Maja Mise, Vedran Barbarie, Asja Zec, Branko Kirigin

Sažetak

Autori donose rezultate i interpretaciju dvaju desetljeća arheoloških iskopavanja na Palagruži, otočiću koji se smjestio na sredini Jadrana. Palagruža je privukla pozornost istraživača kada je godine 1994. ondje otkriveno svetište grčkog junaka Diomeda. No arheološka iskopavanja iznjedrila su brojne artefakte i arhitektonske ostatke koji pokazuju daje Palagruža bila posjećivana u različitim povijesnim razdobljima: ranom neolitiku i kasnom bakrenom/ranom brončanom dobu, od arhajskog do ranorimskog carskog razdoblja, u kasnoj antici, ranom srednjem vijeku te od 19. stoljeća do danas. Analiza arheoloških artefakata iskopanih na Palagruži pokazala je da je ovaj mali otok korišten u različite svrhe: služio je kao odmorište, orijentacijska točka i promatračnica, svetište, utvrda i svjetionik. Ovdje iznesena interpretacija kulturnih slojeva pokazuje kako je Palagruža bila u žarištu kada su se događali glavni preokreti u povijesti čovječanstva, što dokazuje njezinu važnost u pomorskom prometu na Jadranu i Sredozemlju.

Ključne riječi: Jadran, Palagruža, Salamandrija, stratigrafija, pomorski promet

Sl. 1. Zemljovid Jadrana i srednjodalmatinskih otoka

Uvod

Malo otočje Palagruža smjestilo se na sredini Jadrana, otprilike na pola puta između Venecije i Krfa, odnosno između poluotoka Gargano na talijanskoj obali i naseljenih hrvatskih otoka Svetac, Biševo, Vis, Hvar, Sušac, Korčula i Lastovo (si. 1). Glavni otok otočja je Velo Palagruža ili samo Palagruža. Dužine je 1460 m, a širine 320 do 60 m, s najvišom točkom na 87 m (si. 2). Geološki, Palagruža je većim dijelom izgrađena od dolomita (uz nešto vapnenca, gline i breče), koji predstavljaju najstarije formacije stijena na obje obale Jadrana. Rezultati geoloških ispitivanja pokazali su da se Palagruža polako uzdiže i da se u zadnjih 8.000 godina povisila za kakvih 8 m.1

Zbog naglih i često svakodnevnih promjena vjetra, jakih struja, ljetnih sumaglica i prisutnosti plitkih hridi i otočića na Palagružu je teško pristati, osobito zimi. Nema prirodnih ili izgrađenih luka ili molova i moguće je pristati na samo dva mjesta: širokoj šljunčanoj plaži zvanoj Zolo na južnoj strmoj strani i u uskoj uvali Stora Vloka na sjeverozapadnom kraju. Veoma mala količina padalina tijekom godine, nedostatak izvorske vode i velika vlaga omogućuju rast

Korbar et al. 2009.

SI. 2. Zračna snimka otočja Palagruža. Velo Palagruža a pozadini (foto: M. Mise)
SI. 3. Zračna snimka nalazišta na Salamandriji (foto: M. Mise)

tek niskog raslinja, trave i grmova nekih endemskih biljaka. Ti su prirodni uvjeti tijekom cijele povijesti uvelike utjecali na ljudsko naseljavanje otoka. Međutim, zanimljivo je primijetiti kako na Palagruži postoji oko 7 ha obradive zemlje. Arhivska građa iz 17. i 18. stoljeća po. Kr. govori nam daje hvarska komuna, kojoj je Palagruža pripadala od srednjega vijeka, davala Palagružu u zakup radi uzgoja pšenice.2

Prvi znanstvenici koji su posjetili otok Palagružu bili su Carlo de Marchesetti i Richard F. Burton. To se dogodilo godine 1875., kada ih je austrougarska Pomorska uprava sa sjedištem u Trstu pozvala na svečano otvorenje palagruškog svjetionika – još uvijek najvećeg i najvišeg svjetionika na Jadranu. Tom prilikom Marchesetti i Burton zabilježili su na otoku prapovijesne alatke i rimske artefakte, najvjerojatnije pronađene na središnjem platou Palagruže zvanom Salamandrija.3

Dugo vremena nakon Marchesettija i Burtona arheolozi uključeni u Projekt Jadranski otoci posjetili su Palagružu 1992. godine, kada je proveden manji terenski pregled. Tijekom tog kratkog posjeta prikupljeni su ranobrončanodobni, grčki i rimski artefakti.4 Godine 1993. i 1994. proveden je detaljan terenski pregled i manje iskopavanje na Salamandriji,njezinoj zapadnoj padini i najistočnijem dijelu otoka zvanom Jankotova njiva,6 550 m istočno od

2    Kirigin 2012, str. 108.

3    Marchesetti 1876; Burton 1879.

4    Forenbaher et al. 1994, str. 36-45.

5    Oznaka lokaliteta u Kirigin, Gaffney 2006 je VS 1228.00. Sve oznake lokaliteta u nastavku teksta odnose se na isti izvor.

6    Oznaka lokaliteta VS 1226.00.

Salamandrije.7 U to vrijeme istraživači su doznali kako postoji privatna zbirka artefakata s Palagruže, a u vlasništvu je Jadranka Oreba, svjetioničarova sina. Među ulomcima atičkih crnofiguralnih i crvenofiguralnih vaza iz Zbirke Oreb, koji se danas čuvaju u Veloj Luci na otoku Korčuli, jedan je ulomak kiliksa s urezanim imenom – grafitom – grčkog junaka Diomeda. Taj ulomak, zajedno s drugim ulomcima keramike koji su pronađeni tijekom iskopavanja i na kojima su urezana slova Diomedova imena, kao i interpretacija klasičnih književnih izvora, pripomogli su prepoznavanju Palagruže kao Diomedova otoka, pomorskog svetišta gdje se štovao taj grčki junak.8

Arheološka iskopavanja

Malen i gotovo nepristupačan otok Palagruža vrlo je uzak. Njegovu južnu obalu čini litica koja se gotovo okomito spušta u more, a sjevernu mu obalu čini strma padina. Jedini plato prostor na otoku gdje je bilo moguće pronaći arheološke slojeve ranije je spomenuti plato Salamandrija (si. 3). Unutar tog područja, koje se prostire na nekih 900 m2, istraženo je 320 m2. Tragovi ljudske aktivnosti mogu se pratiti u kraćim i dužim intervalima od ranog neolitika do današnjeg dana.

Kako je već spomenuto, iskopavanja na Salamandriji započela su početkom devedesetih godina minuloga stoljeća, a nastavila su se godine 1996. Premda su ta istraživanja bila kratka, iznjedrila su brojne artefakte koji se smještaju u različita razdoblja: rani neolitik, kasno bakreno/rano brončano doba, arhajsko, klasično, helenističko i rimsko razdoblje te rani srednji vijek. Uz artefakte, otkriveni su i arhitektonski ostaci rimske utvrde i crkve sv. Mihovila iz 19. stoljeća.9 Rezultati tih istraživanja nametnuli su mnoga pitanja i doveli do još temeljitijih iskopavanja koja su provedena od 2002. do 2009. te u 2012. godini.10

Rezultati

U dvijetisućitim godinama istraživanja su provedena na više ciljnih područja Salamandrije: na južnoj i sjevernoj padini platoa, ispod kamenog pločnika11 platoa te istočno i zapadno od kamenog pločnika (si. 4).

