Autor: mons. Andrija Vojko Mardešić

Klima Viškog arhipelaga, pa tako i Biševa, blaga je i ugodna u usporedbi s klimom drugih naših krajeva, pa i Južne Hrvatske. Ako se usporede njegove temperaturne vrijednosti s užim područjem srednjodalmatinske obale, vidljivo je da je temperatura ovdje nešto niža nego na obali od ožujka do rujna, i to od jedne polovice do jednog cijelog stupnja po Celsiusovoj skali. U tijeku zime, od listopada do uključivo veljače do dva stupnja je viša nego na obali. U tome veliku ulogu igra more. Ono se ljeti teže zagrijava od kopna, a zimi polakše hladi, i tako ublažuje vrućinu ili hladnoću. Srednja temperatura na Visu za razdoblje od 1958. do 1961. iznosila je +16,7° C, s najvišom +35,6° C i najnižom -2,4° C.

Bura i sjeverni vjetrovi blaži su u Viškom arhipelagu, pa tako i na Biševu, u usporedbi s kopnom jer na putu od kopna do ovih otoka oslabe. Jugoistočnjak ili jugo kako ga narod ovdje naziva, podjednakom jačinom puše ovdje i na obali. Na ovim otocima puše 19% dana u godini. Sjeverozapadnjak, maestral, puše u toplijem dijelu godine, ljeti oko 25% dana; jači je ovdje nego na obali i vrlo ugodno osvježava vruće ljetne večeri.

Oborine su u Viškom arhipelagu, pa i na Biševu, oskudne. Od 1958. do 1961. količina oborina iznosila je 575,9 cm u prosjeku; obilnije su zimi nego ljeti. Na kraju treba istaknuti jednu zanimljivost. Za vrijeme ljetnih vrućina na otoku Visu noći su suhe. Tek pred jugo noću padne rosa. Na Biševu je obratno. Za vrijeme ljetnih vrućina svake noći pada obilna rosa. Noć pred jugo bude suha bez rose.

Na Biševu obilno raste bor /Pinus halepensis/. Na istočnom dijelu otoka je bujna borova šuma. Nekada je bila veoma gusta, ali ju je 1936. godine zahvatio veliki požar. Dobrim dijelom bila se oporavila ali ju je požar 1994. ponovo uništio. j\|. Biševu raste česvina ili kako je narod zove česmina /Quercus ilex/, lovorika /L^ rus nobilis/, zelenika /Phillyrea media/, smreka /Juniferus Oxicedrus/, vrijes /Eric, arborea/, ružmarin /Rosmarinus officinalis/ sa svojim karakterističnim cvijetom j mirisom, mrča /Myrta italica/, smrdljika /Pistacia Terebinthus/, žuka /Sparitiu^ junceum/, drača /Paliurus australis/ i kupina /Rubus ulmifolius/. Na Biševu su j busovi tipične sredozemne makije, i to trešlje, bušine, kozje krvi i kičice /Centarj. um speciale/, koja se ističe ružičastim cvijećem, i grmovi Gospine trave /Hyper icum perforatum/ sa žutim cvjetovima. Neki dijelovi kamenjara obrasli su niskim grmljem smilja karakterističnih zlatnožutih glavica s dlakavom bjeloglavicom koja cvate ružičastim cvjetovima. U pukotinama kamena raste kapara /Caparis spinosa/. Po otoku raste agava /agauos/, biljka iz porodice sunovrata /amarylliaceae/, j kupina / Rubus ulmifolius/. Od kulturnih biljaka dobro uspijeva loza /Vitis vinifera/, smokve razne vrste, od ranih do kasnih, badem /Amygdalus communis/, oskoruša /Lorbus domestica/. Na Biševu uspijeva posebna vrsta mirisne breskve koju narod naziva breskva golica. Mogao bi uspijevati rogač /Ceratonia siliqua/, a i masline /Olea europea/. Ljudi su u prošlom stoljeću sjekli masline i na njihovo mjesto sadili lozu, jer je loza bila rentabilnija. Mogao bi uspijevati limun /Citrus limonum/ i naranča /Citrus aurantinum/, ali narod ih rijetko sadi zbog štednje vode. Povrtlarstvo bi jednako moglo dobro uspijevati, ali uzgaja se samo za kućne potrebe zbog štednje vode i nepovoljne veze s tržištem. Jedino se na veliko uzgajao zeleni grašak /Pisum sativum/. Voće i povrće na Biševu sazrijeva 52 dana ranije nego u Podunavlju.

Na Biševu raste uskolisna zelenika /Phillyrea media/. Vrlo rijedak endem koji se nalazi još jedino u okolini Dubrovnika. Na padinama luke Mezuporat nalazi se zanimljiva biljka, neka vrst čupavca /Mesembriantemum acinacioforme/ koji je prenijet iz Egipta i ovdje se udomaćio.

