Bože, ca si stvoril mene, kal si svori vida!
Autor: Joško Božanić

Bože, ca si stvoril mene, kal si svori vida!

Komiška ribarska uzrečica

A jošće čudniji stvor ofdi vidiše: Morski človik divji bi, kog uhitiše…

Petar Divnić (1525. – 1600.) u pjesmi U pohvalu od grada Šibenika

Još je pečao, još je bieda što se trpi što se pati
od morskoga od medvjeda ki se sa mnom često rati.

Na odmetac i tršticu er kad počnem ja ribati raždene mi svu ribicu
kad se pečao taj naklati.

Pak zanori ter zaprdi ter se more zabobuči
ter do Pšunja sve zasmrdi kako u paklu gdi sve ključi.

Mavro Vetranović (1482 – 1572) u poemi Remeta.

Ako medvjedica ne bude mogla preživjeti u Sredozemlju, tada to neće moći ni čovjek (…) Medvjedice su oceanski pokazatelji.
Stanje medvjedice je stanje mora.

Kanadski znanstvenik K. Ronald

Na otoku Biševu između 30. srpnja i 2. kolovoza 2003. izgorjelo je gotovo sve što je izgorjeti moglo. U pepeo i dim pretvorena je u nekoliko vrelih ljetnih dana gotovo sva borova šuma i posljednji biševski vinogradi. Kataklizmički prizor crnog i pustog otoka u blještavoj modrini mora posto je memento – strašna opomena baštinicima hrvatskog arhipelaga. Pust i spaljen otok Biševo postao je tako simbolom pustinje najrazvednijeg mediteranskog otočja koje od prvih dana rujna pa do vrelih ljetnih mjeseci postaje golem, rijetko nastanjen, i brodskim linijama nepovezan otočni prostor na čijoj, četiri tisuće kilometara dugoj, obali živi tek stotinjak tisuća ljudi.

Iz godine u godinu smanjuje se broj naseljenih otoka na Jadranu. Na više od tisuću jadranskih otoka nema ljudskog života. Nastanjeno je ljudima samo šezdesetak hrvatskih otoka. Pred nekoliko godina ugasnuo je život na otoku Svecu u blizini Visa. Umrla je Antonija Zanki koja je prijestolje nad pustim otokom Svecem naslijedila od svoje maćehe Jurke. Ta smrt označila je kraj milenijskog kontinuiteta života na ovim rubnim hrvatskim otocima. Ta sudbina stigla je i otok Biševo, unatoč njegovoj blizini susjednom otoku Visu i ljepoti čudesne Modre špilje koju je austrijski slikar Eugen barun Ransonnet otkrio svijetu pred sto i dvadeset godina.

Otok, o kojemu su mnogi svjetski putnici napisali hvalospjeve diveći   se njegovoj jedinstvenoj i neusporedivoj ljepoti, otok što ga je Eugen barun Ranssonet, koji je svijetu otkrio Modru špilju, nazvao vrtom zbog njegova vinogorja koje je obuhvaćalo tada svu obradivu njegovu zemlju, taj otok dočekao je kraj drugog milenija s jednim jedinim stalnim stanovnikom – Dinom Šimić. Kao da je idilični otok usred Jadrana stiglo prokletstvo Morskega Covika, kako su ribari viškog arhipelaga metaforično nazivali sredozemnu medvjedicu koja je posljednji put viđena na ovom otoku 1963. godine.

Te godine posljednji put zvonilo je školsko zvono u maloj otočkoj školi u selu Poje na središnjem platou otoka Biševa. Otok koji je ne tako davno bio sav obrađen, otok na kojemu je pedesetih godina 20. stoljeća bilo tri stotine stanovnika, danas je otok bez života, a kolor fotografije njegova opustošena pejzaža ne razlikuju se od crno-bijelih. Da bi strahota sprženog otoka bila bolnija, biševski inferno desio se upravo u trenutku kad je svjetska fondacija za zaštitu prirode World Wide Fund iz Rima proglasila otok Vis, s pripadajućim mu arhipelagom, jednim od deset preostalih rajskih lokaliteta Mediterana. Raj i pakao na istom mjestu u istom trenutku!

Što se Dogodilo Čovjeku?

Što se to dogodilo čovjeku na ovom insularnom prostoru Hrvatske, na ovom njenom najmaritimnijem području čiji jezik čuva sedimente nataloženih vjekova intenzivnog života na raskrižju morskih putova? Što se to dogodilo čovjeku koji je živio na tim otočkim punktovima najintenzivnijeg saobraćaja gdje su se susretali narodi i kulture, jezici i iskustva sa svih mediteranskih obala? Što se dogodilo tom radišnom, otpornom, izdržljivom čovjeku koji je kroz cijelu svoju povijest živio s morem i od mora, koji je poznavao njegove tajne i poštovao njegove zakone, koji je iznad svega cijenio ravnotežu i imao istančan osjećaj mjere u svom odnosu s prirodom kojoj je pripadao?

