Razgovarao: Duško Čizmić Marović (Universitas, god VIII. broj 82. 7. rujna A.D. 2016.)

Projekte i planove moramo osmisliti želimo li živjeti. Moramo pronaći odgovor na izazov opstanka, a mi ga danas ne nalazimo. Stari Komižani našli su ga u srdeli. Mi smo danas postali siromašni i ne možemo normalno živjeti, naša djeca napuštaju ovaj božanski otok, kaže rezignirano profesor Joško Božanić i nudi tvrdnju da bi cijeli otok Vis mogao živjeti od Modre špilje. Kao dokaz navodi primjer talijanskog otoka Caprija i čuvene La grotte azzurre. Tko smo mi? Da tu preko puta Komiže, na 4,5 milje udaljenosti, postoji jedan otok, mrtav, pust, a koji ima tu čudesnu Modru špilju. Kako je to moguće, pita se profesor Božanić koji je upravo objavio svoju knjigu ‘U kamenu svjetlo – Modra špilja na otoku Biševu’. Priča je temelj svega, reći će.

Od kada pišete o Modroj špilji?

O Modroj špilji na Biševu pisao sam prvi put 1984. u Slobodnoj Dalmaciji pozivajući na dostojno obilježavanje stote godišnjice početka organiziranog turizma u Dalmaciji. Bio je to moj apel javnosti upućen s otoka Visa na kojemu je turizam bio strogo ograničen pravilima vojne zone, a stanovnici Biševa imali su tada od Modre špilje puno više štete nego koristi jer bi za proljetnih fortunala kroz otvor Fumor na kupoli špilje u vis sukljali gejziri slane vode koji su nošeni olujnim vjetrom uništavali mladice vinograda pa su stanovnici Biševa čak prijetili da će Modru špilju dignuti u zrak dinamitom. Moj lament nad sudbinom opjevane i proslavljene Modre špilje nije primijetio nitko ni tada kao ni 1994…. kao ni 2004. … kada sam povodom obljetnica otkrića Modre špilje opetovano upozoravao na zanemareno i zapušteno čudo prirode na Biševu. U trenutku ukidanja vojne zone za Vis i Lastovo lipnja 1989. napisao sam scenarij za dugometražni dokumentarni film o Modroj špilji istog naslova kao i knjige koja je povod našem razgovoru, „U kamenu svjetlo“. Ideja mi je bila da filmom doprinesemo ponovnom otkriću Modre špilje. Film je i snimljen. Režirao ga je redatelj iz Zagreba Radovan Grahovac za HRT ali je film, koliko je meni poznato, poslije samo jednog prikazivanja završio u bunkeru HRT-a premda je više puta prikazivan na austrijskoj i njemačkoj televiziji.

Govorilo se o projektu ‘Biševska škola’. O čemu je bila riječ?

Iste predratne 1989. pod simbiličkim sam imenom „Biševska škola“ predložio realizaciju projekta međusveučilišnog nisološkog centra u napuštenoj kamenoj zgradi osnovne škole na Biševu. Mjesna zajednica Komiže ideju je bila prihvatila pa sam ja započeo pregovore s tadašnjim rektorom Sveučilišta u Zagrebu Zvonimirom Šeparovićem za osnivanje međunarodnog nisološkog centra na Biševu. Nisologija je mlada znanstvena disciplina koja se bavi proučavanjem otoka i tada bi to bio prvi međunarodni nisološki centar u svijetu. Sveučilište iz Barija ponudilo je financiranje obnove školske zgrade i ceste od Mezuporta do sela Poje. No rat je ideju odgodio za neko drugo vrijeme. Je li ono napokon stiglo? Tada, pred 27 godina, na Biševu je stalno živjela samo jedna osamdesetogodišnja žena osoba Dina Šimić. Biševo danas ima sedam stalnih stanovnika. To je, dakle, velika razlika… statistički velika, nažalost, samo statistički. Talijanski otočić Capri blizu Napulja, površinom neznatno veći od Biševa, samo zbog morske špilje La grotta azzurra postao je najatraktivnija turistička destinacija Europe sa 7.500 stanovnika u dva grada. Biševo ima tisuću puta manje ljudi sedam stanovnika u osam sela. Je li zamislivo da se o ovoj činjenici s domoljubnom strašću progovori ako ne u Saboru a ono barem u predizbornoj kampanji i ili bar na nekom tijelu HAZU?