Podmorska vegetacija oko Biševa spada u podmorsku vegetaciju takozvanog vanjskog pojasa jer je karakterizira niz biljnih vrsta kojih nema u vodama otoka bližih jadranskoj obali. Među njima se posebno ističu smeđe alge Cistosire koje su se razvile samo u Jadranu, a u drugim morima ih nema. Značajno je da podmorska vegetacija u ovim vodama doseže znatno veću dubinu nego u vodama otočja koje se nalazi uz unutarnje obalno područje. U biševskim vodama se nalaze pojedini primjerci algi na sto metara dubine. U moru su poznate sipe /Sepia officinalis/ hobotnice i lignje / loligo vulgaris/, te nekoliko vrsta morskih ježeva i zvijezda. Inače, prvo je karakteristično za vanjski dio Jadrana, a drugo za čitavo Jadransko more. Još treba spomenuti školjke kao periske /Pinna squanosa/ i neke vrste oštriga. Sve do nedavno pojave velikih jata plave ribe u ovim vodama svjedoči o bogatstvu ovoga mora planktonima i rakovima veslonošcima, kojima se poglavito hrani plava riba. Na brakovima i podmorskim grebenima oko Biševa živi jastog /Palmirus vulgaris/. U jesen ovdje se love iglice /Geranium/.

Na otoku Biševu nema otrovnih zmija. Ovdje se nailazi na šaru poljaricu /Zamensis genomensis, Laur/, pjegavu crvenkapicu /Elapha situla, Laur/ i na našu najdužu zmiju, kravosca /Coluber flavescens/. Na Biševu živi 61 vrsta kornjača. Od njih 36 vrsta živi na čitavoj dalmatinskoj obali, 22 na srednjodalmatinskim otocima, a 3 vrste su nađene jedino na Biševu i na najudaljenijim otocima Jadranskog mora. Na ovom otoku ima 14 vrsta mrava i 7 vrsta cvrčaka.

Ni najstariji ljudi se ne sjećaju da bi se na Biševu u većem broju uzgajalo ovce ili koze, tek poneku za obiteljske potrebe. Jednako tako se držalo magarca, kobilu, mazgu ili mulu, koliko je pojedinim obiteljima bilo potrebno.

Među vodozemcima na Biševu živi zelena gubavica, a među guštericama ima jedna endemske vrste: Lacerta fiumana lissana. To je zapravo poseban oblik primorske gušterice koja živi na kopnu i na otocima u posebnim oblicima. Na ovom otoku ima i jedna vrsta bezopasnog, dapače korisnog, zidnog guštera – macaklin /Hemidactylus turcina/. Ljudi ga se boje i nazivaju gubavicom, smatraju ga otrovnim, a to on nije.

Od sisavaca na Biševu živi nekoliko vrsta sitnijih glodavaca. Od njih najveći je obični zec /Lepus europeus/. To je posebna podvrsta zeca nižeg rasta. Od sisavaca kukcojeda na otoku živi jež /Erinaceus romanicus/, a od netopira brojne vrste šišmiša.

Istraživanja i zaštita

Na Biševu se nalaze dva geomorfološka spomenika prirode: Modra spilja (zaštićena 1951. god.) i Medvidina pećina na južnoj obali otoka, azvana po svom nekadašnjem stanovniku morskoj medvjedici (Monachus monachus Herman) (zaštićena od 1967.) Područje je u sastavu Nacionalne ekološke mreže: Biševo kopno (HR2001097) i more (HR3000098), Modra špilja (HR3000184) i Medvidina pećina (HR3000205), od međunarodne je važnosti za ptice. IPA je također podložno primjeni Uredbe o uređenju i zaštiti zaštićenog obalnog područja mora (NN 128/04) (obuhvaća sve otoke, pojas kopna u širini od 1000 m od obalne crte i pojas mora u širini od 300 m od obalne crte). Na području je obavljeno kartiranje flore i staništa u okviru projekta COAST (Conservation and Sustainable Use of Biodiversity in the Dalmatian Coast through Greening Coastal Development), te IPA projekta (Important Plant Area – Croatia) 2007 i 2008 god. Također, provedena je analiza bioraznolikosti u sklopu projekta «Akcijski plan za očuvanje Dalmacije».

