Stašo FORENBAHER & Timothy KAISER

Zahvaljujući svojemu strateškom položaju u samome središtu Jadrana mali otočić Palagruža odigrao je važnu ulogu u jednoj od ključnih prijelaznih epizoda europske pretpovijesti – širenju zemljoradnje i stočarstva. Najraniji tragovi prisutnosti ljudi na tom otoku potječu iz razdoblja ranoga neolitika. Ovaj rad donosi pregled palagruških ranoneolitičkih nalazišta i nalaza, kao i interpretaciju tih nalaza u kontekstu sveobuhvatnih promjena koje su Jadran zahvatile u prvoj polovici šestoga tisućljeća prije Krista. Spomenuti nalazi upućuju na postojanje pomorskih znanja i tehnologija koje su omogućivale brzo prebacivanje dobara, ideja i ljudi preko širokih prostranstava otvorenoga mora. Zahvaljujući tim znanjima nov način preživljavanja, temeljen na proizvodnji hrane, relativno se brzo proširio i stabilizirao na čitavu jadranskom prostoru.

Ključne riječi: Jadran, impresso, otok migracija, navigacija, neolitik Palagruža.

Uvod

Pojedini otoci odigrali su u određenim razdoblju ma prošlosti osobito važnu ulogu. Njihov povijesni značaj, katkad posve nesrazmjeran njihovoj veličini, ovisio je o brojnim i raznolikim čimbenicima. U ovome radu istražujemo ulogu jednog od najmanjih jadranskih otoka u jednoj od ključnih prijelaznih epizoda europske pretpovijesti – širenju zemljoradnje i stočarstva.

Palagruža se po mnogočemu razlikuje od većine jadranskih otoka. Za razliku od skoro svih drugih, koji su nastali za vrijeme holocenske transgresse, kad je more poplavilo doline i odvojilo od kopna dotadašnje priobalne planinske lance Dinarida, Palagruža je oduvijek bila otok. Budući da je more oko nje na najplićem mjestu duboko 130 m, a drugdje i znatno dublje, Palagruža je bila otok čak i za vrijeme zadnjega glacijalnog maksimuma. Tada je razina mora bila oko 120 m niža nego danas, pa su samo još Sušac i Jabuka bili odvojeni od kopna (Van Andel 1989; 1990; Forenbaher 2002: si. 1). Zbog toga nema previše smisla govoriti o najranijem naseljavanju jadranskih “otoka”. Svi oni bili su dio kopna u više navrata tijekom pleistocena, pa su po svoj prilici prvi put naseljeni istodobno s preostalim dijelovima južne Europe. Sudeći prema raspoloživoj arheološkoj građi (primjerice Gaffney et al 1997; Stančić et al 1999), barem neki od otoka bili su nastanjeni u vrijeme njihova postupnog odvajanja od kopna koje se odvijalo otprilike između 15000. i 5000. godine pr. Kr. (Forenbaher 2002: si. 2).

Izgleda da je prisutnost ljudi na Palagruži nešto novijega datuma. Arheološka istraživanja otoka – intenzivni pregled površine, probno sondiranje i sustavno iskopavanje – zasad nisu naišla ni na kakvu građu iz razdoblja kasnoga pleistocena ili ranoga holocena. Nalazišta iz tih razdoblja mogla su postojati na nižim dijelovima nekad znatno većeg otoka koji su potopljeni holocenskom transgresijom. Danas nad morem strše samo stijene koje su tada morale biti njegov naj neproduktivnoj i i najmanje privlačan dio. Najraniji dosad prikupljeni nalazi pripadaju razdoblju ranoga neolitika. Riječ je o ulomcima impressoAoncarye, koji možda doista svjedoče o prvom zaposjedanju Palagruže.

Smještena u samome središtu Jadrana Palagruža je najosamljeniji jadranski otok (si. 1). Od najbližih susjeda – otoka Sušca prema sjeveru-sjeveroistoku i otočića Pianose prema jugozapadu – dijeli je oko 45 km morske pučine, dok Monte Gargano i talijansko kopno leže 57 km prema jugu. Njezin uzak stjenovit greben, dug 1390 m i širok 270 m, sazdan je od uslojenih vapnenaca i vapnenačkih breča (si. 2). Oštricu grebena ublažva dvije manje zaravni, Salamandrija pri sredini i Jonkova njiva na istočnome kraju. Blizu zapadnoga kraja, okrunjena svjetionikom, nalazi se najviša točka otoka (103 m n. m.). Strma sjeverna padina nagnuta je prema moru pod kutom od 25-30°, dok se južna strana ruši u more vertikalnim stijenama mjestimice visokima do 100 m. Na većini mjesta takvi se strmi nagibi nastavljaju i pod morem. Pristajanje je moguće samo u dvjema plitkim uvalama sa žalima. Istočno od glavnog otoka, odijeIjena uskim kanalom, nalazi se Mala Palagruža, vrletni otočić okružen stjenovitim hridinama (si 3). Palagruža se u stručnoj literaturi spominje već krajem 19. stoljeća. Godine 1873. posjetili su je Carlo Marchesetti i sir Richard Burton te ubrzo potom izvijestili o kremenim sjećivima, ulomcima lončarije i latinskim natpisima u kamenu koje su ondje pronašli (Marchesetti 1876: 287-289; Burton 1879:179).

