Nakon odlaska okupatorske talijanske vojske 20. 04. 1921., tj. kad je Italija bila prinuđena da napusti Viški arhipelag i kad je Vis pripojen kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca ekonomski položaj stanovnika se nije ni najmanje izmijenio.

Mnoge prenapučene obitelji su tako-reć gladovale, sve veći broj ljudi u pojedinim porodicama i domaćinstvima s malim i ograničenim posjedima živjeli su u bijedi i neimaštini. Bogatih veleposjednika ili kulaka u doslovnom smislu te riječi nije ni bilo. Bilo je nekoliko srednje bogatih posjednika koji su upotrebljavali tuđu radnu snagu i to jedino u zimskom razdoblju, prilikom kopanja vinograda, vrlo malo za druge poljske radove i u drugim razdobljima.

Zbog takve situacije mnoge porodice su bile orijentirane na zimski ribolov vršama na jastoge, kantare i parangalima. Zimski ribolov je bio izuzetno težak, ne samo u odnosu elementarne nepogode, već i stoga, što se tada nije posjedovalo pogonskih brodskih strojeva (motora). Ribarilo se isključivo na vesla i jedra i to često po najgorim vremenskim prilikama.

Ribolov, ljetni i zimski, vinogradarstvo kao i nadničarenje, sve to skupa nije moglo da osigura pristojnu egzistenciju ovom stanovništvu, pogotovo kada se uzme u obzir da su gotovo svi njihovi proizvodi prodavani u bescjenje i na taj su način stanovnici ovog otoka osjetili direktno izrabljivanje od strane komiških trgovaca i tvorničara. Bijeda i neimaština, danonoćni mukotrpan rad i teški uvjeti života izazvali su u narodu revolt i rađalo se u njemu progresivne i revolucionarne ideje. Mnogi su tražili izlaz u emigraciji. Sve je to uvjetovalo da su ljudi počeli da misle kako naći izlaz iz te situacije i politički da se opredjeljuju.

Velika oktobarska socijalistička revolucija i njena pobjeda nad klasnim neprijateljem, oživotvorenjem prve zemlje socijalizma, Sovjetskog Saveza, bili su od samog početka simbol i putokaz revolucionarnim stremljenjima stanovnika ovog malog otoka. Oni istaknutiji, počeli su da se okupljaju i dogovaraju i tako u suglasnosti s tada istaknutim komiškim komunistom Marinković Vinkom (Dubra) pokrenuli inicijativu za formiranje partijske organizacije na Biševu. i na tu inicijativu 1923. G., formirana je prva ćelija KPH-a na otoku Biševu. Prvi članovi KPH-a na otoku Biševu bili su:

1. PERAČIĆ NIKOLA Andrije (Mastramenigo), pročelnik, (r. 1901).

2. BOGDANOVIĆ PAVAO Luke (Pavo) član (r. 1900).

3. JONČIĆ NIKOLA Vicka (Škoboj) član (r )

Ti mladi ljudi poneseni slobodarskim duhom svojih otočana, i njih samih bili su embrion u daljnjem razvoju revolucionarnog pokreta na ovom otoku. Na osnovu kazivanja drugova Pečarić Nikole, Demarije Jerana, Stanojević Nikole, Jončić Nikole i drugih članova KP iz tog razdoblja, 1927-28, god., dolazi do formiranja još dvije ćelije po tri člana, raspodijeljenih kako slijedi:

1. ćelija: BOGDANOVIĆ PAVAO Luke (Pavo) r. 1900.g. pročelnik

DEMARIJA JENAR Miha (Mičelac) r. 1908 član STANOJEVIĆ NIKOLA Josipa (Donika) r. 1909.g. član

2. ćelija: JONČIĆ NIKOLA Vicka (Škoboj) r. pročelnik

BOGDANOVIĆ VICKO Pavla (Minčun) r. član JONČIĆ MATE Petra (Snoga) r. 1909.g. član