Staništa i svojte

Šuma crnog jasena i hrasta crnike (Fraxino orno-Quercetum ilicis), koja klimazonalno dolazi na ovom području, na otoku Biševu je razvijena u obliku degradiranog stadija – makije. Osim makije, ovdje dolaze i bušici crnjuše i ružmarina (Erico multiflorae-Rosmarinetum), kao daljnji stadij degradacije šume. Veći dio otoka zauzimaju suhi travnjaci, u obliku kamenjara raščice i zvjezdaste djeteline (Brachypodio retuso-Trifolietum stellati) te travnjaka prosuljastog šćevara (Oryzopsetum miliaceae). Za kamenite morske obale značajna je grebenjača rešetkaste mrižice i trpuca (Plantagini-Limonietum cancellati), dok se na stijenama razvija zajednica busine i dubrovačke zečine (Phagnalo-Centaureetum ragusinae). Od vegetacije koja je vezana za nazočnost čovjeka dolazi zajednica slezenice i zidnog kločućića (AsplenioUmbilicetum horizontalis) kao predstavnik vegetacije pukotina starih zidova, te nekoliko korovnih i ruderalnih zajednica: zajednica babjeg zuba i šćira (Tribulo-Amarantetum), zajednica drvolike stole (Lavateretum arboreae), zajednica primorskog divljeg ječma (Hordeetum leporini) i utrina ljulja i busenastog trpuca (Lolio-Plantaginetum commutatae). Među značajnijim tipovima vegetacije treba spomenuti sastojinu kritično ugrožene valjkaste zupčice (Imperata cylindrica) male površine (nekoliko stotina kvadratnih metara), razvijenu na pjeskovitoj podlozi na području Gornje Salbunare. Na Biševu je do sada registrirano oko 480 biljnih vrsta. Biševo je značajno kao tipično nalazište (locus classicus) za Stalijevu modričicu (Asperula staliana ssp. staliana) i pjeskovitu modričicu (Asperula staliana ssp. arenaria), kojoj je to ujedno i jedino poznato nalazište. Osim toga, otok je jedno od rijetkih nalazišta končaste mlječike (Euphorbia terracina – napuštena polja i terasasti pješčani vinogradi) i pilastog trpuca (Plantago serraria), te jedno od tri nalazišta Mihelijeve avelinije (Avellinia michelii), uz otoke Vis i Hvar. Na otoku je nekada rasla i rijetka vrsta otantus (Otanthus maritimus), međutim već dulje vrijeme nije ovdje zabilježena. U sastavu makije raste i globalno ugrožena vrsta šaša (Carex illegitima), flora pješčanih staništa je dobro razvijena, te ovdje nalazimo i rijetku vrstu primorskog kotrljana (Eryngium maritimum). Ovdje dolazi veći broj endemičnih i ugroženih biljaka, od kojih pješčana sijačica (Sporobolus pungens) nije potvrđena na otoku već dulje vrijeme.

