Zagreb, srpnja 1997.

Nakladnik:

Republika Hrvatska Ministarstvo

prostornog uređenja, graditeljstva i stanovanja

Zavod za prostorno planiranje

Za nakladnika:

Mr. Marko Širac

Glavni urednik:

Matija Salaj

Tehnički urednik:

Ratko Cimerman

Uredništvo:

tekst

Mr. Tonko Radica Antun Paunović Matija Salaj

kartografski prikazi Ratko Cimerman Željko Veseli

Lektura:

Anđelka Kršinić-Batinić

Oblikovanje i obrada katografskih prikaza, naslovnice i kompjuterskog sloga:

Ratko Cimerman Željko Veseli

971127068

Predgovor

Stjecanjem samostalnosti i suverenosti Republika Hrvatska je postala novi međunarodni pravni subjekt, te prvi put u svojoj povijesti, kao suverena država, utvrđujući Strategiju prostornog uređenja, samostalno usmjerava svoj prostorni razvitak i dugoročno određuje uređenje, korištenje i zaštitu prostora.

Promjenama političkoga, društvenog i gospodarskog sustava i ukupnih prostornih odnosa prema susjednim državama, stvorene su bitno drugačije osnove i pretpostavke za zaštitu, korištenje i uređenje prostora države. Istovremeno izmjenjene geopolitičke prilike u ovom dijelu Europe pokrenule su potrebu utvrđivanja nove politike razvoja i strategije prostornog uređenja, temeljenu na revaloriziranim vlastitim vrijednostima, potrebama i mogućnostima.

Kod toga, prije svega se polazi od strateških interesa hrvatskog naroda i hrvatske države, ali i vodi računa o djelotvornom i bržem uklapanju i povezivanju Hrvatske sa svojim europskim okruženjem.

Strategijom prostornog uređenja Republike Hrvatske preispitana je dosadašnja koncepcija Prostornog plana Republike Hrvatske (iz 1988. g.), te na temelju novoutvrđenih strateških ciljeva i novih stremljenja predlaže se nova orijentacija dugoročnog prostornog razvitka, s posebnim obzirom prema zaštiti prirodne i kulturne baštine i ukupnoga vrijednog prostora Hrvatske, prema načelima održivog (obzirnog) razvitka.

Strategijsko planiranje zacrtava potrebne osnovne koridore i norme za budući razvoj te tako postaje učinkovita instrumentalizacija dugoročnih ciljeva iznalaženjem i usmjeravanjem na prioritete i oblikovanje ostvarivih kvalitetnih rezultata.

Strategija predviđa i moguće promjene tijekom ostvarivanja, ali ne odustajući od dugoročnih ciljeva i interesa Hrvatske, te je osobito bitna aktivna i trajna komunikacija i suradnja između svih zainteresiranih učesnika u provedbi ciljeva i pojedinačnih akcija, s onima koji donose i provode odluke.

S obzirom na ostvarivanje zakonskih obveza i u cilju učinkovitosti prostornog uređenja države Strategija prostornog uređenja Republike Hrvatske može i treba biti dokument na kojem će se temeljiti i usmjeravati uređivanje prostora države.

Usprkos mnogim otežavajućim okolnostima uvjereni smo da će ovaj dokument Hrvatskoj državi i narodu pružiti kvalitetna prostorno razvojna usmjerenja, osigurati prostorno planske preduvjete za gospodarski razvitak udovoljavajući općem cilju Strategije u postizanju višeg stupnja razvijenosti države te veće kvalitete života stanovništva na cijelom našem prostoru.

Ministar

Mr. Marko Širac, dipl.ing.

Republika Hrvatska – Ministarstvo prostornog uređenja, graditeljstva i stanovanja – Zavod za prostorno planiranje

3

Dokument prostornog uređenja za gospodarenje i upravljanje prostorom i okolišem

SABOR REPUBLIKE HRVATSKE TAJNIŠTVO

Klasa: 350-02/97-01/01 Zagreb, 24. listopada 1997.

MINISTARSTVO PROSTORNOG UREĐENJA, GRADITELJSTVA I STANOVANJA REPUBLIKE HRVATSKE

Predmet:

Strategija prostornog uređenja Republike Hrvatske -obavijest

Zastupnički dom Sabora Republike Hrvatske na sjednici 27. lipnja 1997. donio je, na temelju članka 17. Zakona o prostornom uređenju (“Narodne novine”, br. 30/94.), Strategiju prostornog uređenja Republike Hrvatske.

Strategija prostornog uređenja Republike Hrvatske donijeta je u tekstu kako ju je predložila Vlada Republike Hrvatske uz izglasani amandman koji glasi:

“Brisati iz kartografskog prikaza 45-01, str. 217, pod naslovom “Sustav zbrinjavanja otpada – posebnog i opasnog’’, lokalitete planine Papuk kao i susjednih planina slavonskog gorja”.

Strategija – dokument za gospodarenje i upravljanje prostorom i okolišem

Strategijsko planiranje podrazumijeva usmjeravanje na prioritete i kvalitetu ostvarenja, na aktivnu komunikaciju između strateških ciljeva i pojedinačnih akcija, između svih zainteresiranih i onih što donose i provode odluke, na primjenu iskustava stečenih tijekom provedbe radi korigiranja polazišta planskog postupka. Aktivna je komunikacija osobito važna radi boljeg razumijevanja budućih akcija i obveza svih sudionika provedbe planskog postupka.

Strategijsko i svako drugo planiranje nije samo instrumentalizacija ciljeva, ono je i proces kojim neko društvo može oblikovati svoju budućnost. Temelji se na sveobuhvatnom promišljanju prostora i okoliša radi stvaranja podloge za najpovoljnije gospodarenje prirodnim i antropogenim danostima i pronalaženje rješenja koja će omogućiti poboljšanja tehničke i društvene infrastrukture u danim prirodnim, društvenim i gospodarskim uvjetima.

Prostor je rangiran kao jedan od sedam najvećih problema sadašnjeg svijeta. Optimistička filozofija razvitka zamjenjena je filozofijom pesimističkog pristupa budućnosti. To znači da je pogled s dugoročnog skrenut na kratkoročni horizont, i da je vjera u razvitak bez zapreka zamijenjena sa znanjem o rastućem broju zapreka i sve kraćoj vremenskoj udaljenosti između pragova ograničenja.

Dvadeseto stoljeće je opterećeno golemim napretkom, eksponencijalnim rastom proizvodnje, stanovništva i tehničkog društva te strahovima za trajnu reprodukciju. To je vrijeme početka svjetskog procesa tranzicije. Temeljna značajka tog procesa je: “nužnost usustavljivanja svijeta”, razvitak utemeljen na velikom broju konvencija i zamjena spontaniteta s regulativom koja se oblikuje u upravljanju sa svime i na svim razinama. Upravljanje je, dakle, pojam koji je u najkraćem vremenu prihvaćen gotovo od svakoga. On se vrlo brzo proširio s različitim svojstvima u različita područja ljudskog djelovanja. Danas taj pojam označava preokret u društvu.

Upravljanje u području razvitka i prirodnih sistema pojavljuje se prvenstveno u funkciji zaštite. Budući da je okoliš izvan sfere profitnih djelatnosti to se upravljanje u toj oblasti pojavljuje kao izvedeni oblik nešto ranije razvijenog oblika upravljanja u profitnim djelatnostima. Upravljanje okolišom ili prirodnim sistemima kao neprofitna djelatnost nije se mogla zbog toga uspješno razviti izvan upravnog državnog ustrojstva. Stoga se oblici upravljanja prirodnim bogatstvom u mnogim zemljama svijeta pojavljuju kao administrativni sustavi.

Prostor se poistovjećuje s površinom zemlje, zemljištem, pejzažom i slično, zaboravljajući da je sve ono što se nalazi iznad i ispod zemljine površine i mora sastavni dio prostora. Ova zaboravljivost unosi zabunu i neshvaćanje biti pojma prostora, odnosno čovjekova okoliša.

Prostor se u ovom dokumentu promatra i kao vrijednost. Tri su svojstva prostora:

•    prostor je konačan, to jest on je zadan, ograničen;

•    prostor je neobnovljiv i

•    prostor je djeljiv između većeg broja korisnika.

Konačnost jest u činjenici da je prostor fizički determiniran. Ograničenost prostora proizlazi iz odnosa razvitka i prostora. Naime, svojstva razvitka (stanovništva i proizvodnje) nalaze se u njegovoj neograničenosti.. Ta dva svojstva suprotnosti (razvojna i prostorna) pokazuju da konačnost prostora određuje konačnost razvitka, pa samim tim i njegovu vrijednost za razvitak.

Kada se govori o svojstvu prostora da je djeljiv na veći broj korisnika, tad se pojavljuju tri situacije. Prva je onda kada se u određenom prostoru istovremeno nalazi veći broj korisnika. Druga situacija je onda kada isti prostor može poslužiti u različite svrhe. Treća situacija je da prostor po svojoj prirodnoj konstituciji može biti predodređen za određene aktivnosti ili indiferentan na njih. Onaj prostor koji je prirodno predodređen za određene aktivnosti (npr: plaža za kupanje, polje za poljodjelstvo, zaštićena uvala za luku i si.), prvenstveno se koristi za te aktivnosti, bez obzira na to što se nekom drugom aktivnošću na tom prostoru mogu postići veći ekonomski efekti. Značenje ovog pristupa je u tome što aktivnosti koje se vezuju uz prirodnu predodređenost prostora ne mogu dati ekonomske efekte na drugim prostorima, a te druge aktivnosti svoje efekte mogu postizati najčešće bilo gdje drugdje.

Prostor se pojavljuje na tržištu i u obliku tržišta zemljištem. Na tom tržištu se suočava upotrebna i prometna vrijednost zemljišta, ponajčešće u vidu njihovog suprotstavljanja. Ta suprotnost koja se pojavljuje na tržištu zemljištem često je izvor sukoba interesa. O upotrebi i korištenju prostora odlučuje veliki broj subjekata, a ti subjekti imaju različite interese u korištenju prostora i različitu ekonomsku moć. Uzroci sukoba interesa su različiti i višeslojni:

•    sukob nastao suprotstavljanjem-nadređenjem individualnog nad društvenim interesom;

•    sukob nastao favoriziranjem vrijednosti kratkoročnih pred dugoročnim interesima;

•    sukob nastao zbog načina korištenja prostora koji je suprotan prirodnoj predodređenosti;

•    sukob vrijednosti ekonomskih efekata u korištenju prostora i vrijednosti koje proizlaze iz humanih, racionalnih ili ekoloških gledanja na korištenje prostora

Prostorno planiranje je najstariji oblik planiranja. Suvremeno prostorno planiranje, bez obzira što je njegov temeljni predmet uređenje prostora, temelji svoje plansko rješenje na elementima gospodarskog razvitka, socijalnih potreba i vrednovanju prirodnih

sustava. Predmet prostornog planiranja su naročito: korištenje zemljišta, tehnički infrastrukturni sustavi, mreža i sustav naselja i objekti gradskog standarda življenja.

U fazi oživotvorenja plana najvažnija je aktivnost trajno praćenje realizacije plana, razvitka pojedinih pojava, uočavanje zapreka ili iznalaženje boljih prostornih rješenja kroz detaljnije planiranje. Praćenje realizacije plana je jednako tako složena aktivnost kao i izrada plana, jer akteri u tom poslu moraju dobro poznavati pojave, međuodnose, pragove ograničenja, poremećaje i drugo, na osnovi čega se priprema podloga za odlučivanje. Praćenje ostvarenja plana kao aktivnost vezana je usko uz aktivnost upravljanja razvitkom. Bez upravljanja razvitkom sve prethodno postaje beskorisno i nedovršeno.

ravnatelj

Zavoda za prostorno planiranje: Matija Salaj, dipl.ing.arh.

Uvod

U skladu sa Zakonom o prostornom uređenju

(“Narodne novine”, broj 30. od 15. travnja 1994.) Vlada Republike Hrvatske je 26. svibnja 1994. donijela zaključak o pokretanju izrade “Strategije prostornog uređenja Republike Hrvatske”.

U okviru aktivnosti na izradi Strategije prostornog uređenja Države izrađene su metodske i sadržajne osnove, osnove korištenja i zaštite prostora za područja gotovo svih bivših općina, obavljene su temeljne i podrobne analize postojeće prostorno-planske dokumentacije te nova dopunska znanstvena i stručna istraživanja bitnih razvojnih resursa. Nekoliko ministarstava utvrdilo je strategije djelatnosti svojih resora ili elemente strategije prostornog uređenja iz svoje nadležnosti. Uspostavljena je koordinacija za stalnu međuresorsku suradnju.

Vlada Republike Hrvatske, prihvativši Izvješće o aktivnostima na izradi Strategije prostornog uređenja Republike Hrvatske, zaključila je 28. prosinca 1994. da Ministarstvo prostornog uređenja, graditeljstva i stanovanja izradi i dostavi “Koncept Strategije prostornog uređenja Republike Hrvatske”, koji treba sadržavati “Izvješće o stanju u prostoru Republike Hrvatske”, na osnovi kojega će se definirati ciljevi strategije i program unaprjeđenja stanja u prostoru Države, utvrditi prioritetni interesi Države i koncept obnove naselja u ratom zahvaćenim područjima.

Vlada Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 16. studenoga 1995. razmotrila i prihvatila “Koncept Strategije    prostornog uređenja    Republike

Hrvatske”    te zadužila    Ministarstvo    prostornog

uređenja, graditeljstva i stanovanja da izradi i Vladi Republike Hrvatske dostavi “Nacrt prijedloga strategije    prostornog uređenja    Republike

Hrvatske” s “programom mjera” temeljem izvršenog,    u suradnji    s drugim    nadležnim

ministarstvima te ažurira stanje u prostoru države. Vlada Republike Hrvatske razmatrala je i prihvatila ovaj dokument prostornog uređenja na svojoj sjednici od 26. 9.    1996. s tim    da se pribavi mišljenje

predstavničkih tijela jedinica lokalne samouprave i uprave.

Sukladno navedenom zaključku, te članku 17. stavku

2. Zakona o prostornom uređenju, Ministarstvo prostornog uređenja, graditeljstva i stanovanja

dostavilo    je županijama Prijedlog    Strategije

prostornog uređenja Republike Hrvatske. Proces javne rasprave o

Prijedlogu Strategije započeo je sjednicom Kolegija župana održanoj 18. listopada 1996. u Slavonskom Brodu i    nastavljen pribavljanjem    mišljenja

predstavničkih tijela jednica lokalne samouprave i uprave. Ukupno su dobiveni odgovori s područja 19 županija i od Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti s mišljenjima, primjedbama i prijedlozima, koji su svrstani u približno 250 točaka. Polazeći od stava da se zadržava sadržajna struktura, razina definicija i metodska osnova Prijedloga Strategije uvažavana su samo ona mišljenja, primjedbe i prijedlozi koji su u okvirima i na razini strateških odrednica i koji se odnose na prostorno uređenje.

Na temelju članka 9. Zakona o prostornom uređenju odlukom Vlade Republike Hrvatske donesenoj na sjednici održanoj 21. studenog 1996..osnovan je Savjet prostornog uređenja Države, koji u skladu sa člankom 17. stavak 3. Zakona o prostornom uređenju ocjenjuje Prijedlog Strategije prostornog uređenja Republike Hrvatske i pribavljena mišljenja predstavničkih tijela jedinica lokalne samouprave i uprave. Na sjednicama održanim 5. i 25. veljače 1997. Savjet je utvrdio odgovarajuće izmjene i dopune Prijedloga Strategije te donio ocjenu i zaključke.

Koordinacija za gospodarstvo Vlade Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 11. ožujka 1997. razmatrala je i prihvatila Ocjenu i Zaključke Savjeta prostornog uređenja Države o Prijedlogu Strategije prostornog uređenja Republike Hrvatske te sukladno iznesenom predložila da Vlada Republike Hrvatske donese sliedeće zaključke, što je ona i donijela na svojoj sjednici od 13. ožujka 1997.:

1.    Prihvaća se ocjena Savjeta prostornog uređenja

Države s izmjenama i dopunama Prijedloga Strategije    prostornog    uređenja    Republike

Hrvatske.

2.    Utvrđuje    se Prijedlog    Strategije    prostornog

uređenja Republike Hrvatske.

3.    Zadužuje se Ministarstvo prostornog uređenja,

graditeljstva i stanovanja da izradi pročišćeni tekst Prijedloga    Strategije    prostornog    uređenja

Republike Hrvatske prije upućivanja Saboru Republike Hrvatske na raspravu i donošenje.

Zastupnički dom Sabora Republike Hrvatske na sjednici 27. lipnja 1997. donio je, na temelju članka 17. Zakona o prostornom planiranju (“Narodne novine”, br. 30/94.), Strategiju prostornog uređenja Republike Hrvatske.

Po donošenju Strategije izradit će se “Prijedlog Programa prostornog uređenja Republike Hrvatske”.

Nakon donošenja Strategije i Programa slijedi razdoblje kontinuiranog praćenja primjene njihovih postavki i realizacije te izrada Dvogodišnjeg izvješća o stanju u prostoru i Dvogodišnjeg programa mjera za unapređenje stanja u prostoru Države, kao i uspostava cjelovitog sustava prostornih planova (prostorni planovi županija, prostorni planovi uređenja

gradova i općina te prostorni planovi područja posebnih obilježja i drugi). Time će se omogućiti djelovanje u prostoru prema načelima utvrđenim Ustavom Republike Hrvatske, Zakonom o prostornom uređenju i u skladu s usvojenim dokumentom Strategije i Programa prostornog uređenja Republike Hrvatske.

Stručne poslove prostornog uređenja za Državu obavlja Zavod za prostorno planiranje u sastavu Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i stanovanja Republike Hrvatske. Zavod izrađuje i prati provođenje Strategije i Programa prostornog uređenja Države i drugih dokumenata koje donosi Sabor Republike Hrvatske.

Republika Hrvatska

Osnovni podaci i pokazatelji

1. Površina, stanovništvo i naselja (1991 .g.)

–    Površina državnog prostora (ukupno)    87.677    km²

–    Površina teritorija (kopna)    (56.538) 56.610 km²

–    Površina akvatorija (mora)

–    Površina gospodarskog pojasa (mora)

–    Površina sveukupno (gospodarska)

31.067 krrf 23.870 km² 111.547 km²

–    Gustuća naseljenosti stanovnika/km2    84,51

–    Broj naselja (samostalnih statističkih naselja)    6.694

–    Prosječan broj stanovnika po naselju    722

–    Broj    stanovnika    100%    4.784.265

–    Broj    stanovnika    od    0-19 godina    26%    1.252.000

–    Broj    stanovnika    od    20-64 godina    61%    2.904.000

–    Broj    stanovnika    65    i više godina    13%    628.000

– Prosječna starost stanovništva g.    m-35,4    ž-38,7

– Očekivano trajanje života god.    m-65,6    ž-75,0

–    Broj domaćinstava    1.544.250

–    Prosječan broj članova domaćinstava    3,10

2. Površine visinskih pojaseva

–    Ukupna površina    56.610    km2    100,0%

–    od 0 do 200 m.nm.30.208    53,4 %

-200 do 500    14.478    25,6%

-više od 500    11.582    21,0 %

3. Geografske koordinate krajnjih točaka

-Sjever 46-33 i 16-22 (stupnjeva i minuta) -Jug 42-23 i 16-21 (Palagruža 42 – 22 – 40) -Istok 45-12 i 19-27 -Zapad 45-29 i 13-30

4. Dužina granica

–    Kopnenih    2.028    km

(sa Slovenijom 501 km, s Bosnom i Hercegovinom 932 km, sa Srbijom 241 km, s Crnom Gorom 25 km i Mađarskom 329 km)

–    Morskih oko    950    km

–    Ukupno oko    2.928    km

7. Veći otoci (površina i dužina obale)

10. Jezera

– Vransko jezero    30,7km20,1    m.nm.    4    m    dubina

Uvod

Dokument prostornog uređenja za gospodarenje i upravljanje prostorom i okolišem

Prirodno-geografska regionalizacija Republike Hrvatske

(prema prof.dr. Andriji Bognaru)

2. Megaregija Gorske Hrvatske

2.1.    Gorski Kotar

2.2.    Lika

2.3.    Ogulinsko-Plaščanska zavala i Unsko-Koranska zaravan

1. Panonska megaregija

1.1.    Isločno-hrvatska ravnica

1.2.    Slavonsko gromadno gorje

1.3.    Zavala Sjeverozapadne Hrvatske

1.4.    Gorsko zavalsko područje Sjeverozapadne Hrvatske

4. Megaregija Bazena Jadranskog mora

3. Megaregija Jadranske Hrvatske

3.1.    Kvamersko-lstarska makroregija s arhipelagom

3.2.    Sjeverozapadna Dalmatinska makroregija s primorskom padinom Velebita i arhipelagom

3.3.    Centralna Dalmatinska makroregija s arhipelagom

3.4. Jugoistočna Dalmatinska makroregija s arhipelagom

1.Polazišta

Kartografski prikaz: 10-01 Hrvatska u europskom okružju

Geostrateški, geopolitički i prometni položaj u Europi

Kartografski prikaz: 10-02 Teritorijalna podjela Republike Hrvatske po područjima županija, gradova i općina

Kartografski prikaz: 10-03 Reljef – Visinski pojasi

(do 100; 100-200; 200-500; 500 i više m n.m.)

Kartografski prikaz: 10-04 Geološka sinteza

Ograničenja s inženjersko-geoloških, hidroloških i seizmotektonskih gledišta

Kartografski prikaz: 10-05 Klimatsko-zonska vegetacijska područja

Pretpostavljena prirodna vegetacija

Kartografski prikaz: 10-06 Proizvodne skupine poljoprivrednih tala

Pedoekološka karta

Kartografski prikaz: 10-07 Potencijalne rezerve podzemnih voda

Evidencija podzemnih voda prve, druge i treće razine

Kartografski prikaz: 10-08

Prostorni plan Republike Hrvatske – iz 1988.g.

Korištenje i namjena prostora

1.1.

Strategija -dokument u sustavu prostornog uređenja i razvitka Države

1.1.1.

Zakonski okviri

Temeljni zakonski okviri za izradu Strategije prostornog uređenja Republike Hrvatske su Ustav Republike Hrvatske i Zakon o prostornom uređenju.

Ustavne odredbe o korištenju i zaštiti prostora

Članak 2.

Sabor Republike Hrvatske i narod neposredno, samostalno, u skladu s Ustavom i Zakonom, odlučuje:

(    ) – o očuvanju prirodnog i kulturnog bogatstva i korištenju njime.

Članak 3.

(…) očuvanje prirode i čovjekova okoliša (…) najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske. Članak 52.

More, morska obala i otoci, vode, zračni prostor, rudno blago i druga prirodna bogatstva, ali i zemljište, šume, biljni i životinjski svijet, drugi dijelovi prirode, nekretnine / stvari od osobitoga kulturnoga, povijesnoga, gospodarskog i ekološkog značenja, za koje je zakonom određeno da su od interesa za Republiku, imaju njezinu osobitu zaštitu.

Članak 69.

Svatko ima pravo na zdrav život. Republika osigurava pravo građana na zdrav okoliš. Građani, državna, javna i gospodarska tijela i udruge, dužni su, u sklopu svojih ovlasti i djelatnosti, osobitu skrb posvećivati zaštiti zdravlja ljudi, prirode i ljudskog okoliša.

Određenje prema Zakonu o prostornom uređenju

Zakonom o prostornom uređenju propisana je dokumentacija, dokumenti i postupci, koji se moraju donositi ili trajno obavljati, a koji su polazište ili osnova za izradu Strategije i Programa prostornog uređenja Republike Hrvatske.

Strategija određuje dugoročne ciljeve prostornog razvoja i planiranja u skladu s ukupnim gospodarskim, društvenim i kulturnim razvojem te sadrži osnove za usklađivanje i usmjeravanje prostornog razvoja, organizaciju prostora Države, razvojne prioritetne djelatnosti te planske cjeline zajedničkih prostornih i razvojnih obilježja za koje će se donositi prostorni planovi ili drugi dokumenti prostornog uređenja (Čl. 14).

Programom se utvrđuju mjere i aktivnosti za provođenje Strategije. Sadrži, osim pobliže određenih osnovnih ciljeva razvoja u prostoru, još kriterije i smjernica za uređenje prostornih i drugih cjelina te prijedlog prioriteta za ostvarivanje ciljeva prostornog uređenja, a na temelju prirodnih, gospodarskih, društvenih i kulturnih polazišta određuje osnovu za organizaciju, zaštitu, korištenje i namjenu prostora, zaštitu i unaprjeđenje okoliša, sustav središnjih naselja i sustav razvojne državne infrastrukture (Čl. 15.).

Strategijom i programom prostornog uređenja Republike Hrvatske, dokumentima kojima se uspostavljaju temeljne odrednice dugoročnog razvoja u prostoru, utvrđuje se sistematizacija prostornih jedinica, sustava i cjelina kao trajnom prostornom osnovom za planiranje, praćenje i provedbu mjera.

Strategija i Program izrađuju se na temelju Osnova korištenja prostora Države (u daljnjem tekstu: Prostorna osnova Države). Prostorna osnova Države sadrži podatke od značaja za prostor, te ocjenu postojećeg stanja u prostoru u odnosu na prostorne planove i druge dokumente prostornog uređenja (Čl. 16.).

O Prijedlogu Strategije i Programa pribavlja se mišljenje predstavničkih tijela jedinica lokalne samouprave i uprave. Prijedlog Strategije i Programa kao i pribavljena mišljenja, ocjenjuje Savjet prostornog uređenja Države. Strategiju i Program prostornog uređenja Države donosi Sabor Republike Hrvatske. Program prostornog uređenja Države objavljuje se u “Narodnim novinama” (Čl. 17.).

1.1.2. Značenje prostora za društvenu zajednicu

Za razvitak svake zemlje i naroda te njihovog najvišeg oblika države, osnovu života, uređenja i razvitka predstavlja nekoliko čimbenika:

•    prostor i okoliš, sa svim resursima i elementima koji se u njima pojavljuju, predstavljaju prirodni temelj svakog života i razvitka te su ograničeni i vrlo često neobnovljivi,

•    stanovništvo (pučanstvo), broj, struktura, raspodjela, osobine, način života i njihove potrebe,

•    sustav zajedničkog života stanovništva, mreža ljudskih naselja, metropola, većih i manjih gradova, manjih središta u mreži seoskih naselja,

•    povezanost pojedinih područja i dijelova države prometnicama, cestovnim, željezničkim, vodenim, zračnim i drugim infrastrukturnim sustavima, energetskim, vodoopskrbnim, telekomunikacijskim i informatičnim,

•    postojeće gospodarske jedinice razmještene u prostoru, njihova proizvodna i uslužna funkcija i povezanost za podmirenje potreba pučanstva i cijele zajednice,

•    sustav društvenih službi i njihovi objekti, obrazovanje, kulturne i znanstvene institucije, zdravstvo, socijalna skrb, itd., za podmirenje potreba pučanstva i društvene zajednice – Države,

•    organizacija države u svim njenim oblicima od predstavničkih tijela, Sabora, Vlade s njenim resorima i tijelima, kao i cijeli sustav lokalne uprave i samouprave, koja funkcionalno i

hijerarhijski sudjeluje u procesu donošenja odluka važnih za tijek zajedničkog života i razvitka,

• geopolitički položaj, gospodarsko i strateško okruženje.

