Autorica: Sena Sekulić Gvozdanović

Benediktinski samostan sv. Silvestara na Biševu

Otok Vis spominje se polovinom 10. stoljeća u djelu Konstantina Porfirogeneta O upravljanju carstvom, kad opisuje Neretvansku krajinu (Paganija) “… ali ima i drugih otoka, kojima ne vladaju Neretljani, i to: otok Hoara (Sušac; si. 19.), otok Ies (Vis) i Lastobon (Lastovo)”. Potkraj 10. stoljeća piše venecijanski povjesničar Ivan Đakon, tajnik dužda Petra II. Orseola: “U ovo naime doba (997.-998.) kralj Hrvata zbog toga što mu je dužd uskratio danak, nakanio da napada mletačke podanike. Zbog toga dužd… napadne i osvoji jedan njihov grad, koji se zvao Issa (Vis) i odvede u Veneciju zarobljenike obaju spolova. Zbog toga je mržnja između Venecije i Slavena postala još veća”. Dakle, Vis je u doba Porfirogeneta i 997.-998. godine pripadao Hrvatima.²⁷⁴  Mlečani su zatekli Vis kao posve hrvatski grad. Razorili su Issu, ali je na otoku ostalo stanovništvo po selima ili ono koje je izbjeglo navali na grad.

Pedeset godina nakon uništenja grada Visa, 1050. godine, osniva se na otoku Biševu cella benediktinaca s otoka Tremiti, blizu istočne talijanske obale, oko 20 km udaljene od sjeverne strane Monte Gargana. Otok Biševo nalazi se sjeverozapadno od otoka Visa, nasuprot viškom naselju Komiži. Na otoku se još i danas vide ostaci prvotne crkve sv. Silvestra (mjerena iznutra 10,82 x 4,90 m) s polukružnom apsidom, obloženom recentnim zidovima. Uza zid nad prvom lezenom od vrata postavljen je kao abakus fragment natpisa svećenika Ivana: MEMENTO DNE IOHS P P S… (= Sjeti se. Gospodine, Ivana svećenika). Natpis je očito s nadgrobne ploče osnivača.²⁷⁶ Do crkve se nalaze temelji nekadašnjeg samostana koje bi trebalo istražiti, to više što su tu dvorišnome zidu samostana pronađene strijelnice, najstarije poznate u utvrđivanju sakralne građevine. Benediktinski je samostan osnovao 1050. godine Ivan, sin Gaudija Grlića (Cherlico), splitski redovnik i o svom trošku sagradio crkvu sv. Silvestra pape in insula.. Busi ili Uici, te je u nazočnosti neretljanskog vladara ili zapovjednika neretljanskog brodovlja Berigoja predao benediktinskoj opatiji sv. Marije na Tremitima koja je – tada u punome cvatu – trebala urediti Biševo poput ostalih svojih samostana.

²⁷⁵ Konstantin Porfirogenet, 1994.

²⁷⁶ Gušić, 1962: 53-54; Barada, 1928-1929: 177; Novak, G., 1961:76. U kartularu benediktinske opatije s Tremita, čuva se među dokumentima spis koji spominje utemeljitelja samostana i graditelja crkve Ivana, monaha i pribitera, koji je laboraui et dedicaui crkvu sv. Silvestra pape na otoku V. 1050. godine (Ostojić, 1963-1965, II: 374). Kasnoantička crkva, vjerojatno iz 6. stoljeća (što ju je nedavno otkopao Vojnović, s početkom radova i 1995.) nije bila uklopljena u Ivanovu. U tremitskom se dokumentu spominje gradnja, a ne popravak, pa se zaključuje da je starija crkva bila porušena, a samo se svetište poklopilo s položajem prijašnjeg svetišta što dokazuje kontinuitet kultnog mjesta. U starijoj građevini pronađen je fragment starokršćanskog mozaika na starijem antičkom. Zanimljivo je spomen najveći od tremitskih otoka nosio ime Sv. Duje, solinskog biskupa splitskog zaštitnika, a jedna se luka na otoku nazivala Shiavonia (= Hrvatska luka)