Njegove kamene kuće zidane su u skladu s prirodnim ambijentom. Dinamika

njihovih oblika slijedi ritam krajolika, a i sasvim malena naselja na tom insularnom prostoru imaju mnoge elemente urbaniteta. Njegove barke savršenstvom svojih oblika odslikavaju sklad i osjećaj mjere njihovih graditelja. Njegove mreže grabile su iz dubina mora riblje blago koje je more svojim ritmom života moglo obnavljati. Stoljećima taj sklad nije bio ugrožen, stoljećima je ritam čovjekova života na ovom prostoru bio usklađen s ritmom prirodnih mijena.

Taj insularni svijet, koji je tijekom stoljećâ razvio nevjerojatnu sposobnost autonomnog življenja i politehničko iskustvo pojedinca kako bi mogao preživjeti izoliran od kopna, u vremenu velikih civilizacijskih promjena koje su započele sredinom dvadesetoga stoljeća više nije mogao opstati. Dogodile su se promjene koje taj čovjek više nije mogao kontrolirati, promjene koje su definitivno poremetile ravnotežu života održavanu stoljećima.

Taj homo insularis u novom vremenu nije našao odgovor na izazov egzistencije. Njegova djeca razišla su se svijetom. Nije li ga zadesila ista sudbina kao i morskega covika kako je on nazivao svoga susjeda morskoga, velikog ribara – medvida (Monachus monachus hermann) s kojim je u susjedstvu živio stoljećima.

Za nestanak sredozemne medvjedice iz Jadrana optužen je upravo on – homo insularis, otočanin, ribar koji je živio u suparništvu s medvjedicom i koji ju je progonio po valama i spiljama dalekih pučinskih otoka zbog gubitka lovine od koje je živio. Taj strašni krimen za nestanak sredozemne medvjedice neki ekolozi pripisuju čovjeku koji je na ovim rubnim otocima Jadrana doživio danas sudbinu svoje žrtve.

Na otoku Biševu, u spilji Medvidina, vođena je posljednja bitka između čovjeka i morskog čovjeka. Čovjek je tada ubio morskog čovjeka, a potom je nestao i on. Pust je otok Biševo, pust je jadranski pučinski arhipelag, opustošeno je njegovo podmorje i nadmorje. Ali otvoreno je pitanje kome pripisati krimen za tu strašnu činjenicu koja zorno predočava spoznaju kanadskog ekologa K. Ronalda koji je, u duhu čuvene sentence velikog indijanskog poglavice Seatlea, u svom izvještaju o Mediteranu izjavio: Ako medvjedica ne bude mogla preživjeti u Sredozemlju, tada to neće moći ni čovjek.

Morski Čovjek

Sredozemna medvjedica je amfibija koja se dobro snalazi i u moru i na kopnu gdje se zadržava radi odmora i čuvanja mladih. Biolozi su utvrdili da joj je kemijski sastav krvi vrlo sličan čovjekovu. Naraste do tri metra dužine i četiri stotine kilograma težine. Engleski zoolog Fleming dao je rodu morskih medvjedica ime monah – Monachus, monachus, zbog njihova usamljeničkog načina života. Atribut hermann u svom latinskom imenu (Monachus monachus hermann) dobila je sredozemna medvjedica prema imenu zoologa Hermanna koji ju je identificirao kao vrstu u Strassburgu, gdje je imao prilike analizirati primjerak

sredozemne medvjedice uhvaćene 1777. na otoku Cresu, kako piše naš prvi oceanograf Spiridon Brusina.

Čovjek je odavno zapazio antropomorfne osobine sredozemne medvjedice. Ona je ribar kao i on. Ona rukama (prednjim perajama) vadi iz mreže ili vrše ribu, a često je svoju gozbu demonstrirala pred ribarom kojemu bi ukrala lovinu. Znala je natjerati ribare u očaj kada bi najbolje komade ribe pred njima bacala po nekoliko metara uvis a potom hvatala zubima i proždirala. Doživljavali su to ponašanje kao ruganje njihovoj muci. Ruganje je ljudska osobina, a tu osobinu čovjek je prepoznao u morskom čovjeku, u svom suparniku u ribolovu.

Komiški ribar Jure Samac s ubijenom medvjedicom teškom preko 300 kg. na komiškoj rivi 1963. godine (Zbirka Martinis)

Kao dijete, čuo sam priče o tome kako medvjedica može svojom prednjom perajom uhvatiti kamen i gađati njime čovjeka. U mojoj dječjoj fantaziji te su priče stvorile bile predodžbu o moćnom gospodaru i neukrotivu vladaru mora koji brani svoj prostor od čovjeka. Ali, vjerovao je otočki puk, taj strašni morski covik ne da čovjeku mira ni na kopnu. Mnogi stanovnici Biševa bili su u to vrijeme uvjereni kako im medvjedica noću ulazi u vinograde i krade grožđe. O tom pučkom vjerovanju piše i opat Alberto Fortis 1774. u svom čuvenom putopisu Viaggio in Dalmazia. On kaže da stanovnici kvarnerskih otoka vjeruju da morska medvjedica ima veliku sklonost prema grožđu i da im siše grozdove u vinogradima.