7    Kirigin, Gaffney 2006, str. 75.

8    Iscrpna rasprava u Kirigin, Čače 1998.

9    Kirigin, Katunarić 2002.

10    Sažetak izvješća s iskopavanja u Kirigin et al. 2010, str. 65-91; Kirigin 2012.

11    Kameni pločnik izgrađen je tijekom austrijskih građevinskih aktivnosti za potrebe sakupljanja kišnice.

Sl. 4. Situacijski nacrt Salamandrije (Arhiv Arheološkog muzeja u Splitu; izradio V. Barbaric)
SI. 5. Zapadni profil sondi V6-8 na južnoj padini (Arhiv Arheološkog muzeja u Splitu; izradio V. Barbaric)

Cilj tih iskopavanja bio je pronaći ostatke Diomedova svetišta na Palagruži, odrediti konture rimske utvrde i utvrditi odnos između svetišta i utvrde.

Plato Salamandrije naglo se spušta niz dvije strme padine na sjeveru i jugu. Unatoč strmini, potresima i prirodnoj eroziji koja je odigrala važnu ulogu u depozicijskim procesima, iskopani slojevi na obje padine predstavljaju dragocjen izvor informacija o negdašnjim ljudskim aktivnostima na Palagruži. Južnu padinu pridržava suhozid koji se pruža uz put što vodi od plaže Žolo do svjetionika. Nagib ove padine priječi bilo kakvo zadržavanje tla osim na dijelu koji pridržava suhozid (si. 5). Blaže nagnuta sjeverna padina djelomice je prekrivena kamenim pločnikom koji je spriječio eroziju, tako da su slojevi ovdje deblji negoli na južnoj padini (si. 7). Za razliku od slojeva na obje padine, slojevi sačuvani ispod kamenog pločnika vrlo su tanki i nataloženi iznad živca (si. 6). Ovdje se donose profili koji prikazuju presjek istraženog područja Salamandrije. Odnosi između neiskopanih stratigrafskih cjelina na cijelom prostoru Salamandrije prikazani su na odabranim presjecima s južne padine (si. 5), središnjeg platoa (si. 6) i sjeverne padine (si. 7). Ti slojevi, zajedno sa stratigrafskim jedinicama iskopanim na drugim dijelovima Salamandrije, prikazani su na Harrisovoj matrici12 (prilog I). Zbog složenosti

12 Paice 1991.

istraženog područja, ovdje dajemo kratak opis iskopanih jedinica, što nas vodi do interpretacije nalazišta.

Stratigrafske jedinice (dalje u tekstu SJ) iznad žive stijene na obje padine (SJ 2 na sjevernoj i SJ 24 na južnoj padini) činili su ista, vrlo tamna matrica tla i artefakti iz različitih povijesnih razdoblja. Većinom se radilo o ulomcima keramike – velikom broju ulomaka fine keramike od klasičnog grčkog i helenističkog do ranorimskog carskog razdoblja i manjem broju ulomaka keramike iz ranog neolitika i kasnog bakrenog/ ranog brončanog doba.

Na sjevernoj padini, iznad ranije spomenute SJ 2, nalazi se sekundama naslaga zdrobljene vapnene žbuke (SJ 3). Ta cjelina nađena je samo na najsjevernijem dijelu iskopanih sondi.

Iznad najnižih cjelina na sjevernoj (SJ 2 i 3) i južnoj padini (SJ 24) bio je sloj malog kamenja / urušenja. Ta cjelina, označena kao SJ 25 na južnoj i SJ 4 na zapadnoj padini, nije sadržavala nikakve artefakte.

Na sjevernoj padini malena je površina zemlje (SJ 5) istog sastava i s istim artefaktima kao i u najnižem naknadno deponiranom sloju (SJ 2).

Također na sjevernoj padini veliko nepravilno kamenje (SJ 6 i 17) uporabljeno je za ispunu jame koju tvore jedinice 3, 4 i 5. To zaravnjenje na sjevernoj padini nastavljalo se manjim neobrađenim kamenjem (SJ 7 i 19), a završavalo je čvrsto nabijenom zemljom (SJ 8 i 20).

Arhitektonski ostaci rimske utvrde na platou leže iznad žive stijene (SJ 36, 37, 38a, 39, 40, 42, 43, 44,

SI. 7. Istočni profil (suprotna strana) sondi V 18-20 na sjevernoj padini (Arhiv Arheološkog muzeja u Splitu; izradio V Barbaric)

45, 46, 47 i 48). Istočno od kamenog pločnika zidovi (SJ 42 i 43) pružaju se usporedo sa zidovima predvorja crkve sv. Mihovila (SJ 59 i 59) (si. 4 i 8). Unutar utvrde, a iznad žive stijene, nalazili su se slojevi čvrsto nabijene zemlje (SU 35). Vjerojatno se radi o nekadašnjem dijelu podnice utvrde.

SJ 9 na sjevernoj padini, SJ 49 na platou i SJ 26 i 55 na južnoj padini sadržavale su podjednake iskopane artefakte koji se mogu povezati s vremenom života rimske utvrde.

Slojevi na sjevernoj padini (SJ 10), južnoj padini (SJ 83) i na platou (SU 73 i 50) sadrže građu koja se može povezati s degradacijom utvrde.

Dokumentirano je i dozidavanje (SJ 38b) na jugoistočnom kontraforu utvrde (SJ 38a). Tom je dogradnjom na jugoistočnom uglu utvrde križnom kontraforu oblik promijenjen u kvadratni. Nadalje, apsida (SJ 41 ) je dograđena uz istočni zid između južnog vanjskog i sjevernog unutarnjeg zida (si. 4 i 8).

Na južnoj padini prirodna je erozija dokumentirana na najstrmijem dijelu padine, blizu potpornog zida. Na istom dijelu južne padine nađena su tri groba:

grobovi 2 (SJ 30) i 4 (SJ 80) i grob 1 (SJ 29). Grob označen kao broj 3 (SJ 51) pronađen je u jugoistočnom dijelu utvrde.

Slojevi u središtu platoa (SJ 12, 23, 52, 28) sadržavali su artefakte iz svih razdoblja naseljenosti lokaliteta, kao i artefakte iz 19. stoljeća kao kronološki najrecentnije. Iznad njega sagrađen je kameni pločnik (SJ 13).

Arhitektonski ostaci crkve sv. Mihovila iz 19. stoljeća (SJ 57a-f) i njezinog predvorja (SJ 58 i 59) pružaju se od istoka prema zapadu usporedo s unutarnjim zidovima utvrde (SJ 42 i 43), kako je već spomenuto (si. 8). Nadalje, sjeverni unutarnji zid utvrde SJ 43 i sjeverni zid predvorja SJ 59 leže jedan uz drugoga (vidi si. 4). Premda se ti zidovi pružaju u istom smjeru i oba su široka 60 cm, među njima se uočava razlika u tehnici građenja: za gradnju zidova predvorja rabilo se grublje obrađeno kamenje negoli za zid utvrde.

Zapadno od kamenog pločnika (SJ 13) nalaze se ostaci zidova (SU 65) sagrađenih iznad jugozapadnog ugla utvrde (SJ 37 i 39) (vidi si. 4). Kako bi se pojasnila ta situacija i ustanovio odnos između tih zidova i rimske utvrde, godine 2012. provedena su dodatna iskopavanja. Dokumentirani su ostaci triju kuća (SJ 65 i 90) koje se naslanjaju jedna na drugu. Pružaju se od juga prema sjeveru, duž zapadnog ruba kamenog pločnika. Najsjevernija kuća (SU 90), kojoj pripada istočni potporni zid kamenog pločnika, sagrađena je iznad cisterne (SJ 88). Taj se prostor u novije vrijeme intenzivno koristio kao svjetioničarev vrt, a iskopani artefakti ne govore mnogo o tome kada su kuće sagrađene.