Sv. Silvestar na Biševu samostalna je opatija već od 1145. godine s vlastitim opatom. Papa Aleksandar III. godine 1181. stavlja je pod zaštitu Sv. Petra, pa posjede Sv. Silvestra oslobađa od svakog tereta i desetine i nitko ne smije oduzimati samostanu posjede ili ih oštećivati. Papa tom prilikom navodi da samostanu pripadaju i crkve na otoku Visu: Sv. Mihovil i Sv. Nikola. Zbog toga Farlati naziva samostan nobilissimum et opulentissimum coenobium ordinis Benedictini.²⁷⁷ U samostanu je tada opat Urso. Papa dopušta da se bira većinom glasova sve braće. Vojvoda Manfred primio je 1258. biševsku zakladu pod svoju i zaštitu napuljskoga kralja Konrada. Oslovijuje ju tada imenom samostana sv. Silvestra i sv. Nikole na otoku Biševu (monasterii sanctorum Silvestri et Nicolay de insula Buci). Imenu Silvestra po svoj je prilici dodan sv. Nikola zbog posjeda i crkve sv. Nikole u Komiži kamo su se malo poslije toga preselili biševski redovnici.²⁷⁸

Ne zna se točno kad su redovnici napustili Biševo. Još je 1289. opat samostana Prodan tražio od hvarske općine da mu se vrate sokolovi za lov koji su bili uhvaćeni na Biševu. Poznato je i to da ga je papa Kalist III. godine 1458., dugo nakon preseljenja samostana na Vis, nazivao monasterium sancti Nicolai de Lissa alias sancti Silvestri descopulo Busi, ordinis sancti Benedicti.²⁷⁹

Čini se da je samostan na Biševu stradao u 13. stoljeću u požaru te postaje ruševina. Crkva je sačuvana brigom župe i stanovnika. Dolazi do promjena u vanjštini i unutrašnjosti. Na sjevernom i južnom pročelju izgrađuju se masivni potpornji. Krajem 19. stoljeća također su provedene neke izmjene, a na zapadnom pročelju izgrađen je zvonik “na preslicu” Novom je sanacijom u unutrašnjost vraćen srednjovjekovni dojam.

U nadaleko poznatu i cijenjenu samostanu, u doba cvata prebivali su mnogi redovnici. Bio je to, kako kaže Mardešić “most preko kojeg struje vjerske i kulturne tekovine sa zapadne prema istočnoj obali Jadrana”.²⁸⁰ Nije to moguće dokazati, no S. Barbijeri je napisao 1782. da je na Biševu nađen kamen na kojemu je uklesano: Silvestar Abbas octaginta Monachorum (= Silvestar opat osamdesetorice redovnika).

Benediktinski samostan sv. Nikole u Komiži na otoku Visu

Sučelice otočiću Biševu sagrađen je sklop benediktinskog samostana i crkve na povišenu brežuljku jugoistočno iznad naselja Komiže. Brijeg je istaknut nad krajem i morskom uvalom, nadaleko vidljiv, pa se može pretpostaviti da je bio utvrđen već u prapovijesti za obranu zaljeva i sunčane plodonosne padine u zavjetrini te osobito izvora toliko dragocjene vode jer je na otoku nema mnogo. I srednjovjekovni je samostan bio čvrsto zidan, učvršćen kulama i zidinama na toj istaknutoj točki iznad morske pučine pa iako su ga benediktinci napustili već u 15. stoljeću, još ga danas pučanstvo naziva “muster” (= manastir).

Početak samostana sv. Nikole u Komiži na Visu, posvećenog zaštitniku pomoraca i putnika, pisci protežu do polovine devetoga stoljeća, premda se u dokumentima susreće prvi put bez imena istom 1264. godine (monasterium de Lissa), a pod imenom sv. Nikole 1278. (monasterium sancti Nicolai de Lissa). Naime, na duguljastu kamenu iznad nadvratnika pobočnih crkvenih vrata zabilježena je godina: A.D.DCCCL (= godišta Gospodnjeg 850.), ali ni kratica A.D. (neuobičajena u srednjemu vijeku), niti renesansno-barokni stil slova to ne dokazuju. (Neki popisi, kao i Stošićev, dodaju još i drugi samostan sv. Mihovila u Komiži sagrađen oko 850.) Nije poznato jesu li se biševski redovnici preselili u Komižu zbog straha pred gusarima, provale Saracena ili nekoga drugog razloga. Novi su dom opkolili snažnim zidinama i utvrdili dvjema kulama (do danas sačuvana velika kula izgrađena je oko 1645. godine po nalogu Francesca Molina, providura Dalmacije). Možda je nakon selidbe još pokoji redovnik boravio na Biševu, ali svi pristupačni dokumenti svjedoče da su Sv. Silvestar na Biševu i Sv. Nikola u Komiži od 13. stoljeća pripadali istom samostanu s istim opatom na čelu. Smjestili su se, dakle, biševski redovnici do crkve posvećene sv. Nikoli u prostranoj luci Komiže na zapadu otoka Visa, najednom od najslikovitijih i najuočljivijih lokaliteta na otoku.