Dinamičnost života i kretanje odnosno proširenje potreba zahtjeva da svaka državna zajednica provodi svoju politiku sigurnosti i razvitka, kao temeljne potrebe svake države i njenog stanovništva. Od svih navedenih čimbenika koji se pojavljuju u državi, prostor i okoliš predstavljaju temeljno i iskonsko bogatstvo i okvir u kojem su prisutne sve druge pojave i odvijaju se sve ljudske djelatnosti.

U prirodnom prostoru i okolišu ljudi stvaraju prostorne zajednice i oblike transformirajući prvobitni prostor i okoliš dodavajući mu nove elemente, a svojim djelatnostima stvaraju, pored prirodnog, i takozvani po ljudima stvoreni okoliš.

Prirodni okoliš i njegovi elementi (zrak i atmosfera, voda i more, tlo i vegetacija, podzemlje, mineralne sirovine, itd) predstavljaju temelj postanka i opstanka i razvoja čovjeka.

Nešto prije sredine ovog stoljeća došlo je do dvadeset i trideset puta povećane proizvodnje nacionalnog bogatstva, a i potrošnje. To je dovelo i do pojave onečišćenja okoliša i prostora nepredvidivih i ogromnih razmjera u obliku krutoga, tekućega, plinskog i opasnog otpada koji ugrožavaju ne samo neposredni okoliš i zdravlje ljudi nego i do opasnih teško savladivih regionalnih i globalnih, svjetskih pojava ugrožavanja egzistencije ljudi (kisele kiše, efekt staklenika, probijanje ozonskih omotača, nestanak biološke raznolikosti i drugo).

Uslijed toga, prostor i okoliš, koji su se do početka, odnosno do prve četvrtine ovog stoljeća, ocjenjivali i iskorištavali kao data i besplatna pojava, a vrednovali samo kao besplatna podloga za proizvodnju i kao estetska kategorija, postali su u konačnosti kao egzistencionalna kategorija neophodna za preživljavanje ljudskog roda. Mjere zaštite prostora i okoliša, koje se moraju poduzimati u interesu zdravlja stanovništva i razvitka države, postale su nezaobilazna ekonomska kategorija.

Hrvatska ima veoma kvalitetan prostor i okoliš, a nije bogata naročito strateškim sirovinama i energetskim izvorima, pa uslijed toga svaki pristup razvitku, odnosno u okviru i kao temelj opće politike razvitka, traži da se najracionalnije i ekonomičnije gospodari s okolišem i prostorom.

1.1.3. Suvremeni pristup uređenju prostora

Hrvatska ima veoma jaku tradiciju u planiranju uređenja prostora i okoliša. Već od kraja 19. stoljeća rađeni su urbanistički planovi, a od 60-tih godina ovog stoljeća razvija se planiranje širih područja (regija). Hrvatska je u suradnji s UN 1967.-1977. godine provela planiranje prostora i okoliša Jadranskog područja i njegovog neposrednog zaleđa, a do godine 1974. izradila prostorne planove većih cjelina u zemlji i prvi prostorni plan Republike Hrvatske.

Ti su planovi, od kojih su neki predstavljali primjer za druge, ipak bili ograničenog značenja, budući da su s jedne strane rađeni skoro kao izdvojeni planerski pothvati (unatoč toga što su proceduralno bili usvojeni), ali nisu bili praćeni odgovarajućim zakonodavstvom te kontinuiranim praćenjem procesa primjene, odnosno kontrolom provedbe.

S druge strane, tokom izrade zadnje generacije prostornih planova u prošlom društvenom i političkom sustavu, bila je nametnuta određena želja sveobuhvatnog kontroliranja i onog što se pretpostavlja da će se dogoditi za sljedećih 10, 2o i više godina, pa su se veoma teško prilagođavali potrebama stanovništva i gospodarstva. Uslijed toga, dolazilo je do nepridržavanja i nesprovođenja planova od strane stanovništva, gospodarstva, pa i od organa uprave.

Međutim, i neovisno od toga, činjenica snažnog razvitka znanosti, tehnike, tehnologije, proizvodnje, potrošnje i procesa urbanizacije, i kao posljedica eksplozivna ugroženost prostora i okoliša, zahtijevali su novi realistični i efikasniji pristup planiranju i uređenju prostora. Takav pristup, postavljen u okviru i na svim razinama svjetske zajednice, UN i drugih međunarodnih tijela, te svih razvijenih zemalja, počiva na nekoliko načela:

•    Planiranje i uređenje prostora mora obuhvatiti ne samo prostor i njegovo funkcionalno uređenje već i sve pojave okoliša koje se pojavljuju u tom prostoru (vode i more, zrak i atmosfera, tlo i vegetacija, mineralne sirovine i rude) i to ne samo kao površine, odnosno zapremine, već i kao supstancu i međusobno djelovanje.

•    Temeljni cilj takvog planiranja prostora je postizanje održivog (trajnoga postojanog) razvoja koji će koristiti sadašnji prostor i okoliš tako da ne dođe do njegovoga nepovratnog uništenja, već će korištenje neobnovljivih i obnovljivih resursa (uključivši energetske izvore) koristiti tako, da se omogući trajan i kvalitetan održiv razvoj i u vrijeme kada će ih koristiti i buduće generacije.

•    Planovi uređenja prostora i okoliša koji se izrađuju na temeljnom principu održivog razvoja, a za veće prostorne cjeline i za dulji rok, moraju obuhvatiti sve segmente koji se u prostoru pojavljuju (okoliš, potrebe i oblike života stanovništva, gospodarstvo, kao i temeljne ciljeve društva i države), ali u elastičnijem obliku, koji postavlja temeljna usmjerenja kao obvezna polazišta mogućih i prihvatljivih scenarija, alternativa i modela na način da ta Strategija predstavlja temelj za trajni proces gospodarenja (upravljanja, management) prostora i okoliša. Definitivne odluke u tom procesu se donose gospodarenjem u okviru zakonskih propisa, odlukama Vlade i njenih organa prije nego što dođe do određene realizacije.

•    Takav sustav planiranja i gospodarenja prostorom i okolišem usvojen je u modernom pristupu u svijetu kao koncept sveobuhvatnog i međusobno koordiniranog planiranja i upravljanja prostorom i okolišem (integralni pristup planiranju prostora).

Dokumenti, odnosno planovi koji se donose na tim načelima imaju više značaj strateškog dokumekoji uključuju i tehnički dio plana, ali i postupke i elemente za donošenje konačnih odluka organizacije prostora i odnosa prema planovima nižeg reda i načina provođenja cjelokupnog sustava planiranja prostora i okoliša.

•    Kao jedno od osnovnih polazišta modernog pristupa usmjerenja prostornog uređenja je da se ciljevi zaštite prostora i okoliša u polazištu ravnopravno vrednuju s ciljevima razvitka, pa kad se u procesu donošenja odluka utvrdi što se dobija a što se gubi u provođenju određenog zahvata, potrebno je odrediti način ispravljanja šteta.

Hrvatski prostor, zbog svoje izuzetne vrijednosti, ljepote i regionalne raznolikosti, pruža najznačajnije razvojne mogućnosti novoj i samostalnoj državi. Sustavna skrb o prostoru, njegovo planiranje i uređenje neodvojivi su od cjelokupnoga gospodarskog razvitka. Optimalna strategija prostornog uređenja Republike Hrvatske nužno zahtijeva i uspostavlja koordinaciju između svih korisnika prostora.

Multidisciplinarno istraživanje prostora, te njegovo planiranje i uređenje, imaju izuzetnu važnost u životu svakog naroda i države. Svaka ljudska aktivnost zahtijeva određeni prostor, ali se često događa da je za isti prostor zainteresirano i nekoliko korisnika ili im određeni prostor ne odgovara zbog susjednih prostora s neprikladnim djelatnostima. Gotovo da i nema ljudske djelatnosti koja se ne bi mogla poboljšati primjerenom uporabom i uređenjem prostora. Primjerenom uporabom, prostor dobiva na vrijednosti i postaje važnim čimbenikom u životu države, naroda i

pojedinca, pa je zadatak svake države da čuva i oplemenjuje sveukupni prostor kojim raspolaže, kako bi bio pogodan za život i rad sadašnjih generacija i onih koje će tek doći.

Planiranje korištenja prostora i intervencija u njemu mora se temeljiti na strukturalnoj analizi svih stalnih i promjenljivih komponenata koje definiraju prostor i djeluju u njemu danas, te onih koje se mogu predvidjeti u budućnosti. Samo tako utemeljen projekt budućeg uređenja Republike Hrvatske bit će realan i ostvariv, a ne utopijski, kao što je često bio do sada.

Upravljanje i gospodarenje prostorom – okolišem u funkciji održivog razvoja zahtijeva stvaranje institucionalnog sustava i uspostavu upravnih struktura (od države preko županija do gradova i općina) za provedbu planova prostornog uređenja i razvoja.

Problemi prostora – okoliša, kao globalne pojave, moraju se rješavati globalno, tj. na svjetskoj razini te na nižim razinama:    međudržavnoj, nacionalnoj (državnoj), regionalnoj (županijskoj) i lokalnoj (gradskoj i općinskoj), uz uvažavanje međuodnosa pojedinih elemenata.

Problemi prostora – okoliša ne mogu se rješavati isključivo zakonodavstvom, zaštitnim tehnologijama, zabranama i kaznama nego je nužno djelovati preventivno, na izvor problema.

U proces rješavanja problema prostora – okoliša od samog početka moraju biti uključene sve društvene, a osobito zainteresirane strukture, pri čemu najznačniju ulogu ima javnost, odnosno predstavnici stanovništva.

Probleme prostora – okoliša treba rješavati tako da, pri svakom zahvatu u prostor – okoliš, društvene strukture precizno utvrde ciljeve razvoja i zaštite prostora -okoliša, iako se može očekivati da će i pri donošenju razumnih odluka često biti nužni kompromisi na štetu jednog ili drugog.

1.1.4. Načela uređenja prostora

Strategija i Program prostornog uređenja Republike Hrvatske temelje se na načelima Ustava Republike Hrvatske i Zakona o prostornom uređenju te primjene suvremenih načela uređenja prostora.

Zakon o prostornom uređenju

Članak 1.

Prostornim uređenjem osigurava se gospodarenje, zaštita i upravljanje prostorom Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Država) kao osobito vrijednim i ograničenim nacionalnim dobrom.

Prostorno uređenje obuhvaća mjere za ostvarivanje sustava prostornog uređenja te izradu i provođenje dokumenata prostornog uređenja.

Članak 2.

Gospodarenjem, zaštitom i upravljanjem prostorom ostvaruju se uvjeti za društveni i gospodarski razvoj, zaštitu okoliša, racionalno korištenje prirodnih povijesnih dobara na načelu integralnog pristupa u planiranju prostora.

Članak 3.

Prostorno uređenje temelji se na načelima: ravnomjernoga, gospodarskoga, društvenog kulturnog razvoja prostora Države, uz njegovanje i razvijanje regionalnih prostornih osobitosti,

•    održivog razvoja, racionalnog korištenja i zaštite prostora,

•    zaštite integralnih vrijednosti prostora, zaštite i unaprjeđenja stanja okoliša,

•    zaštite spomenika kulture i osobito vrijednih dijelova prirode,

•    osiguranja boljih uvjeta života,

•    usuglašavanja interesa korisnika prostora prioriteta djelovanja u prostoru,

•    usuglašenosti prostornog uređenja pojedinih dijelova prostora Države,

•    povezivanja prostora Države s europskim prostornim ustrojem,

•    javnosti i slobodnog pristupa podacima dokumentima značajnim za prostorno uređenje u skladu s ovim i drugim posebnim propisima,

•    uspostavljanja sustava informacija o prostoru u svrhu planiranja, korištenja i zaštite prostora.

Primjenjujući ta načela i zakonske propise Strategija i Program prostornog uređenja Države primjenjuju sljedeće stavove:

•    Strategija prostornog uređenja Države uključuje prostor i sve elemente okoliša, kao i politiku zaštite okoliša koja se pojavljuje u prostoru Države. Polazište je da se u jednom te istom prostoru ne mogu pojaviti dva reda, poseban za prostor, a poseban za okoliš.

•    Činjenica je da ne postoji cjelovita strategija dugoročnog razvitka Države, a uzete su u obzir strategije razvitka pojedinih sektora, Strategija prostornog uređenja je takova da osigurava prostor za gospodarski razvitak od sadašnjeg stupnja do mogućeg stupnja razvitka najnaprednijih država. To je zahtijevalo dugoročna sagledavanja mogućnosti prostora i zaštite okoliša i predviđanja vremenskih etapa za

racionalnu izgradnju u svrhu postizanja prioritetnih i konačnih ciljeva.

•    Provedba Strategije je prvenstveno usklađenje interesa korisnika prostora uz njihovo aktivno učešće te se ne mogu donositi pojedinačne odluke bez sagledavanja utjecaja pojedinih zahvata na cjelinu prostora i okoliša Države i njenih dijelova.

•    Prijedlozi određenog broja varijanti, scenarija ili modela korištenja prostora i okoliša razmatrali bi se u fazi donošenja konačne odluke i utvrđivanja prioriteta.

•    Konačne odluke o provođenju izgradnje, uz sagledavanje utjecaja na prostor i okoliš na razini cijele Države, donosi Vlada. Predlaže se da Vlada Republike Hrvatske pri donošenju takovih odluka razmotri treba li zatražiti mišljenje u kojoj mjeri su takovi zahvati usuglašeni sa Strategijom prostornog uređenja Države.

•    Strategija nije čvrsti plan uređenja prostora već ima cilj da za to postavi osnovne odrednice, a na temelju njih Vlada i organi kojima ona to povjeri donose konačna rješenja.

•    Proces obnove zemlje predstavlja prioritetnu obvezu za usklađenje sa Strategijom prostornog uređenja Države.

•    Strategija prostornog    uređenja    Republike

Hrvatske, kao i zaštita okoliša, uključuje u sebi sve elemente povezivanja s ustrojstvom prostora i zaštite okoliša Europe i svijeta.

Pri uređenju cjelokupnog prostora Republike Hrvatske moraju se uzeti u obzir regionalne prirodne osobitosti, socijalne i kulturne potrebe stanovništva te gospodarske i infrastrukturne potrebe uz svrhovito korištenje prirodnih izvora te zaštitu prirodne i graditeljske baštine.

Temeljne pretpostavke, polazišta i načela uređenja prostora Republike Hrvatske jesu:

•    služiti na najbolji način oslobođenom isticanju osobnosti u društvenoj zajednici,

•    osigurati zaštitu integralnih vrijednosti prostora (prirode i spomenika kulture) te njegu i razvitak prirode – okoliša,

•    osigurati    racionalno i dugoročno    različite

mogućnosti korištenja prostora,

•    ponuditi    jednakovrijedne životne    uvjete

(gospodarskoga, društvenog i kulturnog razvoja) svim ljudima – građanima u svim dijelovima prostora ili tome optimalno težiti,

•    nužno je stalno poticati integraciju cjelokupnoga državnog teritorija Republike Hrvatske,

•    njegovati    i razvijati regionalne    prostorne

osobitosti, tako da se uređenje dijela prostora

mora optimalno uklapati u uređenje cjelokupnoga prostora Republike Hrvatske, a uređenje cjelokupnog prostora mora uzeti u obzir sve posebnosti i potrebe pojedinih dijelova prostora,

•    usuglašavati prostorno uređenje između pojedinih prostornih cjelina, odnosno usuglašavati interese korisnika prostora i prioritetnih djelovanja u prostoru,

•    uređenjem prostora moraju se stvoriti prostorne pretpostavke za međudržavnu suradnju i povezivanje državnog prostora s europskim prostorom,

•    uspostaviti sustav informacija o prostoru u svrhu korištenja, zaštite i planiranja prostora.

1.2. Hrvatski prostor

Hrvatska s 56.609,59 km² kopnene površine i 4,784.265 stanovnika te gustoćom naseljenosti 84,51 st/km² ubraja se u red srednjih i rjeđe naseljenih europskih zemalja.

Glavna razvojna usmjerenja u europskim relacijama temelje se na pripadnosti Hrvatske mediteranskom    i    srednjoeuropskom

podunavskom prostoru. Jasno su određeni pravci i područja koji definiraju tu pripadnost i način povezivanja.

Prema prirodno-geografskim obilježjima Hrvatska se dijeli na tri cjeline:

•    panonski i peripanonski prostor

•    brdsko-gorski prostor

•    mediteranski prostor

Kopnena granica duga je 2028 km, a morska oko 950 km. Površina teritorijalnog mora je 33.200 km², a gospodarski pojas mora 23.870 km .

Dužina morske obale prema najnovijim istraživanjima iznosi 5.856 km, od čega je 4.078 km obala otoka, a 1.778 km obala kopna.

Ozemlje otoka hrvatskog Jadrana s udjelom od 6% u teritoriju Hrvatske uvećava hrvatsko teritorijalno more za više od 20 000 km².

Hrvatska ima:

•    32.081,05    km²    poljodjelskih površina (1991.),

odnosno 149 stanovnika na 100 ha,

•    20.226    km²    šume i šumskog zemljišta, odnosno

230 st/100 ha,

•    rijeke ukupne dužine 3.500 km, s površinom porječja većom od 70.000 km², i jezera ukupna površina kojih je 103,5 km²,

•    obnovljive godišnje količine pitke vode procjenjuju se na 10.000 m³ po stanovniku.

Stanovništvo Hrvatske živi u 6.694 naselja – od toga 20% u 4 veća grada s više od 100.000 stanovnika, a 51% u 117 gradova (gradskih naselja), koji zauzimaju 16% površine teritorija Hrvatske. Najgušće su naseljena sjeverozapadna područja (više od 140 st/km²), a najslabije su naseljena područja Like, Gorskog kotara, podvelebitskog primorja, dijelovi unutarnje Istre i neki otoci (manje od 20 st./km², odnosno svega nekoliko stanovnika na km²).

Gustoća cestovne mreže je 48,4 km/1000 km² (znatno je manja od gustoće u zapadnoeuropskim zemaljama), dužina plovnih putova je 918 km, a željezničkih 2.424 km.

Hrvatska ima 7 većih morskih luka, 4 glavna riječna pristaništa te 7 zračnih luka za međunarodni promet i nekoliko manjih.

Hrvatska ne raspolaže u dovoljnoj mjeri ni s jednim primarnim energentom za zadovoljavanje cjelokupnih sadašnjih i budućih potreba za energijom, a udjel hidropotencijala je 15%, uz ograničenu mogućnost povećanja.

Posebnim vrijednostima hrvatskog prostora smatraju se:

•    zaštićena područja prirode: 38 prirodnih cjelina, od čega 7 nacionalnih parkova površine s preko 700 km² (Plitvička jezera upisana u Unescovu listu svjetske baštine) i 6 parkova prirode;

•    3.951 spomenik graditeljske baštine, od čega je 87 nulte kategorije (dvije su cjeline upisane u Unescovu listu svjetske baštine – stara gradska jezgra Dubrovnika i Dioklecijanova palača u Splitu – a još 7 cjelina kandidati su za upis);

•    razvedena morska obala s 1.185 otoka, otočića, grebena i hridi te oko 90% volumena morske vode visoke kakvoće;

•    resursi: prirodne šume velike biološke raznolikosti (biljne i životinjske zajednice), nezagađena tla (brdsko-gorski dio), rezerve pitke vode, termalni izvori, ležišta mineralnih sirovina, očuvani kultivirani krajobraz i veliki dio prirodne obale mora.

Stanje okoliša prije 1991. godine bilo je na granici zadovoljavajućeg uz lokalne pojave težeg ugrožavanja dijelova prostora.

Područja pretežitih (dominantnih) gospodarskih djelatnosti jesu:    panonski dio kao poljodjelsko

područje, jadranski prostor kao glavno turističko područje (oko 922.000 kreveta, od čega 220.000 u osnovnom smještaju) s lučkim i brodograđevnim kapacitetima te gradovi kao industrijska i uslužna središta.

1.3. Polazišta i okolnosti

1.3.1. Geopolitičke okolnosti

Stjecanjem samostalnosti i suverenosti, Republika Hrvatska je postala novi međunarodni pravni subjekt. Promjenama političkoga, društvenog i gospodarskog sustava i ukupnih prostornih odnosa prema susjednim državama stvorene su bitno drugačije osnove i pretpostavke za ustrojstvo, zaštitu, korištenje i uređenje prostora države. Istodobno, promijenjene geopolitičke prilike u ovom dijelu Europe zahtijevaju da se utvrdi nova politika razvoja i strategije prostornog uređenja, koja će se temeljiti na ponovnom utvrđivanju vlastitih vrijednosti, potreba i mogućnosti.

Hrvatska ima povoljan prometno-geografski, ali veoma osjetljiv geostrateški položaj. Vrijednost prometno-geografskog položaja i važnost geostrateškog položaja Hrvatske, kao jednog od trajnih razvojnih resursa, određena je činjenicom da se ona nalazi na dodiru velikih prostornih cjelina Europe: Mediterana, Podunavlja, Alpa i Balkana, ali i dviju velikih kulturnih i civilizacijskih sfera života: zapadnom, europskom i istočnom balkanskom. Iz toga proizlaze njezine prirodno prijelazne i posredničke funkcije. Ova vrijednost i važnost predstavlja razvojnu mogućnost koja se može iskoristiti tek nakon potpune integracije hrvatskoga državnog teritorija i povezivanja sa širim prostorima i zajednicama.

Vrednovanjem geostrateških i geopolitičkih položajnih, prirodnih i drugih vrijednosti i prednosti Hrvatske u širem europskom prostoru ističe se značenje Hrvatske u prometnom povezivanju Zapadne i Srednje Europe s Jugoistočnom Europom i Bliskim istokom te u prirodnoj, gospodarskoj i prometnoj usmjerenosti zemalja Srednjeg Podunavlja prema Jadranu, Mediteranu i izlazu na svjetska mora.

Zbog promjena društveno-političkog ustrojstva u Republici Hrvatskoj i njenom okruženju, a osobito zbog agresije na prostor Hrvatske, sa svim tragičnim posljedicama nastalim tijekom Domovinskog rata, bitno se mijenjaju uvjeti za razvoj i vođenje razvojne i prostorne politike u zemlji.

Uz hrvatske granice se prostire teritorij 128 gradova i općina s 1900 naselja u kojima je godine 1991. živjelo 887.000 stanovnika. Samo dvije županije nemaju kopnenu granicu s nekom susjednom državom. Ta okolnost upućuje na osobitu važnost definiranja

graničnih područja sa svih gledišta te se posebno upozorava na osjetljivost područja koja graniče s tzv. Saveznom Republikom Jugoslavijom i Republikom Bosnom i Hercegovinom, sve do stabiliziranja prilika u tom prostoru.

1.3.2. Međunarodna uvjetovanost i primjena načela

Statusom pridruženog člana Europske unije i uključivanjem u PHARE i srodne programe, Republika Hrvatska će, osim recipročnih obveza koje će tim udruživanjem prihvatiti, moći potpunije ostvariti integrativnu funkciju koja uvelike utječe na politiku prostornog uređenja.

Posebno je važno regionalno povezivanje i uključivanje u razvojne trendove sjevernog Mediterana i srednjeg Podunavlja. To znači da se u ovoj strategiji prostornog uređenja ističu prednosti koje ima Hrvatska – njezin geografski položaj i prirodna obilježja, postojeća i planirana infrastruktura, koncentracija znanja, razvijenost informatike i druge razvojne mogućnosti.

U budućnosti, posebno kada se potpuno stabiliziraju političke prilike i barem dijelom zaliječe posljedice ratnih razaranja, Hrvatska će moći potpunije iskoristiti svoje prostorne komparativne prednosti, ako prihvati sljedeća razvojna opredjeljenja, prihvaćena u većini zemalja Vijeća Europe, Europske unije i drugim razvijenim europskim državama:

•    uključivanje u međunarodnu podjelu rada bilateralnim i multilateralnim programima na regionalnoj i europskoj razini, radi što skorijeg uključivanja u integralno europsko tržište;

•    razvijanje policentričnog sustava među naseljima, koji u Hrvatskoj već ima polazište i oslonac u postojećoj mreži gradova i drugih središta, nasuprot tendenciji koncentracije i centralizacije koja se može uočiti i koja se može negativno odraziti na životni standard i demografski razvoj i strukturu pučanstva zemlje;

•    razvoj i modernizacija prometne, telekomunikacijske i informatičke infrastrukture i njihovo uključenje u europske sustave;

•    očuvanje i zaštita prirodnih resursa i spomeničke baštine koji imaju europsku vrijednost, pa njihov status ima strategijsko značenje za razvoj turizma, kao jedne od temeljnih gospodarskih grana Hrvatske.

Prostorni razvoj Države mora se temeljiti na međunarodnim kodeksima ponašanja, koji uključuju i odnos prema drugima, prema svekolikom okružju i kulturnom bogatstvu, a definirani su u AGENDI 21 te brojnim konvencijama i preporukama Europskog

savjeta (ECOVAST – Strategija za ruralnu Europu iz 1991. itd.), dokumentima koji se zasnivaju na novom svjetonazoru (ekološki i holistički pristup, održivi razvoj, integralna zaštita primjerenim gospodarenjem baštinom).

Vrijednosna načela Strategije usklađena su s načelima što ih je, u uvjetima globalizacije razvojnih i ekoloških pitanja, usvojio suvremeni svijet. Ta su se načela, usporedno s procesima europskih i svjetskih političkih i gospodarstvenih integracija, razvijala i usvajala u različitim prilikama, od poznate Stockholmske konferencije 1972., do Rio de Janeira 1992., te Aalborga 1994., u kojemu su na razini europskih gradova, a u Istambulu 1996. na globalnoj razini, operacionalizirane temeljne poruke Rija i Europske godine zaštite prirode – 1995., kojom se ističe potreba cjelovitog pristupa zaštiti okoliša i održivom razvoju.

Program Ujedinjenih naroda za zaštitu okoliša (UNEP) provodi se u zemljama Sredozemlja Mediteranskim akcijskim planom (MAP).Plavi plan regije Sredozemlja (1990.) sadrži predviđanja međuutjecaja mogućeg razvoja i stanja okoliša. Jedno od tri najznačajnija regionalna središta, koje ima sjedište u Splitu, Planom prioritetnih aktivnosti ističe značenje integralnog planiranja obalnih zona.

Komisija za prostorno uređenje i zaštitu okoliša Radne zajednice Alpe-Jadran djeluje u skupinama za utvrđivanje zajedničkih načela prostornog planiranja, prostorno-informacijskog sustava, tematske kartografije i studija utjecaja na okoliš kako bi se osigurali što kvalitetniji uvjeti života i rada stanovništva. Prostornim uređenjem teži se stvaranju uvjeta za trajno uravnotežen razvoj, uz istodobno uvažavanje socijalne, gospodarske i prostorne komponente. Koncept suradnje između regija, gradova i luka podunavskog prostora (Dunavska hanza) utvrđuje osnove za usklađenu razvojnu politiku podunavskog prostora, vodeći računa o njegovoj prostornoj strukturi.

U svijetu ima mnogo vladinih i nevladinih organizacija uz koje su vezani strateški programi. Posebno geopolitičko i kulturno značenje za Republiku Hrvatsku imaju europske prostorno-planerske i urbano-ekološki usmjerene strategije. Europska agencija za okoliš Europske zajednice (European Environment Agency) prihvaća i suradnju država koje nisu članice. Njezini prioritetni zadaci, koji su aktualni i za Hrvatsku, jesu: zaštita priobalja, kvalitete voda, kvalitete tla i biotopa, korištenje poljodjelskog zemljišta, upravljanje otpadom, osobito kemijskim tvarima opasnim po okoliš.

