Autor: Erik COHEN

SAŽETAK: Otočni studiji i proučavanje turizma uvelike se bave istim temama, ali do sada je među njima bilo malo interakcije. Cilj nam je olakšati konvergenciju tih dvaju istraživačkih područja. Slijedeći praksu otočnih studija, članak propituje ulogu metafora ‘neba’ i ‘pakla’, odnosno ‘raja’ i ‘zatvora’, u dinamici turističkog razvoja na malim otocima. Snažna metafora otoka kao “raja na zemlji” potakla je razvoj koji se pokazao razornim upravo po rajske atribute otoka. Istovremeno, metafore ‘pakla’ privlače tanatoturizam, ali imaju manju preobražujuću snagu. Tvrdi se da metafore vezane uz ‘rajsko’ zanemaruju ljudski aspekt ‘otočnih’ rajeva te da istraživači otočnog turizma poklanjaju premalo pažnje utjecaju turizma na društvene promjene na otocima. Moguće je da bi intenzivnije bavljenje ovim pitanjem olakšalo konvergenciju otočnih studija i istraživanja u području turizma.

KLJUČNE RIJEČI: otočni studiji, otočni turizam, mali otoci, ‘rajevi na zemlji’, otočni ‘paklovi’

Otoci i turizam usko su povezani. Kao što je Becker (1969) primijetio prije gotovo 50 godina, mali otoci snažno privlače turiste; taj osobit „spoj izoliranosti, različitosti, udaljenosti, zasebne kulture i naslijeđa, divljine okoliša i male površina [predstavlja] svojevrsnu atrakciju44 (Brown i Cave, 2010:87). Turizam je glavni gospodarski sektor mnogih otoka, a naročito malih otočnih država u razvoju (eng – SIDS). Devet od deset zemalja koje ponajviše ovise o „prihodima od turizma kao udjela u BDP-u44 male su otočne države u razvoju, uglavnom s područja Kariba i Tihog oceana; deseta na popisu je Hrvatska, zemlja s mnoštvom turistima privlačnih otoka (Scheyvens i Momsen, 2008a:23).

Uslijed preplitanja geografskih, društvenih, kulturnih i gospodarskih osobitosti otoka, posljednjih se godina javila potreba za utemeljenjem novog područja istraživanja: otočni studiji, ili ‘nisologija’ (Baldacchino, 2008; McCall, 1994; Hay, 2006), uključuje „komparativno, globalno, interdisciplinarno i/ili transdisciplinarno proučavanje otoka… obuhvaćajući i nadmašujuči opseg konvencionalnih disciplina44 (Baldacchino, 2006: 6). Međutim, usprkos važnoj ulozi turizma u životu i gospodarstvu mnogih otoka, otočni se studiji relativno rijetko bave turizmom kao temom. Nasuprot tome, iako istraživači u području turizma drže kako „otočni turizam predstavlja zasebno polje istraživanja, definirano omeđenošču prostora, ljudi i procesa44 (Brown i Cave, 2010:87), rijetki su pri istraživanju otočnog turizma primijenili holistički pristup koji promiču zagovornici otočnih studija. Ovim člankom nastoji se olakšati konvergencija između otočnih studija i istraživanja u području turizma te istražiti potencijalne međusobne doprinose.

Otoci su do danas ostali čestom temom u geografiji i drugim znanstvenim disciplinama, kao i u književnosti, prozi i poeziji (Baldacchino, 2006:6-7). Ideja o zasebnom znanstvenom području ‘otočnih studija’ navodi na zaključak da otoci imaju neko posebno obilježje koje ih razlikuje od kopna i čini privlačnim istraživačima i običnim ljudima. Glavni zagovornik otočnih studija, Godfrey Baldacchino, tvrdi da „suvremena opijajuča ‘privlačnost’ ili ‘fascinantnost’… otoka uvelike proizlazi iz činjenice da otoci ostavljaju dojam tabulae rasae, potencijalnih laboratorija u kojima bi se mogao provesti bilo koji ljudski projekt… Čini se da insularnost priziva specifičnost, vécu prilagodljivost, manje inhibicije i temeljitiju kontrolu međuvarijabli koje zatim s većom vjerojatnošću jamče uspješne ishode“ (2006:5-6).

Protagonisti otočnih studija ulažu velik dio svojih napora u razaranje „mita o otočnoj izolaciji“ (Baldacchino i Clark, 2013:131) naglašavanjem složenih oblika participacije otoka u kopnenim i globalnim procesima. Otočni studiji bave se višestrukom ekološkom povezanošču otoka s njihovim pomorskim okolišem (Gillis, 2014) te demografskim, gospodarskim i kulturnim vezama s kopnom. Globalni doseg događaja u slučaju, naizgled, malih izoliranih otoka snažno je oprimjeren u DeLoughreyevom (2013) članku o tome kako su američki nuklearni pokusi na udaljenim pacifičkim atolima prouzročili „radijaciju koja ne poznaje granice pa se danas nalazi nataložena u koštanom tkivu svih ljudi“ (Baldacchino i Clark, 2013:131).

Otočni studiji gledaju ne-esencijalistički, dinamično na prirodu otoka. Baldacchino i Clark (2013) naglašavaju da otoci nisu statični, zadani entiteti: oni nisu ‘zatečeni’ nego su ‘načinjeni’ (str. 130). Otoci su uključeni u „sporne procese stvaranja i nastajanja“ (str. 130), a takav pristup nije u skladu s dijakronijskim, procesnim pristupom koji prevladava u suvremenoj sociološkoj teoriji i istraživanjima u turizmu (Cohen i Cohen, 2012: 2180). Baldacchino i Clark (2013:129) predlažu koncept ‘otočnosti’ kao „posebnog stanja ili oblika postojanja44, a procesnost njihova pristupa odražava se u tvrdnji da imenica 4otočnost’ kao posebno stanje ili položaj, no njihov se procesni pristup odražava u tvrdnji da ona korespondira s 4otčenjem’ (eng. islanding) kao radnjom (str. 129); predložili su da se „otočiti rabi kao glagol, a otočenje kao izraz kojim se imenuje radnja44 (str. 129). Autori su tvrdili da im je izraz ‘otočenje’ potreban kako bi „posredovali i ublažili vrtoglave oscilacije između raja i zatvora, otvorenosti i zatvorenosti, korijenja i putova, materijalnoga i metafore [u prikazivanju otoka],44 kao i „kritizirali otrcano poimanje i kričavo brendiranje otoka kao izolata, odsječenih od matice; kao mjesta nevinosti, zaštićenih od razorne modernosti… kao netaknutih i posebice ekološki svjesnih društava; kao hirovitih, krajnje nestabilnih i ranjivih ekosustava44 (str. 129). Međutim, autori nisu pojasnili kako če nova riječ ostvariti sve te zadatke.

Metafore otoka

Prihvaćajući pristup koji zagovaraju otočni studiji, u ovom ču se članku usredotočiti na međusobno djelovanje metaforičkih slika o malim otocima i njihovu transformaciju pod utjecajem turizma na osnovi suvremenih studija otočnog turizma.

