Autor: Ante Jončić Škoboj
U vremenu iza drugog svjetskog rata kada je Biševo imalo oko 320-330 stanovnika, intencija svih nas na Otoku je bila da bi trebalo u uvali Mezoporat sagraditi jedan odgovarajući Lukobran koji bi štitio uvalu od svih mogućih vremenskih nepogoda. (U to doba za mnoge je ljude ta ideja bila prava utopija, pa vjerujem i danas, kada na Biševu pred kraj XX stoljeća živi jedva petnaestak stanovnika).
U tom kontekstu slobodan sam da iznesem jedan podatak vezan za tretirani predmet. Kao petnaestogodišnjak, vrlo dobro se sjećam, kada je pred parlamentarne izbore, koji su održani 05. svibnja 1935.g. (tj. u doba Karađorđeve Jugoslavije), nepunih mjesec dana pred izbore došao na Biševo Borčić Pavao alias Karuza, u funkciji predsjednika Jugos. radikalne zajednice – Komiže, (JRZ), zajedno s njim došao je i komiški geometar gosp. Ivanin Martinis alias Centinić. Kao geometar, gosp. Ivanić Centinić je ponio sa sobom jedan fotoaparat s tronošcem. S tim aparatom obojica su otišla na puntin zvan Batuda (u Mezoportu), postavili aparat na tronošcu i fingirali mjerenje nekakvog projekta za izgradnju Lukobrana u uvali Mezoporat. Kad su ih, istog dana, naši ljudi iz Mezoporta pitali što to mjere, odgovor je bio sljedeći: “Planiramo izgraditi Lukobran u Mezoportu, jer to je nasušna potreba za Biševo i njegove stanovnike, prema tome i za nas u Komiži”. Moji Biševljani su istog časa shvatili da je to samo i jedino predizborni trik. Otprilike godinu dana nakon tih izbora jedna manja grupa naših Biševljana sretne na Rivi u Komiži gosp. Borčić Pavla-Karuzu i pitaju ga: “Šjor Pavlo, kada će početi izgradnja Lukobrana u Mezoportu, recite nam, ako se smije znati”? Šjor Pavlo je odgovorio: “Znate što moji Biševljani, Mezoporat je ribarska pošta, kao što su i mnoge druge pošte oko Biševa i izgradnjom Lukobrana u Mezoportu, pobunili bi se ribari koji imaju mreže potegače, jer bi izgradnjom Lukobrana bio onemogućen ribolov u uvali Mezoporat”. Takav izgovor šjor Pavlota Karuze ni najmanje nije iznenadio moje Biševljane. U svakom slučaju, bitniji su bili ribari vlasnici potegača nego svi stanovnici otoka Biševa. (U tom razdoblju komiški ribari nisu posjedovali mreže plivarice nego jedino potegače, na krok). Sličan slučaj zbio se poslije Dr. svjet. rata, za vrijeme Brozove Jugoslavije. Ne mogu se sjetiti točnog datuma, pa ni toga jesu li to bili prvi ili drugi parlamentarni izbori poslije Drugog svj. rata. Predizborna kampanja je bila već u tijeku. Ovaj put na Biševo u Mezoporat dođe drug Dinko Pušić, kao predstavnik Socijal. Saveza Rad. Naroda, a njim i jedan inženjer građevinarstva, rodom iz Kaštela. Moram reći da me je Dinko Pušić s tim čovjekom upoznao i žao mi je što sam s vremenom zaboravio njegovo ime i prezime. Vrlo dobro se sjećam da mi je Dinko Pušić tada rekao kako je planirana u uvali Mezoporat izgradnja Lukobrana i s kaštelanskim inženjerom u tom smislu su pravili nekakve skice. Kako sam se tih dana nalazio na Biševu, Dinko i njegov pratilac svratili su kod mene i u tim ćakulama saznao sam zbog čega su njih dvoje došli na Biševo. Pokazivali su mi nekakve skice i pitali što ja mislim o tome, tj. kakvu bi ja lokaciju predložio. Znam da se s nacrtom njihove lokacije nisam mogao složiti, jer njihova nacrtana pretpostavka ne bi uopće štitila uvalu od nevremena. Tada sam Dinku Pušiću rekao: “Sto se tiče eventualne izgradnje Lukobrana u Mezoportu, u mojoj glavi postoji određena lokacija, koja bi zasigurno štitila uvalu od svih mogućih nepogoda, ali sumnjam da će se to ikada ostvariti. Sada da naglasim, ovo s Dinkom Pušićem u doba Brozove Jugoslavije bila je adekvatna repriza događaja onih s gosp. Pavlom Borčić-Karuzom iz doba Karađorđeve Jugoslavije. Kao što sam već rekao, mnogi će misliti kako je sve to utopija. Međutim, ako je sve to tako , čemu onda tolike brige o Otocima, pa i od strane najviših državnih struktura.