1.3.3. Obilježja stanja i procesa u prostoru

Stanovništvo

Republika Hrvatska relativno je slabije naseljen prostor u Europi bez SSSR-a (1991. godine 85 stanovnika/km² – prema 102 stanovnika/km² u Europi, 97 st/km² u Sloveniji, 190 st/km² u Italiji, 90 st/km² u Austriji i 119 st/km² u Mađarskoj).

Prema posljednjem popisu stanovništva iz 1991. Republika Hrvatska je imala 4,784.265 stanovnika, što znači da se je od 1948. godine, kada je popisano 3,779.858 stanovnika, povećala za 1,004.407 ili 26,6% stanovnika. Posljednjih dvadeset godina prosječna godišnja stopa porasta stanovništva Hrvatske iznosila je 0,39%, što znači da je rast ukupnog broja stanovnika spor i znatno usporeniji nego u prethodnim razdobljima, pa se opće kretanje stabiliziralo na razmjerno niskoj razini.

Sva središta županija i gradska naselja bilježe porast broja stanovnika, a u 2/3 ostalih naselja, osobito u mnogo ruralnih naselja, broj se smanjuje. Brže rastu manja i srednja gradska naselja nego županijska središta i veliki gradovi. Najizrazitiji je porast stanovništva zabilježen u širem zagrebačkom i splitskom urbaniziranom području.

U Hrvatskoj je vrlo jaka depopulacija, pa je taj negativni proces uvjetovao u dijelu nacionalnog prostora “socio-demografsku depresiju”, koja dovodi u pitanje globalnu ravnotežu i stabilan razvoj Hrvatske. Osim toga, Hrvatska je u dužem prošlom razdoblju imala negativan migracijski saldo. Takav je gubitak veoma nepovoljno utjecao na razvoj i današnju demografsku sliku Hrvatske.

Područje depopulacije i denataliteta uglavnom je široko ruralno područje, a posebno brdsko-planinsko (gorsko, krško), pogranično i otočno područje. Međutim, novije razdoblje pokazuje sve prisutniju regresiju u ravničarskim dijelovima Istočne i Središnje Hrvatske. Četiri županije su emigracijsko područje, a čak šest županija ima trend izumiranja stanovništva.

Među aktivnim stanovništvom u zemlji najviše je onih koji sredstva za život stječu radom u sekundarnim (industrija, rudarstvo i građevinarstvo) – 32,6%, u tercijarnim – 26,8% i u kvartarnim djelatnostima -22,2% , a u primarnim djelatnostima radi još samo 14,9%.

Gospodarstvo

Društveni proizvod (DP) Hrvatske bio je 1990. godine oko 14,6 milijardi US $ ili oko 3.070 US $ po stanovniku. To je Hrvatsku svrstavalo u skupinu zemalja (25% više ili manje) kao što su Grčka, Portugal ili SSSR. DP 25-100% veći od Hrvatske imale su Italija i Španjolska, dok su 2 ili 3 puta veći DP od Hrvatske stvarale ove države: Austrija, Njemačka, Francuska, Švicarska, Švedska, SAD i Kanada. Te godine Hrvatska je zauzimala 30. mjesto na svjetskoj ljestvici gospodarstva.

Istodobno je gospodarska razvijenost pojedinih regija Hrvatske pokazivala veliku neujednačenost i velike razlike; DP Like 2,5 puta je bio manji od DP Rijeke ili 2 puta manji od DP Zagreba, kao i DP Gorskog kotara od DP Rijeke, DP Hrvatskog zagorja od DP Zagreba, DP Dalmatinske zagore od DP Splita ili Zadra, DP Đakovačkoga kraja od DP Osijeka.

Turističko tržište Hrvatske u normalnim je uvjetima dosezalo dimenzije od oko 7-8 milijuna turista, odnosno oko 50-60 milijuna dana turističkog boravka To odgovara veličini od oko 20% ukupne populacije.

Prirodni resursi nisu jednako raspoređeni u svim područjima Hrvatske, pa nisu jednaki ni uvjeti za ulazak novog kapitala ili za oplodnju kapitala. Zato ne mogu sva područja Hrvatske računati na jednaku razinu razvitka i jednaku uspješnost u razvitku.

Problem integralnosti razvojnog sustava Hrvatske otkriva se tek sada kad se Hrvatska kao samostalna država ustanovljuje na svim razinama i u svim domenama. Hrvatska se punih 50 godina razvijala kao dio većega, državnog sustava, s namjerom da se što više definira kao ovisni sustav. U trenutku osamostaljivanja upravo su temeljni prostorni sustavi bili problematični za uspostavljanje komunikacija i povezivanja svih dijelova Hrvatske u jedinstven sustav.

Hrvatska neovisnost znači prekid s uvjetovanostima razvoja diktiranim u okvirima prijašnje države, ali ujedno upućuje na izuzetno povećanu važnost ovisnosti o vrijednosnim predlošcima Europe i svijeta. To prije se valja osloniti na razlike i specifičnosti Hrvatske i hrvatskog prostora u europskom okruženju.

Hrvatska počiva na bogatoj prirodnoj različitosti regionalne strukture i resursima koji po svojoj oplodnji imaju obilježje komplementarnosti, pa s tog razloga hrvatski prostorni i razvojni sustav u svim detaljima korespondira zahtjevima europske konstelacije.

Regionalna ravnoteža i procesi

U odnosu na generalnu sliku socio-ekonomskih prilika u Hrvatskoj, ima primjera regionalne neravnoteže koja ima svojstva procesa.

U kontinentalnom dijelu Hrvatske stupanj prostorne iskoristivosti znatno je veći nego u priobalnom dijelu. Slika Hrvatske po tom indikatoru vrlo je slična onoj po rasporedu prirodnog bogatstva. U socio-ekonomskoj sferi prisutna su dva izrazita indikatora reakcije na takvo stanje obilježja prostora. U kontinentalnom dijelu Hrvatske koncentrirano je 67% stanovništva s gustoćom naseljenosti 100,5 st./km², a u priobalnom svega 33% i gustoćom 64 st/km². Na 3.300 km² otoka u 303 naselja živilo je 1991. godine 120.000 stanovnika s gustoćom naseljenosti 39 st/km².

Područje velikih razlika u razvijenosti ono je između pograničnih i drugih područja. Granična područja stalno su bila izložena vanjskim utjecajima koji nepovoljno utječu na razvitak. Stanovništvo tih područja stalno je emigriralo i živilo na veoma niskom stupnju razvijenosti. Prema tim se područjima nije vodila posebna ni demografska ni gospodarska politika koja bi stimulirala život u tim sredinama. Ta su područja posebno:    istočna    Lika,    Posavlje, Dalmatinska zagora i otoci (prije svega vanjski), ali i neka druga. Posebna su područja regionalne neravnoteže i neke regije (županije). Razina gospodarske zrelosti i samostalnosti nije ni približno jednaka u svim županijama. Gospodarstvo pojedinih regija najvećim je dijelom zatvoreno u vlastite granice, iako ne posjeduju snagu autonomnog progresa.

Sve ove i mnoge druge razlike među pojedinim područjima Hrvatske uzrokuju određene procese, kao što su emigriranje stanovnika, raspadanje seoske baštine i seoskog gospodarstva, poremećaji demografske strukture, sve slabiji gospodarski razvoj, odlazak na rad u inozemstvo, pad društvenog standarda i pražnjenje određenih prostora.

Posljedice Domovinskog rata

Domovinski rat je potencirao negativne procese i pogoršao zatečeno demografsko stanje u Hrvatskoj. U vitalnim skupinama stanovništva porastao je mortalitet, osobito u krajevima gdje su se odvijale veće ratne operacije. Migracijski tokovi pojačavaju se iz periferne Hrvatske prema Zagrebu i regionalnim središtima. Pojačava se deruralizacija (danas se u Hrvatskoj bilježi depopulacija u oko 90% seoskih naselja) i urbanizacija (danas u Hrvatskoj ima više od 50% gradskog stanovništva, a gotovo 2/3 živi u jače urbaniziranim područjima), uz sve naglašenije socijalno-gospodarske probleme.

Hrvatska kao tradicionalno iseljenička, potom suvremeno emigracijska zemlja, u ovim vremenima postaje i ratno izbjeglička.

Posljedice agresije na Hrvatsku i Domovinskog rata su mnogobrojne ljudske žrtve i teško izmjerljive ljudske patnje i stradanja. Prema prethodnim privremenim procjenama, izravne ratne štete na gospodarskim objektima, stambenim i drugim objektima državnih infrastrukturnih sustava iznose više od 22 milijardi US$, a neizravne ratne štete (ne računajući imovinu u Srbiji, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini) još oko 18,5 milijardi US$. Društveni proizvod Hrvatske 1993.g. smanjen je na samo oko 7,3 mld US $ ili na oko 1.530 US$ po stanovniku, pa se Hrvatska našla u skupini najnerazvijenijih država Europe. Izazvane su velike ratne štete po gospodarsku aktivnost u zemlji. Izravna je posljedica ratne agresije i višestruko povećanje poslovnih gubitaka.

U ratnim razaranjima uništeno je više od 200.000 stambenih zgrada, oštećeno ili razoreno stotinjak zaštićenih objekata prirode, više od 500 objekata i cjelina zaštićene graditeljske baštine sve do potpunog uništenja nekih gradova. Goleme štete nastale su na infrastrukturnim – cestovnim, željezničkim i riječnim, energetskim, vodoopskrbnim i telekomunikacijskim sustavima uz isključenje značajnog dijela mreža iz funkcije.

Pri ratnim razaranjima nastao je vrlo težak oblik devastacije – zagađenje prostora (tla, vode) minskim poljima, štetnim i otrovnim kemikalijama, kao i uništenje biljnog i životinjskog svijeta, prirodne baštine.

Značajke dosadašnjega prostornog razvoja i korištenja prostora

Hrvatska se nalazi u razdoblju velikih društvenih i gospodarskih promjena, opterećena ratnim razaranjima, prognaništvom i izbjeglištvom velikog broja ljudi te privremenom izdvojenošću (područje pod privremenom upravom UNTAES-a) još oko 4,5% državnog teritorija. Osim neposrednih, brojne su i posredne štete prouzročene time što Hrvatsku zaobilaze europski prometni tijekovi, otežavajući gospodarsku razmjenu s inozemstvom i remeteći time unutarnje razvojne procese.

Trenutno postoje velike razlike po sektorima i područjima u funkcioniranju gospodarstva, infrastrukture, stanju okoliša i općim uvjetima života i rada stanovništva. Velik dio gospodarskih sustava ne djeluje punim kapacitetom, niti u skladu s objektivnim mogućnostima. Time je samo naglašena i ranija neučinkovitost i tehnološka zaostalost dijela gospodarstva, povećane su regionalne razlike u razvijenosti i nerazmjer resursnog potencijala zemlje u odnosu na aktivnost stanovnika (stupanj

iskoristivosti). Sve to nepovoljno utječe na ionako

ograničene mogućnosti aktiviranja nekih područja.

Glavne zapreke i ograničenja razvoja:

•    Dio nedostataka prostorno-razvojne strukture Države rezultat je dosadašnje nepovoljne (i dijelom neprirodne) orijentacije gospodarstva i infrastrukture (naročito prometne), a dio se pojavljuje kao neprilagođenost stvarne i planske strukture za prijem novih inicijativa i općih, svjetskih tijekova razvoja te pojave novih interesa i subjekata razvoja.

•    Gradovi (naročito veliki) nisu bili u mogućnosti odgovoriti brojem radnih mjesta, stambenom izgradnjom i komunalnom opremom na migracijske tijekove, a proces deagrarizacije nije se mogao kontrolirati raspoloživim sustavom mjera. Stoga dolazi do opterećenja prigradskih prostora (često bez odgovarajućeg uređenja zemljišta), promjene krajobraza i devastiranja okoliša u zonama kontakta s ruralnim okruženjem (različito za pojedina područja).

•    Istovremeno, uz koncentraciju stanovnika u gradovima, ostaje činjenica da inače povoljna mreža gradova Hrvatske (veliki, srednji, mali) nije dovoljno iskorištena kao temeljni razvojni sustav u prostoru i nositelj aktiviranja unutarnjih (perifernih) resursnih područja. Proces urbanizacije obilježuje kvantitativni rast gradova (dolazak seoskog stanovništva u gradove i oko gradova), ali ne i odgovarajući oblici kvalitativne urbanizacije i njezino širenje u sve dijelove zemlje.

•    Planski su određene prevelike stambene i radne zone računajući na svekoliki rast, pa time i proširenje granica naselja, koje nije odgovaralo realnom demografskom potencijalu. Dio tih zona ostao je nedovršen (reducirane opreme, javnih površina i funkcija). Veliki radni kompleksi nalaze se u fazi transformacije i prestrukturiranja.

•    Gustoće naseljenosti u naseljima (osim središnjih područja gradova) kreću se oko 10-30 st/ha, a potrošnja zemljišta po stanovniku u nekim gradovima znatno je veća i neracionalnija nego u uporedivim europskim gradovima.

•    Nedostaci opreme naselja komunalnom infrastrukturom posebno su naglašeni u sustavu odvodnje i generalno neriješenih pitanja deponiranja otpada. Energetski sustav predstavlja ograničavajući čimbenik gospodarstva i raspolaže s malim mogućnostima korištenja domaćih energenata (nedovoljno iskorišten plin). Stanje vodoopskrbe, odvodnje i energetike osobito je nepovoljno u Južnom Hrvatskom primorju.

•    Prometni sustav, jednim dijelom odgovara potrebama gospodarstva i unutarnjeg razvitka Hrvatske, ali u nekim segmentima ne odgovara suvremenim zahtjevima i potrebama (osobito na razini glavnih prometnih pravaca povezivanja s Europom), kako u cestovnom, tako i željezničkom prometu (što se posebno odražava na rad jadranskih luka), zatim u riječnom prometu i u povezivanju kopna s otocima.

•    Čak se oko 123.580 ha obradivih površina ne obrađuje, a od 1965. godine do danas poljodjelske su površine smanjene za 167.000 ha.

•    Stanje okoliša, koje se po Nacionalnom izvješću o stanju okoliša (1992.), ocjenjuje u cjelini relativno povoljno, bilježi nekoliko mjesta značajne ugroženosti: šume Gorskog kotara, zagađenost dijela tala, zagađujuća industrija zastarjelih tehnologija (naročito uz obalu mora), bespravna gradnja (također izrazito na jadranskom području i u okolišu gradova).

Iznad svega, i uvažavajući teškoće postupnih, pozitivnih promjena tehnološke, ekološke i organizacijske prirode, ostaje činjenica velikih ratnih razaranja gradova i sela, devastacije okoliša i prirodnih resursa, kao najveća i najteža zapreka kvalitativnim pomacima korištenja prostora i ravnomjernom razvoju u prostoru Hrvatske.

Ako se uzme u obzir da manji dio teritorija (gradovi, sela, resursi, prirodna i graditeljska baština, infrastruktura) nije dostupan zbog privremene izdvojenosti (područje pod privremenom upravom UNTAES-a) i da se dio nalazi u osjetljivim i još uvijek nesigurnim zonama (neka granična područja), još je očitija potreba za bitnim promjenama glavnih razvojnih usmjerenja.

Toj konstataciji ide u prilog to što poljodjelstvo raspolaže s izuzetno plodnim, vrijednim i velikim dijelom nezagađenim zemljištem, šumarstvo s velikim potencijalom šuma, (osobito prirodnih), turizam s najvrijednijim prostorom uz more, a dijelom i u unutrašnjosti zemlje, industrija s velikim površinama u gradovima i prostorom eksploatacije mineralnih sirovina, naselja s velikim građevinskim područjima, a vodnogospodarstvo sa značajnim vodnim resursima.

Međutim, većina ovih gospodarskih sustava postiže manji učinak od objektivno mogućeg u pogledu zauzimanja i raspolaganja prostorom. Uzroci tome nisu jednoznačni niti su na svim područjima isti te se u budućem razvoju moraju pažljivo utvrditi stvarni nedostaci s gledišta korištenja i uređenja prostora te odrediti primjerene intervencije koje ne zahtijevaju uvijek velike investicije i novi prostor.

U tom kontekstu poseban su problem zanemareni i nedovoljno iskorišteni potencijali (i oblici djelatnosti)

određenih tipova prostora kao što je ruralni prostor općenito, a posebno ruralni prostor kao regionalna osobitost.

Tako se seoska prostorno gospodarska struktura (domaćinstva, okućnice, građevine, tradicija, zemljište i dijelom infrastruktura) ocjenjuju kao neiskorišteni kapaciteti za zapošljavanje i stanovanje. Postoji višak stanova u naseljima, a poglavito je velik broj neprimjereno korištenih građevinskih i poljodjelskih parcela, pa sve do u najnovije vrijeme potpuno napuštenih ruralnih prostora.

Rijetka naseljenost u prostoru i male gustoće naseljenosti u naseljima, kao i nepotpuno opremljene (i nedovršene) zone nove gradnje u gradovima, rezultiraju povećenjem troškova opreme (društvena i komunalna infrastruktura), a poglavito u područjima disperzne naseljenosti.

Razvijenost prometne i ostale infrastrukture vezana je za stanje gospodarstva. Funkcionalna, a osobito ekološka komponenta infrastrukture, nisu imale primjeren udjel u investicijama i troškovima rada, pa će u budućem kvalitativno usmjerenom razvoju predstavljati značajno opterećenje.

Vodoopskrbnim sustavima pokriveno je 63% stanovništva Hrvatske (sa značajnim razlikama po regijama). Kontinuirani porast rezultat je pretežito razvoja gradskih sustava i doseljavanja u gradove, a manje razvoja područnih mreža.

Uređajima za pročišćavanje opremljeno je 35% sustava odvodnje otpadnih voda.

Hidroenergetski potencijal rijeka iznosi oko 20.000 Gwh, od čega se koristi 6100 Gwh, a iskoristivo je još 6100 Gwh.

Zapušteni su neki prostori i područja ocijenjeni kao posebno vrijedni, ali su istovremeno sačuvali osobita obilježja koja će dobiti na značenju u tendencijama europskih razvojnih i ekoloških kretanja te njihov razvoj treba posebno pažljivo usmjeravati (otoci, more, obala, Lika, Gorski kotar, dijelovi panonskog, a osobito peripanonskog prostora).

I unatoč zabilježenoj destrukciji urbane konzistentnosti, primjene općih obrazaca moderniteta i redukcionizma funkcija i formi, u gradovima su ostale očuvane povijesne jezgre, a dijelom i atraktivan okoliš, kao glavna uporišta identiteta, uporedo s atraktivnim prostorima jadranske obale, očuvanim ruralnim, krajobraznim strukturama te zaštićenim prirodnim i graditeljskim cjelinama.

Nužno je uočiti postignuti kvalitet planiranja razvoja i uređenja pojedinih gradova (u cjelini i po dijelovima) što može poslužiti kao pozitivno iskustvo u izgradnji sustava uređenja prostora, osobito s ustrojstvenog gledišta.

U navedenim okolnostima nije moguće pouzdano i racionalno utvrditi stvarne prostorne potrebe u odnosu na trenutnu učinkovitost gospodarstva i stupanj iskoristivosti resursa prije nego što se u postojećoj zauzetosti prostora utvrdi optimum, i to s gospodarskog i ekološkog stajališta. Iznimno, evidentan je nedostatak nekih segmenata infrastrukture kao uvjeta za pokretanje razvoja i sanacije kritičnih mjesta ugrožavanja okoliša.

S gledišta temeljne zadaće sustava uređenja prostora od važnosti su ove činjenice:

•    pojave neracionalnog korištenja prostora,

•    povećan interes za izgradnjom na određenim dijelovima prostora.

Glavna obilježja

dosadašnjega prostornog ustrojstva i modela razvoja u prostoru:

U zadanim prirodnim uvjetima i položaju Hrvatske prema glavnim europskim razvojnim pravcima i žarištima, velikim je dijelom određeno prostorno razvojno ustrojstvo zemlje. Učinak i kvaliteta dosadašnjeg razvoja u prostoru određeni su time koliko se u razvojnim usmjerenjima koristila ta pogodnost. Tako su glavna obilježja modela bila sljedeća:

•    Geopolitički položaj Hrvatske, u novim uvjetima, u novim razvojnim usmjerenjima i novom sustavu vrijednosti, stavlja u poseban položaj neka područja (granično, otočko, gorsko-brdsko) i neke gradove (Zagreb, Split, Rijeka, Osijek, Vukovar, Dubrovnik, Karlovac, Gospić i drugi).

•    Mogućnosti razvoja različite su za pojedina područjima. Istra, Kvarner, Slavonija , Karlovačko područje, Zagreb i sjeverozapadno urbano područje u povoljnijem su položaju zbog lakšeg priključivanja na glavne hrvatske i europske razvojne pravce. Osnaživanje razvojnih pravaca kojim će se Hrvatska bolje povezati s europskim razvojim sustavima stavlja ta područja u još povoljniji položaj što upućuje na opravdanost provođenja mjera poticaja za područja slabije razvijenosti i negativnih demografskih kretanja.

•    Uvažavajući promjene imovinskopravnog sustava (privatno vlasništvo umjesto društvenog, javni

interes umjesto opće društvenog itd.), izrazito nepokriveno područje djelovanja je usmjeravanje prostornog razvoja, koje zahtijeva odgovarajuću pravnu osnovu za osiguranje zemljišta i izvedbu infrastrukture kao glavnih instrumenata usmjeravanja.

•    Potpuna prometna definiranost i većim dijelom izgrađenost pravca l-Z (posavski koridor) zapadno do Zagreba te prema jugozapadu samo do Karlovca. Funkcioniranje tog pravca na međunarodnom planu ovisi o susjednim državama (nije prioritetan za Sloveniju, problematičan prema istoku). Pravci S-J tehnički su i funkcionalno nedostatni, a zanemaren je (trenutno i isključen) i dunavski pravac. Istovremeno u velikim gradovima (dijelom i nekim manjim) izgrađene su ili započete obilaznice. Tako je stvorena osnova za jačanje veza između gradova i prema susjednim državama, ali su postojeće trase (osim posavskoga autocestovnog koridora i novih dionica autocesta) opterećene izgradnjom i širenjem naselja uz prometnice.

•    Mreža gradova, izrazito je povoljna s gledišta pokrivanja prostora (4 velika grada, oko dvadesetak srednjih i oko 100 manjih gradova). Gotovo sva županijska središta i većina ostalih gradova nalaze se na glavnim prometnim pravcima državne i međunarodne razine, a glavna područja naseljenosti nalaze se na prihvatljivoj udaljenosti oko razvojnih pravaca i središta (osim područja Like, dijelova Banovine i Korduna, nekih otoka i nekih drugih manjih područja). Unatoč tome, izražena je imigracija u veće gradove, a to upućuje na neiskorištenu mogućnost policentričnog razvoja.

•    Često prisutna jednofunkcionalna gospodarska orijentacija različito se odrazila na razvojnu fizionomiju područja: turizam na Hrvatskom jadranskom primorju (u konfliktu s industrijom u gradovima), najveće koncentracije stanovništva, industrije i prometnica na sjeverozapadnom području zemlje, intenzivno poljodjelstvo područja Istočne Hrvatske. U takvoj strukturi izostali su razvojni modaliteti za brdsko-gorska područja, Dalmatinsku zagoru i za otoke, pa čak i za Istru, te za središnje dijelove Slavonije. Istovremeno veliki gospodarsko prostorni sustavi se vlasnički i strukturno transformiraju (poljodjelstvo, industrija, turizam) s tendencijom disperzije.

Potencijalno najpovojnije razvijenu prostornu strukturu imaju Središnja i Istočna Hrvatska, osobito jačanjem orijentacije na srednjoeuropske razvojne sustave. Područje Gorskog kotara i Like izuzetno je zanimljivo zbog očuvanosti prirodnih resursa, ali i zbog razvoja uvjetovanog prometnim i gospodarskim povezivanjem s turističkim kompeksom Hrvatskog jadranskog primorja. Linijska izrazitost i osjetljivost Hrvatskog

jadranskog primorja snažno uvjetuje modalitete razvoja i mogućnost prometnog povezivanja, uz očekivane najznačajnije transformacije, poglavito kvalitativne prirode.

Domovinski rat potvrdio je strateško značenje južnog cestovnog koridora (preko Kapele, Senja, paške niti – kombinirani cestovno trajektni promet) i sjevernoga cestovnog koridora (Bjelovar -Podravina – Osijek – Vinkovci). Time je naglašena važnost prostorne razvijenosti mreža i alternativnih pravaca, što u cijelosti odgovara značajkama hrvatskog prostora.

Zaključak o stanju u prostoru

Na temelju analize i ocjene stanja u prostoru zaključuje se da hrvatski prostor sadrži sve elemente potrebne za kvalitetan razvoj, na povoljnoj strukturi temeljnih kategorija korištenja prostora u europskim relacijama te da stupanj razvijenosti Hrvatske ne odgovara objektivnim razvojnim mogućnostima prostora.

Hrvatska kao samostalna država nalazi se u novom geopolitičkom okruženju, s bitno promijenjenim razvojnim i sigurnosnim položajem u Europi.

Dosadašnji razvoj u prostoru obilježuju velike regionalne razlike, neiskorištenost resursa, neprimjerena prometno-razvojna i gospodarska orijentacija u odnosu na pripadnost glavnim europskim prostornim sustavima, izrazito useljavanje u gradove i zapuštanje ruralnih prostora te na nekim područjima izrazito neracionalno korištenje prostora za gradnju u naseljima uz nedostatnu opremljenost komunalnom infrastrukturom.

Istovremeno, Hrvatska se nalazi u razdoblju tranzicije, velikih društvenih i gospodarskih promjena, opterećena posljedicama Domovinskog rata i negativnim demografskim kretanjima, tehnološkim zaostajanjem infrastrukturnih i gospodarskih sustava s bitno umanjenim gospodarskim učincima. Sve to, uz privremeno isključenje dijela sustava iz funkcije i otežanu razmjenu s inozemstvom, uvjetuje potrebu ubrzanog razvoja, snažno određenog međunarodnim plansko – razvojnim i ekološkim nakanama i smjeranjima.

Svi gospodarski sustavi i sva područja Hrvatske nisu jednako zanimljiva za kapital niti su u jednakom položaju u odnosu na dosadašnju razvijenost. Stoga postoje različiti interesi za ulaganja u prostoru, koji usmjeruju pažnju prije svega na ocjenu prostorno-planske dokumentacije s gledišta jasnoće kriterija za očuvanje vrijednosti prostora te s gledišta primjerenih planskih definicija za nove poduzetničke inicijative i za poticanje razvoja u prostorima nedostatne motivacije lokalnog stanovništva.

Sustav prostornog uređenja, određen Zakonom o prostornom uređenju, u fazi je ustrojstva na temelju nove političko – teritorijalne podjele prostora zemlje, novih pravnih temelja i novih geopolitičkih okolnosti, pri čemu se koriste do sada izrađeni planovi i dokumetacija, uz stvaranje postupno nove, s naglaskom na komponenti usmjeravanja i stvaranja uvjeta za razvoj, u uvjetima ograničenih materijalnih i stručnih mogućnosti.