Unutar kamenog pločnika i pokraj najsjevernije kuće nalaze se ostaci nečega što je vjerojatno bila četvrta kuća (SJ 91).

Jedan četverokutni betonski objekt (SJ 62) bio je sagrađen unutar ruševina crkve sv. Mihovila, a drugi (SJ 70), zidan s vapnenim mortom, nalazio se u jugozapadnom kutu Salamandrije.

Sustav metalnih vodovodnih cijevi pričvršćenih unutar četvrtastih betonskih stupova (SJ 92), koji je cisternu na Salamandriji povezivao s plažom Žolo na jugu i svjetionikom na zapadu, nalazio se na površini i bio je još vidljiv početkom devedesetih godina protekloga stoljeća (si. 9).

Interpretacija arheoloških zapisa

Rekonstrukcija procesa formiranja nalazišta Salamandrija nije bila laka zadaća jer je malo istraženo područje ispresijecano brojnim građevinama iz različitih razdoblja (zidovi, pločnik, objekti). K tome, prilikom iskopavanja izazov je predstavljala i strmina obiju padina. Nadalje, plato Salamandrije vrlo je plitak jer živa stijena leži tek na nekih 40 cm ispod površine.

Unatoč tome, iskopavanjima na ciljanim područjima uspjeli smo rekonstruirati depozicijske procese.

Istovjetna matrica – tamno tlo i ista vrsta artefakata nađenih u najnižim slojevima na sjevernoj i južnoj padini (SJ 2 i 24) – daje naslutiti da su oba nastala u isto vrijeme. Naime, prilikom pripreme ravni Salamandrije za gradnju rimske utvrde, cijeli je prostor očišćen redeponiranjem zemlje niz sjevernu i južnu padinu. Tijekom istog procesa redeponiranja nanesen je i sloj smrvljene žbuke (SJ 3), dokumentiran jedino na sjevernoj padini. Nakon čišćenja započelo se s poravnavanjem platoa, uz nivelaciju žive stijene i blaže nagnute sjeverne padine. Taj proces potvrđen je slojevima kamenja (SJ 4 i 6) uporabljenog za ispunu jame na sjevernoj padini formiranoj tijekom redeponiranja nekadašnje zemlje s platoa. Niveliranje sjeverne padine nastavljeno je uporabom manjeg neobrađenog kamenja (SJ 7 i 19), a dovršeno je čvrsto nabijenom zemljom (SJ 8 i 20). Ista nivelacija nije dokumentirana na strmo nagnutoj južnoj padini, ali u sloju (SJ 25) iznad najnižeg redeponiranog sloja (SJ 24) pronađeni su fragmenti nastali priklesavanjem živca. Gradnja rimske utvrde počela je nakon poravnanja platoa. Ostaci zidova omogućili su nam da odredimo njezin plan (si. 3). Artefakti nađeni u SJ 9 na sjevernoj padini, 49 na platou i 26 na južnoj padini, a koji su vidljivi i na odabranim profilima platoa Salamandrija (si. 5-7), mogu se povezati s vremenom života utvrde. Dogradnja apside (SJ 41) i ojačanje kontrafora (SJ 38a i b) dokumentirano na jugoistočnom uglu utvrde (si. 8) obavljeni su nakon što je utvrda napuštena, prilikom pregradnje dijela preostalih zidina u crkvu, vjerojatno tijekom ranoga srednjeg vijeka.13 U prilog ovoj interpretaciji govore ranosrednjovjekovni ukopi unutar (grob III) i pokraj crkve (grobovi II i IV).

Još jedna faza gradnje na Salamandriji počela je koncem 19. stoljeća (1874.-1875.), prilikom izgradnje svjetionika na najvišoj točki Palagruže. To drugo niveliranje platoa Salamandrija dokumentirano je u SJ 12, 23, 52, 28 i 66. Potonja SJ predstavlja ispunu jama za vapno koje su se koristile za gašenje vapna tijekom građevinskih radova. Kameni pločnik (SJ 13), još uvijek vidljiv na nalazištu, sagrađen je za sakupljanje kišnice. Lagano je nagnut prema cisterni u sjeverozapadnom kutu Salamandrije, koja je još uvijek u uporabi. Možemo pretpostaviti kako je zbog nedostatka izvorske vode na otoku cisterna vjerojatno prvotno sagrađena kao dio rimske utvrde, a onda iznova stavljena u uporabu ili ponovno sagrađena prilikom gradnje pločnika krajem 19. stoljeća. Crkva sv. Mihovila – istočno od pločnika – vjerojatno je sagrađena u istoj fazi gradnje. I dalje zbunjuje to što zidovi

SI. 8. Istočni dìo Salamandrije, ostaci zida utvrde i zidova predvorja crk\’e sv. Mihovila (foto: J. Burmaz)

rimske utvrde nisu iskorišteni kao temelji crkve, već su zidovi crkve izgrađeni uz njih (si. 8).

Međutim, u jugozapadnom kutu Salamandrije pozornost nam je zaokupila još jedna situacija, a riječ je o ostacima triju kuća (SJ 65) sagrađenih preko jugozapadnog kuta rimske utvrde (SJ 37 i 39) (si. 4). U novije vrijeme taj se prostor koristio za vrtlarstvo, što je poremetilo slojeve. No ispitivanjem starih austrijskih razglednica iz razdoblja prije 1914. godine bilo je moguće odrediti kada su te kuće bile u uporabi. Na razglednicama se vide sve tri kuće sa zvonikom crkve sv. Mihovila u pozadini i dijelom četvrte zgrade iza najsjevernije kuće.14 Dakle, tri kuće koje su ležale jedna uz drugu koristile su se u isto vrijeme kao i crkva sv. Mihovila, ali jesu li i sagrađene u isto doba kao i crkva teško je reći. Četvrta kuća na razglednici odgovara kući (SJ 91) pronađenoj u sjeverozapadnom kutu pločnika. Možemo jedino pretpostaviti daje ova

14 Kirigin, Katunarić 2002, si. 6. 7.

Sl. 9. Vodovodni sustav Jugoslavenske armije (foto: Kirigin 1992)

možda sagrađena prije kamenog pločnika, ali se koristila u isto vrijeme kao i pločnik i crkva.

Tijekom Prvoga svjetskog rata austrougarska Ratna mornarica je godine 1915. bombardirala talijanske vojnike ukopane na Palagruži. Napisi iz talijanskog dnevnog tiska i tragovi granata pronađeni na Salamandriji i iskopani iz gornjih slojeva (ispuna SJ 64) živopisno svjedoče o tom događaju. U tom je bombardiranju djelomice uništena i crkva sv. Mihovila iz 19. stoljeća, kao i cisterna.

U sljedećoj fazi gradnje na Salamandriji su sagrađena dva objekta koja su i dandanas tamo. Jedan je u jugozapadnom kutu (SJ 70) gdje se naslanja na zidove rimske utvrde i kasnije kuće, a drugi (SJ 62) leži unutar ruševina crkve sv. Mihovila. Sagrađeni su tijekom talijanske okupacije otoka, između Prvoga i Drugoga svjetskog rata. Objekt na istoku služio je kao radiostanica. Na vrhu je još uvijek vidljivo postolje antene, a ispred objekta je jarak s bakrenim žicama. Namjenu drugog objekta teško je odrediti. Možda je služio kao spavaonica za posadu radiostanice. Na Salamandriji su i ostaci vodovodnog sustava (SJ 92) koji je sagradila Jugoslavenska armija jer je na otoku imala bazu od završetka Drugog svjetskog rata do sredine šezdesetih godina.

