Autorica: Ana Jeinić

SAŽETAK: Zbog svoje prostorne zaokruženosti i odvojenosti od kopna, otoci su na neki način zasebni i autonomni svjetovi, ali su istovremeno i mjesta susreta mnogobrojnih migracijskih ruta životinja i ljudi. Dijalektičko shvaćanje otočnosti koje proizlazi iz sažimanja predodžbe o otoku kao izoliranom svijetu i otoku kao dinamičnom čvorištu omogućava adekvatnije razumijevanje odnosa otoka i migracija (tj. otočana i migranata) u kontekstu (post)nacionalnih teritorijalnih sustava i globaliziranog tržišta. K tome, dijalektičko rekodiranje pojma otočnosti može pomoći stanovnicima otoka na putu prema istinskoj političkoj emancipaciji, a ujedno poslužiti i kao model društvenog organiziranja u eri obilježenoj čestim i masovnim ograđivanjima (engl. enclosures) i protjerivanjima (engl. expulsions), u kojoj nas sve veći broj postaje nekom vrstom otočana i izbjeglica.

KLJUČNE RIJEČI: otočnost, otočani, izolacija, migracije, plutajući otoci, izbjeglički logori, turistička ekonomija, zajednička dobra, solidarno djelovanje, glokalni subjekti, demokratski utopizam

An island is a nervous duality: it confronts us as a juxtaposition and confluence of the understanding of local and global realities, of interior and exterior references of meaning, of having roots at home while also deploying routes away from home. An island is a world; yet an island engages the world.1

Na plutajućem otoku vladaju jednakost i pravda. […] Tko doplovi do [njega], nije više izbjeglica, nego otočanin, gusar slobode.2

Prolog: viške maškarade

Na temelju videozapisa objavljenog na YouTubeu, radnja jedne pučke predstave održane u okviru Viškog pokloda 2016. može se prepričati otprilike ovako: policajci na slovenskom ulazu u šengenski prostor srdačno dočekuju grupu bliskoistočnih izbjeglica ističući transparent „Begunci, prihajajte k nama!” (Izbjeglice, dođite k nama!) te ih propuštaju preko granice, ali se uskoro pokazuje da su „izbjeglice” zapravo naoružani i nadobudni pripadnici ISIL-a…3 Bez obzira na neosporno veselu, ležernu i lakrdijašku atmosferu, nije teško uočiti određenu dozu latentne ksenofobije koja se skriva iza ove naizgled bezazlene karnevalske priredbe, kao ni apsurdnu tragikomičnost koju uobičajeni antiizbjeglički narativ poprima unutar konteksta u kojem je u ovom slučaju reproduciran – čini se kao da su akteri performansa (većim dijelom vjerojatno sami Višani) odlučili prisvojiti i u obliku kolektivnoga kazališnog spektakla bučno iskazati nabrekle europske strahove od najezde „barbara” i „terorista”, iako je Vis stotinama kilometara udaljen od postojećih migracijskih ruta Sredozemnog mora i iako zbog dugogodišnjih negativnih demografskih trendova vapi za pridošlicama. Promatrača upućenog u prilike suvremenoga hrvatskog društva opisana manifestacija vjerojatno ne bi mnogo iznenadila jer poruka koju ona odašilje odgovara dominantnom političkom diskursu u zemlji (posjetiteljima Visa konture tog diskursa predočene su već u trenutku iskrcavanja u gradskoj luci, u čijoj ih neposrednoj blizini dočekuje istaknuti natpis s porukom „Uvijek vjerni Bogu i domovini”). Deklarativna religioznost, patriotski naboj i s njima povezani ksenofopski narativ nisu, dakako, ni otočki, ni hrvatski, ni regionalni specijalitet, a ispoljavanje ovih općih društvenih trendova na Visu vjerojatno mnogo ne odudara od uobičajenog obrasca – jačanje osjećanja pripadnosti nacionalnim i nadnacionalnim teritorijalno-političkim tvorevinama i ritualno reproduciranje negativnih predrasuda o onima koji simboliziraju nepripadnike predstavlja u pravilu mehanizam kojim se kolektivno nezadovoljstvo i egzistencijalni strahovi s političko-ekonomskih praksi i modela koji su ih prouzrokovali preusmjeravaju na imaginarne vanjske neprijatelje i nezvane goste. Ipak, pokušamo li bilo iz povijesne, bilo iz geografske, antropološke ili filozofske perspektive razmotriti (istočnojadranske) otoke, kao i sam pojam otočnosti, brzo ćemo doći do zaključka da postoje i dodatni razlozi zbog kojih su nacionalni patriotizam i antiimigracijska retorika u otočnom kontekstu još manje plauzibilni i još više kontraproduktivan za emancipacijska stremljenja njihovih zagovornika nego što je to slučaj na kontinentu. Upravo jedan takav kratki osvrt na odnos otoka i migracija (tj. otočana i migranata), kao i na pitanje izoliranosti/perifernosti nasuprot dinamičnosti/centralnosti otočnih zajednica u kontekstu (post)nacionalnih teritorijalnih sustava i globaliziranog tržišta predstavlja prvobitni cilj ovog teksta.4 Drugi je i važniji cilj promisliti kakva bi alternativna predodžba o otocima i otočnosti i s njom povezani ciljevi i oblici solidarnog udruživanja mogli pomoći stanovnicima otoka na putu prema istinskoj političkoj emancipaciji, a ujedno poslužiti neotočanima kao model društvenog organiziranja u eri obilježenoj stalnim protjerivanjima, pomicanjima i putovanjima.

