“Dospjeli smo na posljednji rub Jadrana gdje se već kaže: Dovle a ne dalje…” započinje putopis Tina Ujevića o Svecu¹.

Otok Svetac (Sv.Andrija, Sućadrijevac) je naš najudaljeniji naseljeni otok. Donedavno je ovdje bilo oko 60 žitelja, a danas svega nekoliko iz obitelji Zanki. Osnovne privredne grane su vinogradarstvo i ribarstvo. Izduženog je ovalnog oblika položen u smjeru sjeveroistok- jugozapad a najvišim vrhom od 311 m. Ima površinu od oko 4,6 km2, s vrlo strmom obalom bez prirodne luke i sidrišta. Jedino izgrađeno pristanište nalazi se u maloj uvalici Povlov buk na jugozapadnoj strani otoka gdje je i sadašnje naselje. Od Komiže na otoku Visu Svetac je udaljen 13,5 Nm (25 km) u pravcu zapada.
“Raznim vrstama divljih gusaka služi i otočić sv. Andrija kao preletna postaja za vrijeme oštre zime i tu ih masovno ubijaju tamošnji lovci, tu se gnijezdi i soko mrki”.³

Zbog svog izuzetno povoljnog geografskog položaja između dvije jadranske obale otok je veoma rano bio naseljen. Najstariji prethistorijski tragovi naseljenosti pronađeni su u spilji Tovarski bod koja se nalazi na jugoistočnoj strani otoka na 50 m iznad istoimene uvalice (cr. 1, 1). Na osnovu svjedočanstva J. Marinkovića, učitelja iz Komiže, koji je spilju kopao 1886. godine može se pretpostaviti prema karakteru opisane keramike, da nalazi potječu iz prethistorijskog perioda, a po njegovom mišljenju iz brončanog doba. Od velike količine keramičkog materijala, sakupljenog u dva dana ovih iskopavanja iz kulturnog sloja debljine 1 m sastavljenog od pepela i ugljena, samo jedan manji dio završio je u zbirku Grgura Bučića iz Hvara. Od cjelokupnog materijala ostao je sačuvan samo jedan ulomak veđe posude s velikom tunelastom ručkom (cr. 2) 6 koju možemo s dosta vjerovatnoće datirati u srednje brončano doba.⁷

Nekoliko važnih nalaza svjedoče da je Svetac bio naseljen i u rimsko doba. Osobito su zanimljivi nalazi otkriveni u moru uokolo otoka. Posebno je važan podatak o nalazu 12 olovnih prečki antičkih sidara koji su gotovo svi pretopljeni i za daljnju stručnu obradu izgubljeni. Dvije prečke se lokaliteta Kolac (cr. 1,5) koji se prostire u dužini od oko 100 m zapadno od rta Šijabod, (gdje ih je ukupno nađeno 11) nalaze se u zbirci Vlade Slivarića u Zagrebu. Još jedna sačuvana zaslužuje posebnu pažnju, nju je Arheološkoj zbirci Centra za zaštitu spomenika kulture u Hvaru poklonio Miče Torre (Komižanin koji živi u Hvaru). Dugačka je 88 cm, visoka 10,5 cm, široka 15 cm dok veličina otvora ima 11 x 8 cm.

Na krakovima bočne strane ove prečke je natpis ispisan grčkim 1 latinskim slovima: DEMETER (grčki) / BRET (latinski). Visina slova je oko 6,5 cm (cr. 3). Nađena je na lokalitetu Bumbul, uvalica preko puta otočića Kamnik (cr. 1, 6). Zbog dvojezičnog natpisa nije još utvrđeno da li se radi o dijelu sidra s helenističkog, rimskog republikanskog ili pak carskog broda^1. S obzirom na postojanje kasnoantičke utvrde na otoku, o kojoj će kasnije biti riječi, nije Isključeno da je prečka pripadala sidru nekog broda iz tog perioda.

Za podatke o ovom nalazu doznali smo naknadno, pa obilazak ove spilje planiramo za idući posjet Svecu.

Nalazi iz spilje Tovarski bod bi za sada bili jedini prethistorijski nalazi s ovog otoka premda se prema podacima koje, na žalost, nije moguće provjeriti, pretpostavlja da je otok bio naseljen još u neolitu i u grčko doba ⁸.