Otoci su podložni različitim i suprotstavljenim predodžbama. Baldacchino (2006:5) je smatrao da je „zbog njegove očite čarobne otvorenosti, varljivo lako doživjeti 4otok’ kao prikladno poprište ispunjavanja svakog hira ili želje… Otok može biti i raj i zatvor, i nebo i pakao.44 Hay (2006:27) je ukazao na sveprisutno korištenje riječi ,,4otok’ kao metafore za raj44, ali je istaknuo i da se „suprotnosti raja i zatvora često pojavljuju u istim literarnim konstrukcijama.44 Mountz (2015:636) je pak zamijetio da „otoci inspiriraju nebrojene maštarije, od snova o razvoju, bijegu i egzotičnosti do izrabljivanja i zatočenja.“

Hay (2006) je upozorio da bi „otočni studiji trebali zadržati skeptičan stav prema perspektivama književnih i kulturalnih studija koje, odbacujući fizičku prirodu otoka, promiču važnost metaforičkih apstrakcija44 (str. 29)  i ustvrdio d aje „metaforička ideja otoka toliko snažna da se može razvijati čak i ako nema ni najmanje povezanosti sa stvarnim obilježjima otoka.44 Hay je stoga tvrdio da se nisološka istraživanja umjesto metaforama trebaju baviti „stvarnošću otoka i okolnostima koje utječu na stvarne otoke i otočane u sadašnjosti i nadolazećem vremenu44 (str. 30). Međutim, Hay ipak priznaje da „metaforička značenja otočnosti na jedan značajan način pripadaju tematici otočnih studija, a to je kad se metaforički opisi otoka odražavaju na stvarne otoke i utječu na život na njima44 (str. 30) . Više nego u bilo kom drugom području, potvrdu takvih odraza nalazimo u turizmu: metaforički opisi nekih otoka bili su i ostaju primarnim čimbenikom privlačnosti za turiste, a brza ekspanzija turizma na takvim otocima transformirala je njihov život, kulturu i okoliš do neprepoznatljivosti. Stoga ču istražiti poveznicu između metaforičkih slika otoka i transformacije otoka pod utjecajem turizma. Pri tome ču se usredotočiti na dvije vodeće, suprotstavljene metafore otoka kao 4neba’ i ‘pakla’ ili 4raja’ i ‘zatvora’.

Slijedeći procesni pristup Baldacchina i Clarka (2013) neču se prema tim metaforama odnositi kao prema opisima ‘esencijalnih’ obilježja određenog otoka nego ču se pozabaviti njihovom konstruiranom i krhkom prirodom. Zatim ču razmotriti diferencijalno međusobno djelovanje svake od tih metafora i turizma te istražiti njihove transformi raj uče učinke na izgled, ekologiju i stanovnike otoka. Služit ču se uglavnom primjerima metaforičkih prikaza iz literature o tropskim otocima Tihog oceana i Kariba te vlastitih istraživanja tajlandskih otoka.

3. METAFORE ‘NEBA’ I ‘PAKLA’

Kao što je već primijećeno (Baldacchino 2007:165), otok je moguće zamisliti i kao nebo i kao pakao, kao raj i zatvor; moguće gaje doživjeti kao prirodnu oazu osjetilnih užitaka, ili kao jezovito divlje mjesto opasnosti i patnje. Nužno je napomenuti da konvencionalne metafore ‘neba’ i ‘pakla’ svoje duboke korijene imaju u zapadnoj religioznoj kozmologiji. Međutim, dok se zemaljski raj cesto zamišlja kao mjesto na nekom otoku (Cohen, 2004:258-261; Hay 2006:27), mjesto biblijskog pakla nikada se nije izričito smještalo na neki otok. Stoga možemo zaključiti kako se predodžba o otocima kao ‘rajevima’ izravno inspirira religioznom kozmologijom. Viđenje otoka kao ‘pakla’ relativno je recentna inovacija koja kozmološki pojam ‘pakla’ metaforički pridaje otocima slijedom opisa istraživača sa zapada koji su otoke doživjeli kao negostoljubiva mjesta te ih upotrebljavali (ili zloupotrebljavali) kao zatvore ili mjesta progonstva za protivnike zapadnih imperijalnih ili kolonijalnih režima. Otočni ‘rajevi’ zamišljaju se kao mjesta ‘ciste’ ili ‘nedirnute’ prirode; otočni ‘pakli’ prvenstveno se doživljavaju kao rezultat ljudskog djelovanja i ta razlika u percepciji utječe na turističku dinamiku određenih otoka.

Metafore otoka kao ‘raja’

Neki su autori dokazivali da je potraga za rajem duboko ukorijenjena u ljudskoj psihi. Istaknuti povjesničar religije, Mircea Eliade, tvrdio je da ,,u ljudskom stanju postoji nešto što bismo mogli nazvati nostalgijom za rajem“ (1969:55, naglašeno u izvorniku). U svom pokušaju da skiciraju povijest raja, Manuel i Manuel (1972) su sugerirali da ljudska čežnja za otočnim rajevima predstavlja izraz (nesvjesne) želje za povratkom zaštitnoj tekućini otoka koji skriva ljudski fetus. Iako se ne moramo slagati s takvim sveobuhvatnim tvrdnjama, one svjedoče o dubini zamišljene veze između ljudi i težnji prema raju, veze koju priznaju ugledni istraživači.

U zapadnjačkoj mašti zemaljski se raj predočava kao Drugo, „mjesto koje je u svojoj biti drugačije… od svakodnevnog života44; to je mjesto „egzotično, neobično i različito44 (Costa, 1998:317), „metafora za negaciju svakodnevnog postojanja44 (str. 312). U raju „pravila i obaveze uglavnom ne vrijede, resursi su obilati, a nema ni poteškoća koje se povezuju uz svakidašnji zemaljski život44 (str. 317). Zemaljski raj „sadrži elemente ljepote, liminalnosti, izolacije, klimatske topline, neobuzdane seksualnosti, bogatog okoliša, opuštenog mjesta44 (str. 317).

U judeo-krščanskoj tradiciji, uobičajeno je vjerovanje da se izgubljeni zemaljski raj nalazi na nekom udaljenom otoku ili planinskoj dolini na Zemlji (Costa, 1998:317), „izoliran od ostatka svijeta gotovo nesavladivom barijerom44 (str. 320) i stoga nepristupačan. Međutim, tijekom ere Otkrića zapadni su se „istraživači doslovno zaputili u potragu za zemaljskim rajem44 (str. 322). Vračajući se sa svog trećeg putovanja, Kristofor Kolumbo pisao je svojim vladarima da je „dosegao vanjsko područje zemaljskog raja,44 a kao dokaz je naveo neobična zapažanja iz Zaljeva Paria [na delti rijeke Orinoco u današnjoj Venezueli] za koja je „postojalo samo jedno objašnjenje: oni (tj. brodovi) su se penjali prema umjerenim visinama zemaljskog raja odakle rijeke raja utječu u more44 (Pletcher, 2010:68-69).

Vjerovanje da se biblijski zemaljski raj nalazi na nepristupačnom mitskom otoku vremenom je ustupilo mjesto predodžbi o malim, udaljenim i geografski izoliranim otocima poput Havaja (Costa, 1998:322-325), Tahitija (Connell, 2003) i drugih južnopacifičkih (Cohen, 2004:257-264) ili karipskih (Monterò, 2011; Sheller, 2004) otoka kao dostupnim zemaljskim rajevima (Costa, 1998:317-318). Međutim, za razliku od nepristupačnog mitskog raja, „ova zemaljska rajska mjesta moguće je posjetiti i u njima uživati44 (str. 317). „Pojednostavljene, kulturalno-uniformne slike mjesta nalik na raj44 (Monterò, 2011:21), projicirane na male tropske otoke, postale su u vremenu poslije Drugog svjetskog rata (Cowell, 1999) mamac koji je privlačio sve više i više hedonista na odmoru i s vremenom transformirao otoke u komodificirane „objekte za konzumaciju od strane zapadnih turista44 (Costa, 1998:318).