Odredbom Članka 57. Zakona o prostornom uređenju, postojeći prostorni planovi vrijede do 1999. godine, ako nisu u suprotnosti s Ustavom Republike Hrvatske i Zakonom o prostornom uređenju. Ti planovi sadrže relevantne odredbe za korištenje i zaštitu prostora i okoliša, ali ne odgovaraju u cijelosti novim potrebama razvoja u novim okolostima, i to osobito iz ovih razloga:

•    promjene značenja i funkcija glavnih infrastrukturnih sustava,

•    novi pristup iskorištavanju resursa napuštanjem pretežito kvantitativnih modela razvoja,

•    novi položaj i razvojne funkcije nekih (osobito pograničnih) gradova, neprilagođenost pravnog osnova i planskih koncepcija novim inicijativama, subjektima i vlasničkim odnosima (dosadašnje uporište bilo je “društveno” zemljište).

Osnivanje županijskih zavoda za prostorno uređenje odvija se uz velike organizacijske i kadrovske teškoće. Tek je započela izrada ograničenog broja županijskih prostornih planova, kao osnova za planiranje na nižim razinama. Stoga se za prilagodbu prostornih planova novim interesima primjenjuje postupak izmjene i dopune prostornih planova općina i gradova po ranijem teritorijalnom ustroju, bez mogućnosti provjere s više (županijske) planske razine.

U nedostatku strategije cjelovitog društvenoga, gospodarskog i kulturnog razvoja, glavno polazište za utvrđivanje prioriteta određeno je objektivnim mogućnostima i funkcionalnim nedostacima prostorno razvojne strukture Države (sustav naselja, pravci veza, pripadnost europskim razvojnim i ekološkim sustavima, raspoloživi ukupni i posebno vrijedni resursi), Nacionalnim programom demografskog razvitka Republike Hrvatske, Koncepcijom obnove Republike Hrvatske, Nacionalnim programom razvitka otoka i drugim relevantnim dokumentima.

U tim okolnostima djelovanje u prostoru raspoređeno je na sve segmente, subjekte i razine te ima strateško značenje.

2.Ciljevi prostornog razvoja

2.1. Opći ciljevi

Općim ciljem može se smatrati postizanje višeg (objektivno mogućeg) stupnja sigurnosti i razvijenosti Države radi ostvarivanja razvitka i kvalitete života stanovništva na svim područjima.

Taj će se cilj ostvariti:

•    potpunom unutarnjom integracijom i konsolidacijom prostora Države,

•    povećanjem vrijednosti i kvalitete hrvatskog prostora,

•    uključivanjem Hrvatske u europske razvojne sustave.

Ove globalne odrednice ostvarenja provodit će se sustavnim djelovanjem u okvirima okolnosti i nacionalnih interesa.

Hrvatski prostor treba prilagoditi novim geostrateškim, geopolitičkim, geografsko-promet-nim, gospodarsko-razvojnim i kulturno-civilizacij-skim odnosima i integracijama u prostoru Europe i svijeta, te ga osobito dobro i brzo funkcionalno i prostorno povezati sa susjednim srednjoeuropskim zemljama i cijelom europskom zajednicom.

Potpuno i čvrsto treba integrirati cjelokupni hrvatski državni i nacionalni teritorij te kvalitetno i djelotvorno međusobno povezati sve njegove sastavne dijelove.

U okviru toga, treba osigurati, promicati i zaštititi, prije svega, bitne, prioritetne i dugoročne, hrvatske nacionalne i državne probitke od strateškog značenja, koji istovremeno imaju visok stupanj podudarnosti s razvojnim ciljevima europskih sustava.

Način na koji će se glavni cilj postići označen je interesom Hrvatske da razvojem očuva osobitosti i poveća vrijednost prostora Države. Stoga se uspostava vrijednosnih predložaka (općih, državnih i nacionalnih), te izbor bitnih i trajnih odrednica u prostoru smatra polazištem i kriterijskim okvirom za planske i druge oblike djelovanja.

Strategijom    prostornog    uređenja    opći    se ciljevi

promatraju kroz stvarnu prostornu strukturu Države, a intervencije se stavljaju u horizont poboljšanja te strukture prema općim, državnim i nacionalnim mjerilima    funkcionalne i    ekološke    učinkovitosti te

načelima održivog i ravnomjernog razvoja i zaštite okoliša.

S gledišta korištenja prostora težište je na očuvanju fizičke cjelovitosti područja resursa (racionalno korištenje    prostora za    gradnju),    uz    uvažavanje

prirodnih    značajki (prilagođavanje    proizvodnje

biološkim ciklusima i bez zagađenja) i strukturnih značajki (očuvanje krajobrazne fizionomije)

Osobito značenje ima stroga zaštita posebno vrijednih resursa: nezagađena tla (brdski-gorski i otočki areal), rezerve pitke vode, čisto more, prirodne šume.

Uvažavajući činjenice da hrvatski prostor sadrži sve elemente za uravnoteženu razvojnu strukturu i kvalitetu prostora i okoliša, opći se ciljevi i nacionalni interesi u prostoru odnose na:

•    OSNAŽIVANJE PROSTORNO RAZVOJNE STRUKTURE DRŽAVE kroz uravnotežen razvitak područja, stvaranje okosnica i težišta razvitka osloncem na mrežu gradova i drugih središta, te definirane i inicijalne prometne pravce,

•    KVALITATIVNU PREOBRAZBU RAZVOJA U PROSTORU osloncem na resurse – prirodna i kulturna dobra, ljudski potencijal, raznolikost i osobitosti dijelova prostora.

Unutarnja konsolidacija i izbor strategijskih prostornih opcija oslanja se na prirodnu i geostratešku uvjetovanost. Intervencije se odnose pretežito na osposobljavanje sustava unutar definiranih prostornih relacija te otklanjanje funkcionalno i ekološki kritičnih situacija.

Konsolidacijom se omogućava skladan, ravnopravan i ravnomjerniji razvitak zemlje, poštuje i vrednuje unutarnja razčlanjenost, raznolikost i komplementarnost prostora, uspostavlja ravnoteža između pojedinih područja, njihova unutarnja i vanjska povezanost, s ovim ciljevima: pokrivenost prostora razvojnim sustavima i njihova što veća neovisnost, elastičnost i sigurnost.

Područja na kojima su potrebne sustavne intervencije zbog osobitih značajki i udjela u općoj gospodarskoj prepoznatljivosti Hrvatske ponajprije su: morsko obalno područje, otoci i brdsko-gorski predjeli (općenito ruralna struktura sagledana u krajobraznom kontekstu).

Hrvatska će svoj razvoj usmjeravati i određivati primjenom suvremenih svjetskih načela zaštite i unapređenja okoliša te isticanjem regionalnih i lokalnih obilježja, uvažavajući osjetljivost prostora, cjelovitost biosfere, utjecaj klimatskih promjena, integritet krajobraznih struktura, a posebno provođenjem mjera zaštite uključivanjem u razvoj posebno vrijednih dijelova prirodne i graditeljske baštine (primjerene djelatnosti i proširenje zaštite na nove cjeline te zaštita prostora koji nisu obuhvaćeni formalnim oblicima zaštite).

Zbog pripadnosti prostornih cjelina europskim gospodarskim i ekološkim sustavima te zbog položaja vrijednih resursa uz državnu granicu nužno je i u interesu Hrvatske, postavljati i primjenjivati kriterije zaštite usklađeno sa susjednim državama i međunarodnom zajednicom.

Među ključnim zaprekama u ostvarenju glavnih ciljeva su posljedice agresije, privremena izdvojenost dijela područja Hrvatske, što je uz ratna razaranja, dovelo do isključivanja dijelova gospodarskih i prometnih sustava, te tako usporilo potpunu integraciju hrvatskog državnog teritorija i otežalo međunarodne tijekove razmjene i time odgodilo brzu uspostavu jednog od glavnih uporišta razvoja: uključivanje Hrvatske u europske razvojne sustave.

Povezivanje Hrvatske s europskim prostornim ustrojem označeno je pripadnošću Hrvatske tom civilizacijskom, geopolitičkom, kulturnom i gospodarskom krugu, ali i načinom za postizanje ciljeva razvoja.

Glavna uporišta za postizanje ciljeva:

•    geoprometni i geostrateški položaj Hrvatske u europskoj prostorno-razvojnoj konstelaciji,

•    tradicionalne gospodarske veze i interesi (kontinuitet turizma, prometne veze, ostala infrastruktura),

•    posebno zanimljiva područja i dijelovi prostora (poglavito očuvanost prirodnih obilježja),

•    povoljan prostorni razmještaj i regionalne osobitosti gradova.

U ostvarivanju ciljeva Hrvatska mora imati jasan stav o:

•    razvojnim modelima i tehnologijama koje napušta razvijeni svijet i o tom da se koristi prednošću koju daje očuvanost nekih vrijednosti kojima teži svijet,

•    mogućnostima koje pruža povoljan položaj Hrvatske kao čvorišta europskih prometnih tijekova između Zapadne i Srednje Europe te Istočne i Jugoistočne Europe i Bliskog istoka,

•    neprihvaćanju nečistih tehnologija i rješenja koja bi mijenjala kvalitativna obilježja prostora i okoliša..

U postizanju općih ciljeva interes Hrvatske je:

•    da se elementi europske integracije iskoriste kao poticaj (dijelom čimbenik) za unutarnju konsolidaciju (gospodarstvo, turizam, promet, infrastruktura, interes svjetskih institucija za ulaganje u zaštitu graditeljske baštine i prirode, razvoj specifičnih prostornih struktura i djelatnosti, afirmacija i razvoj ruralnog prostora),

•    da se funkcionalna i ukupna ekološka cjelovitost i različitost područja (fizionomsko obilježje područja) očuva a razvoj planira po načelu pretežitosti i predodređenosti prostora za određene djelatnosti primjerene temeljnim značajkama prostora,

•    da se pod teretom težnje za ubrzanim razvojem ne izgube temeljne osobitosti prostornih struktura po kojima su prepoznatljive, što će utjecati na primjenu osobitih modela razvoja (utjecaj će biti više na značajke područja, a manje na glavne razvojne sustave).

Istovremeno s procesima uključivanja u europske razvojne sustave, nužno je zaustaviti daljnu razvojnu polarizaciju u prostoru zemlje. Unutarnja konsolidacija prostorno-razvojne strukture Države i pojedinih područja isključit će mogućnost da procesi uključivanja Hrvatske u europske sustave djeluju negativno na unutarnju konzistentnost Države.

Prostorno uređenje u funkciji stvaranja uvjeta za razvitak gospodarstva

Zadaća sustava prostornog uređenja je da u okvirima Strategije stvori uvjete za razvitak djelatnosti u prostoru. Prostorni razvitak će se usmjeravati praćenjem stanja i procesa u prostoru, istraživanjem pojava te izradom planova prostornog uređenja i drugih dokumenata uređenja prostora.

Uvažavajući okolnosti postupnog oblikovanja ukupne gospodarske i društvene fizionomije Hrvatske, stanje tranzicije, ograničenja razvoja, te prijelaza u novo ustrojstvo sustava uređenja i planiranja prostora,

strateški je cilj utvrditi objektivnu i prihvatljivu prikladnost prostora za razvoj koji će zadržati temeljnu prostornu ravnotežu i osobitosti prostora Države.

Dokumenti prostornog uređenja moraju pregledno i pravodobno predočiti gospodarskim subjektima prostorne okvire, uvjete i mogućnosti s gledišta strateških ciljeva razvitka i zaštite prostora te tako ostvariti uvjete za prijem poduzetničkih inicijativa.

Istovremeno, pokretanje razvojnih programa i inicijativa gopspodarskih subjekata treba staviti u kontekst ukupnih odnosa i čijenica u prostoru radi sagledavanja interakcija i međuutjecaja svih čimbenika.

Pri tom je temeljna uloga sustava prostornog uređenja koordinacija i integralan pogled na prostor i razvitak u prostoru.

Zbog raznolikosti pojava, širokog spektra različitih utjecaja i osjetljivosti prostora ali i zbog razvojnih problema na određenim područjima, primjena sustava integralnog gospodarenja i planiranja složenih prirodnih i gospodarskih sustava i područja od osobite je važnosti.

Ključnim segmentom stvaranja uvjeta za gospodarstvo je razvitak infrastrukturnih sustava te uspostava kriterija i mjera korištenja prostora primjerenih prostornim i razvojnim značajkama područja.

Osim na velike sustave državnog značenja, interes i cilj prostornog razvoja usmjeren je i na prostore slabo razvijenih struktura, na dispergirane (točkaste) pojave malih dimenzija na svim područjima, zbog njihovog ukupnog značenja i uspostavljanja ravnoteže u prostoru.

2.2.

Posebni ciljevi i interesi

Zbog svih okolnosti u kojima se Hrvatska nalazi stvarajući novu gospodarsku fizionomiju i oblikuje nov pristup prostoru, nužnost je ubrzani razvitak u kojem prioriteti prostorno funkcionalnih sustava i segmenata nemaju jednak položaj, važnost i uvjete ostvarivanja.

Posebni ciljevi i interesi u prostoru Hrvatske javljaju se u odnosu na kritične i naglašene aspekte kojima se osigurava cjelovit pristup i način djelovanja u ostvarenju ciljeva:

• OBNOVA I RAZVOJ RATOM OPUSTOŠENIH I UGROŽENIH PODRUČJA, i to prvenstveno

obnovom naselja koja su stradala u ratu, a u koja se vraćaju ili se uskoro trebaju vratiti povratnici, stvaranjem radnih mjesta (obnovom i razvojem gospodarstva), obnovom infrastrukture, te unošenjem sadržaja i objekata društvenog standarda, kako bi se osigurao povratnicima i cjelokupnom stanovništvu kvalitetan i siguran život i rad.

•    OČUVANJE PROSTORA I OKOLIŠA kao najsnažnijega globalnog i strateškog resursa Hrvatske i kao bitnog elementa koji Hrvatskoj daje prednost u odnosu na europske zemlje, a koji se osobito odnosi na one resurse koji Europi sve više nedostaju i one na kojma se temelji nacionalni postomi i razvojni identitet.

•    MEĐUNARODNA SURADNJA (internacionalizacije razvojnih programa) na izradi programa i projekata prostornog uređenja, zaštite okoliša i razvoja s ciljem ubrzanja razvoja, osiguranja stručne, znanstvene, tehnološke i materijalne potpore međunarodnih subjekata, usklađenja sa svjetskim intencijama kvalitativno usmjerenog razvoja, integracije u europske razvojne sustave te posebnog interesa zaštite nacionalnih dobara (naročito onih čija vrijednost ima svjetske i europske dimenzije).

•    UNAPRJEĐENJE UČINKOVITOSTI SUSTAVA GOSPODARENJA PROSTOROM tako da se omogući djelovanje primjereno novim pogledima na razvoj, novim inicijativama i subjektima, a da pri tom osigura zaštitu i racionalno korištenje svih nacionalnih dobara.

Organizacijska osposobljenost sustava gospodarenja prostorom mora omogućiti transparentan prijenos razvojnih interesa i ciljeva s državne razine na lokalnu, na način primjene načela prostornog uređenja utvrđenih člankom 3. Zakona o prostornom uređenju u konkretnom prostoru. Stoga je nužno uspostaviti:

•    informacijski sustav – praćenje stanja prostora i okoliša i uređenja prostora, te procesa na prostornim strukturama, kao osnove za primjenu mjera zaštite, usmjeravanje i usklađivanje razvoja,

•    učinkovitost na međusobnom usklađenju djelovanja sektora u usuglašavanju sa Strategijom, čime će se postići primjereno gospodarenje prostorom, provedba zakona i propisa (uz poboljšanje regulative) i omogućavanje valoriziranja parcijalnih i sektorskih zahvata s gledišta interesa za Državu i cjelovitost (integralnost) prostornog razvoja,

•    učinkovitost na lokalnoj razini – stručno, organizacijsko i materijalno osposobljavanje

subjekata gospodarenja prostorom i prostornog uređenja za djelovanje na razini užih prostorno-gospodarskih, upravnih i samoupravnih jedinica (prioritetno na županijskoj razini i na razini gradova).

Osobito je važno stvoriti uvjete za korištenje relevantne dokumentacije i podataka i time omogućiti izbor podataka i preglednost razina definicija u svim fazama koncipiranja prostornog razvoja i zaštite prostora.

2.3.

Osnove za utvrđivanje prioritetnih intervencija u prostoru

Provođenje strateških ciljeva i usmjerenja prostornog razvitka vezano je na jačanje materijalne osnove uz predpostavku da će Hrvatska doseći stupanj razvijenosti koji omogućava ostvarivanje svih ciljeva i interesa u prostoru.

Uvažavajući prostorna i financijska ograničenja, okolnosti i dugo vrijeme potrebno za željene fizičke, funkcionalne i kvalitativne promjene na svim razinama, sustavima i područjima, Strategijom se opredjeljuje za prioritetno osposobljavanje i poboljšanje postojeće razvojne strukture u prostoru te izvedbu nedostajućih sustava o kojima ovisi razvoj u širem prostoru i prostoru posebne važnosti za državu.

Računajući na potrebu ubrzanog razvoja i kvalitativne preobrazbe prioriteti se odnose na one programe koji će brzo dati pozitivne ekonomske učinke, utjecati na pokretanje gospodarskih, a naročito proizvodnih aktivnosti i zaustavljanje negativnih kretanja u prostoru. Atraktivnost ulaganja nije jednaka za sva područja i segmente. Da bi ta disproporcija bila što manja prioritet imaju oni programi koji se uklapaju u već formirane i potencijalne sustave i oni koji bitno ne mijenjaju glavne pozitivne značajke formirane prostorne strukture.

Sve razvojne aspiracije i poduzetničke inicijative neće biti moguće uklopiti u takove prostore. Stoga je nužno uspostavljanje kriterija za korištenje prostora koji će biti u središtu interesa zbog određenih vrijednosti i mogućih brzih ekonomskih učinaka (jadranski prostor).

Intervencije u tim prostorima zahtijevaju primjenu visokih kriterija zaštite prostora i okoliša,

omogućavanje javnog korištenja posebnih vrijednosti i krajnje racionalno zauzimanje prostora za izgradnju.

Istovremeno s usmjerenjem pažnje na osobito atraktivna mjesta, nužno je skrbiti o svim područjima, svim razvojnim strukturama i svim djelovima prostora kako u novim interesnim relacijama nebi izgubili već postignutu razvijenost i perspektivnost.

Prioritetni zahvati u prostoru usmjeravaju se po sljedećim načelima:

•    tehnološka i organizacijska poboljšanja (gospodarstvo, infrastruktura),

•    korištenje rezervi postojećih struktura za djelatnosti i stanovanje (naselja),

•    korištenje alternativnih, lokalnih, i posebnih oblika prometa, vodoopskrbe, energije i odvodnje na područjima rijetke naseljenosti i ograničenja razvoja,

•    prilagođavanje uslužnih i društvenih djelatnosti prostornim ograničenjima (mobilni, dispergirani oblici, planirane dnevne migracije),

•    sanacija područja i mjesta izrazite ugroženosti okoliša (utvrđivanje izvora i intervencije na mjestu emisija),

•    usmjeravanje izgradnje u zone s dovoljnim kapacitetima postojeće infrastrukture, te izgradnja potrebne infrastrukture radi stvaranja uvjeta za razvoj, osobito na područjima oživljavanja gospodarstva i naseljavanja,

•    izvedba onih sustava i dionica o kojima ovisi uključivanje u europske razvojne sustave i onih koje imaju višestruke generativno razvojne učinke,

•    rezervacija i ograničeno korištenje prostora potencijalnog razvoja (turizam, infrastruktura, vodni resursi) koji se ne može realizirati u predvidivom razdoblju i za koje ne postoji dovoljan stupanj istraženosti.

Područja posebne pažnje zbog povećanog interesa i vrijednosti:

•    područja pojačanog interesa za ulaganja (obala, iovna i rekreativna područja, marine, urbane jezgre),

•    formirani razvojni koridori, potezi urbaniteta i atraktivnih lokacija gdje može doći do prevelikih opterećenja temeljne funkcionalne i fizionomske matrice (promet kao ograničavajući činbenik razvoja gradova),

•    zone uz gradove s interesom lociranja malih poslovnih jedinica – zbog nemogućnosti organizirane pripreme lokacija u gradovima,

•    depopulacijska područja zapuštanja tradicionalnih djelatnosti i resursa – zbog potencijalnosti u stabilnijim uvjetima (gorsko brdski, krški predjeli, neka granična područja).

Mjere racionalnog korištenja prostora i postojećih struktura moguće je provoditi unutar gospodarskih sustava i subjekata a poglavito na razini prostornih planova jedinica lokalne samouprave (gradski i općinski planovi, planovi naselja). U tom smislu treba koristiti postojeće prostorne planove u dijelu kojim se osigurava prilagodba prostora novim uvjetima razvoja bez zauzimanja novih površina.

Velik dio učinaka na poboljšanju uvjeta života i rada može se postići malim zahvatima i pomacima, mjerama bolje organiziranosti subjekata unutar svojih nadleštava i unutar lokalnih zajednica. Takove mjere, ako se sustavno provode i podupiru, u datim okolnostima imaju strategijsko značenje.

Prioritetna problemska područja:

•    smanjivanje razlika razvijenosti područja, zaustavljanje negativnih demografskih kretanja, korištenje nedovoljno valoriziranih potencijala nekih područja i resursa,

•    funkcionalno osposobljavanje infrastrukturnih mreža (poglavito prometnih i vodoopskrbnih) kao

osnove za usmjeravanja razvoja i zaštite okoliša i to ravnomjernim pokrivanjem cijelog prostora Države (uz primjenu prostoru prilagođenih oblika),

•    funkcionalno osposobljavanje gradova primjereno ulozi razvojnih i kulturnih središta, vođenje politike naseljavanja nerazvijenih i slabo naseljenih područja te smanjenje i kontrola rasta velikih gradova a posebno doseljavanja,

•    prilagođavanje gospodarstva (posebno turizma) uvjetima i osobitostima prostora, a naročito s gledišta, nosivog kapaciteta prostora, fleksibilnosti, integriranosti u strukture naselja i krajobraza, energetskih ograničenja, zaštite okoliša i stvaranja prihoda iz domicilnih resursa,

•    obnova ratom zahvaćenih područja s ciljem povratka stanovništva, obnove naselja i gospodarstva te uključivanje u razvojne sustave pod novim uvjetima (geopolitičkim, sigurnosnim) te obnova i sanacija prirodnih i kulturnih dobara,

•    uspostava intervencijskih mjera za određeni oblik gospodarskih djelatnosti u područjima s ograničenjima u razvoju (trenutno neprofitabilne, ali ukupno gledano važne djelatnosti, osobit kvalitetan proizvod, ruralne, otočke i brdsko gorske sociogospodarske strukture).

Zbog potrebnog dužeg vremena i značajnih sredstava za ustrojstvo cjelovitog sustava uređenja prostora i izradu svih obveznih planova, prioritetno je potrebno osigurati nužnu preglednost svih relevantnih činjenica u prostoru koristeći raspoloživa sredstva te u najkraćem mogućem vremenu osigurati organizacijski i stručni minimum za obavljanje svih poslova prostornog uređenja.

3.

Osnove za planiranje i usklađivanje prostornog razvitka

Kartografski prikaz: 30-01

Područja očuvane biosfere i osobitih vrijednosti prostora

Kompleksni programi jedinstvenih kriterija zaštite prostora i okoliša

Kartografski prikaz: 30-02 Velike prostorno-planske cjeline

Županije Središnje, Istočne i Jadranske Hrvatske

Kartografski prikaz: 30-03

Područja velikih i većih gradova – sukob korištenja i zaštite prostora

Nužna izrada prostornih programa i primjerene dokumentacije prostornog uređenja

Kartografski prikaz: 30-03 Područja uz državnu granicu

Gustoća naseljenosti kopnenih graničnih općina

3.1.

Sustav

dokumenata i smjernice za provođenje Strategije

Sustavom dokumenata prostornog uređenja uspostavlja se trajna osnova planiranja, gospodarenja i praćenja procesa u prostoru te osigurava preglednost odredbi i integralan pristup prostoru i okolišu. S tim ciljem utvrđuju se zajednički elementi prostornih i funkcionalnih cjelina koje prema složenosti i važnosti obuhvaćenog prostora (problema).podliježu obvezi izrade primjerenog oblika dokumenta i primjeni mehanizma koordinacije.

3.1.1.

Razine planskih određenja

Strategija prostornog uređenja Republike Hrvatske je dokument koji obuhvaća cjelovit teritirij Države i kojim se usmjerava daljnje planiranje prostornog razvitka i uređenja prostora.

Bilanca površina po osnovnim kategorijama korištenja prostora (prostor naselja, poljodjelski, šumski, vodnogospodarski prostor, more), razvijenost mreža, stanje resursa i stupanj pokrivenosti potreba stanovništva i gospodarstva prati se i planski usmjerava na razini Države. Stvarnim i planskim iskazom ovih segmenata Hrvatska se stavlja u odnos prema zemljama Europe i kontrolira ravnotežu temeljnih prostorno razvojnih veličina s gledišta gospodarskih učinaka u odnosu na angažirani prostor te stanja okoliša u duhu međunarodnih konvencija.

Strategijom se prostor države sistematizira na glavne prostorne cjeline i sustave koji predstavljaju okvir za utvrđivanje konkretnoga planskog obuhvata i oblika dokumenta putem Programa prostornog uređenja Republike Hrvatske.

Različitost područja u odnosu na položaj, razvojne okolnosti i resurse te političko teritorijalno ustrojstvo Države, osnova su za određivanje planskih jedinica (prostornih cjelina, sustava, problema).

Utvrđuju se sljedeća načela provedbe Stretegije putem planiranja složenih cjelina:

•    uspostava mehanizma koordinacije (međužupanijske, međuresorske) kojim se vrši usklađenje na prostorima i sustavima koji obuhvaćaju više županija i više aspekata

•    teritorijalni obuhvat: temeljni oblik je Prostorni plan županije,

•    problemsko razvojni obuhvat:    temeljni

dokument je “Program” i to društvenoga, gospodarskog i prostornog razvitka za Državu u cjelini, pojedine segmente, područja i prostorne cjeline.

Zakonom propisani planovi prostornog uređenja (županije, grada, općine) koriste se za integralan obuhvat teritorija. S ciljem učinkovitosti sustava planiranja treba izbjeći nepotrebno umnožavanje planskih razina.

Za obuhvat prostornih sustava koji nadilaze županijsku razinu, te onih koji predstavljaju višeznačan problem ili obuhvaćaju određenu prostorno i funkcionalno sagledivu cjelinu, treba koristiti oblike dokumenata prostornog uređenja koji odgovaraju problemu kojeg treba riješiti drugim dokumentima prostornog uređenja (prostorni program, prostorni projekt, studija trase, stručna podloga i drugi). Tim dokumentima uspostavljaju se kriterijii i elementi funkcionalne cjelovitosti (složene cjeline),

kao osnovama za konkretizaciju razvojnih projekata u okvirima propozicija korištenja prostora određenih u planovima i dokumentima prostornog uređenja širih područja i sustava. Pri tom, viša planska razina određuje elemente cjelovitosti koje mora uvažavati niža planska jedinica. Elementi više planske razine mogu se utvrditi u prvoj fazi izrade za veću cjelinu-sustav i poslužiti za planiranje na nižoj razini.

Uži sektorski programi i planovi moraju sadržavati prostornu komponentu u skladu s odredbama o korištenju i zaštiti prostora određenih u prostornim planovima, a ako ih mijenjaju mora se izvršiti usklađenje.