Kasnije generacije arheologa nisu međutim njihovim otkrićima pridavale posebnu pažnju (primjerice Petrić 1975), sve do jednodnevnoga posjeta 1992. godine koji je pokazao da je Marchesetti bio posve u pravu kad je primijetio da je prošlost otoka neobično bogata. Arheološka istraživanja koja su nakon toga započeta još uvijek traju (Kaiser & Kirigin 1994; Kirigin & Ćaće 1998; Forenbaher & Kaiser 1997; Kaiser & Forenbaher 1999; Kirigin & Katunarić 2002). Do sada su provedeni sustavni pregled površine obaju otoka, pregled podmorja do dubine od 25 m, niz probnih sondiranja te podzemni pregled radarom i veće sustavno iskopavanje (oko 150 m²) na središnjoj zaravni zvanoj Salamandrija. Prikupljeni su ranoneolitićki, kasnobakrenodobni/ranobrončanodobni, klasični grčki, helenistički, rano-rimski, kasnoantički i postsrednjovjekovni nalazi.

Ranoneolitički nalazi s Palagruže

Zasad postoji tek šačica nalaza s Palagruže koji nesumnjivo pripadaju ranomu neolitiku.

Četiri ulomka Cardiunt-impresso-lončarije prikupljena su s površine Jonkove njive na istoćnome kraju otoka (sl 4/1-3); o njima će još biti riječi u nastavku. Peti ulomak, ukrašen utiskivanjem nekoga tankog, plosnatog predmeta (možda krajem slomljena sjećiva), prikupljen je s površine sjeverne padine nad uvalom Stara vlaka, na suprotnome kraju otoka (si. 4/4).

Nađen je unutar prostora na kojem ima narijetko razasute pretpovijesne lonćarije i izrađevina od cijepanoga kamena, no tek nekolicina od tih nalaza može se pripisati nekom određenijem razdoblju. Među njima su jedna bifacijalna kremena strelica i karakteristično ukrašeni ulomci lonćarije koji svjedoče o bakrenodobnim i kasnijim aktivnostima. Unatoč tome, uzimajući u obzir nesumnjive ranoneolitićke nalaze s Jonkove njive, spomenuti peti ulomak ukrašen utiskivanjem vjerojatno ipak treba pripisati ranomu neolitiku.

Jonkova njiva druga je po veličini zaravan na otoku, površine oko 0,12 ha. Nalazi se na njegovu istočnome kraju, a s ostatkom otoka veže je vrlo usko sedalce zvano Tanko. S triju strana okružena je stijenama koje se od njezina ruba ruše ravno u more i onemogućuju pristajanje (si. 5).

Lagano je nagnuta prema istoku (prema stijenama) i očito izložena eroziji. Na njezinoj površini vidljivi su ostaci barem četiriju niskih potpornih suhozida, napravljenih od jednoga ili dvaju redova kamenja. Njihova je starost nepoznata, no najvjerojatnije ih treba vezati uz ratarske aktivnosti posljednjih nekoliko stoljeća.

¹ Te smo nalaze prilikom intenzivna pregleda previdjeli možda zato što smo ga proveli krajem proljeća, kad razmjerno bogato raslinje umanjuje vidljivost; poslije je nalazište posjećivano krajem ljeta, kad je raslinje većinom sparušeno. Druga je mogućnost da su zbog erozije u međuvremenu prispjeli na površinu novi nalazi.

Nakon što smo 1993. godine kartirali nalazište i podijelili ga na kvadrate sa stranicama od 10 m, pristupili smo intenzivnu prikupljanju površinskih nalaza. Ustanovili smo nisku gustoću (0,1/m²) ulomaka neolitićke lonćarije i kamenih izrađevina. Još nekoliko nalaza prikupili smo za naknadnih neformalnih posjeta.¹ Kako bismo provjerili postoje li ispod površine nalazi i tvorevine, iskopali smo šest nasumce postavljenih probnih sondi veličine 1 x 1 m. Rezultat je bio razočaravajući jer smo u njima pronašli tek pokoji nedijagnostićki ulomak lonćarije ili kremeni odbojak. Iskopana taložina sastojala se od 40-60 cm debela sloja tla koje je ležalo na živcu. Nismo naišli ni na kakve tvorevine (osim potpornoga suhozida uz sondu 40/41, koji je bio vidljiv već na površini) ni na bilo kakav organski materijal pogodan za izravno datiranje. Nameće se zaključak da su malobrojni pokretni nalazi sve što je preostalo od ranoneolitičkoga korištenja ovoga prostora. Zbog toga naša rasprava najranijega zaposjedanja Palagruže polazi od šačice ulomaka lonćarije.