Nalaz 11 olovnih prečki na položaju Kolac ukazuju da je sjeveroistočna strana otoka Sveca kao sidrište bila dugo u upotrebi (ono je točno ispod kasnoantičke utvrde), te potvrđuje ulogu i značaj ovog otoka u navigacijskom sistemu u antičkim plovnim putevima Jadranom. Teško je, naime, pretpostaviti da bi se ovako velik broj nalaza olovnih prečki mogao nađi na dnu mora sasvim slučajno (oni nisu nadjeni na jednom mjestu već na potezu dugom oko 100 m) i u veoma kratkom vremenskom periodu. Budući da je ova strana otoka izložena buri, koja ae iznenada javlja, moguće je da je dolazilo do takvih situacija kada nije bilo vremena ni mogućnosti vaditi sidro i isploviti. Položaj Kolac je sigurno sidrište kada puše jugo.

Nalazi amfora potječu s tri lokaliteta. Zabilježili smo dva tovara vinskih amfora (kojima sada nije moguće ući u trag) od po oko 150 komada u moru pred uvalom Povlov buk (cr. 1, 7) i jedan na lokalitetu Bašcanovica (cr. 1, 8) gdje je nađeno oko 15 amfora, nakon što su spužvari prethodno posjetili ovo nalazište.

Na samom otoku nalazi iz rimskog perioda su do sada utvrđeni samo na jednom položaju, na visokoj, plodnoj i obradivoj prevlaci lzmeđu dviju najviših kota na otoku (cr. 1, poviše današnjeg naselja. Registrirani su nalazi rimskih opeka i ulomci većih posuda grublje fakture (pitosi) uokolo kasnije cisterne i apside crkve (cr. 4). Oko 30 m južnije od ovog položaja u vinogradu gdje se nalazi zidani zdenac registrirani su brojniji ulomci rimskih keramičkih posuda tanjih stijenki i bolje fakture. Ostaci antičke arhitekture gotovo nisu uočljivi pa se u njihovu karakteru i namjeni nešto određenije ne može reći bez arheoloških iskopavanja. Po svemu sudeći, na ovom položaju nalazilo se jedno manje gospodarsko imanje. Slabu sačuvanost ovog antičkog objekta uzrokovala je gradnja ranosrednjovjekovne crkvice 1 kasnijeg benediktinskog samostana. U spomenutom zidanom zdencu u vinogradu nalazi se ugrađen ulomak predromaničke skulpture oltarne pregrade 11 ukrašen kukama, vel. 20 x 8 cm. Vrlo su skromni i arhitektonski ostaci benediktinskog samostana od kojeg je ostala sačuvana spomenuta polukružna apsida i cisterna (cr. 4). Trijumfalni luk apside utvrđen rekognosciranjem 1960. godine 12 danas je potpuno srušen, dok su zidovi apside sačuvani u visini od oko 1 m.

Kada su monasi napustili ovaj samostan nije moguće pouzdano točno utvrditi. Vjerojatno se to zbilo krajem 15. ili početkom 16. st., od kada opatiju dobiva komenda pod kojim ostaje do kraja 18.st.. Da je samostan polovinom 18. i početkom 19.st. bio u ruševinama saznaje se iz dvaju onovremenih zapisa 14 , a da na otoku polovinom 18.st. nije bilo sakralnog objekta pogodnog za vršenje obreda, saznajemo iz podatka da je franjevac Antun iz Osora, redovnik hvarskog samostana, crkvene obrede na Svecu vršilo pod improviziranim šatorom 15. iz zapisa s pohoda biskupa A.P.Gallija po Dalmaciji na početku 19.st. također saznajemo da su na otoku “… antique muros ecclesiae diruto iam fornlce consistentes reperisse in cujus loci ambitu mortu^om conditoria existere…” ¹⁶.

Bez sumnje je biskup mislio na položaj s benediktinskom opatijom i uz to naredio da se samostanska crkva obnovi, što izgleda nije izvršeno. Ponukani biskupovom “naredbom” otočani su vjerojatno u to vrijeme ili nešto kasnije (polovinom 19. st.) sagradili novu crkvicu sv.Andrije uz more nedaleko naselja na položaju nazvanom Mondovina (cr. 1, 4).