O antropomorfnom doživljaju morske medvjedice svjedoči i jedan drevni zapis opata Mavra Orbinija koji je živio u Smostanu sv. Marije na otočiću u Velikom jezeru otoka Mljeta. Šime Županović u svom djelu Hrvati i more navodi njegov tekst iz djela O kraljevstvu Slavena (Pesaro1601.):

U rečeno jezero ulaze pokatkad morske medvjedice i nanose veliku štetu ribi. Zbog toga smo htjeli izići na otvoreno more, kroz tjesnace kuda su i one morale proći,     i postavismo im jake mreže. Kad vide da su upale u zamku i da ih ribari napadaju, upravo se divno brane. No dok su u zatvorenome, unutar jezera, često dolaze pred obalu i, bez imalo straha, puste da ih se gleda pokazujući u određenim kretnjama da razumiju sve što im se kaže. Kako ja sâm nikad nisam bio u prilici da takvo nešto vidim, jedva da sam dopustio da me uvjeravaju da riba može razumjeti sve što joj se kaže. Međutim kad sam bio u Italiji u gradu Pesaru, vidio sam i spoznao po vlastitu iskustvu da je sve to zaista tako. Godine 1599. bila je blizu Gaete uhvaćena jedna od tih morskih medvjedica, koje su neki nazivali morskim teletom. Sačuvali su je živu u slami nekoliko mjeseci i u jednom su je sanduku nosili kroz mnoge talijanske gradove. Tamo bi oni što su se o njoj brinuli, želeći je pokazati drugima, vadili medvjedicu iz sanduka u kojemu je kroz noć bila zatvorena i postavljali je u veliku kacu punu vode. Nazivali bi medvjeda Martin, a on bi tada plazio po zemlji i išao gdje bi mu naredili; tako se okretao čas na trbuh čas na leđa ili na jedan pa na drugi bok. Kad bi mu zatražili ruku, on bi pružio prednju nogu, kad bi ga upitali je li gladan, odmah bi otvorio usta, i cvokoćući zubima činilo se da hoće reći da jest, a kroz sve to vrijeme nepomično je gledao u gospodara. Kad bi se ovaj gradio da ga hoće udariti šibom što ju je držao u ruci, on bi odmah ispuštao neki glas, koji je zaista naličio na glas razljućena čeljadeta, praveći se da će ga ugristi. I kad bi mu naredili da se vrati tamo odakle je bio došao, on bi se uputio prema onoj kaci i, uspravivši se poput zmije sam bi se zaronio u vodu.

Jednom riječju, bilo je zaista čudesno gledati kako riba takve vrste razumije sve što joj se kaže i pokazuje se toliko poučljivom. Taj medvjed što sam ga vidio u Pesaru bio je znatno manji od onih što se ponekad vide u mljetskom jezeru.

Sličnu priču zapisao sam u Komiži. Ribari sa Sveca iz porodice Zanki uhvatili su bili živu medvjedicu. Netko od njih predloži da je stave u bačvu i brodom odvedu u Split gdje bi je pokazivali znatiželjnicima. Svidjela se svima ta ideja i oni ukrcali bačvu sa medvjedicom u barku i otišli u Split. Iskrcali bačvu na Matejušku i odredili cijenu za promatranje medvjedice. Ta atrakcija na splitskoj rivi potrajala je nekoliko dana. Oko bačve stalno je bilo mnoštvo radoznalih koji su bili spremni platiti da bi vidjeli medvjedicu. A onda, u trenutku nepažnje njenih čuvara, medvjedica je uspjela skočiti iz bačve na pločnik i baciti se u more. Nitko je više nije vidio, osim jednog ribara koji ju je po ožiljku prepoznao u blizini otoka Sveca. Medvid se sa Matejuške vratio doma.

Drugi zanimljiv događaj zbio se negdje pred Drugi svjetski rat. Jedan ribar s otoka Sveca svakog je jutra nalazio zgnječene i prazne vrše, a onda bi se pojavila medvjedica i izazivala bi ribara bacajući ribu uvis i potom ju poput žonglera vješto hvatala zubima. Činilo mu se da se medvjedica podrugljivo smije njemu ispod svojih mačjih brkova. Odluči on u svom očaju da joj se osveti. Uzme pušku i ode u špilju. U špilji medvjedice nije bilo. Na dnu špilje nalazi se malo žalo na koje su medvjedice izlazile i odmarale se. Osvetnik sjedne na žalo s puškom u ruci i odluči čekati. Čekao je dugo, a kako je bio umoran od ribolova i nespavanja prošle noći, zaspi on na žalu u medvjeđoj špilji. Kad se probudio ugledao je u polumraku da pored njega spavaju na žalu dvije velike medvjedice. U strahu on opali hitac i ubije jednu, a druga skoči u more i nestane.

Zanimljivo je da je takav doživljaj ruganja zapisao u 16. stoljeću Mavro Vetranović u svojoj poemi Remeta. Ovaj dubrovački pjesnik, živeći kao pustinjak na otočiću Sveti Andrija kod Dubrovnika, doživio je u svojoj eremitskoj osami mnoge susrete s morskim medvjedom.

