Upit o istraživanju grobišta žrtava Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja na otoku Biševu (08.05.2019.)

Poštovani,

Ministarstvo hrvatskih branitelja (dalje: Ministarstvo) zaprimilo je 8. svibnja 2019. godine Vaš upit o istraživanju grobišta žrtava Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja na otoku Biševo, u Splitsko-dalmatinskoj županiji.

Ovim Vas putem želimo obavijestiti kako su postupanja Ministarstva određena Zakonom o istraživanju, uređenju i održavanju vojnih groblja, groblja žrtava Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja („Narodne novine“, broj: 143/2012; dalje: Zakon), sukladno kojem je Ministarstvo nadležno za istraživanje i uređenje prijavljenih lokacija mogućih mjesta masovnih i pojedinačnih grobnica žrtava Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja. Sukladno navedenom. Ministarstvo je 2016. godine pokrenulo istraživanje prijavljene lokacije mogućeg mjesta masovne grobnice žrtava Drugog svjetskog rata i/ili poslijeratnog razdoblja i to pod nazivom „Modra Špilja – otok Biševo“.

Temeljem saznanja kojima raspolažemo vezano za predmetnu lokaciju te temeljem Zakona i međudržavnog Ugovora između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Savezne Republike Njemačke o njemačkim ratnim grobovima u Republici Hrvatskoj (“Narodne novine” Međudržavni ugovori, broj: 17/1997; dalje: Ugovor), Njemačkom savezu za skrb o vojnim grobljima, ovlaštenom za provedbu Ugovora, izdana je suglasnost za ekshumaciju posmrtnih ostataka i njihovo premještanje radi dostojnog trajnog zbrinjavanja na Njemačkom vojnom groblju na Mirogoju. U slučaju potrebe za više informacija o navedenom, molimo da se obratite Njemačkom savezu za skrb o vojnim grobljima.

Zahvaljujemo Vam na interesu za istraživanju grobišta žrtava Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja te Vas također pozivamo ako posjedujete informacije o mogućim drugim lokacijama pojedinačnih i masovnih grobnica žrtava Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja da iste dostavite Upravi za zatočene i nestale Ministarstva hrvatskih branitelja na adresu Trg Nevenke Topalušić 1,10 000 Zagreb ili putem elektroničke pošte na e-mail adresu: uzn2srpr@branitelji.hr.

S poštovanjem…

Veseljko Huljić: Vis 1941–1945

Na otoku Biševu 1941 bilo je oko 50 domaćinstava s najviše oko 200 stanovnika.

U prepadno-desantnim aktivnostima i napadno-desantnim ope­racijama boraca sa otoka Visa na bliske otoke zarobljeno je oko 1.000 njemačkih vojnika i starješina. Oni su bili smješteni u zarobljeničkom logoru na otoku Biševu, iz kojeg su izdvajane grupe za radove na otoku Biševu, a često i na otoku Visu prema naređenjima vojno-pozadinskih organa, a pod izravnom kontrolom partizanskih straža, odnosno ljudstva borbenih jedinica za koje su se radovi izvodili.125

…Ovi upravni odjeli, posebno na otoku Visu, bili su tada neophodni, pošto je pod nadle­žnošću Komande područja za SDO bilo: 5 partizanskih četa (2 u Komiži, 3 u Visu); po 1 radna grupa od po 100 do 200 radnika za utovar i istovar materijala u lukama Vis i Komiža; radionice s oko 150 stručnih radnika; četa za borbu protiv pete kolone, zaroblje­nički logor na otoku Biševu s maksimumom oko 2.000 zarobljenika (ljeto—jesen 1944.), a pod neposrednim nadzorom 2 čete za njihovo čuvanje; 4 radne čete koje su bile pridate 26. diviziji za fortifikacijske radove; i tri radne brigade (2 na otoku Visu, a 1 na otocima Hvaru i Braču).

225 D. Gizdić, nd, 341, navodi da je u zarobljeničkom logoru na otoku Biševu do 17. svibnja 1944. već bilo preko 800 zarobljenih Nijemaca. Oblasna i lokalna rukovodstva tada su se dogovarala sa štabovima 26. divizije i Mornarice NOVJ o potrebi da se njemački zarobljenici iskoriste za raznovrsne fizičke radove na otoku Visu, a posebno za obradu vino­ grada onih obitelji koje su upućene u zbjeg ili nemaju radne snage. Kasnije, na otoku Biševu, bilo je oko 2.000 njemačkih zarobljenika. Vidjeti bilješku 125.