3.1.2.

Određivanje područja prioritetnih djelatnosti kao osnov usklađivanja prostornog razvoja

Člankom. 14. Zakona određuje se obveza određivanja područja prioritetnih djelatnosti. Prioritetna djelatnost određuje se Strategijom u pravilu kao pretežita namjena prostora, pri čemu se neke djelatnosti isključuju, a neke podliježu kriterijima za prioritetnu djelatnost.

S gledišta razvojnih ciljeva (funkcionalna cjelovitost) glavni kriterij lociranja je predodređenost prostora i to na temelju prirodne pogodnosti i formiranosti prostornih struktura (naselja, gospodarstvo, infrastruktura i drugo).

Na temeljnoj razini određuje se da je prostor djelatnosti, stanovanja i drugih funkcija za zadovoljenje potreba ljudi prioritetno prostor građevinskog područja (izuzevši infrastrukturne i gospodarske sklopove koji po prirodi funkcije i potrebnom prostoru ne mogu biti u naseljima). Prostor izvan građevinskog područja je prioritetno prostor poljodjelstva, šumarstva, i vodnoggospodarstva, uključujući more kao pomorsko i nacionalno dobro.

Prioritetne djelatnosti određuju se za velike prostorne cjeline kao glavna gospodarska fizionomija područja i kao osobito značajna cjelina, a prema organizaciji prostora Države na planske cjeline zajedničkih obilježja.

Kapaciteti i način na koji se razmještaju djelatnosti u područjima ovisi o strukturnim obilježjima, krajobraznim značajkama, dosadašnjem opterećenju prostora i okoliša. Izuzimaju se zaštićene cjeline na kojima ne vrijede opći kriteriji lociranja nego se primjenjuju posebni uvjeti korištenja i zaštite prostora.

Na turističkim područjima (jadransko područje, područja prirodnih i drugih atraktivnosti), nužno je

uspostaviti kriterije lociranja sadržaja i korištenja prostora koji će stvoriti uvjete za kvalitetan i gospodarski učinkovit turizam. Time nisu eliminirane druge funkcije, osobito ne one koje služe ukupnoj gospodarskoj dinamici i potrebama stanovništva.

Na razini određivanja namjene prostora prioritetna djelatnost se određuje u prostornim planovima i predstavlja osnov za utvrđivanje lokacije na području moguće namjene.

Gospodarske djelatnosti koje se zbog tehnološke vezanosti za resurs mogu obavljati samo na određenom prostoru (voda, obala, mineralne sirovine) imaju na tom prostoru prioritet a pobliže se određuju prema lokalnim uvjetima, utjecaju na razvoj naselja, zaštitu okoliša i očuvanje prirodnih i kulturnih vrijednosti.

Sve ostale djelatnosti, koje mogu biti locirane na bilo kojem prirodno pogodnom prostoru, podliježu odredbama o općim i posebnim kriterijima za vrstu djelatnosti i kriterijima skladnog uklapanja u prostornu strukturu.

3.1.3.

Načelo racionalnog korištenja prostora

Racionalnim korištenjem prostora mora se postići učinkovitija funkcionalna organizacija i štednja resursa. S gledišta temeljnih odrednica prostornog planiranja, to se prioritetno odnosi na zaustavljanje nepotrebnog zauzimanja prostora za izgradnju naselja, industrijskih kapaciteta (formiranje građevinskih područja) te na gradnju obnovu, rekonstrukciju i modernizaciju infrastrukturnih mreža.

Gospodarske djelatnosti prioritetno treba locirati u već formiranim zonama tih djelatnosti (a po potrebi s proširenjem) i tamo gdje to infrastruktura omogućava, bez zauzimanja novih površina šuma, obale, vrijednih poljodjelskih površina, a osobito prostora namijenjenog rekreaciji i turizmu. U prostornim planovima moraju se odrediti područja vrijednih resursa na kojima je isključena prenamjena prostora.

Postojeće djelatnosti koje po ovim kriterijima i usmjerenjima za sanaciju okoliša, ne odgovaraju prostoru u kom su locirane, postupno treba izmještati i ne mogu se planirati proširenja na istoj lokaciji. To se prioritetno odnosi na zagađujuću industriju obalnog područja i industriju u zaštićenim cjelinama.

U planiranju trasa velike infrastrukture treba prioritetno ispitati mogućnost korištenja postojećih koridora i izbjegavati zauzimanje novih površina vrijednih resursa (osobito prosjecanje vrijednih poljodjelskih i šumskih površina).

• prioritetna djelatnost područja.

Strateški cilj je da se značajnije ne mijenja bilanca osnovnih kategorija korištenja prostora, osobito ne na štetu prirodnih resursa od osobitog značenja i vrijednosti, nego da se poboljšavaju kvalitativne značajke i racionalno koristi već angažirani prostor.

3.1.4.

Kriteriji za određivanje planskih cjelina zajedničkih obilježja

Organizacijom prostora Države utvrđuju se plansko razvojne cjeline zajedničkih prostornih i razvojnih obilježja. Time se opći ciljevi razvitka prilagođavaju fizionomiji i razvojnom položaju područja.

Hrvatska prostorno razvojna struktura snažno je određena pripadnošću većim europskim sustavima, definiranim razvojnim koridorima i koncentracijama na ključnim točkama križanja prometnih tijekova. Ocjenjuje se da razvojne opcije treba tražiti unutar ovih geostrateških odrednica i da je glavno strateško usmjerenje povećanje učinkovitosti, dovršavanje i osposobljavanje prostornih sustava za funkcije unutarnje konsolidacije prostora Države i europske integracije.

Pri tom je strateški interes da se koridori europskih sustava koriste i za unutarnje povezivanje i time postigne veća iskoristivost prostora i realnost financiranja.. Županijska središta trebala bi biti sastavnim dijelom užih ili širih razvojnih koridora.

Srpast oblik i koridorsko obilježje hrvatskog prostora kao i tip prostorne strukture određuju neke elemente nacionalnoga prostornog modela koji se na određeni način pojavljuju u svim prostornim scenarijima razvoja:

•    odnos glavnih razvojnih osi (koje će se u europskim integracijama još više osnažiti) i perifernog prostora (koji time može postati manje atraktivan za ulaganja),

•    raznolikost i razmještaj prostornih oblika i resursa Hrvatske upućuju na nužnost finije diferenciranosti prostornih jedinica za planske odredbe,

•    elementi razvojne policentričnosti koje hrvatski prostor sadrži, upućuju na traženje optimalnih i osobitih razvojnih modela za rijetko naseljena područja.

Kriteriji za definiranje prostornih i funkcionalnih cjelina:

•    pripadnost širim (europskim i državnim) razvojnim i ekološkim sustavima,

•    tip prostorne strukture i razvojne okolnosti,

•    posebni uvjeti i interesi, izraziti razvojni i ekološki problemi,

Po ovim kriterijima utvrđena je temeljna sistematizacija teritorija Države na cjeline zajedničkih plansko razvojnih obilježja. U okviru dokumenta za takve složene cjeline mogu se po istim ili sličnim kriterijima odrediti i manje cjeline ili segmenti zajedničkih obilježja za cjelovitu razradu.

3.2.

Prostorno-funkcionalne

cjeline

3.2.1.

Grupe županija – kao velike prostorne cjeline

Pored opće planske podjele po djelatnostima, potrebno je odrediti veće prostorne cjeline koje omogućavaju kompleksno sagledavanje i cjelovit plansko razvojni pristup. Fizionomske razlike Hrvatskog teritorija s gledišta globalnoga planskog pristupa određuju velike prostorne cjeline:

•    Županije Središnje Hrvatske

•    Županije jadranske Hrvatske

•    Županije Istočne Hrvatske.

Ove grupe županija predstavljaju obuhvat praćenja stanja i usmjeravanja prostornog razvoja na globalnoj razini. Pokazatelji se odnose na demografske prilike, gospodarske učinke, stupanj pokrivenosti potreba stanovništva i gospodarstva i druge važne pokazatelje prostorno razvojne ravnoteže na razini Države.

Dokumenti su Izvješće o stanju u prostoru i Program mjera za unaprjeđenje stanja u prostoru Države.

Na rubovima tih cjelina nalaze se prijelazni ili zajednički oblici koji podliježu postupku koordinacije. Strateško razvojna orijentacija je da se razvoj područja osloni na osnaživanje prometnih veza europske i državne razine, ali da pri tome zadrže osobitosti i vrijednosti prostorne strukture. Stoga je posebno važno planiranje kontakt zona relativno očuvanih prirodnih cjelina i jakih razvojnih pravaca na kojima se može očekivati povećan interes osobito za lociranje gospodarstva.

Neka područja pojavljuju se i razmatraju kao prostorne i problemske cjeline pri čemu se odredbe usklađuju i sistematiziraju prema obliku intervencija (prostorni zahvat, gospodarske i druge mjere). To su

ponajprije prostori koji su ostali izvan interesa dosadašnjih razvojnih usmjerenja (unutarnja Istra, otoci, Lika i Gorski kotar, Dalmatinska zagora, Banovina, Kordun, središnja Slavonija). Ova područja planski će se uključivati u razvojne sustave države vezanjem na dominantne gospodarsko prometne okosnice te razvijanjem primjerenih oblika mreže naselja i gospodarstva. Temeljno plansko polazište je revitalizacija naselja (osobito malih urbanih cjelina i ruralnog prostora) osloncem na vrijedne i očuvane resurse kao bitne značajke upravo ovih, manje razvijenih i slabo naseljenih područja.

Planske odrednice velikih prostornih cjelina odnose se na teritorijalan obuhvat a temeljni dokument prostornog uređenja je Prostorni plan županije u kojem se zajednički elementi velikih cjelina definiraju u konkretnom prostoru, određuju manje prostorne cjeline i sustavi unutar obuhvata prostora županije te vrši koordinacija u segmentima zajedničkim za dvije ili više županija.

Globalna plansko razvojna usmjerenja, kriteriji zašite prostora i okoliša, nacionalni interes i ciljevi, pripadnost velikim sustavima državnog i međunarodnog značenja, te pripadnost europskim gospodarskim i ekološkim sustavima (reguliranim konvencijama i drugim međudržavnim sporazumima) određuju obveze i način međudržavne koordinacije.

A. Županije Središnje Hrvatske

(županije: Zagrebačka, Krapinsko-zagorska, Varaždinska, Međimurska, Koprivničko-križevačka, Bjelovarsko-bilogorska, Sisačko-moslavačka i Karlovačka)

Najrazvijenije područje Hrvatske, koncentracija gospodarstva i kulturnih institucija, ključno čvorište europskih i regionalnih prometnih pravaca.

Prostorno razvojnu strukturu obilježava koncentracija gradova srednjeeuropskog kruga. Zagreb, glavni grad Države, s međunarodnim funkcijama i prsten gradova srednje veličine, te mreža malih gradova kao osnova za unaprijeđenje prostorno razvojne strukture policentričnog tipa. Budući da se očekuje još veći pritisak na gradove i pojačavanje ekoloških problema, planska orijentacija je na ublažavanje rasta i kvalitativno unapređenje Zagreba, osnaživanje mreže ostalih gradova s osobitom pažnjom na zaustavljanje izgradnje i sanaciju perifernih zona (izmještanje magistralnih pravaca, velika infrastruktura).

Uređenje prostora određeno je porječjima rijeka Save, Drave (srednji tokovi) i Kupe te prijelazom iz ravničarskog u brdsko područje Žumberka, Hrvatskog zagorja, Banovine, Korduna, Moslavine, Podravine i Podravskog prigorja na kojima je potrebna revitalizacija naselja i gospodarstva, a osobito poljodjelstva. Resursi i krajobraz su pod utjecajem urbanizacije s velikim promjenama prirodnog i kultiviranog krajobraza.

Planska usmjerenja se odnose na očuvanje prirodnog okoliša gradova u rekreacijskoj funkciji, razvitak kontinentalnog turizma vezanog na termalne vode, lov, kulturnu baštinu (dvorci), zatim na eksploataciju plina i nafte (Podravina, Bilogora) te na prometna čvorišta i gospodarsko – prometne funkcije gradova (Zagreb, Karlovac, Sisak, Varaždin, i drugi).

Planiranje cjelovitih sustava odnosi se na veliku državnu i međudržavnu infrastrukturu (osobito prometni pravci prema zapadnoj i srednjoj Europi) s pratećim djelatnostima, razvoj i funkcije Grada Zagreba s rješenjem ključnoga prometnog čvorišta transeuropskih, magistralnih i regionalnih pravaca, uređenje područja uz državnu granicu (osobito jugoistočnu), razvitak i uloga većih gradova u sklopu koncepta urbanizacije područja, rješenje uravnoteženja urbane koncentracije i nerazvijenih (slabo naseljenih ) rubnih zona, sustavne mjere unaprijeđenja okoliša s osobitiom pažnjom na uređenje voda, odvodnju i otpad.

B. Županije jadranske Hrvatske

(županije uz obalu hrvatskog Jadrana: Istarska, Primorsko-goranska, Ličko-senjska, Zadarska, Šibensko-kninska, Splitsko-dalmatinska i Dubrovačko-neretvanska)

Osnaživanje prostorno razvojne strukture uvjetovano je izrazito linijskim formiranjem funkcija duž obale sa snažnim urbanim aglomeracijama Istre i Kvarnera, srednjedalmatinskih gradova (s osobitim značenjem Rijeke i Splita kao velikim središtima širokih razvojnih područja i međunarodnih funkcija), Zadrom i Šibenikom među njima te Pulom i Dubrovnikom kao krajnjim točkama. Nerazvijena struktura zaleđa (unutarnja Istra, Gorski kotar, Lika, Dalmatinska zagora) zahtijeva širenje sustava u dubinu (gospodarsko i prometno povezivanje, usluge, cjelovit turistički prostor).

Uređenje prostora uvjetovano je značajkama dviju cjelina: obalno područje mora (obala, akvatorij i otoci) te brdsko-gorsko područje zaleđa, odnosno zajedničkim značajkama hrvatskog krša. Budući da postoje velike razlike između otoka i obalnog dijela, te njihovog zaleđa nužno je sustavno uspostavljati međusobnu razvojnu povezanost i primjenjivati prostorno razvojne modalitete za podcjeline (pretežito problemski obuhvat).

Planski elementi cjelovitih razvojnih sustava odnose se osobito na: turističku komponentu područja kao glavnu strateško razvojnu odrednicu, (kriteriji korištenja područja obale, mjere poboljšanja kvalitete prostora i okoliša.

Zajednički funkcionalni elementi odnose se na rješenje prometno gospodarskog sustava Jadrana kao dijela Mediterana, a u sklopu povezivanja

područja unutar hrvatske države, Srednje Europe i Mediterana, Europe i Bliskog istoka i to u segmentima cestovnoga, željezničkog i pomorskog prometa s važnom prometno – gospodarskom ulogom prometnih čvorišta i lučkih gradova u kojima treba riješiti konflikte lučkih i gradskih funkcija uz obalu (Rijeka, Split, Zadar, Šibenik, Pula i drugi).

Gospodarenje hrvatskim Jadranom temeljit će se na integralnom planu gospodarenja obalnim područjem koji obuhvaća obalu, epikontinentalni pojas -nacionalne teritorijalne vode i pomorsku granicu Hrvatske, a koji uključuje i plan namjene mora (površine i podmorja) s važnom gospodarskom funkcijom ribarstva i marikultura.

Za razvoj je osobito važno prometno povezivanje, revitalizacija i gospodarsko uključivanje gorsko brdskog područja Gorskog kotara i Like te Dalmatinske zagore u gospodarske sustave razvijenih područja (osobito komplementarno vezanje na turizam Jadrana, iskorištenje hidroenergetskog potencijala Dalmacije te uređenje područja uz državnu granicu s Federacijom Bosne i Hercegovine.

Područje obuhvaća i dvije velike problemske cjeline: razvoj otoka i zaobalnog, brdsko-gorskog prostora (otežanih uvijeta razvoja i posljedica ratnih djelovanja) za koje je potreban kompleksan obuhvat revitalizacije (gospodarenje obalnim područjem i razvitak ruralnih brdsko gorskih područja).

C. Županije Istočne Hrvatske

(Županije:    Osiječko-baranjska,    Vukovarsko-srijemska,

Brodsko-posavska, Virovitičko-podravska i Požeško-slavonska)

Osnaživanje prostorno razvojne strukture temelji se na povoljnoj mreži naselja, osobito manjih gradova, koja omogućava uravnotežen razvoj, pretežito definiranim koridorima prometnica i glavnim poljodjeljskim resursima Države. Za uravnotežen razvoj Hrvatske osobito je značajno istočno urbano područje (Osijek, Vukovar,Vinkovci, Županja, Ilok) i podunavski razvojni koridor.

Uređenje prostora uvjetuje dominacija riječnih tokova Dunava, Save i Drave koji određuju koridore velike državne i međunarodne infrastrukture, višenamjensko korištenje voda s kompleksnim uređenjem poljodjeljskih površina, te bogatstvo šuma središnjega brdskog dijela s potrebom revitalizacije ruralnog prostora i usmjerenjem na razvoj izletničkog, zdravstveno-rekreacijskog, tranzitnog i lovnog turizma.

Planski elementi cjelovitih sustava i pripadnost većim cjelinama odnose se osobito na transeuropske, magistralne i regionalne prometne pravce istok-zapad, poboljšanje poprečnih veza na središnjem

prostoru, porječja velikih rijeka kao područja cjelovitog uređenja i korištenja voda uz državnu granicu, podunavski prometno-gospodarski sustav, prometno i gospodarsko uključivanje središnje Slavonije u glavne razvojne sustave.

Razvitak ovog područja, a osobito istočnog dijela, treba promatrati kroz snažnije i neposrednije uključivanje u srednjoeuropsko gospodarsko -prometne sustave, kulturnu suradnju te unapređenje stanja okoliša.

Osnaživanje linije podunavskih gradova temelji se na funkcioniranju luka Osijek i Vukovar i brzom uključivanju kombiniranim prometom u glavne državne i europske tijekove razmjene roba, izgradnji višenamjenskog kanala Dunav-Sava, uređenju graničnih područja te razvoju prometno gospodarskih funkcija gradova s rješenjem ključnih prometnih čvorišta (Osijek, Slavonski Brod, Vukovar, Vinkovci i drugi).

3.2.2.

Složeni infrastrukturni i gospodarski sustavi

Cjelovit programsko planski obuhvat složenih infrastrukturno – gospodarskih sustava odnosi se na koridore i funkcionalne sklopove koji sadrže više segmenata državne i međudržavne infrastrukture, prateće gospodarske funkcije (terminali, slobodne zone) i obuhvaćaju kontakt područja naselja i drugih površina pod neposrednim utjecajem trasa i kapaciteta.

Koridori su temelj za uspostavu integralnog i kombiniranog prometa te obuhvaćaju cestovne prometnice, željeznicu, pomorski i riječni promet- luke i cjevovode (produktovode).

a)    Transeuropski prometni koridori:

•    koridor smijera Z – I (Zapadna Europa – Bliski istok) i kao dio veze Srednja Europa-Mediteran

•    koridor smijera S-J (Srednja Europa-Mediteran) veza na smjer Z – I, i dalje povezivanje sa Zapadnom Europom i Južnim Jadranom.

b)    Prometni koridori Državne i međudržavne

razine s funkcijom povezivanja velikih središta i područja Hrvatske te koji nadopunjuju (ili su dio) europske mreže:

•    Podravski koridor

•    Jadranski (obalni i zaobalni)

•    veza sjeverne i južne Hrvatske preko područja Federacije Bosne i Hercegovine.

c)    Složeni prometno-gospodarski i infrastrukturni kompleksi s elementima funkcija koridora:

•    sustav prometnog križanja europskih i državnih prometnica, terminala i gospodarskih zona Zagrebačke županije,

•    sustav Kvarnerskog zaljeva: sustav luka Rijeka,

•    sustav Hrvatskog podunavlja:    sustav luke

Vukovar, kanal Dunav-Sava, pri čemu prioritet ima luka Vukovar uz osposobljavanje cestovnih i željezničkih veza za kombinirani promet prema morskim lukama,

•    kompleks luka Ploče i Split (veze s Federacijom Bosne i Hercegovine),

•    veći zahvati korištenja voda s kompleksnim uređenjem prostora, komasacijama i melioracijama vezanim uz hidroelektrane na Dravi, Savi, Lici i Gackoj,

•    veliki industrijski i energetski kompleksi (rafinerije, željezare, termoelektrane, LNG i drugi).

Planiranje integralnoga prometnog i energetskog sustava uspostavlja se u ključnim elementima na razini države kao cjelovita mreža. Osobito se to odnosi na optimalizaciju luka hrvatskog Jadrana s prometnim zaleđem, kao i na kriterije lociranja energetskih sklopova s gledišta sigurnosti opskrbe, korištenja resursa i uravnoteženog opterećenja prostora.

Planiranje ovih sustava temelji se na gospodarskoj valorizaciji i programima s prostornom i ekološkom komponentom koja mora osigurati prihvatljivost lokacija i utjecaja na prostor i okoliš. Te elemente preuzimaju prostorni planovi županija i definiraju ih kao plansku obvezu u projektima i podprojektima. Dokumenti ovih sustava i cjelina imaju karakter stručne podloge-studije.

3.2.3.

Područja osobitih obilježja i vrijednosti prostora

Utemeljenim se smatra da Hrvatska, u skladu s postavljenim ciljem, sa sadašnjih 7,5 % poveća zaštićeni prostor na oko 15%, s obzirom na postojanje osobito atraktivnih dijelova prirode, rijetkih u europskim relacijama od kojih neke cjeline, predstavljaju kompleksnu i osjetljivu strukturu, izloženu velikom interesu za izgradnju. Za područja nacionalnih parkova i parkova prirode obvezni su prostorni planovi unutar zakonom utvrđenih granica.

Osobite vrijednosti prostora, raznolikost pojava i oblika, ako pripadaju područjima izvan neposredne zaštite, štite se i unaprjeđuju mjerama u planovima prostornog uređenja na temelju stručnih i znanstvenih osnova u kojima će se sagledati ukupnost pojava u krajobraznom kontekstu i time stvoriti osnovu za stupnjevanu zaštitu te primjereno uključivanje u razvoj.

Područja očuvane biosfere i osobitih vrijednosti prostora određuju se kao cjeline na kojima treba uspostaviti jedinstvene kriterije zaštite prostora i okoliša. Takve cjeline svrstavaju se u rang kompleksnih programa i znanstveno stručnih osnova s usmjerenjima za primjerene oblike gospodarstva, organizaciju naselja i revitalizaciju dijelova prostora.

Određuju se sljedeće cjeline zajedničkih obilježja:

•    područje hrvatskog Jadrana u cjelini – integralni plan gospodarenja prema Mediteranskom akcijskom planu u okviru Barcelonske konvencije,

•    područje Hrvatskog podunavlja – integralni plan u sklopu međunarodnih projekata za zaštitu Podunavlja,

•    područje središnje Slavonije,

•    područja Žumberak i Hrvatsko zagorje,

•    dijelovi panonskog i peripanonskog područja te Dalmatinske zagore

•    područje unutarnje Istre,

•    šire dubrovačko područje,

•    cjeline zaštićene kao svjetska baština: Dubrovnik, Split, Nacionalni park Plitvička jezera te potencijalna i druga predložena područja.

Dokumenti za te cjeline odnose se prioritetno na valorizaciju i uspostavu vrijednosnih kategorija prostora te načina zaštite kao odrednica za sustavnu skrb i za planiraje na nižoj razini i pripadaju resursnoj osnovi Države u sklopu Prostorne osnove Države (ČL.16. Zakona). Osobito je od interesa da se na ovim područjima okupe i motiviraju znanstveni, istraživački i edukativni programi s ekološkom orijentacijom na međunarodnoj razini.

Dijelovi ovih cjelina pripadaju područjima s ograničenjima u razvoju. Zato treba provesti niz zajedničkih mjera i sustavno djelovanje uz koordinaciju.

3.2.4.

Prostor županija i gradova

U Prostornom planu županija (PPŽ) strateško razvojne odrednice dobivaju oblik plana prostornog uređenja. Stoga PPŽ sadrži elemente sustava i prostora od važnosti za Državu, na način koji omogućava u prostoru detaljnije planiranje.

S gledišta i integralnog gospodarenja resursima PPŽ mora na temelju usmjerenja Strategije odrediti područja i kriterije za korištenje prostora osnovne i sekundarne namjene. Osobito je važno odrediti kriterije za građenje izvan građevinskog područja prema tipu, vrijednosti i osjetljivosti krajobraza.

S gledišta razvojnih sustava PPŽ mora odrediti prostore i sustave na razini županije ili više županija, njihovu funkcionalnu cjelovitost i ulogu lokalnih elemenata kao dijela cjeline te time usmjeriti i oblik gospodarenja.

Državne građevine mogu se odrediti kao definitivna trasa-lokacija, samo ako postoji potreban stupanj razrađenosti i stručne verifikacije. Za složene sustave koji nadilaze lokalnu razinu nužna je studija ili program s prostornom definicijom. PPŽ može nedovoljno definirane (potencijalne) sustave odrediti programski, kao razvojnu-namjeru, a u prostornom planu zadržati širi razervat do detaljnije razrade.

Na županijskoj razini nužno je odrediti:

•    širi prostor oko gradova bez obzira na teritorij grada što je osobito izraženo za velike gradove, kako bi se u planovima obuhvatili procesi u prostoru i elementi infrastrukture koji služe gradu ali su izvan obuhvata plana grada,

•    kriterije za razmještaj funkcija u naseljima u svrhu optimalizacije mreža, osobito u rijetko naseljenim područjima,

•    kriterije za formiranje građevinskih područja po načelu racionalnog korištenja prostora, iskorištenja rezervi formiranih struktura i oblikovanja krajobraza,

•    korištenje i zaštitu prostora u kontaktnim zonama uz zaštićena područja (nacionalnih parkova, parkova prirode i drugih) radi mogućih utjecaja na područje pod zaštitom.

Za područja koja su Strategijom i Programom, te dokumentima prostornog uređenja prostornih cjelina i sustava određena kao prostorne cjeline zajedničkih obilježja, PPŽ mora odrediti okvir i lokalne kriterije za planiranje konkretnih zahvata. Ako obuhvat prelazi područje jedne županije uspostavlja se mehanizam koordinacije i usklađenja (međužupanijski i međuresorski).

Važno je integrirati prigradske rubove u urbani sustav ali i zaustaviti širenje na račun slobodnih površina, osobito dijelova koji imaju poljodjelsku, ekološku i rekreacijsku važnost.

Strateški je interes da se površine za razvoj i novi program traže prvenstveno unutar formiranoga gradskog prostora. Ključni čimbenik unutarnje konsolidacije urbanih i suburbanih prostora je opremanje komunalnom infrastrukturom. Stoga se u planovima mora utvrditi granični kapaciteti prostornih struktura i sustava preko kojih razvoj zahtijeva velike sustavne promjene , novi prostor i velika ulaganja.

Kvalitativne promjene odnose se na pažljiv odnos prema okolišu, graditeljskoj baštini i zelenom fondu gradova uključujući i vodne površine, revitalizaciju

povijesnih cjelina, osobito kroz integriranje primjerenih djelatnosti u tkivo naselja.

3.3.

Problemska područja

3.3.1.