Četiri ulomka Cardium~ impresso-lončarije (od kojih se dva međusobno spajaju) potječu od dvije posude. Jedna od njih (sl 4/1-2) bila je razmjerno fina i tankih stijenki te vjerojatno manja od druge (si. 4/3), od koje imamo samo jedan ulomak. Ukras je u obama slučajevima izveden višestrukim utiskivanjem ruba školjke ćanćice i čini se da je zahvaćao velike dijelove površine, a u prvome primjeru otisci se nižu približno usporedno. Takva arhe tipska stilska obilježja omogućuju nam da spomenute ulomke okvirno datiramo u prvu polovicu šestoga tisućljeća pr. Kr. (kalibrirano) (Forenbaher 1999; Forenbaher & Miracle 2005). Prema Müllern (1994: 152-153) jednostavno ukrašavanje utiskivanjem ruba školjke naročito je karakteristično za ranu fazu istočnojadranske impresso-lonćarije.

Izrađevine od cijepanoga kamena s Jonkove njive znatno su manje vremenski osjetljive. Dvadesetak izrađevina od cijepanoga kamena potječe iz nesigurnih konteksta (s površine ili iz neuslojenih naslaga), no budući da nema nikakvih dijagnostičkih nalaza koji bi upućivali na kasnija pretpovijesna razdoblja, pretpostavljamo da i one pripadaju ranomu neolitiku. Široko sječivo i sječivo s grebenom (si. 6), oba napravljena od rožnjaka, općenito odgovaraju sličnim primjercima iz drugih jadranskih neolitičkih nalazišta (usp. Bass 2004: si. 4; Forenbaher 2006; Martinelli 1990).

Spomenuti predmeti vjerojatno su proizvedeni na samoj Palagruži. Na susjednoj Maloj Palagruži postoje obilati izvori rožnjaka u obliku nodula i oblutaka, a rupe u matičnoj vapnenaćkoj stijeni naznačuju mjesta gdje je rožnjak bio izvađen. Eksploatacija rožnjaka započela je vjerojatno već za neolitika. Kamene izrađevine s Jonkove njive, za koje pretpostavljamo da pripadaju ranomu neolitiku, svojom bojom i mikrostrukturom odgovaraju mikrokristalastim i kriptokristalastim radiolaritima s Male Palagruže, te vjerojatno odanle i potječu (osobno priopćenje, P. von Bitter).

Malobrojni nalazi prikupljeni s erodirane površine Jonkove njive izgledaju kao tragovi vrlo kratkotrajnoga boravka, naročito ako ih usporedimo sa znatno bogatijim nalazištima na Sušcu (Bass 1998; 2004) i Tremitima (Pumo 1980), otocima najbližima Palagruži. Valja istaknuti da je glavno žarište aktivnosti na Palagruži u svim kasnijim razdobljima bila Salamandrija, no ondje nismo pronašli ni jedan jedini ulomak ranoneolitićke lonćarije unatoč vrlo pažljivu površinskom pregledu i opsežnim iskopavanjima (Forenbaher & Kaiser 1997; Kaiser & Forenbaher 1999; Kirigin & Katunarić 2002). Izgled međutim može zavarati, pa stoga u obzir valja uzeti mogućnost da se tijekom proteklih osam tisuća godina topografija otoka znatno izmijenila.

Salamandrija je danas najveća zaravan na otoku, centralno smještena nad žalom koje pruža najbolje mogućnosti pristajanja. Druga po veličini zaravan, Jonkova njiva, sa svih je strana okružena liticama koje se ruše ravno u more i sprečavaju pristajanje, a pristup na nju moguć je jedino duž neugodno uska grebena. U prošlosti međutim stanje je moglo biti posve drugačije. Razina mora bila je za ranoga neolitika oko 1S m niža od današnje (Van Andel 1990), što znači da su stijene i žala pri morskoj razini mogli biti drukčije raspoređeni. Povrh toga očito je da snaga morskih valova, koja je na ovom ispostavljenom otoku vrlo velika, razmjerno brzo razara njegove bokove.

Za naših boravaka više smo puta primijetili manja urušavanja kamenja. Na velikom žalu leže brojni kameni blokovi koji su se nedavno odvalili s nadvisnih stijena, a za osobito snažne oluje u ljetu 2004. godine deseci tona kamenja sručili su se na žalo u Staroj vlaki i zbrisali put koji je vodio do njega. Usmena predaja vezana uz lokalni toponim Pod Forane bilježi katastrofalno urušavanje stijena koje je prije nekoliko stoljeća pokopalo grupu hvarskih ribara ulogorenu na pogrešnome kraju velikoga žala.

Zbog toga je posve moguće da je za ranoga neolitika zaravan Jonkove njive bila znatno veća nego danas. Tada je to možda bio najveći ravan prostor na otoku, a pod njim su mogla biti žala koja su danas pod morem. Time bismo možda mogli objasniti neobičnu odsutnost ranoneolitičkih nalaza na Salamandriji, najvažnijem nalazištu kasnijih razdoblja na otoku. Kako je razina mora rasla, valovi su sve više potkopavali Jonkovu njivu, obarajući je malo-pomalo u more. Valja istaknuti da je većina nalaza prikupljena s erodirane površine uz sam rub zaravni, tek koji metar od provalije (si. 7). Sve to upućuje na to da je možda riječ o posljednjim ostacima znatno većega ranoneolitičkog nalazišta koje je more odnijelo.