Crkvica je jednobrodna, pravokutna, vrlo rustično zidana presvođena građevina s kvadratnom presvođenom apsidom na istočnoj strani. Na zapadnoj fasadi su vrata i okrugli prozor, a u gornjem dijelu preslica koja odaje karakteristike dalmatinske provincijalne gotike 15. st.1′ S obzirom na to da je preslica sa zvonom znatno starija od same građevine, može se pretpostaviti da je prenijeta s nekog starijeg srušenog objekta, vjerojatno s otoka Visa. Zvono, visine 31 cm, s najvišim promjerom od 25,5 cm ukrašeno je reljefnim biljnim ornamentima sa svetačkim likovima 18, a na njemu je i godina MDXXXIIIIII 19. Unutrašnji zidovi i bačvasti svod su ožbukani sivom grubom žbukom, izjedenom solju. Svod je građen od malih okruglih opeka s perforacijom u sredini. Nad oltarom, koji je prislonjen uz zid apside, nalazi se polukružna niša u kojoj je svetački lik za kojeg se može reći da predstavlja sv.Andriju. Na samom oltaru je nekoliko posu-dica, dvije veće kineske vaze (visine 60 cm) ukrašene muškim likovima 8 lepezama u rukama i nekoliko slika od kojih je naj-1 zanimljivija dobro sačuvana barokna ikona veličine 36 x 41 cm 8 prikazom Marije s djetetom. Marijino lice je nježnih i izduženih crta tamnijih boja. Ikona je prekrivena srebrnim ukradenim limom. Pri dnu je na zelenoj traci nečitak natpis ispisan glagoljicom (?).
U crkvici je i jako oštećena barokna kamena skulptura u dva dijela koja nesumnjivo predstavlja sv. Andriju 20 . Lijeva noga i donji dio tijela sveca su obavljeni plaštom dok je desna noga odgrnuta i pokretom isturena u prostor. Donji dio figure je okrenut poludesno, a u gornjem dijelu se okreče en face odajući dojam pokreta. Na leđima figure je prepoznatljiv isklesan tzv. Andrijin križ koji s cijelim likom čini jedinstvenu cjelinu. Glava je također vrlo oštećena i teško prepoznatljiva. Neznatno se naziru kosa i izdužena brada koja se u donjem dijelu širi. Odlomljena je u vratu gdje su vidljivi tragovi naknadnog spajanja s tijelom cementnim malterom. Visina glavo je 19,5 cm, a najveća širina 10 cm. Dimenzije sačuvanog dijela svečevog tijela su 70 x 40 cm.
Najznačajniji rezultat naših rekognosciranja bio je otkriće kasnoantičke (bizantske) utvrde na najisturenijem istočnom brdskom grebenu otoka (kota 221) na položaju zvanom Krajicino, Kraljičin grad ili Teutin dvor (cr. 1, 2; cr. 5 i sl. 1) povrh rta Šijabod. Razlog zbog čega se vladanje utvrdom pripisuje ženskoj osobi (Teuti) nalazimo u legendi koja i danas kola među stanovnicima Sveca i Visa, a o kojoj smo od Jakova Zankija sa Sveca saznali sljedeće: “Žena koja je vladala otokom, imala je malo žalo i 2-3 broda. Izvukla je brode na kraj. Čuješ, nalaze se ovod brodi na dnu, sidra, amfore” ²¹.

O samoj utvrdi u dosadašnjoj stručnoj literaturi postoje različiti i nepouzdani podaci budući da do našeg obilaska ovaj položaj nije nitko od stručnjaka posjetio. Tako primjerice Grga Novak navodi da se radi o kuli koja je pripadala samostanu sv.Andrije “čije su današnje ruševine iz XVI ili XVII stoljeća 22. Ivan Ostojić pak navodi da se “na istočnom vrhu otočića dižu ostaci kule, ali se ne može kazati, jesu li tu kulu podigli monasi ili je, kako predaja hoće, ilirskoga porijekla²³, dok kod Cvita Fiskovića nalazimo samo kratku zabilješku da su “na gornjem dijelu otoka ruševine zvane “Kraljičin grad” ²⁴.

“... Teutin grad – ilirske kraljice, ili, kako drugi kažu, mletačka utvrda – ne nalazi se s te strane (gdje su ga krivo uputili, prim. B.K. i T.M.) i ja sam ga poslije motrio s mora kao čudnovat kostur neke zagonetne podrtine…” (Tin Ujević, o.c.)