Biševu se, bez plana i strategije, dogodio i pravi turistički bum. Tko ga je i kako pokrenuo?

Pred četiri godine mlada Splićanka Brigita Fiamengo s mužem se preseliti u njegovu zavičajnu Komižu gdje postaje direktorica Nautičkog centra u vlasništvu grada Komiže – koncesionara Modre špilje. Odlučila se ona za pothvat koji je zahtijevao radikalnu promjenu organizacije i standarda korištenja Modre špilje. Njeno malo poduzeće koje se bavilo komunalijama malog otočkog mjesta pod njenim je vodstvom preraslo u najmoćniju komišku firmu koja danas organizira sto tisuća posjeta Modroj špilji u sezoni. Trebalo je mijenjati navike, mentalitet, običaje, uvesti strogost i odgovornost, obračunati s nepotizmom, ustrojiti vrhunski tim barkarijola koji u jednom danu, nerijetko i u opasnim vremenskim prilikama, malim barkama kroz uzak i nizak otvor u Modru špilju trebaju uvesti i izvesti i do dvije tisuće ljudi dnevno.

Jeste li osobno doživjeli taj turistički tsunami?

Samo jednom sam ovoga ljeta bio na Biševu da bih doživio prizor moderno uređene čekaonice sa suvenirnicom i restoranom pred ulazom u Modru špilju. Tog je dana Špilju posjetilo dvije tisuće ljudi. Nekoliko stotina ih čeka ulaz prema brojevima na displayu. Turisti iz svih krajeva svijeta, mladi ljudi, nikoga preko trideset, s mobitelom u jednoj i bočicom vode u drugoj ruci. Stotinu glisera kreće prema Biševu svakog jutra s Hvara, deseci iz Visa i Komiže Mnogi su na brzim gliserima prošli stotinu milja… gliseri, jahte, krstaši, mega i megamegajahte… lete neki i tisuće kilometara, i iz Južne Koreje, Kine, Japana, Novog Zelanda, Buenos Airesa. Svi žure. Svi žele barem pet minuta uroniti u tu mitsku modrinu jedne špilje na malom pučinskom otoku Jadrana kako bi selfie umnožili u mreži svih mreža.

A kao kontrapunkt toj vrevi je pustoš, napuštene kuće. Dva svijeta, linije bez ikakvog dodira?

Događa se fenomen koji još znanost opisala nije. Ne primjećujem u toj masi u čekaonici za Modru špilju ni jednog radoznalog doktoranda koji bi s pripremljenim upitnikom obilazio ove putnike iz daleka i anketirao ih s namjerom da istraži i objasni fenomen koji se dogodio mimo plana mimo strategije turističkih institucija i agencija. Čudo u maloj uvali Mezuporat u kojoj vlasnici pet-šest velikih kamenih kuća još nisu stigli napraviti restorane i apartmane, a nisu ih stigli ni prodati jer su ili umrli, a potomci na drugom nekom kraju svijeta, ili je pak promjena provalila iznenadno poput nevere da nisu ni vidjeli kako dolazi. Kuće, nezainteresirane za babiloniju u čekaonici pred Modrom špiljom, s nekim svojim davnim pričama koje više nemaju kome ispričati, i ovo drugo, novo vrijeme koje svoje slike umnaža i planetarno distribuira brzinom svjetlosti, nezainteresirano i gluho za neispričane priče otoka koji je samo orijentir za Blue Cave na Google earth portalu njihovih pametnih mobitela.

Jesmo li objasnili svijetu kakav spomenik prirode imamo?

