IVO NEJAŠMIĆ1, ROKO MIŠETIĆ2

1Geografski odsjek, PMF, Zagreb

2Institut za migracije i narodnosti, Zagreb

UDK: 341.87(497.5)(210.7 Vis)

Rad razmatra populacijsku dinamiku otoka Visa te geografske, demografske i društvene značajke povezane s tim procesom. Podatci demografske statistike i rezultati istraživanja pokazuju da je na otoku Visu riječ o snažnoj populacijskoj regresiji. Taj je proces nastao početkom 20. stoljeća, a zahuktao se poslije drugoga svjetskog rata. Depopulacija je generirana zaostajanjem u društveno-gospodarskom razvoju, a izravno uzrokovana stoljetnim iseljavanjem. Početkom 1960-ih godina kao značajan čimbenik depopulacije javlja se i negativna prirodna promjena. Ona je rezultat odgođenog učinka iseljavanja, demografskih gubitaka u svjetskim ratovima i tranzicije nataliteta (promjene odnosa prema broju djece u obitelji). Dugotrajni nepovoljni demografski procesi (iseljavanje, depopulacija, demografsko starenje, smanjenje rodnosti), doveli su do slabljenja (bio)reproduktivne snage i vitalnog potencijala. Sve to odražava se i na dobni sastav. Populacija otoka Visa jako je ostarjela i pripada demografskom tipu – vrlo duboka starost. Depopulacija je, pak, prešla put od posljedice društvenih zbivanja do važnog čimbenika društvenih i prostornih procesa.

Ključne riječi: otok Vis, depopulacija, iseljavanje, prirodno kretanje, demografsko starenje, Hrvatska

Uvod

Hrvatsko otočje obuhvaća gotovo sve otoke istočne obale Jadrana i drugo je po veličini (tj. broju otoka) otočje u Sredozemlju. Ukupno je u hrvatskom dijelu Jadrana 1246 otoka, otočića, hridi i grebena (79 otoka, 525 otočića, 642 hridi i grebena) (DUPLANČIĆ LEDER I DR., 2004). To je 96,1% od ukupnog broja otoka, hridi i grebena u jadranskom moru. Površina hrvatskog otočja je oko 3300 km2, što je 5,8% površine kopnenog dijela državnog teritorija.

U svojoj tisućljetnoj naseljenosti istočnojadranski su otoci bili “vrata povijesti i civilizacije”, ali su u novije doba, posebice tijekom 20. stoljeća, došli na rub društvenog interesa. Retrogradni procesi koji se odvijaju na otocima, posve su suprotni stvarnoj i potencijalnoj vrijednosti promatranog prostora. Podatci demografske statistike i rezultati istraživanja kažu da je riječ o snažnoj depopulaciji, procesu nastalom početkom 20. stoljeća, a zahuktalom poslije Drugoga svjetskog rata. Depopulacija je generirana zaostajanjem u društveno-gospodarskom razvoju, a izravno uzrokovana stoljetnim iseljavanjem. Koncem 1950-ih godina kao značajan čimbenik javlja se i negativna prirodna promjena. Ona je rezultat odgođenog učinka iseljavanja, gubitaka u svjetskim ratovima te opće tranzicije nataliteta.

Da je depopulacija glavni demografski proces na otocima, pokazuju i sljedeći podatci: 1900. godine na njima je živjelo 167 000 stanovnika ili 5,3% ukupnog stanovništva (odnosi se na stanovništvo koje je živjelo na današnjem teritoriju Republike Hrvatske); koncem stoljeća popisano je 117 000 stanovnika ili 2,8% ukupnog stanovništva (prema popisu 2001). Gustoća naseljenosti (35,4 stanovnika na km2) niža je nego na ostalim sredozemnim otočnim skupinama. Na 67 otoka postoji barem jedno naselje i u širem smislu mogli bismo ih smatrati naseljenim otocima. Međutim, mnoga su otočna naselja opustjela pa je stalno naseljeno 50 otoka. Na otocima nema većih gradova; najveće gradsko naselje ima 6500 stanovnika. Naseljski skup čine mala naselja, u prosjeku s 373 stanovnika (2001. godine).

Desetljećima izloženo gubitku stanovništva, danas je otočje, uz brdsko-planinske krajeve, populacijski najslabije područje Hrvatske. Još se davnih 1960-ih moglo reći “… da otoci, osobito oni manji, demografski odumiru” (FRIGANOVIĆ,1962). Na otocima, posebice onima koji se nisu pravodobno uključili u suvremeno turističko privređivanje, odlazak mladeži poprimio je obilježje posvemašnjeg egzodusa. Tako izumiranje postaje demografska perspektiva za više od četvrtine svih otočnih naselja (NEJAŠMIĆ, 1991a). Činjenica da je iseljavanje glavni činilac depopulacije, sama po sebi ukazuje na izobličenu dobnu strukturu stanovništva te na veću ili manju neravnotežu prema spolu. To je neizbježna posljedica selektivnosti emigracije. Isto tako, jako iseljavanje implicira sužavanje fertilnih skupina, slabljenje vitalnog potencijala i pad (bio)reproduktivne moći. Na taj način populacijska dinamika postaje sve više logična posljedica demografskog starenja.

Razvojem suvremenog turizma i porastom društvene svijesti o zaštiti okoliša, otočje ponovno izbija u prvi plan kao jedan od najvrjednijih dijelova nacionalnog prostora. Sukladno tome, poraslo je i zanimanje društva za otočnu problematiku, a posebnu pozornost stručne i šire javnosti zaokupljaju demografske značajke.

Stanovništvo otoka Visa nije ostalo izvan spomenutih demografskih procesa. Štoviše, zbog nekih geografskih i drugih posebnosti Vis je doživio najizrazitiju depopulaciju među petnaestak većih hrvatskih otoka. U cilju temeljite spoznaje depopulacije otoka Visa u 20. stoljeću u ovom ćemo radu ukratko razmotriti i predočiti uzroke i posljedice tog procesa, njegov intenzitet i dinamiku i možebitne prostorne (naseljske) razlike te ukazati na usporedne demografske procese.

Geografske posebnosti otoka Visa

Geografski i geostrateški položaj

Otok Vis, poznat u prošlosti kao grčka Issa i kasnije kao Lissa, pripada srednjodalmatinskoj otočnoj skupini (Sl. 1.). Od najbližega kontinentalnog kopna udaljen je 44 km (Vinišće kod Trogira) te prema domaćim mjerilima pripada u tzv. vanjske ili pučinske otoke. No, kada je riječ o geografskom položaju, valja imati u vidu da je to puno kompleksnija i dinamičnija kategorija nego što proistječe iz pukoga topografskog smještaja (inače najpreciznije određenog matematičkim koordinatama). Geografski položaj, naime, uključuje u razmatranje ocjenu prostornih odnosa između povezanih prirodnih i društvenih faktora.

Posebnost otoka je njihova izoliranost, odnosno odvojenost morem od kopna i drugih otoka, što stvara otočne mikrokozmose i specifične ekosisteme. Izoliranost utječe na ukupni društveno-gospodarski razvoj, na uvjete života te na oblikovanje karakterističnih socio-psiholoških tipova otočana i njihovih zajednica (LAJIĆ, 1992). U suvremenim uvjetima prostorne povezanosti i društveno-gospodarske međuzavisnosti, stupanj izoliranosti pojedinih otoka ovisi o udaljenosti otoka od obale i o postojećim prometnim vezama s urbanim središtima na obali.