Bilješke

Otok Biševo kao i cijeli Viški arhipelag nalazi se u eumediteranskoj zoni. Analizom flore otoka Biševa do sada je zabilježeno 485 vrsta viših biljaka (PAVLETIĆ 1974; BOGDANOVIĆ et al 2004; FCD) (Prilog 3). Ovaj, iako malen otok u biljnogeografskom pogledu veoma je zanimljiv na što su još davno ukazali mnogi botaničari (VISIANI 1842-1850; GIZBENGER 1921). Na otoku je dominantna zajednica gariga koja pripada asocijaciji Erico-Rosmarinetum iz sveza Cisto-Ericion i to pretežito na neobrañenim dijelovima, a česte su i zajednice makije iz iste sveze te zajednice kamenjarskih travnjaka iz reda Cymbopogo-Brachypodietalia, iz sveze CymbopogoBrachypodion ramosi. Na kamenjarskim travnjacima iz asocijacije Brachypodio-Trifolietum stellati i Brachypodio-Cymbopogonetum hirti i garizima oko Salbunare i Polja dolaze rijetke i ugrožene biljke poput vrste Avellinia michelii, kojoj su otoci Biševo, Vis i Hvar zasad jedini poznati lokaliteti i vrsta Heteropogon contortus sa svega par lokaliteta u središnjoj i južnoj Dalmaciji. Na južnom dijelu otoka nalazi se razvijena prirodna mediteranska vazdazelena šumska zajednica hrasta crnike, koja pripada razredu Quercetea ilicis i asocijaciji Fraxino orni-Quercetum ilicis, a na pojedinim mjestima je razvijena 2Mediteranskom flornom elementu pripada 80% flore otoka, od toga 70% pripada istočno-mediteranskom, 25% istočnomediteranskom, a 5% su ostali elementi. 3 Jadranski, centralno-mediteranski, sjeverno-mediteranski, južno-mediteranski i egejski element. 4 Pontsko-mediteranski, srednje-europski, atlanski florni element. 75 kao šuma alepskog bora (Pinus halepensis). U tim šumama dolazi jedna rijetka vrsta šaša, Carex illegitima, koja se ne nalazi u Crvenoj knjizi, ali je vrijedna pažnje. U središnjem dijelu otoka na zaravnjenoj blagoj udolini podloga je pješčana te se razvila vegetacija pijesaka, koja pripada asocijaciji Agropyretum mediterraneum sa stenoendemičnom, ugroženom, pjeskovitom modričicom Asperula staliana subsp. arenaria (kojoj je otok Biševo ujedno I jedino poznato nalazište – locus classicus) i ugroženim žiljem, Pancratium maritimum. Za pijeske su vezane i neke druge rijetke i ugrožene biljke, kao što su Sporobolus pungens, sa svega par nalazišta u Hrvatskoj i vrsta Imperata cylindrica, koja gradi sastojinu veličine nekoliko hektara u okolici Gornje Salbunare. Uz morsku obalu razvijena je hazmofitska endemična asocijacija Pagnalo-Centaureetum ragusinae. Toj zajednici, koja je razvijena u potpunosti, pripadaju neke rijetke, endemične i zakonom zaštićene biljke. To su dubrovačka zečina, Centaurea ragusina i Convolvulus cneorum. U sastavu vegetaciji stijena raste još jedna zakonom zaštićena vrsta, grmoliki (Jupiterov) ranjenik, Anthyllis barba-jovis. Halofilna vegetacija je ovdje jako dobro razvijena sa svim svojim karakterističnim vrstama i pripada razredu Crithmo-Limonietea i asocijaciji Plantagini-Limonietum cancellati u kojoj dolazi endemični Limonium cancellatum i Senecio leucanthemifolius var. reichenbachii, koja je rijetki endemični varijetet hrvatske flore. Meñu značajnijim tipovima vegetacije treba spomenuti sastojinu kritično ugrožene valjkaste zupčice (Imperata cylindrica) male površine (nekoliko stotina kvadratnih metara), razvijenu na pjeskovitoj podlozi na području Gornje Salbunare. Analizom flornih elemenata prema PAVLETIĆ (1975.) sve su biljke svrstane u tri skupine: mediteranski florni element, južnoeuropski florni element i biljke širokog rasprostranjenja. Najvažniju ulogu u izgradnji biljnog pokrova ovog otoka ima mediteranski florni element, osobito pripadnici općemediteranskih biljaka. Ta činjenica potvrñuje pripadnost Biševa (u biljnogeografskom smislu) eumediteranskoj regiji. Osim visokog postotka općemediteranskih biljaka (Tab. 10) znatna je prisutnost vrsta koje flori, a time i vegetaciji Biševa daju specifičan karakter. Prvenstveno se radi o tzv. ilirsko-mediteranskim biljkama meñu kojima osobitu ulogu imaju ilirsko-jadranske endemične biljke. S druge strane, ilirsko-apeninske biljke, uz neke vrste zapadno-mediteranskih biljaka, kojima je otok Biševo istočna granica rasprostranjenja, ukazuju na biljnogeografsku povezanost naših srednjodalmatinskih otoka i Apeninskog poluotoka. Ta veza je uvjetovana, kao što je poznato, vezom iz geološkoj prošlosti u periodu dok su ti dijelovi bili cjelovito kopno. Relativno velika zastupljenost zapadno-mediteranskih biljaka govori u prilog i tvrdnji TRINAJSTIĆA (1973.) da je upravo u području otočne skupine Visa jedno pribježište ovih biljaka u nas. Tablica 10. Meñusobni odnos flornih elemenata (prema PAVLETIĆ, 1975) na otoku Biševu. I. MEDITERANSKI FLORNI ELEMENT 64.3% A. OPĆEMEDITERANSKE BILJKE 41.2% B. ZAPADNOMEDITERANSKE BILJKE 4.7% C. ISTOČNOMEDITERANSKE BILJKE 2.6% D. ILIRSKOMEDITERANSKE BILJKE 4.4% E. MEDITERANSKO-ATLANSKE BILJKE 4.7% F. EVROPSKO-MEDITERANSKE BILJKE 3.6% G. MEDITERANSKO-PONTSKE BILJKE 3.1% II. JUŽNOEVROPSKI FLORNI ELEMENT 13% A. JUŽNOEVROPSKO-MEDITERANSKE BILJKE 10.7% B. JUŽNOEVROPSKO-PONTSKE BILJKE 2.3% III. BILJKE ŠIROKOG RASPROSTRANJENJA 22.7% Usporedbom pojedinih životnih oblika biljaka otoka Visa i Biševa dolazi se i do zaključka da Biševo ima sušu klimu nego otok Vis, što upućuje i visok postotak terofita (51.4%) (Tab. 11).

