Autorica: Sonja Tošić-Grlač

Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu

Sažetak: U cijelome se svijetu zavičajne zbirke najčešće osnivaju pri narodnim knjižnicama pa tako i u Republici Hrvatskoj, što je i logično s obzirom na njihovu obrazovnu, kulturnu i informacijsku ulogu. 

U radu će se definirati pojam zavičajne zbirke te će se prikazati mogućnosti njezine uloge u promociji kulture i turizma lokalne zajednice o kojoj građa zbirke govori. U prvom dijelu rada osvrnut ćemo se na zakonske propise koji definiraju pojam zavičajne zbirke, govorit će se o građi koja čini zavičajnu zbirku, dok će se u drugome dijelu rada pozornost usmjeriti na ulogu zavičajne zbirke u promociji kulture i turizma lokalne zajednice. Ovom će se prilikom naznačiti pitanje može li se nabavnim marketingom bolje organizirati nabava građe za zavičajnu zbirku. 

Ključne riječi: narodna knjižnica, zavičajna zbirka, kultura, turizam, marketing

Abstract: In the Republic of Croatia, just like all over the world, local history collections areusually founded at national libraries, which is understandable considering their educational, cultural and informational role.

The article will define the term ”local history collection” and demonstrate the possibilities of its role in the promotion of the culture and tourism of the local community which it talks about. In its first part we will refer to the legislation which define the term ” local history collection”, talk about the materials which constitute a local history collection, while in the second part we will focus on the role of a local history collection in the promotion of the culture and tourism of a local community. On this occasion we will point out the question whether the acquisition of new materials for a local history collection can be better organized through purchasing marketing.

Key words: public library, local history collections, cultura, tourism, marketing

Uvod

Zavičajne zbirke mogu se prikupljati u svim baštinskim ustanovama – knjižnicama, arhivima i muzejima. Knjižnice se, prema UNESCO-ovoj klasifikaciji (Recommendation concerning the International Standardization of Library Statistics. 1970)  i prema hrvatskom Zakonu o knjižnicama (Narodne novine 105(1997), 5(1998), 104(2000)) dijele na nacionalne, narodne, sveučilišne, visokoškolske, općeznanstvene, školske i specijalne. Zavičajne zbirke se u cijelom svijetu najčešće osnivaju pri narodnim knjižnicama. Do kraja 2008. godine u Hrvatskoj je bilo 210 narodnih knjižnica s ukupno 147 zavičajnih zbirki. Zavičajna zbirka je značajna jer čuva identitet lokalne zajednice, osvješćuje pripadnost jednoj kulturnoj, povijesnoj i geografskoj sredini. Upravo danas u vrijeme globalizacije potrebno je istaknuti ono što je osobito i po čemu je neka sredina prepoznatljiva i posebna. Bogat i dobro uređen fond zavičajne zbirke daje uvid u povijesno bogatstvo kulturnog stvaralaštva kao i cjelokupnog razvitka regije. (Tošić-Grlač, Grgić-Hebrang, 2009)

Definicije zavičajne zbirke

Sam izraz zavičajna zbirka (engl. local collection, local studies, local history collection) označava zbirku odabrane, prikupljene, sređene i obrađene građe bilo koje vrste  koja se svojim sadržajem odnosi na određeno zemljopisno područje. Riječ zavičaj  u užem smislu označava mjesto rođenja, a u širem smislu obuhvaća i šire područje određeno administrativnim, povijesnim ili drugim granicama. Kada u kontekstu knjižnica koristimo riječ zbirka, ona može imati dva značenja. Prvo značenje je općenito i tiče se knjižnične zbirke, sveukupna knjižnična građa koju jedna knjižnica posjeduje, koja je planski prikupljena, obrađena, čuvana i ponuđena svim korisnicima (Reitz, 2004). Zbirka u užem smislu dio je knjižnične zbirke koji ima zajedničke karakteristike određene prije početka njenog prikupljanja. 