Turističke institucije od državne do lokalne razine nisu ni uspjele primijetiti što se to zapravo događa. Kako inače razumjeti da se ovaj najveći, najuzbudljiviji prirodni fenomen Jadrana na njihovim web stranicama ili uopće ne spominje ili se u dvije rečenice konstatira da postoji i da ima dva otvora – jedan za svjetlo, drugi za posjetioce. Kako inače razumjeti da taj prostor Viškog arhipelaga s krunom pučinskih otoka Jabuka, Svetac, Brusnik, Biševo,Palagruža da taj prostor s najgušćom koncentracijom spomenika prirode u Europi (dva vulkanska otoka: Jabuka, Brusnik; tri morske špilje: Modra špilja, Medvidina i Zelena špilja i “najljepša uvala u Europi“ – Stiniva), da taj jedinstven prirodni krajolik svjetska ekološka institucija World Wildlife Fund iz Rima proglasi 2003. jednom od posljednjih „Rajskih oaza Mediterana“ i uključi u jadranski Blue Corridor zbog svog biološkog diverziteta i sačuvanosti autentičnog krajolika, a da to ni jedna institucija u Hrvatskoj koja bi trebala promicati turizam, do danas ne istakne kao hrvatsku svjetsku referencu hrvatskog turizma?

Kome je, ako je ikome, ostavljeno da najezdi turističkih hodočasnika objasni fenomen Biševa?

Interpretacija fenomena Modre špilje prepuštena je sve do danas, do ovog ljeta 2016. barkarijolima koji posjetioce informiraju o dimenzijama modre špilje u metrima: Duboka je, široka je, visoka je, a otkrio ju je bečki slikar Eugen barun Ransonnet. I to je manje-više sve. Ni jedan letak, ni jedna brošura, a donedavno ni razglednica nije bila ponuđena o ovom jedinstvenom prirodnom fenomenu čija turistička povijest traje od samoga početka turizma u Hrvatskoj to jest od onoga dana kada je bečki slikar, avanturist i globetrotter Eugen barun Ransonnet Villez objavio 7. kolovoza 1884. u bečkim novinama Neue Freie Presse svoj članak Die blaue Grotte der Insel Busi o svom otkriću najljepšeg prirodnog fenomena Austro-Ugarske Carevine na pučinskom otoku Biševu. Bilo je to iste one godine kada je otvorena prva plaža za kupače u Hrvatskoj, pred vilom Angiolina u Opatiji. Bilo je to pred 132 godine.

To je, dakle, kontekst u kojemu ste se odlučili objaviti knjigu. Kome je prvenstveno namijenjena?

Da, to je kontekst u kojemu sam odlučio objaviti svoju knjigu „U kamenu svjetlo – Modra špilja na otoku Biševu“ i to pored hrvatskoga i u engleskom (The Azure Sun) i talijanskom (Nella pietra – la luce) izdanju kako bi priča bila univerzalno dostupna. Ova knjiga namijenjena je publici za koju je vizualna komunikacija primarna i zato je slika u njoj iznimno važna. Najznačajniji doprinos ovoj mojoj knjizi dao je naš svjetski afirmiran fotograf Ivo Pervan donacijom svojih vrhunskih fotografija. Morao sam maksimalno zgusnuti svoj tekst pa i reducirati mnoge važne podatke, kako komunikacija sa suvremenim čitateljem ne bi bila opterećena tekstom.Još je Hvaranin Petar Kuničić, pisac brošure „Vodič po viškom arhipelagu“ 1932. zapisao ove riječi o nemogućnosti verbalne komunikacije ljepote Modre špilje: “Nema tog čovjeka, koji je u stanju opisati ljepote ove spile. On može da opisuje svoje osjećanje, ali nije u stanju vjerno nikome kazati ono što se može samo vidjeti. I najveći pjesnik i umjetnik neka i ne okušava, jer ma što i ma kako pisao o ovoj jedinstvenoj pećini, opet će biti blijedo. Zato treba kazati: idi i vidi.” Ja sam se ipak usudio pisati uvjeren da je povijesni i kulturni kontekst ovog doživljaja bitan, a on se ne može vidjeti. Potrebna je njegova interpretacija. Biševo ima ne samo svjetski čuvenu Modru špilju. Toj činjenici treba dodati da Biševo ima i svjetski značajnu priču, a tu priču valjalo je rekreirati i složiti je iz mnogih kamenčića njegova povijesnog i kulturnog mozaika.

Što je bio odgovor na razbuktali interes za Modru špilju?