Zapadnjački opisi rajskih otoka obično su favorizirali prirodna obilježja a zanemarivali stanovništvo otoka; turiste na odmoru zapravo je privlačila prirodna ljepota otoka, a ne otočani. U promotivnoj literaturi otočani se ponekad posve zanemaruju (npr. Echtner, 2010), a čak i ako to nije slučaj, uglavnom su predstavljeni kao prijateljski raspoloženi, gostoljubivi domoroci (npr. Cohen, 1996: 161-162) dok su njihova razlikovna društvena i kulturna obilježja nedovoljno naglašena ili čak prešućena. Tako, primjerice, vodič kroz Thailand u izdanju tvrtke Lonely Planet (2005) opisuje kako su prvi turisti po dolasku u Koh Samui „nabasali na raj – bijele pješčane plaže i palme koje su se njihale na vjetru; čisto zeleno more koje se ljeskalo na suncu… savršene slike bujne zelene brežuljke i zagasite smeđe ceste koje su presijecale drvene konstrukcije44 (str. 555). Otočani ostaju potpuno anonimni u ovom stereotipnom opisu otočnog raja. Kasnije su ipak kratko okarakterizirani kao „čak prijatelj skije raspoloženi od prosječnih stanovnika gornjeg dijela Tajlanda… s odličnim smislom za humor44 (str. 555), dok je zanemarena mračnija strana odnosa između otočana i turista na otoku (Cohen, 1996:202).

Rajski opisi otoka ne počivaju na urođenim arhetipovima več su relativno nedavnog nastanka. Na njih su utjecali opisi i prikazi europskih putnika i umjetnika koji su posjetili južni Pacifik, Karibe i druge novo-’otkrivene’ otoke ili živjeli na njima od 17. do 19. stoljeća. Osjeća se i utjecaj romantičarskog devetnaestostoljetnog zanosa prirodom i njezinim izvornim stanovnicima (Cohen, 2004:258-261; Sheller, 2004). Raspravljajući o Fairchildeovom (1928) prikazu ‘egzotične’ i ‘romantično naturalističke’ književnosti toga razdoblja, Ellingson (2001:6) je napisao: ,,u slučajevima koje Fairchild citira, ‘primitivni’ i ‘prirodni’ način života toliko su idealizirani i uzvišeni da se malo koji čitatelj neče zapitati kako je takav raj ikada mogao postojati na zemlji, ili, ako je zaista postojao, kako gaje itko ikada mogao zamijeniti ‘civilizacijom’“.

Neki raniji dojmovi o mjestima koja su postala ‘otočni rajevi’ bili su posve drugačiji. U knjizi značajno naslovljenoj Bali: stvoreni raj, Vickers (2012) navodi da su „tijekom prošlog stoljeća pisci obogatili ideju o Baliju, “hvaleći ‘njegovu ekstremnu plodnost, beskrajnu ljepotu, umjetnički talent i šarm njegovih ljudi’. Bali je stekao imidž mjesta ‘bujne raskoši,’ koje nastanjuje „umjetnički narod u harmoniji s prirodom.“ Međutim, kako ističe Vickers, „sadašnji imidž [Balija] čini se konačnim i trajnim, iako nije uvijek bio takav. Tijekom 19. stoljeća Bali nije uspijevao nikoga šarmirati. Štoviše, ispunjao je posjetitelje pravim osjećajem prijetnje.“ Vickers citira Nizozemca koji je rekao da su “‘stanovnici Balija žestoki, divlji, podmukli i ratoborni ljudi“,’ dok su ih drugi opisivali kao opasne ljude koji ne napuštaju „barbarske običaje poput spaljivanja udovica“ (n.p.)

Monterò (2011) također ukazuje na promjene u prikazivanju malih otoka Grenade i Paname. Grenadski otok Carriacou u prošlosti je karikaturalno prikazivan kao „pospano, pasivno i podatno mjesto čija se populacija lako prepuštala ropstvu“ (str. 27), a stanovnici Paname ‘donedavno’ su doživljavali mali otok Colon kao ‘neprivlačnu džunglu’. Ipak, vlade dviju država nedavno su počele te otoke predstavljati kao „udaljen, neiskvaren i idealan turistički ‘raj’.” (str. 27). Imidž pojedinih otoka podložan je promjenama čak i u suvremenom razdoblju. Možda je najdojmljiviji primjer takvog procesa nedavno prikazivanje atola Bikini kao čiste edenske divljine (Davis, 2007) i to bez obzira na činjenicu da se „atol smatra previše radioaktivnim da bi se na njemu moglo živjeti“ (str.

214). Atol se, naime, nalazi u sklopu Maršalovih otoka, područja koje je više od desetljeća (1946-1958) kontaminirano nizom atomskih pokusa koje su provodile SAD (Weisgall, 1994). Prema Davisu, „projekt nuklearnog testiranja ne samo da je izbrisan iz krajolika nego je rezultirao krajolikom kojeg većina smatra prirodnim44 (str. 214), što je paradoksalno jer je upravo kontaminacija spriječila ljudsku intervenciju u otočni okoliš. Sličan razvoj zabilježen je i nakon tsunamija koji je pogodio južni Tajland 2004. godine: odsustvo turista nakon katastrofe omogućilo je miran oporavak prirode i povratilo rajski izgled plažama (Cohen, 2008) koje su prije tsunamija stradale zbog prevelikog broja turista.

Baldacchino (2007) je ustvrdio da su otoci izvor noviteta, a povijest metafore 4raja’ na neki način potvrđuje ovu tvrdnju. Iako se u početku odnosila na otoke, vremenom se odvojila od svoje specifične stereotipne konotacije nedirnutih plaža i palmi te se uopćeno i neprecizno koristi kao marka kojom se kao ‘rajevi’ promoviraju različite destinacije i usluge pa danas imamo ‘rajeve za kupovinu’, ‘golferske rajeve’, ‘ribičke rajeve’, ‘seksualne rajeve’, pa čak i ‘lovačke rajeve’ (oksimoron je posve očit). Oslobođena svojih određujućih obilježja otočnog mjesta, metafora ‘raja’ poprimila je generaliziranu konotaciju obećanja nesputanog hedonističkog prepuštanja užitku na raznim mjestima, koja nužno nisu niti otoci niti nedirnuta.

Metafore otoka kao ‘pakla’

Metafore otoka kao ‘pakla’ manje su uobičajene – i manje popularne – od metafora ‘neba’. Takve metafore imaju dva odvojena, ali povezana izvora. Iako ponekad proizlaze iz predodžbe jalovog, nenaseljenog otoka kao negostoljubivog mjesta, češće nalazimo da odražavaju uvjete koji su djelo ljudskih gospodara otoka.

Stokstad (2004) je izvijestio kako je, prema arheološkom istraživanju Barryja Roletta, prirodna geografija pojedinog pacifičkog otoka, ponajprije zbog izoliranosti i ekološke osjetljivosti, predodredila isti ili za ‘nebo’, npr. Marquesas, ili za ‘paklenu jamu’, npr. Istočni otok.

Neke gole ili neprivlačne otoke prvi su posjetitelji sa zapada povremeno uspoređivali s ‘paklom’. Navodno je u 17. stoljeću lunarni krajolik otoka Ascension u Atlantskom oceanu potakao jednog brodolomca da izjavi kako „bi svatko povjerovao da se sami đavao doselio kako bi uspostavio pakao na [otoku] Ascension” (prema Thomson, 2002).