Kao i ribar sa otoka Sveca, tako je i opat sa Svetoga Andrije u 16. stoljeću doživljavao ponašanje morskog medvjeda kao ruganje svojoj ribarskoj muci i taj doživljaj izrazio stihovima:

Kad ga hoću otjerati nit me haje nit me čuje ner se počne ocierati
i očima namiguje

I taj pustoš kad se tjera zagledati ga nije milo
z brci čeljuš gdi ociera i na mene krivi rilo

Još me obhodi velja tuga gdi plovući tiho bata
i mnome se trudniem ruga kriveći se priko vrata.

Kuća Medvidova

Mnogi današnji turisti koji posjećuju otok Biševo radi Modre špilje, žele zaviriti i u Medvidinu. Poslije blještave modrine i fascinantne igre svjetla u Modroj špilji koja očarava posjetitelja, Medvidina se doima poput Danteova Inferna. Za mnoge to je samo geomorfološka prirodna atrakcija – najdublja morska špilja na Jadranu (160 metara), ali za mene je mnogo više. Stojim pred vratima Medvidine i čujem iz dubine sjećanja Danteove stihove:

Per me si va nella città dolente, Per me si va nell’eterno dolore Per me si va tra la perduta gente.

Ulaz je to u grotlo biševskog Inferna u pećinu gdje su se vodili mnogi dvoboji između ribara i medvjeda. Ulazim svojom malom barkom u praznu kuću morskoga čovjeka. Sa visokog stropa padaju krupne kapi vode na mirnu površinu mora. Glas moj vraća mi se iz dubine špilje i oživljuje sjećanje na jedan davni moj recital posvećen morskom čovjeku, a održan upravo u ovoj špilji pred publikom u ribarskim barkama.

Fotografija: Izlaz iz špilje Medvidine na Biševu, ljeto 2003. (Dinko Božanić Pepe)

Poznati hrvatski pomorski stručnjak i enciklopedist pomorstva Komižanin Petar Mardešić napisao je priču za djecu Morski čovjek prema legendi koja kaže da je to nekada bio mornar ili ribar i da je zbog nepravde koju je počinio drugom čovjeku kažnjen tako što se pretvorio u sredozemnu medvjedicu – u morskoga čovjeka. Stoljećima tako živjeli su skupa na ovom otoku čovjek i morski čovjek. U tami ove špilje vođeni su mnogi dvoboji među njima i čovjek je, konačno, ubio morskog čovjeka.

Legendi, po kojoj je Petar Mardešić napisao priču, o morskom čovjeku dodajem nastavak: I tako je čovjek kažnjen zbog nepravde koju je počinio morskom čovjeku – pretvoren je u morskega covika koji je nestao iz ovoga mora. Otada prazna je kuća medvidova – prazne su kuće biševske.

Dvoboji u tami spilje medvidine

Zvali su ga matadur. I, zaista, bio je matador u areni Medvidine špilje na otoku Biševu – komiški ribar Bepo Martinis U mraku te špilje ulazio je svojom barkom s kopljem u ruci i borio se s morskim medvjedima. Pred dvadeset i pet godina zabilježio sam magnetofonom njegovu priču:

Bila je to najgora zvir u moru za ribara. To vi, koji niste dozivili, ne morete virovat. Medvid nan je razbival vrse, kidal mrize, kral ribu iz parangala. Najveće je bil guloz na kantere. Kad smo zimi ribali na kanter, razbival nan je vrse, kral ribu, rugal se s nama. Ali, nojgore ol svega, tiral nan je sardele ispol ferala. Dvadeset svić sviti na Bisevo na sardele. I sardele igraju, judi se vesele da će ujat. Ali, ako je pasal medvid, riba sine u lno (pobjegne prema dnu) i zaludu ti je svitit. Ako pasa jedan medvid, sve sviće na Bisovo izgubit će ribu. Neće niko ujat ni za brujet. Mores ujat somo ako je medvid sit, ako spi u spilu. Ti si ribar, ti lovis, ali on je gospodor mora, on odlucije hoćes ti ujat oli nećes. Jadan medvid more potirat na vagune sardel. Vi to ne znate koko su judi bili napeti za ujat sardelu. Po svu noć su sijavci vozili na tikvu u loji provon na vitar. Ni se smilo zaklapat da se riba ne uplasi. Sardela je puno delikana. Ako se bokun pristrasi, gotovo je. Ako puhne dupin oli medvid, ni već ribe, gledas ispod ferala u prazno more. Ol tega smo zivili. To nan je bil kruh. Svi su ol mene ocekivali da ja ubijen medvida. I ubival san ih.

Hodil san u lov na medvida po noći. Bil bi dosal levuton u spilu na vesla da me ne cuje.

Levut bi vezal za kraj i onda bi isal u sandulu. Sandula je mala i ima ravno dno pa se more ić njome do kraja spile, do zala di spi medvid. Na provu sandule bil je feral, ali nisi ga smil uzeć, vajalo je uskuro doć do zala. Imal san dupinoru – kopje za dupine i medvide. I onda bi ja slusal je medvid hrope. Kad medvid spi, hrope kako i covik. To se cuje u spili ako je on unutra, cuje se kako hrope.