Pristup utvrđenju je veoma težak zbog strmog terena i gustog niskog raslinja. Danas je Krajicinoj najlakše pristupiti zapuštenom vrlo uskom stazom od naselja, pa po jugoistočnom obroncima otoka, uz gornji rub obradivih terasa. Utvrda, pravilnog pravokutnog oblika veličine 18,85 x 9,40 m, vrlo je dobro sačuvana mjestimice gotovo do pod sam krov. Orijentirana je u smjeru istok-zapad (cr. 5). Građena je od grubog tesanog kamenja nejednake veličine, utopljenog u veću količinu vrlo kvalitetne žbuke. Na vanjskom plaštu zida koji je dijelom možda bio ožbukan, vidljiv je način gradnje, u pravilnim razmacima uslojenim tankim kamenim pločama (si. 2). Na sva četiri perimetralna zida utvrde vidljivi su mali četvrtasti otvori koji su služili ili za konstrukciju armature pri gradnji ili pak kao otvori za horizontalne grede koje su nosile pod prvog kata. Vanjske plohe zidova utvrde su raščlanjene plitkim kontraforima (lezenama) širine od 65 do 67 cm nejednake visine i međusobnog razmaka (sl. 3) s tim da ih na sjevernom zidu ima četiri, na zapadnom vjerojatno dva od kojih je jedan vidljiv, na južnom četiri od kojih su tri vidljiva, dok ih istočni zid, budući da nema opterećenja unutarnjim potiskom drvenih greda, nema. Svi kontrafori su u konstruktivnoj vezi sa zidnim plohama, vrlo su plitki a u gornjem dijelu se postupno utapaju u zidnu masu. Na sjevernom zidu sačuvan je donji dio ulaznih vrata koja su izgleda polukružno završavala, širine 1,70 m. Na istom zidu su i dva ljevkasta prozora visine oko 1 m koji u gornjem dijelu završavaju plitkim gljivastim lukom širine oko 95 cm (sl. 4). Postoje osnove za pretpostavku da se jedan ovakav prozor nalazio na južnom zidu nasuprot ulaznih vrata, a jedan na istočnom gdje je oštećenje zida najveće. Prozori na sjevernom zidu su omogućavali osvjetljavanje prizemlja, a onaj na južnom 1 istočnom prostor prvog kata. Debljina zida je u temelju najveća – od 99 do 108 cm, u prizemlju – od 68 do 70 cm a na katu oko 60 cm. Zapadni i veći dio južnog zida su skoro u cijelosti srušeni. Sačuvani su u većem dijelu do oko 1 m visine.

Unutarnji prostor utvrde podijeljen je u tri dijela. Najveća prostorija je u njenom istočnom dijelu i zauzima dvije trećine ukupnog prostora. Zapadna trećina je još jednim pregradnim zidom podijeljena u dva prostora, s tim da prizemlje manjeg južnog dijela čini cisternu, koja nije bila presvođena kao većina cisterni toga vremena, nego je imala ravan pokrov što se dade zaključiti prema ostacima poriza na visini prvog kata sačuvanih zidova, te malim četvrtastim otvorima u koje su bile usađene grede pokrova. Unutrašnjost cisterne obložena je debelim naslagama vrlo kvalitetne uglačane i crvenkaste žbuke. Cijeli unutrašnji prostor utvrde je gotovo do visine prizemlja ispunjen šutom od urušavanja poda, krova i perimetralnih zidova. Sav taj nasip u unutrašnjosti utvrde, te činjenica da ona nije doživjela nikakve pregradnje, pruža pravi izazov arheološkim istraživanjima jer je sasvim sigurno da je u njenoj unutrašnjosti ostalo neporemećeno 1 konzervirano vrijeme možda njenog relativno kratkog života.

Nedostatak pokretnog arheološkog materijala (nađen je samo jedan ulomak krovnog crijepa žućkaste boje) onemogućava njenu precizniju užu vremensku dataciju, ali s obzirom na do sada poznate objekte sličnog oblika i načina gradnje, od kojih posebno upozoravamo na utvrdu Toreta na otoku Kornatu 25, vrlo se vjerojatno može pretpostaviti da je građena u isto vrijeme i s istom svrhom. Može se, naime, pretpostaviti, da utvrda Krajicino pripada kasnoantičkom (bizantskom) vremenu možda druge polovice 6.st., građena sa svrhom da kontrolira i omogućava sigurnost plovnih puteva brodovima koji su saobraćali ovim dijelom Jadrana .

Dosadašnji nalazi ovakvih bizantinskih utvrda i rezultati istraživačkih radova o utvrđivanju plovnih puteva Jadranom u odnosnom vremenu, uglavnom su se bavila problematikom utvrđivanja komunikacija duž istočne jadranske obale 26. Otkrićem utvrde Krajicino otvara se mogućnost preciznijeg razmatranja plovidbe između dvije jadransko obale u kasnoantičkom periodu. Ovo Lim više ako imamo u vidu činjenicu da je plovni put između bizantinskih posjeda u južnoj Italiji i sjevernoj Dalmaciji te dalje ka Istri i sjevernoj Italiji, putem preko Sveca bio najkraći i za navigaciju najpovoljniji. Položaj je u gotovo pravilnom smjeru jug-sjever (poluotok Gargano-Svetac-Žirje) što je osobito pogodovalo antičkim jedrenjacima koji su za plovidbu koristili prvenstveno krmeni vjetar (u ovom slučaju jugo i buru).