Ipak, predodžba pakla mnogo se češće projicirala na neki otok zato što je poslužio imperijalnim, kolonijalnim ili drugim snažnim režimima kao zatvor ili mjesto progonstva za kriminalce ili protivnike. Valera i Boissoneault (2014) drže kako su „otoci dugo bili najprirodniji izbor za odvajanje društva od najopasnijih i najozloglašenijih. Kako su okruženi vodom… s otoka je teško pobjeći, a lako ih je čuvati.“ Otoci koji su odabrani za zatvore ili egzil uglavnom su bili i geografski udaljeni od kopna ili matice zemlje. No, nisu otoci postajali mjestima zatvora i egzila samo zbog svoje prikladnosti svrsi – odabiru bi pridonio i njihov politički i simbolički status. Takvi su otoci često bili društveno i politički marginalizirana mjesta, što je omogućilo zatvorskim vlastima da uspostave strogi disciplinarni režim i olakšalo zlostavljanje zatvorenika od strane čuvara daleko od očiju javnosti. Dok je udaljenost simbolički isključivala zatvorenike ili prognanike iz društva i obilježavala ih kao otpadnike, izdvajanjem iz moralne zajednice oduzimalo im se pravo na uobičajenu ljudsku skrb.

Iako su geografska udaljenost i prirodna obilježja mogli utjecati na odabir nekih otoka kao mjesta zatvora i egzila, nisu oni stekli epitet ‘pakla’ zbog svojih prirodnih obilježja nego zbog zatvorskih uvjeta i patnje koja je tamo nametana zatvorenicima. Rani primjer predstavlja Malsagovljev (1926) Otok pakao, knjiga o sovjetskom zatvoru na dalekom sjeveru. Metaforu otočnog arhipelaga, gulaga, kasnije je razvio Solženjicin (2006) kako bi metaforički opisao Staljinov sustav zatvorskih logora (iako se oni obično nisu fizički nalazili na otocima). Možda je najpoznatiji primjer otočnog zatvora u zapadnom svijetu Vražji Otok u Francuskoj Gvajani. Francuzima je služio kao kaznena kolonija između 1852. i 1946. (Redfield, 2005), a ozloglašen je postao kao mjesto zatočenja Alfreda Dreyfusa (Harris, 2010) krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Poznat je postao i zbog opisa života na tom otoku-zatvoru koji je Henri Charrière (2011) objavio pod pseudonimom 4Papillon’. Ležeći, prema tadašnjem stavu, na samom ‘kraju zemlje’ (Redfield, 2000:XIII). Vražji je Otok nazvan ‘kolonijom prokletih’ (Miller, 1988) te je opisan kao mjesto “pada tisuća muškaraca u srce tropskog čistilišta” (Redfield, 2000:XIV). Opisi drugih zloglasnih otočnih zatvora, npr. Alcatraza u SAD-u, otoka Robben u Južnoj Africi, ili otoka Con Son u arhipelagu Con Dao, današnjeg Vijetnama, (služio je kao otok-zatvor za vrijeme svih režima između 1862. i 1975. [Hayward i Tran, 2014]), prizivaju neke iste paklene osobine, čak i ako nisu izričito okarakterizirani kao ‘pakao.’ Dok su u zadnje vrijeme mnogi po zlu poznati otočni zatvori ukinuti, suvremeni otoci-zatvori postali su mjesta deportacija druge vrste – za neželjene imigrante bez dokumenata. Australija je danas vodeći eksponent ove prakse (Grewcock, 2014), budući da zatvara tisuće tražitelja azila u dvije svoje nekadašnje kolonije – na udaljenom malom golom otoku-državi u Pacifičkom oceanu, Nauru (Fleay i Hoffman, 2014; Isaacs, 2017) i na otoku Manaus u Papuanskoj Novoj Gvineji (Fletcher, 2014). Iako se ne opisuju kao ‘pakao’, beznadnost deportiranih određuje ove logore značajkama ‘pakla.’

4. USPOREDBA: METAFORE OTOKA I DINAMIKA OTOČNOG TURIZMA

Vraćajući se Hayevoj (2006:30) tvrdnji da su „metaforićka značenja otoćnosti primjerena materija za otočne studije [samo pod uvjetom da] metaforićki opisi otoka odražavaju stvarne otoke i utječu na otočni život,44 sada propitujem kako metafore 4neba’ i ‘pakla’ koje primijenimo na otoke utječu na dinamiku otočnog turizma.

‘Raj’

4Raj’ jer vjerojatno najraširenija i najutjecajnija metafora koju razvija globalna turistička aktivnost. Neki tropski otoci poput Tahitija i Balija uživali su reputaciju ‘rajeva’ relativno dugo. Međutim, od šezdesetih godina 20. stoljeća mnogi su mali otoci postali poznati kao ‘tropski otočni rajevi’ ili su kao takvi promovirani. Obično bi ih ‘otkrili’ slučajni posjetitelji s ruksacima (Cohen, 1973) koji bi na praznim plažama uspostavili male enklave za sebi slične putnike (npr. Cohen, 1982; Scheyvens, 2006). Te bi enklave cesto postale jezgrom turističkog razvoja. Mali lokalni poduzetnici pružali bi gostima jednostavne i jeftine usluge. Međutim, na veće i pristupačnije od ovih ‘rajskih’ otoka u Tihom oceanu, na Karibima i jugoistočnim dijelovima Azije, vrlo brzo su se probile domaće i međunarodne turističke tvrtke, uz plaže uspostavile odmarališta za goste dubljeg džepa (Harrison i Pratt, 2015; Monterò, 2011:39) i transformirale te otoke u destinacije za masovni turizam.

Međutim, umjesto zaštite navodnih ‘rajskih’ obilježja, poduzetnici su cesto pokretali projekte koji su bili štetni za krhku ekološku ravnotežu otoka, posebne lokalne običaje i društveni život domaćina. Baldacchino (2007:169) navodi da je takav pristup razvoju turizma rezultirao besprimjerno „iznenadnim, sveprisutnim, jasnim, a možda čak i neopozivim te neodrživim utjecajem turizma na male otoke, njihova… staništa i zajednice.44 Rastao je pritisak na ograničene resurse, pogotovo na vodu i zemljište (Twining-Ward i Butler, 2002:363); cijene zemljišta, naročito duž plaža, skočile su u nebo (Wortman, Donaldson i van Westen, 2016); slabijim i siromašnijim slojevima lokalnog stanovništva zapriječen je pristup resursima (Picard, 2010); degradacija okoliša i gomilanje otpada pogoršali su se (Scheyvens i Momsen, 2008:494); priljev stranaca, turista, zaposlenika turističkih tvrtki i migranata koji su nalazili zaposlenje u turizmu (Soontayatron, 2010) doveli su do naprezanja otočnih kapaciteta (Wong, 2015) dok se nasilje i kriminal povećalo (Chesney-Lind, 1986; Coomansingh, 2011; de Albuquerque i McElroy, 1999; Picard, 2010). Ubrzani razvoj masovnog turizma na malim otocima ozbiljno je ugrozio njihovu održivost (Belle i Bramwell, 2005; Brown i Cave, 2010; Twining-Ward i Butler, 2002), a rješenje problema u sadašnjim se okolnostima ne nazire.

