ilira do trenutka koji nije daleko od osvajanja Fenike. Očevidno nije čudno što jedan natpis potvrđuje Diodorov odlomak (XV, 14) i izvješćuje o žestokim bitkama koje su Farani morali voditi protiv domorodaca što su ostali na otoku i protiv Ilira s kopna. Kad ih je napala flota malih ilirskih lađa, Faranima su pritekle u pomoć Dionizijeve sirakuške troves-larke. Potvrdu o tim borbama daje natpis s Fara koji je posveta plijena otetog od Jadasina, (SI. 2) u kojima se prepoznaje Ilire iz kraja oko Iadera (Zadar), ili pak Ilire koji žive blizu rijeke Jadra pored Splita i njihove saveznike. J. Brunšmid (20) ga datira u IV. stoljeće prije Krista, kao što podsjeća L. Robert (21), a D. Rendić-Miočević je precizirao daje natpis iz prvih desetljeća IV. stoljeća (22). Ta pobjeda Farana, nedvojbeno iz u vremena osnutka grada, svjedoči o lokalnim sukobima između grčkih naseljenika i domorodačkog stanovništva, no ništa ne govori o gusarenju na otvorenom moru. Ona samo potvrđuje postojanje, od toga doba, značajne flotile ilirskih lemba i sklonost obalnih naroda ka plovidbi, što nije čudno.

Na isti se način može tumačiti epigram posvećen Kaliji, poginulom u borbi protiv Ilira. (SI. 28) Kao što primjećuju J. i L. Robert (23), tekst ne dopušta da se sa sigurnošću utvrde okolnosti bitke. Može biti riječ o napadu na brod ili o iskrcavanju na kopno. J. i L. Robert, R. Egger i VV. Peek prihvaćaju potonje tumačenje, restituirajući u 3. retku γης umjesto νηί, kako je predložio D. Rendić-Miočević (24). Taj tekst s Ise, a ne s Fara, prvi najednom grčkom natpisu spominje domorodačko stanovništvo imenom Iliri, a D. Rendić-Miočević (25) ga datira u početak IV. stoljeća prije Krista. J. i L. Robert (26) drže da on može biti iz IV. stoljeća, ali i iz prvog dijela III. stoljeća. Uz početak III. stoljeća pristaje i R. Egger (27) koji s razlogom podsjeća da su bitke između stanovnika grčkih gradova i Ilira s kopna bile česte prije rimske intervencije.

Natpis s Ise L. Robert uspoređuje s korkirskim epigramima za vojnike iz III. stoljeća (28). Na jednome (29) je riječ o nekom Amfilošaninu kojega su ubili ilirski konjanici i taj je iz III. stoljeća prije Krista. Drugi (30) evocira strijelca koji se borio protiv gusara na moru u blizini otoka Strofada, na pučini ispred obala Mesenije. Gusari koje su Korkirani progonili duboko na jug mogli su biti Iliri. U svakom slučaju, epigram mladog strijelca Aleksandra datira također iz III. stoljeća i vrlo lako može odgovarati nekom od napada na obale Mesenije koje navodi Polibije (II, 5, 1). Treći tekst s Korkire (31), u prozi, posvećen je nauarhu s Korkire poginulom u borbi. I on je iz III. stoljeća i to vjerojatno iz druge polovice. L. Robert (32) je također pokazao da se ne može ilirskim gusarima pripisati katastrofa koja je zadesila Far, ali daje veliki natpis koji otkriva tu situaciju (SI. 29) vjerojatnije iz II. stoljeća prije Krista, iz trenutka teške krize u Faru, kad je grad napus-

tio rifnsko saveznBlvo. možda pol vladavinom kialja Gcncija. nesretnog Pcrzejcvog saveznika u trećem makedonskom ralu <33>

Epigrafia zapravo ne omogućava da se pokaže pomorska gusarska aktivnost Dira prije 111. stoljeća, možda čak druge polovice toga stoljeća, bik* na lsi Si na Korkiri. No nema dvojbi da je bSo lokalnih bilala između gydc3i naseljenih s Paia Si s be i domorodačkog stanovnžlva tih otoka i kopna, na kopnu i na moru. jer su to bili otočni gladovi. No od toga do gjsarcnja na otvorenom moni velica je razlila

U nedostatku sigu mog deka 2a valja, naposljetku, podsjetiti daje gu šaren je u 1)1. stoljeću endemsko zlo koja pogađa cijeli istočni Mediteran, kadšto zbog Krećana. kadšto zbog Elolaca. Njima treba pridodali Elruščanc i. manjim dijelom i od trenutka koji ne možemo odredili. Ilire. Uz to se toj aktivnosti ne smije pridavali pejorativan značaj, kao da je riječ o sramotom djelovanju. Tukidid (34) je deista predočavao gusarcnje kao normalnu aktivnost u svoje vrijeme ‘‘Negdašnji Grd. kao i barbari nastanjeni na rubu kopna ili na otocima, odali su se gusarenju čim su se počele razvijati pomorske veze među zemljama. Na ček su im bili ljudi koji su. premda osobno ne najsiromašniji, nastojali steći korist za sebe i nahraniti slabe. Naišavši na narode bez bedema, koji su živ jei u ^adinzma. pljačkali su ih i odatle izvlačili sredstva za opstanak. Ta aktivnost nije bila ništa sramoto 3 čak je donosila stanovitu slavu”. Ono što čine Iliri u Agronovo vrijeme i možda već ranije. točno odgovara teme opisu, osim što Iliri nedvojbeno od toga ne očekuju svculupna sredstva za život

Ilirsko-epirski rat (230)

Tri izvora koji omogućavaju rckonstruiranjc prvoga ilirskog rala razlkujj se u nekim loda ma. a posebice u tomo kada je Agron umro i kad ga je zamijenila njegova žena Teuta. Polibijc (1). 4. 6-7) stavlja tu smrt i ustoličenje kraljice Teute neposredno nakon pobjede kod Medio na. odnosno ujesen 23). godine. Apij an {Mrski roicm 7) pripisuje Agronovom kraljevanju još i napad na lsu. rimsko poslanstvo i ubojstvo rimskog poklisara. dckDionKas3jc(fr.49.1 -3; Zonara V))). 19)pronalazi srednji termin: lsa traži rimsku zaštito za Agronovog života.aB rimilo poslanstvo stiže nakon njegove smrti Vjerojatno je izvor zajednički dvojici posljednjih autora, prema izrazu N. VuBća. pečinio ”glupost” (35) pomičući Agronovu smrt za neko vrijeme, koje se kod Api ja na i Diona Kasija razBiuje. Može se, dakle, slijediti Polibija i smjestili Agronov nestanak već ujesen 231. i smatrati da kraljica Teuta, rcgcnlkinja u ime mladog Pinesa. pušta ilirske gusare da haraju obabmaEBdc i Mesciti je i da napadnu FenJke. Tbj haonijski grad. sagrađen

na dugačkom grebenu koji se izdiže iznad doline Bistrige, blizu današnjeg sela Finika, uz Antigoniju je jedan od dvaju velikih gradova Haonije, gdje su organizirani susreti između rimskih i makedonskih poslanstava, zato što je blizu mora, bilo preko luke Onkezma (današnje Sarande), bilo preko Butrota i istoimenog jezera.

Teško je znati gdje su se iskrcali Iliri u ljeto 230. godine, u Onkezmu ili u dnu Butrotskog jezera. Operacija je ovoga puta bila pripremljena preko veza uspostavljenih s keltskim plaćenicima, kojih je bilo oko osam stotina, a bili su posada u Fenike, tako da je grad pao u ruke Ilira već u prvom naletu. Jedna je vojska stigla u pomoć i zauzela položaj na južnoj obali Disuse, ali je iz opreza, precizira Polibije (36), uklonila most. Epirani tada saznaju da stiže ilirski odred od 5000 ljudi kojima zapovijeda Skerdilaida. On je možda brat pokojnoga kralja Agrona, a sigurno član kraljevske obitelji. Ta je jedinica došla kopnenim putem, duž Aoja sve do Tepelena, a potom je prodrla u dolinu Drina usjecima koji čuvaju ulaz u nizinu Dropulla, odnosno na područje Antigoni je, koja je smještena mnogo južnije, ali koju brani utvrda Lekel iznad usjeka Drina. Od tog usjeka Skerdilaidini su Iliri došli do Fenike jednim pritokom Drina, njegovom lijevom obalom, dolinom Kardhiqa koja vodi na prijevoj Skarficé, a odatle u dolinu Delvina i Fenike. Zato se lako može razumijeti Polibija kad kazuje da su Epirani poslali odred da brani grad Antigoniju (37).

Tako ojačani, Iliri noću prelaze rijeku Bistri^ i sutradan pobjeđuju Epirane, čiji preživjeli bježe u Atintaniju. Epirani su u pomoć pozvali dva Κοίηά, etolski i ahej-ski, koji su odaslali vojsku što je zauzela položaj nasuprot Ilirima, ali njih je pozvao natrag neki Teutin izaslanik zbog već spomenutih poteškoća na dardanskoj granici. Kad je poharao Epir, odnosno zapadni dio Haonije, Skerdilaida zaključuje primirje s Epiranima. U zamjenu za otkupninu, Epirani dobivaju oslobađanje slobodnih ljudi i grada Fenike, dok Iliri ukrcavaju na svoje lembe robove i sav plijen oduzet neprijatelju. Dio vojske odlazi morem, a glavnina sa Skerdilaidom ide putem kroz unutrašnjost. Malo potom Epirani mijenjaju savezništva. Šalju poslanstvo kraljici Teuti i zaključuju savez (symmakhia) s Ilirima, a Akamanci koji su uspostavili državu na sjeverozapadu, priključuju se tome savezu.

Rezultat je značajan za Teutino kraljevstvo koje je naglo preokrenulo situaciju što je postojala još od Pira. Ustvari, Skerdilaidin prodor s brojnom vojskom kroz cijeli južni dio Ilirije, duž doline Aoja, pokazuje opadanje epirske nazočnosti u čitavom području između doline rijeke Škumbi i Tepelena. Ništa ne omogućava da ga se datira u 232. godinu, u vrijeme ambrakijskog prevrata i gašenja eakidske dinastije, ili samo u 230. godinu, u vrijeme Skerdilaidinog nadiranja. Jedino je rezulatat jasan: Epirani odjednom napuštaju cijelu južnu Iliriju koju su držali od

piijc 233. godine, dakle barem pob stoljeća, što će postavili pi otic eri ic organizacije tih podjučja na politikom pbnu Uz to. pičko kiajeva Amanlina i Alintana, došao je ιοί na JErc da prodiru u Epii. sve dok ne zauzmu jedan od najvećih gradova te države Tculini Dili su obnovDi junsšlva BardDcja. pobjednika nad Motošanima godine 335. Naposljetku. Dili su naveli susjede da s njima sklope savez. To znači da se u licnulku kad je Bernetrijc zauzet daidanskim poslovima, nilski utjecaj širi do Akarrenije. pa se Etdci mogu bojali loga protivnika koji ih je pctfiodnc godine ponizio picd Modionom Može se shvatiti zadotoljslvo Teute, “očai^ic. – kaže PoEbijc (33) – količinom i 1 jepotomi plijena”. Ona se može divili i bizom napictki svojega kraljevstva os na lenom u malo godina. To se idaivno dolio vidi na jugu. no čini se da je Agio novo i Tculino kraljevstvo napicdovato i prema sjevau. buduG da je lsa. kad je Teuti počne opsjedati, jedini grad u tome području koji se epire njezinoj vlasti.

Prvi ilirski rat

Bizi upjesi JEra nedvojbeno su urokom iziavnog rim&og interveniranja u postove Dili je pa se, naiavno. valja pixiphali o motivima zbog kojih je jodna golema sib prcšfca Jadi ansko moie Nopiije toga dobio je podsjetili da jadianskc obale nisu mogle ignoiiiati jedna diugu.jei vrata su uska. od Oli anta do olcka Sazana na pučini iprod Vtorč. i jci odavjo obje obato govore gički. zahvaljujući lome što su se grčki naseljenki davno smjestili na obali pc4uotcka Salenta i tko održavali veze s Koikirom 5 kikčma ilirske obale, kao što su Oiik. Apolonija. Epidzmno -Birahij. Česte razmjene dovode istočnjakc na italsku obslu. a žitelje Velike Grčke na istočnu obalu. Novina 111. stoljeća je dcfcazak rimske vbsli na jadransku občlu, u trenutku kad pi està je nezavisnost Vdikc Grčke. povlačenjem epirske posade iz Talenta godine 272 Novost je njezino smještanje u Biundizijj cko 264. i osnutak kotonijc244. godine Prije no šio pristupimo rimskoj vojnoj čkciji u Iliriji, valja još podsjetiti na posbnslvo Apolon jana u Rimu. Jedan tekst Valerija Maksima <39). koji pronabzimo i u fragmentu Biona Kasi ja (40). izvješćuje da su stanovnici Apotonijc upuliE izaslanstvo u Rim. Poklisare su uvrijedila dva mbda senatora pa je Senat posbo krivce Apolenjanima i pob inu o se da jedan kvcslor otprati iza-sbnslvo do Brundizija. M HoDcaux je brižljivo prcu Go to anegdotu i poUudto se umanjiti joj važnost. nacjašavajjći da je poticaj došao od Apdonjana. a ne od Rimana, te da nema razloga govoriti o prijateljskom Di savezničkom ugovoru. Ikralko. M Hollcaux uepće ne vidi što bi u loj priči moglo dekazali da je Gr<fca već bila predmetom ambicioznih preokupacija rmAih poEličara 1 s razlogom podsjeća da su 229. godine Apotonjani. ugroženi od JEra. prcklinjaE za pomoć

Ahejce i Etolce, a ne Rimljane (41).

Anegdota Valerija Maksima otvara više međusobno povezanih pitanja: pitanje datuma apolonijskoga poslanstva u Rimu, pitanje motiva te misije, pitanje naravi odnosa toga kolonijskoga grada s kraljevstvom Aleksandra II. epirskog.

M. Holleaux (42) smješta tu misiju oko 266. godine, ali precizira da je riječ o približnom datumu i dodaje: “Vjerojatno je da postoji neka veza između dva istodobna događaja, rimskog zaposjedanja Đrundizija i dolaska apolonijskih poklisara u Rim” (43). Prema E. Pai’su i J. Bayetu (44), Brundizij su između 269. i 264. godine zaposjeli rimski koloni, prije no što je, oko 244, postao latinska kolonija. J. G. Droysen (45) je držao daje poslanstvo stiglo 270. godine i daje to prouzročila ugroza ilirskog kralja M itila koja se nadvila nad Apolonjanima. G. Hirschfeld (46) navodi također 270. godinu. B. Niese (47) uzima u obzir 266, ali jako dvoji o važnosti koju valja pripisati toj priči. H. Ceka (48) je mislio također i na poziv u pomoć protiv Aleksandra II.

Čini se beskorisnim tražiti političko-vojna objašnjenja, bilo kakav poziv u pomoć protiv ovih ili onih, na koji bi se Rim oglušio. Najjednostavnije i najvjerojatnije objašnjenje dao je M. Holleaux. Dolazak i nastanjivanje rimskih kolona na drugu obalu Jadrana izazvali su razvoj razmjene preko tjesnaca i potaknuli Apolonjane da uspostave odnose s novim susjedom. Promjene političke situacije u Velikoj Grčkoj nakon epirskog povlačenja 272. godine i pregovora između Rima i Tarenta, mogle su promijeniti okolnosti trgovačke razmjene između Apolonije i italske obale (50) te učiniti potrebnim apolonijski demarš u Rim, a da uopće ne bude riječ o pozivu u pomoć.

Nema nikakvog razloga da odnosi između grada Apolonije i eakidskog kraljevstva Aleksandra II. budu loši. Još od Pira grad je uključen u teritorij koji kontroliraju Epirani. Narav veza što ga spajaju s kraljevstvom može sasvim lijepo ostaviti Apolonjanima slobodu da brane svoje ekonomske interese poslanstvom Rimljanima, a da kralja to ne smeta. Naprotiv, eakidski kralj želi napredak grada i njegove luke, jer je Apolonija prirodan izlaz za sjeverni dio kraljevstva u vrijeme kad se ono prostire barem do doline Skumbija. Nijedan izvor ne spominje sličan postupak grada Dirahija, a vrlo je vjerojatno da je ta velika luka također željela uspostaviti dobre veze s novom državom koja kontrolira zapadnu obalu Jadranskog mora.

U svakom slučaju, ako je dobro spomenuti prvi službeni kontakt između Rima i Apolonije, očevidno je da se to nije dogodilo na poticaj Rima. Situacija je mnogo drugačija godine 230/229, u mjesecima koji prethode rimskoj vojnoj intervenciji na istoku Jadrana. M. Holleaux (51) iznio je stav o uzrocima prvog ilirskog rata, koji je dugo ostao neprijeporan. Odbacujući svaku pomisao na predumišljaj rim-

skog Senata, on smatra da je rat “izbio nenadano, iz slučajnog razloga, nepodnošljivih nasilja Ilira i uvreda njihove vladarke, Teute”, da “rat u Iliriji ni u čemu nije djelo rimskih državnika. Nigdje se ne vidi da su ga željeli, sigurno je da ga nisu tražili. Morali su, a ne htjeli ratovati, rat im je bio nametnut” (52). Cjelokupan njegov prikaz počiva na Polibijevom svjedočanstvu (II, 8-12,3), a trudi se pobiti druge izvore, Apijana i Diona Kasija. G. Walser (53) pokušao je dokazati, godine 1953-54, da Polibijevo kazivanje valja uzeti s mnogo opreza, da čitav njegov uvod o snazi Ilira ima namjeru istaknuti s kakvim će se opasnim protivnikom sukobiti Rimljani i do koje su mjere oni bili spasitelji grčkih gradova. Dok, kod Polibija, rat proizlazi iz žalbi što su ih italski trgovci uputili Senatu, kod Apijana i Diona Kasija rat potječe od poziva u pomoć što ga je grad Isa uputio Rimljanima. Za njim je uslijedilo poslanstvo radi istrage, te ubojstvo poklisara. Dok Polibije prihvaća tumačenje Fabija Piktora o vanjskoj politici Rima, prema kojemu Rim započinje rat samo u slučaju samoobrane, Apijan je koristio grčko izlaganje, koje je u cjelinu povezivalo događaje u sjevernoj Grčkoj i na Jadranu.

Može se razumjeti želja M. Holleauxa da se, u svoje vrijeme, suprotstavi teorijama koje su tvrdokorno pripisivale imperijalističke ciljeve rimskom Senatu od vrlo ranoga doba, no možda je pretjerao s vjernošću Polibiju. Ne zadržavajući se dugo na pitanju iz unutarnjeg političkog života u Rimu, valja samo navesti nekoliko tragova za moguće istraživanje:

–    najprije, izvjesno je da političku misao rimskog Senata ne treba smatrati monolitnom; ona se zapravo stvara kroz sučeljavanja različitih tendencija što ih potiču razni, pa čak i oprečni interesi (55)

–    napredak arheoloških istraživanja u relevantnim zemljama mora omogućiti da se točnije odmjeri razina razmjene između dvije obale Jadrana i Jonskoga mora, te da se utvrdi, na temelju izučavanja keramike, koja su područja izvoza u Italiji i prema kojim područjima na drugoj obali Jadrana ona šalju svoje proizvode; osobito bismo voljeli znati je li razmjena između Italije i Ise bila posebno razvijena prije 230. godine, ili je to postala tek nakon rimske intervencije

–    naposljetku, bilo bi iznimno važno precizirati odakle dolaze italski trgovci i proizvodi u Epir i Iliriju, pa onda nastojati shvatiti politički utjecaj tih izvoznih krugova na rimsku vanjsku politiku, a da se pritom ipak ekonomskim pobudama ne pridaje glavno mjesto u izboru politike.