Iako se u raspravama koje su se vodile oko obuhvata građe u zavičajnoj zbirci konačna odluka prepuštala pojedinoj knjižnici, koja jedina može u dogovoru s drugim ustanovama, arhivima, knjižnicama i muzejima na svom području, odlučiti koju će sve građu prikupljati (usporedi: Stamatović, 1987; Pejić, 1996, 1998), Zakon o knjižnicama koji je propisao dostavljanje obveznog primjerka radi stvaranja zavičajne zbirke u matičnim županijskim knjižnicama predvidio je da se u zavičajnu zbirku uključe sve vrste tiskovina, kao i audiovizualne i elektroničke građe. Međutim, zbog nepoštivanja zakonskih odredbi o obveznom primjerku, nedostatka prostora, djelatnika, financijskih sredstava i slično, većini knjižnica teško je na jednom mjestu okupiti, obraditi i zaštititi svu zavičajnu građu. 

 S obzirom na područje koje obuhvaćaju, zavičajne zbirke mogu biti  lokalne ili mjesne, subregionalne (obuhvaćaju mjesto i njegovu širu okolicu) i regionalne (obuhvaćaju cijelo administrativno područje) (Pejić, 1998., str. 6-9).

Građa zavičajne zbirke

U zavičajnoj se zbirci prikupljaju publikacije objavljene u zavičaju, publikacije autora iz zavičaja koje su objavljene bilo gdje u svijetu kao i sve što je objavljeno o zavičaju ili njegovim stanovnicima, bez obzira na mjesto objavljivanja (Tadić, 1994). Uključivanje u zavičajnu zbirku građe tiskane u zavičaju ovisi o odluci pojedine knjižnice. Knjižnice se mogu odlučiti za dva pristupa. Prema prvom prikupljaju svu građu koja je bilo kada tiskana na području zavičaja. Druga mogućnost je odluka o neprikupljanju građe tiskane nakon 1945. godine. Prije kraja Drugog svjetskog rata tiskarstvo nije bilo rašireno i komercijalizirano kao kasnije, a postojanje lokalne tiskare ukazivalo je na stupanj kulturnog razvitka. Nakon 1945. godine tiskarstvo se veže uz komercijalizaciju. Osim toga, velik broj zemalja uvodi obvezni primjerak i izradu nacionalnih bibliografija. Zbog toga neke knjižnice u potpunosti odbacuju kriterij tiskarstva pri odabiru građe za zavičajnu zbirku (Vuković-Motl, 1996). 

Vrsta građe koja se prikuplja u zavičajnim zbirkama raznolika je no, najčešće najviše mjesta zauzimaju monografije o pojedinim mjestima ili ljudima, potom prilozi objavljeni kao sastavnice te knjige koje donose važne podatke o zavičaju. Čuvaju se lokalni časopisi i novine te školski listovi, kao i pojedinačni prilozi u ostalim časopisima. Zbirku posebno obogaćuju bibliografije, zbornici, godišnjaci i kalendari, turistički vodiči, planovi naselja i gradova, zemljopisne karte, stare fotografije, katalozi proizvoda, zbirka plakata i drugo.

Radovi zavičajnika-umjetnika, znanstvenika i kulturnih djelatnika također su sastavni dio zavičajne zbirke. To su ljudi koji su rođeni i/ili žive i rade u zavičaju. Mnogi od njih i pišu o zavičaju, a mnogi su svojim znanstvenim postignućima ili književnim djelima proslavili zavičaj. 

Zbirka obuhvaća i serijske publikacije, rukopisnu građu, muzikalije, audiovizualnu građu, slikovnu građu, polupublikacije i efemernu građu, bez obzira je li građa dostupna u tradicionalnom ili elektroničkom obliku. 