Te su promjene prouzročile progresivnu degeneraciju ‘rajskog’ izgleda otoka koji su i doveli turizam na otok. Graham Dann (2017) stoga je nedavno ustvrdio da je „izraz ‘turistički raj’ oksimoron“ (str. 8), (tj. „jezična figura koja… sadrži dva suprotstavljena elementa [i generira] novi pojam44 [str. 3], jer, ako „milijuni turista tragaju za istim rajskim ciljem“ (str. 8), neminovno je da če značajno utjecati, ako ne i uništiti, upravo ona ‘rajska’ obilježja koja su ih prvotno privukla na to mjesto.

Minca (2000:390) je prikazao mračnu sliku stvarnosti „‘zrelih egzotičnih’ desti-nacija u zemljama u razvoju“ tvrdeći da ih karakterizira „značajna degradacija odnosa između lokalnog stanovništva i turističkih masa uslijed uzajamnog razočarenja, neispunjenih očekivanja i nerazumijevanja…“. Prema njemu, u nekim popularnim turističkim destinacijama, uključivo i ‘rajske’ otoke poput Balija i Phuketa, „individualni putnici na udaru su prosjaka, uličnih trgovaca, preprodavača droge i prodavača suvenira dok ih istovremeno pljačkaju i maltretiraju uporni prevaranti koji se predstavljaju kao vodiči44 (str. 390). Dinamika masovnog turizma, međutim, nije se zaustavila zbog destrukcije i dezorganizacije koju je prouzročila. Kao što navodi Minca (2000), „suočivši se s tako ‘patološkim’ turističkim prostorom44 vrh tržišta odgovorio je „gradnjom ‘skloništa’44, konstruirajući „pročišćene turističke otoke na kojima više nema problema44 koje je sam turizam stvorio (str. 380-391). Tržište je iniciralo ‘autocentrični’ proces segregacije „najbogatijeg segmenta turističke potražnje… uspostavivši funkcionalnu, a ponekad i fizičku odijeljenost posljednje generacije pozlaćenih enklava od okolnog teritorija44 (Minca, 2000:390). Foucaultovim (1986) riječima rečeno, došli smo do diskontinuirane (turističke) heterotopije. Minca je tvrdio da takva odvojenost „postaje nužna zbog de facto zaštite [bogatih turista] od najštetnijih učinaka ranijih turističkih teritorijalizacija44 (str. 390) te je ovaj zaokret u razvoju turizma nazvao ‘sindrom Balija’, a za primjer je naveo havajske i polinezijske otoke. Trebalo bi na popis sličnih primjera dodati i otoke u drugim regijama, posebno otoka poput Jamaice (Altinay, Var, Hines i Hussain, 2007), otoka Sv. Lucija (Pattullo, 2005) na Karibima te obalna mjesta Koh Samui i Phuket u jugoistočnoj Aziji. Minca (2000: 393) je došao do značajnog zapažanja da takvi heterotopični prostori „mogu, u teoriji, postojati bilo gdje i bilo kada; aluzija na vanjski svijet koji ih karakterizira u velikoj je mjeri tek koreografske prirode44; oni su ‘parodija mjesta.’ Mogli bismo ih nazvati i ‘nadomjesnim rajevima’, hedonističkim samodostatnim ‘otocima’, odvojenim od otočnog okruženja koje je izgubilo svoje ‘rajske’ osobine.

Ali masovni turizam u rajskim destinacijama nije samo ‘autocentričan’ – jer se sklanja u heterotopične enklave; on je istovremeno ‘heterocentričan’ jer se upušta u potragu za novim, još netaknutim ‘rajskim’ otocima te se često širi s glavnog na manje, ekološki još osjetljivije otoke te agresivno „preobražava pred-turističke teritorijalnosti u gotovo neprepoznatljive oblike44 (Minca, 2000:392).

S porastom popularnosti, konotacija metafore 4raja’ doživjela je suptilnu promjenu. Od deskriptivnog je postala preskriptivni izraz. Dok se ranije upotrebljavala u opisu postojećih otoka, s vremenom se počela upotrebljavati kao standardizirani propis o tome kako bi ‘tropski otočni raj’ trebao izgledati. Naposljetku, izrađivani su planovi za prilagodbu otočnih destinacija standardiziranim predodžbama o raju (Cohen, 2004). Paradoksalni vrhunac takvog jednog pothvata dosegnut je 1998. godine kada je za potrebe snimanja jedne scene filma Plaza (po romanu Alexa Garlanda) pješčana plaža Maya Beach na jednom od svjetski poznatih tajlandskih Phi Phi otoka, poznata po svojoj iznimnoj ljepoti, transformirana u stereotipnu „plažu na tropskom otoku44 (Cohen, 2005).

Iako su procesi transformacije pod utjecajem turizma i ‘otočnih rajeva’ široko rasprostranjeni, oni nisu univerzalni. Literatura o dinamici otočnog turizma dovoljno ne razlikuje takve procese na malim otočnim državama u razvoju i na otocima koji pripadaju većim političkim entitetima. Prema uvjerljivoj argumentaciji Scheyvensa i Momsena (2008b), čini se da upravo mala površina i neovisnost malih otočnih država, npr. Samoe u Tihom oceanu ili Dominike na Karibima, doprinose njihovoj otpornosti na razvoj masovnog turizma od strane međunarodnih turističkih kompanija te im omogućava održavanje turizma u manjem opsegu. Stoga ne dolazi do razaranja ekološke osnove njihova društvenog života.

‘Pakao’

Relativna važnost dviju suprotstavljenih metafora otočnog turističkog razvoja nejednaka je. Rajski imidž otoka potakao je razvoj masovnog odmorišnog turizma. Imidž ‘pakla’ izazvao je znatno rjeđu pojavu mračnog ili tana turizma (Seaton, 1996; Stone i Sharpley, 2008) na otocima koji su se tijekom povijesti koristili kao zatvori. Dok je većina ozloglašenih otoka zatvora zatvorena, neki su transformirani i ponovno otvoreni za javnost kao lokaliteti baštine ili turističke atrakcije. U nekim drugim slučajevima, otoci zatvori dobili su novi vizualni identitet kako bi privukli turiste. Sve je bilo praćeno pokušajima da se ukloni njihov zloglasni imidž.

Među najmračnije tanaturističke atrakcije pripadaju zatvori na Con Son otoku u vijetnamskom Con Dao arhipelagu. Vijetnamske vlasti pretvorile su ga u lokalitet baštine, što je uključilo održavanje zatvorskih lokaliteta, dostupnost oznaka, dokumentacije pa čak i „izradu i postavljanje skulptura okovanih i izgladnjelih zatvorenika u starim zatvorskim zgradama[.] … nalazeći se u stvarnim zatvorskim prostorima [oni] pružaju jedno od ‘najmračnijih’ zamislivih tanaturističkih iskustava“ (Hayward i Tran, 2014:118). Drugi zloglasni zatvorski lokaliteti, poput Alcatraza i otoka Robben, također su pretvoreni u muzeje i lokalitete baštine (Shackley, 2001; Strange i Kempa, 2003). Međutim, za razliku od ‘rajskih’ otoka, turistički potencijal takvih lokaliteta je ograničen. Oni su mjesta za promatranje ili razgledavanje, ali ne mame turiste da produže svoj boravak ili da u posjet uvrste i dodatna ‘lakša’ iskustava (kao što je primjer s mnogim mjestima hodočašća).