U slučaju otoka Visa “rubni” je geografski položaj došao do punog izražaja. Do Splita, najbližega velikog obalnog centra, udaljenost iznosi 55 km (Sl. 1.). To i nije tako velika udaljenost (pogotovo u globalnim razmjerima), ali predstavlja značajnu zapreku boljoj dostupnosti središta na obali. Valja istaknuti da je otok Vis i danas izvan zone dnevne cirkulacije u Split. Trajektna veza između Visa, najvećeg otočnog naselja, i Splita jedina je redovita veza tijekom cijele godine, a putovanje traje 3 sata, i to po mirnome moru. Na izoliranost otoka, osim nezadovoljavajuće povezanosti, utječe i cijena prijevoza putnika i robe koja je znatno viša u odnosu na cijenu prometnog povezivanja istih udaljenosti na kopnu.

Zbog svog isturenoga, pučinskog položaja Vis je u 19. i 20. stoljeću imao veliko geostrateško značenje. No tijekom dugog razdoblja mletačke vladavine nije imao važniju ulogu. Naime, kao pučinski otok bio je izvan glavnih pomorskih putova koji su vodili duž istočne jadranske obale (NOVAK, 1961). Za austrijske vladavine vojni su krugovi uočili strateški položaj Visa i nastavili s utvrđivanjem otoka koje su započeli još Englezi za svoje kratkotrajne nazočnosti (1812.-1815.).

Vis ostaje tvrđavom Jadrana sve do 1873., kada Beč odlučuje da ga treba demilitarizirati i tvrđave učiniti neupotrebljivima. Tijekom Prvoga svjetskog rata Vis se našao izvan ratnih operacija. Nakon kapitulacije Italije u Drugom svjetskom ratu pa do kraja rata ponovno se našao u središtu zbivanja. Postaje važno vojno uporište preko kojega je partizanskom pokretu stizala materijalna pomoć zapadnih saveznika. To je zapravo bio početak nove ere u valoriziranju strateškog položaja otoka Visa. Nakon Drugoga svjetskog rata tadašnji jugoslavenski vojni stratezi smatrali su taj otok “ključem Jadrana”. Stoga je na otoku Visu postavljeno više od 18 000 stupova s bodljikavom žicom, sagrađeno desetak objekata različite namjene te izgrađeno mnoštvo bunkera, tunela i skloništa. Otok je bio zatvoren za strane turiste s iznimkom kraćeg razdoblja (1968.- 1975.). To je bitno utjecalo na društveno-gospodarsko zaostajanje otoka, a posljedično i na nepovoljne demografske procese. Tek uspostavom samostalne i nezavisne Republike Hrvatske Vis prestaje biti “otok utvrda” i počinje se otvarati svijetu.

Prirodna osnova

Od elemenata prirodne osnove ovdje je potrebno izdvojiti tek one elemente koji su bitni za naseljenost i društveno gospodarsku valorizaciju prostora. Površina otoka Visa iznosi 90,3 km2 i deseti je otok po veličini među hrvatskim otocima. Pripada skupini slabije razvedenih otoka; koeficijent razvedenosti 2,28 (POMORSKI LEKSIKON, 1990). Otok Vis izdužen je u pravcu istok-zapad; dug je 17 km, a širok 7,5 km. Dvije velike uvale duboko su uvučene u otočni trapez, što je pogodovalo nastanku i razvoju dvaju najznačajnijih naselja na otoku, Visa i Komiže (Sl. 2.).

Činjenica da se otok nalazi unutar izobate od 100 m govori da je Vis do prije 25 000 godina, kada započinje recentno izdizanje morske razine, bio sastavni dio kopna. Ta se značajka odražava i u fizionomiji otočnih obala. Na Visu, kao i na drugim srednjodalmatinskim otocima, ističu se uzdužni i asimetrični grebeni slični onima na obali. Otočni su grebeni u odnosu na veličinu otoka razmjerno visoki.

Otok Vis morfološki karakteriziraju dva grebena građena od gornjokrednih vapnenaca (pružaju se u pravcu istok-zapad). Grebene odvajaju dvije udoline koje su nastale na dolomitima i dolomitiziranim vapnencima (RUBIĆ, 1952).

Udoline su pokrivene nepropusnim naslagama, a iz njih strše manji vapnenački humovi. Komiška (za)vala je u geološkom i petrografskom smislu iznimka jer je građena od trijaskih nepropusnih naslaga i eruptiva koji su pak prekriveni kvartarnim naslagama na kojima su nastale male površine plodnog tla (ŠUŠNJAR, 1967). To je značajno utjecalo na morfologiju, a posebice na hidrografiju tog dijela otoka Visa.

Sjeverni otočni greben niži je i uži od južnoga. Obala mu je strma i nepristupačna, s izrazitim strukturnim strmcima (visokim i do 100 m). Južni otočni greben znatno je širi i u zapadnom dijelu izdignut (najviše je otočno uzvišenje Hum, 587 m). Središnji i istočni dio grebena niži je, građen od dolomita i dolomitiziranih vapnenaca. Na toj su podlozi, na nadmorskoj visini 100 i 250 m, nastala mnoga mala polja. Ispunjena su kvartarnim naslagama i prekrivena crvenicom, smeđim primorskim tlom i pretaloženim padinskim sedimentima te u nekim poljima (Zlo polje, Vagonj polje) i finim pleistocenskim pješčanim nanosima (ŠKORIĆ, 1977). To su najplodnije površine otoka, uz koje je vezana skupina od deset malih naselja (Sl. 2.). Južne su padine ovog grebena vapnenačke pa je obala kamenita, strma i nepristupačna.

U nedostatku obradivih površina koristila su se i plitka tla na karbonatnim padinama. Golemim trudom težaci su skupljali kamen u gomile, gradili ograde i podzide te oblikovali terase, stvarajući tako najdojmljivije dijelove antropogenog otočnog krajolika. Danas su te terasaste padine uglavnom napuštene, pa nekadašnje maslinike i vinograde sve više guta prirodna vegetacija: makija, šikara i šuma primorskog bora.

Otok Vis, kao i cijeli srednjodalmatinski prostor, ima sredozemnu klimu sa suhim i vrućim ljetima te blagim i kišovitim zimama. Posebnost je Visa u izrazitijoj maritimnosti, što se odražava u nešto višim zimskim, a nižim ljetnim temperaturama u odnosu na obalu kontinenta. Osobito veliki utjecaj na život otočana ima naglašena ljetna suša, koju dodatno potencira krški kameniti teren. Posebno je značajan klimatski element vjetar, o kojemu uvelike ovisi život otočana, posebice onih vezanih za more. Vis je vjetrovima najizloženiji jadranski otok. Vjetar utječe i na poljodjelstvo, na smještaj naselja, na povezanost s kopnom. Stoga nije čudno što stariji otočani poznaju i razlikuju čak tridesetak vrsta vjetrova po smjeru, snazi, načinu puhanja, vlazi i dr. (FRLETA, 1958).

Slika 2. Naselja otoka Visa

Otok Vis, kao i mnogi drugi otoci, pati od nedostatka vode. To je posljedica karbonatne podloge u kojoj se gubi najveći dio oborina, kao i nepovoljne raspodjele oborina tijekom godine. Nešto značajniji izvori vode javljaju se u mlađim naslagama Komiškog zaljeva. Međutim, ti izvori imaju ograničeno značenje u vodoopskrbi otoka, a i najmanje su izdašni ljeti, kad je voda najpotrebnija. To je uvjetovalo stoljetnu borbu otočana za opskrbu vodom; uglavnom su skupljali kišnicu u javnim (seoskim) i privatnim (kućnim) cisternama. Brojne lokve u kojima se zadržava voda na nepropusnom tlu, bile su (a neke su i danas) jako važne za poljodjelstvo i stočarstvo.

Naseljska struktura

Prethodno navedeni prirodni uvjeti značajno su odredili naseljsku strukturu, dok su joj društveni čimbenici dali konačni oblik. Već je rečeno da su dva najveća naselja, Vis (1776 stanovnika 2001. godine) i Komiža (1523), nastala i razvila se na najpogodnijim mjestima, u dnu velikih zaljeva. Na obali su smještena još samo tri mala naselja: Rogačić (8 stanovnika 2001. godine), Rukavac (47 stanovnika) i Milna (19).