125 Od 2. ožujka dva ojačana voda 11. dalmatinske brigade otpočela su utvrđivanje otoka Biševa (Zb. NOR, V, 25, dok. 6), pa je bilo pred­ viđeno iseljavanje svih stanovnika (na o. Vis, odn. u zbjegove). Koncem ožujka, do tada zarobljeni njemački vojnici na bliskim otocima, upući­ vani su na o. Biševo, gdje je osnovan zarobljenički logor. Izvjesni podaci ukazuju da je u tom logoru u svibnju bilo nekoliko stotina zarobljenih Nijemaca. Do tada, vojno-područni organi osnovali su tzv. »prisilnu četu«, odnosno jedinicu koja je imala zadatak održavanja logora i čuva­ nja njemačkih zarobljenika. Prema naređenjima operativnih i vojno- -područnih organa grupe zarobljenika korištene su za razne fizičke radove na o. Visu. 

19 Posada izviđno-signalne stanice na otoku Biševu, kao i brojni stanov­ nici ovog otoka i otoka Visa, posmatrali su i 24. rujna 1943. pružili moguću pomoć za spasavanje talijanskih zarobljenika iz konvoja bro­ dova bombardiranih i mitraljiranih iz njemačkih aviona. Naime, 23. rujna kasno uvečer u brodove konvoja pod britanskim zapovjedništvom (tri talijanska razarača, te jugoslavenski brodovi »Kumanovo«, »Ivo Matković«, »Srbin«, »Ston« i »Sipan«) u Splitu ukrcano je oko 3.000 razoružanih talijanskih vojnika, podoficira i oficira. U prolazu za Ita­ liju, na pučini prema otoku Biševu, njemački avioni napali su konvoj i bombama pogodili najveći brod »Ivo Matković«, koji se oštećen nasu­ kao na otok Biševo. Poginulo je oko 50, a ranjeno oko 100 Talijana, uz njemačke gubitke od nekoliko aviona. — Prema i: J. Vasiljević, Morna­ rica NOVJ, nd, 120—121.

Krenule su brigade 26. divizije na Korčulu i Mljet sa ciljem, da napadnu i unište snažne njemačke garnizone u Blatu i Veloj Luci na Korčuli i neprijateljske snage stacionirane na otoku Mljetu. Dvadesetog aprila u noći iskrcala su se dva bataljona XI. i XII. brigade na Mljet. U dvodnevnim žestokim borbama Nijemci su bili razbijeni. Izvjestan broj neprijateljskih vojnika spasio se bijegom sakrivši se u gustoj mljetskoj šumi. Na bojnom polju ostalo je 96 njemačkih vojnika i oficira, dok ih je 46 zarobljeno.

U borbi na Blatu (otok Korčula) osim 436 ubijenih bilo je zarobljeno 459 njemačkih vojnika i oficira. Nijemci zarobljeni na Korčuli i Mljetu bili su prebačeni na otok Biševo, gdje je organiziran zarobljenički logor.

Na otoku Biševu i dalje je postojao zarobljenički logor, u koje­ mu se nalazilo više stotina njemačkih zarobljenika pod nadzorom uprave logora i dvije posebne čete. Nastavljena je praksa da se zarobljenici, prema zahtjevima vojno-pozadinskih organa i organa narodne vlasti, koriste i za obavljanje raznovrsnih radova, pa tako i za obnovu privrede i vinograda. Time je znatno umanjen i problem nedostatka radne snage za istovar, utovar ii pretovar robe i mate­ rijala u viškim lukama, kao i za obnovu porušenih i oštećenih zgrada i objekata javnog karaktera.19

19 Zb. NOR, V, 34, dok. 110, bilješka 30 na str. 520. ukazuje da je prema izvještaju 26. divizije od 9. listopada na o. Biševu (ne na o. Visu — p. a.) u zarobljeničkom logoru bilo 11 njemačkih oficira i oko 600 vojnika, u koji broj je bio obuhvaćen i 41 podoficir. Sve do oslobođenja Splita zarobljeni pripadnici neprijateljskih snaga pristizali su u logor na o. Biševo.

Autor: Ante Jončić Škoboj

U tijeku drugog svjetskog rata 1944., kada je na Biševu bio oformljen zarobljenički logor, uglavnom Nijemaca, zarobljenih u travnju 1944.g. na Korčuli i Mljetu (njih između 400 do 500), koji su bili smješteni na Biševu, pokrenuta je izgradnja ceste od naselja i rivale Mezoporat do naselja Polje i Vela-Gora. Ta cesta je bila izgrađena u toku 1944.g. Nakon rezolucija Informbiroa 1948.g. dolaze na Biševo jedinice Jugoarmije (JNA) koje nastavljaju izgradnju ceste od naselja Vela-Gora pravcem naselja Potok sve do krajnjeg južnog biševskog rta zvani Gatula, sve u svrhu izgradnje bunkera i podzemnih skloništa. Sve ono što je građeno tijekom 1948 – 1949. bilo je u vojne svrhe i naravno, za to je bilo i volje i sredstava.