Možete li zamisliti prizor: Komiški Tezej kreće u Labirint Medvidine malom barkom s isukanim kopljem kojim se odguruje o bokove tunela u potpunom mraku. Na dnu špilje strašni Minotaur – pola čovjek, a pola medvjed – spava, a njegovo hrkanje minotaursko, kiklopsko (što bi rekao Marinković) odjekuje špiljom. Tezej s primiče dnu špilje, a nije sobom ponio klupko pređe, koje mu je dala Ariadna, kako ne bi zalutao u Labirintu, kako bi se po niti pređe mogao vratiti. Hrkanje postaje sve jače, barka tuče o bokove uskog tunela. I sada dolazi odlučujući moment: Valja sada upaliti feral i probuditi medvjeda. Valja se sresti sa morskim čovjekom oči u oči.

I onda bi ja uzegal feral. Pusku nisan nosil jer je opasno – mores ubit sebe. Kako iz plafona spile stalno cidi voda, unutra su stine lise (glatke) kako da su ol porculana. Ma to je sve fino, liso kako caklo. I kal bis ti potegal iz puske, ako falis medvida, mogal bi metak rebatit, mogal bi se metak vratit i ubil bis sam sebe. Zato nisan nosil pusku.

I, kal si ti uzegal feral, onda bi se medvid probudil. Zaslipi ga ono svitlo ol ferala i ne zna di će. Nima di uteć. Ako ide uteć, mora pasat ispol sandule, a duboko je digod metar, digod pol metra. I ja ga cekan. Ali ni njega lako probit dupinoron. Moras ga pogodit u bok ili ispod vrata, jer ako si ga pogodil u skina (leđa) ili u glavu, vrh kopja se iskrivi i on će uteć. A to su bile bestije i do cetiri kvintala, duge tri metra. Ca uhvati zubima, to lomi. Ne smis falit.

Fotografija: Bepo Martinis pokazuje harpun s kojim je ubijao morske medvjedice, 1963. (Zbirka Martinis)

I medvid di će, kud će, eto ga ispod sandule, a ja udri dupinoron. E, sad je borba. Medvid zeli uteć. Provukal se je ispol sandule, sandulu poteze, sandula tuce obo sike, poteze me prema izlazu. To je sila, to se ne more virovat koja je to sila, koja je to zvir. Jedanput san pal u sandulu i ćapal se za bok sandule, a sandula obo siku i meni olkinulo parst. I tako bi medvid bil istegal sandulu kroz oti uski konal vanka di je široki dil spile. Ja bi odma konop ol dupinore vezal za levut i onda bi ga ubil.

Ne znan koliko san ih ubil. Ali uvik ih je bilo. Osobito posli rata. U ratu se je malo ribalo i bili su se namnozili. Bil bis ubil jelnega, a dosal bi drugi. Bilo je zabranjeno ubivat ih. Ali svak se je veselil ubijenemu medvidu. Ja ih nisan ubival za pineze, ja san ih ubival jer su bili moji neprijateji. Ili ja ili medvid. Druge ni bilo.

Tako govori posljednji svjedok bitke između čovjeka i morskog čovjeka, komiški matador Bepo Martinis čijom pričom završava povijest morskega covika na Jadranu.

Bepo Martinis pripovjeda na komiškoj rivi o svojim dvobojima s morskim medvjedom, 1963. (Zbirka Martinis).

Sail into blue

Međunarodna organizacija za zaštitu prirode IUCN (the International Union for the Conservation of Nature) stavila je sredozemnu medvjedicu na listu 12 najugroženijih životinjskih i biljnih vrsta svijeta u knjizi Red Data book of the World Fund. Pod pokroviteljstvom ministara Evropske Zajednice, fondacija Bellerive organizirala je 1997. godine međunarodnu jedriličarsku regatu Sail into

Blue za očuvanje biodiverziteta Mediterana i spas njegovih najugroženijih vrsta. Na prvo je mjesto stavljena sredozemna medvjedica (the Monk seal), jedna vrsta galeba (the Audouin’s gull), dupin (the Comon dolphin), vrsta sredozemnog kita (the Fin whale), vrsta kornjače (Logger – head turtle) i vrsta morske trave (the Possidonia). U Hrvatskoj sredozemna medvjedica zaštićena je od godine 1935. Dekretom Direkcije za pomorstvo u Splitu. Od tad nizali su se brojni zakoni i uredbe o zaštiti medvjedice, ali nijedan državni propis nije ju uspio spasiti.