Ostalih jedanaest naselja nalazi se u unutrašnjosti otoka (0,8 do 3 km zračne udaljenosti od mora), od kojih je samo Oključna (5 stanovnika) izvan područja glavne skupine malih naselja koju čine Borovik (15 stanovnika 2001. godine), Podhumlje (40), Duboka (6), Podšpilje (14), Žena Glava (54), Dračevo Polje (8), Marinje Zemlje (35), Plisko Polje (21), Podselje (23) i Podstražje (23). U vrijeme maksimalne otočne naseljenosti (1910. godine) u ovim je naseljima živjelo između 17 (Dračevo Polje) i 355 stanovnika (Podhumlje). Valja znati da su naselja u unutrašnjosti otoka nastala u vremenu bitno drugačijih društvenih i prostornih odnosa od onih koji danas prevladavaju. U tim su okolnostima determinirajuću ulogu na njihov smještaj i veličinu imale vrjednije poljoprivredne površine, tj. mala polja u kršu.

Otok Vis karakterizira izrazita bipolarna funkcionalna organizacija prostora, s Visom i Komižom kao centralnim naseljima u kojima živi 93% ukupnog stanovništva otoka. No postojeća društvena infrastruktura ovih naselja zadovoljava tek primarne potrebe otočnog stanovništva. U zadovoljavanju svih ostalih potreba stanovništvo je upućeno na udaljeni Split, koji u ovom slučaju ima funkciju regionalnog i makroregionalnog središta. Nigdje u kontinentalnoj Hrvatskoj, a vjerojatno ni u širem okruženju, regionalni centar nije udaljen tri sata putovanja (u slučaju Komiže valja dodati još pola sata vožnje autobusom do Visa). To nedvojbeno pridonosi izoliranosti otoka, njegovu društveno-gospodarskom zaostajanju i iseljavanju stanovništva.

Kretanje stanovništva

Promjena broja stanovnika

Prirodno kretanje i migracija temeljne su odrednice razvitka stanovništva. Na promjene u broju i sastavu stanovništva mogu, osim spomenutih odrednica, utjecati i tzv. vanjski čimbenici, kao što su ratovi, prirodne katastrofe, epidemije i drugi čimbenici koji se mogu iznenada pojaviti. No njihov je utjecaj već sadržan u razini nataliteta, mortaliteta, imigracije i emigracije u određenom području i razdoblju (NEJAŠMIĆ, 2005).

Popisni podatci jasno pokazuju da je u dvadesetom stoljeću na otoku Visu došlo do posvemašnje depopulacije (Tab. 1.). Najveći broj stanovnika popisan je 1910. godine, kada je Vis bio jedan od najgušće naseljenih dalmatinskih otoka (108 st./km2).

Tablica 1. Promjena broja stanovnika otoka Visa u razdoblju 1900.-2001. (po popisnim godinama)

GodinaBroj stanovnikaBazni indeks (1900. – 100)Lančani indeks
1900.9650100.0
1910.9810101.7101,7
1921.951198,696,7
1931.849688,089,3
1948.723074,985,1
1953.764379,2105,7
1961.683470,889,4
1971.497051,572,7
1981.409042,482,3
1991.385640,094,3
2001.356636,892,5

*Zbog promijenjene metodologije popisa 2001. godine i radi bolje usporedivosti dvaju posljednjih popisa uzet je podatak o stanovništvu “u zemlji”. Ukupan broj stanovnika (s kontingentom u inozemstvu) iznosio je 1991. godine 4338, a 2001. godine 3617.

Izvor / Source: Za razdoblje 1900.-1971. KORENČIĆ, 1979; za 1981., 1991. i 2001. popisi stanovništva, Državni zavod za statistiku, Zagreb

Slika 3. Kretanje broja stanovnika Republike Hrvatske, hrvatskog otočja i otoka Visa u razdoblju 1900.-2001., po popisnim godinama (1900 = 100,0)

U razdoblju 1900.-2001. broj stanovnika smanjen je za 63,2%, što je više nego dvostruko veće smanjenje u odnosu na hrvatsko otočje u cjelini (smanjenje iznosi 30,0%); istodobno se broj stanovnika Hrvatske povećao za 32,9% (Sl. 3.).

Valja istaknuti da je između grada Komiže (obuhvaća sedam naselja) i grada Visa (obuhvaća deset naselja) neznatna razlika u intenzitetu populacijske regresije: Vis 63,4%, a Komiža 62,9%. No između naselja na obali i onih u unutrašnjosti otoka razlike su značajne. Naselja na obali (Vis i Komiža obuhvaćaju 98% stanovništva obalnih naselja) u razdoblju 1900.-2001. bilježe smanjenje broja stanovnika za 58,1%. Za naselja u unutrašnjosti otoka odgovarajuće smanjenje iznosi čak 86%. Predočene razlike su i očekivane s obzirom na naseljsku strukturu otoka Visa. Već je istaknuto da su u unutrašnjosti otoka mala naselja te da je stanovništvo tradicionalno vezano za poljodjelstvo i stočarstvo. Kada su se u Hrvatskoj razmahali procesi urbanizacije, deagrarizacije i deruralizacije, mala seoska naselja bila su najizloženija egzodusu i depopulaciji (NEJAŠMIĆ, 1991b). Naime, ona nisu imala prijeko potreban minimum ni stanovništva niti materijalnih sredstava potrebnih za organizaciju kvalitetnijeg društvenog života. Stoga je posvemašnje pražnjenje bilo samo pitanje vremena.

Zanimljivo je razmotriti intenzitet promjene broja stanovnika po pojedinim međupopisnim razdobljima. U cijelom stoljeću samo je u dva međupopisna razdoblja zabilježen porast broja stanovnika. U razdoblju 1900-1910. porast je bio dosta slab (prosječno godišnje 0,16%; računato na broj stanovnika sredinom razdoblja, dakle, (P1 + P2) / 2, dok je u razdoblju 1948.-1953. bio nešto veći (prosječno godišnje 1,11%). Porast u tom međupopisnom intervalu posljedica je nekoliko čimbenika. Prvo, to je razdoblje tzv. nadoknadne rodnosti (“baby boom”), drugo, nije bilo dopušteno iseljavanje u inozemstvo i treće, još nije započela jača industrijalizacija i deruralizacija koja bi potaknula unutrašnju migraciju. Podatci pokazuju (Tab. 1., Sl. 3.) da je do Drugoga svjetskog rata najjača depopulacija zabilježena u razdoblju 1921.-1931. (prosječno godišnje 1,13%).

U poslijeratnom razdoblju intenziviraju se retrogradni populacijski procesi. Najsnažnija depopulacija zabilježena je u razdoblju 1961.-1971. (prosječno godišnje 3,16%), a slijedi razdoblje 1971.-1981. (prosječno godišnje 1,94%). Takva je dinamika sukladna tadašnjim općim prilikama u kojima se težište društveno-gospodarskog razvoja premješta u urbano-industrijska središta. To je praćeno masovnim prijelazom poljoprivrednika u nepoljoprivredne djelatnosti, uz napuštanje sela i opće zapostavljanje ruralnih vrijednosti (PULJIZ, 1977). Taj je proces bio vrlo intenzivan na hrvatskim otocima, što dokazuje činjenica da je 1981. godine čak 88% otočnih naselja imalo manje stanovnika nego 1953. godine. Vis je i u tome poseban budući da je uz otok Pag bio jedina općina u Hrvatskoj (tada je cijeli otok Vis obuhvaćala jedna općina) u kojoj su depopulirala sva naselja, pa i općinsko središte Vis (NEJAŠMIĆ, 1991b).