Francuska Gvajana, čiji je imidž „neodvojiv od njezine povijesti kao kažnjeničke kolonije“ (Dehoome i Jolliffe, 2013:157), ulaže napore u svoje rebrendiranje. Odbojne konotacije’ koje otok izaziva nailaze na ‘aktivni otpor suvremenih Gvajanaca’ (str. 158). Nacionalni turistički odbor ne promovira kažnjeničke lokalitete (poput Đavoljeg otoka) kao mjesta mračnog turizma nego kao povijesne lokalitete, a Euromonitor niti ne spominje „povijesne lokalitete povezane s mračnom poviješću“ na teritoriju Gvajane. Umjesto toga ističu se „zelene turističke atrakcije poput amazonske kišne šume…… [njezine] bujne flore i faune [te] prekrasnih plaža44 (str. 163). Mračni imidž paklene divljine koju obilježava „beskrajno prostiranje neprohodne, zastrašujuće šume u kojoj žive divlje zvijeri i zastrašujući insekti44 (str. 157) u kojoj su zatvorenici „tornili u zaborav44 sada se iznova brendira kao još jedan ‘tropski raj’.

Pakleno u raju

Za razliku od biblijskog Edena, otoci su krhki rajevi. Njihovi bi se imidži mogli doslovce preko noći preobraziti iz raja u pakao pod udarom prirodnih katastrofa, poput tsunamija (Cooper, Hunter i Chandler, 2009) zbog terorističkih napada, ili ubojstva.

Raspravljajući o pojmu ‘turističkog raja’ kao o oksimoronu (vidi gore), Graham Dann tvrdi da „kontradiktorni pojam turističkog raja doseže svoj vrhunac tek kada se uključi i njegova paklena suprotnost. Do diskrepancije dolazi… u slučajevima kad bude ubijen strani turist… [tada] novinski naslovi pišu o ‘smrti u raju’ dok bi se u protivnom isticao život44 (Dann, 2017:8).

Nije dovoljno da se radi o pukoj smrti, nego je ‘ubojstvo’ primjer najdisonantnijeg prodora paklenskog u ‘raj.’ Razaranje rajskog imidža lokaliteta posebno je izraženo ako je nedjelo počinio jedan od stanovnika otoka.

Najrecentniji primjer ‘ubojstva u raju’ bio je pokolj para mladih britanskih putnika s ruksacima na ‘rajskom’ ronilačkom otoku Koh Tao u južnom Tajlandu 2014 godine, događaj koji je privukao pozornost svjetske javnosti (Cohen, 2016; Dann, 2017: 8). Tijekom kontroverznog suđenja dva su burmanska radnika proglašena krivima za ubojstvo i osuđena na smrt. Žalili su se na presudu, ali i dalje kruže glasine o tome da su ubojstva počinili članovi jedne od moćnih lokalnih obitelji (Cohen, 2016). Ova su ubojstva imala prolazan utjecaj na imidž otoka Koh Tao: 2015. TripAdvisor je otok proglasio azijskim otokom broj 1 (Thai PBS Reporters, 2015).

5. ZAKLJUČCI

Krenuvši od Hayeve (2006:30) tvrdnje da otočni studiji trebaju propitivati kako se „metaforički opisi odražavaju nestvarne otoke,44 ovaj članak bavi se različitim utjecajem metafora 4neba’ i ‘pakla’ na dinamiku turizma na malim otocima. Pokazalo se da su ove metafore društveno konstruirane i površne te su ponekad nametnute nekom otoku zbog njegovih prirodnih obilježja. Metafora ‘neba’, posebice njezina verzija ‘otočnog raja’, proizvela je izvanredno snažne preobražujuče učinke. Djelovala je kao katalizator turističkog razvoja koji se u konačnici pokazao neodrživim. Masovni odmorišni turizam uglavnom je utjecao upravo na ‘rajska’ obilježja koja su i privukla turiste. Kao rezultat toga, turizam u zrelim destinacijama povlači se u osamljene heterotopijske ‘pozlaćene enklave.’ Takav razvoj prati i potraga za novim, svježim ‘rajevima’ koji če postati žrtvom sličnih preobrazbi. Metafora ‘pakla’, odnosno ‘zatvora’ kao specifične verzije pakla, imala je znatno slabiji preobražujuči učinak. Otočni zatvori iz prošlosti postali su mjesta tanatoturizma, ali je njihov turistički potencijal relativno ograničen. U barem jednom slučaju želja da se na otok privuku turisti na odmoru dovela je do pokušaja ponovnog brendiranja paklenog imidža zemlje brisanjem mračne povijesti njezinih otočnih zatvora i prikazivanjem istih kao prirodnih ‘rajeva’.

Temeljem uvida do kojih su došli Scheyvensa i Momsena (2008b) predlaže se hipoteza o specifičnom utjecaju političkog konteksta malih otoka na razmjere njihove preobrazbe pod utjecajem turizma. Čini se da su male otočne države u razvoju otpornije na transformi raj uče učinke turizma i da bolje zadržavaju kontrolu nad turističkim razvojem nego mali otoci koji su dio većih političkih entiteta. Ovu je hipotezu, međutim, potrebno dodatno istražiti.

Rajski imidž malih otoka stavlja naglasak na njihovu prirodnu ljepotu, a premalo se pažnje poklanja lokalnom stanovništvu. Istraživači u području turizma bavili su se ulogom otočnog stanovništva u razvoju turizma, ali su premalo pažnje posvetili širim učincima prodora turizma na otočne zajednice. U istraživanjima turizma na malim otocima jasno se uočava nedostatak etnografskog pristupa otočnom stanovništvu. Većina istraživanja tek se neodređeno dotiče lokalnih stanovnika, ali malo koje prikazuje precizne podatke o strukturi otočne zajednice i njezinoj kulturi. Većina istraživača u turizmu ne pokazuje previše interesa za učinke turizma na lokalne društveno-kulturne promjene. Prava je rijetkost da se itko osvrne na antropološka istraživanja o malim otocima, ili da se itko pozabavi pitanjima strukturnih promjena u lokalnim zajednicama, pojavom novih vođa i gospodarskih elita, političkih sukoba oko koristi od turizma ili društvenog učinka migranata koji stižu na otok privučeni poslovima u turizmu. Ne samo da je ova tema relevantna za istraživanja u turizmu, ona bi mogla predstavljati poveznicu između istraživanja u turizmu i otočnih studija, poveznicu koja če naglasak staviti na procese društvenih promjena na otocima. Kada bi istraživači u turizmu posvetili više pozornosti složenosti veza između turističkog razvoja i dinamike društvene i kulturne promjene na malim otocima, možda bismo napravili veliki korak prema konvergenciji proučavanje turizma i otočnih studija.

Konačno, iako je središnji koncept otočnih studija – ‘otočnost’ – korisno poslužio za senzibilizaciju znanstvene zajednice, čini se donekle neprozirnim i teško objašnjivim. Moguće je da bi taj ponešto diskutabilan, metafizički pojam bio analitički korisniji kao varijabla, pri čemu bi različiti otoci manifestirali različite razine ‘otočnosti.’ Vjerojatno je da če se obilježje ‘otočnosti’ nači u obrnutom odnosu s veličinom i udaljenosti otoka. Što je otok manji, to bi značajnija bila njegova otočnost. Ako tako redefiniramo pojam, mali, daleki i marginalni otoci vjerojatno če manifestirati najviši stupanj ‘otočnosti’ i najsnažnije privlačiti turiste. No, kako turističkih razvoj takvih otoka povećava njihovu ekološku, gospodarsku i političku ovisnost o kopnu, njihova če ‘otočnost’ vrlo brzo pretpjeti određene učinke. Male otočne države u razvoju predstavljaju važnu iznimku za učinke ovakvog procesa. Drugi bi otoci od njih mogli naučiti kako održati određeni stupanj autonomije od vanjske dominacije i zaštiti svoju ‘otočnost.’