PALAGRUŽA I ŠIRENJE ZEMLJORADNJE

Zbog čega su ljudi za ranoga neolitika došli na Palagružu? Teško je zamisliti da je taj bezvodni otočić ikada mogao biti trajno naseljen, iako škrte oborine omogućuju opstanak skromnu biljnom pokrovu i stanovitu broju manjih životinjskih vrsta. Obradiva je tla malo. Prije nekoliko stoljeća sjeverna je padina bila terasirana te se na površini od možda čak 7 ha uzgajalo žito (Kovačić 1997), no otok ni tada nije imao stalnih stanovnika. Povrh toga otok je tako malen i krševit da na njemu ni u pretpovijesti nije moglo rasti mnogo drveća ili grmlja. Ti neznatni izvori drva za vatru bili bi iscrpljeni za nekoliko godina. Vjerojatnije je da ranoneolitička građa svjedoči o povremenim i privremenim boravcima putnika koje je Palagruža privlačila pojedinim svojim obilježjima. Glavno je bogatstvo otoka more koje ga okružuje – jedno od najbogatijih ribolovnih područja na Jadranu (Županović 1993) – no njegovo sustavno iskorištavanje moguće je tek uz razmjerno veliko ulaganje kapitala. Lov na velika jata srdela, po kojima je Palagruža donedavna bila poznata, izvan je dosega osamljena ribara jer zahtijeva prilično skupe mreže i brodove te višečlane posade. Sredozemna brodogradnja prije drugoga tisućljeća pr. Kr. slabo je poznata, no stjecanje brodograditeljskih znanja te utrošak radnoga vremena i sirovina za izradu razmjerno velika i nepropusna trupa od drvenih dasaka, opremljena nadgrađem i jarbolima, svakako su ulaganja na dug vremenski rok. Ribarenje na otvo-renome moru vjerojatno se nije sustavno provodi-lo prije uspona hijerarhijskih društava na prijelazu iz bakrenog u brončano doba, kad su se zajedno s elitom pojavili interes i sposobnost za akumulaciju kapitala, što je preduvjet takvu ribarenju (Gilman 1981: 7; Kaiser & Forenbaher 1999: 322; Harding 2000:181-185).

Razmjerno bogat i pristupačan izvor rožnjaka mogao je biti drugi povod odlasku na Palagružu, no najvjerojatniji razlog posjeta ipak je morao biti strateški značaj otoka, njegov ključni zemljopisni položaj u prekojadranskim komunikacijskim mrežama. Drevni pomorci nastojali su se držati blizine kopna gdje god su to mogli. Plovili su od rta do rta i od otoka do otoka oviseči o vjetru i strujama (Casson 1995). U takvu kontekstu plovidba prema Palagruži sama se po sebi nametala svakomu tko je želio preploviti Jadran (Petrič 1975; Kaiser & Kirigin 1994; Bass 1998: 171). Palagruža je središnji u nizu otoka koji se proteže od istočne do zapadne jadranske obale. Tremiti, Pianosa, Palagruža, Sušac i Vis od davnina su privlačili pomorce i ribare nudeći sidrišta, zaklone i odmorišta. Za bistra vremena sa svakog od njih vide se njihovi susjedi, a ponekad i kopno. Ploveči od jednoga do drugoga Jadran se mogao preploviti u sigurnim jednodnevnim etapama, a da se pritom kopno ne izgubi s vidika. Palagruža je ključ tog jedinstvenog prekojadranskog “mosta”. Uz nju se mimoilaze dvije važne morske struje: sjevernija teče od istoka prema zapadu, južnija u obrnutome smjeru, olakšavajući plovidbu prema Palagruži.

Spomenuta obilježja bila su posebno važna za ranoga neolitika, kad se zemljoradnja širila Sredozemljem. Pojava najranijih udomaćenih biljaka i životinja na Jadranu može se najbolje objasniti kao posljedica pomorskoga širenja useljenika koji su u Jadran ušli kroz Otrantska vrata i nastavili se duž obala i od otoka do otoka kretati prema sjeverozapadu. U tim su okolnostima pomorska znanja vjerojatno bila od presudne važnosti. Ako su pomorski doseljenici ranoga neolitika znali upotrebljavati zamršene jadranske plovne putove, obris Palagruže na obzoru morao je biti čest i rado viđen prizor.