“Dalmatico boreae, Calabroque obnoxius austo
Appulus Adriaticas exit Garganus in undas”
(Izložen dalmatinskoj buri i kalabrijskom jugu/Apulski Gargano izlazi u Jadransko more)
Lucan, V, 379

Od otoka Žirja, gdje su utvrđeni ostaci bizantske utvrde na lokalitetu Gradina na jugoistočnom rtu otoka 27 pa do Sveca ima oko 36 Nm (67 km). Ako se uzme u obzir da se u antici u povoljnim okolnostima plovilo prosječnom brzinom od oko 5 čvorova na sat (5 Nm)28 onda bi taj razmak mogao biti prevaljen za oko 7 sati plovidbe. Od Sveca do antičkog grada Siponta u Manfredonijskom zaljevu na poluotoku Gargano na suprotnoj talijanskoj obali Ima 94,5 Nm (skoro 19 sati plovidbe) a do vrha Gargana (Testa dl Gargano) ima nešto više od 72 Nm što iznosi oko 14,5 sati plovidbe, što bi se danju moglo prevaliti samo ljeti za vidjela kada dan traje oko 15 sati, tzv. dugi dan kod Herodota i Pseudo-Skilaka. Osim Siponta na Garganu postoje još dvije antičke luke hole navodi Plinija (HN III, 103)2″: Portue Garnae na zapadnoj strani, vjerojatno na ulazu u jezero koje se danas zove Lago dl Varano, točno na liniji sjever-jug u odnosu na Svetac udaljen 64,7 Nm tj. oko 13 sati plovidbe. Druga luka, Agaeue Portue nalazi se južno od vrha Gargana, današnji Portogreco, do kojeg od Sveca ima 74,3 Nm ili 15 sati plovidbe.

Dakle, da bi se prevalio put od Žirje do Gargana bilo bi, pod povoljnim vremenskim uvjetima, potrebno 22 sata neprekidne plovidbe.

Zanimljivo je ovdje napomenuti da dio poluotoka Gargana i onog između Šibenika i Trogira s rtom Planka (kod Pseudo-Skilaka nazvan Hilički poluotok) Plinije naziva Diomedovim imenom (HN III, 103 i 141). Oni su upravo jedan nasuprot drugom na istoj geografskoj visini. Prostim je Diomedovog kulta apulskom obalom, zatim kod rta Planke te kod Veneta ukazuje na još veću starost ovog plovnog puta ³⁰.

U svakom slučaju Svetac je morao na ovom pomorskom putu imati dominantnu ulogu. Isto tako važnu pomorsko-stratešku ulogu ova i je otok zasigurno imao i u drugim pomorskim putevima otvorenim morem, posebno onom trans-jadranskom od sjeverozapada ka jugoistoku i obrnuto. Nije stoga isključeno da se antičko ime otoka Sveca krije među 33 imena otoka na našoj obali koji se nabrajaju u Kozmografiji anonimnog pisca iz Ravene (V, 24), i da je Svetac možda neimenovani otok ucrtan na Tabuli Peutingeriani zapadno od otoka Boa (Čiovo).

O svemu ovome vrlo ilustrativno svjedoče i dva povijesna izvora; suvremeni (polovina 6. st i jedan kasniji (druga polovina 12 st.). Poznata je, naime, plovidba otvorenim morem bizantinskog vojskovođe Beližara 545 godine ³¹ iz Ravene do Dirahija (nešto preko 367 Nm). S obzirom na to da je Belizar plovio otvorenim morem, bez mogućnosti zadržavanja uz naprijed iznesene pretpostavke, u optimalnim uvjetima plovidbe, bilo mu je potrebno oko 72 sata, tj. tri dana i tri noći neprekidne plovidbe. Primjeri ovako duge plovidbe otvorenim morem su već poznati u antičkoj literaturi ³². U konstelaciji općih pomorskih i pretpostavljenih političkih prilika na Jadranu onog vremena ³³ nije isključeno da je Belizar prolazio baš pokraj Sveca, dakle onuda gdje mu je to nalagala ustaljena pomorska praksa. Sličan generalni put na ovoj trasi postoji i danas ³⁴.