Tablica 11. Usporedba životnih oblika biljaka otoka Visa i Biševa (prema PAVLETIĆ, 1975). Ph% Ch% H% G% T% VIS 10 7 26 11 46 BIŠEVO 14.4 17.7 10.8 5.7 51.4 Od posebnog su značaja za floru Biševa pa i Hrvatske, neke rijetke, ugrožene i endemične biljne svojte, kojima je Biševo jedno od rijetkih nalazišta u Hrvatskoj. 76 Istraživanjem flore i orhideja otoka Biševa 2000. i 2001. godine u okviru projekta studentske udruge “BIUS”, zabilježene su dvije endemične vrste orhideja; Ophrys x lyrata (=O. bertolonii x O. incubacea) i Ophrys sphegodes subsp. tommasinii (=O. tommasinii) te jedna ugrožena vrsta, Cephalanthera longifolia i rijetka vrsta hrvatske flore, Ophrys bombyliflora sa svega par poznatih nalazišta u Hrvatskoj (BOGDANOVIĆ, DOBROVIĆ i OSTOJIĆ, 2001). Endemična biljka otoka Biševa (prema PAVLETIĆ, 1978.) koja nije uvrštene u Crvenu knjigu biljnih vrsta Republike Hrvatske je Senecio leucanthemifolius var. reichenbachii. Ovu biljku bilježi Fiori za manje otoke kraj Sardinije te Palagružu i Tremite u Jadranu (FIORI 1923-1929). GINZBERGER 1921. godine navodi ovaj varijetet za otoke Sušac, Veliku i Malu Palagružu, a za Brusnik navodi Senecio leucanthemifolius Poir. var. pinnatifidus Fiori. Do sada poznata nalazišta su Palagruža (GINZBERGER 1921; PAVLETIĆ 1978), Sušac (GINZBERGER 1921), meñutim Korica u svojim istraživanjima ne bilježi tu vrstu (KORICA 1977), Brusnik (PAVLETIĆ 1970, 1978), Biševo (PAVLETIĆ 1974, 1975), Svetac (PAVLETIĆ 1978, 1979), Jabuka i Kamik (PAVLETIĆ 1978a). U talijanskom dijelu Jadrana dolazi i na Tremitima (prema PAVLETIĆ 1975). Ova svojta nam govori o biljnogeografskoj povezanosti ovih otoka u periodu postgalcijala dok su ovi otoci bili povezani s Apeninskim poluotokom (BOGDANOVIĆ, 2002.). U flori otoka Biševa utvrñene su 43 biljne vrste koje pripadaju različitim kategorijama ugroženih vrsta, 88 zaštićenih biljnih vrsta, 7 endemičnih biljnih vrsta, 19 biljnih vrsta koje su na popisu zaštićenih vrsta Bernske konvencije (označene u prilogu popisa oznakom BK)

 

Otok Vis s otocima

Klimazonalna vegetacija većeg dijela otoka Visa je “čista, vazdazelena šuma i makija crnike s mirtom” (Myrto-Quercetum ilicis) Trinajstić 1985). Ipak, najdominantniji tip staništa na otoku su „zapadnomediteranski bušici ružmarina“ (Rosmarinetalia). Ovaj tip staništa dominira većim dijelom otoka i dolazi u kombinaciji s drugim tipovima staništa od obale mora do Huma, najvišeg vrha otoka Visa. Vrlo često na zapuštenim poljoprivrednim površinama, najčešće bivšim vinogradima, dolazi u kombinaciji s daljnjim degradacijskim stadijem, a to su „eu- i stenomediteranski kamenjarski pašnjaci raščice“ (Brachypodio-Cymbopogonetum hirti H-ić. 1961). Velike površine „zapadnomediteranskih bušika ružmarina“ (Rosmarinetalia) nalaze se na prijelazu u sljedeći sukcesijski stupanj klimazonalne makije crnike ili obrastaju šumama alepskog bora.