²⁷⁷ Fariati. 1751-1819, V: 243-244

²⁷⁸ Smičiklas, 1904-1990, V: 98.

²⁷⁹ Theiner, 1863:439-440.

²⁸⁰ Mardešić, 2001:23.

Iz 13. stoljeća preostala je današnja sjeverna crkvena svođena lađa s polukružnom apsidom svetišta. U 16. stoljeću jednobrodna je crkva proširena lađom gotičkog stila, a u 17. stoljeću središnjom baroknom lađom kojoj su s juga dodane još dvije. Tako je romanička gradnja uklopljena kao sjeverna lađa u novo sastavljenu peterobrodnu crkvu. Nad prvim travejem romaničke lađe diže se toranj, koji je stajao nad njezinim pročeljem vjerojatno već u 13. stoljeću. U unutrašnjosti su još romanički svodovi i vijenci. Nakon 14. stoljeća nadograđivan je do današnjeg oblika. U 13. i 14. stoljeću služio je obrani i sličio na kulu, kao naglašen volumen na uzvisini, srastao s okolnim pitoresknim krajolikom.

Jedan ulomak prenesen s pločnika starije romaničke crkve ima natpis opata Radovana koji se spominje u prvoj polovini 14. stoljeća: …(SE)PVLHRUM FECIT ABATI RADOVANO ETIBIIACET. Sklop je već u 13. stoljeću bio monumentalan. Crkva je bila okružena samostanom od kojega su ostali romanički dijelovi, unatoč pregradnjama od 14. do 18. stoljeća. Visoka kula na južnome dijelu sklopa može se po načinu klesanja kamena te okvirima vrata i prozora datirati u 13. stoljeće i pripada najstarijim dalmatinskim utvrdama. Pri vrhu sjevernoga zida još je sačuvan viseći obrambeni zidić na konzolama upravo iznad uskih prizemnih vrata, pod čijim su nadvratnikom ugaone rupe za učvršćivanje drvenih vratnica, što je očita oznaka romaničkog stila, kao što je to i plitki reljefni cvijet na istočnom prozoru.

Prema Kuljiševu podatku iz početka 18. stoljeća, samostan je još tada imao i drugu kulu, obranu romaničke crkve, od koje je preostao tek donji dio s romaničkim i gotičkim prozorima. Povišena je i zatim uklopljena sredinom 18. stoljeća u zvonik. Kuljiš piše književniku A. Matijaševiću Karamaneu 1716. godine da su se biševski benediktinci “povukli s tog otoka u ovaj zaliv i na brežuljku sagradili samostan s dvije pobočne kule da se sklone i osiguraju proti napada gusara, koji su jako mučili ove krajeve”

Vjerojatno je hvarska općina uživala prava nad komiškom opatijom jer je neka Dragosta 1281. godine predala samostanu sve svoje imanje voljom i pristankom hvarske općine (concensu et voluntate totius communitati Farensis).

Sačuvano je dvadesetak spisa iz 13. i 14. stoljeća, jedini srednjovjekovni izvori uopće za povijest otoka (za vrijeme do potkraj 13. stoljeća). Iz njih se saznaje daje u prvoj četvrtini 14. stoljeća bilo samo pet ili šest redovnika te da je komiški opat u određenim svečanim funkcijama upotrebljavao pastirski štap i pontifikalnu mitru. Spisi, također, izričito potvrđuju da su redovnici bili benediktinci. Međutim, također kažu da ne stoje dobro ekonomski jer je opat Ivan morao 1355. godine prodati nekom Stjepanu Hvaraninu treći dio samostanske lađe, a hvarski biskup Benvenut 1386. godine oprostio je opatiji znatan dug.

Hvarski načelnik i njegovi suci govore u nekoj parnici iz 1308. godine o Sv. Nikoli kao o samostanu Hvarske i Splitske biskupije (Farensis ac Spalatensis diocesis). Naime, kako je na početku spomenuto, biševski je samostan – prethodnik viškoga – osnovao Splićanin, a posjedi su se prostirali i po Splitskoj biskupiji. U jednoj ispravi iz 1365. godine komiški se predstojnik naziva “opat samostana sv. Nikole na Visu i crkve sv. Silvestra u Splitu”