Slika 4. Kretanje broja stanovnika otoka Visa, obalnih naselja i naselja u unutrašnjosti otoka u razdoblju 1900.-2001., po popisnim godinama (1900 = 100,0)

Razlike između naselja u unutrašnjosti otoka i onih na obali dolaze do izražaja i u intenzitetu promjene broja stanovnika po pojedinim međupopisnim razdobljima. Naselja na obali (zapravo, Vis i Komiža) kontinuirano gube stanovništvo još od 1910. godine (s iznimkom razdoblja 1948.-1953.), dok naselja u unutrašnjosti bilježe određenu stabilnost sve do 1953. godine.

Iseljavanje

Budući da je sve do početka 1960-ih na otoku Visu bilo pozitivno prirodno kretanje, lako možemo zaključiti da je do tada iseljavanje bilo glavni čimbenik depopulacije otoka. Iseljavanje možemo podijeliti u dvije faze: prvu, do Drugoga svjetskog rata, u kojoj dominira iseljavanje u inozemstvo, točnije u prekomorske zemlje, i drugu, poslijeratnu, u kojoj jača unutrašnja migracija, poglavito odlazak u Split i druge centre na kopnu.

U nedostatku podataka o broju iseljenika s otoka Visa (podatke nije moguće dobiti niti za današnje iseljeničke tijekove), pa čak i manjka relevantnih procjena, pokušat ćemo doći do približnog broja koristeći se vitalno-statističkom metodom (Tab. 2.). Ona se temelji na usporedbi popisnih podataka o ukupnom kretanju stanovništva i o prirodnoj promjeni između dvaju popisa. Rezultat znači neto migraciju, tj. razliku između broja doseljenih i iseljenih osoba na određenom području. Kako otok Vis nije osobito privlačio doseljenike, to se dobiveni iznosi mogu, s određenom rezervom, smatrati brojem iseljenika. Drugu teškoću predstavlja nedostatak pouzdanih izvora o stopama prirodne promjene stanovništva. Stoga su za otok Vis uzete stope koje se odnose na stanovništvo cijele Dalmacije (prema GELO, 1987).

Proistječe da je u prvoj polovici 20. stoljeća otok Vis napustilo oko 6500 stanovnika više nego što je doselilo, ili u prosjeku oko 135 godišnje. U toj je struji izgubljen cjelokupni prirodni prirast (iznosio je 1900.-1948. oko 4000 osoba) i dio bazične populacije. Nadalje, razvidno je da je u svim međupopisnim intervalima bilo prisutno razmjerno snažno iseljavanje. Iznadprosječno iseljavanje zbilo se u razdoblju 1921.-1931., kada je otišlo (okruglo) 2000 ljudi, dakle prosječno 200 godišnje. Od ukupnog broja osoba koje su napustile rodni otok glavnina je iselila u inozemstvo. Prema informacijama starijih otočana odlazak u Split ili druge krajeve države u međuratnom razdoblju nije bio osobito jak. Možemo, dakle, procijeniti da je u prvoj polovici 20. st. oko 5500 stanovnika otoka Visa otišlo u inozemstvo i to pretežito u SAD, Južnu Ameriku, Australiju i Novi Zeland. Najpoznatija je iseljenička enklava Komižana u San Pedru, gdje su se nastavili baviti ribarstvom i uvelike unaprijedili tu gospodarsku granu u Kaliforniji.

Tablica 2. Migracijski saldo stanovništva Visa u razdoblju 1900.-1948., po međupopisnim razdobljima

GodinaPopisani broj stanovnikaPrirodni prirast između dva popisa”‘Očekivani broj stanovnika na osnovi prirodnog prirastaMigracijskisaldo”‘”‘
YearCensus recorded populationNatural increase between censuses”‘Expected number of inhabitants on the basis of natural changeExpected number of inhabitants on the basis of natural change
1900.9 650
1 255
1910.9 81010 905– 1 095
942
1921.9 51110 752-1 241
997
1931.8 49610 508-2 012
850
1948.7 2309 346-2 116
Ukupni migracijski saldo 1900.-1948.-6 464

* Izračunali autori na osnovi godišnjih stopa prirodne promjene prema Gelo, 1987. ** Razlika između stvarnog i očekivanog broja stanovnika.

Uzroke iseljavanja do Prvoga svjetskog rata valja tražiti u općoj gospodarskoj i političkoj zaostalosti Dalmacije, koja se našla na rubu države “kao privjesak Carstva”. U pokrajini tako siromašnoj količinom i kakvoćom zemlje i uz nepovoljne klimatske uvjete (ljetne suše) najveći dio stanovništva bavio se poljoprivredom (FORETIĆ, 1969). U takvim okolnostima dalmatinski je seljak živio u posvemašnjoj oskudici boreći se za golo održanje. Neposredni su pak uzroci iseljavanja s otoka Visa vinogradarska kriza (pogodila je cijelu Dalmaciju) i opadanje ribarstva.

Vinogradarstvo je bilo uvjerljivo najvažnija poljoprivredna djelatnost dalmatinskog težaka, pa tako i viškog. Najveći dio obradivih površina pokrivali su vinogradi. Godine 1900. od ukupno 2825 ha obradivih površina na otoku Visu čak je 96,6% bilo pod vinogradima (PERIČIĆ, 1999). Tako se na Visu i drugim srednjodalmatinskim otocima (Braču, Hvaru, Šolti) u najjačoj mjeri osjećala konjunktura i kriza u vinskoj trgovini, a to će se izravno odraziti na demografska kretanja, odnosno na razvoj depopulacije. Vinska konjunktura pojavila se 1870-ih godina povećanjem potražnje vina na francuskom tržištu (posljedica filoksere koja je poharala francuske vinograde). Nakon obnove vinograda francusko se tržište zatvorilo za uvoz stranih vina. Već time počinje u Dalmaciji vinska kriza, koja je pogađala sve društvene slojeve, od težaka do trgovaca. Jedini izlaz bio je u jačoj orijentaciji na unutrašnje tržište. No u već kriznoj situaciji dalmatinsko vinogradarstvo pogađa još teži udarac – trgovački ugovor Austro-Ugarske s Italijom (“vinska klauzula”, koja je stupila na snagu 1. 2. 1892.). Taj je ugovor omogućio Italiji plasman vina na tržište velikog Carstva po povlaštenim uvjetima (PERIĆ, 1978). Cijena vina počela je naglo padati, a kada se u Dalmaciji pojavila filoksera, pokrajina je pala u tešku gospodarsku krizu. Tome je pridonijela i činjenica da je u konjunkturi vina potpuno zapostavljeno maslinarstvo i neke druge kulture.

Život ljudi na Visu nije se mogao zamisliti niti održati bez ribarstva. Naime, u nedostatku plodnog zemljišta (posebice oko Komiže) tamošnje je stanovništvo osiguravalo sredstva za život upravo ribolovom. Lovišta su Komižanima bila najvećim dijelom tako blizu da su svaki dan mogli doći kući i opskrbiti se svime potrebitim. Početkom 20. stoljeća Komiža je postala glavnim središtem ribarstva čitave Dalmacije. Ribari otoka Visa, a poglavito Komiže bili su na glasu po svom iskustvu i umijeću. No uoči Prvoga svjetskog rata i u njegovom tijeku ribolov je proživljavao siromašne lovine srdela i druge ribe. Brijunskom konvencijom iz 1923. godine ograničeno je pravo Komižana na ribarenje u vodama Palagruže, koja je pripala Italiji. Sve je to ostavilo dubokog traga na viškom ribarstvu, što se vidi i iz sljedećih podataka: 1924. godine bilo je 745 ribara i 149 brodova, 1926. godine 365 ribara i 69 brodova (PERIČIĆ, 1999).