Drugi povijesni izvor se odnosi na putovanje Jadranom pape Aleksandra III 1177.godine ³⁵. Premda je ovaj izvor dosta kasniji od vremena koje razmatramo, nije Isključeno da je papa plovio već stoljećima uhodanim pomorskim putem, korištenim pri plovidbi Između dviju obala srednjeg Jadrana. Papa se, naime, te godine iz luke Vaeto (oko 50 km jugoistočno od Peskare) uputio u Veneciju na pregovore s njemačkim carem Fridrikom I Barbarosom. Njegovu plovidbu Jadranom opisuju suvremeni pisci – očevidci (Guarna i Bozon), to nešto kasnije Toma Arciđakom. Podaci o papinoj plovidbi kod ovih pisaca se uvijek ne podudaraju potpuno. Izvjesno je, međutim, da se plovilo od luke Vasto do poluotoka Gargano, odatle preko Jadrana do Sveca i Visa, pa prema Žirju preko Zadra do Venecije. Ovaj je papin put od talijanske obale do Zadra trajao 4 dana (od 9. do 13.3.), što bi, otprilike, bilo i realno uvažavajući kontroverzne podatke o vremenskim neprilikama koje su ga pratile na putu, te podatak o kratkom zadržavanju kod otoka Visa. Sve da su papu s naumljenog puta iz Vasta u Veneciju loši vremenski uvjeti i primorali da skrene ka Palagruži i Visu, kako to navodi -Bozon, kako opravdati činjenicu da ga je u viškim vodama znajući da će tuda proći presreo splitski nadbiskup Pajnerlje (Arnir), kako to hoće Toma Arciđjakon. Jedino opravdanje treba tražiti u tome da je papa plovio unaprijed planiranim putem, dakle rutom od Gargana preko Sveca ka Žirju.

OTOK
Ovaj otok otočni
ovaj otok zatočni
istočna mu strana tvrda
utočna mu strana brda
oko njega voda teče
teče voda okolo
a u toku otok stoji
a u toku vrijeme broji
protočno

Iz levanta vode teku
teku vode iz ponenta
dvije ruke otok pruža
na obje strane od kurenta
grle more prsti čvrsti
prsti slani
prsti južni
a po njima cvjeta
ružmarin
u očima more gori
gori more plameno
kamen puca
srce kuca
kameno

Vječna voda kamen ljubi
kamen grli
kamen voli
a taj kamen mene boli
mene boli

Uzalud je ova ljubav
u tamnici od kamena
uvehao jedan travanj
jedan cvijetanj
jedan maj

ružmarinov plavi cvijet
a u oku neba sjaj
a u cvijetu
čitav svijet

Joško Božanić

Rezultati ove naše akcije 36, kao i ono od ranije poznato, potvrđuju da otok Svetac predstavlja veoma značajan položaj za istraživanje i bolje razumijevanje jadranske baštine. Mišljenja smo da bi mu u istraživanjima trebalo posvetiti daleko veću pažnju negoli se to do sada radilo, u krajnjem slučaju valjalo bi ga barem uvrstiti u nove izdanje Enciklopedije Jugoslavije!