Danas više nema nikakve sumnje da su ovca, koza i pšenica – glavne udomaćene vrste ranoga neolitika sredozemne Europe – unesene u ovo područje iz zapadne Azije (Demoule 1993; Zohary & Hopf 1993; Rowley-Conwy 2003). Nije vjerojatno da su mogle doci bez ljudske pomoći, pa stoga na prelasku iz mezolitika u neolitik valja pretpostaviti nekakav oblik migracije ljudi. Tu pretpostavku podržava i sve obimnija građa proistekla iz molekularno-genetičkih istraživanja (Richards et al. 2002). Prijelaz

na zemljoradnju u Europi nastoji se objasniti nizom različitih modela, od onih koji se u prvome redu oslanjaju na migraciju ratarsko-stočarskoga stanovništva (primjerice Ammerman & Cavalli-Sforza 1984) do onih koji ističu ulogu mezolitičkih lovaca-sakupljača (primjerice Tringham 2000; Zvelebil 2002). Na razini jadranske regije većina modela predloženih tijekom zadnjega desetljeća temelji se na migraciji zemljoradnika, uzimajući pritom u obzir vécu ili manju ulogu autohtonoga lovno-sakupljačkog stanovništva (Bass 2004; Forenbaher 1999; Müller 1994). Oskudnost podataka o kasnomezolitičkim lovcima-sakupljačima, osobito na istočnome Jadranu, jedan je od razloga isticanja migracijske ratarsko-stočarske komponente ovoga procesa. Izuzetak je model koji predlaže Budja (1999), koji odbacuje bilo kakvu mogućnost migracije te pretpostavlja da autohtono stanovništvo preuzima ograničen broj inovacija. Danas je međutim jasno da se problem prijelaza iz neolitika u mezolitik više ne može rješavati jednostavnim suprotstavljanjem migracije i akulturacije.

Neka druga tradicionalna poopčavanja imaju, čini se, duži vijek trajanja. Jedno od njih je pretpostavka da širenje stočarstva i ratarstva na istočnome Jadranu prati pojava lončarije. Među faunom koja potječe iz konteksta nalazišta na otvorenome s ranoneolitičkom lončarijom prevladavaju kosti domaćih životinja. U špiljama vlada znatno veča raznolikost: dok u jednima prevladavaju domaće životinje, u drugima se najranija lončarija pojavljuje uz miješanu (divlju i udomaćenu) faunu, ili uz faunu u kojoj prevladavaju divlje životinje. Bez obzira na mjesto i vrijeme pojave najranije lončarije unutar regije, uz nju uvijek nalazimo barem pokoju kost domaćih životinja (detaljni pregled građe iznesen je u Forenbaher & Miracle 2005; 2006). Pojava prve lončarije {impresso, ili drugih stilova na sjevernome kraju Jadrana) može se dakle smatrati pokazateljem uvođenja stočarstva, a možda i ratarstva, iako je neposredna arheološka građa za uzgoj udomaćenoga bilja još uvijek vrlo skromna (Chapman & Müller 1990:129-132).

Zemljopisni raspored ranoneolitičkih nalazišta s impressoAoncwci)ovcY (si. 1) čvrsto upućuje na to da su se doseljenici, udomaćene vrste i druge inovacije uglavnom širili morem. Nadalje, najraniji radiokar-bonski datumi za lončariju s obiju strana Jadrana postupno postaju sve mlađi od jugoistoka prema sjeverozapadu (Forenbaher 1999: 526-527; Skeates 2003: 169-172). Iz toga zaključujemo da su nove tehnologije i strategije opstanka u Jadran ušle kroz Otrantska vrata nešto malo prije 6000. godine pr. Kr. (kalibrirano) i stigle do njegova sjeverozapadnoga kraja kojih pet stoljeća poslije. Datumi također upućuju na to da je njihovo širenje teklo brže u južnome, a sporije u sjevernome dijelu Jadrana.

Forenbaher i Miracle nedavno su predložili model širenja zemljoradnje duž istočnoga Jadrana u dvije faze (Forenbaher & Miracle 2005; 2006). Prema njihovu modelu širenje je u prvoj fazi bilo vrlo brzo, možda u vidu “skokovite kolonizacije” (Zvelebil & Lillie 2000: 62), a vezuje se uz špiljska nalazišta južne Dalmacije. U drugoj je fazi širenje ratara i stočara teklo sporije, a vezuje se uz špilje i nalazišta na otvorenome srednjeg i sjevernog dijela istočnojadranske regije. Autohtone skupine u planinskome zaleđu u toj su (drugoj) fazi prihvatile pojedine inovacije vezane uz zemljoradnju, možda putem procesa poznatih pod imenom “pojedinačna pokretljivost u graničnome području” (ibid.).