Komplementarne ideje otočnosti: otok kao izolirani svijet i otok kao dinamično čvorište

Postoje dva temeljna faktora na osnovi kojih oni koji stalno ili privremeno borave na nekom prostoru – uključujući, naravno, i otočne prostore – izgrađuju svijest o ulozi koju taj (njihov) prostor i oni kao njegovi stanovnici igraju u bližem i širem geografskom okruženju. Jedan su od ova dva faktora postojeće – fizičkogeografske, klimatske, ekološke, ekonomske, političke i druge – karakteristike danog prostora promatrane u kontekstu širih prostornih kategorija. Drugi faktor tvore opće predodžbe – ispunjene u pravilu mnoštvom simboličkih konotacija – putem kojih se konkretni prostori kodiraju kao predstavnici određenih tipova prostora (toposa), kao što su selo, grad, pustinja, planina ili otok. Ova je dva faktora, naravno, moguće odvojiti samo u teoriji, dok su u praksi neraskidivo povezani i međuovisni – simbolička značenja koja se pripisuju određenom toposu u pravilu polaze od „realnih” (najčešće fizičkih) osobina konkretnih prostora, dok, s druge strane, promatranje konkretnih prostora kroz prizmu unaprijed formiranih simboličkih predodžbi u velikoj mjeri određuje način na koji se prema tim prostorima odnosimo, na koji ih oblikujemo i mijenjamo. Druga važna napomena povezana sa simboličkim kodiranjem geografskih prostora tiče se plastičnosti samih kodova – metaforička značenja koja prostorni pojmovi kao što je otok sadržavaju u sebi nisu ni vječna, ni jednoznačna, nego se mijenjaju kroz vrijeme i podložna su svjesnim ili nesvjesnim manipulacijama. Dobar primjer takve manipulacije pruža kreiranje i mijenjanje simboličkih asocijacija povezanih s idejom otočnosti posredstvom turističkih publikacija i reklama, koje etiketiraju otoke kao izolirane „oaze mira” pošteđene problema „modernog svijeta”, pretvarajući tako otočne prostore u objekte kolektivne čežnje i time u omiljene destinacije turističkih putovanja. Međutim, procesi svjesnog rekodiranja metaforičkih značenja prostornih pojmova ne moraju biti komercijalne prirode niti primarno služiti interesima onih koji žive izvan prostora obuhvaćenih tim pojmom (dakle, na primjeru otoka, interesima neotočana). Naprotiv, sam ovaj tekst utemeljen je na hipotezi da se rekodiranjem predodžbi o otočnosti može poduprijeti emancipacijski proces u kojem bi otočani (ali i svi oni koji na ovaj ili onaj način žive u situaciji otočnosti) od objekata nacionalnih i nadnacionalnih kulturnih i ekonomskih politika mogli postati kolektivnim, solidarnim i potentnim političkim subjektom. Iako otoci predstavljaju u geografskom smislu vrlo specifičnu, jasno definiranu i lako prepoznatljivu kategoriju, pojam otočnosti oduvijek je bio plodno tlo za konstrukciju mnogostrukih i djelomično oprečnih simboličkih predodžbi.5 Veći dio tih raznovrsnih predodžbi ima, međutim, zajedničkog imenovatelja i može se tumačiti kao specifična varijacija jedne šire (meta)metafore ili arhetipa. Riječ je o metafori izolacije, koja je, kao termin, i nastala modificiranjem latinske riječi za otok (insula) u modernim romanskim jezicima, pri čemu se talijanski pridjev isolato (izoliran) ili francuski isolé mogu i doslovno prevesti kao „smješten/odstranjen na otok”. Prikladnost pojma otok da služi kao metafora izolacije proizlazi već iz same njegove definicije – otocima se nazivaju dijelovi kopna sa svih strana okruženi vodom i time odvojeni od drugih kopnenih površina. Opća ideja otoka kao izoliranog svijeta predstavlja podlogu na kojoj se potom konstruira mnogo (ne nužno kompatibilnih) pozitivnih i negativnih simboličkih podznačenja otočnosti: otok kao periferno, zapostavljeno i nevažno mjesto; kao prostor ekološke i ekonomske samodostatnosti; kao izvanvremenski ili anakroničan prostor; kao mjesto samoće; kao predmet čežnje; kao savršen odnosno utopijski svijet; kao zatvorena i konzervativna sredina; kao mjesto izgnanstva ili kao mjesto utočišta; kao prostor homogenih zajednica i intenzivnog suživota; kao otjelovljenje harmonične, ali krhke društveno-ekološke ravnoteže; kao drugo i drugačije mjesto koje predstavlja iznimku od utvrđenih pravila i normi itd. Iako se simboličke predodžbe povezane s poimanjem otoka kao izoliranog svijeta mnogo češće projektiraju na stvarne otoke (posebno kad je riječ o mediteranskim otocima), jedna druga meta-metafora otočnosti, komplementarna ovoj prvoj, ne samo da obuhvaća podjednako širok spektar mogućih značenjskih varijacija nego u mnogim slučajevima više odgovara realnosti otočnog života. Riječ je o shvaćanju otoka kao dinamičnog čvorišta, 6 odakle proizlazi čitava nova serija metafora: otok kao polazna, prolazna ili završna stanica isprepletenih migracijskih ruta životinja i ljudi; kao mjesto susreta, sukoba i miješanja različitog i raznorodnog; kao područje nejasnog preklapanja i brzog smjenjivanja teritorijalnih suvereniteta; kao točka stalnog dodirivanja i „trenja” lokalnog s globalnim; kao magnet koji privlači i spaja posade trgovačkih, istraživačkih, ribarskih, gusarskih, ratnih, izbjegličkih, putničkih, turističkih i avanturističkih brodova; kao samonastali laboratorij za društvene eksperimente; kao mjesto trgovine, piratstva, prostitucije i špekulacije itd. Primjeri otočnih društava koja se adekvatnije mogu opisati metaforom dinamičnog čvorišta nego izoliranog svijeta protežu se od antičkih otočnih civilizacija, preko srednjovjekovnih otočnih komuna (trgovačkih, viteških ili gusarskih), otočnih kolonija modernih imperijalnih sila (s karakterističnom mješavinom autohtonog stanovništva, europskih kolonizatora i afričkih robova) pa sve do otoka smještenih na današnjim izbjegličkim rutama ili onih s funkcijom offshore financijskih centara, poreznih rajeva, zona slobodne trgovine, turističkih megasredišta i tematskih parkova.7 Jedna važna odrednica otočnosti shvaćene na ovaj način odnosi se na vremensku dimenziju otočne egzistencije – dok se otoku shvaćenom kao izolirani svijet u pravilu pripisuje anakroničnost odnosno vremensko kašnjenje (na čemu se velikim dijelom temelji turističko brendiranje mediteranskih otoka), otok zamišljen kao dinamično čvorište zbog svojeg eksperimentalnog i ekstremnog karaktera anticipira buduće forme društvene organizacije, načine proizvodnje i potrošnje, oblike vladavine i sustave eksploatacije, omogućujući samim time i osmišljavanje vidova emancipacijske borbe prikladnih vremenima ispred nas.8

Današnje manifestacije otoka kao svijeta i otoka kao čvorišta u jadranskom kontekstu