Bez obzira na društveni poredak i sisteme koji su vladali, kroz čitavu povijest, Biševo i njegovi stanovnici bili su i ostali “zadnja rupa na svirali”. Zbog čega sve ovo navodim: Poznato mi je da je tada bila intencija Biševljana, i u tom smislu nagovaralo se civilne strukture vlasti u Komiži, da nagovore vojne strukture na Visu, kako bi trebalo nakon izgradnje vojnih objekata na Biševu nastaviti radove na cestovnom povezivanju i ostalih naselja na Otoku. U tu svrhu trebalo je nastaviti s izgradnjom ceste od naselja Polje do naselja i uvale Porat. Također, pretpostavka je bila da se i naselje Gornja Salbunara poveže s Donjom Salbunarom. Međutim, i tada kao i uvijek, za Biševo i njegove stanovnike, razumijevanja nije bilo. Pošto je vojska imala određena sredstva i mehanizaciju, mogućnost za to je postojala. Osim navedenog i asfaltni sloj na čitavom potezu ostaje pod znakom pitanja.

Zaboravljeni grobovi strijeljanih njemačkih vojnika na otoku Biševu

Partizanska iživljavanja nad vojnicima i civilima

Piše: dr. sc. Mijo MILAS

Naš pučinski otok Biševo krije zaboravljeno groblje njemačkih vojnika. U drugoj polovici 1944. partizani intenzivno napadaju njemačke postrojbe po hrvatskim otocima. Napade organiziraju na otoku Visu, a odatle polaze brodovima u akcije. Dana 2. ožujka 1944. bilo je predviđeno iseljavanje svih stanovnika otočića Biševa istočno od Visa. Koncem ožujka 1944., do tada zarobljeni njemački vojnici upućivani su na Biševo, gdje je osnovan zarobljenički logor. U zarobljeni-čkome logoru na Biševu do 17. svibnja 1944. već je bilo preko 800 zarobljenih Nijemaca, a kasnije se broj penje na oko 2.000 njemačkih zarobljenika, na otoku čija je površina samo 5,84 km2. Cijeli otok bio je praktički logor, iako je logor bio na lokalitetu Poje na sredini Biševa. Kad su na Biševo dovodili zarobljene Nijemce, ruke su im otraga bile svezane žicom. Njihovi časnici znali su da će oni biti prvi strijeljani pa su zubima, jer nisu mogli rukama, trgali svoje činove s ramena i rukava, na onim mjestima gdje su ih mogli dohvatiti.

PARTIZANSKA ZVJERSTVA

Otok Biševo udaljen je od otoka Visa u pravcu Italije oko 5 nautičkih milja. Otok je sam po sebi takav da se s njega nije moglo pobjeći jer je okolo otvoreno Jadransko more pa nije trebalo postavljati bodljikavu žicu. Dok sam ljetovao na njemu, o stradanju logoraša pričao mije domaćin Srećko Tomić pok. Franje, koji ima tri sina i čija je obitelj danas jedina stalno živi na otočiću. Srećko je cijelo vrijeme rata proveo na Biševu. Slušao je često pucnjeve prilikom strijeljanja zarobljenika jer je stratište bilo blizu njegove kuće. Jednoga dana pozvao me Srećko da pogledamo mjesto njihova strijeljanja i neobilježeno groblje. Bilo je vruće, sunce zapeklo. Idući uz brijeg, došli smo do blage kosine na brdu gdje je počinjala visoravan zvana Poje na kojem je bio službeno logor. Ένο ovdje su ih strijeljali i pokapali’, reče Srećko.