Prema spomenutome modelu na nalazištu Sidari na otoku Krfu, južno od Otrantskih vrata, pojavljuje se oko 6500. pr. Kr. među lokalnim lovcima-sakupljačima lončarija i manji broj domaćih životinja, ali ne i cjeloviti “neolitički paket” inovacija (Sordinas 1969: 401, 406, n. 14). Otprilike tri stoljeća kasnije na istom se nalazištu pojavljuje nov način ukrašavanja lončarije poznat pod imenom impresso, zajedno s drugim novim tehnologijama i domaćim životinjama (Perlés 2001:49-50). Impresso-lončarija i domaće životinje brzo se šire prema sjeveru duž obala južnoga Jadrana, vjerojatno procesom namjernog i usmjerenog naseljavanja. Pretpostavlja se da stočarsko-ratarske grupe pažljivo planiraju i organiziraju svoje pokrete te naseljuju nova područja, prelazeći razmjerno brzo velike udaljenosti i tek nakratko se zaustavljajući putem. To bi odgovaralo procesima koji su dokumentirani nešto ranije u egejskome prostoru. Tako je primjerice Kreta iz Male Azije naseljena prije negoli naseljeni otoci uz maloazijsku obalu (Broodbank 1999). Smatra se da se radilo o malim grupama pomorskih doseljenika, o muškarcima i ženama koji su bili spremni riskirati i “koji nisu posjedovali ili nisu željeli uzeti sa sobom cjelovito tehničko i kulturno nasljeđe zajednica iz kojih su potekli” (Perlés 2001:62, autorov prijevod citata). Početna kretanja istraživačkih skupina u južnome Jadranu, odnosno prva faza uvođenja zemljoradnje, mogla su trajati stotinjak godina, ako ne i kraće. Zajedno s drugim otocima južne i srednje Dalmacije, Palagruža se nalazi unutar područja zahvaćenih spomenutim kretanjima.

Postoje naznake da autohtoni lovci-sakupljači u zaleđu južnoga Jadrana lončariju preuzimaju nedugo nakon toga. Usporedo s tim nastavlja se pomicanje impresso-lončarije prema sjeverozapadu. U toj drugoj fazi širenja ljudi su možda počeli zasnivati trajnija naselja, stalno se naseljavati i baviti se ratarstvom, objedinjujući sve elemente “neolitičkoga paketa” (Forenbaher & Miracle 2005; 2006). Širenje se znatno usporilo, pa je impresso-lončarija dosegla jug Istre tek oko 5750. pr. Kr. (kalibrirano). Sto-tinjak godina poslije, kad se zemljoradnja konačno pojavljuje u sjevernoj Istri i u susjednim područjima Slovenije i Tršćanskog Krasa, uz nju je več vezana srednjoneolitička danilsko-vlaška lončarija (Foren-baher et al. 2004).

Kakav je odnos opisanoga razvoja događaja prema istodobnoj situaciji duž zapadne obale Jadrana? Najraniji pouzdani datumi za zapadnojadransku impresso-lončariju kreću se oko 6000. pr. Kr. (kalibrirano) i potječu iz nalazišta na otvorenome, s područja Tavolierea i iz njegova susjedstva (Skeates 2000: 163-166). Najkraća veza između Krfa i Tavolierea vodi preko Otrantskih vrata i dalje uz obalu Apulije, no datumi koji nam stoje na raspolaganju ne podržavaju pretpostavku da su naseljenici pristigli tim putom. Obrnuto od očekivanja s udaljavanjem od Tavolierea duž obale, kako prema sjeveru tako i prema jugu, datumi za najraniju lončariju postupno su sve mlađi (Skeates 2003:169-171).

To navodi na zanimljivu mogućnost da je impresso-lončarija do zapadne jadranske obale dospjela okolnim putem, duž obala Albanije i Crne Gore, preko južnodalmatinskih otoka, dalje preko Sušca i Palagruže do Gargana te napokon do Tavolierea, njegova neposredna zaleđa. Postojeći radiokarbonski datumi ne protuslove ovoj hipotezi jer najraniji datumi za impresso-lončariju u južnoj Dalmaciji nisu ništa kasniji od datuma iz Tavolierea (Foren-baher 1999; Forenbaher & Miracle 2005). S druge strane ne mogu je ni izravno podržati, jer nedostaju datumi za impresso-lončariju duž ključnog odsjeka istočnoga Jadrana između sjeverne Grčke i južne Dalmacije. Drugim riječima, datumi kojima raspolažemo ne dopuštaju nam da zaključimo je li impresso-keramika stigla u Italiju iz Dalmacije ili je bilo obrnuto.

Postoji i mogućnost (koju smatramo manje vjerojatnom) da je jadranska impressoAonćzrija nastala na srednjem Jadranu, na području koje obuhvaća Tavoliere i južnu Dalmaciju, odakle bi se bila proširila na sjeverozapad i na jugoistok duž obiju jadranskih obala. U tom bismo slučaju morali odbaciti rane datume za impresso-lončariju iz nalazišta Sidari, kao i predloženi model njezina širenja u dvije faze s otoka Krfa (Forenbaher & Miracle 2005; 2006). Kronometrijsko datiranje najranije lončarije s obalnih nalazišta Crne Gore i Albanije moglo bi se pokazati odlučujućim za provjeru spomenute hipoteze. Bez obzira na to koji će se od predloženih scenarija u konačnici pokazati najvjerojatnijim, jedna je stvar sigurna: maleni otočić Palagruža morao je u svima njima odigrati ključnu ulogu.