Uloga Palagruže u povijesti Jadrana

Rekonstrukcija uslojavanja i interpretacija kulturnih slojeva na platou Salamandrija omogućuju pobliže sagledavanje ljudske prisutnosti i aktivnosti na Palagruži tijekom različitih povijesni razdoblja.

Prvi tragovi ljudske prisutnosti na Palagruži sežu u razdoblje ranog neolitika (oko 6. tisućljeća pr. Kr). O tome svjedoče ulomci impresso-keramike,15 a svi su pronađeni u kontekstima koji ne kazuju mnogo o okolnostima njihove uporabe. Jedan ulomak nađen je u najnižem redeponiranom sloju na sjevernoj padini.16 Drugi ulomci nađeni su na površini Jankotove njive, platoa na istočnom dijelu Palagruže koji danas, zbog prirodne erozije, tvori erodiranu liticu, a u doba ranog neolitika možda je bio kudikamo veći.17 K tome, jedan ulomak istog tipa neolitičke keramike nađen je prilikom terenskog pregleda na sjevernoj padini otoka ispod svjetionika, nekih 350 m sjeverozapadno od Salamandrije.18

Otkriće ranoneolitičke keramike na tri lokaliteta na otoku otvorilo je pitanja o ulozi Palagruže u tom razdoblju. S obzirom na to da na otoku nema izvorske

15    Forenbaher, Kaiser 2011.

16    Kirigin et al. 2008.

17    Forenbaher, Kaiser 2005; Forenbaher 2008, str. 233.

18    Kirigin et al. 2005, str. 258-259.

vode, Palagruža vjerojatno nije bila trajno naseljena, već su je opetovano posjećivali kao postaju pri plovidbi preko Jadrana.19 Ranoneolitička impresso-keramika na Palagruži, poput one nađene na susjednim udaljenim jadranskim otocima, Visu, Sušcu, Hvaru i Korčuli, na istočnoj strani Jadrana, te otočju Tremiti, na zapadnoj, daju naslutiti da su ljudi u neolitiku raspolagali plovidbenim vještinama i opremom dostatnom za upuštanje u ovakva putovanja, uz korištenje otoka kao odmorišta.20 Ti su ljudi vjerojatno bili poljodjelci ili doseljenici iz južne Italije koji su tijekom 6. tisućljeća pr. Kr. uveli poljodjelstvo u srednju Dalmaciju i na istočni Jadran.21 Kako je to Forenbaher nedavno pokazao u svojoj sveobuhvatnoj studiji o prapovijesti Palagruže, među ovim malobrojnim nalazima keramike (ukupno njih 14) koji potječu iz neolitika, neki bi mogli pripadati kasnijim fazama tog razdoblja, tj. od 2. polovice 6. tisućljeća do 4. tisućljeća pr. Kr.22 Osim nalaza keramike u ta se razdoblja mogu smjestiti artefakti od rožnjaka nađeni na Salamandriji.23

Općenito gledano, ranoneolitički nalazi s Palagruže dokaz su jačanja prekojadranskih doticaja u vrijeme prelaska na zemljoradnju, pri čemu ukazuju na važnost plovidbe u tom procesu i jasno pokazuju kolonizacijski element tog procesa koji se uglavnom odvijao sa zapadne jadranske obale na istočni Jadran.24

Nakon neolitika javlja se dugotrajan prekid u arheološkom zapisu sve do razdoblja na prijelazu iz bakrenog u rano brončano doba u 3. tisućljeću pr. Kr. To razdoblje zastupljeno je brojnim ulomcima rukom rađene keramike koja se pripisuje keramici jadranskog tipa ljubljanske kulture (prva polovica 3. tisućljeća pr. Kr.) i cetinskoj kulturi (2. polovica 3. tisućljeća pr. Kr.), koji – zajednički gledano – čine 95 % svih nalaza prapovijesne keramike sa Salamandrije.25 Ti ulomci keramike većinom pripadaju malim zdjelama i loncima, a često su bogato ukrašeni urezanim i utisnutim geometrijskim motivima koji se protežu u vodoravnim pojasevima oko posude. Sudeći po analizi keramike, ovaj cijeli skup nalaza na Palagružu je mogao stići tijekom kraćeg razdoblja oko godine 2500. pr. Kr. (kada se jadranski tip ljubljanske kulture preklopio sa cetinskom) ili tijekom duljeg razdoblja koje

19    Kaiser, Forenbaher 2016, str. 159.

20    Forenbaher 2009, str. 73-87; Forenbaher 2018, str. 103.

21    Forenbaher 1999, str. 525-528; Forenbaher 2008, str. 235-237.

22    Forenbaher 2018, str. 20, si. 23.

23    Forenbaher 2018, str. 94, si. 89.

24    Forenbaher 2018, str. 116-118.

25    Keramika jadranskog tipa ljubljanske kulture nedvojbeno je manje zastupljena u skupu nalaza nego keramika cetinske kulture: Forenbaher 2018, str. 33.

počinje prije te godine i nastavlja se u 2. polovici 3. tisućljeća pr. Kr.26 Te kulture protežu se čitavim strateški važnim područjem istočnog Jadrana (i jadranski tip ljubljanske kulture i cetinska kultura), istočne Bosne, južne Italije i Peloponeza (cetinska), a vremenski su podudarne i veoma srodne raznim regionalnim kulturama zvonastih pehara. Ti ulomci keramike nađeni su zajedno s obiljem izrađevina od cijepanog kamena, od kojeg većina potječe iz nalazišta rožnjaka na poluotoku Gargano,27 brojnim sječivima i jezgrama od opsidijana28 i desetak streličarskih štitnika za ruku od glačanog kamena.29

Nalazi s Palagruže svjedoče o korjenitim promjenama u društvenom krajobrazu Europe iz 3. tisućljeća pr. Kr., o pojavi elita i, u tijesnoj vezi s time, doticajima između udaljenih mjesta i mrežama razmjene na cijelom kontinentu. Prema riječima Forenbahera Palagruža je bila “čvorište u kojem su se doticale tri europske interakcijske mreže”. Po čitavoj Europi ti procesi ogledaju se u polaganju odabranih artefakata u grobne cjeline, ali u slučaju Palagruže – koja je bila najprivlačnija zbog svoje uloge u osobito značajnoj transjadranskoj komunikaciji – odabrani artefakti polagani su kao obredne žrtve. Može biti da je prestanak tih običaja na Palagruži bio izravna posljedica pojave jedra jer se od tog trenutka nadalje brodovi više nisu trebali tako često zaustavljati na svom putu preko Jadrana.30

Nakon ove intenzivne povijesne epizode, dokazi ljudske prisutnosti na Palagruži tijekom 2. tisućljeća i početnih stoljeća 1. tisućljeća pr. Kr. vrlo su oskudni, uz tek desetak prepoznatljivih ulomaka rukom rađene keramike31 koji ukazuju na povremene posjete Palagruži.