Istaknuti mediteranolog F. Pearcea, u svom članku Dead in the Water (New Scientist 1995.), ovako ocjenjuje stanje današnjeg Mediterana: «Pokušaji da se spasi jako zagađeno Sredozemno more izgleda da su osuđeni na propast, jednako kao i samo more.» S. Antoine autor Le Plan blue i savjetnik za svjetsku Konferenciju za okoliš i razvoj UN-a i A. Baouendi predsjednik tuniske nacionalne agencije za okoliš, u svojoj raspravi Sauver la mer, la terre, le ciel (1992.) kažu: «Nema aktualnijeg predmeta za funkcioniranje sredozemne suradnje nego što je pitanje okoliša. Nikada sredozemni bazen nije bio izložen tolikim pogibeljima: zbog svoga mora koje je ugroženo kao i sva zatvorena mora, zbog svojih 46.000 kilometara obale koju se upropaštava već čitavo stoljeće, zbog svojih gradova koji će za iduće pola stoljeća doživjeti eksploziju…». Te stavove podupire on brojkama: na toj obali danas živi 130 milijuna ljudi, a u ljetnim mjesecima još 100 milijuna turista, a od 500 milijuna tona otpadnih voda 80% završava nepročišćeno direktno u more. Te podatke komentira Š. Županović u svojoj knjizi Hrvati i more ovim riječima:

«To je velika sramota, kad se uzme u obzir da je Mediteran kolijevka zapadne civilizacije, prostor gdje se rodila i od kuda se širila kultura i znanost Europe prema sjeveru (…) Imamo na našu sramotu danas more puno meduza, dosta čest cvat mora, koje nam donosi 50 milijuna tona sluzave pjene u Jadran, crvene plime u Egejskom moru, tisuće mrtvih dupina naplavljenih na plaže od Maroka do Grčke, plaže gdje su kornjače odlagale jaja – danas ugrožene od ljudi i, kao kruna svega, gotovo istrijebljenu populaciju sredozemnih medvjedica – skoro posve iščezlu skupinu morskih sisavaca, zatim dijelove Sredozemnog mora koji su ostali potpuno bez života – bez kisika. Jednom riječju sve živo se ugušilo!».

Nije iz Jadrana nestala samo jedna vrsta morskog sisavca – sredozemna medvjedica, nestale su u isto vrijeme i brojne vrste tradicionalnih jadranskih barki koje su svojim skladom, svojom ljepotom i veličinom svjedočile o osjećaju ravnoteže i ljudske mjere onih čija je sudbina na ovim obalama bila vezana za more. Te tradicionalne ribarske barke nisu mogle ugroziti biološki diverzitet mora. Nostalgija za Jadranom kakav je nekad bio, vezana je i za te, iz jadranskih luka nestale bracere, gajete, leute, loje, guce, kaiće. Sutra ih se više neće sjećati nitko.

Sredozemna medvjedica – Simbol izgubljenog Mediterana

Amblemom Mediteranskih igara 1979. godine u Splitu postala je sredozemna medvjedica i dobila pritom simbolično ime Adriana. Strašni morski covik s kojim su ribari ratovali stoljećima, ili morski vrag – triton marinus, kako je ovog morskog sisavca u 16. stoljeću predočavao puk na jadranskim obalama, dobio je auru dobrog duha Jadrana, postao je metafora ekološke ravnoteže, čuvar sjećanja na izgubljeni raj Mediterana. Ali morao je taj rijetki sisavac nestati iz Jadrana da bi postao njegovim zaštitnim znakom.

Isto tako, morala je potonuti posljednja gajeta falkuša u Komiži, godine 1986., da bi njezina replika, sagrađena 1997. povodom svjetske izložbe u Lisabonu, dobila simboličnu snagu poruke današnjem čovjeku o gubitku mjere, o definitivno narušenoj ravnoteži. Nevjerojatna fascinacija gajetom falkušom, znak je prepoznavanja njene poruke o veličini čovjekova gubitka. U krhkoj ljusci te barke sačuvano je sjećanje na Jadran kakvoga više nema.

Komižanka Jasna Antolović osnovala je u Zagrebu udrugu Grupa sredozemna medvjedica (Mediteranean Monk Seal Group) kao podružnicu međunarodne organizacije Association for the Research and the Protection of Nature. Jasna Antolović već se desetak godina sustavno bavi istraživanjem staništa sredozemne medvjedice na Jadranu.

Ta potraga za morskom medvjedicom koja je nestala iz Jadrana pred nekoliko desetljeća, možda izgleda jalovom i uzaludnom, ali potraga je to zapravo za Jadranom kakvoga se jedva sjećaju današnji pedesetogodišnjaci, traganje za ravnotežom između čovjeka i njegove prirodne okoline, za slikom koju, ako smo dovoljno stari, možemo naći još jedino u dubinama našega sjećanja.