¹. T.UJEVIĆ, Teutin dvor, otok Sveti Andrija. Jadranska pošta IV/199, 6-7 (Split 28.8.1930)? isto u T.UJEVIĆ. Sabrana djelat knj. 13, 312-317, Zagreb 1965.
². I.RUBIĆ. Naši otoci na Jadranu, Split 1952, 126-127? POMORSKA ENCIKLOPEDIJA, knj. 7, 1961, s.v. Svetac, 384? A. CVITANIĆ, Prirodna obilježja otoka Visa, Biševa, Sveca, Palagruže, Jabuke i Brusnika. Viški spomenici,
Split 1968, 346-348.
³. M.KRPAN, Istureni dalmatinski otoci, otočići 1 školji kao pre-letna postaja i gnjezdišta nekih pučinskih vrsta ptica. Pomorski zbornik 8, 1970., 903, 905, sl.l.
⁴. J.MARINKOVIĆ, K hrvatskoj arheologiji – predhistorične iskopine na ostrvu Svecu kod Komiže. Narodni list 17, 1 (Zadar 24.2.1892)? 18, 2 (2.3.1892)?
19, 1 (5.3.1892)? 20, 1-2 (9.3. 1892)? 21, 1 (12.3.1892).
⁵. Skrećemo pažnju da je J.BRUNŠMID, opisujući arheološku zbirku Grgura Bučlća, sada dijelom sačuvanu Arheološkom muzeju u Splitu (Arheološke bilješke iz Dalmacije 1 Panonije, VHAD, N.S. 1, 1895, 152) naveo da se u toj zbirci nalaze prethistorijski predmeti “iz nepretražene špilje na sv. Andriji na Visu (posude)”. To se svakako odnosi na špilju Tovarski bod na Svecu, a ne na spilju sv.Andrije na Visu koja postoji nad današnjim gradom Visom. To zaključujemo jer iz citiranog rada J.Marinkovića, doznajemo da je on posjetio Grgura Bučića u Hvaru i tom prilikom mu poklonio nekoliko ulomaka posude iz Tovarskog boda na Svecu.
⁶. Ulomak je Arheološkom muzeju u Splitu poklonio J.Marinković (inv.br. N 105). Pripada poliranoj posudi grube fakture, lošije obrade s unutarnje strane. Izrađena je od slabije pročišćene gline miješane sa sitnim zrncima pijeska i kalcita, tamno 1 sivo smeđe boje. Vel. 12 x
10 x 5,5 cm. Zahvaljujemo muzejskom savjetniku Ivanu Maroviću koji nas je upozorio na ovaj fragment i dozvolio da ga objavimo.
⁷. Usp. R.Drechsler Bižić, Nekropola brončanog doba u pećini Bezdanjaćl kod Vrhovina,
VHAD, 3/12-13, 1979-80, 27, 6.8: 1, 33:7, 35:5? M.Moretti, v I castellieri di Nivize, Monte Orisa, Ponte S.Quirino, complessi dell’eta del Bronzo, Monografie di Preistoria II,
1978, 17, flg. 6:8, 13? A.Fu-gazzola Delpino, Testimonlanze di’ cultura appenninica nel Lazio. Origines, 1976, Fig.
61:9, 66:1? Preistoria e protostoria nel Reggiano. Ricerche e scavi 1940-1975, 1975,
Fig. 58:6.
⁸. G.NOVAK, Geografski pregled otoka Visa, Biševa i Sveca, Dokumenti za povijest ribarstva na istočnoj obali Jadranskog mora. Građa za gospodarsku povijest Hrvatske, knj. 4, Zagreb 1952, 27? isti. Vis 1, 1961, 11, gdje se spominje da je otok naseljen u neolitu i da je nađen “jedan fragment grčke vaze”.
⁹. D.VRSALOVIĆ, Arheološka istraživanja u podmorju istočnog Jadrana, Zagreb 1979. (šapirografirana doktorska disertacija) 234-5 (br. 67), 319 i 499-500. t. 75, lit. 50, 3 te tamo navedena literatura. Zahvaljujemo J.Domančiću iz Hvara koji nam je dao podatak za nalaze amfora u moru pred Rvocom.
¹⁰. I.OSTOJIĆ, Benediktinci u Hrvatskoj, knj. 2, Split 1964, 32 i bilj. 1, 384-387? C.FISKOVIĆ, Spomenici otoka Visa od 9. do 19.st.. Viški spomenici , Split 1968, 151? isti, u Prilozi povijesti umjetnosti
u Dalmaciji 17, 1968, 151.
¹¹. D.VRSALOVIĆ, Četverogodišnji rad Instituta za nacionalnu arheologiju i Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika 1958, 1959, 1960, 1961. Starohrvatska prosvjeta, 3.serija, 8/9, 1963, 277? I.OSTOJIĆ, o.c., si. 424? C.FISKOVIĆ, o.c., 152.
¹². D.VRSALOVIĆ, o.c., t. XIX: 35? I.OSTOJIĆ, o.c. knj. 1, si. 60? isti, knj. 2, si. 423? C.FISKOVIĆ, o.c., 152.
¹³. I.OSTOJIĆ, o.c., knj. 2, 385.
14. C.FISKOVIĆ, o.c., 153.
15. C.FISKOVIĆ, l.c.
16. C.FISKOVIĆ, l.c., bilj. 402.
17. C.FISKOVIĆ, o.c., 152.-153.
18. C.FISKOVIĆ, o.c., 153.
19. C.FISKOVIĆ, l.c., pogrešno je navedeno da je zvono iz MDXXVI. god.
20. C.FISKOVIĆ, l.c.
21. 0 toj legendi vidi kot I.RUBIĆ, o.c. (u bilj. 2) 127, jl G.NOVAK, Vis 1, 12.
22. G.NOVAK, 1. c.
²³. I.OSTOJIĆ, o.c., knj. 2, 387.
^24. C.FISKOVIĆ, o.c., 153.
²⁵. I.PETRICIOLI, “Toreta” na otoku Kornatu. Adriatica praehistorica et antiqua , Zagreb 1970, 717-725 sa slikama i tlocrtom.