Političko-gospodarske prilike između dva svjetska rata bile su na stanoviti način nastavak prilika iz Austro-Ugarske. Glavnina stanovništva i dalje se bavi poljoprivredom, dok nekoliko stotina radnika nalazi posla u komiškim tvornicama za preradu ribe (1923. godine djelovalo je čak sedam pogona za preradu srdele). No stalno je na otoku bilo više raspoložive radne snage nego radnih mjesta. Slabe mogućnosti egzistencije izvan poljoprivrede uzrokom su neprestanog cijepanja poljoprivrednih gospodarstva i stvaranja sve manjih posjeda. Golema je bila gustoća agrarnog stanovništva; Vis je 1931. godine imao oko 240 poljoprivrednika (uključuje i uzdržavane članove obitelji) na 100 ha obradivog zemljišta. Tada se u razvijenim dijelovima Europe smatralo da je optimalna gustoća oko 35 do 45 poljoprivrednika na 100 ha obradivog zemljišta (BIČANIĆ, 1940). Izlaz iz agrarne prenapučenosti bio je u povećanju obradivih površina, a to u slučaju otoka Visa nije bilo lako izvedivo. Ako bi se nešto zemljišta mukotrpno privelo obradi (npr. terase), to bi povećanje bilo ubrzo poništeno prirodnim prirastom stanovništva. Druga je mogućnost bila u industrijalizaciji, a ona je u danim uvjetima bila posve ograničena. Napokon, treća je mogućnost bila u odlasku s otoka i ona je uvelike iskorištena.

Nakon Drugoga svjetskog rata još je desetak godina egzistirala razmjerno visoka agrarna gustoća. Dakle, bila je i dalje potisni emigracijski čimbenik. Iseljavanje je bilo usmjereno uglavnom prema Splitu i drugim urbano-industrijskim centrima na kontinentu. No i dalje je bilo odlazaka u inozemstvo, posebice nakon otvaranja granica sredinom 1960-ih godina.

Već je predočeno da je najjača depopulacija uslijedila nakon 1961. godine. Budući da se od tada vode i službeni podatci o prirodnom kretanju na razini općina i naselja, moguće je vitalno-statističkom metodom točno izračunati migracijski saldo. Za razdoblje 1948-1961. iseljeni kontingent možemo tek procijeniti, i to na temelju općeg kretanja broja stanovnika (-396 osoba), pretpostavljene stope prirodne promjene (oko 11‰) i slabog doseljavanja. U tom je razdoblju s otoka Visa iselilo oko 1500 osoba.

Tablica 3. Migracijski saldo stanovništva Visa u razdoblju 1961.-2001., po međupopisnim razdobljima Table 3 Net migration of the population of Vis in the period from 1961 to 2001, by intercensal periods

GodinaPopisani broj stanovnikaPrirodni prirast između dva popisa”‘Očekivani broj stanovnika na osnovi prirodnog prirastMigracijski saldo”‘”‘
YearCensus recorded populationNatural increase between censuses”‘Expected number of inhabitants on the basis of natural changeNet migration”‘ “‘
1961.6 834
– 195
1971.4 9706 639-1 669
-274
1981.4 0904 696-606
-366
1991.3 8563 724132
-404
2001.3 5563 452104
Ukupni migracijski saldo 1961.-2001.-2 039

* Izračunali autori na osnovi podataka popisa stanovništva i službene vitalne statistike Državnog zavoda za statistiku ** Razlika između stvarnog i očekivanog broja stanovnika

Prema izračunu proistječe da se u razdoblju 1961.-1981. s otoka Visa iselilo 2275 osoba više nego što se doselilo; dakle, to je najmanji mogući broj iseljenih osoba. To je 33,3% od ukupnog broja stanovnika otoka početkom razmatranog razdoblja (1961. godine). Važno je istaknuti da je za smanjenje ukupnog broja stanovnika 1961.-1981. (smanjenje iznosi 2744 osobe, Tab. 1) migracija “odgovorna” 82,9%, a negativna prirodna promjena 17,1%.

Nakon 1981. godine zabilježena je pak pozitivna migracijske bilanca, iako dosta slabog intenziteta. To znači da je na smanjenje broja stanovnika 1981.-2001. (smanjenje iznosi 524 osobe) isključivo utjecala negativna prirodna promjena. U razdoblju 1981.-2001. broj doseljenih bio je za 236 veći nego broj iseljenih. Koliki je pak svaki od tih kontingenata nije poznato. Službena statistika, istina, pruža podatke o stanovništvu općina i gradova prema migracijskim obilježjima, točnije o broju doseljenih osoba prema popisu 2001. No iz statističkih podataka nije moguće izdvojiti broj doseljenika na otok jer su se u kategoriji “doselili iz drugog grada/općine iste županije” našli i unutarotočni migranti (između gradova Komiže i Visa). Isto tako podatci ništa ne govore o vremenu doseljenja. Stoga valja pribjeći “čišćenju” raspoloživih podataka. Ukupno su na otoku Visu 2001. godine popisane 1453 osobe koje su doselile u naselje boravka iz neke druge općine/grada ili iz inozemstva (uglavnom iz bivših republika SFRJ). Iz “drugog grada/općine iste županije” doselilo je 877 osoba. Pretpostavimo da se oko jedne trećine tog broja odnosi na osobe koje su selile između susjednih gradova, Visa i Komiže (oko 300 osoba). Stanovnici koji su doselili iz drugih općina Splitsko-dalmatinske županije (580 osoba), oni koji su doselili uz drugih hrvatskih županija (326) te doseljenici iz inozemstva (270) čine kontingent od (okruglo) 1180 doseljenika na otok Vis. No nije poznato kada su doselili! Može se pretpostaviti da je veći dio (oko 80%) doselio nakon 1961. godine (raniji doseljenički kontingent smanjen je poradi utjecaja smrtnosti), a od toga većina (oko 70%) nakon 1981. godine. To znači da je u razdoblju 1981-2001. na otok Vis doselilo oko 660 osoba. Budući da je u tome razdoblju migracijska bilanca pozitivna, iznosi 236 osoba, to znači da je u ta dva desetljeća s otoka iselilo oko 420 osoba.

Što se dogodilo da je otok Vis zabilježio pozitivnu migracijsku bilancu? Je li postao privlačan za naseljavanje? Odgovor je višestruk. Prvo, oslabjelo je iseljavanje jer je posve sužen kontingent mladih stanovnika – potencijalnih iseljenika. Drugo, smanjen je demografski pritisak na otočne resurse; broj stanovnika više je nego prepolovljen u odnosu na 1953. godinu. Treće, probuđeni turizam potaknuo je, izravno i neizravno, otvaranje novih radnih mjesta. Četvrto, orijentacija na tržišno gospodarenje pruža nove mogućnosti valorizacije otočnog prostora. No čini se da ima i umjetnog (administrativnog) doseljavanja. Naime mnogi vlasnici vikendica, pa i objekata za iznajmljivanje turistima, prijavili su svoje boravište na Visu kako bi izbjegli plaćanje poreza na nekretnine. No, kako bilo da bilo, čini se da je Vis dosegao točku od koje se može očekivati stabiliziranje pa i povećanje pozitivne migracijske bilance. U tom će slučaju na daljnje možebitno smanjenje broja stanovnika utjecati isključivo negativno prirodno kretanje.

Na kraju valja dati kratku bilancu iseljavanja u 20. stoljeću. Proistječe da je u razdoblju 1900.- 2001. s otoka Visa iselilo oko 11 500 osoba. U prvoj polovici stoljeća (1900.-1948.) otok je napustilo oko 6900 stanovnika, a u drugoj polovici stoljeća (1948.-2001.) oko 4600. Od toga je većina otišla u inozemstvo (uglavnom u prvoj polovici stoljeća). Možemo procijeniti da je tijekom 20. stoljeća u inozemstvo iselilo oko 8500 stanovnika otoka Visa. To se u dobroj mjeri poklapa s jednom drugom procjenom prema kojoj je u razdoblju 1900.-1961. u iseljeništvo otišlo oko 8000 stanovnika (DERADO, 1974).