Vratimo li se Visu i njemu sličnim otocima, postavlja se pitanje na koji se način i u kojim svojim konkretnim varijantama dva komplementarna arhetipa otočnosti manifestiraju u ovom specifičnom kontekstu – kako u realnosti otočne svakodnevice tako i u simboličkim projekcijama koje se vežu uz mediteranske otoke. Drugo je pitanje tko su ključni akteri materijalnih i simboličkih praksi i politika o kojima te manifestacije u najvećoj mjeri ovise te kakvi interesi i ideološke premise određuju njihovo djelovanje. Treće je pitanje na koji se način ravnina konkretnog, svakodnevnog iskustva i ravnina simboličkih značenja prožimaju i uzajamno konstituiraju te na koji način utječu na stvaranje predodžbe koju otočani imaju o sebi, o otoku i o svijetu koji ih okružuje. Doživljaj izolacije, kao i diskurs o izolaciji istočnojadranskih otoka (posebno onih udaljenijih) jest dvojak. Na jednoj je strani negativno poimanje izolacije, koje se djelomično podudara s načinom na koji otočani sami doživljavaju svoju izoliranost i koje već desetljećima predstavlja čest predmet znanstvenih istraživanja i jedno od najvažnijih pitanja nacionalnih prostornih politika koje se tiču otoka.9 Izolacija se u ovom slučaju doživljava i konotira kao perifernost, usamljenost, ograničenost životnih perspektiva, nedostatak društvenih sadržaja, zapostavljenost, zaboravljenost itd. Bez obzira na relativnu zastupljenost u medijima, stručnim studijama i, barem formalno, na nacionalnoj političkoj agendi,10 izoliranost otoka u svojim negativnim manifestacijama i dalje predstavlja problem, sudeći po manje-više konstantnim negativnim demografskim trendovima, posebno na manjim i udaljenijim otocima. Uz to, prelaskom na tržišnu privredu državne institucije imaju generalno vrlo sužen manevarski prostor za opsežno i dugoročno prostorno planiranje (podjednako na otocima kao i na kopnu) pa mogućnosti za prevladavanje problema izoliranosti otoka sve više ovise o neizvjesnim interesima tržišnih aktera u prometnom, telekomunikacijskom i turističkom sektoru. Nasuprot negativnim asocijacijama povezanima s otočnom izolacijom stoje one pozitivne, kojima se u posljednje vrijeme intenzivno koristi turistička industrija konstruirajući pojam otoka i otočnosti na već spomenuti način i bojeći predodžbu o izolaciji primamljivim tonovima kao što su mir, idiličnost, autentičnost, jednostavnost, izvornost, čistoća (prirodnog okruženja), prostodušnost (stanovništva) i utopijska harmoničnost (društvenoekološke zajednice). Iako ova vrsta pozitivnog kodiranja otočnosti prividno kontrastira negativnom poimanju izolacije u nacionalnom političkom diskursu o otocima, i jedan i drugi pristup u konačnici pridonose pasivizaciji otočnog subjekta. Dok prva, pozitivno konotirana predodžba o izolaciji pretvara stanovnike otoka u disciplinirane sudionike u dobro poznatoj igri inscenirane autentičnosti, druga, negativno konotirana predodžba reducira otoke na retorički objekt deklarativnih politika sve nemoćnije države. Osvrnemo li se, međutim, na povijest istočnojadranskih otoka, uvidjet ćemo da izoliranost i perifernost nisu njihove „prirodne” osobine niti obilježavaju dugotrajniju fazu njihova povijesnog razvoja. S obzirom na to da su prva središta antičke kulture na području današnje Hrvatske najvjerojatnije osnovana upravo na otocima (kao grčke kolonije Issa na Visu i Pharos na Hvaru)11 te da su od tada pa sve do nestanka Mletačke republike i pada Dalmacije pod austrougarsku vlast mnogi otoci predstavljali važne punktove na morskim trgovačkim rutama i često pružali utočište izbjeglicama iz nesigurnih kopnenih krajeva,12 može se bez mnogo pretjerivanja reći da problem izolacije jadranskih otoka počinje upravo s formiranjem i učvršćivanjem kontinentalnih država novog doba i s popratnim ulaganjima u razvoj kopnenog prometa.13 U vrijeme prije njihova pripajanja suverenom teritoriju multinacionalnih imperija i suvremenih nacionalnih država jadranski su otoci mnogo više podsjećali na dinamična čvorišta nego na izolirane svjetove, a rast stanovništva i razvoj otočnih zajednica najčešće je bio povezan upravo s priljevom izbjeglica s kopna, iz čega slijedi da otočnih zajednica istočnog Jadrana u njihovu današnjem obliku – kao, uostalom, i većine otočnih zajednica u cijelom svijetu – ne bi ni bilo da nije bilo migracija i migranata. 14 Kada se ove činjenice uzmu u obzir, pribjegavanje nacionalnom patosu i antiizbjegličkoj retorici u kontekstu dalmatinskih otoka poprima dodatnu ironičnu notu i objelodanjuje svoj apsurdni karakter. Otok kao dinamično čvorište, iako uglavnom lišen simboličke reprezentacije (u političkom diskursu, u turističkom brendiranju otoka ili u književnosti s otočnom tematikom) nije, međutim, samo uspomena iz daleke prošlosti, nego i danas predstavlja važnu dimenziju iskustva otočnog života na Jadranu, otjelovljujući se u vidu ljetne najezde turista i popratne migracije sezonskih radnika. Doživljaj otoka kao mjesta izolacije i otoka kao mjesta interakcije podijeljen je po sezonskom ključu pa se simbolički dominantan arhetip otočnosti (otok kao izolirani svijet) manifestira uglavnom zimi, dok ljeto sve više pripada njegovoj dijalektičkoj antitezi – dinamičnom, otvorenom i razuzdanom otoku košnici. Tako se događa da medijski formirana slika otoka kao mjesta povlačenja i izolacije funkcionira, paradoksalno, kao magnet koji u sezoni ljetnih odmora na otoke privlači rastući broj turista, čija sama prisutnost iste te otoke pretvara u mjesta dijalektički oprečna inicijalnoj simboličkoj predodžbi. Međutim, ljetno pretvaranje otoka u dinamična odredišta privremenih migracija (turističkih i radničkih) samo po sebi ne bi predstavljalo problem ni za koga od uključenih aktera kada bi konkretni načini na koje se ovaj proces odvija i reprezentira bili drugačiji. Jedan od ključnih problema proistječe očito iz trenda deregulacije turizma, koji, uz opće srozavanje radničkih prava, ekoloških standarda i zaštite javnih dobara, prijeti pretvaranjem otoka u poprišta destruktivnog i gramzivog turističkog spektakla i nemilosrdne eksploatacije radne snage, tradicionalnih mreža društvene suradnje i osjetljivih otočnih ekosustava. Drugi problem leži u činjenici da promišljanje i simbolička reprezentacija otoka kao dinamičnog čvorišta ostaje većim dijelom ograničena na stručni diskurs o turizmu. U onoj mjeri u kojoj su ove reprezentacije uopće prisutne u popularnom diskursu, najčešće se javljaju u vidu dviju oprečnih, ali podjednako površnih predodžbi – s jedne su strane pozitivno konotirane slike koje razvoj turističke infrastrukture i posljedično povećanje broja noćenja povezuju s ekonomskim napretkom otoka, dok su na drugoj strani iste te slike (s motivima krcatih plaža i rastućih smještajnih objekata), ali obojene distopijskim tonovima i uokvirene u paušalnu kritiku masovnog turizma. Nedostatnost postojećih i nepostojanje alternativnih reprezentacija ljetnog otoka kao dinamičnog čvora u kojem se isprepliću životni putevi raznorodnih aktera turističke ekonomije onemogućava tim akterima (otočanima, kao i turistima i sezonskim radnicima) da stvore jasne predstave o ulogama koje igraju u složenim procesima cirkulacije kapitala potaknutim turističkom industrijom pa im samim time otežava i da promijene unaprijed zacrtane uloge i pripadajuće tipove interakcije s drugim akterima. Ono što uglavnom ostaje nevidljivo u postojećim reprezentacijama otoka kao čvorišta sezonskih migracija jest činjenica da svi spomenuti sudionici u interakcijama posredovanima turističkim tržištem predstavljaju u pravilu samo kotačiće u kompleksnim mehanizmima ekstrakcije profita, čiji se najveći dio slijeva na bankovne račune „nevidljivih” igrača, poput međunarodnih hotelijera i njihovih kreditora, prometnih i građevinskih poduzeća, koncesionara atraktivnih javnih dobara, marketinških agencija, cruise operatera, agregatnih internetskih oglašivača turističke ponude itd. Ovakve „rupe” u popularnom diskursu o otoku kao dinamičnom čvorištu dovode do toga da ni ovaj diskurs – jednako kao ni postojeći diskursi o otoku kao izoliranom svijetu – ne potiče solidarne i emancipatorske vidove političkog organiziranja na otocima, nego dodatno pridonosi političkoj pasivizaciji otočana.