Jedini odgovor na neočekivano probuđen interes za Modru špilju za sada je povećanje broja brzih brodova i značajno poboljšanje usluge prijema i organizacije ulaza u Modru špilju. Ali Modra špilja ima svoje limite koji su već premašeni nevjerojatnom brojkom ulaza od dvije tisuće dnevno uz neizbježnu redukciju boravka u špilji. Teško će biti obuzdati narasle apetite agencija koje reagiraju jedino količinom i brzinom prijevoza. To je put prema kolapsu sustava recepcije gostiju.

A kako bi uistinu trebalo odgovoriti na interes koji raste?

Jedini dostojan odgovor na izazov nepredvidivo rastućeg interesa za Modru špilju jest njena svjetska valorizacija u kontekstu Biševa i Plavog koridora pučinskih otoka, ali na svjetskoj i/ili evropskoj razini. U tom smislu predložio sam koncesionaru i Gradu Komiži nominaciju Biševa na UNESCOV-u listu svjetske baštine što je dalekosežan cilj koji prati kompleksna procedura ili pak mnogo kraći i jednostavniji put – nominacija Biševa s ukupnim Plavim koridorom Jadrana na listu European Heritage Label gdje je za sada jedino iz Hrvatske čuveni Muzej neandertalca iz Krapine. Jedino takva međunarodna zaštita spomenika prirode i promjena fokusa interesa na cjelinu Viškog arhipelaga jest dostojan odgovor na izazov trenutka.

Spas od usko fokusiranog masovnog turizma?

Ovo nije pitanje samo Biševa i njegove Modre špilje, već je pitanje same naravi masovnog turizma koji u sebi nosi strašan paradoks da uništava razlog svog postojanja: što je cilj atraktivniji to je sigurnije da će biti uništen. Moj davni san bio je obnova kamene zgrade osnovne škole koja bi trebala biti interpretacijski centar Viškog arhipelaga i međunarodni nisološki centar za istraživanje otoka. Ali taj san ostao je u sferi čuda koje se na ovom otoku ipak povremeno događaju.

Svakome tko želi slušati Vi pričate o ‘tri čuda’. Koje je prvo?

Kada se otapanjem leda na kraju mlađeg glacijala deset tisuća godina prije naše ere podigla razina mora za 140 metara i kad je more potopilo nizinske predjele pretvarajući planinske vrhove u tisuću jadranskih otoka, dogodilo se čudo na upravo rođenom otoku Biševu, a to je čudo da je more prestalo rasti baš onda kada je istočna stijena jedne dotad planinske špilje, za samo pola metra uronila ispod površine mora zatvorivši tako direktan ulazak sunčeve svjetlosti. U tamnoj unutrašnjosti nastale morske špilje sunce je moglo sjati s dna mora – refleksom svojih zraka u unutrašnjost. Dogodilo se čudo kojega ne bi bilo da je more prestalo rasti metar niže ili pak da se je popelo metar više od današnje razine.

A onda se, 12.000 godina kasnije, tvrdite, dogodilo drugo čudo?

Da, dvanaest tisuća godina kasnije, dogodilo još jedno čudo da je bečki slikar i avanturist koji je propješačio pola Azije u potrazi za ljepotom – Eugen barun Ransonnet Villez došao u Komižu na poziv svog prijatelja, svećenika don Jurja Matea Brajčina, da bi jednog jutra na otoku rupa (Isola dei Busi) na Biševu radoznalo zavirio u mračnu rupu iznad mora i na kraju tunela otkrio nevjerojatan prizor – golemu špilju čije opalno modre stijene obgrljuju dragulj mora ni s čim poznatim usporedive blještave modrine u kojoj uronjeni predmeti i tijela postaju srebro. Njegov članak Die blaue Grotte der insel Busi objavljen u Beču obznanio je svijetu da Austro-Ugarska na Jadranu ima takvu krasotu s kojom se ne može mjeriti ni La grotta azzurra na Capriju.

Je li uistinu moguće da se Biševu dogodi i to treće čudo?