Jasna Antolović svojim je projektom uključila Hrvatsku u mrežu ekoloških udruga povezanih u svjetsku mrežu Monachus network. Od svjetskih asocijacija spomenut ćemo ovdje sljedeće: Bellerive Foundation iz Švicarske, Seal Rehabilitation & Research Centre iz Nizozemske, Seal Conservation Society iz Engleske, WWF Mediterranean Programme Office iz Italije. Postoji također niz nacionalnih asocijacija za zaštitu medvjedice. Na Mediteranu su u ovu mrežu, pored hrvatske asocijacije GMM iz Zagreba, uključene sljedeće: Aquarius iz Tirane, Hellenic Society for the Study & Protection of the Monk Seal iz Atene, Archipelagos – Marine and Coastal Management iz Kefalonije (Grčke), Gruppo Foca Monaca iz Rima, Istituto Centrale per la Ricerca Applicata al Mare iz Rima, Groupo d’Etude des Cétacé et Pinnipèdes du Maroc iz Rabata (Maroko), Fundación CBD-Hábitat iz Madrida, Fundació CRAM iz Premià de Mar (Španjolska), Fondo para la Foca del Mediterráneo iz Palma de Mallorce, SAD – AFH iz Istambula i Izmira, Turkish Marine Research Foundation iz Istanbula.

Sve ove asocijacije okupljaju danas vrsne znanstvenike i entuzijaste koji pokušavaju nemoguće: spasiti najugroženijeg stanovnika ove planete: morskog čovjeka kojemu je čovjek u svojoj nerazumnoj ekspanziji oduzeo životni prostor.

Svjedočenje o Morskom Čovjeku

Kao dijete viđao sam morske medvjedice čak u komiškoj vali. Sjećam se svog susreta s medvjedicom krajem pedesetih godina u trenutku dok sam s obale lovio ribu na poziciji Storo posta, u neposrednoj blizini Komiže. U jednom trenutku čuo sam vrlo glasno puhanje, a onda sam ugledao glavu morskog medvjeda koji je izronio stotinjak metara daleko od mene i radoznalo me promatrao. Samo nekoliko godina poslije tog mog susreta s morskom medvjedicom, ubijena je posljednja na otoku Biševu, godine 1963.

Poslije trideset i dvije godine, u suton jedne ljetne večeri 1995. vidio sam je opet – na Palagruži. Bio sam se pridružio ekspediciji arheologa dr. Branka Kirigina koji je na Palagruži otkrio zanimljivo arheološko nalazište. Bio sam u grupi od petnaestak arheologa. Upravo smo večerali ispred barake na Žalu. Bilo je točno 20 sati prema ljetnom vremenu te je vidljivost bila dobra, a more mirno. Svi prisutni skočili su u tren sa stola i zapanjeni promatrali prizor. Glava morskog medvjeda polako je klizila morskom površinom nedaleko Žala prema istoku. Potrajalo je to ne više od pola minuta, a onda je nestala. Nitko nije očekivao da će se isti događaj ponoviti na istom mjestu u isto vrijeme. Sutradan u 20 sati izronio je morski čovjek na istoj poziciji kao i prethodne večeri, kao da nam je htio zaželjeti dobar tek, i nestao ispod površine prije nego što je itko od nas uspio dohvatiti foto aparat. Trećega dana bili smo već uvjereni da će nas doći pozdraviti u isto vrijeme. Svi smo zauzeli pozicije po sikama s prstom na okidač fotoaparata. Te večeri nismo ga vidjeli. Ali svi smo ga čuli. Dok smo sa ograde lanterne na vrhu Palagruže promatrali svjetla Apulije na talijanskoj obali, začuli smo iz dubine puhanje. Bio je mrak i ništa se nije moglo vidjeti, ali glasno puhanje čuli smo svi mi koji smo se te tihe ljetne večeri zatekli na terasi lanterne podignutoj na stotinjak metara visokom brijegu Palagruže. Prepoznao sam to puhanje medvjedovo koje mi se duboko urezalo u sjećanje u mome djetinjstvu.

Pitanje krimena za nestanak sredozemne medvjedice

Tko je kriv za nestanak morskog čovjeka iz Jadrana? Tko je kriv što je Monachus monachus hermann danas najugroženija vrsta na planeti zemlji? Je li tome kriv ribar koji je harpunom gađao svog prirodnog neprijatelja, suparnika u ribolovu – morsku medvjedicu?

Taj strašni gubitak ima globalne dimenzije i posljedica je globalnih civilizacijskih promjena. A taj krimen gubitka besmisleno je pripisivati ribarima koji su ubijali medvjedice.

Ribari su medvjedice ubijali stoljećima, ali njih je uvijek bilo. Bilo ih je zbog toga jer su postojali uvjeti za njihovo postojanje. Sardele su se lovile uz obalu gdje je živjela morska medvjedica. Na ribolovne pošte dolazili su samo ribari i nitko više. A do dalekih pučinskih otoka, gdje su bila najgušće staništa medvjedica, dolazilo se na jedra i na vesla. Takvih ribara koji su se upuštali u avanturu plovidbe do dalekih pučinskih otoka, bilo je malo. Sve do masovnije pojave motora na ribarskim brodovima sredinom 20. stoljeća, ti su otoci bili oaze mira, a klasičan lov plave ribe tratama i vojgama nije remetio ravnotežu biosistema. U to vrijeme lovile su se male količine pridnene ribe jer za nju nije bilo kupaca. Turizma praktički nije bilo, a ulovljena riba trošila se na području gdje je i ulovljena jer nije bilo frižidera. Jedini komercijalan način konzervacije ulovljene ribe bio je soljenje, a solilo se samo plavu ribu: sardele i inćune. Puk je jeo jeftinu plavu ribu, a oboritu samo iznimno. Turističke mase koje u ljetnim mjesecima preplave obale Mediterana, pokrenule su se tek u drugoj plovini 20. stoljeća. Na obalama Mediterana živjelo je samo autohtono stanovništvo čiji je tradicionalan život bio usklađen s prirodom. Bilo je to vrijeme kada je ribolov bio avantura.