Vraćajući se Teutinim Ilirima, valja, na svaki način, istaknuti njihovu veliku dinamičnost nakon pobjede kod Mediona, premda se redosljed njihovih pothvata ne može u potpunosti utvrditi zbog opreke između Polibija i druga dva izvora, Apijana i Diona Kasija. Iliri istodobno iznenađuju i pljačkaju Fenike te djeluju na obalama Elide i Mesenije. Čak je moguće da je Isa bila cilj pomorskih operacija

Ilira, bilo za Agronovog života, dakle godine 231, po Apijanu, bilo po Teutinoj naredbi posljednjih mjeseci 230, prema Polibiju (11, 8,5), a on precizira: “Čak i u prethodno vrijeme Iliri neprestance uznemiravahu pomorce koji su dolazili iz Italije, a dok opsjedahu Fenike još brojniji odredi njihove flote nasrnuli su na mnoge trgovce, od kojih neke opljačkaše, druge posjekoše, a dobar dio onih koje su zarobili odvedoše u ropstvo”. Sva se ta aktivnost, međutim, razvija u vremenu kad se Teuta mora suočiti s unutarnjim nemirima, možda povezanima s dardan-skom ugrozom koja je prouzročila opoziv Skerdilaide od Fenike. Pobunjenici su brzo svladani. Teuta drži čvrstom rukom kraljevstvo i, ako se čita Polibija, nema dvojbe da koristi gusarenje kao izvor zarade za zajednicu, čak i ako se pred rimskim poklisarima poziva na pravo pojedinaca da se odaju gusarenju za vlastitu korist.

Vrijedi naglasiti moć ilirske države koju vodi Teuta, jer ona objašnjava i opseg rimskog pohoda koji je uslijedio nakon propale misije rimskih poslanika, od kojih je jedan ubijen prije napuštanja ilirskog tla. Casus belli je nađen i Rim priprema ozbiljan pohod: 200 brodova, 20 000 pješaka, 2000 konja, prema Polibiju (11,11,1 i 7). M. Holleaux je smatrao da “uopće nije bilo potrebe za tolikim naoružanjem da se svlada Teuta… Najvjerojatnijim mi se čini da su se u Rimu, gdje su u tom trenutku tek djelomično znali za vrlo loš položaj Makedonije, bojali da Makedonija ne pritekne u pomoć Ilirima “ (56). To se tumačenje može objasniti pogrešnom lokalizacijom Atintanije, koju autor smješta u dolinu Drina koja je haonska, a nije dobro pripisati Rimljanima lošu obaviještenost o položaju na Balkanu i posebice u Makedoniji, kad toliko italskih trgovaca prometuje tim krajevima i može dati precizne obavijesti. Nije ispravno ni umanjivati ilirsku opasnost i Rimljani su to zacijelo dobro shvatili. E. Badian (57) je mogao uspoređivati, u mentalitetu tadašnjih Grka, tu opasnost i onu koju predstavlja keltska invazija 279. godine. Jedina snaga koja se može činiti neproporcionalnom je flota od 200 brodova koji nisu za transport trupa, jer Polibije dobro razlikuje operacije te flote i kasniju akciju konzula Luci ja Postumi ja s 20 000 ljudi. Može se pomisliti da Iliri nisu poznavali učinkovitost velikih rimskih brodova naspram njihovih krhkih lemba ili pak Rimljanima pripisati neznanje o krhkosti ilirskih lađa, što bi moglo potvrditi da nisu jako dugo aktivni na Jadranskome moru. Taj snažni rimski pohod nema namjeru uplašiti Makedonce, nego jednostavno svladati Teutine Ilire, koji su smatrani strašnim ratnicima i koje nisu mogli obuzdati ni Etolci ni Epirani.

Teuta počinje s operacijama u proljeće 229. godine, prema Polibiju, napadom na Korkiru, nastojeći iznenaditi Epidamno – Dirahij, no žitelji uspijevaju odbiti napadača. Apijanovo (58) kazivanje se razlikuje jer je, za njega, još Agron postao gospodarom Korkire, Epidamna i Fara, kao i dijela Ilirije što su ga posjedovali Pir

i njegovi nasljednici. Ne može se birati između dva različita prikaza i čini se da bi pretpostavka kako je te gradove najprije osvojio Agron, pa su se onda osamostalili, a potom ih Teuta iznova pokušala zauzeti, bila loša metoda rada. S dva, neznatno različita datuma prenosi se ista priča. Prema Polibijevom kazivanju, Apolonija, Epidamno i opsjednuta Korkira pozivaju dva koinà, ahejski i etolski (kao što su to učinili Epirani nakon zauzeća Fenike). Bitka kod otočja Paksa suprotstavila je deset ahejskih pokrivenih brodova i sedam istih takvih akamanskih koje su podržavali ilirski lembi. Ovi potonji potopili su jednu penteru i zarobili četiri tetrere, a ostatak ahejske flote je pobjegao. Žitelji Korkire tada odluče radije pregovarati s Ilirima koji ih opsjedaju te primaju ilirsku posadu pod zapovjedništvom Demetrija Farskoga, nedvojbeno Grka iz te parske kolonije, koji je bio u službi kraljice Teute.

Rimski pohod stiže prekasno da spasi Korkiru. No razmjena poruka između Demetrija Farskog i konzula zacijelo je prethodila dolasku rimske flote. U lošim odnosima s regentkinjom, Demetri je izdaje Teutu i pušta da ilirska posada Korkire padne u Rimljanima ruke. Korkira tako ulazi “pod vjeru (pistis) Rimljana”, kako se izrazio Polibije. Potom Apolonija doživljava istu sudbinu, stavljajući se “pod skrbništvo (epitropé) Rima. Nakon toga red je na Epidamnu da uđe “pod vjeru Rimljana”, pošto se oslobodio ilirskih opsadnika koji su se po drugi put vratili. Odatle Rimljani prodiru u unutrašnjost Ilirije i, kazuje Polibije (II, 11, 10), podvrgavaju Ardijejce. Taj izraz zahtijeva pojašnjenje jer, kako primjećuje F. W. Walbank (59), ne može biti govora o podvrgavanju cijeloga toga plemena. Točno je da se, u mirovnom ugovoru na kraju rata i određivanju rimskog protektorata, Ardijejci kao takvi nigdje ne pojavljuju, što navodi E. Badiana (60) na pitanje o njihovoj sudbini, jer su ili pridodati Partinima (što se uopće ne čini vjerojatnim), ili su pali pod vlast Demetrija Farskog, što je najvjerojatnije. Tijekom operacija Rimljani primaju raznovrsna poslanstva, od kojih su dva poimence spomenuta: izaslanstvo Partina koji se stavljaju pod skrbništvo Rima i ulaze u okrilje njegovog prijateljstva (flία), i izaslanstvo Atintana.

Rimski brodovi plove od Epidamna do Ise koja je pod vjerom (pistis) pobjednika, nakon što su Iliri podigli opsadu grada. Kraj pohoda je zbrkaniji. Rimljani trpe ozbiljne gubitke u bitkama pred obalnim mjestima, a Polibije navodi samo jedno imenom Nutri ja (61), dok Dion Kasi je govori o rtu Atiriju (62), ali ta se imena ne može sa sigurnošću smjestiti na karti.

U proljeće 228. godine zaključen je mir između Teute i Rimljana. Od Teutinog kraljevstva načinjena su tri dijela:

– na sjeveru, obalno područje Fara i lse, s izuzetkom same Ise, povjereno je Demetri ju Farskom kao nagrada za njegovu izdaju, a Polibije (II, 11, 17) smatra da

on pod svojom vlašću (dynastéia) drži najveći broj Ilira, što nije nužno pretjerano, ako se ubroje i svi Ardijejci

–    na jugu, rimski protektorat obuhvaća gradove Korkiru, Apoloni ju i Epidamno te plemena Pattina i Atintana (63), a na sjeveru mu se priključuje i otok Isa

–    unutrašnjost je prepuštena Pinesu koji preuzima vlast u trenutku kad pobijeđena Teuta odustaje od regenstva.

Iliri se, s druge strane, obvezuju da neće slati više od dva lemba istodobno, i to nenaoružana, južno od Lisa, što mora osigurati slobodu plovidbe između dviju jadranskih obala. Polibije također govori o tome da Iliri plaćaju danak (fóros) Rimljanima, ali ne zna se je li to bila ratna odšteta da se nadoknade počinjena zla ili redovni danak koji označava podvrgnutost Ilira rimskoj sili.

Dva se pitanja postavljaju o tome ugovoru: dokle je sezao rimski protektorat i što je dobio Pines?

–    Na prvo pitanje odgovara karta koja pokazuje da je Rimljanima stalo da nadziru dva puta što vode od jadranske obale prema istoku, to jest prema Makedoniji: dolinu rijeke Škumbi, a to je područje Partina, dolinu srednjeg toka Aoja, a to je Atintanija, odnosno put koji vodi prema Epiru, ali preko Epira može odvesti i u Tesali ju. Ta dva éthne okružuju Dasaretidu koja je dobrim dijelom pod makedonskom vlašću. Protektorat je oštroumno određen i pokazuje da su Rimljani vrlo dobro poznavali situaciju na tom dijelu Balkana.

–    Pinesov se dio ne čini velikim jer je na istoku njegovo područje vrlo brzo omeđeno područjem Dardanaca koji su u punom uzmahu, i makedonskim posjedima u Iliriji koji sežu barem do Ohridskog jezera i vjerojatno do jednog dijela Dasaretide.

Izraz “protektorat” kojim se koristi M. Holleaux da označi zonu koja je izvan vlasti Ilira i pod rimskom zaštitom, praktičan je ali se mora precizirati jer je taj termin novija kreacija posuđena od kolonijalnog vokabulara s kraja XIX – početka XX. stoljeća i pretpostavalja da na snazi ostaju lokalne institucije, što je zacijelo slučaj u gradovima i éthne o kojima je riječ. Rimskim pravnim rječnikom, žitelji tih krajeva su se predali Rimljanima, oni su dediticii, ali, kako napominje E. Will (64) “ti dediticii zacijelo nisu znali što to znači”.

Neprijeporno je daje Agronovo i Teutino kraljevstvo ugovorom iz 228. godine primilo težak udarac. Ono je u kratkom vremenu bilo preraslo u silu vrijednu uvažavanja. Rimska ga intervencija kida na tri dijela, a u onaj dio koji je ostavio sebi, Rim je uvijek spreman vratiti trupe koje je vrlo brzo odveo 228. godine.

Reorganizacija južne Ilirije

Epirsko povlačenje s cijeloga područja između rijeka Skumbi i Aoja, nakon pada eakidske dinastije i nakon što su Skerdilaidini Iliri zauzeli Fenike, ostavilo je ta područja bez nasljedne vlasti, a vlast kraljice Teute imala je tek malo vremena da nad njima uspostavi kontrolu prije rimske invazije. Uspostava rimskog protektorata, slijedom ugovora kojim je završio prvi ilirski rat, onemogućila je da to područje bude imalo ovisno o Pinesu.To je, dakle, jamačno trenutak kad ono dobiva novu organizaciju i konstituiraju se koinà Amantina južno od Aoja i Biliona na suprotnoj obali, u kraju koji je pripadao Atintanima, ali se od njih odvojio da bi dobio samosvojnu organizaciju. To ne sprečava Atintane da imaju vlastitu organizaciju koja zasad ostaje nepoznata zbog nedostatka epigrafskih nalaza. Nasuprot tome, Amanti ja i Bilis su središta dviju država čije su institucije danas dosta dobro poznate. Dodonski natpis (65) za koji S. I. Dakaris s pravom smatra da prethodi etolskom napadu 219. godine, prikazuje da koinón Biliona časti Krizona, Sabinijeva sina, Mološanina iz Kvesta i podiže mu konjanički kip. Nedvojbeno je bio visoki dužnosnik koinóna Epirana, možda savezni strateg, i vjerojatno je zadužio novu državu u okolnostima o kojima ništa ne znamo, ali mogu imati veze s nastajanjem i formiranjem zajednice Biliona. Niz magistratura danas je jasno potvrđen: pritan, pa strateg, hiparh, damijurzi (66), a naveden je i jedan gimnazi-jarh. Ako je eponimni dužnosnik, pritan, preuzet od gradova koje su osnivali Korinćani (Korkira, Apolonija, Epidamno – Dirahij), za ostale se magistrature čini da su preuzete od susjednog Epira. No valja precizirati da damijurzi ovdje nisu slični onima kakvi su kod Mološana oko 370-368. godine i koji su tada bili okupljeni u kolegiju predstavnika éthne, a svaki je bio označen drugačijim etnikom. Kod Biliona su se označavali samo imenom i patronimikom, bez ikakvog etnika, što može značiti da se pridaje manje važnosti etničkom podrijetlu, pripadnosti nekom određenom lokalitetu ili seoskoj zajednici.

Izgleda da se s Bilionima mogu dovesti u vezu dva natpisa koji predstavljaju peripolarha, tajnika i simperipole (symperipoloi) (67), od kojih onaj što je posljednji nađen dolazi iz utvrde Rabia koja je zacijelo obilježavala istočnu granicu Biliona s Atintanima (osim ako je to prvi poznati tekst Atintana, no to je dvojbeni-je). Tip vojnika u ophodnjama sličan je onima koji su, prema Aristotelu, čuvali Atiku tijekom druge godine svoje efebi je, a peripolarhu je zadatak da ih vodi i upućuje, čak i u njihovoj posveti Dionizu. Teritorij Biliona ima čitavu mrežu utvrda da ih čuvaju od Apolonjana na zapadu i Atintana na istoku, te vojnike u patrolama. Stječe se dojam o razvoju prema gradu-državi, no izgleda da Bilioni, kao i Haonci, ostaju vjerni sustavu éthnosa. Jedino pitanje o tome moglo bi proisteći od

novca, kod kojega valja razlikovati novac Biliona od onoga koji nosi samo oznaku Đilisa.

Amantini, uz bok sjeverne Haonije, također imaju organizaciju koja je poznata preko natpisa, no za sada postojanje koinóna nije potvrđeno nekim epigrafskim dokumentom, tako da se još uvijek može dvojiti između sustava zajednice ili grada Amantije, s novcem na kojemu je ime u genitivu množine ΑΜΑΝΤΩΝ: Zeus Buléus prima posvetu od tajnika Vijeća buleuta. Drugi natpis spominje pritana, kao u Bilisu, a treći, izgubljen prije nego što je dobro pročitan, spominjao je agonote-ta i vijeće (68).

Ostaje slučaj Olimpe, smještene na mjestu Mavrova i poznate po rijetkom novcu, a sada i po natpisu koji imenuje politarha kao eponimnog magistrata, njegova četiri sinarhonta (koji su ovdje nedvojbeno magistrati pridruženi politarhu) i tajnika, i čini nam se kasnijim od godine 168. (69).

Procvat malih država još ni je potpuno poznat. Brončana pločica koju je N. Ceka priredio za objavu u časopisu lliria, 1987, nađena kod neke obitelji u području Fiera, dakle u blizini Apolonije, između toga grada i zemlje Biliona, spominje državu koja je do tada potpuno nepoznata – koinón Balaićana, i otkriva čitav jedan lokalni život pun dinamike i pod velikim utjecajem grčkih prinosa: “Kad je pri-tanom bio Bion, sin Kleigenov, osamnaestoga dana mjeseca psidreja, rizničar Aristen, sin Egzakijev, podnio je izvješće Starješinama (presbyteroi) i Skupštini (ekklesia) da je peripolarh Aristen, sin Parmenov, učinio Balaićanima brojne usluge. Balaićani su odlučili ovjenčati peripolarha Aristena, sina Parmenovog, zbog njegove hrabrosti i odanosti, zlatnim vijencem u vrijednosti od pet zlatnika. Peripolarh Aristen, sin Parmenov, dokazao je da je Balaićanima zahvalan za povlasticu koja mu je dodijeljena ovjenčavši zauzvrat koinón Balaićana istim takvim vijencem. Balaićani su odlučili da ukaz bude prepisan na brončanu pločicu i da se ona postavi na vidno mjesto, a da zbog učinjenih usluga on i njegovi potomci dobiju udjela u zajedničkim poslovima (koinà), te da u zajedničkim poslovima dobiju udjela i njegovi tajnici (grammatéis), Parmen, sin Tisarhov i Bui, sin Abejev”. Po tome se natpisu vidi čitava organizacija te male držve, s njezinim pri-tanom, rizničarom, Vijećem starješina, Narodnom skupštinom. Novi peripolarh, prema donesenim odlukama, bio je stranac u toj zajednici, ali ne može se reći je li bio u službi neke susjedne države, kao što je zemlja Biliona ili grad Apolonija, ili pak u službi samih Balaićana kao plaćenik. Moguće je da je taj dokument tek s početka drugoga stoljeća, ali može poslužiti kao pandan natpisu iz Olimpe, s tom razlikom što Balaićani nisu kovali novac.

Čitavo područje južne Ilirije, oslobodivši se epirske vlasti, prešavši ubrzo potom pod rimsku, zatim vjerojatno pod makedonsku od 213. do 198. godine i onda

ponovno pod rimsku, imalo je vrlo aktivan politički život, unutar dosta ograničenih entiteta, posebice u slučaju Olimpe i Balaićana. Samo što su mogućnosti u vanjskoj politici bile prilično ograničene, a Rim je uvijek bio spreman, kad je za to imao sredstava, podsjetiti na svoju volju.

Drugi ilirski rat

Uređenje koje je Rim nametnuo nije bilo duga vijeka u Iliriji. Ubrzo se situacija izmijenila vještim i diskretnim djelovanjem Demetrija Farskog, spremnoga promijeniti saveznika kako bi ojačao svoju vlast u Iliriji i vratio svojem narodu izvore prihoda od kojih je po ugovoru morao odustati, i to ponovnim otpočinjanjem brzih napada, naglim nasrtajima s lemba. Promjeni saveznika pogodovalo je učvršćivanje makedonskog kraljevstva, nakon okrutne smrti Demetrija II. i ustoličenja Antigona Dosona, naprije za regenta, a potom za kralja. On je znao bez otezanja zaključiti dardanski rat, nedvojbeno s gubicima za Makedoniju, budući da je kasnije Filip V. ponovno osvajao sjevernu Peoni ju (70). No ta nagodba, čak i ako nije baš bila povoljna, omogućila je Dosonu aktivniju politiku u Grčkoj, u trenutku kad Atena kupuje svoju nezavisnost, a potom Sparta na poticaj Kleomena III. ponovno pokušava obnoviti svoje državne institucije i svoju moć naspram ahej-skog koinóna koji je spreman okupiti čitav Peloponez.

Dion Kasi je (fr. 53) nam jedini kazuje da Demetri je Farski prije 222. godine uspijeva pod svojom vlašću objediniti dva dijela Teutinog kraljevstva, razdvojena ugovorom iz 228. Dobio je skrbništvo nad Pinesom nakon što se oženio Triteutom, majkom mladoga kralja. Naravno, čitav rimski protektorat ostaje izvan domašaja Demetrija koji je ograničen na sjeverni dio i unutrašnjost Ilirije. No područje njegove vlasti ponovno čvrsne, pa ako Rim ne reagira, to je zacijelo stoga što je previše zauzet teškoćama s Galima. Ohrabren početnim uspjehom, Demetrije i dalje napreduje na dva plana, no nije ih lako nanizati pouzdanim kronološkim redom, jer Polibije i Apijan nisu istoga mišljenja. Prema Apijanu (ilirski ratovi 8), čini se da između 224. i 222. godine Demetrije Farski uspjeva nagovoriti Atintane da se odvoje od Rimljana, što znači povrijediti rimsku zonu utjecaja, no to nije izazvalo neposredan odgovor Rima. Mogao bih povjerovati da su prigodom te intervencije Demetrija u Atintaniji Bilioni koristili pomoć Krizona Epiranina, jer je koinón Biliona jamačno želio zaštititi svoju novu samostalnost.