Prema novoj dijalektici otočnosti

Put ka aktiviranju nekih progresivnijih, humanijih i održivijih politika razvoja otočnih društveno-ekoloških zajednica dug je i iziskuje, između ostalog, popularizaciju analitičkog diskursa o turističkoj ekonomiji, koja u sve većoj mjeri određuje svakodnevicu života na istočnojadranskim otocima. Možda, međutim, već svjesno rekodiranje specifičnih značenja koja se povezuju s predodžbama o otoku kao izoliranom svijetu i otoku kao dinamičnom čvorištu može dati mali, simbolički doprinos emancipaciji otočnog subjekta i razvoju solidarnih i promišljenih oblika društvenog organiziranja u otočnom kontekstu. Kakva bismo, dakle, podznačenja mogli pripisati dvama komplementarnim arhetipima otočnosti da bismo kroz njihovu dijalektičku sintezu stvorili jednu politički relevantniju i aktualniju sliku o tome što je otok i koje bi moglo biti njegovo mjesto u svijetu? Počnimo od prvog arhetipa povezanog s pojmom izolacije. Kao što je već opisano, izolacija se negativno konotira i doživljava kao perifernost, zaboravljenost i usamljenost, dok se, s druge strane, na prostornoj izoliranosti, tj. izdvojenosti otoka temelji i poimanje otočnih zajednica kao zaokruženih i ograničenih mikrosvjetova pa time i idealnih mjesta za smještanje utopijskih narativa i praksi. Međutim, specifični načini na koje se otok konstituira kao utopijski prostor vrlo su raznoliki – što otocima i samoj ideji otočnosti donosi njihova povezanost s utopijama ovisi o prirodi utopizma čiji su predmet. „Otočni utopizam” obuhvaća vrlo različite oblike imaginacije i prakse, od smještanja alternativnih društvenih modela na zamišljene otoke u utopijskoj književnosti (poput izvorne Moreove Utopije ili slavnog Huxleyjeva Otoka), preko projektiranja eskapističko-utopijskih sanjarija na realne otoke (od Gauguinovih idiličnih prikaza Tahitija do današnje egzotizacije otoka u okviru njihova turističkog brendiranja) pa sve do konkretnih eksperimenata s alternativnim životnim stilovima i oblicima uređenja zajednice.15 Svaki od ova tri vida utopizma je problematičan na određen način – prvi je apstraktan i u potpunosti odvojen od stvarnih otoka i postojećih otočnih zajednica, drugi predstavlja idealizirajuću projekciju, dok treći, iskustveni utopizam, obično prakticiraju doseljenici, koji otok doživljavaju kao mjesto svojeg životnog eksperimenta, zanemarujući često kako povijest postojećega otočnog društva tako i perspektive njegova budućeg razvoja. Postoje, međutim, i drugi načini shvaćanja i prakticiranja utopizma pa samim time i otoka kao mjesta utopije. Utopizam možemo, između ostalog, pojmiti i kao kolektivnu praksu stalnog (re) imaginiranja utopijskog horizonta – modela zajednice kakvoj se teži u budućnosti – praćenu zajedničkim naporima za ostvarivanje konkretnih društvenih promjena koje bi postojeću zajednicu približile tom horizontu. Jedna je od vrlina ovakvog shvaćanja utopizma i otoka kao idealnog poprišta utopijskog stremljenja u tome što konstituira otočane kao politički subjekt – kao demos koji promišljajući društvo budućnosti mijenja društvo sadašnjosti. Ideju otoka kao poprišta aktivnog utopizma možemo potom obogatiti nizom daljnjih plodnih podznačenja koja proizlaze iz izoliranosti otoka. Tako npr. možemo tumačiti da ograničenost otočnog prostora potiče koheziju socioekološke zajednice; da oskudnost raspoloživih resursa iziskuje umjerenost i kooperativnost u njihovu korištenju; da mali razmjer dostupnoga životnog prostora jača svijest o mogućnosti njegova sustavnog oblikovanja, ali i svijest o krhkosti tog istog prostora i o krajnjoj pažljivosti koju iziskuje njegovo plansko mijenjanje itd. Ideja otoka kao dinamičnog čvorišta također se može oblikovati na takav način da potakne neke drugačije, smislenije i za otoke i otočane povoljnije oblike kolektivnog djelovanja u kontekstu koji je sve obilježeniji turizmom i s njime povezanim privremenim migracijama i interakcijama. Jedno je od važnih i potencijalno produktivnih podznačenja otočnosti povezano s pojmom dinamičnog čvorišta već spomenuta ispredvremenost – ono što se događa na otoku čvorištu otjelovljuje i radikalizira tendencije općega društvenog razvoja pa samim tim i prakse solidarnog organiziranja i emancipacijskog djelovanja koje nastaju u ovom kontekstu imaju poseban značaj jer predstavljaju modele za budućnost. Uz to, otok doživljen i shvaćen kao interakcijsko čvorište može postati metaforom produktivnog miješanja, dijeljenja, razmjenjivanja, uzajamnog učenja, prožimanja i sažimanja. Pitanje hoće li „susreti” i „razmjene” na otoku čvorištu biti humanizirajuće ili eksploatatorske prirode i hoće li imati povoljan ili destruktivan učinak na lokalni socioekološki sustav ovisi, naravno, o materijalnim i ideološkim okvirima u kojima se odvijaju. Istovremeno je, međutim, dane okvire moguće mijenjati samo uspostavljanjem solidarnih mreža i strateških koalicija s drugima i drugačijima, a takve koalicije ne mogu ni nastati bez „susreta” i „razmjena”. Pokušajmo na kraju filozofski eksperiment reartikulacije dvaju komplementarnih metaforičkih značenja otočnosti (otok kao izolirani svijet i otok kao dinamično čvorište) dovršiti njihovom sintezom: kakvo bi simboličko (a jednog dana možda i realno političko) značenje mogli poprimiti otoci ako bismo ih shvatili kao mjesta prožimanja i nadopunjavanja ovih dvaju arhetipa? Zamislimo da relativna izoliranost otočnih društveno-ekoloških sustava potiče kolektivne utopijske spekulacije i olakšava njihovu provedivost, dok istovremeno uloga otoka kao privremenih ili stalnih migracijskih odredišta omogućava stalno unošenje novih impulsa i iziskuje kontinuirane promjene i prilagodbe postojećih sustava te tako sprječava da utopijski eksperimenti „okoštaju” i poprime karakter statičnih i totalitarnih društvenih poredaka. Zamislimo također da prostorna ograničenost otoka potiče stvaranje prisnih odnosa među akterima otočne zajednice, dok učestali kontakti s prolaznicima i pridošlicama iz manje ili više udaljenih dijelova svijeta istovremeno čine otočane „svjetskim ljudima”. Zamislimo da geografska izdvojenost i „zaokruženost” otoka daje otočnim društvima neposredni prostorni integritet, dok istovremeno njihov položaj na raskrsnici putova i „utjecajnih sfera” potkopava koncept potpunog i stabilnog teritorijalnog suvereniteta, a samim tim i koncept (nacionalne) države kao takve. Zamislimo, na kraju, da relativna odvojenost od izvanotočnih ekosustava i društvenih zajednica primorava otočane na razmjerno visok stupanj samoorganizacije, dok izloženost utjecajima raznovrsnih migracijskih kretanja istovremeno iziskuje promišljanje, organiziranje i suradnju u mnogo širim razmjerima u odnosu na fizički razmjer samog otoka. Ako na ovaj način pojmimo otočnost, pomaknuli smo na simboličkoj razini otoke s periferije u centar društvenog prostora – od simbola apolitične anakroničnosti i perifernosti do konceptualnih modela društvenog organiziranja u doba nestabilnih suvereniteta i globalnih migracija.