Ja bih rado htio vjerovati u to. A to bi čudo bilo da njegova Modra špilja prestane biti jedini razlog putovanja milijunima budućih posjetitelja na ovom golemom akvatoriju od Visa do Jabuke i od Jabuke do Palagruže. Potrebni su interpretatori, potrebni su istraživači, tumači i čuvari baštine, potrebni su animatori događaja, snimatelji, IT eksperti, potrebni su edukatori i edukatori edukatora, potrebni su promotori i odgovorni baštinici ove „Rajske oaze Mediterana“, potreban je golemi živi muzej bez zidova čiji se kapacitet neće mjeriti minutama ni metrima već miljama kristalno čistog mora, kilometrima kultivirane otočke zemlje s milenijskim kamenim rukopisom ruralne arhitekture i dakako s terabajtima virtualne memorije. I zato iz predvorja Modre špilje, iz babilonske vreve jezika svijeta pred ulazom u biševski hram boga mora Nereja podižem pogled prema pustom selu Poje na vrhu otoka vjerujući obećanju Brigite Fiamengo, poduzetne i ambiciozne direktorice Nautičkog centra u Komiži, da će novcem od Modre špilje obnoviti zgradu biševske škole, koja bi mogla postati međunarodni centar za istraživanje otoka za mogući međuuniverzitetski nisološki centar za istraživanje, interpretaciju i valorizaciju jedinstvenog i posljednjeg nedevastiranog insularnog prostora Evrope. Ako mogu povjerovati riječima direktorice nautičkog centra u Komiži o obnovi zgrade biševske škole čije je zvono prestalo zvoniti 1962,. onda sam siguran da je došao trenutak da se i to treće čudo Biševu i ovoj zemlji dogodi.

Tvrdite da Biševo ima ne samo svjetski čuvenu Modru špilju: Biševo ima i svjetski značajnu priču?

Svakako, ali tu je priču valjalo re-kreirati i presložiti je iz mnogih kamenčića njegova povijesnog i kulturnog mozaika.

U antičko doba Biševo je važna točka na Diomedovom putu. Najstarija je to transjadranska plovna ruta između zapadne i istočne obale Jadrana koja od Gargana preko Palagruže, Biševa i Komiže vodi do Diomedova rta Punte Planke kod Rogoznice.

Biševo je važna točka i na Benediktinskom putu na kojem sljedbenici svetog Benedikta iz Nursije podižu samostane i omogućuju transfer kršćanstva sa zapadne na istočnu obalu Jadrana.

Važnost ovog pučinskog punkta potvrđuje i pismo pape Aleksandra III.1202. opatu Ursu na Biševo kojim poklanja ovaj otok monasima biševskim.
Na Biševu su temelji starokršćanske predromaničke crkvice, jedne od najstarijih u Hrvatskoj – iz 6. stoljeća.

Biševska Madona jedna je od najstarijih slika Bogorodice u Hrvatskoj iz 1220. iz crkve Svetog Silvestra na Biševu.

Ovaj otok važna je postaja na transjadranskom koridoru ptica što potvrđuje stanište endemskog Eleonorinog sokola (Falco Eleonora). Samo od poreza na ulov sardela s biševske ribolovne pošte (Trešjavac) sagrađena je katedrala Svetoga Stjepana u središtu venecijanske komune – u gradu Hvaru, kao i mnoge plemićke palače hvarskog municipija.

Na otoku Biševo rođen je najveći industrijalac u ribarskoj povijesti svijeta Martin Bogdanović čovjek koji je 1917. podigao na Terminal Islandu u San Pedru, podigao prvu tvornicu ribljih konzervi na zapadnoj obali SAD.
Mogli bismo pričati o biševskom plavcu koji se pio na dvoru Franje Josipa, o jastozima za evropske metropole, o slanoj sardeli koja se izvozila u Veneciju i Grčku…

Ili ipak radije o kapricioznoj holivudskoj divi Greti Garbo koja je svojom slavnom stražnjicom ostavila otisak na šljunku plaže koji će predsjednik Društva za poljepšavanje mjesta, šjor Frane Šnjur, pažljivo skupiti u vreću i pokazivati turistima do kraja života te oblutke na kojima je sjedila„nojlipjo guzica na svitu“.