Dokument iz 1320. prikazuje odnos laika prema srednjovjekovnom samostanu: Dragaš se pred hvarskim biskupom obvezuje zauvijek stanovati u samostanu (perseverantur et continue stare et habitare in dicto mo~ nasterio ut faciunt alii conversi on vita sua) i u svemu služiti samostanu (ipsi monasteriofacere omnia servitia) i čuvati samostansku imovinu, a zauzvrat biskup će ga hraniti, odijevati i uzdržavati do smrti (dare victum et vestitum in vita sua).²⁸⁶

281 Rukopis u župnom uredu u Komiži.

282 Smičiklas, 1904-1990, VI: 395.

283 Smičiklas, 1904-1990, Vili: 163, 306-307, 36

284 Smičiklas, 1904-1990, XII: 283.

285 Smičiklas, 1904-1990, XIII: 485.

286 Smičiklas, 1904-1990, VIII: 555-556.

Ne zna se kad je u samostanu sv. Nikole u Komiži nestalo redovnika. Posljednji su opati benediktinci fra Chisogonus (bivši opat Sv. Krševana u Zadru), frater Doymus i fra Hieronymus (kasniji opati na Sustipanu kod Splita) i Thomas (bivši opat Sv. Andrije na otočiću Svecu) koji su obnašali službu opata 1421.-1434 Nisu razumljive vijesti o slijedu komendatora od 1434 do 1454. Redovnici se spominju do sredine 15. stoljeća. Godine 1449. komiški komendator Antun Palčić iz Paga unajmljuje neki posjed opatije cum assensu aliorum monachorum seu monaci Michaelis. Taj je redovnik još živ 1454. godine.²⁸⁷

Opatsku čast i benediktinski red na Visu ukinuo je papa Kalist III. godine 1454. na prijedlog komendatora hvarskog biskupa Tome Tomasinija te je odredio da se samostanski prihodi imaju dijeliti između hvarskog biskupa, Hvarskoga kaptola i crkve bivšeg samostana.²⁸⁸ Papa Pio II. tu je odluku preinačio tako da je polovinu prihoda doznačio hvarskom biskupu i Kaptolu, a drugu polovinu uspostavljenom opatu dominikancu Lovri Peranciju iz San Severina. Njemu je papa naložio da odje ne benediktinski habit i prilagodi se benediktinskom 4 načinu života^.239 Opat je morao trećinu prihoda trošiti^H na opatijska utvrđenja da bi se u njih mogao skloniti narod pred upadom turskih brodova.290 Poslije Lovrina odlaska, pokušao je papa Pavao IL godine 1565. postaviti opatom nekog Valtera. Iste ga je godine, međutim, dobio hvarski biskup Nikola, a Ceucibus stalnu komendu.291 Više se nikad opat-redovnik nije vratio u Komižu. Samostan i crkva sv. Nikole u Komiži obnovljeni su 1573. nakon stradavanja od turskih napada dvije godine prije.

U nizu talijanskih i dalmatinskih biskupa i svećenika koji su u komendi držali komišku opatiju, najpoznatiji su prvi i posljednji: hvarski biskup Toma Tomasini (1458.) i kotorski biskup Ivan Antun Castelli (1754- 1780.), teolog i prijatelj glagoljice.²⁹² Opatova je polovina poslije Castellijeve smrti došla 1783. godine u vlasništvo župne crkve u Komiži, gdje ostaje sve do prve agrarne forme u Dalmaciji 1939. godine.

Obrambeni samostanski sklop pojačan je 1645. godine niskom utvrdom razgranatog tlocrta kosih zidova, s četiri uoštrene četvorine istaknute u uglovima na način Vaubanovih zemljom ispunjenih tvrđava koje su čvršće odolijevale topništvu nego prijašnje šuplje i visoke kule. Znatni se dijelovi tih novih venecijanskih dodataka starim samostanskim kulama i ogradnom zidu još vide.²⁹³ U crtežima Visa, Coronelli je 1678. približno nacrtao tlocrt te tvrđave na kojoj su se još krajem 18. stoljeća nalazili brončani topovi.

²⁸⁷ Pergamene iz Biskupijskog arhiva u Hvaru

²⁸⁸ Theiner 1863; 439-442

²⁸⁹ Theiner 1863: 460-462

²⁹⁰ Iz rukopisa Anecdota Illyrica u Muzeju grada Šibenika

²⁹¹ ASV, Obl. et sol. 80 f. III.

²⁹² *** 1990: 47.