Obilježja područja s ograničenjima u razvoju

Područja s ograničenjima u razvoju zbog negativnih demografskih procesa, nerazvijenosti mreže naselja, funkcija i gospodarstva, područja s oskudnim resursima i perifernog položaja u odnosu na glavne pravce razvoja te iz drugih razloga koji se odnose na prostor, zahtijevaju posebne mjere i primjerene planske koncepcije razvoja.

Dokumenti za takve cjeline imaju zadaću da u okvirima prostornih činjenica i kriterija korištenja utvrđenih u prostornim planovima i drugim dokumentima prostornog uređenja, ostvare sustav odgovarajućih, pretežito poticajnih mjera poglavito za gospodarstvo i naseljavanje odnosno ukupnu revitalizaciju. Oblik dokumenta je kompleksan Nacionalni program obnove i razvitka. Program mora sadržavati i komponentu prostornog uređenja koja se u temeljnim elementima definira na razini prostornih planova županija (kriterijski okvir i određenje područja obuhvata).

Određuju se sljedeće problemske cjeline zajedničkih obilježja:

•    ratom zahvaćena područja,

•    područja uz državnu granicu,

•    ruralni prostor i selo,

•    brdsko gorsko ruralno područje,

•    otoci hrvatskog Jadrana

Ta područja su ujedno i područja vrijednih ali neiskorištenih potencijala. Osobito je važno razvojne programe koncipirati prema utvrđenim kriterijima zaštite okoliša i resursa. Na tim područjima u pravilu će biti potrebni primjereni modeli organizacije javnih službi, društvenog standarda pa se u planiranju moraju uzeti u obzir rijetka naseljenost, dostupnost i racionalnost mreža infrastrukture i društvenih djelatnosti.

Jedna od glavnih zadaća je definiranje funkcionalne hijerarhije naselja kao lokalnih žarišta razvitka.

Budući da je riječ o prostorima ograničenog ili uvjetovanoga investicijskog interesa, Strategija potiče

izradu dokumenata za ta problemska područja, koji će biti pregledan ponudbeni materijal za ulaganja i prijem domaćih i inozemnih projekata-programa te osnova za poticajne mjere.

Stoga je nužno da se ovi dokumenti zadrže na razini planskih definicija dovoljnih da zaštite opći i poseban interes i time budu jasan prostorni i pravni okvir za operativne dokumente (projekte) pojedinih dijelova i segmenata.

3.3.2.

Ratom zahvaćena područja

Obnova ratom zhvaćenih područja je složen i višeznačan proces u kojem postoje dva strateška zadatka:

•    povratak stanovništva i obnova života,

•    dugoročnija razvojna perspektiva vezana na ukupno osnaživanje hrvatskog gospodarstva i druge razvojne procese.

Temeljne odrednice jesu:

•    fizička, funkcionalna i ekološka obnova naselja – razorenih objekata i sustava na osnovama ukupne preobrazbe naselja i područja, uz uklanjanje ranijih nedostataka a uvažavajući nov položaj (granična područja) i stvaranje uvjeta za dugoročni razvoj,

•    stvaranje osnova za povratak stanovništva i obnovu – osiguranje životnog optimuma, stvaranje radnih mjesta, obnova društvenih funkcija, nova gospodarska fizionomija i transformacije postojećih sklopova,

•    primjena odgovarajućih modela i oblika obnove koji će uvažiti fleksibilnost, raznolikost, lokalne osobitosti graditeljstva i djelatnosti s ciljem obnove identiteta područja i naselja uz pažljivu i stručnu obnovu graditeljske i prirodne baštine.

Obnova ratom zahvaćenih područja mora se provoditi kompleksnim i sustavno vođenim nacionalnim programom s projektima i podprojektima za posebne tematske, problemske i teritorijalne cjeline. Prostorno uređenje se temelji na dokumentima obnove i povratka prognanika i izbjeglica na razini Države.

Strateški prostorno planski pristup obnovi naselja i povratku stanovništva temelji se na sljedećim polazištima:

•    prostor aktivnosti i uređenje naselja planski se dimenzionira prema predratnom broju stanovnika (popis iz 1991.), a nesklad između broja povratnika u prvoj etapi i ukupnog kapaciteta prostora je osnov za planiranje etapnosti realizacije,

•    obnova infrastrukturnih sustava treba uvažiti nov strateško sigurnosni položaj, ispraviti ranije nedostatke a posebno sanirati ekološki ugrožene dijelove,

•    zbog racionalnosti treba odrediti optimalne poteze i dijelove mreža koji će poslužiti kao osnov za usmjeravanje izgradnje,

•    osobito treba obuhvatiti pažljivom valorizacijom i posebnim projektom prostor kulturnog idenititeta, tradicije, povijesnih jezgri i vitalnih javnih funkcija,

•    posebno treba rekonstruirati i obnoviti i restrukturirati gospodarstvo (industriju) uvažavajući nužnu kvalitativnu transformaciju, nove uvjete poslovanja te sukladno tome predvidjeti promjene starih i prioritetnu uspostavu novih programa (osobito treba omogućavati zapošljavanje i stvaranje dohotka),

•    u koncipiranju fizičke i funkcionalne obnove treba uključiti lokalno stanovništvo i gospodarske subjekte.

S gledišta prostornog uređenja i obnove urbane strukture, osnovni dokument obnove većih naselja i gradova je Prostorni program obnove naselja. Izrada treba biti usklađena s Koncepcijom obnove Republike Hrvatske i drugim dokumentima na razini Nacionalnog programa obnove i povratka prognanika i izbjeglica te zakonskim oblicima dokumenata prostornog uređenja s ciljem da posluže do izrade novih prostornih planova prema članku 13. Zakona o prostornom uređenju.

Smjernice za izradu Prostornog programa obnove su sljedeće:

•    postaviti program prostorno gospodarske transformacije naselja i područja,

•    provjeriti postojeće planske osnove, utvrditi nedvojbene postavke namjene prostora i sustava te označiti nužne promjene,

•    zonirati područja prema značenju, mogućnosti obnove u fazama, opremljenosti infrastrukturom te strukturnim, funkcionalnim i oblikovnim obilježjima ,

•    uspostaviti operativnu sistematizaciju prostornih i funkcionalnih cjelina prema oblicima intervencija tako da predstavlja podlogu za projekte (ponudbeni materijal za donacije, međunarodnu i domaću pomoć) i sadrži osnovne programske pokazatelje (položaj subjekata, kapacitete, način izgradnje-rekonstrukcije i druge),

•    valorizirati i ocijeniti podobnost infrastrukturnih mreža

•    dimenzionirati i odrediti prioritete (lokacije) za objekte vitalnog značaja.

Opredjeljenje je da se za povratak izaberu određena područja-zone u naseljima u kojima će se obnoviti postojeći stanovi i poslovni prostor za smještaj stanovnika odmah po povratku.

Takav pristup temelji se na ocjeni da :

•    postoje ograničenja u angažiranju obitelji na obnovi višestambenih građevina (osobito visokim),

•    treba postići optimalnu gustoću radi racionalizacije komunalnih i uslužnih mreža.

Obnova seoskih naselja moguća je pretežitim parcijalnim zahvatima na stambeno – gospodarskim jedinicama uz brže pokretanje proizvodnje (poljodjelstvo). Istovremeno s fizičkom obnovom individualnih jedinica treba izvršiti transformaciju velikih poljodjelskih sustava (organizacijski, pravno -vlasnički). Važnu komponentu čini osposobljavanje površina u smislu sigurnosti i otklanjanja zagađenja.

Problem obnove nema istu težinu na svim prostorima i u svim segmentima. Uz razaranja i ranije je postojala neravnoteža prostornih segmenata kao posljedica nerealnih koncepcija i nedovršenosti cjelina te je zbog toga nužno razlučiti i tome primjereno obraditi dvije temeljne komponente obnove i povratka stanovništva:

•    osnovna i dugoročna prostorna osnova (plan) za kontinuirano uređivanje naselja ili područja i

•    operativni program po segmentima, etapama i intervencijama za vođenje samog procesa povratka i uključivanja ljudi u životne tijekove svog mjesta i šireg okruženja.

Obnova prirodnih, zaštićenih i drugih cjelina i sustava (Nacionalni park Plitvička jezera, Kopački rit i druga) zahtijevaju posebnu pripremu i primjenu znanstvenih i stručnih metoda sanacije te se trebaju uključiti u program internacionalizacije razvojnih projekata.

3.3.3.

Obnova i razvoj ruralnog prostora i sela

Definicija i opis resursa

Pod ruralnim prostorom smatra se cjelokupni prostor izvan gradova. Pri određivanju granica ruralnog prostora, trebaju se iz ukupnog prostora izdvojiti građevinska područja gradova i naselja gradskog karaktera. Ruralna područja su predmet zanimanja u sociološkom i gospodarskom pogledu, kao prostor u kojem se rasprostiru mala ruralna društva ili ruralne zajednice, usko povezane životno i radno s pretežito prirodnim okolišem.

Sve kategorije poljodjelskog zemljišta pružaju se na 3,208.105 ha (57%). Oko 370.000 ha (7%) pripada izgrađenom i ostalom zemljištu, dakle, prostoru koji zauzimaju gradovi, sela, prometna i druga infrastruktura, neplodne površine i ostalo.

U Hrvatskoj 1/5 stanovništva živi u ruralnom području, a ako im se priključe prigradska naselja još i više, od čega se 265.000 stanovnika aktivno bavi poljodjelstvom.

Politički, ekonomski, sociološki i tehnološki čimbenici

Procesi deagrarizacije odvijali su se bolno i u drugim zemljama. U tu svrhu i Hrvatska treba utvrditi potreban program. Jedna od orijentacija (primijenjenih u zemljama Europe) je poticanje turizma na seljačkim gospodarstvima.

Pristup obnove i razvoja, koji uključuje aktivno sudjelovanje državne uprave, lokalne samouprave i stanovništva, prihvatljiviji je od pasivne sanacije, pri čemu bi se pustilo da selo prirodno odumre, dok bi se preostalim stanovnicima pasivno pomagalo da održe minimalni životni standard.

Prostor je jedan od determinirajućih sastavnica društvenoga, gospodarskog i kulturnog identiteta sela. Svaka neadekvatna, nasilna i nepromišljena egzogena intervencija u taj uravnoteženi sustav, može izazvati neželjene posljedice na duži rok.

Upravno-teritorijalna podjela zemlje dobar je organizacijski resurs, jer neophodno je da za upravljanje razvitkom (razvojnim projektima) postoji upravna hijerarhija do što je moguće niže teritorijalne razine i da je do određene razine autonomna lokalna vlast.

Svjetsko i europsko tržište zasićeni su poljodjelskim proizvodima. Svjetske cijene poljodjelskih proizvoda u prosjeku su niže od domaćih. Ulazak nepoljodjelskih djelatnosti u seljačku obitelj/domaćinstvo u pravilu znači veću, gospodarski i društveno stabilniju obitelj. Veći udio mješovitih domaćinstava predstavlja i demografsku stabilnost kraja.

Poljodjelstvo je, više od svih ostalih djelatnosti, način života, čvrsto vezano (još uvijek i sve više) uz obiteljsku radnu snagu. Život i rad u poljodjelskoj obitelji snažno se prepliću.

Seljaci u selu čine važan društveni sloj, iako ne i nužno dominantan. U seoska naselja, naročito ona u blizini većih gradova, doseljavaju se novi stanovnici, koji se uglavnom ne bave poljodjelstvom. Ti stanovnici (kao i vikend stanovnici ili sezonski stanovnici) čine važan element u stvaranju nove socijalne dinamike. Stoga su mjere za poticanje doseljavanja u seoska naselja neophodan element u planu obnove seoskih područja.

Stupanj primjene suvremene tehnologije ukupno je nizak. Povećanjem primjene suvremene tehnologije moguća je veća proizvodnost u poljodjelstvu.

U Europi se smanjuju površine poljodjelskog zemljišta, a takav je trend i u Hrvatskoj. Tako se u ruralnim prostorima otvara mjesto za nove korisnike.

Identifikacija problema

Negativni učinci dosadašnjih procesa u ruralnom prostoru toliko su drastični da ih je vrlo lako identificirati. Potpuno je razoren nekadašnji prostorni, ekonomski, socio-kulturni i ekološki sklad između ruralnog stanovništva i prirodnog okoliša.

Neracionalno su rasparcelirani poljodjelsko zemljište i šume, a naročito dijelovi koji pripadaju privatnom sektoru.

Osim ekonomskog osiromašenja, u ruralnom prostoru je nedostatna komunalna i društvena infrastruktura. Pao je društveni ugled seljaka.

Ovi prostori su izvrgnuti depopulaciji, koja je drastična u pojedinim dijelovima. Budući da se pretpostavlja kako se seosko stanovništvo ne seli samo u najbliže male gradove i lokalna središta, nego i u regionalna središta ili glavni grad zemlje, briga za obnovu sela istovremeno je i briga za ravnomjernu naseljenost Republike Hrvatske. U Hrvatskoj u naseljima veličine do 2000 stanovnika živi 41% stanovništva. S obzirom na činjenicu da će politika obnove i razvoja sela imati utjecaja na velik dio stanovništva Hrvatske, jasan je i značaj te politike.

U posljednjih pedesetak godina proces deagrarizacije bio je znatno brži od procesa deruralizacije, jer Hrvatska u 1991. ima samo 9,1% poljodjelskog stanovništva. Poljodjelski proizvodi u Hrvatskoj skuplji su nego u inozemstvu. Uz te cijene ostaju vrlo niski prihodi seljaka. Ukoliko dođe do porasta plaća u ostalom gospodarstvu, ostat će mali prihodi na selu, jer su cijene poljodjelskih proizvoda već sada iznad svjetskih te je time iscrpljena mogućnost povećanja prihoda. Eventualno povećanje proizvodnosti malo će pomoći, jer je tržište već sada zasićeno nekim poljodjelskim proizvodima. Kao posljedica, doći će do pojačane emigracije iz ruralnih područja Zbog usitnjenosti posjeda, usprkos povećane proizvodnosti, kroz deset godina nitko više neće živjeti isključivo od poljodjelstva. Zato je neophodna hitnost u obnovi i razvoju ruralnog prostora i sela.

Poljodjelska proizvodnja orjentirana prema kvantiteti suočava se s iznimno jakom konkurencijom na tržištu. Kvalitetni    i čisti    poljodjelski    proizvodi    kao

komparativna prednost, traže očuvan okoliš. Slična situacija je i s turizmom. Tako nositelji obnove i razvoja sela od destruktivnih korisnika prirodnih resursa postaju bitan čimbenik očuvanja okoliša.

Uz mnoge ostale pozitivne utjecaje obnove sela, viša kulturna svijest stanovništva inicira i povećanu brigu za kulturna dobra. S druge strane, očuvana kulturna dobra motivacijski su faktor stanovništva.

Međutim, uređenje seljačkih gospodarstava, cijelih sela i okolnog zemljišta podvrgnuto je urbanističkom, a ne ruristič

Ciljevi, smjernice    i    mjere

Obnova i    razvoj sela    treba    omogućiti prihode

stanovništva, u skladu sa standardom gradskog stanovništva. Pri tome treba očuvati karakter sela, prirodna i kulturna dobra, kulturu uopće i unaprijediti stanovanje. U ruralnom prostoru treba ostvariti optimalne uvjete za poljodjelsku proizvodnju, u skladu s karakterom krajolika, zaštitom okoliša, kulturnim potrebama,    potrebama    i    mogućnostima    provođenja

slobodnog vremena stanovništva i općim potrebama.

Integrirano    planiranje    posebno    dobro    dolazi do

izražaja u obnovi i razvoju ruralnog prostora i sela. Mjere prostornog uređenja moraju biti usklađene s mjerama gospodarske, kulturne, socijalne i političke zaštite, kako bi se postigli zadovoljavajući rezultati.

Principi integralnog planiranja moraju biti:

• cjelovitost i individualnost,

•    integracija i suradnja,

•    inovacije i investicije,

•    sudjelovanje i pluralizam,

•    informiranje i osposobljavanje,

•    strpljenje i hladnokrvnost.

Svaki razvojni projekt mora sadržavati mjere uključivanja i sudjelovanja lokalnog pučanstva, za što treba osigurati organizacijske i materijalne pretpostavke; Općinske čelnike valja dodatno specifično obrazovati i tako ih uključiti u ozbiljan projekt uređenja, obnove i razvitka ruralnih područja. Priprema složenog zadatka sveukupne revitalizacije ruralnih područja uključuje:

•    usuglašeni nacionalni koncept (strategiju) cjelovitoga razvitka ruralnih prostora,

•    jasne i usklađene nacionalne, regionalne i lokalne interese i ciljeve,

•    izradu konkretnih projekata temeljenih na znanstveno-stručnim osnovama,

•    institucionalizaciju upravljanja razvitkom (koji nije primarno sektorski već primarno teritorijalno koncipiran).

Uzimajući u obzir konfiguraciju Hrvatske, njezina povijesna iskustva, gospodarske mogućnosti, te strategiju razvitka, valjalo bi odrediti kritičnu granicu do koje se može dozvoliti pražnjenje ruralnog prostora. Smatra se da je ta granica dostignuta.

Mjere za usporavanje emigracije iz ruralnih područja:

•    poticati opstanak, makar skromnim, ali sigurnim, redovitim ulaganjem u životni standard na selu,

•    dekuražirati odlazak radi odlaska (dakle, eventualno ga planirati i pripremiti),

•    promicati temeljne vrijednosti ruralnog nasljeđa, od duhovnih do materijalnih, i njegovati afirmativniji odnos prema seljacima i selu,

•    obogaćivati veze između sela i grada, izgrađivati odnos ravnopravnosti i međusobnog uvažavanja između seoske i gradske civilizacije.

Može se zaključiti da u Hrvatskoj, osim obnove ratom razrušenih gradova i sela, predstoji obnova i ostalih sela. Za takovu akciju valja izraditi model uređenja ruralnog prostora, kako s prostornog, tako i s gospodarskoga, političkoga, socio-kulturnoga, ekološkog i povijesnog aspekta.

3.3.4.

Područja uz državnu granicu

U okviru međunarodnih okolnosti, međudržavnih (međususjedskih) odnosa i nove hrvatske državne politike, posebno je značenje graničnih područja, kao dodirnih područja s neposrednim susjedima. Razvoj graničnih područja postaje jedna od opcija strategije gospodarskog i prostornog razvitka zemlje.

Veliko je i posebno strateško značenje graničnih područja Hrvatske, zbog veoma duge državne kopnene granice (2.028 km), od čega s Republikom Mađarskom 329 km, Republikom Slovenijom 501 km, Republikom Bosnom i Hercegovinom 932 km te sa Srbijom – Vojvodinom 241 km i s Crnom Gorom 25 km te više od 950 km državne morske granice (granica teritorijalnog mora) većim dijelom okrenuto prema Republici Italiji. Posebno je interesantno i značajno za granična područja Republike Hrvatske da velikim dijelom granicu čine vodeni tokovi (1.100 km rijeka Dragonja, Čabranka, Kupa, Sutla, Mura, Drava, Dunav, Sava, Una, Glina, Korana i Butišnica).

Zbog svoje raznolikosti prema prirodnim obilježjima, demografskim prilikama, društveno – gospodarskoj orijentaciji i razvitku, kao i stupnju urbanizacije, treba različito razmatrati i usmjeravati razvitak i prostorno uređenje graničnih područja u Istri, Riječkom metropolitanskom području, Gorskom kotaru, Pokuplju, Žumberku, Zagrebačkom metropolitanskom području, Hrvatskom zagorju, Međimurju, Podravini, Baranji, Slavoniji, Srijemu,    Posavini,    Banovini

(Pounju),    Kordunu, Lici, Dalmatinskoj    zagori,

Neretvanskom kraju, Dubrovačkom priobalju i Konavlima,    te duž čitavog    otočnog    područja

Republike Hrvatske.

U okviru    političko-teritorijalne    podjele    Republike

Hrvatske 18 županija i 46 bivših općina svojim

teritorijem participira u kopnenom graničnom području. Najuži pogranični pojas može se poistovjetiti s ukupno 128 graničnih gradova i novih općina, koji zapremaju površinu od 14.663,92 km² na kojoj je godine 1991. živjelo 886.988 stanovnika, pa je prosječna gustoća naseljenosti iznosila 60,49 stanovnika na km². Ono zaprema 25,94% državnog kopnenog teritorija, a na njemu živi svega 18,54% stanovnika Hrvatske. Oko 1/5 tog stanovništva živi od poljodjelstva, što je iznad prosjeka za cijelu zemlju (9,1%).

Granično područje Hrvatske znatnim dijelom je bilo obuhvaćeno ratnim razaranjem i etničkim čišćenjem, što se odrazilo na novu demografsku sliku.

Unutar hrvatskog prostora postoje velike razlike u razvijenosti između pograničnih i drugih područja, ali i između samih graničnih područja. Neka su granična područja stalno bila izložena eksternim utjecajima koji su kod većine nepovoljno utjecali na razvitak. Problematična je struktura gospodarstva s malim izgledima za održavanjem.

Republika Hrvatska preko prostora Republike Slovenije obavlja najintenzivnije gospodarske i prometne aktivnosti i kontakte sa Zapadnom Europom, pa ovo pogranično područje treba prioritetno riješiti.

Granično područje s državom Mađarskom treba redefinirati sukladno novoj hrvatskoj strategiji (problem izgradnje hidrocentrala, hidromelioracija, plovnost Dravom i si).

Posebno osjetljiv problem bit će utvrđivanje granične linije i graničnih odnosa prema tzv. SR Jugoslaviji (Srbiji-Vojvodini i Crnoj Gori).

Različiti pristup trebat će biti kod uređenja graničnih odnosa na pojedinim dionicama najduže granice prema Republici Bosni i Hercegovini, zbog njezine unutarnje složenosti.

Specifičnost graničnog područja s državom Italijom je u tome što je to morski prostor (površina, vodni stupac, dno i podmorje) i što se sav prekogranični promet odvija plovilima (zone ulova ribe – ribarstvo, zone plinskih polja u podmorju, pomorski promet -trase (rute), turizam – marine i si.).

Razvojna politika i primjerena aktivna populacijska (demografska) politika trebaju stvoriti uvjete za razvitak funkcija i za demografski rast u graničnim područjima. Tek kad se ostvare potrebni uvjeti koji će stimulativno djelovati na razvijanje pojedinih raznovrsnih funkcija i koji će osigurati privlačne uvjete za život ljudi u tim područjima, može se računati s privlačenjem novog i mlađeg stanovništva u ove krajeve i popravljanje demografskih kretanja. U tom

smislu trebat će utvrditi i razraditi odgovarajuće posebne stimulativne mjere.

Razvojna usmjerenja nužno su određena povratničkom i useljerničkom politikom. Treba povezati politiku povratka i useljavanja s politikom odmjerenog i usmjerenog naseljavanja tih krajeva i to baš onih skupina stanovništva koji su najpotrebniji za njihovu obnovu i razvitak.

Stoga su prioritetni ciljevi razvitka graničnih područja

Hrvatske:

•    integracija graničnih područja u cjelokupan prostor Republike Hrvatske i stvaranje uvjeta za povratak prognanika i izbjeglica u svoje domove u graničnim područjima Hrvatske,

•    obnova gradskih i seoskih naselja u graničnim ratom zahvaćenim područjima Hrvatske,

•    stvaranje uvjeta i poticanje razvitka funkcija radi revitalizacije naselja u pograničnim područjima Hrvatske, utjecajući tako na smanjenje interesa za iseljavanjem i poticanje povratka i naseljavanja hrvatskog stanovništva iz drugih zemalja u ovaj prostor.

Mogu se utvrditi četiri pravca razvitka funkcija

graničnih područja Hrvatske:

•    u graničnim područjima Hrvatske treba se razvijati nacionalno graničarsko gospodarstvo. Postojat će i dalje razlike u uspješnosti razvitka i regionalne posebnosti između pojedinih pograničnih područja. Treba ublažavati neravnotežu primjenom politike aktiviranja povoljnih resursa unutar pojedinih graničnih područja. Treba stvarati uvjete za međusobnim povezivanjem graničnih i drugih njima susjednih razvojnih područja Hrvatske. Tako se ističe tranzitna funkcija graničnih područja (prolaz ljudi i dobara) u skladu s činjenicom da su tu granični prijelazi preko kojih prolaze odgovarajuće prometnice, koje u nastavku samo prolaze i sijeku granično područje. Razvijaju se neke funkcije koje su potrebne i smještene su na samim graničnim prijelazima,

•    drugi poticaj razvijanju graničnih područja daje uspostavljanje međudržavne suradnje susjednih država, osobito suradnje između stanovnika, tvrtki, sela, gradova i općina susjednih graničnih područja u malograničnom prometu, industrijskoj kooperaciji, međusobnom zapošljavanju, u radu slobodnih carinskih, industrijskih i trgovačkih zona, u ostalim oblicima suradnje, u pružanju usluga na području rekreacije, zabave, odmora, športa, lova, ribolova i drugom,

•    treći značajni pravac razvijanja funkcija u graničnim područjima treba proizaći iz

vrednovanja njihovih prirodnih i od čovjeka stvorenih resursa (toplice, rijeke, jezera, more, šume, planine, nacionalni parkovi i drugi zaštićeni spomenici prirode, kulture i graditeljske baštine, kulturne manifestacije, pojedine proizvodne i uslužne djelatnosti), a na temelju toga razvijanje pojedinih aktivnosti i privlačenje posjetitelja i korisnika    usluga    drugih zemalja, koji    će se

zadržati u ovom području duže vrijeme,

• četvrti pravac razvitka funkcija graničnih područja treba biti usmjeren na uspostavljanje kooperacijskih odnosa između graničnih područja i drugih dijelova Hrvatske.

Prijedlozi i pravci razmišljanja o konceptu i mjerama gospodarske    politike    Republike    Hrvatske    spram

pograničnih područja polazi od potrebe aktivne politike države te povezivanja i usklađivanja problematike pograničnih područja s konceptom svekolikoga regionalnoga uravnoteženog razvitka Hrvatske.

Ovako mogućem razvijanju funkcija, stanovništva i naselja u graničnom    području    Hrvatske    treba

prilagoditi i unaprijediti razvitak prometa (osobito cestovnog, željezničkog, ali i pomorskog, riječnog te telekomunikacijskog) i ostale infrastrukture (međunarodno povezivanje i opsluživanje graničnog područja).    Jedino    dobrim    infrastrukturnim

povezivanjem s razvojnim središtima u zemlji i sa susjednim zemljama i rješavanjem drugih složenih infrastrukturnih problema, može se očekivati brži razvitak graničnih područja u Republici Hrvatskoj.

3.3.5.

Osobiti problemi razvoja brdsko-gorskog područja

Područje obuhvaća više županija i odnosi se na podcjeline: Gorski kotar, Lika, Banovina, Kordun, Dalmatinska zagora. Glavno obilježje je depopulacija, rijetka naseljenost, nedostatak prometnih veza i funkcija naselja. U tim područjima vrlo je teško organizirati poljodjelstvo a način je specifičan. S obzirom na pogoršano stanje nastalo ratnim djelovanjima i smanjen broj stanovnika na ovom području treba računati na uključivanje novih stanovnika.

Istovremeno ovo područje nije dovoljno valorizirano i zahtijeva sustavan programsko razvojni pristup uvažavajući osobite vrijednosti prostora, dosadašnju nerazvijenost i nedostatak komunalne infrastrukture.