Šume alepskog bora u južnijim dijelovima otoka većim dijelom pripadaju stanišnom tipu „šume alepskog bora sa sominom” (Junipero phoeniceae-Pinetum halepensis Trinajstić 1988), dok manjim dijelom dolaze kao “šuma alepskog bora s tršljom” (Pistacio-Pinetum halepensis De Marco, Veri et Caneva 1984). U središnjem i sjevernom dijelu otoka uglavnom prevladava „mješovita šuma alepskog bora i crnike” (Querco ilicis-Pinetum halepensis Loisel 1971). Ova podjela je samo okvirna, jer vrlo često na površinama koje su označene kao “mješovita šuma alepskog bora i crnike“ nema puno crnike, već su ovim stanišnim tipom opisane i sve one površine gariga koje su obrasle alepskim borom. Premda se fitocenološki ovakva vegetacija opisuje kao facies Pinus halepensis asocijacije EricoRosmarinetum, prilikom kartiranja staništa ovakav bi pristup bio pogrešan. Također, iz prikupljenih podataka nije bilo moguće dovoljno dobro odvojiti „šume alepskog bora sa sominom” (Junipero phoeniceae-Pinetum halepensis Trinajstić 1988) od “ šuma alepskog bora s tršljom” (Pistacio-Pinetum halepensis De Marco, Veri et Caneva 1984). Na području vrha Hum, na sjeverno eksponiranim padinama nalazimo stanišne tipove s listopadnim elementima. Na samom vrhu dolazi stanišni tip vlažnijih i hladnijih područja “mješovita šuma i makija crnike s crnim grabom” (Ostryo-Quercetum ilicis Trinajstić (1965) 1977). Na nešto nižim nadmorskim visinama, a još uvijek na sjeverno eksponiranim područjima, nalazimo veće površine „mješovite šume i makije crnike s crnim jasenom” (Fraxino orni-Quercetum ilicis H-ić. (1956) 1958). Oba stanišna tipa dolaze u obliku makije. Također, na samom području vrha Hum, na degradiranijim dijelovima makije mozaično se pojavljuju dijelovi s „istočnojadranskim kamenjarskim pašnjacima submediteranske zone” (Chrysopogoni-Koelerion splendentis H-ić. 1975), na kojima uglavnom dominiraju Salvia officinalis i Satureja montana. U ostalim dijelovima otoka Visa najčešći tip makije je makija crnike s mirtom (Myrto-Quercetum ilicis (H-ić.) Trinajstić 1985). Samo na južnom dijelu otoka, u blizini morske obale dolazi i makija tršlje i somine (Pistacio-Juniperetum phoeniceae Trinajstić 1987). Najveće travnjačke površine zauzimaju „eu- i stenomediteranski kamenjarski pašnjaci raščice“ (Brachypodio-Cymbopogonetum hirti H-ić. 1961), koji i najčešće dolaze u obliku jednoličnih sastojina u kojima dominira Brachypodium retusum. U istočnom dijelu otoka Visa na nekim se napuštenim poljima nalaze veće površine “jadranskih travnjaka brčka” (Vulpio-Lotion H-ić. 1960).

Najznačajnija poljoprivredna kultura na otoku Visu su vinogradi. Od ostalih kultura dolaze sporadično mali tradicionalni maslinici, te pokoja zapuštena poljoprivredna površina koja se kosi. Još uvijek se na otoku mogu naći rogačici, ali oni zauzimaju vrlo male i sporadično raspoređene površine. Od ostalih kultura potrebno je izdvojiti nedavno zasađen (poslije 2004. godine) veliki voćnjak na padinama koje gledaju prema uvali Mala Smokova. Na području Smokovo, područje bivše vojarne, nalazi se jedna od rijetkih površina na otoku Visu koja se još koristi kao pašnjak. Ostale poljoprivredne površine su u različitim fazama zarastanja. Ako su takve površine zarasle u bušik ili makiju, prikazane su s pripadajućim stanišnim tipom i na karti staništa. U ostalim slučajevima su zarasle poljoprivredne površine opisane stanišnim tipom “mozaika poljoprivrednih površina i prirodne vegetacije s prevladavajućom grmolikom vegetacijom i drvećem”.

Od rijetkih i ugroženih tipova staništa potrebno je istaknuti područje Velike Smokove na kojem se nalaze “površine pješčanih plaža pod halofitima” na kojima dominira Pancratium maritimum. Na više mjesta na obali otoka Visa nalaze se razvijene “dalmatinske vapnenačke stijene”, no zanimljiv je nalaz ovoga tipa staništa na stijenama u uvali Pritišćina, jer se nalazi vrlo nisko. Novoizgrađena cesta do uvale Pritišćina, a time i povećan broj turista, mogli bi utjecati na izgled ovog lokaliteta u budućnosti. Premda na otoku postoje brojne pješčane i šljunčane plaže, najveći dio je “stjenovita morska obala” na kojoj dominiraju “površine stjenovitih obala pod halofitima”.

Brusnik i Jabuka

Otoci Brusnik i Jabuka su vulkanskog porijekla, te imaju slabo razvijenu vegetaciju. Na oba otoka je razvijen endemični stanišni tip „grebenjače maljave mrižice i šćulca“ (Crithmo-Limonietum vestiti Trinajstić in Zi.Pavletić 1989). To je stanišni tip priobalnog dijela zone zračne posolice i prskanja morskih valova.

Na otoku Jabuci se u područjima iznad zone zračne posolice i prskanja morskih valova nalaze stanišni tipovi „ljeti listopadnog grmljaka drvenaste mlječike“ i „neobrasle i slabo obrasle stijene“. Veći dio otoka Brusnika je obrastao „zajednicom drvolike stole“ (Lavateretum arboreae Br.-Bl. et Molinier 1935), a u središnjem dijelu otoka na strmim stijenama nalazimo vrstu Centaurea ragusina.