Nakon te duge stanke Palagruža je tijekom kasnog arhajskog razdoblja postala važnom točkom na grčkim plovidbenim putovima prema sjevernome Jadranu. Artefakti iz kasnog arhajskog, klasičnog, helenističkog i ranorimskog razdoblja nađeni su u najnižim redeponiranim slojevima na južnoj i sjevernoj padini Salamandrije. Većinom se radi o ulomcima (njih više od nekoliko tisuća) fine keramike kao što je

atička cmofiguralna i crvenofiguralna te južnoitalska

26    Forenbaher 2018, str. 33.

27    Većinu ovog skupa nalaza čine odbojci i ulomci odbojaka, dok sječiva čine 70 % svih alatki. Uz njih, analizom skupa nalaza, pronađeni su obostrano retuširani šiljci i polumjesečasti mikroliti. Za iscrpnu raspravu vidi: Forenbaher 2018, str. 71-83.

28    Većina ih potječe s Liparija, a nekoliko s Miloša: Forenbaher 2018, str. 86, T. 13.

29    Forenbaher 2018, str. 90-93, si. 84-86.

30    Forenbaher 2018, str. 141-148.

31    Forenbaher 2018, str. 34, 37, si. 50, 98.

crvenofiguralna keramika, crnopremazana keramika tipa Gnathia, helenistička reljefna keramika te ranorimska keramika tankih stijenki i aretinska keramika. Mnogobrojno fino stolno posuđe na malenom prostoru kao što je Salamandrija pokazuje kako se tu radilo o važnom mjestu za grčke i rimske pomorce.32 Na više od 240 ulomaka nalaze se grčka slova (grafiti), a na nekima je ili puno ime ili dio imena grčkog junaka Diomeda. Analiza fine keramike s Palagruže i, kako je već spomenuto, interpretacija antičkih pisanih izvora ukazuju na to da je Palagruža bila Diomedov otok i mjesto njegova štovanja.33 Ulomci fine atičke cmofiguralne keramike daju naslutiti kako su ovaj posvećeni otok u kasnom arhajskom i klasičnom razdoblju posjećivali grčki moreplovci na svom putu prema sjevernom Jadranu – Numani, Adriji i Spini.34 Nešto kasnije, od sredine 4. stoljeća pr. Kr., Palagružu su prvi put nakon bakrenog/brončanog doba opet počeli posjećivati pomorci/trgovci s obiju jadranskih obala. To je potvrđeno analizom keramike tipa Gnathia, koja se na zapadnom Jadranu proizvodila u Apuliji, a na istočnom u lsi, grčkoj naseobini utemeljenoj u 4. stoljeću pr. Kr. na otoku Visu,35 kao i analizom novca.36 Analiza fine keramike ne samo daje pružila uvid u to odakle su pomorci dolazili na Palagružu, već nam je pomogla da odredimo namjenu Palagruže kao svetišta i uđemo u trag žrtvenim prinosima. Iz mnogobrojnog posuđa za konzumaciju vina, poput kiliksa, kantara, skifa, zdjela i kratera, te osjetno malobrojnijeg posuđa za kuhanje dalo se naslutiti kako je glavna aktivnost u Diomedovu svetištu bila konzumacija pića, a ne hrane.37 Posjetitelji su kao žrtvu prinosili vino, tj. žrtvu ljevanicu ili libaciju. Analize fine keramike pomažu nam i da postavimo kronološki okvir za funkcioniranje svetišta od kraja 6. stoljeća pr. Kr. do 1. stoljeća po. Kr.38 Ime Diomedovo uglavnom je urezano grčkim slovima na grčkom posudu za konzumaciju vina. Dakle, još uvijek je teško reći jesu li istome božanstvu žrtvu kasnije prinosili i rimski pomorci. Na Palagruži su nađene dvije rimske are i fragmentirani rimski natpis sa slovima TEM… (što se tumači kao templum = hram), ali to nam ne otkriva kome su bili posvećeni. Marchesetti je našao i stup izrađen od mramora iz Carrare te ukrašeni vijenac.39 Oni su možda pripadali

32    Kirigin et al. 2010, str. 92, 100, 105-106.

33    Kirigin, Čače 1998.

34    Kirigin, Čače 1998; Kirigin et al. 2009.

35    Mise 2015; Mise 2017.

3 6 Bonačić Mandinić 2013.

37    Mise 2006; Mise 2017.

38    Mise, Šešelj 2008; Mise 2006.

39    Marchesetti 1876, str. 290, T. II; Kirigin 2003, str. 370, si. 5.

rimskom hramu. Nažalost, arhitektonski ostaci svetišta nisu pronađeni in situ. Ulomci crijepa nađeni u najnižim redeponiranim slojevima na južnoj i sjevernoj padini koja se povezuje sa žrtvenim obredima na svetištu mogli bi ukazivati na postojanje neke vrste natkrivenog objekta koji je pripadao svetištu. Nadalje, iz sloja vapnene žbuke koji je nastao prilikom čišćenja platoa radi gradnje kasnoantičke utvrde također bi se moglo naslutiti kako je prije tih građevinskih radova postojao neki objekt. Najrecentniji artefakti u redeponiranim slojevima mogu se smjestiti u 1. stoljeće po. Kr. (ulomci rimske keramike tankih stijenki i aretinske keramike), a oni obilježavaju i kraj funkcioniranja svetišta na Palagruži.

Nekoliko artefakata – zdjela nađena na površini, koja bi mogla pripadati korintskoj reljefnoj keramici, a smješta se u 3. stoljeće po. Kr., novac Antonina Pija (138.-161.) i brončana koljenasta fibula koja se smješta u 1. i 2. stoljeće po. Kr. – ukazuju na to daje Palagruža povremeno posjećivana tijekom tog razdoblja.40 Ti nalazi međutim ne mogu kazati ništa o tome kako se lokalitet koristio niti koja je bila svrha posjeta.

Točno vrijeme gradnje utvrde teško je odrediti na temelju postojećih arheoloških dokaza. Kuhinjsko posuđe iz 3./4. stoljeća po. Kr. iskopano je unutar utvrde i neposredno iznad živca u prostoru kuhinje, a Ficinijev novac (308.-324.) nađen u kasnijoj ispuni SJ-a 32 mogao bi označavati najranije moguće vrijeme gradnje.41 No velika većina nalaza pripada razdoblju od konca 4. do zadnje četvrtine 5. stoljeća. Veličina, oblik i debljina zidova mogli bi ukazivati na to da utvrda nije sagrađena za smještaj neke veće vojne jedinice, niti je bila uporište za odbijanje moguće opsade. Vjerojatno je služila kao navigacijska točka, svjetionik i/ili kontrolna točka u pomorskom prometu. Usto, Palagruža je vjerojatno služila kao vodoopskrbna postaja. Premda na Palagruži nema izvorske vode, izgrađen je sustav za sakupljanje kišnice. Sustav poput onog izgrađenog u 19. stoljeću zasigurno se koristio i u rimskom razdoblju, osobito ako su u utvrdi bili smješteni vojnici i/ili svjetioničar(i). Ovu pretpostavku mogu potkrijepiti ulomci rimske hidraulične žbuke pronađeni na površini Salamandrije, osobito ako imamo na umu da su dvije cisterne – jedna u sjeverozapadnom kutu, a druga u jugozapadnom dijelu Salamandrije – još uvijek u uporabi. Nažalost, baš zato što se obje cisterne još koriste, nismo mogli provesti iscrpno istraživanje. Međutim, najuvjerljiviji

dokaz daje Palagruža služila kao vodoopskrbna postaja pružaju ostaci velike rimske cisterne sa širokim