Razvojne opcije temelje se ponajprije na uključivanju u razvojne sustave turističkog područja Jadrana i povezivanje s tržištima velikih urbanih prostora Središnje Hrvatske i to kao dio ukupne turističke ponude i kao poljodjelstvo u funkciji turizma, ali i kao

proizvodnja zdrave hrane za tržište Hrvatske i Europe. Temelj je stočarstvo (prvenstveno sitna stoka) primjereno uvjetima i ratarstvo u funkciji stočarstva. Atraktivnost prirode i kultiviranog krajobraza pogoduje razvitku vlastite turističke ponude (izletnički, rekreativni, znanstveni, zdravstveni uz važnu ulogu tranzitnog).

Interes je očuvati cjelovitost i raznolikost krajobraza, a osobito rijetkih prirodnih oblika. Stoga je od osobitog značenja pažljivo korištenje prostora izvan građevinskih područja. Nužno je uspostaviti kriterije i osigurati uvjete za osnivanje obiteljskih gospodarstava, koja bi u ovim uvjetima morala obuhvaćati velike površine te dobro razvijenu mrežu usluga i distribucije.

Velik dio ovih područja objektivno može imati status parka prirode – rezervata prirode, s mogućnostima obavljanja primjerenih djelatnosti. Opravdano je razmatranje mogućeg uređenja manjih akumulacija na nekim područjima kao elementa stvaranja uvjeta za poljodjelstvo i svojevrsnog obogaćivanja ambijenta.

Do uspostavljanja potrebne znanstvene i stručne osnove na razini cjeline uputno je pažnju usmjeriti na osposobljavanje naselja i centara za aktiviranje djelatnosti i motivaciju stanovništva te posebnu prometnu funkciju koju ovaj prostor dobiva u novim geostrateškim relacijama.

Obnovu i razvitak gorsko – brdskih ruralnih područja treba promatrati u sklopu dva temeljna okvira:

•    podudarnost s područjem uz državnu granicu,

•    pripadnost ratom zahvaćenim područjima,

•    pripadnost općem problemskom okviru razvoja ruralnih područja.

Obnova i razvoj sela, a osobito u području uz državnu granicu, neophodni su iz niza razloga, koje nije uvijek moguće direktno kvantitativno iskazati. Međutim, ukupni doprinos uravnoteženju razvitka i okolišu opravdava materijalnu podršku.

3.3.6.

Obalna područja

Svugdje gdje se susreću more i kopno uspostavlja se veoma složena zajednica prirodnoga, ekonomskog i društvenog života. Isticanje jednog, na račun drugih dijelova prirodne zajednice prije ili kasnije rezultira konfliktima i zaprekama u razvitku. Nadređenost jednog nad ostalim dijelovima u početnoj fazi proizvodi negativne učinke u čitavom sustavu, međutim, u kasnijim fazama, kada međuovisnost jednih i drugih postaje presudna, degradira i sam inicijator nesklada.

Luke i obale dolaze u središte ekonomskog interesa. Na obalnim područjima, zbog mora kao jeftinog prijevoznog puta, smještaju se značajni gospodarski kapaciteti. Započinje dugogodišnji proces litoralizacije, izraženiji u razvijenim nego u nerazvijenim zemljama. Povećana privlačnost morskih obala dovodi do snažnog priliva stanovništva u priobalna naselja i relativno uski obalni pojas. Pretjerana kongestija ima za posljedicu neprimjereno korištenje obalnih područja i degradaciju pogodnosti morskih obala. Narasli konflikti prerastaju u razvojna ograničenja.

Devastirana i zagađena obalna područja doživljavaju stagnaciju svog razvitka. Stjecajem svih tih okolnosti na obalnim područjima se traži nova razvojna paradigma. Jedna od mogućnosti, koja nudi rješenja za kvalitetni razvojni skok obalnih područja, je koegzistencija ekosistema i proizvodnje nazvana “održivim razvitkom”, lako se danas tek za pojedina obalna područja može kazati da su principe održivog razvitka prihvatila kao cjelovit razvojni koncept, općenito stoji konstatacija da ekonomika proizvodnje obalnih područja u mnogim svojim segmentima postupno prerasta u ekonomiku održivog razvitka. U tom smislu, koncept održivog razvitka može se smatrati i suvremenom filozofijom ekonomije obalnih područja.

Brojke nas upozoravaju da koncentracija stanovništva i gospodarskih aktivnosti, koja je neposredan uzrok degradacije prirodnog okoliša, a time i razvojnih disekvilibrija na obalnim područjima, nikako nije problem koji se može zanemariti. Na obalnim područjima širom svijeta danas živi oko 1,1 mlrd stanovnika (procjena za 1990. godinu), što znači da se više od jedne petine ukupnoga svjetskog stanovništva smjestilo na relativno uskom obalnom pojasu. Obalna područja čine između 7 i 8 % ukupnog kopna na Zemlji, proizlazi da je gustoća naseljenosti na obalnim područjima oko tri puta veća od prosječne svjetske gustoće.

Na Mediteranu, koji spada među tzv. zatvorena mora, odnosi su još izraženiji. Od oko 370 milijuna stanovnika koji (1990. godine) žive u mediteranskim zemljama, 138 milijuna, ili 37,3 % živi na obalnim područjima. Od svih mediteranskih zemalja najnižu koncentraciju stanovnika na obalnim zonama imaju Slovenija, Crna Gora i Sirija, te Francuska i Maroko (koje međutim, imaju i drugu obalu), dok u Grčkoj, Izraelu, Libanonu, Cipru i Malti, gotovo cijelo stanovništvo živi u obalnim područjima. Radi usporedbe sa svjetskim prilikama, treba navesti, da se obalna područja prostiru na 12% ukupne površine mediteranskih zemalja.

Koncentracija stanovništva na obalnom području Hrvatske (ako se obalna područja definiraju prema istim kriterijima kao i u prethodnim slučajevima) nešto je viša od svjetske, a niža od mediteranske. Međutim, hrvatska obala izuzetno je razvedena što povećava kapacitet ekosistema. Obala se proteže na ukupno 5856 km dužine, od čega je kopnena obala duga 1778 km, a ona na otocima 4078 km. Brojne uvale, zaljevi i poluotoci, 66 nastanjenih i 652 nenastanjena otoka te nekoliko stotina manjih otočića, grebena i

hridi, prirodno su bogatstvo koje tek očekuje odgovarajuće vrednovanje.

Na tom obalnom području, koje zauzima 22,0 % površine Hrvatske, živi 25,6 % stanovništva, a 29,3 % zaposlenih ostvaruje 30,8 % društvenog proizvoda hrvatskog gospodarstva (sve za 1989. godinu). Radi se, dakle, o području na kojemu su se očitovale goleme razvojne prednosti, ali koje je na nekim lokacijama u znatnoj mjeri degradirano, da je i međunarodna zajednica pozvana da pripomogne u nekim slučajevima (npr. bakarski i kaštelanski zaljev).

Na kopnenim i otočkim obalama Jadranskog mora u Republici Hrvatskoj smješteno je oko 350-400 gradova i ostalih naselja (zavisno od kriterija što je obalno naselje). Ti gradovi i naselja zauzeli su oko 550 – 600 km obalne linije (generalna procjena – koju treba korigirati detaljnim stručnim istraživanjima) ili oko 10% ukupne obalne linije mora. Razumljivo u tu zauzetost ili okupiranost obale uvrštene su sve stambene zone (za stalno i povremeno stanovanje), sve vrste gospodarskih i komunalnih zona, lučki kompleksi, prometni terminali, izdvojene turističke zone, uređene kupališne zone, privezišta za plovila i drugo. Znači sve ljudske graditeljske aktivnosti koje su prirodni krajolik obale mora pretvorile u uređeni urbani prostor.

Prema mjerodavnim procjenama do 1960.g. (od kada na Jadranu započinje intenzivna gradnja) ukupno je potrošeno ili okupirano oko 100 km obale mora. Opseg graditeljskih aktivnosti uz samu obalu, u posljednjih tridesetak godina je takav da je potrošeno oko 5 puta više morske obale no što su to potrošile sve prethodne generacije. To se pretežito i najčešće odnosi na najkvalitetnije dijelove obale.

Polazišta za donošenje propisa o uređenju i zaštiti obalnih područja mora i voda

Zakonsko određenje

Zakonska obveza za donošenje propisa kojim će se određivati područje uz obalu mora (i drugih vrijednih voda – rijeka, jezera i akumulacija), unutar kojeg je potrebno pomoću pokazatelja i kriterija i nastavno dokumenata prostornog uređenja štititi opći javni interes kroz zaštitu i racionalno korištenje prostora, sadržana je u članku 45. Zakona o prostornom uređenju.

Ovaj skup propisa može se nazvati nadteritorijalni jer uređuju prostor Republike Hrvatske preko granica administrativno-teritorijalne upravne i samoupravne podjele, a u tu skupinu dokumenata (prema odredbama Strategije prostornog uređenja Republike Hrvatske) pripada i prostorno-planska dokumentacija

koja će se izrađivati i za objekte od značaja za Državu kao što su veliki infrastrukturni sustavi (za koridore-trase cesta, željeznica, cjevovoda (produktovoda), elektrovoda i drugo).

Sljedeće desetljeće jadransko područje Hrvatske bit će najinteresantnije poduzetničko područje cijele države – a prostori uz obalu mora – i danas jesu, a i u budućnosti će biti, i najugroženiji dio cjelokupnoga državnog prostora Hrvatske.

Vlada Republike Hrvatske donosi PROPISE za provođenje | ovoga Zakona o uređenju i zaštiti:

•    obalnog područja mora i voda,

•    kulturno-povijesnih spomeničkih cjelina i područja uz državnu granicu, a koja su od posebnog interesa za Državu.

Stručnu podlogu za izradu ovih propisa izrađuje:

•    Zavod za prostorno planiranje pri Ministarstvu prostornog uređenja, graditeljstva i stanovanja

•    u suradnji s županijskim zavodima za prostorno planiranje,

•    Gradskim zavodom Grada Zagreba i

•    izvršnim tijelima općina, odnosno gradova.

•    (i uz suradnju s mjerodavnim stručnjacima iz cijele \ Hrvatske).

Za očekivati je da će budući poduzetnički interes, iz Hrvatske ali i iz cijele Europe, idućih godina biti još intenzivniji i da se može očekivati “prava invazija graditeljskih aktivnosti” upravo u morskom obalnom području.

Zato Republika Hrvatska mora, u interesu svih njenih građana, hitno pripremiti odgovarajuće propise i dokumente prostornog uređenja, kako bi te graditeljske procese spremno dočekala i kako bi ih mogla usmjeravati i kontrolirati.

Pri tome bi trebalo zastupati polazište da odlučivanje o gospodarenju, uređivanju i zaštiti obalnog područja mora, ne bi smjelo biti pretežito ili samo u nadležnosti lokalnih samoupravnih jedinica i njenih građana. Obalno područje je nacionalno bogatstvo te bi stoga i drugi građani Republike Hrvatske morali imati pravo suodlučivanja o optimalnom korištenju tih vrijednih nacionalnih prostora.

3.3.7.

Otoci – razvoj i prometno povezivanje

Tipizacija i sustav otoka za potrebe razvojnog planiranja,

Za svako buduće kvalitetnije i primjerenije razvojno planiranje hrvatskih otoka, osobito planiranje prometnih sustava za i na otocima: cestovnog s trajektnim prjelazima, zračnog -aerine i pomorskog -marine, nužan je uvjet – razvrstaj svih bitnih otoka u nekoliko tipova – prema mjerodavnim zajedničkim obilježjima i prema njihovoj dostupnosti različitim vrstama prometa.

Takva tipizacija poslužila bi da se za svaki tip otoka predlože i utvrde opće smjernice i mjere s gospodarskih, socijalnih, prometnih, komunalnih, zaštitnih i drugih gledišta. Te smjernice i mjere bi se koristile kao polazišta i usmjerenja za prostorno planiranje i druge vrste planiranja na pojedinim tipovima otoka. Time bi se jednostavnije i brže utvrdio i širi društveni interes, ujednačio planski pristup prema pojedinom tipu otoka i omogućilo djelotvornije određivanje obveza i nadležnosti pojedinih državnih i drugih institucija. Kasnije bi se ta opća usmjerenja za svaki pojedini otok (tijekom izrada razvojnih programa, planova i poduzetničkih projekata) detaljnije razradila i prilagodila lokalnim obilježjima i potrebama.

Tipizaciju je, kao sintezni iskaz, moguće obaviti na temelju sljedećih pokazatelja, kriterija ili obilježja otoka: veličina otoka (veliki, srednji, mali i si.); kretanje broja stanovnika (imigracijski, emigracijski, i si.); demografska obilježja stanovnika (vitalni, umirući, obrazovna struktura i si.); geografski položaj (sjeverni, južni, obalni, pučinski, u otočkom arhipelagu ili izdvojen i si.); struktura i broj gospodarskih djelatnosti koje se na njima obavljaju (primarne, sekundarne, tercijarne, jedna ili više djelatnosti i si.); vrste prometnog povezivanja i uvjeti dostupnosti (za cestovni, pomorski, zračni); opremljenost infrastrukturnim-komunalnim sustavima (vodoopskrba, elektroenergetika, odvodnja otpadnih voda, telekomunikacije) i drugo.

U priloženim kartografskim prikazima iznesen je pristup koji tipizaciju otoka bazira na tri bitna prostorno-planska pokazatelja: prostoru (teritoriju i akvatoriju otoka), ljudima (stalno nastanjeni otoci, povremeno nastanjeni i nenaseljeni otoci) i prometnoj dostupnosti (otoci mostom povezani s kopnom, bliži i daljnji od kopnenih središta i si.

Sustav otoka – optimalni model obnove i razvitka otočkih zajednica

Zbog sadašnjega sveukupnog stanja na otocima i gospodarskih mogućnosti Republike Hrvatske u bliskoj budućnosti, uvažavajući vrijeme kao presudno bitnu

razvojnu kategoriju, predlaže se modelsko istraživanje koje bi utvrdilo: je li opravdano i optimalno razvitak hrvatskih otoka provoditi kroz uspostavljanje “Sustava otoka” i ciljnog odabira skupa “otoka nositelja razvitka”. Uloga tih otoka bila bi prije svega zaustaviti-usporiti negativne trendove na njima kao i na njima pripadajućem arhipelagu, preusmjeravanjem trendova i podržavanjem stupnjevanog razvitka cijelog sustava.

To znači da treba odabrati zdrave otočke društvene zajednice i na njima temeljiti model obnove svih otoka. Odabir mora biti racionalan i primjeren sadašnjim društveno-gospodarskim mogućnostima Hrvatske. Zato treba prioritetno sačuvati zdravi dio tkiva (čak i uz neke privremene žrtve) kako bi se u budućnosti život vratio u optimalnom opsegu. Ne učini li se taj težak i nepopularan korak danas vjerojatno će se desiti da spašavajući sve uskoro se i gotovo sve nepovratno izgubi.

Predlaže se sljedeća struktura otoka:

•    otoci nositelji razvitka (oko 15 otoka) podržavani od države svim mogućim gospodarsko-socijalnim mjerama,

•    manji otoci razvitka (u pripadajućem arhipelagu) komplementarnim djelatnostima povezani s “uporišnim” otocima. Svoj razvitak ostvaruju u harmoniji, a ne u sukobu, s otokom “nositeljem razvitka”. Država za njih mora “otvoriti zakonski prostor” raznovrsnim poduzetničkim djelovanjima.

•    otoci i područja mora s posebnim načinima korištenja i zaštite te stupnjevanim i kontroliranim pristupom (od izletnika, turista i vikendaša do lokalnog stanovništva).

Cestovno-pomorsko povezivanje otoka s kopnom

Budući da je ukupna dugoročna politika Republike Hrvatske usmjerena na povezivanje unutrašnjosti zemlje s jadranskim područjem, da se najveći investicijski zahvati na gradnji autocesta usmjeravaju u pravcima prema morskoj obali, nužno se nameće i potreba za bržim razvojem prometne infrastrukture obalnog i otočnog područja i njihovoga sveukupnoga cestovnog i pomorskog povezivanja, kao nastavnog dijela cjelokupne planirane investicijske izgradnje autocesta-poluautocesta i brzih cesta tog područja. Tu se prije svega misli na trajektne terminale-pristaništa gdje se kopnena cestovna mreža pomoću trajektnih linija povezuje s otočkom cestovnom mrežom. Razumljivo da će primarno za prijevoz putnika (stalnih stanovnika i povremenih posjetitelja) trebati koristiti brza plovila koja omogućavaju višekratnu dnevnu vezu naseljenih otoka s kopnom i među otocima.

Trajekti su bitni za odvijanje gospodarskih i svih drugih aktivnosti (graditeljstvo) na otocima jer omogućavaju prijevoz roba i ljudi. Zato bi svaki značajniji otok morao imati trajektni pristan za iskrcaj/ukrcaj roba i drugih tereta.

Kako je trajektima svojstveno da povezuju otoke s kopnom najkraćim (ili što kraćim) plovnim putovima (da bi se postiglo što kraće ukupno vrijeme putovanja), s povoljnim maritimnim obilježjima i primjerenim pristaništima, nužno je istražiti, odrediti i osposobiti takve nove plovne putove i time omogućiti češću vezu i veći opseg prometa na tim prometnim pravcima. Samo redovni i kvalitetan putnički i robni pomorski promet omogućuju dnevno povezivanje otoka s    regionalnim    upravnim,    kulturnim    i

gospodarskim središtima te uvjetuje i određuje izvorno – ciljne prometne tokove i volumen prometa.

Trajekt, za razliku od klasičnih brodova linijske plovidbe, dotiče otok samo u jednom pristaništu, pa su putnici i roba upućeni na kombinirani prijevoz trajekt-cesta. Gotovo su sva veća otočka naselja uz morsku obalu, ali postojeće cestovne prometnice ne omogućuju pristup do svih naselja na otoku. To je i razlog da se izgradnji nužno novih i rekonstrukciji postojećih cesta na otocima mora prići u optimalno najkraćem roku. Razvoj cestovne mreže na otocima je nužan i s obzirom na naselja, na ambijentalne gospodarske potencijale ili prirodne datosti otoka.

Međutim kao što postoji potreba da se na nekim otocima bitno poboljšaju prometne mogućnosti (gradnjom pristaništa i cesta), bez sumnje je da na pojedine manje naseljene otoke, koji su zaštićeni kao prirodna, graditeljska ili krajobrazna vrijednost, treba selektivno ograničiti ili čak onemogućiti pristup cestovnim vozilima pa i nautičkim plovilima.

Trebat će odmjereno razlučiti prava pristupa osobnim ili gospodarskim vozilima stalnoga lokalnog stanovništva od prava pristupa povremenih posjetitelja (turista i vikendaša). Naseljeni otoci će i u buduće biti prometno povezani brodovima za prijevoz putnika, ali zasigurno bržim, udobnijim, učestalijim i sigurnijim.

Ostali mali nenastanjeni otoci, osobito oni koji su proglašeni posebnim prirodnim rezervatom (na kopnu i/ili u moru), trebali bi imati status s ograničenim selektivnim pristupom posjetitelja (za znanstvena istraživanja, organizirane stručne posjete ili za usmjerene turističke posjete).

Luke nautičkog turizma na otocima – marine

Posljednjih godina nakon izmijenjenih političkih, društvenih i gospodarskih odnosa u Hrvatskoj, poreznih propisa u zemljama Europske unije (za korištenje nautičkih objekata) i velike potražnje za nautičkim vezovima, kao i izuzetne ljepote i podobnosti hrvatskog dijela obale Jadranskog mora za nautičare, zasigurno se može očekivati ogroman interes europskog kapitala (poduzetnika i nautičkih

sustava) za ulaganje u gradnju objekata nautičkog turizma u Hrvatskoj.

Ovu najavljenu i očekivanu graditeljsku invaziju nautičara na hrvatski dio obale Jadranskog mora treba spremno dočekati. To će se najprimjerenije postići (pored ostalog) donošenjem odgovarajuće prostorno-planske dokumentacije:    Strategije    i

Programa prostornog razvitka Republike Hrvatske; Prostornih planova županija, gradova i općina te drugih dokumenata prostornog uređenja.

Suvremeni čovjek sve intenzivnije traži psiho-fizičku ravnotežu, obnavljanje radne energije i povratak prirodi i na vodenim-morskim prostorima. Turizam na tim prostorima najpotpunije se objašnjava pojmom “nautički turizam”. Radi se prije svega o turizmu, o turističkom kretanju aktivnostima koje se odvijaju posredstvom plovnih objekata i plovidbe, uključujući i stanje mirovanja na vodama. Unutar turističke djelatnosti, koja je jedna od najdinamičnijih gospodarskih aktivnosti / najznačajnija svjetska gospodarska grana – 1995.g. preko 10% svjetskog DBP s 215 milijuna zaposlenih i s 550 milijuna turista godišnje -nautički turizam je tip turističke ponude i potražnje s izrazito najvišim godišnjim stopama rasta i gospodarskim učincima.

Relativno je vrlo kratko razdobolje nastajanja i razvoja suvremenog nautičkog turizma u svijetu i na Mediteranu. Prijelomne inicijative u naglom širenju nautičkog turizma javljaju se šezdesetih godina ovog stoljeća. Do tada se nautički turizam u svijetu kretao u svojim, već više od stotinu godina, starim tradicijama i s vrlo polaganim trendovima rasta. Nautički turizam je sve do šezdesetih godina pretežno ostajao isključivo turistička mogućnost i privilegija malobrojnih, elitnih i imućnih slojeva tadašnjih društava. Od šezdesetih godina, međutim, nastaju masovni prodori nautičkog turizma i korjenite promjene u broju, strukturi i socijalnoj pripadnosti nautičkih turista.

U pojedinim europskim zemljama dinamika porasta nautičkog turizma znatno prelazi prosječni godišnji porast općega turističkog prometa u tim istim zemljama. Tijekom proteklih godina u zemljama Zapadne Europe porast proizvodnje i potražnje plovnih objekata za nautički turizam kretao se oko 15-20% godišnje. Učešće nautičkog turizma u ukupnom turističkom prometu nekih svjetskih regija ili subregija dostiže i do 30% od ukupnoga turističkog prometa. U Zapadnoj Europi se procjenjuje, da ima preko 10 milijuna ljudi uključenih u nautički turizam i oko 5 milijuna plovnih objekata. U masama nautičkih turista suvremenog svijeta zastupljeni su svi društveni slojevi, a najbrojnije su skupine turista mlađe dobi.

Osnovni ciljevi strategije svekolikog razvoja Hrvatske su stvaranje gospodarski razvijene i tržišno usmjerene zemlje široko uključene u europske i svjetske civilizacijske tokove. Pri tome se naročito značenje pridaje zaštiti i iskorištavanju svih onih resursa, koji predstavljaju trajnu osnovicu razvoja i komparativna su prednost hrvatske države. U jadranskom području to su otoci i kopneni obalni prostori u kojima treba razvijati pomorsko-prometne, turističke, poljodjelske i industrijske djelatnosti, sukladno načelima održivog razvoja, zaštite okoliša

te mogućnostima i kvalifikacijskim obilježjima lokalnog stanovništva.

Nautički turizam u prostornim planovima

Za hrvatske otoke (i prostore uz kopnenu morsku obalu) tijekom proteklih desetljeća (od 1960-1995.g.) izrađeni su brojni razvojno- strateški prostorno-planski dokumenti. Treba naglasiti da su ti planovi svojom kvalitetom (metodskim pristupom, sadržajnom strukturom i određenjima korištenja i zaštite prostora) bili sukladni europskim planskim standardima. Svi ti dokumenti su, razumljivo, sadržavali i ideološka i planska obilježja svoga vremena.

Ocjenjujući danas ulogu, značenje i djelotvornost tih dokumenata prostornog uređenja na razvitak otoka tj. otočkih društvenih zajednica može se i mora utvrditi sljedeće: u to vrijeme ovi planovi su bili jedini dokumenti dugoročnoga-strateškog razvitka na kojima je bio omogućen (donekle) demokratski postupak sudjelovanja bitnih subjekata lokalnih zajednica u donošenju ciljeva i planskih opredjeljenja razvitka otoka, kao i provođenje-oživotvorenje tih planova (kroz mjere i smjernice korištenja, namjene i zaštite otočkog prostora). Svi ostali razvojni dokumenti gospodarskog i društvenog razvoja, u to doba, uglavnom su donašani bez sudjelovanja lokalne zajednice ili građana.

Stoga se preporuča dio te velike znanstvene i prostorno-planske stručne građe upotrjebiti pri izradi novih dokumenata prostornog uređenja za otoke. Nužno ju je uskladiti sukladno novim europskim te hrvatskim zakonskim i planerskim metodama.

Pri tome novi dokumenti prostornog uređenja kao i cijeli sustav gospodarenja i zaštite prostora hrvatskih otoka ubuduće bi trebali imati posebno kvalitetno razrađen i u praksi ostvarivan organizacijski model provođenja-oživotvorenja razvojnih planova uz osiguranje povratnog utjecaja detaljnog planiranja (omogućiti da kvalitetnija rješenja u detaljnim planovima mogu korigirati ili dopuniti razvojne prostorne planove).

Smjernice i mjere uređenja prostora

• Nove nautičke centre treba prije svega smještati i graditi unutar gradskog područja ili područja važnijih naselja s već izgrađenom lukom. Kod izgradnje nautičkih centara ne dozvoljavaju se veće promjene obalne linije (nasipavanjem i otkopavanjem obale).

Ograničiti gradnju nautičko-turističkih centara (NTC) i marina na lokacije predviđene Prostornim planom Republike Hrvatske i razrađene prostornim planovima obalnih općina, dok se ne izradi cjelovit Program razvoja nautičkog turizma Republike Hrvatske.

• Turističke i gospodarske (industrijske) zone, utvrđene u važećim prostornim planovima, u kojima su već djelomično ili u cjelini izgrađeni planirani smještajni i drugi kapaciteti, treba prioritetno kvalitativno prestrukturirati i dograđivati. Zone, utvrđene tim planovima, ali danas bez izgrađenih objekata, ne izgrađivati do vremena izrade nove generacije prostornih planova, koji će biti u skladu sa Strategijom prostornog uređenja Republike Hrvatske.

Zrakoplovne luke na otocima – aerine

Strategija razvoja primarnih, sekundarnih i tercijarnih zrakoplovnih luka

Hrvatska ima (pored primarne zračne-zrakoplovne luke u Zagrebu) u jadranskom obalnom području 5 sekundarnih zračnih luka (Pula, Rijeka-Krk, Zadar, Split i Dubrovnik), 2 tercijarne zračne luke (Lošinj i Brač) i nekoliko drugih vrsta uzletišta na kojima se ne odvija javni promet: Vrsar, Grobnik, Udbina, Sinj i Ploče (za sportsku, poljodjelsku i požarnu avijaciju, te za potrebe oružanih snaga).

Stajalište je nadležnih institucija da je u Hrvatskoj već izgrađena mreža glavnih zrakoplovnih luka (primarnih i sekundarnih) te dugoročnije nema potrebe za gradnjom novih. Ove zračne luke će se ubuduće samo, temeljem stvarnih potreba, osuvremenjivati, proširivati i/ili rekonstruirati. Predviđena je izgradnja još nekih tercijalnih i ostalih zrakoplovnih luka u Središnjoj i Istočnoj Hrvatskoj kao i na priobalju i na većim otocima. Izgradnju županijskih (sekundarnih i tercijarnih) zračnih luka treba podržati i pomoći, no inicijativa za izgradnju istih mora doći od lokalne samouprave ili gospodarstvenih subjekata tih područja.