Drugo očitovanje promjena ponašanja Demetrija Farskoga je njegova nazočnost, uz Antigona Dosona, u Helenskom savezu koji se, od zbližavanja Arata iz Sikiona s makedonskim kraljem, organizira naspram lakedemonskog kralja Kleomena III. U povodu smotre Antigonove vojske, Polibije (II, 65, 4) među

saveznicima (symmakhoi), uz beotske, epirske i akamanske čete, spominje i “tisuću šesto Ilira, pod zapovjedništvom Demetrija Farskog”. Već sam napisao (71) da nije riječ o ilirskim plaćenicima već doista o saveznicima. Valja napustiti zamisao M. Holleauxa koji je u tome savezu vidio makedonsku inicijativu upravljenu protiv Rimljana, i shvatiti ga prije kao želju Demetrija, koji nije poštovao ugovor iz 228. godine, da nađe podršku na istoku. Zamišljati Demetrija kao plaćenika u službi Antigona Dosona ne bi odgovaralo slici onoga koji, u ime Pinesa, upravlja ilirskim kraljevstvom. A ono je umnogome obnovljeno po uzoru na to kakvo je bilo u vrijeme Agrona i kraljice Teute, s izuzetkom Partina, a i to ne potpuno jer je Dimale središte otpora protiv Rimljana tijekom drugog ilirskog rata. U jednome novijem članku, S. Le Bohec (72) ustraje na dokazivanju da Demetri je Farski nije osobni saveznik makedonskoga kralja, nego član Helenskoga saveza, jednako kao i susjedne države koje pripadaju zajednici Helena (Epirani, Akamanci, Beoćani, itd.). I to je moguće, premda pomalo čudno zbog toga što su Iliri stranci u savezu kojemu je obilježje da ujedinjuje Helene. No istina je da grčki lječnik za saveznike rabi samo termin symmakhoi koji je otvoren svima koji to žele, bez obzira na njihovu etničku pripadnost.

Sudjelujući u bici kod Selasije, Iliri Demetrija Farskoga znaju, kad je za to prigoda, djelovati i za vlastiti račun. U vrijeme koje se iz Apijanovog teksta (Ilirski ratovi 8) ne može pouzdano odrediti, Demetrije intervenira u Istri, na sjeveru Jadrana. Polibije (IV 16,6-9) ga prikazuje, u ljeto 220. godine, kako kreće u pohod, združen sa Skerdilaidom, drugim ilirskim dinastom, članom kraljevske obitelji. Ovaj potonji daje četrdeset lemba, a Demetrije pedeset. Pošli su u pohod “s onu stranu Lisa, suprotno ugovoru s Rimljanima” i to je, nakon ujedinjenja dvaju dijelova Ilirije i intervencije u Atintaniji, drugo teško kršenje mira iz 228. godine. Nedvojbeno je točno, kako pokazuje S. Le Bohec, da se taj pohod ne smije smatrati akcijom koja je u suprotnosti s pripadanjem ahejsko-makedonskom savezu. Riječ je prije o povratku uobičajenim aktivnostima ilirskih gusara koji žele osvojiti plijen. Polibijevo kazivanje je vrlo jasno: “Pristadoše najprije u Pilu i otpočeše nekoliko napada koji su propali. Nakon toga Demetrije se, s pedeset lemba, uputi prema otocima i, ploveći kroz Kiklade otimao je novce na jednima i pljačkao na drugima. A Skerdilaida se u povratku s četrdeset lađa zaustavi u Naupaktu, na poziv Amine (zacijelo Aminandra), kralja Atamana, koji mu je bio svojta” (73). Ta brza zajednička akcija dvaju ilirskih dinasta nije mnogo donijela, jer su Mesenjani iz područja Pila zacijelo bili na oprezu. Potom su se razdvojili, Demetrije sa svojom flotom pljačka i skuplja plijen po Kikladima, dok se Skerdilaida, radeći za svoj račun, privremeno stavlja u službu Etolaca, što pogoduje Helenskom savezu. On predstavlja dio Ilira koji nije obuhvaćen političkim odlukama Demetrija Farskog.

Ponovno IBri nisu jednoglasni. Dcmclrijc jamačno predstavlja većinu ilira, ali Skcrdilajda djeluje kao neovisan dinast, a neki drugi služe kao plaćenici, na primi-jci na Kicli (Ί4) to iste. 220. godine.

Razlikovanje djelovanja različitih iErskih frakcija omogućava bdje razumijc-vanjc onoga što bi se moglo činili kao na,gjc 5 sasvim nesuvisle promjene savezništava. Koncerni 220. godine Skerdiaida je neosporivo na sUani Etdaca Pcćbijc (IV. 16, 10) jasno kaže *’Posredovanjem Agdaja. Skerdiaida zaključi s Etotómo dogovor o podjeli pBjena 5 obeća s njima napasti Aheju”. Ubrzo polomi Eldci su s liirima zaiJzcB Aheju. Malo ddje. Politi je (iV. 25, 4) navodi sve Slete Roje je Aheji nanio taj upad Sto su ga vodifi Eldci uz pomoć i Era (75). Dogovor Skerdlaidc i Etdaca vrlo je kratkotrajan jer Etdci rasj cdržaE riječ. “Bijahu obećaB Skerdilaidi da će mu dati dio pBjena ak> s njimia napale Ahc jj. Dopustio je da ga nagovore i tako je učinio. No nakon Sto su pohardi grad Kine tu 5 pokupiB brojne zarobljenike 5 mnogo stoke. Etdd ne dadoSc Skerdilaidi niSla od otetoga Zbog toga njegovo srce obuze gorčina pa mu je Flip trebao uputili samo jodan poziv da ga navede na sudjelovanje u zajedničkom« savezu (koiné spnmakfiιώ). On prihvati pol uvjetom« da doti je dvadeset talenata godiSnjc pa će s trideset lemite s mera napasti Etotoe” (76) Tada novi makedonski kralj. Flip V. priprema bitku protiv Etdaca i nastoji ojačali savez, a pomoć Skerdilaidinih ilira raje na odmet. čak iako je Makedonci morajj platiti godSnjim plaćom. Skerdlaida se ne angažira na suani Makedonaca i njihovih saveznika iz ideata. nego u nadi da će imati konkjclnu korist Eldcc je napustio zbog toga Sto su od bi obećanj diotij pBjena. On se hoće povezati s Flipom V.ancposrolna isplata dvadeset talenata je uvjerljiv razlog, jer to je kao predujam« na budući plijen. Skerdlaida može izgledali kao glavar družine koja se povezuje s orami koji najviSc ponudi. Neprijeporno je da su brojni i brzi lembi, unatoč svojoj krhkosti. biB dragocjeno oružje i da iliri imajj razloga bili zahtjevni premia onima kop traže njihovu podrSku.

Za loje vrijeme Senatu Rimu uz cm ir cn rastom« kartaSke prijetnje u Hispani ji i htio bi prije toga sredili stvari u iBrip jer je predviđao dug 5 težak rat s Kartalanima. PoBbijc (111. 16) podsjeća na kricnja ugovora iz 222 godine za koje je kriv Demetrije Farski. a to kazivanje nije u raskoraku s Apranomi: MOdao se pljačkanju 5 haran jj ilirskih gradova pedvrgnulih Rimljanima. K tome je. suprotno ugovorimia. plovio dalje od Lisa s pedeset lađa i opustoSio brojne otoke Kiklada VidjevSi to 5 uzevSi u obzir napredak makedonskog krdjcvslva. Rimljani pomisISc najprije osigurati se istočno od haBje. uvjereni da će imali vremena popravili gju-posl Ilira s jodne. 5 kaznili DcmclTijcvu nezahvalnost 5 smionost s druge slran<f (77). Prvi prigovor jamačno dolazi u vrijeme intervencije u Atintaniji 5 Dimalc. ja nitko ne izvješćuje o napadu na velike gradove. Epidamno. Apdoniju. Korkiru ili

Isu. S druge strane, primjećujemo kod Polibija želju da razluči akciju protiv Ilira od one koja je uperena izravno na Demetrija Farskog, kao da on nije Ilir nego strani zapovjednik koji je zauzeo previsoko mjesto u tom području.

Demetrije Farski okuplja trupe na dva mjesta, vrlo udaljena unutar njegovoga područja: na jednoj strani u Dimale, koja leži zapadno od Berata, gdje i utvrda Krotiné, i na drugoj u Faru. Dimale pada u ruke rimskoga konzula nakon samo sedam dana opsade: ‘To zauzeće odmah pogodi u srce sve neprijatelje. Zato bez odugovlačenja dođoše iz svih gradova da se predaju i prepuste na vjeru (pistis) Rimljanima.” (78). Grčki je izraz jasan, odgovara latinskoj formuli in fidem populi Romani venire, a to znači daje riječ o bezuvjetnoj kapitulaciji, da se Iliri o kojima je riječ predaju u ruke Rimljana. Ubrzo zatim konzul opsjeda Far i uspijeva ga zauzeti, a Demetrije se sklanja kod Filipa V. Grad je mnogo pretrpio i zato je L. Braccesi (79) htio u to razdoblje datirati lijepi natpis što ga je objavio L. Robert (80), a koji spominje potrebu da se Far obnovi, kad je izišao iz rimskog saveza i kad je pozvao svoju metropolu Par da mu pomogne u obnovi. (SI. 29) L. Robert je radije ostao kod kasnijega datuma, u II. stoljeću, možda u doba kralja Gencija.

Polibije (III, 19, 12) je vrlo neodređen o ugovoru što ga je Rim nametnuo na kraju toga kratkog pohoda koji se naziva drugim ilirskim ratom. On je gospodar ostatka Ilirije i svime upravlja po svome nahođenju. Zacijelo je pretjerano pripisati mu pohod koji bi mu omogućio da prodre duboko u unutrašnju Iliriju. Apijan (Ilirski ratovi 8) je određeniji kad precizira da su Rimljani udijelili oprost Ilirima, iz obzira prema Pinesu koji ih je lijepo primio. Za tu se nagodbu iz 219. godine može pomisliti da umnogome obnavlja točke ugovora iz 228. godine: potvrđivanje rimskog protektorata nad Korkirom, Apolonijom, Epidamnom, Isom, nad narodima Partina i Atintana te nastavak Pinesove vlasti u unutrašnjosti. Naprotiv, ništa nije rečeno o dijelu koji je bio dodijeljen Demetriju Farskom, čiji je rodni grad poharan. Ostavlja li Rim njegove posjede Pinesu, budući da je Demetrije već bio ujedinio dva područja? Na svaki način, Ilirija ostaje vrlo razjedinjena, a Skerdilaida je tada izvan tih različitih dijelova, kao nedvojbeno i mnogo drugih dinasta.

Ilirija pod makedonskom prijetnjom

Neprijeporno je da južna Ilirija izlazi vrlo oslabljena iz te brze rimske intervencije 219. godine. To je bilo bolno podsjećanje na budnost Rima nad ilirskim poslovima. Demetrije Farski je mogao izmjeriti granice koje je Rim tolerirao u nepoštivanju ugovora i težinu sankcije. No Rim nije Ilirima jedini opasni susjed. Makedonsko susjedstvo je bliže i može postati opasnije kad mladi, dinamični

vladar zamijeni opreznog Antigona Dosona. Dok se Rim bude hvatao u koštac sa strašnim drugim punskim ratom, dva će nastojanja raditi u suprotnom smjeru: s jedne strane hrabri Skerdilaidin pokušaj da ostvari ujedinjenje južne Ilirije, a s druge strane tomu oprečna želja Filipa V. da obnovi Kasandrovu politiku od prije jednog stoljeća i sebi otvori pristup na Jadransko more. Obje se akcije odvijaju u vrlo uznemirenom međunarodnom okružju, naprije zbog Hanibalove nazočnosti u Italiji, ali i zbog rata Saveznika s Etolijom, potom zbog prvog makedonskog rata koji suprotstavlja Makedonce i Rimljane, koje zapravo predstavljaju njihovi etolski saveznici. Samo će budućnost južne Ilirije zadržati našu pažnju u tome razvoju događaja, pa nema koristi od toga da ovdje ponovno razlažemo te međunarodne sukobe.

U ljeto 219. godine, upravo u vrijeme rimskoga pohoda na Dimale i na Far, Filip V. je obaviješten o pripremama za dardansku invaziju Makedonije (81) i, napuštajući Akamaniju, u Ambrakijskom je zaljevu sreo bjegunca Demetri ja, koji je pobjegao s Fara u trenutku rimske pobjede. Bilo je dovoljno da se kralj vrati u Pelu pa da Dardanci odustanu od pohoda kad su već bili sasvim blizu Makedonije. U ratu Saveznika protiv Etolaca, ovi potonji poharali su dodonsko svetište, pa sljedeće godine (218.) Filip V. vodi pohod protiv Kefalenije, a potom protiv Terma. U prvome sudjeluje, uz epirske, akamanske i mesenske čete, i petnaest lemba koje je poslao Skerdilaida. To je bila samo polovica podrške koju je bio obećao prilikom ulaska u zajednički savez, ali Polibi je opravdava to smanjenje objašnjavajući da je “Skerdilaida morao ostaviti kod sebe glavninu flote zbog nemira koje su intrige dinasta (polidynàstai) izazivale u Iliriji” (82). Očevidno je drugi ilirski rat ostavio Iliriju u potpunoj anarhiji u kojoj se svako mjesto organiziralo pod vlastitim lokalnim vođom koji se oslanjao na svoju klijentelu i nije više priznavao nikakvu središnju vlast, ni vlast kralja Pinesa ni nekakvog Skerdilaide. U pohodu na Term sudjeluju i Iliri, boreći se pješice, dakle drugačiji od onih koje je dao Skerdilaida, a da pritom ipak nisu plaćenici (83).

Od toga datuma Polibije pripisuje veliku ulogu Demetriju Farskom koji je navodno postao najutjecajniji savjetnik Filipa V, ali i njegov zao duh. Upravo je on, a ne Arat iz Sikiona, kojega Polibije želi oprati od svake sumnje, odgovoran za haranje Terma i za loše akcije Makedonca u Meseni (84). Baš on potiče Filipa V. da brzo završi rat sa Saveznicima, kad je na Nemejskim igrama saznao za kartašku pobjedu na Trazimenskom jezeru. On potiče kralja da se oslobodi sukoba s Etolcima, što je i učinjeno mirom u Naupaktu godine 217, kako bi se posvetio ilirskim poslovima i pripremi iskrcavanja u Italiji (85). Dvije se predaje o Demetriju suprotstavljaju glede uloge koju je mogao igrati tijekom posljednjih godina svojega života. Upravo smo naveli da mu Polibije pripisuje značajno

mjesto u okruženju Filipa V. i stavlja njegovu smrt u 214. godinu, dok je za Filipa V. opsjedao Mesenu (86). Naprotiv, Apijan (Ilirski ratovi 8), i slijedeći njega Zonara (VIII, 20), spominju da se Demetri je vratio u Iliriju gdje su ga 218. godine uhvatili i pogubili Rimljani. Vrlo je dvojbeno daje došlo do drugog rimskog pohoda u Iliriju samo godinu dana nakod pobjeda kod Dimale i Fara. Što se tiče preuranjene Demetrijeve smrti već 218. godine, to se ne može usuglasiti s Polibijevim kazivanjem o njegovom utjecaju na odluke Filipa V. u Termu i kasnije Meseni. Tit Livije (87) potvrđuje da Demetrije živi nakon 218. godine, jer je jedno rimsko izaslanstvo došlo tražiti njegovo izručenje godine 217. Od Apijanove predaje zapamtimo barem to da Demetrijev povratak u Iliriju i na jadranske obale 218. godine nije nemoguć. On bi samo pridonio nemirima i urotama dinasta koje su već spomenute prema Polibiju. Što se ostaloga tiče, uloga koju mu dodjeljuje Polibije pored Filipa V. vjerojatna je i vodi do zaključka daje bio na životu do 214. godine.

U Iliriji, Skerdilaida teško podnosi savez s Makedonijom i do raskida, prema Polibiju (V, 95), dolazi 217. godine, jer Filip nije isplatio dvadeset talenata obećanih kad je Skerdilaida pristupio zajedničkom savezu. Raskid se očituje ponovnim ilirskim gusarenjem. Kod Leukade njegovih je petnaest lemba privezano pored makedonskih lađa kojima zapovijedaju Korinćani. Ilirske posade ih se dočepaju i šalju ih Skerdilaidi, a potom se odaju gusarenju napadajući trgovačke brodove na zapadnim i južnim obalama Peloponeza (88). Upozoreni na obnovu gusarenja na moru, Makedonci šalju flotu da otjera lembe, no ona stiže prekasno na korintsku prevlaku. U istom razdoblju Filip V. se dokopao Bilazore, u gornjem porječju Vardara (Aksij), jugoistočno od Skopja, prema Polibiju (V, 97, 1) najvećeg grada Peoni je, pa to Makedoniju štiti od ponovnog napada Dardanaca.

Tijekom godina 218-217, Skerdilaida šalje svoje lađe prema jugu, ali on ostaje u Iliriji i jamačno mu valja pripisati veliku aktivnost koju nijedan stari autor ne opisuje. Čini se ipak da je u dvije godine uspio sebi priskrbiti veliko područje, budući da drži dio obale i lučkih postrojenja za svoju flotu, a to nisu veliki kolonij-ski gradovi kao Dirahij i Apolonija, nego prije luke smještene sjevernije, kao Skodra i Ulcinij. On drži i teritorije u unutrašnjosti, budući da može djelovati u Dasaretidi, Pelagoniji i na makedonskoj granici (89). Zacijelo je obilato iskoristio Demetrijev poraz u sukobu s Rimljanima i velikim dijelom na njegovu štetu za sebe uspostavio kneževinu, ne lišavajući Pinesa njegovog područja. Za ponovno uspostavljanje moćne Ilirije potrebno je vratiti istočne krajeve koji su pod vlašću Makedonaca. S tom namjerom Skerdilaida nastoji osloboditi makedonskog jarma Dasaretidu, ali i susjedna područja, kao što je Pelagonija. Prema Polibiju, on hara gradić (polismo) Pišaj u Pelagoniji, zatim prijetnjama i obećanjima preuzima

dasaretske gradove Antipatri ju (jamačno Berat), Krizondij i Gertunt (koji još nisu lokalizirani) i nadire dalje uz upade u obližnja makedonska područja (90), odnosno sasvim sigurno u Orestidu. M. Holleaux je mislio da su Rimljani poticali Skerdilaidu protiv Filipa V, u trenutku kad sami nisu mogli izravno djelovati zbog rata s Hanibalom. Mir u Naupaktu oslobodio je Makedonca svake brige u Grčkoj, a Rim se stoga mogao bojati da se on ne poveže s Kartažaninom i, uz poticaj Demetrija Farskog, ne baci na rimski protektorat u Iliriji (91).

U stvari, istina je da Rim, unatoč brigama koje mu zadaje rat s Hanibalom, nije napustio istočnu obalu Jadrana. Već smo spomenuli daje 217. godine poslao poklisare Filipu V. da traže Demetrijevo izručenje. To bi bio prvi diplomatski kontakt dviju država (92). Drugo rimsko poslanstvo odlazi kralju Pinesu da traži plaćanje poreza koji kasni, što pokazuje jedan vid ugovora iz 219. godine. Naime, Pinesovo je kraljevstvo svake godine moralo plaćati danak Rimljanima. Tu se, koliko je poznato, posljednji put spominje kralj Pines (93) pa je vjerojatno umro nedugo poslije toga. Je li ga tada zamijenio Skerdilaida kao kralj? Kako bilježi M. Holleaux (94), tek ga se 212. godine naziva kraljem zajedno sa sinom Pleuratom, ali kraljevski je naslov mogao uzeti i mnogo ranije. Tit Livije ne kaže ništa o odnosima Skerdilaide s Rimom, a Polibije (V, 110, 8-9) ga spominje samo u zimi 217/216, kad Skerdilaida traži pomoć od Rimljana kako bi se othrvao floti lemba koju gradi Filip V. Moguće je da je to zbližavanje i starije. “Njegovi prvi odnosi s njima potječu, naravno, iz prijašnjeg vremena, odnosno iz 217. godine”, piše M. Holleaux u istoj bilješci. Nije nevjerojatno da su rimska poslanstva kod Filipa V. i Pinesa, ljeti 217. godine, pratila početak odnosa između Rima i Skerdilaide. To se događa u trenutku kad on mijenja stranu i kada počinju napadi u Pelagoniji i Dasaretidi. Uopće nije nemoguće da je Rim smatrao Pinesa premalo aktivnim vladarem i poželio ga zamijeniti dinamičnijim vođom, sposobnim suprotstaviti se Makedoncima. No treba pomisliti i na to da su Iliri, zbog slabog stanja svoje zemlje, poželjeli svoju sudbinu povjeriti glavaru sposobnom zapovijedati i da su ga odabrali iz kraljevske obitelji potekle od Agrona.