U tom vremenu bilo je u moru obilje hrane za medvjedicu. Na najbogatijoj ribolovnoj pošti Viškog arhipelaga, na pošti Trešjavac na Biševu, bilo je takvo obilje sardela, kako svjedoče stari dokumenti, da ih je bilo moguće i po danu loviti. Trešjavac je i najpoznatije stanište morske medvjedice na Jadranu. I dok je tako bilo, vazda je bilo i medvjedica unatoč ribarima koji su ih progonili i ubijali. Na tim otocima postoje špilje koje su ribarima nepristupačne i medvjedice su u njima nalazile sigurno sklonište.

Ima već nekoliko godina kako je u Jadran ušla tropska alga, ubojica života u moru, Caulerpa taxifolia koja se širi geometrijskom progresijom i prijeti uništenjem cjelokupnog jadranskog podmorja. S ekspanzijom te alge usporediva je samo ekspanzija broja ljudi na obalama Mediterana. Demografi procjenjuju da bi do kraja ovog stoljeća na obalama Sredozemnog mora moglo živjeti između 600 i 700 milijuna ljudi. Ta situacija rodila je ekološku svijest, ali ona je nemoćna zaustaviti procese koji su izmakli ljudskoj kontroli.

Godine 1971. pojavio se dramatičan apel, svjetskoj javnosti poznat kao Poruka iz Mentona koju je potpisalo 2200 vodećih svjetskih znanstvenika. Između ostalog, u njoj je rečeno ovo: «Iako smo široko odvojeni geografski, s veoma različitim kulturama, pogledima, političkim i religijskim pripadništvima, mi smo ujedinjeni u našem vremenu zbog zajedničke, dosad nikad postojeće, opasnosti. Ova opasnost, kakvu čovjek s obzirom na njenu prirodu i veličinu još nije susreo, rodila se stjecajem više raznih pojava. Svaka od njih postavlja nas pred gotovo nerješive probleme; a uzete zajedno, one ne znače vjerojatno samo širok porast ljudskih patnji u neposrednoj budućnosti, već mogućnost iščezavanja, ili virtuelnog iščezavanja, ljudskog života na Zemlji».

Telemah igra video igrice

Putnik koji putuje vlakom duž talijanske obale Jadrana u kolovozu, može zorno doživjeti viziju budućnosti istočne jadranske obale. Od Venecije do Otranta cijela obala jedna je plaža, dugačka oko osam stotina kilometara i široka stotinjak metara. Na njoj se kupa u to vrijeme najmanje trideset milijuna ljudi. Invazija turista počela je i na istočnu obalu Jadrana. Ta ljudska masa nezaustavljivo će se preliti na njene obale dugačke blizu šest i pol tisuća kilometara. Desetine tisuća jahti, tisuće megajahti, ploveći hoteli, ploveće kuće, putujući gradovi. Pred tom invazijom dvonožnog zemnog sisavca homo erectusa povukao se ovaj sredozemni, ovaj morski. Za njega u tom moru mjesta više nije bilo. Dovršeno je njegovo vrijeme. Na svom povijesnom putu čovjek je izgubio svog suputnika – morskog čovjeka.

Ali nije nestao s ovih obala samo morski čovjek – Monachus monachus hermann. Akceleracija globalizacijskih procesa na svim razinama ljudskog života, marginalizirala je ili potpuno uništila i autentičnog Mediteranca kao i mnoge oblike njegove transetničke maritimne kulture.

Goleme umorne ljudske mase, pokrenute iz radnih logora kontinentalnih metropola, kupuju svakog ljeta ulaznicu za veliku iluzionističku predstavu: Doživljaj Mediterana. I onda, s tom ulaznicom u džepu, na obalama Sredozemlja susreću svoje sunarodnjaka koje je pokrenula ista potreba za doživljajem autentičnosti mitskog Sredozemlja i skupa s njima žvaču svoje hamburgere i piju svoje pivo i slušaju svoju glazbu, i slušaju žamor svog jezika sa susjednih stolova, a autentični domorodac, kojega su namjeravali fotografirati, nudi im lignje na žaru iz Indijskog oceana, skuše iz Chilea i suvenire s Dalekog istoka.

Sirenski zov suvremenom Odiseju dopire još jedino iz njegova mobitela dok sjedi u cock-pitu svoje pokretne kuće s jedrima od dacrona i putuje njome, tom svojom komfornom plastičnom arkom, Sredozemljem u potrazi za svojom Itakom, koje više nema, dok mu se Penelopa, namazana uljima i kremama, sunča gola na palubi, a Telemah u potpalublju igra video igrice.

OSTAVITE SVOJ KOMENTAR