40    Kirigin et al. 2010, str. 79, 86; Projekt Jadranski otoci – privremeno izvješće.

41    Kirigin et al. 2010, str. 71, 84.

kanalima, koji su pronađeni na otprilike pola puta od Salamandrije do uvale Stora vloka na sjeverozapadu Palagruže.42 Isto tako, prilikom terenskog pregleda otoka 1992. i 1993. godine, na lom lokalitetu kao i na Salamandriji nađeni su ulomci kasnorimskih amfora tipa 1 i 2, koji se smještaju u razdoblje od 3. do 6. stoljeća po. Kr.43 Amfore istoga tipa nađene su i u slojevima koji se povezuju s vremenom života utvrde (SJ 9, 49, 26). Na površini Salamandrije i kod spomenute cisterne na putu prema uvali Stora vlaka nađena je fokejska i afrička crvenoglačana keramika. Ti primjerci smještaju se u razdoblje od kasnijeg 4. do konca 5. stoljeća po. Kr.44 Kako je primijetio John Hayes, oni predstavljaju konspekt istočnomediteranske i zapadnomediteranske stolne i kuhinjske keramike i amfora, koji se (premda manji) može usporediti s nalazima iz Classe kod Ravenne iz 5. stoljeća po. Kr.45 Sve to ukazuje na važnost Palagruže kao odmorišta na dugom pomorskom putu od istočnog Sredozemlja do sjevernog Jadrana. Premda nismo našli nikakve materijalne dokaze postojanja svjetionika u rimsko doba, osim arhitektonskih ostataka, postoje čvrste osnove za pretpostavku daje utvrda na Palagruži sagrađena uglavnom iz tog razloga. Istraživanje plovidbenih pravaca, mogućnosti pomorske komunikacije i signalizacije oko Palagruže nedavno je ukazalo na njezinu važnost za ključni pomorski pravac koji je u 5. stoljeću po. Kr. povezivao Ravennu kao prijestolnicu Zapadnoga Rimskog Carstva s istokom.46 Hayes je također napomenuo kako odsutnost kasnijih tipova keramike potvrđuje napuštanje ovog lokaliteta prema kraju 5. stoljeća po. Kr.47 Međutim, ulomci kasnorimskih amfora tipa 1 i 2 mogli bi ukazivati na to daje Palagruža zadržala svoju važnost i tijekom dobroga dijela 6. stoljeća po. Kr., barem kao postaja za opskrbu vodom. Kada je i zašto utvrda napuštena, još uvijek je nejasno. Je li uništena prilikom jednog od mnogih sukoba na Jadranu tijekom kasne antike ili je napuštena zbog slabljenja intenziteta pomorskog prometa na velike udaljenosti, tek valja razriješiti.

Točno vrijeme dogradnje i popravaka u jugoistočnom kutu utvrde, gradnje apside i pojačanja ugaonog kontrafora bilo je vrlo teško odrediti zbog nedostatka bilo kakvih povezanih konteksta i artefakata koji bi

42    Kirigin, Gaffney 2006, str. 75-76, nalazište br. VS 1230.00; Kirigin 2012, str. 90.

43    Hayes 1998, str. 544; Kirigin 1998, str. 430-431; Projekt Jadranski otoci – privremeno izvješće.

44    Hayes 1998, str. 544; Kirigin 1998, str. 430-431; Projekt Jadranski otoci – privremeno izvješće.

45    Kirigin 1998, str. 430.

46    Barbaric 2017, str. 620-625.

47    Projekt Jadranski otoci – privremeno izvješće; Kirigin 1998, str. 430.

mogli potvrditi kronologiju tih događaja. Ipak, sigurno je kako se to dogodilo nakon napuštanja utvrde/ svjetionika jer je zid apside sadržavao ulomke mozaika (nađene i u slojevima iz faze njezine degradacije) koji se rabio kao građevinski materijal.

U pokušaju da se razotkriju priroda i vrijeme te pregradnje, iznova su ispitani oskudni dokazi ljudske prisutnosti na Palagruži nakon kasne antike, među kojima su tri groba i dva artefakta. Na temelju radio-karbonskih analiza, dva groba (SJ 30 i 80) nađena na vrhu južne padine smještena su u 8. i 9. stojeće, a treći grob (SJ 51) nađen unutar jugoistočnog dijela nekadašnje utvrde (gdje je dograđena apsida) smješta se u razdoblje od 11. do 13. stoljeća.48 Osim grobova, u sekundarnom nanosu u jamama za gašenje vapna (SJ 66) nađen je ulomak glinene svjetiljke koji se smješta u razdoblje od 9. do 11. stoljeća (SJ 66),49 a od svjeti-oničara je za zbirku Arheološkog muzeja u Splitu godine 1895. otkupljen jedan primjerak zlatnog novca Romana III. Argira (1028.-1034.).50 Svi ti dokazi, u sprezi s malobrojnim pisanim i kartografskim izvorima, ukazuju na činjenicu da su te pregradnje zapravo izvršene kako bi se dio preostalih zidina pretvorio u crkvu, vjerojatno sv. Mihovila (prema pisanoj predaji), koja se u određenoj uporabi zadržala tijekom srednjega vijeka.51 Iz istog razdoblja je i opis kratkog posjeta pape Aleksandra III. Palagruži u ožujku 1177. godine, ali ondje se ne spominju nikakve pojedinosti vezane uz ovu temu.52

Značajna promjena u krajobrazu otoka nastala je godine 1874.-1875., kada su austrougarske vlasti izgradile svjetionik na Palagruži. Svjetionik podignut na najvišoj točki na zapadnom dijelu Palagruže još uvijek je najveći svjetionik na Jadranu. Njegova gradnja zacijelo je bila složen zahvat jer na otoku nema nikakvog pristaništa ni luke. Kamen je u većem dijelu dopremljen s kopna, a nešto ga je stiglo iz malog kamenoloma sjeverno od Salamandrije. Kako je već spomenuto, tijekom gradnje sagrađen je i kameni pločnik za sakupljanje kišnice te nova crkva sv. Mihovila, a vjerojatno su obnovljene cisterna i kuće za smještaj građevinskih radnika. Još uvijek nije jasno je/jesu li neka/neke od kuća sagrađena/sagrađene prije ovih velikih građevinskih radova. Ako jesu, to se moralo dogoditi nedugo prije kraja 19. stoljeća, a koristili su ih ribari iz Komiže na obližnjem otoku Visu. Ta pretpostavka iznesena je prilikom istraživanja sta

re tradicije lova na srdele oko Palagruže (poznate iz

48    Forenbaher et al. 2015, str. 101-102.

49    Kirigin et al. 2010, str. 94-95.

50    Kirigin 1996, str. 20.

51    Barbaric 2017, str. 627-631.

52    Oreb 1994.

pisanih dokumenata od 16. stoljeća nadalje).53 No iskopavanja na jugozapadnom uglu nisu dala dostatne dokaze u prilog ovoj pretpostavci. Kako bilo, na starim austrijskim razglednicama prikazane su tri povezane kuće s ulazom prema zapadu, na istome mjestu gdje smo iskopali te zidove, što nam pomaže u spoznaji da su crkva, pločnik i zgrade stajali na Salamandriji u isto vrijeme.