Iskopali bi prije grobove, svukli ih gole, vezali im ruke telefonskom žicom na leđa, potom jednoga za drugoga, a onda pucali u njih. Mrtve bi gurnuli u svježe iskopane grobove i zatrpali zemljom. Ako bi koji još davao znakove života, pucali bi mu iz blizine u glavu’. Srećko se sagnuo i počeo nešto tražiti i sa zemlje podigao čahuru od met-ka. Zahrđala je. Odmah sam pomislio da je čahura ostala od metka koji je odnio nečiji mladi život, a čiji ostaci leže tu zatrpani zemljom. Pogledao sam raslinje na neoznačenim, bezimenim grobovima. Učinilo mi se daje boja lišća, odnosno iglica bo-rova, nešto drukčija nego „ okolnoga raslinja. Srećko me upozorio da zarobljenici pred strijeljanje nisu kukali, niti tražili milost, a ja sam upravo to-ga trenutka o tome razmišljao. Nikada to nije čuo od mjesnih odbornika, koji su prisustvovali egzekuciji. Negdje sam pročitao kako su profesionalni krvnici kazivali da su većina osuđenika na smrt prije egzekucije već bili skoro obamrli od straha. Zarobljenici pored ratnih stresnih situacija, nakon zarobljavanja, dožive veliki strah pa je to dodatni snažni stres. Zatim u logoru nastupa stanje apatije, kada upadaju u emocionalno mrtvilo i depresiju. Njihovi osjećaji otupe i sve «više promatraju zbivanja ravnodušno. Iako su svjedoci svakodnevnoga strijeljanja i umiranja, oni sve promatraju kao da to nije dio njihove sudbine. Samilost i jeza emocije su za koje zarobljenik nije sposoban. Umiranje i smrt ne diraju više njihove osjećaje. Srećko mije nastavio pričati o nekim glumicama i pjevačicama iz Njemačke, koje su bile na Juž-nom frontu, valjda zabavljali vojnike. Vraćali su se manjim brodom prema sjeveru Jadrana. Negdje na Kornatima ili blizu Šibenika partizani s manjih brodica zapucaju na njih, okruže ih i oni se predaju. Dovedu ih na Biševo u logor. Među njima bila je jedna žena koja je bila u visokom stupnju trudnoće. Kad je došlo vrijeme poroda, prevezli su ju u Komižu, gdje je rodila dijete. Na moje pitanje što je bilo s djetetom, Srećko odgovori: ‘Dijete je živjelo dva-tri dana, bez hrane, umrlo je, a majku su vratili u logor na Biševo među ostale zarobljenike’. Jed-noga dana glumice i pjevačice partizani su skinuli do gola, svezali im ruke žicom na leđa, a potom vezali jednu za drugu i doveli do iskopanih grobova. Tako golima stavili su smilje među noge i zapalili ga. Smilje puno eteričnog ulja počelo je gorjeti, ali one nisu vrištale od bolova od opekotina, svjedoči moj sugovornik, jer su već bile skoro mrtve i takve su ih strijeljali. Strah od smrti i opća unutarnja obamrlost, bile su jače od bolova nastalih od zapaljenog smilja. Među strijeljanima bila je i majka umrloga novorođenčeta.

UBIJENO 800 NJEMAČKIH VOJNIKA

Od lučice Porat vodi krivudava kozja staza uz brijeg za lokalitete Poje, Potok i dalje, gdje su bili vinogradi Biševljana i Višana. Tim uskim, strmim puteljkom seljaci bi dogonili na mazgama grožđe. U Poju je bio logor. Jednoga dana utekla mazga zarobljeniku Poljaku, koji je bio u njemačkoj vojsci. Sjurila se prema lučici Porat. Poljak za njom, ali nikako ju stići. Stigao ju je tek kad je došla do mora. Partizani odmah na nj daje htio pobjeći, a on njima – kud će pobjeći kad je okolo sve more. Oni – da je i da će ga strijeljati. Okupilo se dosta ljudi, žao im čovjeka. Kud zbog mazge da ga ubiju. Vidi Poljak da nema šanse da mu poštede život pa mimo, ravnodušno, bez ikakva straha, reče: ‘Dajte mi da se najedem i onda me strijeljajte!’ Zaista, donijeli mu ‘ričeta’ pun tanjur. Poljak sjede i počne halapljivo jesti. Kada je pojeo, podigao se i opet mimo, kao da nije u pitanju njegov život, reče prisutnim partizanima: Ένο me, gotov sam s jelom’. Potom su ga strijeljali. Bio u logom i neki zarobljenik iz Dalmatinske zagore. Čovjek u civilu. Zašto su ga doveli u logor Biševo, nitko nije znao. Popravljao je ljudima samare za mazge i bio im stalno na usluzi što im je god trebalo. Hodao je slobodno po otoku. Ljudi su govorili da će svakim danom biti pušten i da će otputovati kući. I on je to znao pričati. Jednoga dana nestalo ga, nije se pojavljivao. Što je s njim? Strijeljali ga. Ljudi su se pitali zašto su toga čovjeka strijeljali i tko je to naredio!? Jednog dana nose Talijani na dva spojena drveta mrtvoga čovjeka i skakuću. Ima ih pet-šest. Pitaju domaći ljudi tko je taj koga nose, a oni će ujedan glas: Tudesko (Nijemac)! Pokušali dva njemačka časnika pobjeći. Uteći s otoka nije bilo moguće bez čamca, a njih nije smjelo biti upravo zbog eventualnoga pokušaja bijega. Stražari ih tražili oko otoka. I našli su ih nakon dva-tri dana u nekim pećinama uz more. Kasnije su bili zamijenjeni za zarobljene partizane, tvrde domaćini. Tako su čuli.