Prirodno kretanje

Stalna erozija naraštaja od kojih najviše i zavisi (bio)reprodukcija, i to u okolnostima općenito niskog i smanjujućeg nataliteta, dovodi u pitanje samoobnavljanje stanovništva. Uz to valja istaknuti da emigracija ima dva vremenska učinka: a) trenutačni, koji odmah mijenja broj stanovnika, i b) dugoročni (odgođeni), koji proistječe iz trenutačnog, a “… očituje se u tome da stanovništvo koje napušta rodni kraj, istodobno ‘odnosi’ sa sobom buduća rođenja, smrti, sklapanja i razvode brakova koje bi to stanovništvo doživjelo u svom životnom vijeku u mjestu podrijetla da se nije selilo” (WERTHEIMER-BALETIĆ, 1999). Osim toga, s obzirom na selektivnost migracije (a poznato je da odlaze mlađi), u emigracijskom kraju kakav je i otok Vis mijenjaju se i pojedine strukture stanovništva, koje potom stvaraju preduvjete za buduće kretanje nataliteta i mortaliteta.

U slučaju otoka Visa emigracija je u ranoj fazi smanjivala populacijski pritisak izazvan razmjerno visokom pozitivnom prirodnom promjenom (1900.-1910. prosječna je stopa iznosila oko 13‰). No u zreloj i kasnoj fazi njezin je nepovoljni odgođeni učinak došao do punog izražaja. To se posebice odnosi na razdoblje nakon 1950-ih godina. Istodobno je s modernizacijom društva došlo do promjene odnosa prema broju djece u obitelji. Godine 1991. ukupna stopa fertiliteta (TFR), kao ponajbolji agregatni pokazatelj reprodukcije (pojednostavljeno, prosječan broj djece u obitelji), bilježi također značajno smanjenje. Očigledno je došlo do ubrzanja dugotrajnih nepovoljnih kretanja. Godine 1991. TFR je za srednjodalmatinsko otočje iznosila 1,67 (NEJAŠMIĆ, 1997). Možemo pretpostaviti da je taj pokazatelj za otok Vis istovjetan matičnoj otočnoj skupini. Hrvatska je pak godine 1990. imala stopu ukupnog fertiliteta 1,75 ali je ona 2000. godine pala na 1,35. Za otok Vis možemo procijeniti da je TFR 2000. godine iznosio oko 1,20. To je gotovo upola manje od kritične vrijednosti TFR (2,1) koja osigurava (teorijski) jednostavnu reprodukciju, dakle, nije osigurano naraštajno obnavljanje.

Stopa rodnosti stanovništva Visa neprestano se smanjuje (Sl. 5.). Početkom 1960-ih godina iznosila je oko 12‰, a koncem 1990-ih pala je na oko 9‰ (Sl. 5.). S druge strane, u istom je razdoblju stopa mortaliteta povećana s oko 14‰ na visokih 21‰. Vitalni indeks (broj živorođenih na 100 umrlih osoba) pokazuje sve dublju “pasivu”. Godine 1961. vitalni je indeks za stanovništvo Visa iznosio 105,3 (za ukupno stanovništvo Hrvatske 180,5), 1981. bio je 57,0 (Hrvatska 134,2), 2001. godine iznosio je 27,8 (Hrvatska 92,7). Dakle, 28 živorođenih na 100 umrlih otočana! Očito je da u toj svojevrsnoj bilanci “života i smrti” na otoku Visu uvelike prevladava smrt.

Posebice je nepovoljno prirodno kretanje u unutrašnjosti otoka, gdje je ostalo uglavnom malobrojno starije stanovništvo. Tako je u selu Plisko Polje zadnje dijete rođeno 1965. godine. U Boroviku se to dogodilo 1998. godine, a prije toga 1974. godine. U selu Žena Glava, najvećem naselju u unutrašnjosti otoka, rođeno je svega 13 djece od 1963. do 2001., a zadnjih pet godina niti jedno. Stoga je samo po sebi razumljivo da se ta i takva naselja nalaze pred demografskim izumiranjem; u doglednoj će budućnosti ostati bez stalnih autohtonih stanovnika.

Možemo ustvrditi da je na otoku Visu (bio)reprodukcija stanovništva znatno ispod razine koja osigurava jednostavno obnavljanje te da se takvo kretanje produbljuje. Dugotrajni nepovoljni demografski procesi (iseljavanje, depopulacija, demografsko starenje), uz opće smanjenje rodnosti, doveli su do slabljenja (bio)reproduktivne snage i vitalnog potencijala. Na djelu je snažna reprodukcijska i naraštajna depopulacija.

Slika 5. Prirodno kretanje stanovništva otoka Visa u razdoblju 1963.-2000.

Sastav prema dobi i spolu

Sastav stanovništva prema spolu, koji bi bio određen samo prirodnim kretanjem, imao bi opće obilježje: manjak ženskog stanovništva u mlađim dobnim skupinama (posljedica diferencijalnog nataliteta prema spolu), a njihov višak u starijim dobnim skupinama (diferencijalni mortalitet) (NEJAŠMIĆ, 2005). Time se stvara tendencija uravnoteženja broja muškog i ženskog stanovništva. No kako na sastav prema spolu (i dobi) ne utječe samo prirodno kretanje već i migracija te ostali čimbenici (posebice ratovi), narušavanje “teorijskog” brojčanog odnosa uobičajena je pojava. Takav je slučaj i kod stanovništva otoka Visa.

Opći koeficijent feminiteta (kf , označava broj ženskih na 100 muških stanovnika) za 2001. godinu iznosi 108,6; usporedba s Hrvatskom (111,4) ne ukazuje na neke veće razlike. Zato je važno razmotriti pokazatelje po pojedinim dobnim skupinama. Osobito je znakovita neravnoteža u dobnim skupinama 20-34 godine (proširena skupina tzv. udajno-ženidbene dobi), jer se izravno odražava na broj sklopljenih brakova, a time i na opću razinu rodnosti. Tako koeficijent feminiteta te dobne skupine za stanovništvo Visa 2001. godine iznosi 84,3, dok je na razini Hrvatske 102,1. U stanovništvu unutrašnjih naselja udajno-ženidbena dobna skupini ima izrazitu neravnotežu, koeficijent feminiteta iznosi 57,1 (riječ je o malobrojnoj populaciji pa odnosi imaju drugi ponder; u toj je skupini 14 muškaraca i 8 žena). Značajan manjak žena u dobnim skupinama 20-34 godine nije posebnost otoka Visa, već je karakteristična pojava za depopulacijske krajeve. Tako je, primjerice, 1981. godine za skup jače depopuliranih naselja Hrvatske (naselja koji su u razdoblju 1953-1981. imala brojčano smanjenje broja stanovnika 50 i više posto, a bilo ih je 1140 ili 17,0%) koeficijent feminiteta za dobnu skupinu 20-29 godina iznosio čak 59,6 (NEJAŠMIĆ, 1991b). To se može objasniti selektivnošću emigracije prema spolu. Naime, u prvom razdoblju ruralnog egzodusa na rad odlaze muškarci, dok žene za odlazak nemaju razloga, jer izvan sela ne nalaze posla. Međutim, kada odlazak iz sela dovoljno uznapreduje, žene odlaze brže i u većem broju. Muškarci su nasljeđivanjem ipak više vezani za svoje gospodarstvo, a žene privlače mogućnosti zapošljavanja u gradovima. “Sva istraživanja pokazuju da su žene, u stvari, osjetljivije od muškaraca na teškoće života na selu” (MENDRAS, 1986).

Predočena neravnoteža stanovništva prema spolu u najvitalnijim dobnim skupinama pridonosi daljoj depopulaciji otoka Visa, jer lančanom reakcijom dovodi do poremećaja u (bio)reprodukciji. Time se zatvara jedan od uzročno-posljedičnih krugova iz kolopleta suvremenih društvenih i prostorno-demografskih procesa.