U burnim vremenima 20. stoljeća Palagruža – strateški smještena na sredini Jadranskoga mora – preuzela je ulogu vojne baze: tijekom Prvoga svjetskog rata i nakon sklapanja Rapalskog ugovora 1920. godine za Talijane, a nakon Drugoga svjetskog rata, do šezdesetih godina minulog stoljeća, za Jugoslavensku armiju. Tragovi njihove aktivnosti još uvijek su vidljivi na Salamandriji: talijanska radiostanica i spavaonica za posadu te četvrtasti betonski stupovi koje je izgradila Jugoslavenska armija, a služili su kao nosači za metalne vodovodne cijevi koje su cisternu na Salamandriji povezivale s plažom Žolo i svjetionikom. Taj sustav vodovodnih cijevi još uvijek služi kao podsjetnik na to da je voda na Palagruži bila presudna za bilo kakvu dugotrajniju ljudsku prisutnost na tome malenom otoku. Čak i danas svjetioničari u sušnoj sezoni svakih nekoliko mjeseci s kopna dobivaju dodatnu zalihu vode jer kišnica nije dostatna za život dvaju svjetioničara i njihovih obitelji, koji održavaju svjetionik i meteorološku stanicu.

Palagruža – zaključak

Arheološka iskopavanja na Salamandriji otkrila su ne samo nekadašnje ljudske aktivnosti na Palagruži u različitim povijesnim razdobljima nego i različitu namjenu i narav istog prostora tijekom minulih vremena. Taj maleni otok služio je kao odmorište u prekojadranskoj plovidbi i kao orijentacijska točka na dugim plovidbenim putovima od Otranta do sjevernog Jadrana i od Gargana do dalmatinskih otoka i obratno. No, kako smo utvrdili, u određenim razdobljima pomorci su pristajali na Palagružu iz različitih razloga. U ranom neolitiku Palagruža je služila kao odmorište za morske pustolove i poljodjelske doseljenike na njihovu putu od južne Italije do srednje Dalmacije. Uz svoju ulogu odmorišta, u kasnom bakrenom/ranom brončanom dobu Palagruža je postala svetište za pomorce koji su putovali s obje obale Jadrana. Njezina važnost ponovno dolazi do izražaja kada su Atenjani uspostavili trgovačku rutu prema sjevernom Jadranu. Palagruža je opet imala istu ulogu kao i prije: kao odmorište i svetište. Grčki su pomorci na otoku ustanovili Diomedovo svetište koje su kasnije, u helenističko

53 Novak 1952, str. 15, 31; Božanić 1996.

doba, posjećivali i pomorci sa zapadne i istočne obale Jadrana. Na prijelazu iz stare u novu em svetište na Palagruži posjećivali su i rimski pomorci, no jesu li Diomedu ili kojem drugom božanstvu prinosili žrtvu i dalje ostaje otvoreno pitanje. Gradnja kasnoantičke utvrde-svjetionika na Salamandriji prvi je veliki građevinski zahvat izveden na otoku. Izgradnja utvrde s cisternom omogućila je prvu trajniju ljudsku prisutnost na otoku, a glavna joj je uloga bila održavanje pomorske signalizacije u sezoni dugih plovidbi. Dugotrajna sakralna dimenzija Palagruže došla je još jednom do izražaja u ranom srednjem vijeku kada je unutar ruševina rimske utvrde-svjetionika sagrađena crkvica sv. Mihovila. Gradnjom novog svjetionika u 19. stoljeću na najvišoj točki u zapadnom dijelu Palagruže Salamandrija je temeljito reorganizirana slijedom najvećih građevinskih radova od kasnoantičkog razdoblja. U ovom građevinskom zahvatu sudjelovalo je više od 100 radnika, a trajao je više od godinu dana.54 Uključivao je i gradnju kamenog pločnika za sakupljanje kišnice, obnovu cisterne i zgrada te gradnju nove crkve sv. Mihovila. Nakon toga na Palagruži su opet trajno boravili svjetioničari i njihove obitelji, uz dužu ili kraću vojnu prisutnost.

Zemljopisni položaj na sredini Jadranskoga mora bio je vrlo bitan i zbog njega maleni otok Palagruža obiluje povijesnim izvorima. Kroz povijest su ga posjećivali pomorci, trgovci, svećenici i redovnici, ribari, gusari i vojnici. Palagruža dobiva na važnosti prilikom svake ključne promjene u ljudskoj povijesti: širenja zemljoradnje u ranom neolitiku, pojave prvih raslojenih društava u kasno bakreno/rano brončano doba, širenja antičkih Grka u arhajskom razdoblju, propasti antičkog rimskog svijeta u kasnoj antici, industrijske revolucije u 19. stoljeću te vojnih i političkih sukoba u 20. stoljeću. Čak i danas svjedočimo njezinoj ulozi tijekom nedavnih zbivanja vezanih uz izbjegličku krizu na Sredozemlju, kada su na otoku postavljeni uređaji za radarski nadzor u okviru kontrole granica “europske tvrđave”.

Zahvale

Autori zahvaljuju svim članovima tima za iskopavanja (njih više od 80!), svjetioničarima i njihovim obiteljima, Plovputu – državnom poduzeću za upravljanje svjetionicima, Hrvatskoj ratnoj mornarici i Obalnoj straži, hrvatskoj policiji, hrvatskome Ministarstvu znanosti i obrazovanja i Ministarstvu kulture. Zahvaljujemo i Claudiju Balisti iz Geoarcheologi Associati iz Padove (Italija) na njegovim prijedlozima i savjetima pri izradi Harrisove matrice, kao i Brendanu Cainu za englesku verziju teksta. Posebnu zahvalnost dugujemo Arheološkom muzeju u Splitu gdje se čuvaju artefakti i dokumentacija o iskopavanjima s Palagruže.

Appendix I: Harris Matrix (prepared by Asja Zec) Prilog I: Harrisova matrica (izradila Asja Zec)
ENIN
32036
32137
603038a
603038b
601039
216040
750041
216542
217043
920044
920245
204046
220 240 24348
630049
6110=611550
grave 351a
grave 351b
6100=602052
2192-53
527054
405755
9010 9020 902156
2070a57a
2070b57b
2070c57c
2070d=206057d
202058
215059
1052-71
105172
620073
5261-79
526080
5320,5325, 550081
5290, 520083
5000=4013a84

EN = excavation number / terenska oznaka IN = interpretation number / nova oznaka

Appendix II: Correlation table of excavation vs. interpretation numbers of stratigraphic units Prilog II: Korelacijska tablica terenskih i novih oznaka stratigrafskih jedinica