LITERATURA

1.    Altinay, L., Var, T. Hines, S. and Hus-saun, K. (2007). Barriers to sustainable tourism development in Jamaica. Tourism Analysis. Voi. 12, pp. 1-13. https:// doi.org/10.3727/108354207780956690

2.    Baldacchino, G. (2006). Editorial: Islands, island studies, island studies journal. Island Studies Journal. Vol. 1, No. 1, pp. 1-18

3.    Baldacchino, G. (2007). Islands as novelty sites. Geographical Review. Voi. 97, No. 2, pp. 165-174. https://doi. org/10.1111/j. 1931-0846.2007. tb00396.x

4.    Baldacchino, G. (2008). Studying islands: On whose terms? Some epistemological and methodological challenges to the pursuit of islands studies. Island Studies Journal. Voi. 3, No. 1, pp. 37-56

5.    Baldacchino, G. and Clark, E. (2013). Guest editorial introduction: Islanding cultural geographies. Cultural Geographies. Voi. 20, No. 2, pp. 129-134. https:// doi.org/10.1177/1474474012469594

6.    Becker, Ch. (1969). Die Anziehungskraft kleiner Inseln auf den Urlaubsverkehr [The attractiveness of small islands to the vacation traffic]. Zeitschrift für Wirtschaftsgeographie. Vol. 13, No. 4, pp. 121-124

7.    Belle, N. and Bramwell, B. (2005). Climate change and small island tourism: Policy maker and industry perspectives in Barbados. Journal of Travel Research. Voi. 44, No. 1, pp. 32-41. https:// doi.org/10.1177/0047287505276589

8.    Brown, K.G. and Cave, J. (2010). Island tourism: Marketing culture and heritage – Editorial introduction to the special issue. International Journal of Culture, Tourism and Hospitality. Voi. 4, No. 2, pp. 87-95. https://doi. org/10.1108/17506181011045163

9.    Charriere, H. (2011). Papillon. Robert Lafont.

10.    Chesney-Lind, Μ. (1986). Visitors as victims: Crimes against tourists in Hawaii. Annals of Tourism Research. Voi. 13, No. 2, pp. 167-191. https://doi. org/10.1016/0160-7383(86)90036-8

11.    Cohen, E. (1973). Nomads from affluence: Notes on the phenomenon of drifter-tour-ism. International. Journal of Comparative Sociology. Voi. 14, pp. 89-103. https:// doi.org/10.1177/002071527301400107

12.    Cohen, E. (1982). Marginal Paradises -Bungalow tourism on the islands of Southern Thailand. Annals of Tourism Research. Voi. 9, No. 2, pp. 189-228. https:// doi.org/10.1016/0160-7383(82)90046-9

13.    Cohen, E. (1996). Thai tourism: Hill tribes, islands and open-ended prostitution. Bangkok: White Lotus.

14.    Cohen, E. (2004). The Pacific islands from utopian myth to consumer product: The disenchantment of paradise. In E. Cohen Contemporary tourism: Diversity and change. Amsterdam: Elsevier, pp. 249-274

15.    Cohen, E. (2005). The Beach of The Beach’ – The Politics of Environmental Damage in Thailand. Tourism Recreation Research. Voi. 30, No. 1, pp. 1-17. https:// doi.org/10.1080/02508281.2005.11081229

16.    Cohen, E. (2008). The Tsunami waves and the paradisiac cycle: The changing image of the Andaman coastal region of Thailand. Tourism Analysis. Voi. 14, No. 3, pp. 221-232. https://doi. org/10.3727/108354208786094898

17.    Cohen, E. (2016). Contested narratives: the Koh Tao tourists murders. Asian Anthropology. Voi. 15, No. 3, pp. 207-224. https:// doi.org/10.1080/1683478X.2016.1204021

18.    Cohen, E. and Cohen, S.A. (2012). Current sociological theories and issues in tourism. Annals of Tourism Research. Voi. 39, No. 4, pp. 2177-2202. https://doi. org/10.1016/j.annals.2012.07.009

19.    Connell, J. (2003). Island dreaming: The contemplation of Polynesian par

adise. Journal of Historic Geography. Voi. 29, No. 3, pp. 554-581. https://doi. org/10.1006/jhge.2002.0461

20.    Coomansingh, J. (2011). Crime and violence: The tourism product rotting away in Trinidad and Tobago. Pakistan Journal of Criminology. Voi. 3, No. 2-3, pp. 43-56

21.    Cooper, M., Hunter, Th. and Chandler, J. (2009). From island paradise to ‘hell on earth.’ The Age [Australia] 1 October.

22.    Costa, J.A. (1998). Paradise discourse: A critical analysis of marketing and consuming Hawaii. Consumption, Markets and Culture. Voi. 1, No. 4, pp. 303-346 https://doi.Org/10.1080/10253866.1998.9 670305

23.    Cowell, A. (1999). The apocalypse of paradise and the salvation of the West: Nightmare visions of the future in the Pacific Eden. Cultural Studies. Voi. 13, No. 1, pp. 138-160. https://doi. org/10.1080/095023899335400

24.    Dann, G.M.S. (2017). Unearthing the paradoxes and oxymora of tourism. Tourism Recreation Research. Voi. 42, No. 1, pp. 2-10. https://doi.Org/10.1080/0 2508281.2016.1222651

25.    Davis, J.F. (2007). Scales of Eden: Conservation and pristine devastation on Bikini Atoll. Environment and Planning D: Society and Space. Voi. 25, No. 2, pp. 213-235. https://doi.org/10.1068/dl405

26.    de Albuquerque, K. and McElroy, J. (1999). Tourism and crime in the Caribbean. Annals of Tourism Research. Voi. 26, No. 4, pp. 968-984. https://doi. org/10.1016/S0160-7383(99)00031-6

27.    Dehoome, O. and Jolliffe, L. (2013). Dark tourism and place identity in French Guiana. In L. White and E. Frew eds. Dark tourism and place identity. Abingdon Oxon. Routledge, pp. 156-165

28.    DeLoughrey, E.M. (2013). The myth of isolates: Ecosystem ecologies in the nuclear Pacific. Cultural Geographies. Voi. 20, No. 2, pp. 167-184. https://doi. org/10.1177/1474474012463664

29.    Echtner, Ch.M. (2010). Paradise without people: Exclusive destination promotion. Tourism, Culture and Communication. Voi. 10, No. 2, pp. 63-99. https://doi.org/ 10.3727/109830410X12815527582747

30.    Eliade, M. (1969). Images and symbols. New York. Sheed and Ward.

31.    Ellingson, T. (2001). The myth of the Noble Savage. Berkeley: University of California Press, https://doi.org/10.1525/ california/9780520222687.001.0001

32.    Fairchild, H.N. (1928). The Noble Savage: A study in romantic naturalism. New York NY: Columbia University Press.

33.    Fleay, C. and Hoffman, S. (2014). Despair as governing strategy: Australia and the offshore processing of asylum-seekers on Nauru. Refugees Survey Quarterly. Voi. 33, No. 2, pp. 1-10. https://doi.org/10.1093/rsq/hdu004

34.    Fletcher, J. (2014). Why Manau conditions are fatal. Green Left Weekly September 17: 7.

35.    Gillis, J.R. (2014). Not continents in miniature: Islands as ecotones. Island Studies Journal. Voi. 9, No. 1, pp. 155-166

36.    Grewcock, M. (2014). Australia border policing: regional solutions and neocolonialism. Race & Class. Voi. 55, No. 3, pp. 71-78. https://doi. org/10.1177/0306396813509197

37.    Harris, R. (2010). The man on Devil’s Island: Alfred Dreyfus and the affair that divided France. London: Allen Lane.