²⁶. Z.BRUSIĆ, Late Antique and Byzantine Underwater Finds Along the Eastern Coast of the Adriatic, Balcanoslavica 5, 1976. 31-38? M.SUIĆ, Antički grad na istočnom Jadranu, Zagreb 1976, 238? D.VRSALOVIĆ, o.c., 252-254, na karti “Trgovački plovni putevi antičkih brodova” je označen put Issa-Svetac, dok Z.BRUSIĆ, Problemi plovidbe Jadranom u prethistoriji i antici. Pomorski zbornik 8, 1970, ,550 i t. I, II, navodi put Hvar-Vis -Palagruža-Pianoza-Tremiti-Gargano. O pomorskim vezama preko Palagruže vidi N.PETRIĆ, Palagruža (Pelagosa) – arheološki most Jadrana, AP 17, 1975, 171-173 i t. LXXVTTI.
²⁷. Z.GUNJAČA, Gradina, Žirje, Šibenik – kasnoantička utvrda, AP 21, 1980., 133-134 i t. XCI.
²⁸. N. Cambl, Priručnik za hidroarheološka istraživanja, Zagreb 1970, 34 (šapirografirano izdanje Republičkog zavoda za zaštitu spomenika SR Hrvatske). Zamoljen da preciznije obrazloži brzinu plovidbe u antici pomorski oficir JRM Mithad Kozličić, (inače stručnjak za ovu problematiku, vidi njegov rad Ptolomejevo viđenje istočne obale Jadrana, VAHD 74, 1980, 103-181) nam je dao sljedeće podatke: antički jedrenjaci su imali križna jedra te su stoga koristili prvenstveno krmeni vjetar za plovidbu. Kod Hero-dota (Hist. IV, 86) se navodi da za vrijeme dugih dana jedan brod prevali prosječno 70.000 hvati. Ljeti dan traje 15 sati što iznosi da za 1 sat plovidbe brod pređe 4666,6 hvati. 1 hvat iznosi 1,85 m što pomnoženo 4666,6 iznosi 8633,3 m odnosno 4,66 Nm ili 4,66 čvorova brzine. Drugi primjer navodi se kod Pseudo-Skilaka (Peri-plus, 21) gdje se spominje da plovidba uz liburnsku zemlju (obala od rijeke Raše do rijeke Krke) traje dva dana. Zračna linija te dužine iznosi 116 Nm. Ako se plovilo unutarnjim vodama uz obalu, tada je put bio dug 1*44 Nm. Dužina od približno 110 Nm predstavlja plovidbu vanjskim morem 2-5 Nm od otoka. Iz toga proizlazi da je brzina pri dužem putu (unutarnjim morem kroz otoke) iznosila 6, a pri krašem 4,5 Nm. Zahvaljujemo drugu Kozličiću koji nam je znatno pomogao pri obradi navigacijskih problema vezanih uz ovaj rad. Detaljnije o brzini plovidbe u antici ‘vidi L.CASSON, Ships and Seamanship in the Ancient World, Princeton, N.J. 1973, 281-296. I morske struje na srednjem Jadranu pogodovale su pravcu plovidbe žirje-Gargano. Vidi Pomorska Enciklopedija knj. 7, Zagreb 1961, 346-347, s.v.Morske struje u Jadranskom moru.
²⁹. H.SMITH, Dictionary of Greek and Roman Geography, London 1854., s.v. Garganus, 976.
³⁰. o tome L. BRACCESI, Grecith adriatioa. Bologna 1971, 4-7, 20-25 o vezama u neolitu, eneolitu i ranom brončanom dobu između dvije jadranske obale vidi N.PETRIC, Komunikacije u prethistoriji Jadrana, Materijali XVI, Putevi i komunikacije u praietoriji, Ped 1973, 1980, 21- 31 gdje se također navodi put srednjodalmatinski otoci-Palagruža-Pianosa-Tremiti-Apulia.
^31. J.MEDINI, Provincia Liburnia, Diadora 9, 1980, 429.
³². HERODOT, Historia IV, 86 gdje je navedena plovidba od 9 dana 1 8 noći} L.CASSON, l.c.
³³. J.MEDINI, o.c., 429-430.
³⁴. usp. PELJAR 1, Jadransko more – istočna obala, Split 1973, B-1, 17-21. Zahvaljujemo M.Kozličiću na ovom podatku.
³⁵. A.M. STRGAČIĆ, Papa Aleksandar III u Zadru. Radovi instituta JAZU u Zadru, knj. 1, 1954, 153-187.
³⁶. Na rekognosciranju otoka Sveca dana 18.10.1981. sudjelovali su članovi arheološke ekipe Tssa -81 na otoku Visu gdje Arheološki muzej u Splitu sprovodi zaštitna arheološka iskopavanja helenističke nekropole. Na ovaj samoinicijativni izlet uputili su se arheolozi: Slobodan Ćaće, Bojan Djurić, Branko Kirigin, Emilio Marin, Ante Milošević, Bruna Nardelli i Nikša Petrić studenti arheologije: Ivana Britvić, Frane Buškariol, Janka Istenič i Dinko Radić, te prof.Joško Božanić pjesnik iz Komiže kome ovdje zahvaljujemo što nam je ustupio svoju pjesmu Otok da je tiskamo s ovim prilogom. Dokumentacija ovih rekognosciranja pohranjena je u Arheološkom muzeju u Splitu.

Branko Kirigin – Ante Milošević