Na otoku Jabuci i Brusniku dolaze biljke iz sveze Centaueo-Portenschlagiellion Trinajstić 1980, odnosno zajednice Phagnalo-Centauretum ragusinae H-ić 1962, koje su opisane stanišnim tipom „dalmatinskih vapnenačkih stijena“ (B.1.4.2.). Kako su Jabuka i Brusnik otoci vulkanskog porijekla, na kojima nema vapnenaca, nismo iz formalnih razloga na ovim otocima mogli opisati površine sveze Centaueo-Portenschlagiellion Trinajstić 1980 kao stanišni tip „dalmatinske vapnenačke stijene“. U vezi s tim predlažemo da se naprave dopunska istraživanja kojima bi se utvrdilo je li potrebno uvesti novu klasu na trećoj razini NKS-a ili redefinirati postojeću klasu ili ime klase na trećoj razini.

Biševo

Otok Biševo je jedan od biljnogeografski najzanimljivijih otoka. U formiranju trenutnih staništa na otoku Biševu veliku ulogu je imao požar 2003. godine, koji je zahvatio više od 3/4 otoka. Samo krajnji sjeverni dio otoka nije izgorio. Stoga trenutno na otoku Biševu dominiraju „bušici ružmarina s mnogocvjetnom resikom“ (Erico-Rosmarinetum H-ić. 1958). Tako su neke površine više, a neke manje zahvaćene ponovnom sukcesijom bušika. Na površinama na kojima još nema toliko ružmarina i resike nalazimo elemente „eu- i stenomediteranskih pašnjaka raščice“, koji su uglavnom razvijeni u obliku monodominantnosti vrste Brachypodium retusum. Na područjima na kojima vegetacija nije potpuno izgorjela, nalazimo manje površine drugih stanišnih tipova, ali i oni uglavnom dolaze s većim ili manjim udjelom bušika. Na krajnjem sjeveru otoka i u središnjem dijelu nalazi se „čista, vazdazelena šuma i makija crnike s mirtom“ (Myrto-Quercetum ilicis (H-ić)Trinajstić 1985). U sjevernom i središnjem dijelu otoka postoje manje površine na kojima je sačuvana šuma alepskog bora. Ovu šumu nalazimo u 2 stanišna oblika – kao „šumu alepskog bora sa sominom“ (Junipero phoeniceae-Pinetum halepensis Trinajstić 1988) i „šumu alepskog bora s tršljom“ (Pistacio-Pinetum halepensis De Marco, Veri et Caneva 1984). U zapadnom dijelu otoka se uz obalu na nekoliko mjesta nalaze elementi “makije tršlje i somine” (Pistacio-Juniperetum phoeniceae Trinajstić 1987) miješani s bušikom. Na stijenama koje se nalaze na južnoj strani otoka razvila se vegetacija “dalmatinskih vapnenačkih stijena” (Centaureo-Portenschlagiellion Trinajstić 1980). U središnjem dijelu, kod Biševog polja i Potoka, te na sjeveru kod Sablunare, postoje još vinogradi koji se obrađuju. Uglavnom se radi o malim vinogradima između kojih su napuštena polja obrasla bušikom. Ostale, nekoć obradive površine, uglavnom su napuštene, te obraštaju bušikom, ruderalnom vegetacijom i kupinom.

Svetac (Sveti Andrija)

Otok Svetac je najšumovitiji i najzeleniji otok Viškog arhipelaga. Zbog aridnije klime od otoka Visa i Biševa, na Svecu nalazimo veće površine pod stenomediteranskom þistom vazdazelenom šumom i makijom crnike (Oleo-Ceratonion). Najveći dio otoka Svetca prekrivaju šume alepskog bora (Pinus halepensis). U najvišem dijelu otoka nalazi se „mješovita šuma alepskog bora i crnike“ (Querco ilicisPinetum halepensis Loisel 1971). Na nekoliko mjesta je na južnim padinama razvijena „šuma alepskog bora s tršljom“ (Pistacio-Pinetum halapensis De Marco, Veri et Caneva 1984), u kojoj je Pistacia lentiscus obilno razvijena u sloju grmlja. Ostale šume alepskog bora, koje se uglavnom nalaze na sjevernoj strani otoka, opisane su kao stanišni tip „šuma alepskog bora sa sominom“ (Junipero phoeniceae-Pinetum halapensis Trinajstić 1988), zbog većeg udjela crnike u sloju grmlja. Na južnoj strani otoka Sveca prevladava makija u kojoj dominiraju somina (Juniperus phoenicea) i tršlja (Pistacia lentiscus Br.-Bl. 1931), koja je na ovoj karti opisana kao „makija divlje masline i somine“ (Oleo-Juniperetum phoenicaea Bruno et. al. 1983), premda u nije nađena divlja maslina.