Osobita posebnost zavičajne zbirke jest u tome što ona teži cjelovitosti – neprestano se nadopunjuje novom građom, ali se pokušavaju nabavljati i stara izdanja koja svojim sadržajem zadovoljavaju kriterije za ulazak u zbirku (Vuković-Motl, 1996, str. 113-120). Građa čiji sadržaj ponavlja općepoznate podatke o zavičaju ne ulazi u zavičajnu zbirku (na primjer udžbenici). Od beletristike u zavičajnu bi zbirku trebalo odabirati samo djela koja umjetnički prikazuju život stanovnika zavičaja i atmosferu određenog povijesnog razdoblja (Vuković-Motl, 1996, str. 118).

Zbirka bi trebala biti smještena izdvojeno od ostatka knjižničnog fonda. Građa bi trebala biti dostupna za rad u čitaonici, ali ne i za iznošenje iz knjižnice. U svrhu zaštite, građa iz zavičajne zbirke ne smije se uvezivati, rezati ili lijepiti već mora ostati u svom izvornom obliku (Vuković-Motl, 1996,  str. 119).

Voditelj zbirke bi trebao biti svestrana osoba, komunikativna, s razvijenim organizacijskim sposobnostima jer o njemu ovisi, između ostalog, promidžba zbirke u zajednici i njena iskorištenost za znanstvena i stručna istraživanja te za promociju lokalne zajednice. U tu svrhu voditelj zbirke trebao bi organizirati izložbe, kontaktirati s medijima, surađivati s drugim organizacijama u zavičaju, organizirati izradu biltena prinova i vodiča (Pejić, 1996,  str. 111-117). 

Veliki doprinos očuvanju zavičajnosti pruža izdavačka djelatnost kao jedan od vidova kojim knjižnica pokušava obuhvatiti bogatu kulturnu i književnu stvaralačku djelatnost cijelog niza znamenitih ljudi koji su svojim djelima obogatili lokalnu kulturu baštinu.

Digitalizacija 

Narodne knjižnice kao mjesna informacijska središta i njihove zavičajne zbirke doživjele su s primjenom novih tehnologija osjetne promjene. Tradicionalni načini prezentiranja građe transformirali su se prijenosom u virtualnu sferu. Najveća novost su digitalizirane knjižnice i njihove posebne zbirke koje prezentiraju ono najvrijednije u svojim fondovima. Time male sredine prerastaju svoje lokalne okvire i putem digitalizacije postaju dio globalnog umreženog svijeta. Pisana i slikovna baština  postaje dostupna velikom broju korisnika, a digitalizacijom se štite stari i vrijedni primjerci građe. Prema tome, digitalizacija kao oblik zaštite treba se promatrati i u funkciji pristupa (Katić, 2003). 

Osnovne prednosti digitalizacije:

• ušteda prostora;

očuvanje intelektualnog sadržaja;

sigurnost za slučaj da se izvornici oštete, ukradu ili unište;

stavljanje građe na Web omogućava veću i bržu dostupnost korisnicima; 

mogu se izraditi visokokvalitetne kopije jer se pri umnažanju ne gubi na kvaliteti;

• digitalna građa (uključujući i slike) ne oštećuje se korištenjem, to jest kvaliteta s vremenom ne nestaje i ne umanjuje se uporabom (Badurina, 2002).

Digitalizirana građa važan je izvor podataka o životu u lokalnoj zajednici u određenim povijesnim razdobljima, neophodan za obrazovne, znanstvene, stručne i informacijske potrebe ne samo korisnika u lokalnoj zajednici, već i šire. Njihovu dostupnost ograničava i činjenica da se ne mogu posuđivati izvan knjižnice. 

Prilikom odabira građe za digitalizaciju treba se prvenstveno voditi vrijednošću koju ta građa ima za zavičaj i ljude, a time i za zavičajnu zbirku. Također je važna činjenica postojanje jednog primjerka naslova, kao i fizičko stanje u kojem se taj primjerak nalazi. 