To je bilo tim potrebnije i hitnije što je makedonska reakcija na Skerdilaidina djelovanja bila izuzetno živa i učinkovita. Prije kraja jeseni 217. godine, Filip V. ponovno zauzima tri dasaretidska grada, osvaja Kreonij i Gertunt, također u Dasaretidi – što potvrđuje da je prethodno jedan dio Dasaretide izmakao Makedoncima – i druge lokalitete blizu Ohridskog jezera, kao što su, prema Polibiju (V, 108, 8), Enhelani i drugi. Nakon što je zimi 217/216. godine, prema ilirskom uzoru, u Makedoniji dao izgraditi sto lemba, u proljeće 216. oplovio je Peloponez i htio stići u Apoloniju. Lažna vijest da rimske pentere dolaze u pomoć Skerdilaidi, dok je Filip bio u Vlorskom zaljevu, u visini otoka Sazana, navela ga

je da zapovjedi brz povratak koji je spasio ilirske obale vrlo ozbiljne prijetnje. Kako bilježi Polibije (V, 110, 10-11), “propustio je najbolju prigodu da postane gospodarom Ilirije”. Taj promašeni pohod obilježava pravu promjenu makedonske vanjske politike koja je postala proturimska. Nedvojbeno je najprije na meti rimski protektorat, no pokušaj obnove južne Ilirije, koji je Skerdilaida poduzeo, poslužio je kao povod izravnoj akciji Filipa V. na Jadranu.

U južnoj Iliriji je godina 215. mirnija nego prethodna, no to je godina zaključivanja ugovora između Hanibala sjedne, a Filipa, Makedonaca i saveznika s druge strane, što znači da on obvezuje sve članove saveza (symmakhia) Helena. Taj dogovor predviđa da nakon pobjede Kartage nad Rimom “Rimljani neće biti gospodari ni Korkirana, ni Apolonjana, ni Epidamnjana, ni Fara, ni Dimale, ni Partina, ni Atintanije, i oni će vratiti Demetriju Farskome sve njegove prijatelje koji su na teritoriju Rimljana” (95). Za Filipa je to osiguranje da će diplomatskim putem dobiti ono što nije mogao ostvariti pomorskim pohodom 216. godine, a to je domoći se rimskog protektorata u Iliriji i doći do velikih luka na jadranskoj obali, Epidamna – Dirahija, Apolonije, Orika. Što bi bio dobio Demetri je Farski da se tako što dogodilo? Bi li dobio veliko ilirsko kraljevstvo? Dvojbeno je da bi Filip V. dragovoljno na svom zapadnom boku uspostavio državu sposobnu da mu smeta i da ga liši slobodnoga pristupa Jadranskom moru. Sudbina Skerdilaide bila bi sudbina neprijatelja. To znači da je južna Ilirija sada između dva opasna neprijatelja. Kartaška pobjeda značila bi uspjeh za Makedonce Filipa V. i ostavila bi Iliriju na milost kralju koji bi je podijelio na zonu izravno pripojenu makedonskom kraljevstvu i vazalnu državu povjerenu Demetriju Farskom. Drugu mogućnost, nezavisnost, barem u dogledno vrijeme, odabrao je Skerdilaida, čvrsto odlučan boriti se protiv makedonske dominacije i pomiren s time da traži pomoć Rima koji je predstavljao udaljeniju prijetnju. No, na dugi rok, i rimska je pobjeda u drugom pun-skom ratu vodila ka proširivanju rimskog protektorata na čitavu Iliriju, ili pak u novi sukob. Situacija delikatna za Skerdilaidu i njegove pristaše može se usporediti s opreznom politikom, moglo bi se reći s pažljivim kormilarenjem, kakvo u istom razdoblju vodi Karop Stariji u susjednom republikanskom Epiru.

Taj ugovor uzrokuje početak prvog makedonskog rata, no ratno stanje između Rimljana i Makedonaca nimalo ne mijenja položaj Ilira. Ljeti 214. godine, Filip V. obnavlja pomorsku operaciju iz 216. godine. Sa 120 lemba opsjeda Apoloniju, te ploveći od ušća uz Aoj izvodi brzi napad na Orik (96) i zauzima ga. Ta je makedonska akcija možda usklađena s akcijom Kartažana protiv Tarenta, što osigurava makedonsko brodovlje od intervencije rimske flote iz Brundizija (97). No odgoda je kratkotrajna. Upozoren od poslanika iz Orika i, nedvojbeno, iz Apolonije, pretor Marko Valerije Levin žurno prelazi tjesnac i bez velike bitke preuzima Orik koji

drži slaba make dora ka posada. Apdonj=«nima. ustrajnima u olporu. prdor Sai je 2COD rimskih vojnika kaji noću uspijevajj u5 u gjad a da Makedonci lo ne primijete. Sljedeće noci Rimljani iznenađuju kjaljevski labor i utijajj ili zarotljava jj oko 3X0 neprijaldja. Filip mora pobjeći na brodove.ali picloi blokira uSčc rijeke pa je kralj primeran spalili lađe i olici u Makedoniju kopnenim putem, dok rimska fktfa zimuje u Oiiku. Ova plića Tila Uvija ismijava Filipa V. Nevolja možda za Makedonce nije bila velika, ali loje novi poraz Šio se liče Ilirije. jedino pilanjc koje valja rasvijellili je konirdira li Filip već lađa pulove između svoje zemlje i područja Apdonije. N. G L. Hammond (93) prdposfevlja daje dio snaga koje je angaàrao mokedonski kralj sligao kopnenim pulem. jer Plularh prikazijje Filipa kako “prdazi Eptromf. Izgleda da se laj izraz ne odnosi na prdaz južnom Ili lijom, odnasno baze nani Kor 9c i Dasardidom ili ddinom ή jeke Škumbi. nego prije pri-jcvojem Mdsovo le moloSkim i haonskkm« iciilorijcm. Šio se njcgovogpovlaoenja ioe. nismo bdje obati jeSfcni. Til Livije kaže. bez komenlara. da se kopnom« vra-lio u «Makedoniju (99> Nije nemoguće da je makedonska vojska proSla undrs3njam Ilirijom«. Sio ti tia dokaz slatesli kraljcvslva koje se Skerdilaida irudi obnovili

Veliki uspjeh Filipa V. ddazi 213. godine i pdvrđujc krhkosl Skcrdilaidbiog kraljcvslva. Filip ddazi. i 10 irajno. do jadranskih obala koje zauzima (10D> Oduslajući e·!pomorskih operacija koje su mu lako slabo polazile za rukom«, lim prije $10 je limeska eskadra oslala u Oriku. Filip V. vodi ofenzivu na kopnu. Uspijeva zajzei najveći dio rimskog prolcklorala. nakon Soje do vr’Sio osvajanje Dasarcidc i podviga© Partine. Alinlanc i Dimalc (]01),osla\(jajjči Rimljanima sam«o gjadovc Apoloni jj i Dirahij s njihovim« podiućjima. kao i područje Orika i Akrokerajnskog gorja. Ohrabren uspjesimia. ijera vojsku do Lisa i lukavslvom se uspijeva dokopali grada i Akrolisa. lišavajući na laj način Skerdilaidu njegove glavne luke na u toku Drim«a i cdsjckavS ga od Rimljana (102).

Posljedica toga makedonskog uspjeha je zakljućivan je eldsko-rimskog saveza i slvaranje ćilavc jedne aniimokedonske koalicije, u kojaj sudjdujj Skcrdilaida i njegov sin Pleural, koje Til Uvije (103) naziva “‘Thracum cl Illyriorum re%eč\ Kako ti seti osigurao zaleđe prije no So će se okrenuli premia Eldcima u Grčkoj, Filip V.olprem«a porod na teritorij Orika i Apdonije.a Apdonjani se sklanjaju iza svojih bedem«a kako bi izbjegli tilku.bojco se da u njaj neće pobijedili. Povlačeći se. Filip pusloSi dio Ilirije najbliži Makedoniji. a lakođer rato je u Pelagoniji i pro-liv Daidanaca (104>

Rimiska neangažiran osi Oid210. godine ostati ja terci rat« u potpunosti na leđima Eldaca. u Grčkoj. No tilo bi po.greSno ne prom«alrali druga popriSta vojnih operacija na Balkanu, koja uvelike pridonose slabljenju makedonskog kraljevsiva.

i koja istodobno svjedoče o tome kako su se izvanredno Iliri ponovno podigli pod vodstvom Skerdilaide i njegovog sina Pleurata. Godine 209, dok kartaška eskadra dolazi sve do Korkire, Filip V. je grubo pozvan da se vrati iz središnje Grčke zbog vijesti o opsežnoj ofenzivi koju vode Iliri i Dardanci protiv njegovih posjeda i makedonskog teritorija. Tit Livije (105) vrlo sažeto iznosi te događaje, no neke zemljopisne naznake pokazuju zamah nasrtaja. Izvjesni Aerop uspijeva osvojiti Lihnid (današnji Ohrid) izdajom makedonske posade i njezinog zapovjednika te zauzeti stanoviti broj dasaretskih sela (vici). Dasareti se pridružuju gibanju, prodiru u Orestidu i silaze u dolinu orestidskog Arga, odnosno u bazen Kastorije. Čitava sjeverozapadna granica Makedonije je popustila, kao što nikada nije otkad ju je Filip 11. izgradio, stoljeće i pol ranije. Stari izvori o tome ne govore, no vrlo je vjerojatno da su ilirski kraljevi Skerdilaida i Pleurat, koji su potakli akcije toga Aeropa, također osvojili Lis. Makedonske snage smještene na Jadranu odsječene su, barem privremeno, od svojih makedonskih baza. Justin (106), možda pretjerano, procjenjuje na 20 000 broj dardanskih zarobljenika. Kad su, nešto ranije, Etolci kao neminovne uvjete mira s Filipom tražili vraćanje Atintanije Rimljanima, a Ardi je jaca Skerdilaidi i Pleuratu (107), nisu mogli zamisliti da će ta dva kralja tako brzo biti sposobni sami preuzeti stanovništvo koje je Filip podvrgao godine 213/212. Moguće je da je Filip V. ponovno zauzeo Orestidu i kroz Atintaniju uspostavio veze s trupama smještenima u zapadnoj Iliriji. No gubici u ljudskim životima i materijalna razaranja bili su znatni, pa je uspjeh takve ofenzive otkrio slabost makedonskog kraljevstva, čija je vojska previše zaokupljena vojnim operacijama u središnjoj Grčkoj da bi mogla nadzirati granice kraljevstva.

Sljedeće, 208. godine, i dalje traje i pojačava se pritisak Ilira, do te mjere da Epirani pozivaju Filipa V, za slučaj da se prijetnja koncentrira na njihove (108) i makedonske (109) granice. Izgleda kao daje Filip V. suočen sa širokom koalicijom koja okružuje njegov teritorij i samo čeka da on ode u središnju Grčku kako bi se obrušila na njegovo kraljevstvo. Na sjeverozapadu su ilirski kraljevi Skerdilaida i Pleurat, na istoku Tračani, dok na jugu Etolci drže Termopile, a na sjeveru Filip se ponovno mora boriti s Dardancima (110). Tijekom sljedeće dvije godine, 207. i 206, stari izvori više uopće ne govore o situaciji u Iliriji i Filip uspijeva prisiliti Etolce na separami mir, što im Rim neće oprostiti.

Rimski odgovor dolazi prekasno da spriječi zaključivanje toga separatnog mira. Prokonzul Publi je Sempronije pristaje u Dirahiju s trideset pet ratnih brodova, 10 000 pješaka i tisuću konjanika. Smjesta se podižu Partini i druga susjedna éthne (gentes, kaže Tit Livije), dok je Dimale pod opsadom kao u drugom ilirskom ratu (111). Filip V. ne oklijeva s odgovorom nego se uputi prema teritoriju Apolonije i ponovno ga opustoši. U tome je trenutku Publije Sempronije oslabljen slanjem pet-

naest brodova i dijela trupa pod zapovjedništvom Letorija, zaduženog da pokuša obnoviti rat na etolskoj strani. Stoga on radije izbjegava bitku i zatvara se iza bedema Apolonije. Filip je pak skloniji pregovorima nego opsadi grada sa snažnom obranom.

U trenutku kad otpočinju preliminarni razgovori o miru u Fenike kojim se 205. godine završava prvi makedonski rat, valja, onoliko koliko je to moguće, prikazati sudbinu južne Ilirije tijekom okrutnih godina koje su je izmučile između 216. i 205. Počam od rimskog protektorata uspostavljenog 228. godine i potvrđenog 219, čini se da je Rim stalno raspolagao lučkim zonama Orika, Apolonije i Dirahija, ili ih vrlo brzo povratio nakon što su Makedonci zauzeli Orik ili pokušali opsadom osvojiti Apoloniju. Je li ta vjernost velikih kolonijskih gradova, kao i Korkire, povezana s temeljnim protivljenjem makedonskom prisvajanju, što je, čini se, obilježje stavova Ilira općenito? To je jamačno element koji ima težinu, ali ne znači neraskidivo prijateljstvo s rimskim zaštitnikom. Ekonomski interesi, povezani s jadranskom trgovinom, također su mogli prikloniti jezičac vage na rimsku stranu. Nasuprot tome, Makedonci su zaposjeli Dimale, kao i teritorij Partina i Atintana, jer se po miru iz Fenike zna da je Atintanija ostala u rukama Makedonaca, iako smo upravo vidjeli da su Partini i susjedni narodi ustali protiv Makedonaca čim je najavljen dolazak rimskih pojačanja. Što se događalo, tijekom tih teških godina, s južnim državama Ilirije, u blizini Epira i Apolonije, kao što je koinón Biliona, Amanti ja, a možda i Olimpe i Balaićani? Oni zacijelo nisu mogli izbjeći mukama, posebice Bilioni nastanjeni sjeverno od toka Aoja, dakle na putu koji iz Atintanije vodi na teritorij Apolon jana. Amanti ja i Olimpe, na lijevoj obali, možda su imale bolju sudbu nego Epirani koji su pobjegli od prečestih prolazaka trupa. Možda u vrijeme toga rata treba smjestiti natpis iz Bilisa, pronađen u ranokršćanskoj bazilici u Ballshu, na kojemu Zeus Tropàìos prima posvetu, a popraćen je dijelovima skulpture koji bi mogli odgovarati makedonskoj kacigi i štitu (112).

Kraljevstvo Skerdilaide i njegovog sina Pleurata naročito se razvijalo sjeverno od Dirahija, oko Lisa, izgubljenog 213. i 209. godine, i oko Skodre, ali vrlo se dobro učvrstilo u unutarnjoj Iliriji, sve do Ohridskog jezera, i iz unutrašnjosti čak i u Dasaretid’. Njegova je uloga bila značajna u borbi protiv Filipa V. i Rim u stvari duguje časta.i mir iz 205. godine upornosti Etolaca, ali i divljoj odlučnosti Ilira da sačuvaju svoju nezavisnost i obnove čvrstu državu, nakon razdoblja anarhije u kojemu su se stvarali brojni polìdynàstaì.

Mirom u Fenike Atintanija je otrgnuta od rimskog protektorata i prepuštena je makedonskom kralju. Protektorat dakle obuhvaća, osim gradova Epidamna, Apolonije, Orika i Korkire, koji nisu spomenuti u ugovoru jer nisu ni izlazili iz rimskog protektorata premda su službeno nezavisni, teritorij Partina, Dimale i još

Bargul i Eugenij. Među onima koji su foederi adscripti, odnosno države “uključene u ugovor” pojavljuje se Pleurat s rimske strane, ali se ne spominje njegov otac Skerdilaida. Moramo pomisliti daje umro između 208. i 205. i da njegov sin nastavlja zadaću kojoj se pridružio prije više godina. Ništa nije rečeno o teritorijalnim uredbama između Ilira i Makedonaca u krajevima unutrašnjosti koji Tita Livija (113) zapravo uopće ne zanimaju.

Ilirija u drugom makedonskom ratu

Ako su kraljevi Skerdilaida i njegov sin Pleurat uspjeli iznova podignuti kraljevstvo i od njega načiniti državu s kojom Rimljani moraju računati, izvjesno je da južna Ilirija nije uspjela obnoviti jedinstvo, što je bilo nemoguće dok su Rimljani i Makedonci kontrolirali svaki po jedan dio ilirskog teritorija. Uz to, njezin zemljopisni položaj između dvije sile je nezavidan jer ona je, još više nego Epir, smještena na najboljim putovima koji vode s jadranskog mora prema Makedoniji.

Čini se da posljednjih godina 111. stoljeća u Iliriji nema povijesnih događaja. Rim nastavlja i dovršava borbu na život i smrt s Kartagom. Filip V. se aktivira u Maloj Aziji, dok se u Iliriji ništa ne događa, osim, ipak, putovanja teora iz Magnezije na Meandru, koji posjećuju Korkiru, Apoloniju i Epidamno kako bi zatražili priznavanje Izopitijskih igara i pravo pribježišta za svetište Artemide Leukofriene. Ukazi triju gradova su sačuvani (114), a iza onoga iz Korkire slijedi odobrenje istih uvjeta od strane Orika, koji je nedvojbeno povezaniji s Korkirom nego sa susjednom Apolonijom. Unatoč nemirima i ratovima, diplomatska i vjerska aktivnost nastavljaju se sve do granica grčkog svijeta. Primaju se teori, određuju tearodoci Magnećana, zahvaljuje se teorima primajući ih u pritanej, promiče ih se u proksene. Cjelokupni društveni život se nastavlja ili ponovno pojavljuje čim to okolnosti dopuste i upravo se to događa neposredno prije ili poslije mira u Fenike, u slučaju vjerskog poslanstva koje kruži svim grčkim državama, posebice sjeverozapadom.

Rimljani, međutim, ne gube iz vida djela i poteze Filipa V, rado primaju poslanstva različitih grčkih država u Rimu i zauzvrat šalju, u proljeće 200. godine, izaslanstvo koje se zaustavlja u Fenike, Atamaniji, Etoliji i Aheji prije no što će stići u Atenu. Ništa se ne zna o ilirsko-rimskim odnosima, no odnosi između Pleurata i Rimljana zacijelo nisu manje zategnuti između 205. i 200. godine.

Tek što su odahnuli od rata s Hanibalom, Rimljani odlučuju nastaviti borbu protiv makedonskoga kralja, u sukobu čije je uzroke doista teško utvrditi, ali je sigurno da daleko nadilaze granice Ilirije. Tu su još pritisci koje vrše Rođani,

Atenjani i Atal, briga da se zaposli raspoloživa vojska nakon punskoga rata i želja da se kazni vladar koji se usudio povezati s Kartagom u trenucima teškim za Rim, nakon bitke kod Kane. Ovdje jedino valja pokušati odrediti jesu li prilike u Iliriji išta značile u počecima novog sukoba, odnosno je li ili nije Filip u južnoj Iliriji poštovao odredbe mira iz Fenike. Svaka povreda sporazuma mogla je za Rim predstavljati casus belli koji je priželjkivao ili tražio. Naime, unatoč naporima brojnih suvremenih povjesničara, zapravo nema nikakvog dokaza o makedonskom napredovanju u Iliriji u razdoblju između dva rata. Najviše se može navesti ime Melituse, ilirskoga grada koji se pojavljuje u jednom Polibijevom fragmentu (115) i koji se želi povezati s nekim Filipovim pohodom, možda u godini 204.