Otočani i (prinudni) migranti: od razdvojenih objekata do združenih subjekata

Vratimo se sad na temu prvih redaka ovog teksta – imaginarne i stvarne odnose otočana i prinudnih migranata. Iako istočnojadranski otoci za sada nisu bili na putu izbjegličkih ruta pa se stvarne interakcije između njihovih stanovnika i izbjegličkih grupa nisu ni mogle dogoditi, alternativno poimanje otoka i otočnosti kakvo je skicirano u prethodnom dijelu teksta otkriva, na simboličkoj razini, niz sličnosti između otočnih i migrantskih subjekata. I jedni i drugi borave na ograničenim i u većoj ili manjoj mjeri izoliranim prostorima (kod ovih drugih riječ je o izbjegličkim logorima, azilima, prihvatnim i deportacijskim centrima, plovilima na kojima pokušavaju doprijeti do željenih obala itd.), dok ti isti prostori predstavljaju i čvorišta globalnih kretanja, poprišta kontroverznih teritorijalnih politika, mete geostrateških kalkulacija i predmete međunarodnih pravnih regulacija. I jedni i drugi upućeni su (ili prinuđeni) na dijeljenje manje ili više skučenoga životnog prostora s određenom grupom „sužitelja”, dok su istovremeno u stalnom kontaktu sa „strancima”. I jedni i drugi žive u aporiji između nemogućnosti ili ograničene mogućnosti putovanja (kod izbjeglica zbog zakonskih regulativa koje im ograničavaju slobodu kretanja, a kod otočana zbog geografske odvojenosti otoka od kopna) i prinude na putovanje (kod izbjeglica zbog eventualnih promjena u regulativama koje im omogućavaju boravak na određenom mjestu, a kod otočana najčešće zbog ograničenosti raspoloživih resursa i životnih perspektiva ili subjektivnog osjećaja izolacije)… Ukratko, i otočani i prinudni migranti istovremeno su teritorijalni i ekstrateritorijalni subjekti; lokalni i globalni akteri; sjedioci i nomadi; „zatočeni” i „slobodni”. Ako se sad još jednom od otočana i migranata kao apstraktnih filozofskih predodžbi vratimo u konkretne kontekste migrantskog i otočnog života i iz ove „prizemljenije” perspektive nanovo pokušamo usporediti otočne i migrantske subjekte, lako ćemo uočiti znatnu i neporecivu razliku: dok većina otočana (s iznimkom kažnjenika protjeranih na otoke zatvore) dobrovoljno živi svoj otočni život, migranti (posebno najugroženije kategorije među njima, poput izbjeglica i tražitelja političkog azila) uglavnom bivaju primorani na migracije. Ipak, prisjetimo li se problema s kojima se većina otočnih zajednica sve češće susreće – poput problematičnih učinaka dereguliranog turizma na osjetljive otočne društvenoekološke sustave i rastuće prijetnje od klimatskih promjena – postavlja se pitanje nisu li u eri globalnog kapitalizma i otočani suočeni sa situacijom u kojoj njihova neposredna životna sredina postaje sve više određena transnacionalnim tržišnim dinamikama, geopolitičkim strategijama i općim klimatskim trendovima, a sve manje lokalnim otočnim praksama i politikama. Drugim riječima, nisu li današnji otočani, jednako kao i migranti, mnogo više indirektni objekti nego izravni subjekti u stvaranju uvjeta koji određuju njihovu svakodnevicu i ne bi li, u cilju prevladavanja tog položaja, bilo nužno izgraditi svijest o sličnosti situacije u kojoj se i jedni i drugi nalaze i problema s kojima se susreću? Odemo li u političko-misaonom eksperimentu reartikuliranja otočnog i migrantskog bića još korak dalje, doći ćemo i do onog bitnog i radikalnog pitanja koje predstavlja temeljnu motivaciju i krajnje ishodište do sada iznesenih razmišljanja o otocima i migracijama – ne bi li upravo otočani i migranti mogli postati samim prototipom progresivnoga političkog subjekta današnjice?16 Ako je, naime, točna teza marksističkog geografa Erika Swyngedouwa da se prostorni učinci neoliberalnog kapitalizma mnogo bolje daju objasniti pojmom glokalizacije (tj. istovremenim djelovanjem na lokalnoj i globalnoj razini) nego globalizacije, onda se i modeli borbe za prevladavanje neoliberalnih ekonomskih praksi mogu tražiti jedino u glokalnim vidovima političkog organiziranja (onog koje stalno posreduje između lokalnih i globalnih agendi)…17 A kao što je već rečeno, upravo su otočani i migranti otjelovljenja glokalnih aktera pa bi i jedni i drugi već samim oblikom svoje egzistencije bili logični pokretači i nositelji glokalnih vidova društvenog djelovanja! Na kraju krajeva, i migranti, kao i većina otočana mediteranskog prostora, u manjoj su ili većoj mjeri prošli iskustvo koje u pravilu predstavlja početnu točku svakog radikalnijeg političkog angažmana – svjedočili su, svjedoče ili bi u bliskoj budućnosti mogli svjedočiti urušavanju svojih mikrosvjetova a da to urušavanje nisu sami skrivili.

Počeci, nade i mogućnosti organiziranja

Mogućnosti zajedničkog organiziranja i djelovanja otočana i prinudnih migranata otvaraju se, naravno, ponajprije tamo gdje dolazi do kontinuiranih susreta i interakcija jednih s drugima, kao npr. na sredozemnim otocima koji predstavljaju važne punktove na pomorskim rutama ekonomskih i ratnih izbjeglica s afričkih i azijskih obala.18 Podudarnosti između otočnih i migrantskih aktera postaju još uočljivije u kontekstima u kojima oni zaista i jesu jedno, poput pacifičkih arhipelaga ugroženih klimatskim promjenama, čije je stanovništvo zbog podizanja razine mora prisiljeno na masovne međuotočne migracije.19 Simbolički dovršetak ovog procesa približavanja i poistovjećivanja otočne i migrantske egzistencije otjelovljuje se u toposu plutajućeg otoka, koji u posljednje vrijeme predstavlja sve češći predmet arhitektonskih i književnih fantazija, ali i moguće realno mjesto u ne tako dalekoj budućnosti obilježenoj klimatskim promjenama, ratovima za raspoložive resurse i teritorijalnom nestabilnošću.20 Iako su u kontekstu istočnojadranskih otoka