Projekt digitalizacije zavičajne građe predstavlja na svojevrstan način promociju zavičajne i kulturne baštine korištenjem najsuvremenije tehnologije i postupaka digitalizacije. Digitalna zavičajna zbirka može predstavljati korak u stvaranju digitalnog repozitorija zavičaja. U stvaranju repozitorija s otvorenim pristupom mogle bi sudjelovati sve institucije kulture, zajedno s turističkom zajednicom. Na takav način promovirao bi se zavičaj u svim svojim segmentima, kulturnim, turističkim, obrazovnim, informacijskim i slično, zavisno od toga koja bi se sve institucija uključila u njegovu izgradnju. Sadržajno različita zavičajna građa u digitalnom obliku stavljala bi se na mrežu te bi se široj zajednici omogućio pristup i korištenje. Na ovaj način uređena zbirka imala bi velik značaj u promociji određenog kraja. Proces izgradnje, organizacija i strategija te očuvanje digitalnog repozitorija treba se oslanjati na politiku lokalne zajednice koja bi dijelom i financijski potpomogla takav projekt (Pasqui,  n.d.). 

Promocija lokalne zajednice putem zavičajne građe

Knjižnice su doživjele niz promjena od kojih su najznačajnije veća otvorenost i vidljivost. Ne tako davno zavičajna građa mnogih narodnih knjižnica bila je zatvorena i nedostupna, a informacije o njoj rijetko su dopirale van uže društvene zajednice. Svijest o važnosti  očuvanja vlastite kulturne posebnosti  reflektira se upravo kroz zavičajne zbirke kao čuvare zavičajne baštine. Knjižnice imaju zadatak prezentirati svoju građu te na taj način popularizirati zavičajni fond. 

Neki od mogućih načina promocije lokalnog kraja kroz zavičajnu zbirku mogu se ostvariti kroz obljetnice i izložbe, suradnjom s drugim institucijama kulture, suradnjom s turističkom zajednicom, odgojno-obrazovnim institucijama ili drugim ustanovama, udrugama i pojedincima iz okruženja ili pak suradnjom s medijima. Internetska stranica knjižnice, osim online kataloga i digitaliziranih dijelova zavičajne građe, može imati i interaktivne tražilice, na primjer znamenitih osoba kraja, upoznajmo zavičaj ili slično. Posebno treba naglasiti mogućnost turističke promocije zavičaja kroz izdavaštvo, kao što je u tekstu već naznačeno. 

Marketing u nabavi zavičajne građe

U većini hrvatskih knjižnica još se uvijek uporaba marketinga svodi na odnose s javnošću i oglašavanje, to jest na promociju. Ako želimo razumjeti uporabu marketinga u knjižnici moramo ga sagledati kao koncept usluge posredništva informacijskog produkta. Temeljni produkt u knjižnicama je informacija, a u zavičajnoj zbirci informacije o zavičaju. Već je rečeno da se fond zavičajne zbirke gradi na obveznom primjerku, no, sva se zavičajna građa tako ne može nabaviti, ponekad ju je potrebno potražiti i kupiti. Udruživanjem knjižnice i turističke zajednice u poslovni proces te praćenjem i proučavanjem turističkih potreba možemo dobiti pregled stanja na turističkome tržištu u svrhu organiziranja bolje nabave, strukturiranja i prezentacije potrebnih informacijskih resursa. Kod nabave zavičajne građe treba ustanoviti kakve su potrebe za konkretnom građom, kakva je ponuda na tržištu, stanje pojedinih dobavljača, odrediti nabavni put i metode, ispitati cijene tražene građe te kakvo je stanje očuvanosti i mogućnost prenosivosti na druge medije (Štular Sotošek, 2003).