Ovaj tip makije često mozaično raste s „bušikom ružmarina s mnogocvjetnom resikom“ (EricoRosmarinetum H-ić 1958). Premda nekoć naseljen otok, danas ima samo nekoliko malih vinograda koji se još obrađuju. Površine koje su se prije obrađivale, većinom terase s vinogradima, danas su uglavnom zarasle u bušik i makiju. U priobalnom dijelu zone zračne posolice i prskanja morskih valova prevladava stanišni tip „površine stjenovitih obala pod halofitima“ (Critmo-Limonion Br.-Bl. Molinier 1934). Na strmim, okomitim stijenama uz morsku obalu prevladava hazmofistka vegetacija stijenjača pukotinjarki „dalmatinskih vapnenačkih stijena“ (Centaureo-Portenschlagiellion Trinajstić 1980). U sjevernom dijelu otoka na nekoliko mjesta je nađena i Euphorbia dendroides, te su te stijene opisane kao mozaik „dalmatinskih vapnenačkih stijena“ i „ljeti listopadnih grmljaka“.

Velika i Mala Palagruža

Klima je na ovim otocima semiaridna, sa srednjom godišnjom količinom oborina ispod 300 mm (srednjak za razdoblje 1951-1990, ukupno variranje 110-541 mm) i dugom ljetnom, a povremeno i cjelogodišnjom sušom. Vegetacijska sezona traje od početka zime do sredine proljeća, nakon čega slijedi dugo, vrlo sušno i vruće razdoblje tijekom ljeta i jeseni, koje biljke provode u mirovanju. Ovaj vegetacijski režim snažno se razlikuje od onoga koji vlada u vazdazelenim šumama, makijama i bušicima koji dominiraju na našim priobalnim otocima i većem dijelu kopnene obale, gdje vegetacijska sezona traje cijelu godinu. Posve obrnuta situacija vlada u našim listopadnim submediteranskim i kontinentalnim šumama i šikarama, u kojima vegetacijska sezona traje od proljeća do sredine jeseni. Iako je područje Palagruže u potpunosti bez jakih mrazeva, pod takvim higričkim uvjetima, pojačanim visokom vodopropusnošću karbonatnih stijena, te jakim učincima vjetra, ovdje se ne može formirati šumska vegetacija (najsuši tipovi vazdazelene šume mogu se na propusnoj geološkoj podlozi razvijati uz najmanje 600 mm godišnje oborine). Jedini autohtoni vazdazeleni element na otočju je vrsta Olea sylvestris, koja se sporadično javlja u obliku vrlo niskih trnovitih grmova s vrlo malim listovima. Pojedina stabla ili skupine stabala dvije antropogeno unesene vrste karakteristične za vazdazelene šume (Ficus carica i Laurus nobilis) nalaze se u trajnoj zasjeni visoke sjeverne stijene najvišeg vrha Vele Palagruže i prekrivaju zanemarive površine. Zbog svega toga otočje Palagruže pripada bioklimatskoj zoni ljeti listopadne vegetacije, koja je u Hrvatskoj vrlo rijetka i ograničena samo na nekolicinu južnojadranskih otoka, što ovo područje čini iznimno važnim sa stajališta zaštite bioraznolikosti. Na Veloj Palagruži “mozaični niski grmljak drvenaste mlječike” smješten je na malim zaravnima na krajnjem istočnom i krajnjem zapadnom dijelu otoka, a jedan se nalazi na stjenovito-terasastoj južnoj padini na sredini otoka. Visoki grmljak s dominacijom drvenaste mlječike uglavnom dolazi na blažim sjevernim padinama ispod glavnog grebena (koji se pruža u smjeru istok-zapad), spuštajući se mjestimično i do samo 20-ak metara nad morem iznad sjevernih obala otoka. Na sjevernoj, blago nagnutoj padini počinje “zajednica drvolike stole” na svega 10-ak m iznad mora i proteže se mjestimično sve do vrha glavnog grebena. Na okomitim stijenama s južne strane otoka Vela Palagruža razvijena je vegetacija “dalmatinskih vapnenačkih stijena”.

Na Maloj Palagruži “mozaični niski grmljak drvenaste mlječike” zauzima područje male zaravni glavnog vrha i vršne sjeverne padine, te područje prijevoja i južne zaravni, dok se na svim stranama nižih dijelova nalazi vegetacija “dalmatinskih vapnenačkih stijena”.

OSTAVITE SVOJ KOMENTAR