opisani scenariji prožimanja otočnih i izbjegličkih sudbina za sada samo hipotetski, to ne znači da su opći fenomen prinudnih migracija i konkretni povijesni uvjeti koji određuju karakter aktualnoga izbjegličkog iskustva irelevantni za emancipatorske političke prakse na Jadranu. S obzirom na spomenute sličnosti između izbjegličke i otočne egzistencije, oblici društvenog organiziranja i solidarnog djelovanja karakteristični za izbjegličke zajednice, ali i ograničenja i prepreke koje stoje na putu političkoj radikalizaciji i proširivanju važnosti ovakvih praksi mogu biti vrlo poučni za pokretače progresivnih političkih inicijativa na otocima. Samoorganizirano stvaranje i održavanje zajedničkih dobara (engl. commoning), koje predstavlja inicijalni oblik solidarnog djelovanja unutar izbjegličkih logora, pretvarajući ih iz mjesta odbačenosti i otuđenosti u prostore ponovnog uspostavljanja izvantržišne i translokalne društvenosti, moglo bi postati modelom elementarnoga političkog angažmana i u malim otočnim zajednicama suočenima s problemom erozije javnih dobara uslijed tržišnih pritisaka i s njima povezanih privatizacijskih činova.21 Emancipacijske prakse koje se temelje na povezivanju raznorodnih aktera u izbjegličkim logorima i oko njih (npr. obespravljenih kategorija lokalnog stanovništva, pripadnika radničke klase, lokalnih i međunarodnih političkih aktivista, kulturnih radnika, arhitekata, politizirane studentske populacije i, naravno, samih izbjeglica), a koje imaju za cilj uzajamno učenje i stvaranje djelotvornoga glokalnog političkog subjekta,22 također mogu predstavljati uzor za procese solidarizacije i izgradnju strateških koalicija na otočnim prostorima uključenima u metaboličke procese globalne turističke ekonomije. Međutim, osim potencijala, trebalo bi uzeti u obzir i prepreke koje otežavaju djelotvorne vidove političkog organiziranja u izbjegličkom kontekstu, jer su i one u određenoj mjeri relevantne za otoke i otočane. Jedan od ovih problema povezan je s politikama integracije izbjeglica u (neoliberalno) tržište rada i nekretnina zemalja domaćina, što pridonosi stvaranju konkurentskih odnosa na donjim segmentima društvene ljestvice, tako razjedinjujući potencijalne saveznike u borbi protiv istog onog društvenog sustava i ekonomskih praksi koje u konačnici i predstavljaju temeljni uzrok masovnih geostrateških sukoba i iz njih proizašlih prisilnih migracija.23 Problem uplitanja tržišta u odnose između potencijalnih saveznika u slučaju otoka s razvijenom turističkom ekonomijom još je izraženiji, jer su u ovom slučaju odnosi između lokalnog stanovništva i sezonskih migranata (turista i najamnih radnika s kontinenta) a priori tržišno posredovani. Osim toga, klasna i funkcionalna pozicija ovih aktera u sustavu turističke ekonomije nije jednaka pa samim tim ni njihovi klasni interesi, što je posebice vidljivo u odnosu otočana i sezonskih radnika – dok ovi prvi, ako su posjednici apartmana za iznajmljivanje, uglavnom igraju višestruku ulogu rentijera, malih poduzetnika i uslužnih djelatnika, ovi drugi u pravilu zauzimaju položaj prekarnog, nekvalificiranog radništva. Iako je potpuno prevladavanje tržišnog odnosa i klasne nejednakosti u ovom slučaju malo vjerojatno (točnije, nemoguće u uvjetima kapitalističke privrede i turizma kao njezina integralnog dijela), ono što je moguće i nužno jest pronalaženje zajedničkih interesa i izgrađivanje mreža suradnje izvan sfere tržišnih razmjena, kontinuirano suprotstavljanje prodiranju tržišnih relacija u sve šira područja svakodnevnog (su)života, kao i postupno razvijanje alternativnih praksi privređivanja i razmjene zasnovanih na principima jednakosti i solidarnosti. Ovo implicitno znači da istinski emancipacijski potencijal – kako na otocima tako i drugdje – imaju samo oni oblici udruživanja i zajedničkog djelovanja čiji ultimativni cilj predstavlja prevladavanje ekonomskog modela i društvenih odnosa svojstvenih kapitalizmu. Spomenuti oblici društvenog organiziranja i političkog aktivizma na istočnojadranskim otocima postupno se naziru – tako je npr. masovno sudjelovanje otočana u nedavnim protestima protiv problematičnog Zakona o koncesijama pridonijelo izgrađivanju mreža međuotočne suradnje i pretvorilo otoke u važan faktor politika usmjerenih ka očuvanju javnog dobra.24 U ovom je kontekstu važno i postojanje nekoliko inicijativa i udruženja koja se bave promišljanjem alternativnih puteva razvoja otočnih zajednica, pokušavaju potaknuti stanovnike otoka na propitivanje postojećih i osmišljavanje budućih praksi korištenja otočnim prostorima i resursima te predstavljaju važnog posrednika između stručnog i popularnog, kao i između globalnog, nacionalnog i lokalnog diskursa o otocima. Anatomija otoka (program za istraživanje i razvoj otoka, pri kojem i sama djelujem) planira osnivanje Međunarodnog centra za otočni život i kulturu, što bi otvorilo dodatne prostore i povećalo razmjere solidarnog organiziranja. O programskim sadržajima i strategijama otočnih pokreta i inicijativa u znatnoj mjeri ovisi hoće li se dogoditi (re)konstitucija istočnojadranskih otoka kao prostora kolektivnog djelovanja i emancipatorskih praksi koje prevladavaju refleksno poistovjećivanje s nacionalnim i kontinentalnim reakcionarnim etosom i dominantnim političkim diskursom. Važnost ovakvih oblika udruživanja nadilazi, međutim, konkretne otočne lokalitete (kao što vrijedi i za prethodno spomenute izbjegličke logore) pa bi slične modele bilo nužno razvijati i širiti i u drugim geografskim kontekstima, jer u eri kriznog kapitalizma i njemu svojstvenih procesa ograđivanja (engl. enclosures) i protjerivanja (engl. expulsions) 25 sve nas veći broj postaje nekom vrstom otočana i izbjeglica.