Današnju župnu crkvu nad Komižom sagrađenu 1652. godine, stanovnici nazivaju Muster. Crkvu je dogradio 1695. pjesnik Andrija Vitaljić (1653.-1737.). Stanovao je do crkve, na mjestu negdašnjeg samostana. Smatra se da se pobočna lađa sa sjevera sastoji iz prvobitne samostanske crkve (iznutra je mjera 15,20 x 4,17 m). U prostranom sklopu između srednjovjekovne romaničke kule i crkve bile su samostanske zgrade i klaustar, koji su srušeni prigodom Vitaljevićeva preoblikovanja crkve 1695. godine. Valier ih je, međutim, vidio u ruševnu stanju već u drugoj polovini 16. stoljeća. Njihov je kamen, po svoj prilici, poslužio novoj gradnji crkve.

U pisanim spomenicima komiški se samostan označivao kao: monasterio sancti Nicolai de Lissa alias (ili et) sancti Silvestri de scopulo Busi (ili Buci); sancti Nicolai Issae et Buci; sancti Nicholai de Lissa, de Lessa, de Lixa, insulae Lissae, in Lissa, Issae, Issensis, in Lisa, extra mu- ros Lisienses, de Lissa de villa Comisa, de Comisa. Do hrvatskog je imena, prema G. Novaku, Vis došao iz grčkog imena Issa, koje su vjerojatno nazivali “Is”, s izgovorom “v-Is”, tj. “u-Is”. Talijanski od La Issa – Lissa došlo je do Lissa.²⁹⁴

Kad se 1465. ugasio samostan u Komiži, samostan na Biševu također propada. Na njegovu su prostoru nikle kuće zaseoka Polje. Crkva ostaje, ali je trošna. Naginje se i po svojoj prilici već joj se u 15. stoljeću dodaju na južnoj i sjevernoj strani snažni upornjaci. U 19. stoljeću doživljava veće izmjene izvana i iznutra, a na zapadnom se pročelju gradi preslica s dva zvona. U crkvi je samo jedan grob. S pravom se pretpostavlja da pripada njezinu osnivatelju – opatu Ivanu.²⁹⁵

²⁹³ Novak, G., 1939:161-162.

²⁹⁴ Novak, G., 1954:106.

²⁹⁵ Katić, M., 1977:12; Mardešić, 2001:351.

Benediktinski samostan sv. Andrije na otoku Svecu

S otočića Biševa se za vedra vremena pojavljuju u sunčanoj magli na pučini plavi obrisi otočića Sveca, udaljenog 26 km jugozapadno od Komiže. Skriven i nepristupačan, načas nestaje i opet se mutno pojavljuje poput fatamorgane ili blijede aveti nad blještavilom vodene nedoglednosti i opet tone u modre dubine. Danas se na otok stiže brodom privatnog prijevoznika s Komiže i samo za mirnog mora može mu se prići s istočne strane, iz male uvale Slatina. Otok se nekoć nazivao Sv. Andrija prema benediktinskoj crkvi i samostanu iz prve polovine 13. stoljeća.²⁹⁶

Otok je veoma strm, a prema arheološkim nalazima naseljen je već u pretpovijesti kao veoma pogodan za vinogradarstvo i ribarenje. Po komadima antičkih kupa i žara zaključuje se da su ga naseljavali Rimljani. Na nepristupačnu vrhu, 312 m nad morem, nalaze se impozantni ostaci bizantske utvrde, danas pod nazivom “Kraljičin grad”, sagrađene u doba Justinijanove rekonkviste u šestome stoljeću. Utvrda je zacijelo bila dodatna fortifikacija kasnijem samostanu. Izvanredno pozorno nadzirala je pomorske putove.

Na ruševinama villae rusticae Hrvati su vjerojatno u 10. ili 11. stoljeću izgradili crkvicu od koje je preostao samo ulomak predromaničkog ukrasa s nizom savinutih kuka, izrazitim motivom s kamenih greda i zabata oltarnih pregrada u starohrvatskim crkvicama spomenutih stoljeća. Prema svjedočanstvima iz 18. stoljeća,²⁹⁷ redovnika na otočiću više nije bilo, a komendatori koji su ubirali dohotke, od kojih je posljednji bio kanonik Grgur Simić, nisu ni prilazili otočiću već su tamo imali čuvare i tek dolazili u Komižu uzeti prihode.²⁹⁸

C. Fisković posjetio je otok 1962. godine i našao ruševine crkve okrenute prema zapadu, Čija je apsida natkrivena polukružnim svodom i lukom izrazito romaničkoga srpastog oblika, te uz crkvu ruševine samostana.²⁹⁹ Godine 1963. posjetio je i sklop fotografski snimio A. Mohorovičić. Kako bismo više saznali o tomu zabitnom, ali neobično zanimljivu građevnom sklopu, trebalo bi provesti precizne arhitektonske snimke i arheološka istraživanja.