38.    Harrison, D. and Pratt, S. (2015). Tourism in the Pacific island countries: Current issues and future challenges. In Pratt, S. and Harrison, D. eds. Tourism in Pacific islands: Current issues and future challenges. London: Routledge.

39.    Hay, P. (2006). A phenomenology of islands. Island Studies Journal. Vol. 1, No. 1, pp. 19-42

40.    Hayward, Ph. And Tran, Th.H. (2014). At the edge: Heritage and tourism development in Vietnam’s Con Dao archipelago. Journal of Marine and Island Cultures. Voi. 3, pp. 113-124. https://doi. org/10.1016/j .imic.2014.10.002

41.    Isaacs, M. (2017). The undesirables: Inside Nauru. Melbourne: Hardie Grant Publishing.

42.    Lonely Planet (2005). Thailand. Victoria Australia. Lonely Planet.

43.    Malsagoff, S.A. (1926). An island hell: A Soviet Prison in the Far North. London: A.M. Philpot.

44.    Manuel, F.E. and Manuel, F.P. (1972). Sketch for a natural history of paradise. Daedalus. Voi. 101, pp. 83-138

45.    McCall, G. (1994). Nissology: The study of islands. Journal of the Pacific Society. Voi. 17, No. 2-3, pp. 1-14

46.    Minca, C. (2000). The ‘Bali Syndrome’: The explosion and implosion of ‘exotic’ tourist spaces. Tourism Geography. Voi. 2, No. 4, pp. 389-403 https://doi.org/10.1080/1461668007 50035503

47.    Miller, A. (1988). Devil’s Island: Colony of the damned. Berkeley CA: Ten Speed Press.

48.    Monterò, C.G. (2011). On tourism and the constructions of “paradise islands” in Central America and the Caribbean. Bulletin of Latin American Research. Voi. 30, No. 1, pp. 21-34. https://doi. org/10.1111/j. 1470-9856.2010.00453.X

49.    Mountz, A. (2015). Political geography II: Islands and archipelagos. Progress in Human Geography. Voi. 39, No. 6, pp. 636-646. https://doi. org/10.1177/0309132514560958

50.    Pattullo, P. (2005). Last resort: The cost of tourism in the Caribbean. New York: Monthly Review Press.

51.    Picard, D. (2010). Tropical island gardens and formations of modernity. In Scott, J. and Selwyn, T. eds. Thinking through tourism. Oxford: Berg.

52.    Pletcher, K. ed. (2010). The Britannica guide to explorers and explorations that changed the modern world. New York: Britannica Educational Publishing.

53.    Redfield, P. (2000). Space in the tropics: From convicts to rockets in French Guiana. Berkeley: University of California Press. https://doi.org/10.1525/califor-nia/9780520219847.001.0001

54.    Redfield, P. (2005). Foucault in the tropics: Displacing the Panopticon. In J.X. Inda ed. Anthropologies of modernity. Blackwell, pp. 50-79. https://doi. org/10.1002/9780470775875.ch2

55.    Scheyvens, R. (2006). Sun, sand and beach fale: Benefiting from backpackers – the Samoan way. Tourism Recreation Research. Voi. 31, No. 3, pp. 75-86. https://doi.org/10.1080/02508281.2006T 1081507

56.    Scheyvens, R. and J. Momsen (2008a). Tourism and poverty reduction: Issues for small island states. Tourism Geographies. Voi. 10, No. 1, pp. 22-41. https:// doi.org/10.1080/14616680701825115

57.    Scheyvens, R. and J. Momsen (2008b). Tourism in small island states: From vulnerability to strengths. Journal of Sustainable Tourism. Voi. 16, No. 5, pp. 491-510. https://doi. org/10.1080/09669580802159586

58.    Seaton, A.V. (1996). Guided by the dark: From thanatopsis to thanatourism. International Journal of Heritage Studies. Voi. 2, No. 4, pp. 234-244. https://doi. org/10.1080/13527259608722178

59.    Shackley, M. (2001). Potential futures for Robben Island: Shrine, museum or theme park? International Journal of Heritage Studies. Voi. 7, No. 4, pp. 355-363. https:// doi.org/10.1080/13581650120105552

60.    Sheller, M. (2004). Natural hedonism: The invention of Caribbean islands as tropical playgrounds. In D.T Duval ed.

Tourism in the Caribbean. Trends, developments, prospects. Fondon: Rout-ledge, pp. 23-38.

61.    Solzhenitsyn (2006). The Gulag Archipelago, 1918-1956. New York: Random house.

62.    Soontayatron, S. (2010). Socio-cultural changes in Thai beach resorts: A case study of Koh Samui. Ph.D. Diss. Bournemouth: Bournemouth University.

63.    Stokstad, E. (2004). Heaven or Hellhole? Islands’ destinies were shaped by geography. Science Voi. 305, pp. 1889. https:// doi.org/10.1126/science.305.5692.1889a

64.    Stone, P. and Sharpley, R. (2008). Consuming dark tourism: A thanatological perspective. Annals of Tourism Re search. Voi. 35, No. 2, pp. 574-595. https://doi. org/10.1016/j.annals.2008.02.003

65.    Strange, C. and Kempa, M. (2003). Shades of dark tourism. Annals of Tourism Research. Voi. 30, No. 2, pp. 386-405. https://doi.org/10.1016/S0160-7383(02)001020

66.    Thai PBS Reporters (2015). Koh Tao

named Asia’s No. 1 island.

67.    Thomson, A. (2002). The turtles and exiles sharing an island hell. Timed Higher Education 12 July.

68.    Twining-Ward, F. and Butler, R. (2002). Implementing STD on a small island: Development and use of sustainable tourism development indicators in Samoa. Journal of Sustainable Tourism. Voi. 10, No. 5, pp. 363-387. https://doi. org/10.1080/09669580208667174

69.    Valera, S. and Boissoneault, F. (2014). Locked up in paradise: 10 prison islands around the world (photos). The Weather Channel 30 July. https://weath-er.com/travel/news/paradise-prison-is-lands-photos-20140725

70.    Vickers, A. (2012). Bali: A paradise created. Rutland VT and Tokyo: Tuttle Publishing.

71.    Weisgall, J.M. (1994). Operation Crossroads: The atomic tests at Bikini Atoll. Minneapolis, MD: Naval Institute Press.

72.    Wortman, T., Donaldson, R. and van Westen, G. (2016). They are stealing my island’: Residents’ opinions on foreign investment in the residential tourism industry in Tamarin, Mauritius. Singapore Journal of Tropical Geography. Voi. 37, No. 2, pp. 139-157. https://doi. org/10. Ill 1/sjtg. 12151

Primljeno: 7. veljače 2017. / Submitted: 7 February 2017

© 2017 The Author(s). Published by Faculty of Economics & Business, University of Zagreb.

This is an Open Access article distributed under the terms of the CC BY-NC 4.0 license (https://creativecommons. org/licenses/by-nc/4.0/)

OZNAKE

održivi turizam | sadašnjost (kategorija)