Prilagodila hrvatskom književnom standardu Dunja Aleraj Lončarić

1 Goldfrey Baldacchino, „Editorial: Islands. Objects of Representation”, u: Geografiska Annaler, 87B, 2005., 248.

2 Friedrich von Borries, Klimakapseln. Überlebensbedingungen in der Katastrophe, Suhrkamp, Berlin, 2010., 22 (prijevod i kurziv A. J.).

3 Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=_v9P8zmkV-o (pristupljeno 10. rujna 2017.).

4 Zahvalnost za mnogobrojne korisne uvide i saznanja unutar ovog tematskog područja dugujem Marini Blagaić Bergman.

5 O raznovrsnosti metaforičkih značenja otočnosti vidi npr.: Andrés Sánchez Robayna, „Breve mapa de islas comparadas”, u: Revista de Occidente, 342, 2009., 127–156.

6 Dvojnost otočne egzistencije (koja je ovdje prikazana kao polaritet između otoka kao izoliranog svijeta i otoka kao dinamičnog čvorišta) često je primijećena i tematizirana u okviru kulturnoantropoloških, literarnih i povijesnih studija o otocima. Vidi npr. već spomenuti tekst Goldfreyja Baldacchina „Editorial: Islands. Objects of Representation” ili u kontekstu jadranskih otoka: Florian Bieber, „Die Insel als Provinz. Isolation, Identität und die Beziehungen zum Zentrum in Dalmatien”, u: Ulrike Tischler-Hofer i Karl Kaser (ur.), Provincial Turn. Verhältnis zwischen Staat und Provinz im südöstlichen Europa vom letzten Drittel des 17. bis ins 21. Jahrhundert, Frankfurt am Main, Peter Lang, 2017., 231–248.

7 Za ovakvo poimanje otočnosti uz veliki broj analiziranih primjera vidi zbornik: Tim Simpson (ur.), Tourist Utopias. Offshore Islands, Enclave Spaces, and Mobile Imaginaries, Amsterdam, Amsterdam University Press, 2017.

8 O otocima (stvarnim i metaforičkim) kao „ispredvremenskim” mjestima vidi: Tim Simpson, „Mapping Tourist Utopias”, u Simpson (ur.), Tourist Utopias, 19–20.