Sastav prema dobi jedan je od najvažnijih pokazatelja potencijalne živosti i biodinamike stanovništva nekog područja, a posebice je važan zbog svojih društvenih i gospodarskih implikacija. Valja istaknuti da su promjene u sastavu prema dobi (i spolu) u pravilu dugoročne te da uvelike određuju buduće promjene u prirodnom kretanju stanovništva. Značajan opći čimbenik promjena u sastavu prema dobi jest starenje stanovništva, tj. skupni demografski izraz biološkog starenja pojedinaca. No to što svaki pojedinac neumitno stari ne znači da mora i stanovništvo; ono može starjeti, ostati na istom ili se čak pomlađivati. Kakvo je stanje na otoku Visu? Sudeći po općem kretanju stanovništva, a ustvrdili smo da je riječ o depopulaciji uzrokovanoj (izravno ili posredno) poglavito iseljavanjem, možemo pretpostaviti da je stanje vrlo nepovoljno. Podatci demografske statistike to u potpunosti potvrđuju.

Stanovništvo otoka Visa već je 1953. godine bilo zahvaćeno demografskim starenjem, i to poglavito kao plod višedesetljetnoga snažnog iseljavanja i izrazite selektivnosti migracije prema dobi (u pravilu odlaze mlađi). Do kraja 20. stoljeća otočno je stanovništvo snažno zahvaćeno tim nepoželjnim procesom. Iz usporedbe s ukupnom populacijom Hrvatske, koja je također zahvaćena demografskim starenjem, proistječe da su svi pokazatelji za stanovništvo Visa značajno nepovoljniji (Tab. 4.).

Tablica 4. Analitički pokazatelji sastava prema dobi stanovništva otoka Visa, naselja u unutrašnjosti otoka i Hrvatske 2001. godine

Otok VisNaselja u unutrašnjosti otokaHrvatska
Vis IslandInterior settlementsCroatia
Udio (%) mladih (0-14)14,08,817,0
Udio (%) starih (65 i više)24,549,415,6
Indeks starosti”‘175,2561,991,9
Koeficijent dobne ovisnost starih”‘”‘ 40,5112,426,0
Prosječna životna dob (starost) 44,356,939,3

* Pokazuje brojčani odnos starih (65 i više) na 100 mladih (0-14)

** Pokazuje opterećenost stanovništva u radnoj dobi (15-64) kontingentom u postradnoj dobi (65 i više), dakle broj starih (65 i više) na 100 osoba u radnoj dobi

Na otoku Visu svaki je četvrti stanovnik u dobi 65 i više godina. Udio “praroditelja” (65 i više godina) gotovo je dvostruko veći od udjela “djece” (0-14). Jako je visoka i opterećenost stanovništva u radnoj dobi s kontingentom u postradnoj dobi (65 i više). Prosječna životna dob je 44,3 godine i za (velikih) pet godina viša je nego za stanovništvo Hrvatske. Posebice je nepovoljan sastav stanovništva u skupini naselja u unutrašnjosti otoka. Vidjeli smo da je riječ o izrazito depopulacijskim naseljima, stoga je loša demografska slika posve očekivana. Gotovo polovicu stanovništva čini kontingent starih osoba, dok je mladih ispod devet posto (na 10 mladih dolaze 56 stara stanovnika). Na deset osoba u radnoj dobi dolazi dvanaest osoba u postradnoj dobi. Prosječna životna dob iznosi vrlo visokih 57 godina. Sve govori da su sela u unutrašnjosti otoka postala zajednice staračkih domaćinstava, sa sve manje mladih i nasljednika. To nije slučaj samo na Visu već je karakteristika hrvatskog otočja u cjelini (NEJAŠMIĆ, 1992).

Nije potrebno posebno obrazlagati kakve sve posljedice izaziva ostarjeli sastav stanovništva. Dovoljno je navesti činjenicu da bitno smanjuje (bio)reprodukciju stanovništva i dovodi do tzv. biološke depopulacije (depopulacije poradi negativne prirodne promjene). U ostarjeloj populaciji dolazi do smanjenja ekonomske aktivnosti, a gasi se društveni i kulturni život.

Uočeni nesklad u sastavu prema dobi i spolu, za koji možemo ustvrditi da je glavna boljka biodinamike otočnog stanovništva, zorno predočuje tzv. dobno-spolna piramida (zapravo je riječ o dvodimenzionalnom licu piramide, tj. trokutu). Na njoj se ogleda prošlost, sadašnjost i budućnost nekog stanovništva. Okljaštreni sastav stanovništva Visa prema dobi i spolu ogleda se u nepravilnoj piramidi (Sl. 6.). Ona pripada starom (kontraktivnom ili regresivnom) tipu piramide u obliku urne (što može imati i simbolično značenje). Osnovica piramide (“dječja baza”) znatno je sužena, srednji je dio ispupčen, a “glava” (staro stanovništvo) je znatno šira od osnovice. Taj tip piramide ukazuje na niski i smanjujući natalitet te na negativnu prirodnu promjenu (negativni “prirast”). Taj opis očigledno odgovara svemu onome što smo “dijagnosticirali” razmatrajući demografske procese na Visu. Na piramidi se mogu uočiti udubljenja (brazde ili rovovi) koja ukazuju na utjecaj nekih posebnih čimbenika (jaka migracija, ratovi). Tako se ističe već apostrofirani manjak žena u dobi 20-34 godine te uobičajeni višak žena u starijim dobnim skupinama. No posebice se ističe duboki rov u dobnoj skupini 55-59 godina. Na kontrakciju te dobne skupine utjecala su dva čimbenika (ako se izuzme uobičajeni mortalitet): prvi, smanjena rodnost tijekom Drugoga svjetskog rata (ta je dobna skupina rođena između 1942. i 1946.) i drugi, u vrijeme najjačeg poslijeratnog egzodusa s otoka (1961.-1971.) glavnina te dobne skupina imala je između 14 i 24 godine te je bila natprosječno zahvaćena iseljavanjem.

U izrazito depopulacijskim naseljima u unutrašnjosti otoka piramida je posve deformirana i ima oblik obrnute piramide (ili obrnute kapi) (Sl. 6.). Osnovica piramide je vrlo uska, a “glava” je vrlo široka i izrazito asimetrična (višak žena). Uočljiv je i već istaknuti izraziti manjak žena u udajno- ženidbenoj dobi (20-34 godine).

Sastav prema dobi nije tek posljedica nepovoljnih demografskih kretanja već je i važan čimbenik budućih promjena stanovništva. Zbog toga se u razmatranju dobnoga sastava teži što egzaktnijem vrjednovanju. Budući da se u slučaju otoka Visa radi o poodmaklom procesu demografskog starenja, vrjednovanje je trebalo prilagoditi toj činjenici te zapravo tipizirati stupanj ostarjelosti otočnog stanovništva. Umjesto tipizacije temeljene na pukoj kombinaciji “mladih” i “starih”, bodovan je posebice svaki parametar da bi se zbrajanjem tih vrijednosti dobio bodovni pokazatelj ostarjelosti određenog stanovništva. Postupak bodovanja je sljedeći: udio mladih (0-19 godina) boduje se u rasponu od 0,0 do 30,0 bodova, dakle, veći udio mladih boduje se većim brojem bodova. Udio starih (60 i više) boduje se u rasponu 0,0 -70,0 bodova, ali tako da veći udio starih donosi manji broj bodova (obrnuto nego kod bodovanja udjela mladih); vrijednost udjela (%) zaokružuje se na 0,5% (npr. 25,4% na 25,5%) (više u NEJAŠMIĆ, 2005). Budući da veći udio mladih, a manji udio starih donosi veći konačni broj bodova, može se ustvrditi da populacija s većim brojem bodova ima manji stupanj ostarjelosti. Tipizacija koja se temelji na bodovnoj vrijednosti ima sedam tipova (stupnjeva) ostarjelosti, a svaki tip ima i odgovarajuće opisno obilježje: 1. na pragu starenja, 2. starenje, 3. starost, 4. duboka starost, 5. vrlo duboka starost, 6. izrazito duboka starost i 7. krajnje duboka starost.