Sredinom rujna 200. godine konzul Publije Sulpicije ukrcava se s vojskom u Brundiziju kako bi krenuo u područje Apolonije (116). Dok jedan dio flote ide u Pirej ili u Halkidu, ostatak zimuje u Korkiri pa vojska podiže tabor na obalama rijeke Apsa (117). Unatoč poodmaklom godišnjem dobu, legat Lucije Apustije poduzima pljačkaški napad na ilirski teritorij koji kontroliraju Makedonci i polučuje nemale rezultate: zauzeće Antipatrije, osvajanje utvrda Korag, Gerunij i Orges, koje N. G. L. Hammond smješta na Shpiragrit, zapadno od Berata, i naposljetku predaja Kodrija koji se nedvojbeno može identificirati s utvrdom Irmaj koja dominira dolinom Devolla (118) i zauzeće jednog nepoznatog lokaliteta imenom Knid. Ti prvi uspjesi ohrabruju vladare, tradicionalno neprijateljski raspoložene prema Makedoniji, da se pojave u rimskom taboru. Tit Livi je navodi Pleurata, sina Skerdilaidinog, Batona, sina Longarovog, Dardanca, kao i Aminandra, kralja Atamana (119). Oni obećavaju pomoć Rimljanima, a konzul odgovara da će iskoristiti usluge dvojice prvih kad prijeđe u Makedoniju.

U proljeće 199. godine rimska strana obnavlja operacije napredovanjem preko Dasaretide, potom konzul uspijeva potisnuti makedonskog kralja, stiže u Eordeju i Elimiotidu da bi prešao u Orestidu gdje zauzima Celetar (današnju Kastoriju), a vraća se preko Peli ja koji osvaja, potom preko Dasaretide do Apolonije (120). Uspostavljanje rimske posade u Peli ju jamči lak pristup makedonskom teritoriju. Rimska ofenziva nije bila usamljena. Tit Livije ističe da su Pleurat i Dardanci u tome imali udjela: “govorilo se da su Pleurat i Dardanci, krenuvši sa znatnim snagama, već prešli u Makedoniju” (121). Oni su došli sa sjevera preko fauces Pelagoniae (122) i prodrli u Filipovo kraljevstvo. Tek pri povratku u svoju zemlju Dardance uznemiruju makedonske trupe (123). Čak i lsa sudjeluje u borbi dajući dvadeset lemba koji haraju teritorij Karista na Eubeji (124).

Novi konzul Publije Vilije Tapul koji je kao provinciju dobio Makedoniju, već od dolaska u južnu Iliriju sukobljava se s ozbiljnom bunom veterana koji se žele vratiti u Italiju, pa zbog toga, u proljeće 198, prepušta inicijativu za operacije

Filipu V. Tada se vojne operacije pomiču prema jugu, na granicu između Epira i Atintanije, budući da se Filip sklanja u Aói stenà, klance Aoja, uzvodno od Tepelena (125). U stvari, južna se Ilirija oslobodila Makedonaca koji su praktički napustili ili izgubili sve svoje posjede u Atintaniji, Dasaretidi i u blizini Ohridskog jezera, no preko nje zacijelo često prelaze rimske vojske, a podijeljena je na nezavisnu zonu koja se podudara s Pleuratovim kraljevstvom i zonu pod zaštitom rimske vojske iz Dirahija na epirskoj granici, uključivo i Dasaretidu koju čuva posada iz Peli ja. Tek u jesen 198. godine, nakon neuspjeha konferencije na Aoju, novi konzul Tit Kvinkcije Flaminin, zahvaljujući pomoći Epiranà Karopa Starijeg, uspijeva opkoliti makedonske položaje u klancima Aoja. Otada se rat nastavlja u Tesali ji, a Ambrakija postal je luka za rimsko iskrcavanje.

Od pregovora u Lokridi, u studenome 198. godine, Filip pristaje predati Rimljanima teritorije koje je držao u Iliriji, ali uistinu ta žrtva nije velika jer je pod pritiskom Pleurata i Rimljana bio otjeran s gotovo svih svojih ilirskih posjeda. Nakon bitke kod Kinoskefala, mirovni ugovor dodjeljuje Pleuratu, kako kaže Polibije “Lykhnis et Pàrthos”, što Tit Livi je prevodi: “Pleurato Lychnidus et Parthini dati” (126), a jedan i drugi dodaju da su ti teritoriji ili ta dva ilirska naroda (gentes = éthne) bila podvrgnuta Filipu. U prvom je slučaju jamačno riječ o gradu Lihnidu (Ohridu) i njegovom području sjeverno od jezera. Drugi se termin tumači na različite načine. Jedni, s Titom Livijem, u njemu vide naprosto Partine, a drugi radije svode taj teritorij na dolinu gornjeg toka rijeke Škumbi. Izgleda da je u tom području važan bio put, buduća via Egnatia, koji vodi od Apolonije i Epidamna prema Linkestidi i Makedoniji. Dajući Pleuratu grad Lihnid, povjerava mu se već kontrola nad jednim dijelom toga puta. Ako mu se, uz to, povjeri i dolina gornjeg toka rijeke Škumbi, on još sveobuhvatnije drži neophodnu dionicu toga puta. Nije dakle pretjerano pomisliti da je kao nagradu za svoje usluge zajedničkoj stvari Rimljana i Ilira Pleurat primio prilično velik teritorij koji osigurava vezu između sjevernog dijela njegovog kraljevstva, zemlje Ardijejaca, područja Skodre i Lisa i Dasaretide, okružujući s istoka rimski protektorat, uspostavljen nad jadranskim lukama Orikom, Apolonijom i Epidamnom. Pleuratovi Iliri su poput tam-pon-zone između Makedonije i luka koje drži Rim. Ista je uloga dodijeljena Orestima koji su se pobunili protiv Filipa prije bitke kod Kinoskefala i čiji je nezavisni položaj potvrđen uvjetima mira (127). Jedino se Dardanci nisu mogli pohvaliti svojim udjelom u općoj ofenzivi protiv Filipa, budući da im je on uspio nanijeti poraz kod Stobi ja u Peoniji (128).

Odredbe kojima završava drugi makedonski rat povoljne su za Pleuratovo ilirsko kraljevstvo koje može biti mimo u odnosu na makedonskog susjeda. No valja dobro znati da je to kraljevstvo pod budnom rimskom paskom. Dodijeljena

mu je povjerljiva uloga da bdije nad makedonskim granicama i tako osigurava potpuni mir na morskoj strani južne Ilirije, koju bi Rim u svakoj prilici mogao zatrebati, kad god bude potrebno poslati legije na istočnu stranu jadranskoga mora. Rim ima povjerenja u Plcurata koji je dokazao vjernost tijekom svih ratnih godina, a zemlja je teško patila jer je bila neprekidno poprište borbi ili na putu rimskoj vojsci, a ponekad i makedonskoj. Gubici u ljudskim životima također su bili teški, tim više što su se Iliri borili u dvjema vojskama: kod Kinoskefala se tristo Apolonjana borilo na rimskoj strani, a tri tisuće Ilira u vojsci Filipa V. Naposljetku, valja dodati da je rimska politika bila politika ravnoteže, kao što to Tit Livije navodi riječima rimskog konzula: “Čini se da slobodu Grčke teško pritišću makedonski kraljevi. No ako bismo uklonili njihovo kraljevstvo i njihov narod, Makedonijom i Grčkom bi se proširili Tračani, Iliri, a potom i Gali, divlji i neukroćeni narodi (129)”. Povjerenje ukazano Ilirima je ograničeno i jamačno vrlo dobro nadzirano.

Tijekom idućih godina jadranske luke služe kao mjesta ukrcavanja i iskrcavanja rimskih trupa. Godine 194. Flamininove trupe odlaze preko Orika (130). Dvije godine kasnije seleukidska prijetnja intervencijom u Grčkoj, na poziv Etolaca, vraća rimske trupe “in Epirum”, kaže Tit Livije (131 ), ali se one, u stvari, smještaju oko Apolonije. To znači da izraz “u Epir” autor koristi jednako da označi zemlju Mološana i Haonaca te da obilježi područje južne Ilirije, koje ima bolje luke nego što su na morskoj strani Epira u pravom smislu riječi. To je isti onaj kraj koji je bio predmetom planova za pohod što ga je pripremao Hanibal. Naime, Kartažanin je savjetovao Antiohu III. i njegovim saveznicima da postave flotu ispred Korkire kako bi spriječili Rimljane da se ondje iskrcaju, a kopnene snage na teritorij Biliona (in But linum agrum) (132), na desnu obalu Aoja, tako da zapriječe Rimljanima proširenje mostobrana do točke odakle bi preuzeli južnu Iliriju, a to bi bio Orik ili Apolonija. To je bio još plan Filipa V. kad je htio spriječiti rimsko napredovanje prema istoku, zatvarajući tjesnace Aoja. Hanibal predlaže bolje rješenje postavljajući seleukidsku vojsku mnogo nizvodnije i usklađujući svoje napore s djelovanjem flote kako bi Rimljane uklonio s istočne obale Jadrana. Hanibalovi planovi se nisu ostvarili jer je Filip V. podržao Rimljane u ratu protiv Antioha. Makedonci i Rimljani se spajaju u Dasaretidi (133). I ponovno, 190. godine, nakon rimske pobjede kod Termopila, vojska novoga konzula Lucija Komelija Scipiona iskrcava se u Apoloniji kako bi stigla u Tesali ju nedvojbeno prijevojem Metsovo (134). To je vojska koja pobjeđuje u Magneziji na Sipilu. U proljeće 189. godine u Apoloniji se iskrcava Marko Fulvije Nobilior i ondje razgovara s principes Epirotarum koji ga žele navesti da zauzme Ambrakiju (135). Pri kraju etolsko-sirijskoga rata konzul Gnej Manli je dolazi prezimiti u Apoloniju, čekajući ljepše vrijeme za prelazak Jadrana (zima 188/187) (136). Možemo zamisliti kako

je to izgledalo u ono vrijeme kad su stanovnici iz toga kraja mogli jeftino nabaviti dio robova koje je rimska vojska vodila u gomilama i kad su ih trgovci robovima, koji su pratili vojsku, nastojali preprodati da ih ne bi morali hraniti dok ne dođe vrijeme za prelazak u Italiju. Nije li neki rob sasvim iranskog imena, zvan Famak, oslobođen na natpisu kazališta u Butrotu (137), zarobljenik doveden iz rata koji je Rim vodio protiv Antioha 111? Tako su, prilično neizravno, dolasci i odlasci rimske vojske mogli promijeniti društvenu ravnotežu tih krajeva Haonije i južne Ilirije, u odnosu na masu robova čije je iskorištavanje postalo opće, otežavajući rad slobodnih ljudi, kako u poljodjelstvu tako i u urbanom zanatstvu. Obilje robova koje se javlja početkom II. stoljeća, a o kojemu svjedoče natpisi u Butrotu, može se objasniti time što lokalno stanovništvo po niskim cijenama kupuje od trgovaca robljem koji prate pobjedničke legije.

U vojnim operacijama u etolsko-sirijskom ratu Pleurat nije ostao besposlen, unatoč objedama Eumena Pergamskoga koji tvrdi da je Pleurat “ostao potpuno pasivan i samo je poštovao zadanu riječ” (138), što nije spriječilo Rim da ga učini najmoćnijim dinastom Ilirije. Tit Livi je (139) izvješćuje da 189. godine Pleurat, kralj Ilira, uzima aktivnu ulogu u sukobu, kad dolazi u Korintski zaljev sa 60 lemba i, kao dobar saveznik Rima, pljačka etolske obale.

Posljednje godine Pleuratova kraljevanja nisu dobro poznate. Stari izvori ne govore ništa o Iliriji ukoliko neki rat ne opravdava prijelaz rimske vojske. No šutnja starih autora ne smije navesti na pomisao o dekadentnom kraju kraljevanja. Vrlo je vjerojatno daje Pleurat posvetio tih nekoliko godina mira golemom naporu za obnovu svoje zemlje, kao što je već učinio njegov otac Skerdilaida nakon drugog ilirskog rata i kao što to istodobno čini kralj Filip V. u Makedoniji, nakon Kinoskefala. Taj rad na unutarnjem planu omogućava obnovu gradova i utvrda. Teško je točno datirati gradnje u svakom gradu južne Ilirije, no neprijeporno je da je, primjerice, u Lisu uložen golem napor za obnovu nakon makedonske okupacije. Bilis i Klos su bili na putu makedonskoj i rimskoj vojsci i mnogo su propatili zbog pljačke. Apolonija je podnijela opsadu, Dasaretida bila u potpunosti poharana, a Antipatrija sravnjena i raseljena. Iliriji je doista trebao veliki pokret obnove i zasluga je kralja Pleurata što je tome uvelike pridonio.

Istodobno je taj kralj nastojao proširiti svoju vlast, posebice u Dalmaciji, i u ‘ tome je uspio, na najveće zadovoljstvo kolonijskih gradova na obali ili na otocima,kao što su lsa, Tragurij i Epetij. Jedan Polibijev kratki odlomak mnogo kaže o učinkovitosti Pleuratovog djelovanja: “Stanovnici Ise bijahu u više navrata slali predstavnike u Rim da jave o napadima Delmata na njihov teritorij i na njihove, savezne gradove, to jest Epetij i Tragurij. 1 Daorsi su, sa svoje strane, imali sličnih pritužbi. Senat tada uputi poslanstvo koje je vodio Gaj Fani je da istraži situaciju u

Iliriji i poglavito ponašanje Delmata. Doista, dok Pleurat bijaše živ, taj je narod ostao pod njegovom vlašću, no nakon smrti toga kralja i ustoličenja Gencija, pobuniše se i tadazaratiše sa susjedima kako bi ih podjarmili. Neki im već plaćahu danak u stoci i žitu” (140). Pleurat je umro i naslijedio gaje sin Gencije nekoga neodređenog datuma između 189. i 181. godine.

Gencijeva vladavina

Malo se zna o tome kralju koji potječe izravno od Skerdilaide, osim za njegov kasni savez s Perzejem i za poraz pretrpljen od Rimljana. Apijan ( 141 ) ga označava “kraljem drugih Ilira” kao da je Gencije vladao drugim narodima, a ne onima o kojima je prethodno govorio, odnosno onima iz Agronovog kraljevstva. U stvari, njegovo područje je ono koje mu je otac namro, a organizira se oko Skodre za koju se čini daje bila glavni grad. Na jugozapadu je ograničeno koloni jskim gradovima Epidamnom – Dirahijem, Apolonijom i Orikom, koje štiti Rim kako bi mogao koristiti njihova lučka postrojenja svaki put kad mu zatrebaju. Iz istog su razloga susjedna područja, kao koinón Biliona, Amantija, Olimpe i koinón Balaićana (a možda i Atintana, ali to se ne može se jamčiti), izbjegla kraljevskoj vlasti i mogla imati vlastite institucije. Neki su, poput Biliona, Amanta i Olimpijasta, mogli kovati vlastiti brončani novac, rabeći način kovanja srebrnog novca iz Apolonije, Dirahija i koinóna Epirana. Na istoku i jugoistoku Gencijevo kraljevstvo dodiruje Makedoniju, u kojoj je 179. godine Filipa V. zamijenio njegov sin Perzej. Na sjeveru, suprotno prenagljenoj Polibijevoj tvrdnji koju smo naveli, Delmati ne izlaze iz Gencijevog kraljevstva odmah, čim se on ustoličio. Njihova je pobuna zacijelo nešto kasnija jer je, prema Titu Livi ju (142), preko riječi pretora Luci ja Duroni ja naznačeno daje rimske građane zadržao Gencije u Korkiri. Ne može se raditi o današnjem Krfu koji je u rukama Rimljana od 229. godine, nego je jamačno riječ o Korkiri Melajni koju kontrolira Gencije u početku kraljevanja. J. M. F. May

(143)    ističe daje ustoličenje toga vladara korespondiralo s izraženijom promjenom ilirske politike. Čak i mlaka vjernost prema Rimu, koju je Pleurat uvijek pokazivao, ustupa mjesto želji za neovisnošću i stanovitoj nepromišljenosti koja podsjeća na držanje Agrona i Teute u vrijeme prvog ilirskog rata. Taj se novi stav najprije pojavljuje u obliku obnove gusarenja u Jadranskom moru, koju spominje Tit Livije

(144)    tijekom izbora 181. godine. Stanovnici Tarenta i Brundizija su se žalili na napade gusara s druge strane mora na njihove obale, što bi značilo da su pljačkanja obnovljena barem od 182. godine. A gusari doista dolaze iz Gencijevog kraljevstva, kao što tvrdi pretor Luci je Duroni je po povratku s pohoda u Iliriju, jer je kralj pokazao svoje loše namjere tako da nije htio niti primiti rimske poslanike (145).

Sljedećih se godina situacija ne popravlja, jer su godine 178. “za borbu protiv ilirske flote imenovani duumviri navales” s eskadrom u Ankoni zaduženom da nadzire obale do Tarenta na jugu i Akvileje na sjeveru (146).

Novo ilirsko gusarenje može se shvatiti na različite načine. S. Islami (147) drži da je “rimska politka bila upravljena protiv novoga kralja svom svojom oštrinom već od prvih godina njegove vladavine”. Optužbe za gusarenje i za nasilja nad rimskim građanima samo svjedoče daje Rimljanima mrzak taj kralj, u čiju dobru volju S. Islami ne sumnja. On, naprotiv, misli da Rimljani Genciju izazivaju unutarnje teškoće, potičući pobunu Delmata o kojoj smo govorili, a možda i potičući princa Platora protiv brata, kralja Gencija, koji gaje na koncu prisiljen umoriti (148). To neobično podsjeća na ubojstvo Demetri ja koje je počinio njegov brat Perzej. Ništa se ne zna o prekidu s Rimom za života kralja Pleurata, no moguće je pomisliti da je na dugi rok rimsko skrbništvo postajalo sve napornije i da su ga Iliri sve teže podnosili, tim više što je njihova snaga jačala zahvaljujući naporima poduzetim poslije drugog makedonskog rata. Dvadeset godina mira omogućilo je ozbiljan oporavak, no Rim – a to se dobro vidi u grčkim državama u istom razdoblju – svaki čas intervenira u poslovima grčkih država i u svakoj zemlji rado podržava prorim-sku stranku. Moguće je da je mladi kralj dopustio više slobode svojim podanicima da obnove gusarske aktivnosti na moru te da ga je privlačilo zbližavanje s makedonskim kraljem Perzejem. No nema razloga da se to zbližavanje smjesti prerano. Savez Gencija i Perzeja ne spominje se kao stvarno sve do jednog poslanstva s Ise, oko 172. godine (149).

Numizmatika svjedoči o želji za nezavisnošću i za veličinom koju je iskazao kralj Gencije. Od Mitila, oko 270. godine, nijedan ilirski kralj nije kovao novac sa svojim imenom i svojim likom. Gencije to čini (SI. 31) u Skodri i u Lisu, pa S. Islami ima pravo kad kaže data dva grada postupno gube svoju monetarnu nezavisnost u korist kralja koji zadržava tri monetama tipa:

–    prvi ima lik kralja na aversu, a na reversu ilirsku lađu te natpis s njegovim kraljevskim naslovom i imenom u genitivu

–    drugi na aversu prikazuje štit, a na reversu kacigu s naslovom i imenom kralja

–    treći ima Artemidu na aversu, a na reversu munju s naslovom i imenom kralja.

Drugi se tip može usporediti s makedonskim novcem pa se u tome željelo vidjeti svjedočanstvo o makedonskom utjecaju na Gencijevo kraljevstvo (150). Podsjetimo samo na to da je još tetradrahma kralja Monunija bila makedonskog tipa, što je moglo olakšavati razmjenu između Ilira i Makedonije. Posebice valja zapaziti potvrđivanje kraljevske moći kovanjem novca, što se nijedan vladar iz te dinastije nije bio usudio. Istodobno, Gencije dopušta Labeatima i Daorsima da kuju novac s natpisom koji sadrži ime njihovog etnosa, ali na novcu koji nosi lik

kralja na aversu i koji je iste težine kao i kraljevski. (SI. 32, 33) Nasuprot tome, Rizon nastavlja kovati srebrni novac, (SI. 34) a Lihnid brončani, bez kraljevog lika, kao da su ti gradovi uživali veću autonomiju.