3. ćelija: PERAČIĆ NIKOLA Andrije (Mestramenigo) r. 1901.g. pročelnik ŠIMIĆ PETAR Andrije (Lukin) r. , član PEČARIĆ AUGUSTIN Nikole r. , član

Među nima se u tom razdoblju posebno isticao po tumačenju marksističko-lenjinističkih ideja i potrebe organiziranije političke borbe za jedno pravednije društveno uređenje, Nikola Pečarič- Mestram. Pored navedenih članova KP, bilo je na Otoku dosta i simpatizera koji su dušom i srcem prihvaćali marksističke ideje s uvjerenjem da je jedino socijalističko društveno uređenje kadro da osigura malom narodu bolju sutrašnjicu. Aktivnost članova KP na Otoku u svom početnom razdoblju svodila se je uglavnom na propagiranju marksističkih Ideja, drugih značajnijih akcija nije bilo. Da bi izrazili čvrstu solidarnost s ostalim radnim ljudima u zemlji a i van nje, organiziraju uoči Prvog maja 1928.g. zajedničku svečanu zabavu u kući Borčić – Čibanova, koja je bila prazna, jer su njeni vlasnici već ranije bili odselili, a nalazila se izvan sela “Polje”. Toj prvoj prvomajskoj manifestaciji na Biševu prisustvovalo je oko 25-30 ljudi, među njima bilo je i žena, tu je pored članova KP bilo i dosta simpatizera, također su prisustvovala i dva člana KP iz Komiže i to: Mardešić Nikola -Pošćer i Zuanić Jovo -Knezić. Mardešić je krajem ljeta 1940.g. povodom demonstracija u Komiži protiv skupoće, rata i fašizma uhapšen od strane ondašnjeg Jugo-Karađorđeva režima te odveden na robiju, u logor Stara Gradiška, gdje je nakon kapitulacije stare Karađorđeve Jugoslavije i dolaskom Pavelićeve NDH -azije 1942.g. u tom logoru i umoren od strane ustaša. Prostorija u kojoj je bila priređena zabava bila je svečano okićena crvenim zastavama a preko vrata svaki sudionik imao je crvenu maramu. Zabava je trajala čitavu noć, pjevalo se borbene i revolucionarne pjesme. Tih je dana jedan komiški trgovac vinom, već ranije kupljeno vino došao s unajmljenim trabakulom u Mezoporat krcati od naših vinogradara. Kako se je tijekom cijelog dana vino gonilo Iz gornjih zaselaka do pristaništa u Mezoportu, posada broda a i sam trgovac primijetili su kod domaćih ljudi da spremaju prvomajsku svečanost. Pošto organizatori te svečanosti nisu ni krili svoje namjere, pretpostavka je bila da je taj naš komiški trgovac sve to prijavio žandarmerijskoj stanici u Komiži. Nedugo zatim stižu na Biševo žandari, vrše premetačine i saslušavanja, prijete zatvorom i robijom. Nekoliko kuća, sudionika te svečanosti, kao i kuća u kojoj je svečanost održana bilo je pretraženo do temelja. Kako nije pronađen nikakav propagandni a ni drugi kompromitirajući materijal, nitko od sudionika te svečane manifestacije nije bio odveden. Međutim, zbog straha pred terorom vladajućeg režima ljudi su se povukli i pasivizirali. Pogotovo kada je kralj Aleksandar ukinuo Vidovdanski ustav i proglasio 6. Januara 1929.god., monarho-fašističku diktaturu, tako da KP za izvjesno razdoblje u organizacijskom smislu i ne postoji. Komunisti se u tom periodu neformalno sastaju i dogovaraju, naravno u prvom redu kako rješavati svakodnevne ekonomske probleme, i političkim problemima u nas i u svijetu. Nastaje period poznate svjetske ekonomske krize (1929-33). Dvoje od spomenutih članova KP emigriraju, trojica potpuno pasiviziraju dok su ostala četvorica i dalje djelovala među svojim otočanima ali neorganizirano, pojedinačno i povremeno. Uglavnom, ćelija i dalje postoji ali u pasivizirajućem stanju.

OSTAVITE SVOJ KOMENTAR