Nalazi s Palagruže svjedoče da su (neki) ljudi u ranome neolitiku posjedovali pomorska znanja i tehnologije

koji su im omogućivali brzo prebacivanje dobara, ideja i drugih ljudi preko širokih prostranstava otvorenoga mora. Može se pretpostaviti da su te sposobnosti poslije postale još važnijima. Sve što znamo o najranijim zemljoradnicima upućuje na život u malim zajednicama. Takve su zajednice vjerojatno nastojale aktivno održavati međusobne veze kao neku vrst socijalnog osiguranja. Na istočnome Jadranu, gdje vrletni krajolik znatno otežava komuniciranje kopnom, more je pružalo dobru mogućnost održavanja veza među zajednicama koje su nastojale preživjeti na nov način – od zemljoradnje. Dijelom zahvaljujući korištenju Palagruže i drugih sličnih otoka pomorski ratari-stočari jadranskoga neolitika u tome su nastojanju i uspjeli.

Zahvala. Istraživanje je dijelom potpomoglo Ministarstvo znanosti obrazovanja i športa Republike Hrvatske (projekt 0196004).

Ovvscula Archaeologica Vol 29 (2005)

Ammerman & Cavalli-Sforza 1984

Bass 1998

Bass 2004

Broodbank 1999

Budja 1999

Burton 1879

Casson 1995 Chapman & Müller 1990

Demoule 1993

Forenbaher 1999 Forenbaher 2002

Forenbaher 2006

Forenbaher & Kaiser 1997

Forenbaher & Miracle 2005 Forenbaher & Miracle 2006

Forenbaher et al. 2004

Fumo 1980 Gaffney et al 1997

Gilman 1981

LITERATURA

AJ. Ammerman & L.L. Cavalli-Sforza: The Neolithic Transition and the Genetics of Populations in Europe, Princeton, 1984.

B. Bass: “Early Neolithic Offshore Accounts: Remote Islands, Maritime Exploitations, and the Trans-Adriatic Cultural Network” Journal of Mediterranean Archaeology 11/2, London, 1998, 165-190.

B.    Bass: “The Maritime Expansion of Early Neolithic Agro-pastoralism in the Eastern Adriatic Sea” Atti della Società per la Preistoria e Protostoria della regione Friuli-Venezia Giulia 14, Trieste, 2004, 45-60.

C.    Broodbank: “Colonization and configuration in the insular Neolithic of the Aegean” in P. Halstead (ed.), Neolithic society in Greece, Sheffield, 1999,15-41. M. Budja: “The Transition to Farming in Mediterranean Europe – and Indigenous Response” Documenta Praehistorica 26, Ljubljana, 1999,119-141.

R. F. Burton: “A Visit to Lissa and Pelagosa” Journal of the Royal Geographical Society 44, London, 1879, 151-190.

L. Casson: Ships and Seamanship in the Ancient World, Baltimore, 1995. J.C. Chapman & J. Müller: “Early Farmers in the Mediterranean Basin: the Dalmatian Evidence” Antiquity 64, 1990, York, 127-134.

J-P. Démoulé: “Anatolie et Balkans: la logique évolutive du néolithique égéen” in J. Roodenberg (ed.), Anatolia and the Balkans (Anatolica 19), Leiden, 1993, 1-13.

S.    Forenbaher: “The Earliest Islanders of the Eastern Adriatic” Collegium Antropologicum 23, Zagreb, 1999, 521-530.

S. Forenbaher: “Prehistoric Populations of the Island of Hvar: An Overview of Archaeological Evidence” Collegium Antropologicum 36, Zagreb, 2002, 361-378.

S. Forenbaher: “Flaked Stone Artifacts / Izrađevine od cijepanog kamena” in P. T. Miracle & S. Forenbaher (eds.), Prehistoric Herders of Northern Istria, the Archaeology ofPupićina Cave, Volume 1 / Pretpovijesni stočari sjeverne Istre, arheologija Pupićine peći, 1. svezak, Pula, 2006, 225-258.

S. Forenbaher & T. Kaiser: “Palagruža, jadranski moreplovci i njihova kamena industrija na prijelazu iz bakrenog u brončano doba” Opuscula archaeologica 21, Zagreb, 1997,15-28.

S. Forenbaher & P. T. Miracle: “The Spread of Farming in the Eastern Adriatic” Antiquity 79, York, 2005, 514-528.

S. Forenbaher & P. T. Miracle: “Pupićina Cave and the Spread of Farming in the Eastern Adriatic / Pupićina peć i širenje zemljoradnje na istočnom Jadranu” in P. T. Miracle & S. Forenbaher (eds.), Prehistoric Herders of Northern Istria, the Archaeology ofPupićina Cave, Volume 1 / Pretpovijesni stočari sjeverne Istre, arheologija Pupićine peći, 1. svezak, Pula, 2006, 483-530.

S. Forenbaher, T. Kaiser & P. T. Miracle: “Pupićina Cave Pottery and the Neolithic Sequence in Northeastern Adriatic” Atti della Società per la Preistoria e Protostoria della regione Friuli-Venezia Giulia 14, Trieste, 2004, 61-102.

P. Fumo: La Preistoria delle Isole Tremiti, Campobasso, 1980.

V. Gaffney, B. Kirigin, M. Petrie, N. Vujnović. & S. Čače: Arheološka baština otoka Hvara, Hrvatska / The Archaeological Heritage of Hvar, Croatia (BAR International Series 660), Oxford, 1997.