Nisu svi Nijemci bili fašisti, ni nacisti, niti mrzitelji drugih naroda za vrijeme Hitlera. Mnoge male ljude silom je mobiliziralo u osvajački rat. Sjetih se priče moga domaćina s otoka Šolte od prije 20-ak godina i više, gospodina Bavčevića. On je bio zarobljen 1941. kao vojnik i s još nekoliko kolega vlakom upućen u Njemačku. Dali su ih na neko imanje da rade. Vlasnik imanja im je rekao da će odvojiti njihove stolove kada budu jeli i pritom naglasio, ako dođe kontrola na imanje, da ih ne smiju naći da skupa sjede i jedu za istim stolom jer će imati problema. Inače će jesti istu hranu kao i on i njegova obitelj. Ima više sličnih primjera o humanom ponašanju njemačkih seljaka. Zapovjednik biševskog logora bio je neki Milan. Jedni kažu da se oženio iz Novaje, a drugi da nije. To je mali zaselak na otoku, sada su tu dvije kuće. On je bio odgovoran za strijeljane zarobljenih Nijemaca. Kako su ga ljudi poznavali, upitaju ga zašto strijeljaju zarobljenike, a on će: T moja su dva brata ubijena u logoru. Hoćemo, zaslužili su! ’ Milan je bio Židov. Ljudi danas ne znaju kako se preživao. Neki kažu Novak!? Kako je strijeljanju njemačkih vojnika morao prisustvovati odbornik sela, za to je određen neki Bogdanović. Kad bi ovaj došao kući nakon egzekucije, svaki put bi povraćao od mučnine zbog prizora koje je vidio. To je strašno teško podnosio, a morao je. Jedan dio logora, tvrde neki, neko vrijeme su držali Englezi. Tu su bili zarobljeni Talijani. Ubrzo su svi bili prevezeni brodovima u Italiju i oslobođeni. Tamo su uvjeti za zarobljenike bili dobri.

Prema kazivanju moga domaćina, danas pokojnoga Srećka Tomića (1930. – 2002.), na Biševu je strijeljano od 700 do 800 njemačkih zarobljenih vojnika, a na njihovu groblju nema nikakve oznake, samo grmlje i pokoji bor. O logoru nisam našao neke detaljnije podatke, a ove sam pojedinosti čuo od stanovnika Biševa, starijih ljudi. Većina njih je pomrla, a mlađe generacije takva događanja ne zanimaju. Ako se ne zapiše, sve će se ovo zaboraviti. Svaki čovjek ima pravo na grob. Označiti groblje zarobljenih i očito bez suđenja strijeljanih njemačkih vojnika, najmanje je što bi trebalo učiniti za žrtve.

OZNAKE

drugi svjetski rat | Otok Biševo |

Jedan komentar

  1. Alen Gasparic

    Ovo su impresivne cinjenice. Svaki zlocin, ubojstvo ili nasilje je za osudu. Svaki vojni zarobljenik ima pravo ostati ziv, ako nije pocinio ratni zlocin. To bi tako trebalo biti po svim moralnim, etickim i logicnim pravilima. Ostaje pitanje kronologije dogadjaja: tko je to od pocetka okupacije 1941. pa do svog zarobljavanja i stradanja u logoru, dosao u tudju zemlju i tamo provodio zlocine, ubojstva ili nasilje? Ako imamo empatiju za stradanja mladih vojnika njemacke i talijanske vojske, ostaje nepoznanica da li postoje empatije i osude za stradanja ljudi koji stupili u pokret otpora, partizanski pokret, komuniskticki, kako god se on zvao, jer drugog organiziranog otpora nije bilo? Da li su zrtve pripadnika partizanskih postrojbi manje vrijedne samo zato jer imaju komunisticki predznak, a zrtve zarobljenih okupatorskih vojnika su “ ... nečiji mladi život, a čiji ostaci leže tu zatrpani zemljom”? Tko je koga terorizirao 4-5 godina, a tko je koga terorizirao, revansisticki, u logorima 4-5 mjeseci?

OSTAVITE SVOJ KOMENTAR