Rim je jamačno zabrinut dok promatra jačanje Gencijevog kraljevstva i njegov ponovni napredak. Zbližavanje s Perzejem bilo bi prijetnja za ravnotežu postignutu u tom području nakon Kinoskefala. Pleuratovo je kraljevstvo povećano, ali s točno određenim zadatkom da nadzire Makedoniju i da štiti rimski protektorat od svakog novog makedonskog napada. Kad dolazi do raskida između Perzeja i Rimljana, nakon niza uzajamnih poslanstava, ujesen 172. godine pet rimskih izaslanika prešlo je na Korkiru s tisuću pješaka i podijelilo trupe i područja koja je valjalo posjetiti. Prvi, Luci je Decimi je, odlazi Genciju u nadi da će postići njegovu neutralnost, a možda čak i vojni savez, što pokazuje pretjeranost optužbi koje su protiv Gencija navodili ljudi s Ise (151). On još nije odlučio, koleba između približavanja Rimu, neutralnosti i saveza s Makedonijom. Možda i nastoji dobiti na vremenu, budući da još nije završio pripremu vojske. Od Epirana okupljenih u Gitani rimski poslanici traže 400 momaka da krenu u Orestidu i pobrinu se spriječiti povratak Makedonaca (152). No nije nužno to protumačiti kao očitovanje nepovjerenja prema Ilirima, jer Oresti su oduvijek imali bliske veze s Epiranima.

Gotovo istodobno rimski se vojnici iskrcavaju u području Apolonije (153), u broju od 5000 pješaka i 300 konjanika pod zapovjedništvom Gneja Sicinija, koji podiže tabor na Nimfeju, na teritoriju Apolonije (154), i odatle će, unatoč jesenskom dobu, 2000 vojnika osvajati castella Dasareta i Ilira, nedvojbeno u kraju oko Ohridskog jezera i, prema tome, u području koje je barem velikim dijelom pripadalo Genciju. On se tome nije suprotstavio, što dokazuje njegovu neutralnost na ovom stupnju početka trećeg makedonskog rata, koji će također postati i treći ilirski rat. Nakon Perzejevog razgovora s rimskim poslanicima zaključeno je primirje koje pogoduje planovima Rimljana, ostavljajući im vremena da završe ratne pripreme.

U proljeće 171. godine brat pretora Gaja Lukrecija kreće naprijed kako bi okupio savezničke brodove. Odlazi u Dirahij i nalazi deset lemba iz toga grada, dvanaest s Ise i 54 kralja Gencija, a Tit Livi je dodaje: “On se pričini kao da vjeruje da su pripremljeni za Rimljane” (155). Sve ih povede u Korkiru i potom na Kef aleni ju. Ima razloga da takvo okupljanje bude čudno jer ako stanovnici Dirahija i Ise nedvojbeno iskazuju vjernost Rimu, to se ne može sa sigurnošću tvrditi za Gencija, pa nazočnost njegovih lađa u dirahijskoj luci može značiti samo to da se ilirski kralj nastojao domoći tog velikoga grada. Gencije se još koleba. Poslanstvo Luci ja Decimi ja u Iliriji nije okrunjeno uspjehom, budući da su ga čak sumnjičili da je primio novac od “ilirskih kraljeva”, kako to kaže Tit Livi je (156) koji, izgle-

da, želi naglasiti postojanje dinasta više ili manje nezavisnih od Gencija. U tome mogu vidjeti spoj dviju tendencija: jedna je sklonost Ilira koji su uvijek spremni da se podijele kad nemaju energičnog vođu kao što su bili Skerdilaida i njegov sin Pleurat, a drugu nadahnjuje rimska politika, koja nastoji Genciju stvoriti suparnike na koje bi se Rim mogao osloniti, kao što je to učinila u Epiru, Akamaniji, Aheji itd. Jedan od tih pristaša Rima mogao je biti dinast Artetaur čije je ubojstvo pripisano Perzeju i čija kneževina nije poznata (157). U tim okolnostima shvatljivo je Gencijevo nezadovoljstvo Rimljanima koji siju neslogu u ilirskom kraljevstvu, kako bi od Gencija odvojili stanoviti broj malih dinasta i s njima stvorili rimsku stranku koja bi olakšavala njihovu politiku. Je li Gencije imao drugih namjera kad je poslao 54 lađe u Dirahij?To nikada nećemo znati. No ostaje daje rimski pretor vješto manevrirao kako bi preduhitrio mogući napad s mora i istodobno jačao vlastitu flotu. Toga istog proljeća 171. godine konzulova se vojska učvršćuje na teritoriju Apolonije i udara tabor pored Nimfeja kao i prethodnica poslana prošle jeseni (158). Odatle vojska prelazi u Epir i potom u Tesali ju, ali se pohod odvija bez slave za Rim, što slabi povjerenje rimskih prijatelja, a moglo bi, naprotiv, ohrabriti Perzejeve pristaše. No Tit Livije (159) izvješćuje o operacijama u Iliriji koje vodi neki legat zadužen za opsadu dvaju oppida punih bogatstava. Prvi, imenom Ceremija, zauzet je, a drugi, Kamunt, tako je dobro odoljevao da su se Rimljani morali zadovoljiti pljačkom prvoga. Te dvije utvrde nisu identificirane pa se valja ograničiti na opasku da je Rim započeo ratne operacije na ilirskom teritoriju i da, zasad, Gencije izgleda nije reagirao na povredu njihovog savezništva ili svoje neutralnosti ( 160).

Budući da se Gencija smatralo sumnjivim, u proljeće 170. godine Rim šalje 18 brodova i 2000 ljudi kao pojačanje sigurnosti Ise koja se dotad oslanjala samo na dva broda. Potom konzul Hostilije šalje Api ja Klaudija u Iliriju s4000 vojnika. On uspijeva unovačiti još 8000 ljudi kod saveznika i odlazi se smjestiti u Lihnid, koji Tit Livije (161) pripisuje Dasaretima, premda im taj grad ne pripada, no čitanje “Lihnid” nije sigurno. Prihvatimo, stoga, da Rimljani zauzimaju neki lokalitet u Dasaretidi, što još više smanjuje Gencijeve posjede na jugoistoku njegovoga područja. U nadi da će osvojiti utvrđeni grad Uskanu (162) koji mu je obećalo nekoliko poklisara iz toga grada, Apije Klaudije se upućuje prema njemu ne poštujući uobičajena pravila opreza u nesigurnoj zemlji, te pretrpi težak poraz koji ga primorava da se s preživjelima povuče u Lihnid.

Sljedeće zime Perzej poduhvaća opsežan pohod u južnu Iliriju. Dobio je podršku Kotisa, tračkoga kralja, dok se u Epiru koinón rascijepio između pristaša Karopa Mlađeg, rimskog saveznika koji okuplja Haonce i dio Tesproćana, i pristaša dužnosnika Kefala i Antinoja i njihovih prijatelja vjernih savezu s

Makedonijom. tim v2c ii lo negoduju zbog ponaSanja Rimljana u grčkim· drž avaria. Piaris Thu Liviju (363). Pcizcj jc započeo zauzimanjem Uskanc. Sto čudi. jci lo pretpostavlja da su nakon ozbiljnog poiaza Api ja Kiauiija početkom ljeta. Rimani uspjeli osvojili grad prije àrie 170/169. Navodno jc Perzej 2aiobio 4033 Rimana 5 503 Dira. Nakon loga makedonski kralj, u želji da se prfcEži labea tskoj zemlji. daVJc podruć jj Skadra 2auzimia utvrdu imenom Draudak. natjera Ocrcj na pjedajj i uzima joS jedanaest utvrda, a 3503 Rimljana pada u zarobljeništvo. Ohrabren timi uspjesima. Pcircj Šalje Gcnciju poslanstvo u kojem su neki lEr Pleural Sto jc živio u izgnanstvu na njegovom· dvoru (unatoč imenu koje jc u Gendjcvoj kraljevskoj obitelji često, ms zna se jc E pripadao toj obitelji) 5 neki Makedonac Ad ej iz Bcrojc. Prvi skiži kao tumač ja govori jezik zemlje. Sto ukazuje na uobičaje ju uporabu drugog, a ne grčkog jezika na Gendjevom dvoru (1 £4) Perzej svojim poslanicima slavlja u zadatak daGcncijj prikažu uspjehe postignute nad Rimljanima. Dardandma. pa tek 5 nadrimiskimi posadama u Iliriji 5 IErima koji su s njima surađivali, te jc Epir dijelom« stio na makedonsku siranu. Makedonski se kralj na taj način nada pridobiti Gend jadaš njim sklopi ugovor o savezu 5 prijateljstvu.

PiSuči o tome. PoEbije. kojega Tit Livijc vjerno slijedi (165). opisuje na lomi puU prelazak planine Skarda i potom« Ilirsku pustinju (116). područje sjeverno od Vardara koje su opustoSDi Makedond kako bi Dardandma onemogućili invazijj Makedonije 5 lErijc. Gemrije nije u Skodrr 5 primia izaslanstvo u Lisu. Tvrdi da jc spreman udružiti se s Perzejem protiv Rimljana, ali mu nedostaje novaca. Umjesto da usJ2a Gendjevo traženje. Pozej drugi put Šalje poslanike s Glaukijom iz *vojc tjelesne snaže, no Gcncijcv odgovor jc isti “‘spreman jc pridružiti se Pcr2cju. aE mu irete novaca”. Perzej Šalje treće poslanstvo da zaključi do .ep voro točkama koje nisu sporne. ostavljajući po sirani materijalno potanje. Očevidno tada. početkom· 169. godine, pbno savezu ostaje ne dokopan. Gendje sene smatra spreminim· ud. na strani Perzeja. u rat čijih jc rizika zadjelo svjestan, bez obara na to tko izđc pobjednikom·.

Zimii 369. godine položaj Rimljana u južjoj Iliriji 5 Epiru nije blistav, tako da su tek 5 područja davnaSnjeg rimskog protektorata postat· nesigurna. Rimljani traže taoce od Penesta 5 Šalju ih u Apoloni ju. a partinske taoce Šalju u Dirahij. Operadje koje vodi Apijc Klaudijc u pokuSaju da zauzme Fanotc u Ιφΐτυ neuspjeSne su. Naprotiv. Epirani. vjerni savezu s Makedonijom·, zadaju ozbiljan poraz prorimskim Haoncimia pred Antigonijom. u dolini Drina. Apijc Klaudijc naposljetku odlazi zimovati kod Parlina, dok Perzej. premia Thu Liviju (167). Šalje Gendju poslanstvo za poslanstvom·.

Pohod konzula Kvinla Mardja FiEpa 169. godine ne polučujc značajnijeg us-

pjeha. Valja zabilježiti da su ilirske luke napuštene u korist Ambrakije koja je bliže Tesaliji i, s druge strane, pokazati nazočnost 2000 Ilira Penesta koje je Pleurat poslao da drže Kasandriju (168). Teško je reći je li riječ o Pleuratu, Gencijevom ocu, no tada bi vojnici bili ondje već petnaestak godina, ili o Pleuratu koji je član poslanstva upućenog Genciju, ili pak o nekome nepoznatom Pleuratu. Na ilirskom frontu, čini se da izvješće sastavljeno za Emilija Paula dobro procjenjuje situaciju (169): “da je Api je Klaudije u okolici Lihnida imao dovoljno jaku vojsku, mogao je odbiti kralja otvaranjem druge bojišnice; no sada su Api je i sve njegove snage s njim u najvećoj opasnosti, osim ako im se vrlo žurno onamo ne pošalje vojska sa svim efektivima ili se trupe otamo povuku”.

Vidjevši da se rimska prijetnja povećava, Perzej napokon shvaća da je kucnuo čas da Genciju pruži ustupke potrebne da ga uvuče u rat. Potkraj ljeta 169. on šalje Hipiju koji se vraća s Gencijevim potraživanjem da primi tristo talenata kako bi se uključio na strani makedonskoga kralja. Perzej tada šalje poklisara višeg ranga, Pantauha, koji nosi naslov jednog od prvih filoi, što pokazuje da na makedonskom dvoru postoje kraljevi “prijatelji”, koji su mu najbliži savjetnici. Susret se odvija u Meteonu, sjeverno od Skodre, na labeatskom teritoriju. Gencije ulazi u savez uz obećanje da će primiti tristo talenata, polaže prisegu, predaje taoce i šalje Olimpiona Perzeju kako bi zauzvrat primio njegovu zakletvu, njegove taoce i tristo talenata. Čak je ugovoreno da će Iliri sudjelovati u poslanstvu kod Rođana kako bi ih uvjerili da uđu u rat. Pantauh ostaje kod Gencija da ga savjetuje u pripremama za rat na kopnu i moru. Rođani su s mnogo uvažavanja dočekali Parmeniona i Morka, Gencijeve izaslanike na Rodu, i primili ih u pritanej. Gencijevo uključivanje u rat zacijelo je imalo veliku težinu u navođenju Rođana da i oni sudjeluju u ratu na strani Perzeja (170).

Izgleda da Perzej nakon toga brižno pazi da ne isplati svote koje je obećao platiti. Na taj način gubi mogućnost saveza s Eumenom Pergamskim, lišava se pojačanja Bastama koji su spremni služiti kao plaćenici i, naposljetku, vara Gencija poslavši mu deset talenata i zadržavši ostatak obećane svote, čim je Gencije bacio u zatvor dva rimska poslanika. Procijenio je da se Gencije time previše angažirao da bi se mogao povući. Razočaran škrtošću svojega saveznika, Gencije se neće pokazati naročito korisnim saveznikom, premda su lembi mogli ugroziti ilirske i epirske obale i time Rimljanima zapriječiti veze.

Dolazak novoga konzula, Emilija Paula, u Makedoniju potkraj proljeća 168. godine, daje ratu odlučujući zamah. U Iliriji, pretor Luci je Anici je zamjenjuje Apija Klaudija. Operacije u Iliriji počinju već prije dolaska novoga pretora. Gencije okuplja vojsku od 15 000 ljudi u Lisu. Te su snage upola manje od onih koje mogu postrojiti Rimljani u istom sektoru. Gencije šalje svojega brata

Karavancija s tisuću pješaka i pedeset konjanika da podvrgne éthnos (gens) Kavijaca, dok sam ide na Basaniju, na 5000 koraka od Lisa, možda blizu ušća rijeke Mati, malo južnije od Lisa čiji su stanovnici rimski saveznici. Api je Klaudije svojoj vojsci priključuje pomoćne čete unovačene kod Biliona, Apolonjana i u Dirahiju (171), te će se utaboriti kod Genuza (Skumbi). Tada novi pretor Lucije Anicije stiže u Apoloniju. On pridodaje vojsci pomoćne čete Parlina i sprema se krenuti u oslobađanje Basanije, kad ga vijesti o razaranju koje je počinila Gencijeva flota na teritoriju Apolonije i Dirahija sile na najžumiji uzvrat. Ako dalje tekst Tita Livija i jest nepotpun, čitatelj razumije da se stvari za Gencija naglo pogoršavaju (172). Gradovi se u tome kraju predaju jedan za drugim, tako da rimska vojska stiže pred Skodru. Tvrđava je Genciju pružala solidnu zaštitu, no umjesto da ostane u njoj on prihvaća borbu izvan zidina i doživljava potpuni poraz. Nakon trodnevnog primirja, Gencije se predaje pretoru. Ovaj potonji daje u Meteonu uhvatiti čitavu obitelj kralja Gencija i šalje njegove u Rim, nakon vrlo kratkoga rata.

Ilirija nakon poraza

Nakon bitke kod Pidne i uništenja makedonske monarhije preosta je još saznati odluke Rima glede dvaju pobijeđenih kraljevstava, Perzejevog i Gencijevog. Senat određuje pet povjerenika da s pretorom Lucijem Anicijem (173) urede sudbinu Ilirije. Senat je bio mišljenja da dodijeli slobodu Ilirima kao i Makedoncima, da podijeli Makedoniju na četiri oblasti od kojih bi svaka imala vijeće, a stanovnici bi morali plaćati danak upola manji od onoga što su plaćali prijašnjim kraljevima. Tit Livi je jednostavno dodaje: “Slične mjere su određene i za Iliriju” (174). Čekajući dolazak povjerenika, Lucije Anicije postavlja rimsku posadu u Skodru pod zapovjedništvo Gabinija, drugu u Rizon i Ulcinij pod zapovjedništvo Gaja Licinija, zatim odlazi u Epir primiti predaju posljednjih gradova koji su se opirali, Pasarona, Tekmona, Filake i Oreja (današnji Ammotopos) (175).

U Skodri, glavnom Gencijevom gradu, u nazočnosti petorice povjerenika koje je poslao Senat, Lucije Anicije saziva skupštinu (conventus), okupivši sve principes (važne ljude) iz čitave “provincije” i objavljuje sljedeće odluke:

–    Iliri su slobodni, sve rimske posade bit će povučene

–    slobodni i immunes (oslobođeni svakog nameta) bit će građani Ise i Taulanti isto tako od Dasareta Pirusti, također žitelji Rizona i Ulcinija koji bijahu prešli na rimsku stranu; a također i Daorsi

–    stanovnici Skodre, Dasarenzi, Selepitani i svi ostali Iliri moraju plaćati Rimu polovicu poreza što ga je nametao kralj

– Ilirija je podijeljena na tri dijela: u drugome su svi Labeati; za dva preostala tekst Tita Livija je u previše lošem stanju da bi se mogla dati korisna utočnjenja o njihovoj površini.

Nakon što je Emilije Paulo donio slične odluke i za Makedoniju, izgleda daje Atintanija bila dijelom četvrte regije, s Eordejom, Linkestidom, Pelagonijom, Elimiotidom i Timfejom, dok je Orestida, koja se ranije povezala s Rimljanima, ostala nezavisna (176).

Putem koji ga vodi od Amfipola do Orika, Emilije Paulo šalje svoje trupe da haraju teritorij Ilira koji su pomagali Perzeju, dok će Epir, u svojem mološkom i djelimice tesproćanskom dijelu, imati 70 razrušenih gradova i 150 000 zarobljenika prodanih u roblje (177).

Trijumf Luci ja Anici ja (178) prigoda je da se predstavi sveukupni plijen uzet od Ilira. Tu se pojavljuje posebice 27 libri zlata, 19 srebra, 13 000 denara i 120 000 ilirskih srebrnjaka; 220 lemba oduzetih kralju Genciju dodijeljeni su Korkiri, Apoloniji i Dirahiju, sigurnim gradovima koji su od 228. godine neprekidno ostali na rimskoj strani. Gencije i njegova obitelj su zatočeni, najprije u Spoletu, a poslije su premješteni i Iguvij. Ništa nije rečeno o deportacijama predstavnika bogatih ilirskih obitelji u Italiju, ali sve navodi na pomisao da njihova sudbina nije bila bolja od sudbine Makedonaca ili drugih Grka.

Uz velike lučke gradove, jedini krajevi koji su izbjegli pljačku i koji su, pod rimskom vlašću, sačuvali stanovitu nezavisnost su male države na jugu kao koinà Biliona i Balaićana, te Amantija i Olimpe koje i dalje kuju novac. Čini se da se kovanje brončanog novca nastavlja i u tri meride (oblasti) skrojene od bivšeg Gencijevog kraljevstva. Na kraju, valja se upitati o novcu kralja Baleja, (SI. 35) kojega ne poznaju literarni izvori, ali čije se ime pojavljuje na kovanicama koje su, čini se, više u optjecaju na sjeveru Ilirije i čije je središte možda Rizon (179). Treba li ga dovesti u vezu s rimskim pohodom protiv Delmata godine 156? Još se manje zna o jednome drugom kralju čiji je samo jedan novac poznat i koji nosi ime Mostid (180). Južna je Ilirija pala u gotovo potpunu šutnju nakon poraza 168. godine i tek iznimno jedna kovanica unosi mutno svjetlo, pokazujući da se određeni život ipak nastavlja, s teškoćama, ali i voljom lokalnog stanovništva da pomalo prikupi snage potrebne za obnovu.

BILJEŠKE

1.    S. Islami, u Les lllyriens 87.

2.    Strabon VII, 7, 3 C 323 odražava tu tradiciju kad piše da Via Egnatia, polazeći od Epidamna i Apolonije, s desne strane ima epirska éthne koja se protežu do Ambrakijskog zaljeva, a slijeva ilirske

planine i ilirska éthne koja se prostiru do Makedonije i Peonaca.