Zaključak

Ovim se radom nastojalo ukazati na to da se zavičajna zbirka može jednakopravno uključiti u razvoj kulturnog turizma i kulturne industrije, stoga je nužno zalaganje svih institucija lokalne zajednice da se zbirka oformi te da se što više građe digitalizira i postane javno dostupno. Digitalizirana zavičajna građa širi lokalne granice i sadržaj zavičajne zbirke postaje zanimljiv široj javnosti, ona nudi mogućnost zajedničkog kreiranja i stvaranja opsežnog arhiva zavičajne građe iskoristivog u različite svrhe. Dubljom analizom postojećeg stanja u hrvatskim zavičajnim zbirkama i turističkim zajednicama prikupilo bi se više dokaza u prilog takvom stajalištu. Međutim, držimo da se i na ovoj razini jasno razabiru mogućnosti te da u tom smislu rad može poslužiti kao polazište za daljnja razmišljanja, ali i olakšati razumijevanje onima koji tek ulaze u ovo područje.

Literatura

1. Badurina, Boris…[et al.]. Digitalizacija i nove knjižnične usluge: radionica (2002). Dostupno na: http://www.szi.hr/seminar2002/prezentacije/slagRadionicaDigitalizacija2.ppt [citirano 2009-05-21].
2. Katić, Tinka. Digitalizacija stare građe (2003). // Vjesnik bibliotekara Hrvatske 46, 3-4, 35.
3. Pasqui, Valdo. Očuvanje digitalnog gradiva i arhivi s otvorenim pristupom: Trajni pristup slobodno dostupnim digitalnim objektima. Dostupno na: www.digitalpreservationeurope.eu/…/HR_Digital%20Preservation%20and%20Open%20Access%20Archives.pdf  [citirano 2010-01-06].
4. Pejić, Ilija (1996). Zavičajna zbirka kao jedan od oblika djelovanja knjižničara u društvenoj zajednici. // Vjesnik bibliotekara Hrvatske39, 1/2, str. 111-117.
5. Pejić, Ilija (1996). Zavičajna zbirka narodne knjižnice „Petar Preradović“ Bjelovar. Bjelovar : Prosvjeta, str. 9.
6. Pejić, Ilija (1998). Zavičajna zbirka u kontekstu novih  društvenih promjena. // Bjelovarski učitelj 7, 2-3, str. 6-9.
7. Recommendation concerning the International Standardization of Library Statistics. (1970). Dostupno na: http://portal.unesco.org/en/ev.php URL_ID=13086&URL_DO=DO_TOPIC&URL_SECTION=201.html [citirano 05-05-2009].
8. Reitz, Joan M. (2004). Online Dictionary for Library and Information Science. Dostupno na: http://lu.com/odlis/ [citirano 2009-05-05].
9. Stamatović, Desanka (1987). Zadaci i značaj zavičajnih fondova u opštinskim narodnim bibliotekama. // Savjetovanje o zavičajnim zbirkama u narodnim bibliotekama / priredili Rejhana Maslo, Jelka Popović-Trtak. Sarajevo : Narodna biblioteka „Hasan Kikić”, str. 9-18.
10. Štular Sotošek, Karmen (2003). Marketing knjižnično-infomacijskih središč, ocena možnosti za izvajanje marketinga v različnih tipi slovenskih knjižnic. Magistarski rad. Ljubljana.
11. Tadić, Katica (1994).Rad u knjižnici : priručnik za knjižničare. Opatija: Naklada Benja.
12. Tošić-Grlač  S.; Hebrang-Grgić, I. (2009). Zavičajne zbirke u hrvatskim narodnim knjižnicama. U: Zbornik 7. savjetovanja za narodne knjižnice u Republici Hrvatskoj (ur. Sonja Tošić-Grlač), (u tisku).
13. Vuković-Mottl, Srna (1996). Zavičajna zbirka.// Upute za poslovanje narodnih knjižnica / uredila Aleksandra Malnar. Zagreb : Knjižnice grada Zagreba.
14. Zakon o knjižnicama. // Narodne novine105(1997), 5(1998), 104(2000).