A. Gilman: “The Development of Social Stratification in Bronze Age Europe” Current Anthropology 22, Chicago, 1981, 1-23.

Harding 2000

Kaiser & Forenbaher 1999

Kaiser & Kirigin 1994

Kirigin & Čače 1998

Kirigin & Katunarić 2002

Kovačić 1997 Marchesetti 1876 Martinelli 1990

Müller 1994 Perlés 2001 Petrić 1975 Richards et al. 2002

Rowley-Conwy 2003

Skeates 2000

Skeates 2003

Sordinas 1969 Stančić et al. 1999

Tringham 2000

Van Andel 1989 Van Andel 1990 Zohary & Hopf 1993

A.    Harding: European societies in the Bronze Age, Cambridge, 2000.

T. Kaiser & S. Forenbaher: “Adriatic Sailors and Stone Knappers: Palagruža in the 3rd Millenium B.C” Antiquity 73, York, 1999, 313-324.

T. Kaiser & B. Kirigin: “Palagruža, arheološko srce Jadrana” Arheo 16, Ljubljana, 1994, 65-71.

B.    Kirigin & S. Čače: “Archaeological Evidence for the Cult of Diomedes in the Adriatic” Hesperia, Studi sulla grecità di occidente 9, Roma, 1998, 63-110.

B.    Kirigin & T. Katunarić: “2002. Palagruža – crkva Sv. Mihovila: izvještaj sa zaštitnih iskopavanja 1996” Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku 94, Split, 2002, 297-324.

J. Kovačič: “Palagruža od 12. do 20. stoljeća” Prilozi povijesti otoka Hvara 10, Hvar, 1997, 39-47.

C.    Marchesetti: “Descrizione delFisola di Pelagosa” Bolletino della Società adriatica di scienze naturali 3/3, Trieste, 1876, 283-306.

M.    C. Martinelli: “Industrie litiche di alcuni siti neolitici della Dalmazia e loro raffronti con contemporanee industrie dellltalia sud-adriatica e delle Isole Eolie” Rassegna di Archeologi 9, Firenze, 1990,125-151.

J. Müller: Das Ostadriatische Frühneolithikum: Die Impresso-Kultur und die Neolithisierung des Adriaraumes, Berlin, 1994.

C.    Perlés: The Early Neolithic in Greece: The First Farming Communities in Europe, Cambridge, 2001.

N.    Petrić: “Palagruža (Pelagosa) – arheološki most Jadrana” Arheološki pregled 17, Beograd, 1975,171-173.

M. R. Richards, V. Macaulay. & H.-J. Bandelt: “Analyzing genetic data in a model-based framework: inferences about European prehistory” in P. Bellwood & C. Renfrew (eds.), Examining the Farming/Language Dispersal Hypothesis, Cambridge, 2002, 459-466.

P. Rowley-Conwy: “Early Domestic Animals in Europe: Imported or Locally Domesticated?” in A.J. Ammerman & P. Biagi (eds.), The Widening Harvest, Boston, 2003, 99-117.

R. Skeates: “The Social Dynamics of Enclosure in the Neolithic of the Tavoliere, South-east Italy” Journal of Mediterranean Archaeology 13/2, London, 2000, 155-188.

R. Skeates: “Radiocarbon Dating and Interpretations of the Mesolithic-Neolithic Transition in Italy” in A.J. Ammerman & P. Biagi (eds.), The Widening Harvest, Boston, 2003,157-187.

A. Sordinas: “Investigations of the Prehistory of Corfu during 1964-1966” Balkan Studies 10,1969, 393-424.

Z. Stančić, N. Vujnović, B. Kirigin, S. Čače, T. Podobnikar & J. Burmaz, The Archaeological Heritage of the Island of Brač, Croatia (BAR International Series 803), Oxford, 1999.

R. E. Tringham: “Southeastern Europe in the Transition to Agriculture in Europe: Bridge, Buffer, or Mosaic?” in T. D. Price (ed.), Europe’s First Farmers, Cambridge, 2000,19-56.

T. H. Van Andel: “Late Quaternary Sea-Level Changes and Archaeology” Antiquity 63, York, 1989, 733-745.

T. H. Van Andel: “Addendum to Late Quarternary Sea-Level Changes and Archaeology” Antiquity 64, York, 1990, 51-52.

D.    Zohary & M. Hopf: Domestication of Plants in the Old World: The Origin and Spread of Cultivated Plants in West Asia, Europe, and the Nile Valley (2^nd edition), Oxford, 1993, Oxford.

Zvelebil 2002

Zvelebil & Lillie 2000

M. Zvelebil: “Demography and the Dispersal of Early Farming Populations at the MesolithiC’Neolithic Transition: Linguistic and Genetic Implications” in R Bellwood & C. Renfrew (eds.), Examining the Farming/Language Dispersal Hypothesis, Cambridge, 2002, 379-394.

M. Zvelebil & M. Lillie: “Transition to Agriculture in Eastern Europe” in T.

D. Price (ed.), Europe’s First Farmers, Cambridge, 2000, 57-92.

Š. Županović: Ribarstvo Dalmacije u 18, stoljeću, Split, 1993.

Županović 1993