3.    Polibije II, 2, 4.

4.    F. Papazoglu, “Les origines et la destinée de l’état illyrien: Illyrii proprie dicti”. Historia 1965, 147 bilj. 20. Odrednica “ardijejski” je iz Diona Kasi ja, fr. 49,3 i Zonare Vili, 19-20 koji prikazuje Teutu, Agronovu udovicu, kako vlada Ardijejcima.

5.    F. Papazoglu, isto, 176: ona stavlja “ardijejski” između navodnika jer taj termin smatra netočnim, unatoč svjedočanstvu Diona i Zonare.

6.    N. G. L. Hammond, ABSA 61, 1966, 243.

7.    Usp. gore, 59.

8.    Ed. Will, Histoire politique du monde héllenistique, I2, 353.

9.    Polibije II, 2, 5.

10.    Polibije li, 6, 4; usp. M. Holleaux, Études d’épigraphie et d’histoire grecques IV, 82-83; F. Papazoglu, Historia, 1965, 174.

11.    Polibije II. 2-4; o cijelom tome razdoblju v. P. Cabanes L’Epire, 200-223.

12.    Usp. P. Cabanes, L’Epire, 207-208.

13.    M. Holleaux, Rome, la Grice et lesmonarchieshellénistiquesau llle siécle avant J- C„ 22 bilj. 1.

14.    M. Holleaux, “Les Romains en Illyrie” u Études d’épigraphie etdhistoire grecques, IV, 79-82.

15.    R. L. Beaumont, “Greek influence in the Adriatic Sea before the Fourth Century B.C.”, JHS, 56, 1936, 161.

16.    H. J. Dell, ’The origin and nature of illyrian piracy”. Historia, 16. 3. 1967, 344-358.

17.    Pauzanija IV, 35, 5-7; Plutarh, Život Agisa i Kleometia 31,6; Polibije II, 5 i 8, 1-4.

18.    H. J. Dell, isto. 356; E. Will, Histoire politique du monde hellénistique, I2, 351 ide i dalje od stava M. Holleauxa kad piše “‘Priobalna ilirska plemena kojima je gusarenje bilo narodni zanat, oduvijek su bila pošast Jadrana”; L. Braccesi, Grecità adriatica 94-96 i 174 bilj. 87, preuzima ideju o gusaren ju u IV. stoljeću.

19.    Polibije II, 5, 1-2.

20.    CIG 1837 c; J. Brunšmid, “Die Inschriften und Miinzen der griechischen Stadte Dalmatiens”, Abhandl.des arch.-epigr. Seminars, Beč, XIII, 1898, 16, bilj. 3.

21.    L. Robert, “Inscription hellénistique de Dalmatie”, BCH, 1935, 593 (Opera minora selecta I, 316).

22.    D. Rendić-Miočević,”Nuovi contributi di epigrafia agli sulla colonizzazione greca in Dalmazia”, Atti del terzo Congresso intern, di epigrafìa greca e latina (Roma, 1957), Rim 1959, 129.

23.    J. i L. Robert, Bull, (pigr., 1953, 123.

24.    D. Rendić-Miočević, VAHD 53, 1950-51, 167-169; i Atti del terzo Congresso di epigrafìa, 130 i bilj. 21 gdje se vraća na mogućnost pomorske bitke, a slijedi ga L. Braccesi, Grecità adriatica, 134-135.

25.    D. Rendić-Miočević, isto 130.

26.    J. i L. Robert, Bull, épigr. 1953, 123.

27.    R. Egger, “Allerlei aus Inschriften”, VAHD 56-59, 1954-57. (Antidoron M. Abramič I.J, 129-130; J. i L. Robert, Bull, épigr. 1958, 293.

28.    J. i L. Robert, Bull, épigr. 1953., 123; L. Robert, Hellenica XI-XII, 274 i bilj. 3.

29.    IG IX I, 871; Kaibel, Epigr., 183.

30.    IG IX 1,873; Kaibel, Epigr., 184; Geffcken, Gr. Epigramme (1916), 182; W. Peek, Vers-lnschr. I, 922; usp. L. Robert, Hellenica XI-XII, 272-274.

31.    IG IX 1,683.

32.    L. Robert, “Inscriptions hellénistiques de Dalmatie”, Hellenica XI-X11, 505-541.

33.    L. Braccesi, Grecità adriatica, 205-220 smatra da razaranje Fara 219. godine odgovara situaciji opisanoj na natpisu.

34.    Tukidid I, 5.

35.    N. Vulić, “La première guerre illyrienne”, Eos, 32, 1929, 651-656.

36.    Polibije 11. 5, 5.

37.    Polibije II, 5, 6 ; E. Will, Histoire politique du monde hellénistique, I2, 352. u krivu je kad ponavlja, kao u svome prvom izdanju, da je Skerdilaida preoteo Antigoni ju na Aoju; Hiri su prošli 5ićt των παρ’ Άντιτύνειαν στενών, ali grad je dvadesetak kilometara udaljen, nije osvojen i Epirani su se čak pobrinuli da onamo pošalju jedan odred.

38.    Polibije II, 8,4.

39.    Valerije Maksim VI, 6, 5.

40.    Dion Kasi je fr. 42 = Zonara Vili, 7, 3; Tit Livije, XV. Perioha

41.    M. Holleaux, Rome, la Gréce et les monarchies hellénistiques 1-5; o držanju Apolonjana 229. godine v. Polibije II, 9, 8.

42.    M. Holleaux, Rome…, 2, bilj. I.

43.    M. Holleaux, Rome…, 3.

44.    E. Pais i J. Bayet, Histoire générale G. Glotza, Histoire romaine I, 274 bilj. 132; usp. Zonara Vili, 7.

45.    J. G. Droysen, Histoire de t’Hellénisme 111, 178 i 214; isto tako G. Zippel, Die rdmische Herrschaft in lllyrien 43, koji ostaje pri godini 271.

46.    G. Hirschfeld u RE, s. v. Apollonia 1, stupci 111-113.

47.    B. Niese, Geschichte der griechischen und makedonischen Staaten 11, 66 bilj. 2 i 281, bilj. 4.

48.    H. Ceka, Questions de numismatique illyrienne, 68, bilj. 87 i 124i 133; v. također njegov članak u Studimè Historike, XXVli, 1973, 1, 131-136.

49.    Usp. N. G. L. Hammond, Epirus 597, naglašava razvoj trgovine u desetljeću 270-260.

50.    A. Mano,”Le tumulus I de la nćcropole d’Apollonie”.Studio Albanica IX, 1972, I, 119. naglašava obilje italskog posuda u IV-111. stoljeću.

51.    M. Holleaux, Rome…, 97-112; “Les Romains en Illyrie” u Éludes d’épigraphie et d’histoire grec-ques IV, 86-92.

52.    M. Holleaux, Rome…, 98-99.

53.    G. Walser, “Die Ursachen des ersten romisch-illyrischen Krieges”, Historia II, 1954, 308-318.

54.    On odgovara poglavito G. Colinu, Rome et la Gréce de 200 à 146 avant J.-C., Pariz, 1905. i Th. Waleku, “La politique romaine en Grece et dans l’Orient hellénistique au Mie siècle”, RPh. 49, 1925, 28-54, i 118-142.

55.    Vidjeti poglavito E. S. Staveley, ‘The political Aims of Appius Claudius Caecus”, Historia 1959, 410-433.

56.    M. Holleaux, Rome…, 102, bilj. 3.

57.    E. Badian, “Notes on roman Policy in Illyria (230-201 B.C),” PBSR, 20, 1952, 76 bilj. 16 (Studies in greek and roman History, Oxford 1968, 5 i bilj.16).

58.    Apijan, Ilirski ratovi 7.

59.    F. W. Walbank, A historical Commentary on Polybius I, 163.

60.    E. Badian, “Notes on roman Policy in Illyria”, PBSR, 20, 1952, 78 bilj.26.

61.    Polibije II, 11. 13.

62.    Dion Kasije, fr. 49, 7.

63.    Polibije VII, 9,13 nabraja Korkiru, Apoloniju, Epidamno, Far, Dimale, Partine i Atintaniju; usp. H. H. Schmitt, Die Staatsvertràge des Alteriums, 111, br. 500, 193-195.

64.    E. Will, Histoire politique du monde hellénistique 1^, 357; v. također K. E. Petzold, “Rom und lllyrien”. Historia XX, 1971, 206-210., no on slijedi N. G. L. Hammonda što se tiče lokalizacije Atintana (209, bilj. 45).

65.    Natpis je objavio S. I. Dakaris, PAAH 1965., 59, I a (P. Cabanes, L’Epire, 546 br. 14).

66.    N. Ceka, “Le koinon des Bylliones”, L’Illyrie méridionale et I’Epire dans l’Antiquité 149; usp. P. Cabanes, Bull, épigr., 1987. 639; za gimnazijarha usp. P. Cabanes, L’Epire, 562 bilj. 36.

67.    Prvi koji je u Ashmolean Museumu u Oxfordu objavio je L. Robert, Hellenica, X, 283-291 ; a drugi je objavio H. Ceka, llliria, 1982., 2, 80.

68.    O Amantiji v. P. Cabanes, L’Epire, 384-385.

69.    Natpis su objavili A. Mano – B. Dautaj, lliria 1984, 2, 109-118, a ispravio P. Cabanes, Bull, épigr. 1987, 640; usp. F. Papazoglu, “Politarques en Illyrie”, Historia XXXV, 1986, 4, 438-448 i P. Cabanes, “Les Politarques en Epire et en Illyrie méridionale”, Historia 1988.

70.    Justin XXVIII, 3, 14; o ponovnom osvajanju Peoni je od strane Filipa V, v. Polibije V, 97.

71.    P. Cabanes, L’Epire, 225 i bilj. 191 gdje sam prikupio različite interpretacije današnjih povjesničara o nazočnosti Demetrija i njegovog vojnog kontingenta u Selasiji, posebice protiv H. J. Della, “Antigonus III and Rome”, CPh, 62, 1967, 101. koji Demetrija želi prikazati kao plaćenika.

72.    S. Le Bohec, “Demetrios de Pharos, Scerdilaidas et la Ligue hellénique” u L’Illyrie méridionale et ΓEpire dans l’Antiquité, 203-208.

73.    Polibije, IV, 16,6-9; S. Le Bohec je u članku navedenom u prethodnoj bilješci valjano razlučio uzastopne operacije Demetrija Farskog i Skerdilaide.

74.    Polibije, IV, 55, 2: Filip V. i Ahejci šalju pojačanja na Kretu, i posebice četiri stotine Ilira pod zapovjedništvom stanovitog Platora.

75.    Polibije IX, 38, 8, u govoru Likiska iz Akamanije, 210 godine, vraća se sudjelovanju Hira u pljački ahejskih gradova, ali ne precizira da su oni Skerdilaidini.

76.    Polibije IV, 29, 5-7; zanimljivo je otkriti u 3. uglavku da Filip obećava pomoći Skerdilaidi u napadima na Iliriju, što daje naslutiti da postoje ozbiljne napetosti medu Ilirima.

77.    Polibije III, 16,3-4.

78.    Polibije 111, 18, 5-6.

79.    L. Braccesi, Grecità adriatica, 205-220.

80.    L. Robert, “Inscriptions hellénistiques de Dalmatie”, Hellenica XI-XII, 505-541; usp. također J. Bousquet, BCH 85, 1961,589-600; J. i L. Robert, Bull, épigr., 1963, 129; G. Daux, BCH 86, 1972,978.

81.    Polibije IV, 66, I.4Ì6-7.

82.    Polibije V, 4, 3.

83.    Polibije pazi da razlikuje Ilire od plaćenika svaki put kad spominje njihovu nazočnost: V, 7, 11; 13, 5; 22,9,23, 3 i 6.

84.    Polibije V, 12,5 i VII, 13.

85.    Polibije V, 101, 7-8 i 105, 1.

86.    Polibije III, 19, 8-11; Pauzanijina verzija u IV, 29, 1-5 i 32, 2, prilično zbrkana, proizlazi iz iste predaje.

87.    Tit Livije XXII, 33, 3; usp. N. G. L. Hammond, “Illyris, Rome and Macedon in 229-205 B.C.”, JRS, 58, 1968, 15.

88.    Polibije V, 95, M i 101, 1-2.

89.    Polibije V, 108, M.

90.    Polibije V, 108, 1-2.

91.    M. Holleaux, Rome…, 165.

92.    Tit Livije XXII, 33, 3.

93.    Tit Livije XXII, 33, 5; usp. E. Badian, “Notes on romain Policy in Illyria (230-201 B.C.)”, PBSR XX, 1952, 88 (Studies in greek and roman History, 18).

94.    M. Holleaux, Rome…, 165 i bilj. 4, prema Titu Livi ju XXVI, 24,9.

95.    Polibije VII, 9, 13-14; tekstovi su objedinjeni u H. H. Schmitt, Die Staatsvertròge des Altertums 111, 245-250, bilj. 528; najpouzdanija je verzija koju daje Polibije VII, 9, 1-17; Tit Livije XX111, 33, 9-12 osjetno se od njega razlikuje.

96.    O Oriku v. P. Cabanes, L’Epire, 315 bilj. 97.

97.    To je mišljenje N. G. L. Hammonda, “Illyris, Rome and Macedon in 229-205 B.C.” JRS, 58, 1968, 17.

98.    N. G. L. Hammond, Epirus, 609 i bilj. 1 ; v. kazivanje Tita Livija XXIV, 40 i Plutarha, Aral, 51,1, ada nema razloga preuveličavati makedonske gubitke, kao što to čini Hammond koji ih udvostručuje (609).

99.    Tit Livije XXIV, 40, 17.

100.    Ne može se utvrditi točan datum toga pohoda; ako je Lis vjerojatno zauzet 213. godine, ne može se isključiti 212. godina za druge operacije, usp. F. W. Walbank, Historical Commentary on Polybius, li, 6 i 90.

101.    Za Dasaretidu, Polibije Vili, 14 b 1; za Partine, Tit Livije XXIX, 12, 3 i 13; za Atintane, Tit Livije XXVII, 30, 13 i XXIX, 12, 13; za Dimale, Tit Livije XXIX, 12, 3 i 13.

102.    Polibije Vili, 13-14; usp. J. M. F. May, “Macedonia and Illyria (217-167 B.C.)”, JRS, 36, 1946, 48-56.

103.    Tit Livije XXVI, 24, 9.

104.    Tit Livije XXVI, 25, 1-3.

105.    Tit Livije XXV11, 32, 9 i 33, 1-3.

106.    Justin XXIX, 4, 6.

107.    Tit Livije XXVII, 30, 13; J. M. F. May, “Macedonia and Illyria (217-167 B.C.)”, JRS, 36, 1946, 48-56 jasno je pokazao da je zauzeće Lisa kratko trajalo i da je završeno 208. godine; Ardijejci koje je Filip podvrgnuo živjeli su južnije, oko Lisa, no ništa ne daje naslutiti da su Makedonci osvojili Skodru.

108.    Polibije X, 41,4.

109.    Tit Livije XXVIII, 5, 7.

110.    Tit Livije XXVIII, 8, 14.

111.    Tit Livije XXIX, 12, 3-7.

112.    Usp. P. Cabanes, Bull, épigr., 1987, 639 a: može se pomisliti da ga treba dovesti u vezu s jednim

događajem iz drugog makedonskog rata; u svakom slučaju označava težak položaj Biliona stisnutih između Rimljana koji stižu iz Apolonije i Makedonaca koji dolaze iz Atintanije.

113.    Tit Livije XXIX, 12. 13-15.

114.    V. O. Kem, Die Inschriften von Magnesia, br. 44,45, 46.

115.    Polibije XIII, 10, 11.

116.    Tit Livije XXXI, 14, I -3 i 18-9, no autor je vrlo neprecizan i govori čas o prelasku u Makedoniju, čas u Epir; nedvojbeno je to Apolonija.

117.    Tit Livije XXXI, 27, I – 6; usp. N. G. L. Hammond, “The opening campaigns and the battle of the Aoi Stena in the second macedonian war”, JRS, 56, 1966,42.

118.    Usp. F. Prendi i Dh. Budina, ’’Fouilles I960 dans la forteresse d’Irmaj”, lliria II, 1972, 25-66.

119.    Tit Livije XXXI, 28, 1-3.

120.    Tit Livije XXXI, 33,4 do 40.6.

121.    Tit Livije XXXI, 38, 7.

122.    Tit Livije XXXI, 34, 6 i 40, 10.

123.    Tit Livije XXXI, 43, 1-3.

124.    Tit Livije XXXI, 45, 10.

125.    Plutarh, Flamininov život, 3,4-6 i 4, 1-3: autorov opis vrlo dobro odgovara onome Sto putnik može danas vidjeti uputi li se cestom od Tepelena do Kelcyre: duboku usjeklinu okruženu lijepim i visokim ogoljelim planinama, brzu rijeku koja ostavlja mjesta samo za jedan uski put, zacijelo idealno mjesto da se ograničenim snagama zaustavi napredovanje vojske.

126.    Polibije XVIII, 47, 12 i Tit Livije XXXIII, 34, 11; F. W. Walbank, Commentary II, 618-619 smatra da nije riječ o teritoriju Partina integriranom u rimski protektorat od 228, nego o gradu u blizini Ohridskoga jezera, poput Lihnida; v. također N. G. L. Hammond, Epirus 620-621 i bilj. 1, 621.

127.    Polibije XVIII, 47,6 ,Ti t Livije XXX111,34,6 ; XXXIX, 23,6 i 28,2; novo doba počinje u Orestidi 197. ili 196. godine.

128.    Tit Livije XXXIII, 19, 1-5.

129.    Tit Livije XXXIII, 12, 10.

130.    Tit Livije XXXIV, 50, 10 i 52, 1.

131.    Tit Livije XXXV, 24,7.

132.    Tit Livije XXXVI, 7, 18-19.

133.    Tit Livije XXXVI, 10, 10 i 13, I.

134.    Tit Livije XXXVII, 6, I.

135.    Polibije XXI, 26, 1; Tit Livije XXXVili, 3, 9.

136.    Tit Livije XXXV111, 41, 15; Apijan, Sirijski ratovi 43.

137.    Usp. P. Cabanes, “Les inscriptions du théàtre de Bouthrdtos”, Colloque sur l’esclavage 1972, 118 (natpis. II, 7) i 193.

138.    Polibije XXI, 21, 3; Rim se predstavlja kao zaštitnik kraljeva, osobito Pleurata, prema Polibiju XXI, 11,7.

139.    Tit Livije XXXV1I1, 7, 2.

140.    Polibije XXXII, 9.

141.    Apijan, Ilirski ratovi 9.

142.    Tit Livije XL, 42, 4.

143.    J. M. F. May .”Macedonia and Illyria (217-167 b.C.)’\ JRS 36, 1946, 52.

144.    Tit Livije XL, 18, 4.

145.    Tit Livije XL, 42, 1-5: “jasno je pripisao Genciju, kralju Ilira, uzrok svih pomorskih razbojstava; iz njegovog su kraljevstva dolazile sve lađe koje su harale obalama gornjega mora”.

146.    Tit Livije XLI, 1, 3.

147.    S. Islami, “Le monnayage de Skodra, Lissos et Genthios”, Studia Albanica III, 1966, I, 225-253. (članakpreuzet u časopisu lliria. 11, 1972, 379-408.); autor se vraća na tu temu u Les lllyriens, 122-124.

148.    Polibije XXIX, 13; Tit Livije XLIV, 30, 2.

149.    Tit Livije XLII, 26, 2-7; Polibije XXIII, I, IO, II pokazuje, zimi 184-183. godine, niz poslansta-va u Rimu: Pergam, Sparta, Perhebi, Atamani, Epirani i Iliri dolaze se žaliti na Makedonce; “bijahu došli potraživati, tko teritorij, tko robove, tko stada”.

150.    J. M. F. May, “Macedonia and Illyria (217-167 B.C.)”, JRS 36, 1946, 48-56, pokazao je da je u Makedoniji taj tip postojao tek nakon 186. godine.

151.    Tit Livije XLII, 26, 2-7; odlomci Tita Livi ja XLII, 29, 11 i 37, 2 pokazuju da su optužbe Isejaca pretjerane i da se Rim nada uvući Gencija u svoju igru.