ENIN
97001
92512
13110/120 131003
13020 130104
92505
13200 13000 < 12850 12780 127606
128007
12720 (9210)8
124859
(12650)1249010
12470 < 1270011
12100 =12200= 12300= 12400= 12450= 12460= 12461= 12500= 1260012
8013
9710=931014
9942 9940 9941 9920 991015
9620/939016
9930 9900 9370 980117
980018
9300b19
9300a20
934021
910022
9033=919023
4051=4056 4050=8140=8150=67024
5400 8210/8200 5300=4040<405725
5325<5310 5320 5500 403026
6100b <650/65127
4060=6100a=60028
5250/129
5250/230
529131
4010=5100=4013b32a
512033
6800a 6800b34
640035
Barbarie 2017V. Barbaric, Rimski svjetionik i stara crkva sv. Mihovila na Palagruži, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku 110-2, Split 2017, 615-635.
Bonačić Mandinić 2013M. Bonačić Mandinić, Grčki i italski novci s Palagruže/Greek and Italian coinage from Palagruža, Diadora 26/27, Zadar 2013, 351-376.
Božanić 1996J. Božanić, Tradicionalna regata gajeta falkuša od Komiže do Palagruža, in: Zbornik Palagruža-jadranski dragulj, M. Hodžić (ed.), Kaštela 1996, 57-78.
Burton 1879R. F. Burton, A Visit to Lissa and Pelagosa, Journal of the Royal Geographical Society 49, London 1879, 151-190.
Forenbaher 1999S. Forenbaher, The Earliest Islanders of the Eastern Adriatic, Collegium Antropo-logicum 23, Zagreb 1999, 521-530.
Forenbaher 2008S. Forenbaher, Archaeological record of the Adriatic offshore islands as an indicator of long-distance interaction in prehistory, European Journal of Archaeology, Voi. 11,2-3, Cambridge 2008, 223-244.
Forenbaher 2009S. Forenbaher, Adriatic Offshore Islands and Long-Distance Interaction in Prehistory, in: A Connecting Sea: Maritime Interaction in Adriatic Prehistory, S. Forenbaher (ed.), British Archaeological Reports International Series 2037, Oxford 2009, 73-87.
Forenbaher 2018S. Forenbaher, Special Place, Interesting Times. The island of Palagruža and transitional periods in Adriatic prehistory, Archaeopress, Oxford 2018.
Forenbaher, Kaiser 1997S. Forenbaher, T. Kaiser, Palagruža, jadranski moreplovci i njihova kamena industrija na prijelazu iz bakrenog u brončano doba, Opuscula Archaeologica 21, Zagreb 1997, 15-28.
Forenbaher, Kaiser 2005S. Forenbaher, T. Kaiser, Palagruža i širenje zemljoradnje na Jadranu, Opuscula Archaeologica 29, Zagreb 2005, 7-23.
Forenbaher, Kaiser 2011S. Forenbaher, T. Kaiser, Palagruža and the spread of farming in the Adriatic, in: The first Mediterranean islanders: initial occupation and survival strategies, N. Phoca-Cosmetatoum (ed.), Oxford 2011, 99-113.
Forenbaher, Miracle 2005S. Forenbaher, P. Miracle, The Spread of Farming in the Eastern Adriatic, Antiquity 79, Durham 2005, 514-528.
Forenbaher et al. 1994S. Forenbaher S., V. Gaffney, J. Hayes, T. Kaiser, B. Kirigin, P. Leach and N. Vujnović, Hvar-Vis-Palagruža 1992-1993., Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku 86, Split 1994, 13-52.
Forenbaher et al. 2015S. Forenbaher, P. Rajić Sikanjić, Z. Premužić, Pet grobova s Palagruže, Opuscula Archaeologica 37/38, Zagreb 2015, 95-110.
Hayes 1998J. W. Hayes, Pottery of 6th and 7th centuries, in: Acta XIII congressus internatio-nalis archaeologiae Christianae II, N. Cambi, E. Marin (eds.), Split – Poreč 1998, 541-550.
Kaiser, Forenbaher 2016T. Kaiser, S. Forenbaher, Navigating the Neolithic Adriatic, in: Fresh fields pastures New. Papers presented in honor of Andrew T. Moore, K. T. Lillios, M. Chazan (eds.), Leiden 2016, 145-164.
Kirigin 1996B. Kirigin, Arheološka baština Palagruže, in: Zbornik Palagruža – jadranski dragulj, M. Hodžić (ed.), Kaštela 1996, 19-25.
Kirigin 1998B. Kirigin, Late Roman period on the islands of Vis and its archipelago: the archaeological evidence, in: Acta XIII congressus internationalis archaeologiae christianae III, N. Cambi, E. Marin (eds.), Split – Poreč 1998, 429-440.
Kirigin 2003B. Kirigin, Palagruža godine 2002 -preliminarni izvještaj s arheoloških iskopavanja, Opuscula Archaeologica 27, Zagreb 2003, 367-378.
Kirigin 2012B. Kirigin, Palagruža – Diomedov otok, Književni krug, Split 2012.
Kirigin, Čače 1998B. Kirigin, S. Cače, Archaeological Evidence for the Cult of Diomedes in the Adriatic, Hesperia: studi sulla grecità di Occidente 9, Roma 1998, 63-110.
Kirigin, Gaffney 2006B. Kirigin, V. Gaffney, The Archaeological Heritage of Vis, Biševo, Svetac, Palagruža and Šolta, Adriatic Islands Project (Series) v.3,. British Archeological Reports International Series 1492, Oxford 2006.

BIBLIOGRAPHY / LITERARTURA

Kirigin, Katunarić 2002B. Kirigin, T. Katunarić, Palagruža – Crkva Sv. Mihovila. Izvještaj sa zaštitnih iskopavanja 1996., Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku 94, Split 2002, 297-324.
Kirigin et al. 2005B. Kirigin, T. Katunarić, M. Miše, Palagruža godine 2004. Preliminarni izvještaj s iskopavanja, Vjesnik za arheologiju i povijest dalmatinsku 98, Split 2005, 251-260.B. Kirigin, M. Miše, V. Barbaric, S. Popović, Salamandrija (otok Palagruža), Hrvatski arheološki godišnjak 5, Zagreb 2008, 581-582.
Kirigin et al. 2008
Kirigin et al. 2009B. Kirigin, A. Johnston, M. Vučetić, Z. Lušić, Palagruža – The Island of Diomedes – and Notes on Ancient Greek Navigation in the Adriatic, in: A Connecting Sea: Maritime Interaction in Adriatic Prehistory, S. Forenbaher (ed.), Archaeopress, Oxford 2009, 137-155.
Kirigin et al. 2010B. Kirigin, M. Miše, V. Barbaric, Palagruža – the island of Diomedes. Summary excavation report 2002- 2008, Hesperia: studi sulla grecità di Occidente 25, Roma 2010, 87-113.
Korbar et al. 2009T. Korbar, A. Montanari, G. Koch, A. Mariani, D. DePaolo, A.V. Turchyn, M. Miknić, V. Tari, Geologie reconnaissance of the island of Velika Palagruža (central Adriatic, Croatia), Geologia Croatica 62/2, Zagreb 2009, 75-94.
Marchesetti 1876C. Marchesetti, Descrizione dell’ìsola dì Pelagosa. Bolletino della Società adriatica di scienze naturali 2, Trieste 1876, 283-306.
Mise 2006M. Miše, Antička kuhinjska keramika iz Diomedovog svetišta na Palagruži, Histria Antiqua 14, Pula 2006, 203-215.
Mise 2015M. Miše, Gnathia and Related Hellenistic ware on the East Adriatic coast, Archeopress, Oxford 2015.
Mise 2017M. Miše, Banquet among the stars: The Gnathia ware from Diomedes sanctuary on Palagruža, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatnsku (Ad honorem Branko Kirigin) 110-1, Split 2017, 233-255.
Mise, Šešelj 2008M. Miše, L. Šešelj, The late Hellenistic and early Roman fine pottery from the sanctuaries of Diomedes in Dalmatia, Acta Rei Cretariae Romanae Fautores 40, Bonn 2008, 113-119.
Novak 1952G. Novak, Dokumenti za povijest ribarstva na istočnoj obali Jadranskog mora, otoci Vis i Hvar, Građa za gospodarsku povijest Hrvatske, knjiga 4, Jugoslavenska Akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb 1952.
Oreb 1994M. Oreb, Papa Aleksandar III. na Visu, Adrias 4-5, Split 1994, 81-120.
Paice 1991P. Paice, Extensions to the Harris Matrix System to Illustrate Stratigraphic Discussion of an Archaeological Site, Journal of Field Archaeology voi. 18, Abingdon 1991, 17-28.

OZNAKE

otok Palagruža | prošlost (kategorija)