Crkve i samostani su u vremenima osmanlijskih te uskočkih i sjevemoafričkih gusarskih napada služile za zbijeg lokalnog stanovništva. Crkva kao institucija je stajala u zaštitu te pružala utočište stanovnicima priobalnih i inzulamih naselja koja su u razdobljima pljačkaških i rušilačkih pohoda s mora bila izložena traumatičnim i iznenadnim prepadima. Stoga utvr-đenost crkvenih objekata nije neuobičajena pojava na istočnojadranskoj obali, a osobito na njezinim najisturenijim člancima, otocima. Osim crkve sv. Nikole i njezinih romaničkih i baroknih fortifikacija koje su je štitile i s kopnene i s morske strane te renesansnog kaštela Grimani {Komuna), komiška crkva sv. Roka još je jedan objekt (premda manjih dimenzija i posve asketskog arhitektonskog voka-bulara) koji je ispunjavao identičnu svrhu. Ujedinjujući u sebi sakralnu i obrambenu funkciju, tipološki se svrstava u kategoriju crkava-tvrđava kakve, primjerice, nalazimo u Vrboskoj (crkva sv. Marije) i Jelsi (crkva sv. Fabijana i Silvestra) na Hvaru te u Suđurđu na Sipanu (crkva sv. Duha). Utvrđivani su i samostani poput onog franjevačkog na Lopudu. No, ponekad su crkveni objekti tek djelomično odavali obrambeni karakter, koji bilježimo na “urezanim” puškamicama na apsidi župne crkve u Postirama na Braču, kapeli sv. Križa na Otoku kod Korčule, franjevačkoj crkvi nad Orebićima i dominikanskoj crkvi u Korčuli. Za razliku od komiškog sv. Nikole {Muster) kojoj bastionski obruč jedva dotiče tijelo građevine, crkva sv. Roka je visoka i kompaktna utvrda i bogomolja u jednom te kao takva jedina na otoku Visu.

Smještena je na južnim granicama naselja, podignuta nad obližnjom morskom liticom koja se strmo obrušava u uvalu Mlin. U 16. stoljeću se pored današnje crkve nalazila crkvica koja je bila posvećena sv. Roku, zaštitniku od kuge, pred kojom su strepile i naše najosamljenije luke. Ona se spominje u vizitacijama s početka 17. stoljeća (1603. Priuli, 1627. Morari). Uz crkvu je djelovala bratovština Gospe Karmelske od 1677. godine.

Naknadno, ugledna komiška obitelj Mardešić 1763. godine je zatražila i dobila dozvolu od hvarskog biskupa Jakova Pontaltija da pored stare sagradi novu crkvu, pod uvjetom da staru adaptira za sakristiju nove crkve. To je i učinjeno te je glavni oltar stare crkve premješten u novu. Od prvotne crkve iz 16. stoljeća malo se toga sačuvalo – danas se vide tek zazidana vrata nekadašnje sakristije.

Rezultat novog projekta je monumentalni stere-ometrijski blok koji ničim osim pročelnom zonom ne odaje sakralnu funkciju. U svojoj tlocrtnoj dispoziciji crkva je geometrijski pravokutnik, dok je krovište četveroslivno. Četvora vanjska zidna platna su tretirana krajnje jednostavno; bočna i začelno su zidane kamene plohe koje su otvorene s nekoliko prozora i puškamica pod strehom krovišta. Ploha pročelja je simetrično perforirana portalom, rozetom nad kojom je mašikula na konzolama te manjim prozorskim otvorima i topovskim ždrijelima pod strehom krovišta, a koja su kasnije zazidana. Spomenuta mašikula, tj. obrambeni viseći zidić koji je branio ulazni portal, arhitektonski je element uprisutnjen nad vratima mnogih dalmatinskih gradova, utvrda i kuća (primjerice, nalazimo ga nad zapadnim gradskim vratima Korčule, na Kamerlengu u Trogiru, na Nonkovićevoj kuli u Kleku, u Orebićima, Splitu itd.) te građen većinom u razdoblju od prve polovine 15. do konca 18. stoljeća. Maleni zvonik na preslicu koji je smješten na ovu mašikulu tek u 20. stoljeću prenesen je sa stare crkve (sakristije) koja je bila smještena uz sjeverni zid nove crkve te ju još vidimo ucrtanu na katastarskoj karti iz prve polovine 19. stoljeća. Portal je jedino mjesto na vanjštini crkve gdje nalazimo arhitektonsku plastiku. Fino profilirani dovratnici i nadvratnik s ugaonom florealnom ornamentikom i čuva drveni kasnobarokni oltar sa slikom koju je potpisao Joan Panson di Spezia 1895. godine, a koja prikazuje Gospu Karmelsku, sv. Roka, sv. Vinka Fererskog i sv. Šimuna Stocka. Neki autori ju smatraju bezvrijednom oltamom palom koje su se tada naručivale kod talijanskih i dalmatinskih diletanata i zamjenjivale vrjednija slikarska djela koja se nisu restaurirala već nerijetko uništavala. Na susjednom zidu se nalazi još jedan dio crkvenog invertara, tj. statua sv. Roka koja se nekoć nosila u procesiji na svečev blagdan (16. kolovoza) te u slučaju epidemija.