152. Tit Livije XLI1, 38, I.

153.    Tit Livije XLII, 18,2-3; 27, 3-8; 36, 8-9; 49, 10; 53, 2.

154.    Lokalizacija toga svetišta nije još siguma; nema dvojbe da leži na teritoriju Apolonije, možda južno od Apolonije blizu Levanija, prije nego u Selenici, južno od Aoja.

155.    Tit Uvije XLII, 48, 8.

156.    Tit Livije XLII, 45, 8.

157.    Tit Livije XLII, 13, 6; 40, 5; 41,5.

158.    Tit Livije XLII, 49, 10; 53, 2.

159.    Tit Livije XLIII, 1, 1-3; nedostaje ime legata, moglo bi se raditi o Gaju Klaudiju Pulheru.

160.    S. Islami, u Les lllyriens 130, u tome želi vidjeti posljedicu odluke Rimljana da protjeraju Gencijeve Ilire iz južnih područja, pa čak i s teritorija Parti na, tako da ih potisnu preko rijeke Mati (Ardaksena).

161.    Tit Livije XLI1I, 9, 4-7.

162.    O lokalizaciji usp. gore, 64-65.

163.    Tit Livije XLIII, 18, 5 gdje kaže da je to najveći grad Penesta, a prethodno (XLIII, 10, I) mu je pripisao 10 000 stanovnika, Sto pruža pravu sliku o razvoju gradova u unutrašnjosti.

164.    Polibije XXVIII, 8-9; Tit Livije XLIII, 19, 13-14 i 20, 1-3.

165.    Razlike između dva autora su neznatne, Tit Livije broj poslanstava Genciju ograničava na dva

166.    V. zemljovid koji predlaže N. G. L. Hammond, ‘The Kingdoms in Illyria circa 400-167 B.C.”, ABSA 61, 1966, 251.

167.    Tit Livije XLIII, 23, 8.

168.    O Penestima kao posadi u Kasandriji v. Tit Livije XLIII, 23, 7 i XLIV, li, 7.

169.    Tit Livije XLIV, 20,5.

170.    Polibije XXIX, 3, 4 i Tit Livije XLIV, 23-27 koji je potpuniji od vrlo oštećenog Polibijevog teksta; v. i Apijan, Ilirski ratovi 9 i Makedonski ratovi 18.

171.    Tit Livije XLIV, 30, 10.

172.    Tit Livije XLIV, 30,14-15.

I8I

173.    TitLivije XLV, 17,4.

174.    Tit Livije XLV, 18.

175.    O potonjem gradu usp. J. Andreou i P.Cabanes “Leréglement frontalierentre les cités d’Ambracie et de Charadros”, BCH, CIX, 1985, 520-523 i 754.

176.    O svim tim uglavcima v. Tit Livije XLV, 26, 11-15 i 30, 6.

177.    Tit Livije XLV, 33, 8 i 34, 5.

178.    TitLivije XLV, 43.

179.    O tome kovanju novca v. H. Ceka, Questions de numismatique illyrienne, 162-165 i bilj. 73.

180.    S. Islami je objavio taj primjerak na II. Kolokviju ilirskih studija, u Tirani 1985. Priopćenje nažalost nije obuhvaćeno zbornikom Kolokvija.

Zaključak

ovoj smo se knjizi trudili predočiti povijest južne Ilirije od IV. do sredine

II. stoljeća prije Krista i razjasniti je, ne promatrajući te narode samo u

njihovoj ulozi protivnika velikih država iz toga razdoblja, Makedonije,

Epira i nadasve Rima. Oni zaslužuju više od toga, odnosno da ih se promatra zbog njih samih, kako bi se nastojalo prikazati njihovu povijest, a ne samo njihovu ulogu u međunarodnim sukobima onoga doba. Kao i uvijek kad se pokuša dotaknuti dijelove povijesti koje su izvori često zanemarivali, i povijest Ilira trpi od istinske oskudice dokumentacije. No valja priznati da je stvarni napredak doživjela zahvaljujući arheološkim istraživanjima te epigrafskim i numizmatičkim proučavanjima. Povijest Ilira otkriva najprije usku vezu koja spaja današnja područja Jugoslavije i Albanije**** s područjima na jugu koja su im u neposrednom susjedstvu. Nema granica između Ilira, Epirana, Makedonaca i Tračana, pa se mnoga obilježja zapažena u južnijim zonama nalaze i kod Ilira. No, uz to, Ilirija se na sjeveru otvara prema malo poznatome svijetu, svijetu dunavskih civilizacija, ravnica europskog središta, i time ona bolje nego južne zemlje upoznaje posljedice selidbi keltskih, bastamskih i drugih naroda koji potiskuju narode nastanjene na Balkanu, kao što smo vidjeli za Autarijate.

Južnu Iliriju obilježavaju uzastopni pokušaji uspostavaljanja snažne i složene središnje vlasti. To su poglavito nastojanja kraljeva Bardile ja I, Glaukije, Agrona, Skerdilaide, Pleurata i Gencija. No ti su pokušaji isprekidani razdobljima slabljenja vlasti, često zbog vanjskih sila kojima upravljaju Filip II, Aleksandar Veliki, Pir, a kasnije, u posljednjim godinama Pleuratovog kraljevanja i u Gencijevo doba, i Rimljani. Nakon svakog poraza baklju prihvaćaju drugdje i izgleda da ona prelazi od Dasareta Glaukijinim Taulantima, a potom Agronovoj dinastiji. No uvijek je prisutna ista želja: okupiti ilirske narode i od njih učiniti istinsku snagu, sposobnu suprotstaviti se makedonskim i epirskim susjedima. S tog stajališta najljepše je razdoblje nedvojbeno bilo prvo, doba kraljevanja Bardile ja I.

Povijest južne Ilirije od početka IV. do sredine II. stoljeća prije Krista također je obilježena brzim mijenjanjem gospodarstva i društva. Od pastirske ekonomije, temeljene na selidbi stada na velike razdaljine koja pretpostavalja vrlo raštrkano stanovništvo, ona prelazi do raznolikijih aktivnosti kao posljedice neprekidnog, sporog ali upornog demografskog rasta. On za sobom povlači sjedilačko poljodjelstvo kao nužnu nadopunu pastirskom životu. Početak trajnog nastanjivanja na

** Vidi napomenu* uz 1. poglavlje

jednom mjestu dovodi do razvoja mreže gradova, koja je gušća i ranije se javlja na jugu toga područja, ali zahvaća i sjeverne krajeve. Preobrazba organizacije prostora ne ostaje bez učinka na kulturni život žitelja, koji su u gradovima na jugu pri-jamčivi za prinose grčke kulture do te mjere da su, potkraj toga razdoblja, smatrani Grcima i kao takvi pozivani da sudjeluju na velikim natjecanjima grčkoga svijeta, kao što su igre u Delfima.

Od 230-ih godina borba za život postaje vrlo opasna za Ilire. Nakon prvih uspjeha u Medionu i Fenike protiv Etolo-Ahejaca, što je, činilo se, od Ilira napravilo redare zapadne Grčke, intervenira Rim, a to, pomalo ali korjenito, mijenja političke datosti u toj jadranskoj zoni. Makedonija Filipa V. nastoji iskoristiti drugi punski rat da ovlada Ilirijom i sebi otvori izlaz na Jadran. Naposljetku je Ilirija teško pogođena i tek nakon jednog stoljeća smoći će snagu potrebnu za obnovu zemlje koju su Rimljani razorili.

Post scriptum

Srpska akademija znanosti i umjetnosti objavila je svezak pod nazivom Iliri i Albanci, Naučni skupovi, knj. XXXIX, Odeljenje istorijskih nauka, knj. 10, Beograd 1988, 375 str. (na srpskome, sa cjelovitim prijevodom na francuski) kad je ova knjiga već bila u tisku. Neka mi, dakle, bude dopušteno da samo upozorim na to djelo koje vrlo izravno dodiruje našu temu, a posebice članci M. Garašanina “Nastanak i poreklo Ilira” i F. Papazoglu “Ilirska i dardanska kraljevina. Poreklo i razvoj, struktura, helenizacija i romanizacija”. Ostala tri priloga V. Popovića, B. Ferjančića i S. Ćirkovića obrađuju kasnija razdoblja (kasna antika, bizantsko i slavensko razdoblje)

Ta su izlaganja održana u svibnju-lipnju 1986. godine i odgovor su na knjigu albanskih istraživača pod naslovom Lei Ulyriens, Tirana 1985, kao što to u uvodu objašnjava potpredsjednik Akademije, A. Isaković: “Traže se znanstvene i povijesne činjenice za opravdanje unaprijed postavljenih nacionalističkih i političkih ciljeva. To, naravno, ne znači da se cjelokupna albanska znanost i njezini rezultati istraživanja imaju odbaciti, osobito kad se postavlja dugo raspravljano pitanje Ilira i Albanaca. Međutim, nedvojbena je činjenica da albanska znanost, potpomognuta nažalost i nekim znanstvenim djelatnicima s Kosova, često nekritički pristupa tumačenju znanstvenih činjenica, predstavljajući ih jednostrano, prešućujući neke od njih i stavljajući u prvi plan druge, kako bi našli opravdanja za političke aspiracije i zaoštravanje odnosa. Stavovi albanske znanosti, dokumentirani na takav način, objavljuju se i na stranim jezicima i čine dostupnim svjetskoj znanstvenoj javnosti. U toj se situaciji nametnula potreba da Srpska akademija

znanosti i umjetnosti stane u obranu znanstvene objektivnosti i akribije… Ovim predavanjima i publikacijom želimo jedino da zadano pitanje o Ilirima i Albancima, koje se na mnogim mjestima udaljilo od znanstvne objektivnosti i istine, vratimo u prave znanstvene okvire i tokove. To je dužnost naše Akademije pred našom i svjetskom javnošću i znanošću.”

Možemo samo žaliti što se antička povijest rabi, na jednoj i na drugoj strani, za ciljeve koji nemaju ništa znanstvenoga. Nije uloga povijesne znanosti da podupire političke zahtjeve. Krajnji je čas da se znanstvenici susjednih balkanskih zemalja potrude utvrditi zajedničku prošlost toga poluotoka. Uzajamno mogu mnogo pridonijeti arheološkim i lingvističkim istraživanjima koje vode jedni i drugi, pod uvjetom da slijede mudru preporuku velikog znanstvenika E. £abeja koju u zaključnim razmatranjima navodi M. Garašanin: “Bilo bi to neznanstveno, pa čak naivno, kad bi se sadašnje okolnosti po pravolinijskoj putanji projicirale na prošlost.”

U Clermontu, 22. lipnja 1988.

ABSA – Annual of the British School at Athens, od 1895.

Arch. Ephem. – Arkheologiki efimeris, Atena od 1910.

B.    C. H. i BCH – Bulletin de correspondance hellénique, Pariz

Bull. Epigr. – Bulletin épigraphique, Pariz

C.    U. F. – Collection des Universitćs de France – franc, niz izdanja starih pisaca

CIG: Corpus inscriptionum Graecarum, ed. A. Boeckh, Berlin 1828. – 1877.

CPh – Classical Philology, Chicago od 1906.

FHG: Fragmenta historicorum Graecorum, vol. I, C. i Th. Mulieri, Pariz: Didot 1847; vol. II-V, C. MUllerus, Pariz: Didot 1848 – 1853.

FGrH: Fragmente der griechischen Historiker, ed. F. Jacoby, Berlin od 1923.

GGM: Geographi Graeci minores, I-I1I, C. Mullerus, Pariz: Didot 1855. i 1861.

IG – Inscriptiones Graecae l-XIV, Berlin 1873.-1935.

Inschr. von Olympia – Olympia: die Ergebnisse der… Ausgrabung, Textband V: Die Inschriften, ed. W. Dittenberger – K. Purgold, Berlin 1896.

J.H.S. i JHS – Journal of Hellenic Studies, London

J.R.S. i JRS – Journal of Roman Studies, London

MDAI (A) – Mitteilungen des Deutschen archaologischen Instituis, Athenische Abteilung, od 1876.

N. H. – Naturalis historia (Prirodoslovlje), djelo Plinija Starijega

PAAH – Praktikd ris én Athines Arkheologikis heterias

PBSR – Papers of British School of Rome

R. £.: Real-Encyclopadie der classischen Altertumswissenschaft, edd. Adolf Friedrich Pauly – Georg Wissowa – Wilhelm Kroll – Kurt Witte – Karl Mittelhaus – Konrat Ziegler – Hans Gartner, Stuttgart: J. B. Metzlersche Buchhandlung ab 1894.; A. DruckenmUller Verlag ab 1949.; Miinchen: A. DruckenmUller Verlag ab 1973.

R. E. G. i REG – Revue des Etudes grecques, Pariz od 1888.

SGDI – Sammlung der griechischen Dialekt-lnschrifien /-/V, ed. H. Collitz et al., Gottingen 1884,- 1915.

SylP – Sylloge inscriptionum Graecarum I.- IV., ed. W. Dittenberger, 3. izd. Leipzig 1915.- 1924.

KAZALO

Najčešće kratice

alb. – albanski biz. – bizantski grč. – grčki ilir. – ilirski M. A. – Mala Azija mak. – makedonski o. – otok

povj. – starovjekovni povjesničar

r. – rijeka

st. – starovjekovni

suvr. – suvremen

zn. – suvremeni znanstvenik

zp. – starovjekovni zemljopisac

A

Abanti, narod pod Trojom 28 Abantida – područje Amanta 30

Abdera, st. grad na granici Sitalkovoga kraljevstva u Trakiji 45, 65 Adej, Makedonac iz Beroje, znalac ilirskoga 172 Admat, tearodok iz Pojona 39 Adrija – ilir. grad 121

Aerop, kralj Linkestide; suvremenik Filipa II. Makedonskog, otac Arabeja, Heromena i

Aleksandra; istoimeni kralj, suvremenik Filipa V. Makedonskog, osvojio Lihnid u vrijeme

prvoga rata između Rimljana i Filipa V. 62, 63, 161

Afrodita Pdndemos – kult u Amantiji, “Svenarodna” 123, 129

Agarista, Klistenova kći, sikionska kraljevna

Agatarhid iz Knida, povj. i zp. 13, 16, 29, 40, 109

Agatoklo, tiranin u Sirakuzi 81

Agelaj, posrednik u Skerdilaidinom ugovoru s Etolcima 40 Agid, prvi peonski kralj 55, 92 Agrejci, st. narod 16

Str.

Stoji

Treba

4

Heilderberg

Heidelberg

9

Mulleni

Miilleru

29

Gilaks

Gilak

43

Mezopotamon

Mezopotamos

46

Ed. Will

E. Will

Damastiona

Damastija

53

Desaretide

Dasaretide

66

Amadokom

Amedokom

69

MoloSanin Aleksandar

Aleksandar MoloSanin

80

inetrvenciju

intervenciju

91

Delfsko

delfsko

108

Bardiliejevi

Bardile jevi

125

Tomorit

Tomori

127

Sel^a

Selca

141

Iadera

Jadera

170

na Nimfeju

u Nimfeju

SI. 1 Ilirija u antici

SI. 2 Pobjediii natpis Parana nad Jadasininia iz Staroga Orarla na Ilvam, 4 st. pr. Kr.. Arheološki muzej u Zagrehn.

PtiittM riječ u Hrvatskoj, ui J. Biaiulić. M I’M. Ziigreh IVI

Ulomak natpisa s ili jelom etničkog imena (.la)daslin(i) u četvrtom retku. Salona. I. SI. pr. Kr., Arheološki muzej. Split.

I). Remile MRicević, Uni i antički .wtjrt, Split: Kn jiževni kiu^ l’M1/. T. XIII, I.

SI. 4 Južna Ilirija u helenističko doba (359 – 146. pr. Kr.)

Makedonija

SI. 6 Tridrahma kralja Monunija, Cabinel des Médailles u Parizu, Inv. br. 281.

,

SI. 7 Drugi primjerci Iridrahmi kralja Monunija (s ΔΥ/Ρ ili &.ÌYP)

SI. 8 Dirahij, Plan grada, L. Heuzey – H. Dahumet, Mission archéologique de Macédoine, Pariz 1876.

SI IO Apnlnnija. hi jeni sa sedamnaest niša

SI. 12 Apolonija, niski reljef gozbenog prizora

SI. 14 Apolonija, brončani kipić Zeusa Dodonskog

SI. 16 Amani i ja, akropola

SI. 18 KloS, položajni nacrt

SI. 19 Klos, bedem

SI. 21 Bilis, kazalište

SI. 23 Lis, okrugla kula u gornjem dijelu bedema

SI. 25 Selca e Postillile, pročelje Grobnice III

SI. 26 Selca e Poslhme, /.lama naušnica s crnačkom glavom

SI. 28 Nadgrobni spomenik Kalije koji je junački poginuo u boju s Ilirima. Vis. 4. st. pr. Kr, Arheološki muzej, Split.

Pisana riječ a Hrvatski*j* ur. J. Bratulić, MTM. Zagreb 1985, 192.

a)

D’V< >Τ*ΑΝϊ’ I ϋ^>*£*Ιίή

Ki^Hr/i-w· ■

*Kvf.’//yi‘WNl ·..

Ϊ4Μ,Ψ·

ijiA’V. . I

– *

ww’&’-w·

b)

Wtr Kly\π1 IM/1 τ A i

SI. 29 a) Farska psefizma; b) Parski reskript. Stari Grad na Hvaru. Kraj 3. ili poč. 2. st. pr. Kr. a) Zbirka Dominikanskog samostana. Stari Grad; b) Arheološki muzej u Zagrebu.

Pharos: Antički stari grad, ur. J. Jeličić-Radonić – B. Rauter Plančić. Zagreb:

MGC – Državna upravu za zaStitu kulturne ί prirodne baštine,

Glavno povjerenstvo u Splitu 1995, 44 – 45

SI. 30 Novac kralja Milil(ij)a: Sprijeda llcraklova glava nadesno, pod lavljom glavom i kožom; straga lobolac, toljaga i luk. te između njih legenda ΒΑΣΙΛΕΟΣ ΜΥΤΙΛΟΥ.

I). Kendić-Miočcvjć, “Ilirski vladarski novci u Arheološkom muzeju u Zagrebu”, Vjesnik Arheološkog muzeju u Zagrebu 3. s. 6-7 ( 1972 – 1473). 253-267. T. II. SI. 2. a. h.

SI. 31 Novac kralja Gencija a) Sprijeda portret muškarca nadesno, sa širokom kapom: straga brod i legenda ΒΑΣΙΛΕΟΣ ΓΕΝΘΙΟΥ b) Sprijeda “makedonski štit”, straga kaciga i legenda ΓΕΝΘΙΟΥ

Dijateka Odsjeka za arheologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu

242

SI. 32 Labealski novac: Sprijeda glava muškarca nadesno, sa širokom kapom: slraga brod i

legenda AAHIA/TAN.

!) Kciulić-Minčevic. “Uz nalaz doskora ncpoznnhi Inlicuiskng novca: Prilog ikonografiji ilirskog ‘plemenskog’ novca”, Numizmatičke vijnti λ 1.20 119731. 9 – 24. T, i. SI. 1

SI. 33 Novac Daorsa

Sprijeda glava muškarca nadesno, sa širokom kapom: snaga bi od i legenda ΔΑΟΡΣΩΝ IVUm Kos l.ek.siknn an lit* ne numizmatike. Narodni tnin*i»| Slovenije 1997. 74

SI. 34 Novac Rizonjana Sprijeda ženska glava nadesno s legendom PIZONITAN; straga Anemida s bakljom

Peter Kos, Leksikon aru if ne numi zinali ke, Narodni muzej Slovenije 1997. 74

SI. 35 Novac kralja Bale ja: Sprijeda glava muškarca nalijevo; straga Anemida u trku i legenda ΒΑΣ1ΛΕΟΣ ΒΑΛΛΑΙΟΥ.

D. Rendić-Miočcvić. “Ilirski vladarski novci u Arheološkom mu/ej u u Zagrebu”. Vjesnikk Arheološkog muzeja u Zagrebu 3. s. 6-7 ( 1972 – 1973). 253-267. T. VIII. 2. a.b.

OZNAKE

iliri | prošlost (kategorija)

OSTAVITE SVOJ KOMENTAR