9 Dok su u proteklim stoljećima razlozi za emigraciju stanovništva s otoka bili primarno ekonomske prirode (agrarna prenapučenost, posljedice vinske klauzule i oboljenja vinove loze, zastarjelost tehnologija proizvodnje, eksploatacija otočnih resursa od strane kolonijalnih sila i kontinentalne buržoazije, relativna marginalizacija pretežno ruralnih otočnih prostora u vrijeme socijalističke industrijalizacije i urbanizacije itd.), mnogobrojne studije rađene na ovu temu pokazuju da osim ekonomskih uzroka u novije vrijeme sve važniju ulogu, posebno među mlađim otočanima, igra negativan doživljaj izolacije, koji se manifestira kao nezadovoljstvo oskudnom ponudom zabavnih sadržaja, kao nemogućnost ostvarivanja bogatoga društvenog života i pronalaženja životnog partnera, kao ograničenost obrazovnih i poslovnih perspektiva itd. Među opsežnom literaturom koja se bavi ovom temom vidi npr.: Nenad Starc (ur.), Otočani. Otočka demografska istraživanja, Zagreb, Centar za razvoj otoka Ekonomskog instituta – Zagreb i Institut za migracije i narodnosti Sveučilišta u Zagrebu, 1991.; Dragutin Babić, Ivan Lajić i Sonja Podgorelec, Otoci dviju generacija, Zagreb, Institut za migracije i narodnosti, 2004.; Sonja Podgorelec i Sanja Klempić Bogadi, Gradovi potopili škoje. Promjene u malim otočnim zajednicama, Zagreb, Institut za migracije i narodnosti, 2013.

10 U ovom je kontekstu indikativan Nacionalni program razvitka otoka (usvojen već 1997.), nakon kojeg je uslijedila prva verzija Zakona o otocima iz 1999. Trenutačno je u pripremi novi Zakon o otocima, koji bi trebao biti usklađen s paneuropskom inicijativom Pametni otoci i s njom povezanom deklaracijom Čista energija za otoke EU-a iz 2017., čije su potpisnice Europska komisija i četrnaest zemalja sudionica, među kojima i Hrvatska.

11 Vidi predavanje Borisa Čarge: „Issa – grčki grad na Jadranu, povijesni okvir” u okviru I. simpozija Anatomije otoka, https://meduza.carnet.hr/index.php/media/ watch/6606 (pristupljeno 10. rujna 2017.).

12 Vidi: Ivan Lajić, Stanovništvo dalmatinskih otoka. Povijesne i suvremene značajke depopulacije, Zagreb, Consilium – Institut za migracije i narodnosti Sveučilišta u Zagrebu, 1992., 48–78.

13 Sličnu tezu iznosi i Florian Bieber u već spomenutom tekstu „Die Insel als Provinz”, 233–236.

14 O migracijama kao neodvojivom aspektu života na otocima vidi zbornik: Russell King i John Connell (ur.), Small Worlds, Global Lives. Islands and Migration, London, New York, Pinter, 1999.

15 Dobar su primjer ovog potonjeg vida „otočnog utopizma” ekološke hipijevske komune osnovane sedamdesetih godina prošlog stoljeća na otocima arhipelaga Gulf uz zapadnu obalu Kanade – vidi: Sharon Weaver, „Back-to-the-Land Environmentalism and Small Island Ecology: Denman Island, BC, 1974–1979”, u: Colin M. Coates (ur.), Canadian Countercultures and the Environment, Calgary, University of Calgary Press, 2016., 29–54. Zanimljiv je suvremeni primjer nedavno pokrenuti projekt „hakerske baze” (hackbase) na otoku Lanzarote – https://totalism. org (pristupljeno 8. studenoga 2017.). Različite „intencionalne zajednice” prisutne su i na istočnojadranskim otocima, poput udruge Zemlja za nas na Braču.

16 Teza o egzemplarnosti figure migranta u suvremenom društvu potječe još od Hanne Arendt, dok je za njezinu dalju teorijsku razradu posebno važan rad Giorgija Agambena. Vidi: Hannah Arendt, „We Refugees”, u: Menorah Journal 31, 1943., 69–77 i Giorgio Agamben, „Al di là dei diritti dell’uomo”, u: Mezzi senza fine. Note sulla politica, Torino, Bollati Boringhieri, 1996., 20–29.

17 Vidi: Erik Swyngedouw, „Neither Global Nor Local: ‘Glocalization’ and the Politics of Scale”, u: Kevin R. Cox (ur.), Spaces of Globalization: Reasserting the Power of the Local, New York, London, The Guilford Press, 1997., 137–166.

18 O sudjelovanju lokalnih (otočnih) inicijativa u zbrinjavanju izbjeglica na Lesbosu, kao i o političkom značaju ovog vida organiziranja, vidi npr.: Nora Akawi, Nina V. Kolowratnik, Johannes Pointl i Eduardo Rega: „Bewegung als ziviler Ungehorsam – Migration und Solidarität auf Lesbos”, u: Bauwelt, 41, 2016., 59–63.

19 Vidi npr.: Lizzie Yarina, „Tuvalu and Kiribati: Pacific Rising: Narrative Politics of the ‘Climate Refugee’”, u: The Funambulist, 09, 2017., 28–33.

20 Među relevantnim su primjerima u ovom kontekstu idejni projekt belgijskog arhitekta Vincenta Callebauta Lilypad – Floating Ecopolis for Climate Refugees, izbjeglička „splav” iz znanstvenofantastičnog romana Neala Stephensona Snow Crash iz 1992., kao i obrada istog motiva u već spomenutom narativnom „kolažu” Friedricha von Borriesa Klimakapseln. Überlebensbedingungen in der Katastrophe. Zanimljiv je primjer izgrađenog „plutajućeg otoka” Makoko Floating School – prototip škole za stanovnike slama Makoko u laguni Lagosa izrađen po projektu nigerijskog arhitekta Kunlé Adeyemia.

21 O praksama stvaranja zajedničkih dobara u kontekstu izbjegličkih logora vidi: Pelin Tan, „Camps as Trans-Local Commons”, e-flux conversations, https:// conversations.e-flux.com/t/refugee-heritage-conversations-pelin-tan-camps-astrans-local-commons/6760 (pristupljeno 10. rujna 2017.).

22 Jedna je od najvažnijih inicijativa ove vrste program Campus in Camps. Vidi: http://www.campusincamps.ps/ (pristupljeno 10. rujna 2017.).

23 O ovoj problematici vidi npr.: Andrew Herscher, Displacements. Architecture and Refugee, Berlin, Sternberg Press, 2017.

24 Usvajanje Zakona o koncesijama (na snazi od 22. srpnja 2017.) izazvalo je protivljenje mnogobrojnih opozicijskih snaga u Hrvatskoj zasnovano na uvjerenju da zakon ne štiti javno dobro i da pogoduje interesima krupnog kapitala.

25 Vidi: Saskia Sassen, Expulsions. Brutality and Complexity in the Global Economy, Cambridge (MA), London, Harvard University Press, 2014.