Inače, sv. Roko je rođen 1295. godine u francuskom gradu Montpellieru. Prema predaji, roditelju su mu bili pobožni plemići koji nisu dugo mogli imati djecu, ali ih je Bog u poznim godinama blagoslovio sinom. Svoju vjeru, zahvalnost i ljubav prema Bogu i bližnjima, nastojali su usaditi u sina, što je on pokazivao u narednim godinama svojega života. Naime, osim što je imao na tijelu biljeg u obliku križa (pa su ga smatrali odabranim od Boga), kada su mu roditelji umrli, prije no što je navršio dvadeset godina života, prodao je svu svoju imovinu i podijelio siromasima, postao franjevac te se uputio na hodočašće u Rim. Kako je završio tadašnji medicinski studij, osjećao je potrebu pomagati oboljelima od kuge, kojih je u ono vrijeme bilo jako puno. Tako je odlazio u mnoge gradove poput Aquapendentea i Casene, kako bi u njihovim bolnicama i ubožnicama dvorio okužene. Prema predaji, po njegovoj molitvi više je oboljelih i ozdravilo. Nakon hodočašća u Rim, u kojem je proboravio tri godine, vraćajući se kući, hodočastio j e i u neka druga mj està te se na j ednak način brinuo za oboljele. Svojevremeno je stigao u Piacenzu, ali se ondje i sam zarazio te je kao okužen otjeran iz grada da bi potom preminuo.

I Komiža je u spomen i za zaštitu ovog sveca podigla crkvu koja predstavlja neobično graditeljsko rješenje koje svojim arhitekturalnim diktatom ujedinjuje sakralni objekt i fortifikaciju, kvadratičnu kulu koja je čuvala južne granice naselja. S obzirom daje građena u drugoj polovini 18. stoljeća, tj. u vrijeme jcnjavanja osmanlijskih i gusarskih prepada, svjedoči o još uvijek aktualnoj bojazni kod domaćeg stanovništva.

LITERATURA

  • FISKOVIĆ, CVITO, Spomenici otoka Visa od IXdo XIX stoljeća, u: Viški spomenici, (ur.) Nevenka Bezić-Božanić, Izdanje skupštine općine-Vis, 1968., Split, 61-264.
  • NOVAK, GRGA, Vis I. od VI. st. pr. n. e. do 1941. godine. Izdavački zavod Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, 1961., Zagreb.
  • PRIJATELJ, KRUNO, Barok u Dalmaciji, u: Barok u Hrvatskoj (ur. Anđela Horvat), Sveučilišna naklada Liber, 1982., Zagreb, 651-902.
  • SEKULIĆ-GVOZDANOVIĆ, SENA, Crkve-tvrđave u Hrvatskoj, Školska knjiga, 1994., Zagreb.
    ŠTIPAN, DAVOR, Arhitektonsko naslijeđe grada Komiže: vrjednovanje s gledišta održivog razvoja otoka, u: Zbornik radova sa međunarodnog znanstvenog skupa Prostorne i razvojne mogućnosti kulturnog naslijeđa (ur. Mladen Obad Šćitaroci, 22.-23.10.2015. Zagreb), Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2015., Zagreb, 310-315.
  • ŠTIPAN, DAVOR, Svetto i patron grada: sv. Nikola i njegova župna crkva u Komiži, u: Hrvatska zora, XXV/70, 2015., 5-8.
  • ŠTIPAN, DAVOR, Sakralna arhitektura u Komiži na Visu u renesansnom i baroknom razdoblju, u: Peristil, 58, 2015., 38-50.
  • TUDOR, AMBROZ, Dvije viške crkve i njihovo utvrđivanje u 17. stoljeću, u: Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 34, 1994., 285-301.
  • ŽMEGAČ, ANDREJ, Bastionijadranske Hrvatske, Školska knjiga, 2009.. Zagreb.