Slika 6. Dobno-spolna piramida stanovništva otoka Visa i stanovništva unutrašnjih naselja 2001. godine

Ukupna populacija otoka Visa bodovana je s 59,0 bodova što znači da 2001. godine pripada 5. tipu – vrlo duboka starost. Stanovništvo unutrašnjih naselja bodovano je s 26,0 bodova te pripada 7. tipu – krajnje duboka starost. Za usporedbu stanovništvo Hrvatske s 73,0 boda pripada tipu 3. – starost (ali je na samom rubu prijelaza u 4. tip). Pokazalo se da je na otoku Visu stupanj ostarjelosti stanovništva takav da prijeti još nepovoljnijim prilikama, pa i demografskim izumiranjem malih naselja.

Zaključak

Zaključno možemo ustvrditi da je otok Vis, osim što bilježi jaku depopulaciju u 20. stoljeću, zahvaćen i poodmaklim procesom demografskog starenja. Depopulacija je pak prešla put od posljedice društvenih zbivanja do važnog čimbenika društvenih i prostornih procesa. Predočena okljaštrenost dobnog sastava stanovništva otoka Visa nedvojbeno inducira krupne posljedice. Nepovoljno djeluje na niz društvenih i gospodarskih parametara, a to može rezultirati odlaskom dijela preostale mladeži. Time se produbljuje sociodemografska depresija te ograničava mogućnost stabiliziranja nepovoljnih demografskih i razvojnih tendencija. Iskustva razvijenih govore da nije moguće zaustavljanje depopulacijskih tendencija ako ne dođe do bitne promjene društveno-gospodarskih prilika. Drugim, riječima tek društveno-gospodarski preporod može trajnije izliječiti posljedice jake emigracije i denataliteta te revitalizirati dio otočnih naselja. U tom će slučaju otoci, a među njima i Vis – “otok bogat vremenom”, postati hrvatska razvojna prednost.

Valja ukazati i na izvjesnu dvojbu glede općeg razvitka hrvatskih otoka u svjetlu sadašnjih i budućih demografskih značajki. Naime, pitanje je treba li stanovništvo pratiti razvoj ili obrnuto, razvoj prilagođavati stanovništvu. Sve je zastupljenije stajalište po kojem nije prihvatljivo forsiranje razvoja znatno iznad potreba otočnog stanovništva. Kada su u pitanju otoci, potrebno je naći ravnotežu koja će poštovati materijalno i duhovno bogatstvo naroda te očuvati temelj na kojem to bogatstvo počiva.

Otoci predstavljaju iznimno vrijednu i vrlo osjetljivu geografsku, gospodarsku i antropogenu sredinu. Kada govorimo o hrvatskom otočju valja istaknuti da se radi o osebujnom spletu razvojnih značajki, ambijenta i mentaliteta, tj. jedinstvenom skladu prirodnog i kulturnog krajolika. Stoga je u osmišljavanju strategije razvitka prijeko potrebno poštivati posebnosti pojedinih otočnih skupina i otoka.

LITERATURA / LITERATURE

BEZIĆ-BOŽANIĆ, N. (1984): Stanovništvo Komiže, Logos, Split.

BEZIĆ-BOŽANIĆ, N. (1988): Povijest stanovništva u Visu, Književni krug, Split.

BIČANIĆ, R. (1940): Agrarna prenapučenost, Gospodarska sloga, Zagreb.

DERADO, K. (1974): Srednjodalmatinski otoci, u: Geografija SR Hrvatske, knjiga 6, Školska knjiga, Zagreb, 154-164.

DUPLANČIĆ LEDER, T., UJEVIĆ, T., ČALA, M. (2004): Coastline lenghts and areas of islands in the croatian part of the Adriatic Sea determined from the topographic maps at the scale of 1 : 25 000, Geoadria, 9/1, 5-32.

FORETIĆ, D. (1969): O ekonomskim prilikama u Dalmaciji u drugoj polovici XIX stoljeća do prvog svjetskog rata, u: Hrvatski narodni preporod u Dalmaciji i Istri – Zbornik, Matica hrvatska, Zagreb, 9-45.

FRIGANOVIĆ, M. (1962): Suvremeni geografski problemi naših otoka, Geografski horizont, 1-2, 30-41. FRLETA, J. (1958): Vjetrovi kao nosioci tipa vremena na našem Jadranu, Hidrografski godišnjak 1956-

1957, HIJRM, Split.
GELO, J. (1987): Demografske promjene u Hrvatskoj od 1780. do 1981. godine, Globus, Zagreb.

KORENČIĆ, M. (1979): Naselja i stanovništvo SR Hrvatske 1857-1971, Djela JAZU, knj. 54, JAZU, Zagreb.

LAJIĆ, I. (1992): Stanovništvo dalmatinskih otoka: povijesne i suvremene značajke depopulacije, Consilium i Institut za migracije i narodnosti, Zagreb.

MENDRAS, H. (1986): Seljačka društva: elementi za jednu teoriju seljaštva, Globus, Zagreb.
NEJAŠMIĆ, I. (1991a): Depopulacija istočnojadranskih otoka i izumiranje kao moguća demografska

perspektiva, Migracijske teme, 1, 77-99.
NEJAŠMIĆ, I (1991b): Depopulacija u Hrvatskoj: korijeni, stanje, izgledi, Globus, Zagreb.

NEJAŠMIĆ, I. (1992): Promjene u dobno-spolnom sastavu stanovništva istočnojadranskog otočja (1953- 1991), Acta Geographica Croatica, 27, 15-34.

NEJAŠMIĆ, I. (1997): Suvremene značajke (bio)reprodukcije stanovništva hrvatskog otočja, Migracijske teme, 1-2, 71-83.

NEJAŠMIĆ, I (2005): Demogeografija: stanovništvo u prostornim odnosima i procesima, Školska knjiga, Zagreb.

NOVAK, G. (1961): Vis I: od VI st. p.n.e. do 1941, Izdavački zavod JAZU, Zagreb.
PERIČIĆ, Š. (1999): Razvitak gospodarstva otoka Visa u prošlosti, Radovi Zavoda za povijesne znanosti

HAZU u Zadru, 41, 61-144.
PERIĆ, I. (1978): “Vinska klauzula” u pretposljednjem trgovinskom ugovoru između Austro-Ugarske i

Italije i njene posljedice u Dalmaciji, Rad JAZU, knj. 375, 257-296. POMORSKI LEKSIKON (1990), JLZ “Miroslav Krleža”, Zagreb.

PULJIZ, V. (1977): Eksodus poljoprivrednika, Biblioteka Sociologije sela, knj. 5, IDIS, Zagreb.

RUBIĆ, I. (1952): Naši otoci na Jadranu, Split.

ŠKORIĆ, A. (1977): Tipovi naših tala, SN Liber, Zagreb.

ŠKREBLIN, L., ŠIMIČIĆ, L., SUJOLDŽIĆ, A. (2002): Etnohistorical Processes, Demographic Structure and Linguistic Determinants of the Island of Vis, Collegium Antropologicum, 26/1, 333-350.

ŠUŠNJAR, M. (1967): Stratigrafska i strukturalna problematika otoka Visa, Geološki vjesnik, 20, 18-32. WERTHEIMER-BALETIĆ, A. (1999): Stanovništvo i razvoj, Mate, Zagreb.

OZNAKE

depopulacija | Otok Vis | Povijest otoka Visa | prošlost (kategorija)

OSTAVITE SVOJ KOMENTAR