Postojeća mreža zračnih luka na jadranskim otocima sastoji se od zračnih luka: Krk, Lošinj i Brač. Na njima se odvija međunarodni i domaći promet. Zbog bolje prometne povezanosti jadranskih otoka, kao i zbog daljnjeg gospodarskog razvoja – osobito turizma, postoje realne potrebe za gradnjom novih manjih zračnih luka i na još nekim otocima. Danas postoji zainteresiranost za gradnju manjih zračnih luka (s poletno-sletnim stazama dužina do 1200 m) na otocima: Rab, Dugi Otok, Hvar, Korčula, Vis, Lastovo i Mljet. Predstavnici nekih lokalnih vlasti pokrenuli su inicijativu za utvrđivanje mogućnosti izgradnje ovih zračnih luka.

Prostorni razmještaj i kvaliteta mreže postojećih zračnih luka (uz neke planirane) već sada zahtijeva da se hitno, na razini Republike Hrvatske, odredi državni interes u korištenju i/ili financiranju gradnje novih tercijarnih (županijskih) i ostalih zračnih luka, naročito na hrvatskim otocima. Za manje zračne luke

na lokacijama, gdje prirodni uvjeti omogućuju gradnju, a država nema poseban interes, kroz dokumente prostornog uređenja treba precizno odrediti prostorne i ekološke elemente gradnje i zaštite, te prepustiti njihovo financiranje i korištenje zainteresiranim poduzetnicima.

Hrvatska u buduće treba još bolje koristiti prednosti zračnoga prometnog sustava (javnog i privatnog), osobito na jadranskom turističkom području. Stoga je nužno razviti optimalnu i kvalitetnu mrežu tercijarnih zračnih luka te manjih specijaliziranih zračnih luka i uzletišta u značajnim turističkim područjima i na većim otocima. Kod toga bitni elementi za odlučivanje o gradnji novih zračnih luka, moraju biti obim i vrsta postojećeg kao i planiranog prometa.

Mogućnosti razvoja

malih zrakoplovnih luka na otocima

Danas se na području Europe, prema procjenama, koristi oko 60.000 privatnih zrakoplova. Njihovi vlasnici su nedvojbeno zainteresirani za aerotunzam tj. daljnji razvitak mreže malih zračnih luka – aerina (istovrsno lukama za nautički turizam – marina), koja bi bila u mogućnosti uslužiti spomenutu zrakoplovnu flotu.

Zračni prijevoz, na određenom turističkom području, zasigurno proširuje sveukupnu turističku ponudu i kvalitetno podiže gospodarske učinke, jer su vlasnici malih zrakoplova turisti velikih platežnih mogućnosti. Male zračne luke “aerine”, pored osnovne djelatnosti, omogućuju razvijanje i ostalih dopunskih djelatnosti važnih za lokalne zajednice: panoramsko letenje, jednodnevni avio-izleti do susjednih turističkih područja, školovanje športskih pilota, škole padobranstva, organiziranje avio-rely-a, letovi motornim zmajevima i drugo.

Zrakoplovni javni promet na našim otocima, zbog njegovih tehničkih obilježja i uvjetovanosti, treba biti komplementarna nadopuna cestovno-pomorskom prometu, koji je zbog broja putnika i prijevoza roba -osobito za lokalno stanovništvo – nezamjenjiva vrsta prometa.

Opravdanost potrebe gradnje zračne luke, na nekom otoku, treba utvrditi kvalitetnom sveobuhvatnom studijskom analizom mjerodavnih činjenica (današnjih prijevozničkih i gospodarstvenih potreba), kao i realnom procjenom dugoročnijega gospodarskog razvitka. Pri tome treba osobito voditi računa o zaštiti prirodnih i kulturnih vrijednosti prostora i okoliša u cjelini, kao i o sljedećim osnovnim programsko-planskim elementima: postojećim prometnim vezama (trajektnim i/ili brodskim); novim mogućim prometnim vezama (za cestovni promet – gradnja mosta ili podmorskog “potopljenog” tunela); potencijalnim korisnicima zračne luke (turizam, ribarstvo, industrija itd.); potencijalno novim poslovima (za malu industriju i putničke agencije) i procjeni doprinosa zrakoplovne luke ukupnom razvoju otoka te opstanku i demografskom razvitku lokalnog stanovništva.

Osnovna prostorna i tehnološka obilježja tercijarne (manje) zračne luke su: primjerena reljefna i klimatska obilježja šireg područja; sveukupno uređena površina od 100 do 200 hektara, poletno-sletna staza dužine od 700 do 1200 m, širine do 30 m;    stajanka; pristanišna zgrada;    hangar;

pristupna cesta i pouzdani komunalni priključci.

Zaključak

Zaključno se, iz svega naprijed navedenog, može tvrditi sljedeće: današnji sustav zrakoplovnih luka Republike Hrvatske (primarnih, sekundarnih i tercijarnih) može se ili trebalo bi ili optimalno bi bilo (uvažavajući uobičajene kriterije opravdanosti gradnje: broj stanovnika, gospodarsku razvijenost, broj turističkih posjetitelja, udaljenosti od razvojnih središta i drugih zračnih luka itd.) dopuniti novim tercijarnim zračnim lukama samo na velikim otocima Rabu, Pagu, Hvaru i Korčuli (i na kopnu u okolici naselja Slano ili Ploča).

Na ostalim otocima, na kojima se dokaže gospodarstvena potreba, a njegova prirodna obilježja (topografija ili zaštićene prirodne vrijednosti) ne omogućuju gradnju tercijarne zračne luke, kao i na otocima gdje nema gospodarske opravdanosti, gradit će se heliodromi. Često će to biti i optimalno rješenje, iako nije isključeno da se na nekim otocima urede i male višenamjenske (pašnjaci) travnate poletno-sletne staze ili osiguraju morske površine za hidro-zrakoplove.

Za heliodrome se može urediti posebna lokacija ili se mogu, povremeno, koristiti ravne površine postojećih sportskih igrališta ili većih parkirališta. Heliodromi su nužna sigurnost življenja lokalnog stanovništva kao i sezonskih posjetitelja otoka (turista i “vikendaša”), jer omogućuju brzi prijevoz ozlijeđenih osoba, trudnica ili bolesnika do većih obalnih središta.

3.3.8.

Područja velikih gradova

Kao posebne problemske cjeline određuju se područja velikih gradova Hrvatske: Zagreb, Split, Rijeka, i Osijek, te drugi gradovi (Zadar i drugi) koji bilježe veliki rast i doseljavanje stanovništva praćeni dosadašnjim modelom industrijalizacije koji se u novim uvjetima napušta i transformira s težnjom ka kvalitativnim pomacima i novim državnim i međunarodnim funkcijama. Planiranjem uređenja područja tih gradova treba obuhvatiti širi utjecajni prostor te odrediti granične kapacitete već zauzetog prostora, a daljnji rast i širenje usmjeravati, kontrolirati i ograničiti.

Osobito treba posvetiti pažnju funkcionalnim i oblikovnim komponentama uređenja grada i okoliša.

Nužno je sagledavanje i cjelovito planiranje prometnog i drugih infrastrukturnih sustava koji nadilaze lokalnu razinu i koji izazivaju konflikte u prostoru (prometna čvorišta, prometno gospodarske zone, luke, velika infrastruktura državnog i međunarodnog značenja, eksploatacija mineralnih sirovina, zaštita vodocrpilišta, vodnih, šumskih i poljodjeljskih resursa, odlagališta otpada).

Potrebno je ispitati iskoristivost postojećih i opravdanost izgradnje novih radnih i drugih zona te ukupnu gospodarsku fizionomiju grada s ciljem povećanja kvalitete života i racionaliziranja korištenja prostora, uvodeći pri tom vrijednosne kategorije gradskih prostora kao osnov gospodarenja.

Velike rubne, u pravilu rijetko izgrađene i neprimjereno opremljene zone izgradnje (često i bespravne) treba integrirati u urbani sustav i poboljšati standard opreme skrbeći o očuvanju krajobraza s važnom ekološkom i rekreativnom funkcijom.

Oblikovna komponenta zastupljena u povijesnoj, graditeljskoj, prirodnoj i ukupnoj kulturnoj baštini grada i okolice, kao i prisustvo urbanog zelenila, važne su stavke identiteta grada ali i nacionalnoga kulturnog identiteta.

Oblik dokumenta treba prilagoditi problemu i razini rješenja koja će osigurati cjelovitost i prostornog i funkcionalnog obuhvata. Prvenstveno su to stručno znanstvene osnove, odnosno Strategija i Program prostornog razvoja grada kao dijela složene prostorno razvojne strukture šireg područja (uvažavajući i utjecaj na područja susjednih zemalja) i kao visokovrijedne, zaokružene urbane cjeline. Takav dokument treba prethoditi izradi prostornih planova ili kao razrada -konkretizacija pojedinih segmenata u okviru odrednica važećih planova. Širi urbani sustav – područje treba biti zastupljeno u županijskim prostornim planovima kao posebna tema – planska cjelina te predstavljati osnovu za praćenje procesa i poduzimanje potrebnih mjera.

3.4.

Informacijski sustav

– uvođenje

informacijske tehnologije u sustav prostornog planiranja i uređenja prostora

3.4.1.

Ciljevi uvođenja informacijske tehnologije

Implementacija informacijske tehnologije u sustav prostornog planiranja i uređenja odvija se kroz informatizaciju državnih upravnih organizacija i izgradnju državne informacijske infrastrukture iz toga područja. Ciljevi uvođenja informacijske tehnologije su sljedeći:

•    znatno ubrzavanje pristupa informacijama, pretraživanja i analize baza podataka, nadzora nad procesima i pojavama u prostoru te donošenja odgovarajućih odluka. Također je potrebno nadomjestiti manjak ili smanjiti broj potrebnih djelatnika te omogućiti veći pristup i korištenje znanja eksperata. Potrebno je smanjiti troškove koordinacije i komunikacije među subjektima u procesu prostornog planiranja i uređenja. Kroz automatizirano praćenje pojava i procesa u prostoru treba postići veću brzinu reagiranja na pojave i procese u prostoru. Svrha ovih aktivnosti je povećanje proizvodnosti procesa prostornog uređenja i prostornog planiranja, uz smanjenje troškova.

•    smanjenje mogućnosti pogreške i previda u pretraživanju i analizi informacija te donošenju odluka. Proširenjem mogućnosti analize većeg broja informacija, kroz također veći broj mogućih scenarija i strategija, treba smanjiti neizvjesnost u ocjeni uticaja i posljedica odluka. Treba unaprijediti kvalitetu komunikacije subjekata u prostornom planiranju i prostornom uređenju. Uvođenjem informacijske tehnologije treba unaprijediti ukupnu kvalitetu procesa planiranja i uređenja prostora, kao i kvalitetu pojedinih odluka,

•    povećati mogućnosti analize, te omogućiti praćenje utjecaja na veći broj subjekata. Također je potrebno omogućiti korištenje novonastalih, izvedenih informacija u gospodarstvu, energetici, prometu i drugim granama djelatnosti.

3.4.2.

Ocjena stupnja informatizacije državnih upravnih organizacija i izgrađenosti državne informacijske infrastrukture u prostornom uređenju

Tehnološke mogućnosti i stupanj razvoja informacijske tehnologije primjenjive u prostornom planiranju načelno su dovoljni za uspješno uvođenje u sustav prostornog uređenja. Postoji veliki interes i motivacija za informatizacijom, kako u državnim upravnim organizacijama nadležnim za problematiku prostornog uređenja, tako i u javnosti i ostalim državnim upravnim organizacijama.

Međutim, pokazatelji za prostorno planiranje nisu definirani, niti utvrđeni odgovarajućim zakonskim aktima u dovoljnoj mjeri. Radi toga nastaju teškoće pri usporedbi, analizi, koordinaciji i donošenju planskih odluka, te praćenju pojava i procesa u prostoru. Stupanj izgrađenosti državne informacijske infrastrukture u prostornom uređenju je nezadovoljavajući, posljedica čega je nedostatak odgovarajućih informacija o prostoru.

Razina uvođenja i korištenja informacijske tehnologije te način izgradnje informacijske infrastrukture manje su formalni i temelje se pretežno na reaktivnom rješavanju problema i internim procedurama. Radi toga otežana je razmjena informacija između pojedinih državnih upravnih organizacija i šire.

3.4.3.

Prioritetni postupci za uvođenje informacijske tehnologije

Prioritetni postupci su sljedeći:

•    razvoj jasne metodologije, za koji treba predvidjeti odgovarajuće resurse. Pri tome će težište interesa biti na uspostavi i održavanju baza podataka te kvalitetnoj distribuciji informacija o pojavama i procesima u prostoru, kao ključnim aktivnostima u razvoju informacijskih sustava.

•    rješenje pravne problematike, upravnih nadležnosti, normi i standarda, tehnoloških i financijskih potreba te upravljanja ljudskim resursima na odgovarajući način, a radi uspješnog funkcioniranja informacijskih sustava,

•    izrada analize primarnih i sekundarnih aktivnosti prostornog planiranja i uređenja. Pri tome su

primarne aktivnosti ulazna logistika, operacije (analiza, modeliranje, razrada scenarija), izlazna logistika, određenje formata i vrsta informacija, analiza korisnika, uspostava odgovarajućih procedura te održavanje. Sekundarne aktivnosti predstavljaju pripremu, razvoj i upravljanje ljudskim resursima te pripremu i razvoj informacijske tehnologije i infrastrukture za svaku od navedenih primarnih aktivnosti. Potrebno je dati ocjenu utjecaja informacijskih sustava na prostorno planiranje i uređenje te izvedivosti i prioriteta uvođenja informacijske tehnologije,

•    donošenje detaljnog plana aktivnosti, kroz izradu strategije informatizacije državnih upravnih organizacija i izgradnje informacijske infrastrukture prostornog planiranja. Potrebno je identificirati pojedine projekte razvoja te ih ostvariti na kvalitetan način, tj. praćenjem kvalitete procesa i učinaka projekata, rokova izvedbe i ulaganja,

•    uspostava i održavanje međunarodne suradnje. Navedena suradnja odnosi se prvenstveno na donošenje normi za uspostavu informacijskih sustava, te vrste, sadržaj i organizaciju baza podataka. Svrha toga jest ostvarenje pretpostavki za kvalitetnu i pravovremenu razmjenu informacija, koja posebno dobiva na važnosti razvojem integracijskih procesa u Europi i članstvom Republike Hrvatske u međunarodnim organizacijama.

Metodologija

Metodologija uvođenja informacijske tehnologije i izgradnje informacijske infrastrukture mora biti transparentna i prihvaćena od svih subjekata u procesu, jer je jedino tako moguće koordinirati aktivnosti i pratiti učinke. Ostvarenje sinergijskih učinaka bit će moguće samo uz kvalitetnu koordinaciju aktivnosti. Zato su jasne odgovornosti i ovlasti pri koordinaciji od najvećeg značaja.

Informacijski sustavi načelno se sastoje od četiri bitna elementa: baza podataka, ljudskih resursa, sustavnih i korisničkih aplikacija te računala i opreme. Baze podataka u prostornom planiranju najzahtjevniji su i najskuplji element, koji svojom cijenom višestruko prelazi cijenu ostalih. Zato je razumljivo da se njihovoj organizaciji, uspostavi i održavanju mora posvetiti primjerena pažnja. Ovdje međutim treba ustrajati na ovisnosti sadržaja baze podataka o radnim procesima i operacijama nad informacijama, potrebama korisnika i načinu distribucije, jer o tome u najvećoj mjeri ovisi i organizacija baze podataka.

Pravni i strateški aspekt

Informacijska tehnologija omogućava neusporedivo veće mogućnosti u prikupljanju, spremanju, pretraživanju i analizi informacija u odnosu na dosadašnje tehnike. Radi nepostojanja precizne pravne regulative u području informacijskih sustava, može doći do neželjenih posljedica. Da se povjerljivim informacijama o prostoru ne bi slobodno raspolagalo prema tržišnim ili drugim kriterijima, suprotnim interesima Republike Hrvatske, neophodno je definirati razine pristupa informacijama i način postupanja s istima. U suprotnom, uz ostalo, državna uprava bi mogla imati lošije informacije od profitnih organizacija.

Posebna tema je pravo povezivanja baze podataka, o čemu u svijetu postoje značajna ograničenja, a u interesu zaštite prava pojedinaca i organizacija.

Pravni aspekti informacijskog sustava predstavljaju ishodište razvoja informacijskih sustava, jer se nekontroliranom distribucijom informacija mogu prouzročiti nepopravljive štete Republici Hrvatskoj.

Norme za informacijske sustave

Kvaliteta pojedinih informatičkih proizvoda bitno ovisi

0    motivaciji i stručnosti proizvođača. Radi nepostojanja ili nepridržavanja normi i standarda organizacijska rješenja informacijskih sustava mogu jako odstupati od prosjeka, u pozitivnom i negativnom smislu, pri čemu će se samo djelomično poštivati pravila struke ili tehnologije. Iz tih razloga, obrađeni podaci će imati malu vrijednost za pokušaj sinteze, a još manju za sustavno praćenje pojava i procesa u prostoru.

Da bi međunarodna razmjena informacija bila moguća, potrebno je međunarodne norme iz oblasti informacijske tehnologije prilagoditi, usvojiti i primjenjivati u izradi pojedinih projekata, kao i u održavanju informacijskih sustava. Uvedeni sustavi upravljanja kvalitetom ključni su za postizanje očekivanih učinaka.

Tehnologija

Na hrvatskom tržištu, a na žalost i u organizacijama državne uprave, koristi se veliki broj različitih vrsta računala, opreme i računalnih aplikacija, za slične ili iste namjene. Zato se javljaju problemi kompatibilnosti

1    razmjene podataka, lako evolucija informacijske tehnologije ide u smjeru povećanja mogućnosti međusobne razmjene podataka, stanje razvoja još ne zadovoljava.

Zrelost i primjenjivost informacijske tehnologije u pojedinim područjima prostornog planiranja i uređenja

prostora treba ocijeniti prema posebno ustanovljenim kriterijima za pojedine aktivnosti. To znači da će kod nekih aktivnosti brzina i veliki broj pretraživanja baze podataka biti odlučujući kriterij za primjenu informacijske tehnologije, dok će kod drugih to biti složenost postupaka, koje nije moguće izvesti bez korištenja informacijske tehnologije. Potrebno je različite platforme (PC, Unix i si.) koristiti u primjerenim područjima.

Cijene opreme i aplikacija su previsoke. Državna uprava mora postići monopsonistički položaj, tj. položaj najvećeg kupca na tržištu, čime će se osigurati višestruko povoljniji uvjeti nabavke opreme i aplikacija.

Ekonomičnost korištenja informacijske tehnologije

Informacijska tehnologija dovoljno je zrela da bi se mogla ocijeniti opravdanost i ekonomičnost implementacije. Budući da se radi o izuzetno skupoj tehnologiji, s vrlo kratkim rokovima amortizacije, potrebno je da se oprema i aplikacije koriste na najracionalniji način. Ocjena troškova i učinaka mora biti neophodna pretpostavka uvođenja informacijske tehnologije.

Ljudski resursi

Potrebna minimalna masa kadrova za vođenje naprednih i složenih projekata i stupanj razvoja tržišta jedna su od ključnih pretpostavki uspješnog uvođenja informacijske tehnologije i izgradnje informacijske infrastrukture. Da bi se prevladao manjak stručnjaka i nepostojanje minimalne kritične mase istih, a za kvalitetnu uspostavu informacijskih sustava i izgradnju informacijske infrastrukture, stručnjaci se moraju povezati i upoznati te međusobno kvalitetno komunicirati. U upravljanju ljudskim resursima potrebno je uvesti jasne kriterije selekcije, organizacije posla, školovanja i osposobljavanja za rad, ocjenjivanja te nagrađivanja.

3.4.4.

Nositelji aktivnosti uvođenja informacijske tehnologije i izgradnje informacijske infrastrukture

Nositelji aktivnosti uvođenja informacijske tehnologije i izgradnje informacijske infrastrukture za prostorno planiranje i prostorno uređenje su državne upravne organizacije koje obavljaju upravne i stručne poslove iz navedenoga područja, a prema zakonskim aktima Republike Hrvatske. Bitno je pri tome, u državnim

upravnim organizacijama, uspostaviti i osposobiti odgovarajuće stručne službe s jasnim ovlastima i obvezama. Točan broj i sastav djelatnika tih službi, kao i potrebna sredstva odredit će se strategijom i projektima informatizacije i izgradnje informacijske infrastrukture.

Zbog složenosti i širine problematike, te utjecaja na najšire elemente prostora i društva, u navedene aktivnosti potrebno je uključiti odgovarajuće znanstvene i stručne institucije i udruge. Također je potrebno razmotriti uključivanje međunarodnih institucija u razvoj informacijskih sustava za prostorno planiranje i uređenje.

3.4.5.

Program razvitka informacijske infrastrukture za gospodarenje prostorom i okolišem

Odlukom Vlade Republike Hrvatske od 16. studenog 1994. godine prihvaćen je prijedlog Programa razvitka informacijske infrastrukture za gospodarenje prostorom i okolišem, a u skladu s Ustavom, pravnim sustavom i obvezama Republike Hrvatske u suradnji s drugim državama.

U program su kroz projekte uključene sljedeće institucije:

•    Ministarstvo prostornog uređenja, graditeljstva i stanovanja,

•    Ministarstvo gospodarstva,

•    Ministarstvo uprave,

•    Ministarstvo razvitka i obnove,

•    Ministarstvo unutarnjih poslova,

•    Ministarstvo financija,

•    Ministarstvo pravosuđa,

•    Ministarstvo znanosti i tehnologije,

•    Ministarstvo pomorstva, prometa i veza,

•    Ministarstvo turizma,

•    Ministarstvo zdravstva,

•    Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva,

•    Zavod za informatizaciju pravosuđa i javne uprave,

•    Državna geodetska uprava,

•    Državni zavod za statistiku,

•    Državni hidrografski institut,

•    Državna uprava za zaštitu kulturne i prirodne baštine,

•    Državna uprava za zaštitu okoliša,

•    Državna uprava za vode,

•    Državni hidrometeorološki zavod.

Svaka institucija predlaže jednog člana u Vijeće Programa, koje Programom i upravlja. Ministarstvo prostornog uređenja, graditeljstva i stanovanja

koordinator je programa i nositelj je izrade četiri projekta:

1.    sustav prostornog uređenja,

2.    baze podataka za prostorno uređenje,

3.    prostorno-informacijska osnovica teritorijalnih jedinica i naselja,

4.    stambeno-komunalna infrastruktura.

Po dovršenju navedenih projekata očekuje se uspostavljanje sustava jedinstvenih pokazatelja prostornog uređenja, standardizacija pokazatelja sustava prostornog uređenja i poboljšanje djelotvornosti sustava prostornog uređenja. Posljedica će biti uspostava novog sustava poslovanja u području prostornog uređenja i učinkovitija podrška sustavnom provođenju obnove ratom zahvaćenih područja te poboljšanje suradnje na međunarodnim projektima (Alpe-Jadran, Radna zajednica zemalja Podunavlja, MAP, Corine-EZ). Zajedno s projektima ostalih institucija uključenih u program, unaprijedit će sustav gospodarenja prostorom i okolišem.

Budući da je u Program uključen velik broj državnih upravnih organizacija, kroz također velik broj projekata, posebno je važno izvršiti određene prethodne analize. U tom smislu, potrebno je načiniti funkcionalnu analizu pojedinih projekata, sa stanovišta njihovog doprinosa izgradnji državne informacijske infrastrukture, ocijeniti utjecaj na ostale projekte iz Programa te odrediti funkcionalne prioritete bez kojih ostali projekti nisu ostvarivi. Također je potrebno načiniti stratešku analizu tih projekata, prema kriterijima ranije identificiranih strateških prednosti uvođenja informacijske tehnologije. Prema navedenome, treba identificirati strateški prioritetne projekte, koji ostvaruju najveće učinke. Konačno, na temelju navedenoga, potrebno je definirati prioritete financiranja, prema mogućoj dinamici ulaganja.

4.

Prostorno razvojna i planska usmjerenja

4.1.

Stanovništvo

– glavne odrednice demografskog razvitka

Kartografski prikaz: 41-01 6.694 naselja – broj stanovnika

Razmještaj naselja i veličinske skupine naselja

Kartografski prikaz: 41-02 Gustoće naseljenosti

Skupovi gustoća kao višekratnici prosječne gustoće naseljenosti

Kartografski prikaz: 41-03 Tipovi kretanja stanovništva

Egzodusni i imigracijski tipovi

Kartografski prikaz: 41-04 Dobna struktura stanovništva

Odnos mladih (0-19 g.) i starih (više od 60 g.) u ukupnom stanovništvu

Kartografski prikaz: 41-05 Obrazovna struktura stanovništva

Udio obrazovanih osoba sa srednjom i višim školama u ukupnom stanovništvu

Kartografski prikaz: 41-06 Sinteza demografskih pokazatelja

Obilježja područja: od ekspanzije do izrazitog zaostajanja u razvoju

4.1.1.

Suvremene demografske promjene kao posljedica Domovinskog rata

Stanovništvo je značajan čimbenik dugoročnog društveno-gospodarskog razvitka i korištenja prostora. Ono i u stabilnim prilikama postupno mijenja svoje vitalne značajke, pa odatle određena sporost u odvijanju demografskih procesa. Na obilježja i razvitak stanovništva djeluju biološki, društveno-gospodarski,

kulturno-obrazovni, zdravstveno-socijalni, psihološki, politički, etnički i drugi čimbenici. Samo njihovim pozitivnim mijenjanjem i djelovanjem moguće je utjecati na zaustavljanje negativnih demografskih tijekova i ostvariti uvjete koji će omogućiti postizavanje pozitivnih promjena i rezultata u razvitku stanovništva na nekom prostoru.

Međutim, već prema prilikama u vrijeme posljednjeg službenog popisa stanovništva iz godine 1991., bitno su bile ograničene mogućnosti biološke revitalizacije stanovništva Hrvatske u uvjetima njegovog sve većeg starenja. Naprotiv, puno su brže i negativnije promjene u razvitku i vitalnim obilježjima stanovništva, osobito zbog prijelomnog vremena i društvenih kataklizmi, a u koje se može ubrojiti nemilosrdni rat (razdoblje 1991.-1995.) te se u kratkom vremenu bitno izmijenila demografska slika prostora Hrvatske i dijela njezinog okruženja.

Prema tome, posljedice Domovinskog rata su još više naglasile negativne procese i tendencije u osnovnim komponentama ukupnog kretanja pučanstva Hrvatske i njenim sastavnicama (prirodno kretanje i migracije), kao i bitne nepovoljne promjene u svim demografskim strukturama. Pogoršano je zatečeno demografsko stanje u Hrvatskoj. U vitalnim obilježjima smanjio se natalitet, a znatno je porastao mortalitet, naročito u privremeno okupiranim i izdvojenim krajevima i onim s većim ratnim operacijama, tako da je u Hrvatskoj započeo prirodni pad stanovništva. Migracijski tokovi u zemlji pojačavali su se iz periferne i privremeno okupirane i izdvojene Hrvatske prema Zagrebu i regionalnim središtima, ali i iz zemlje prema drugim državama, kao i iz susjednih zemalja prema Hrvatskoj. Oni presudno određuju sadašnje, ali i dugoročnije stanje i demografski razvitak. Te su promjene još više istaknute ako se demografska raščlamba spusti na razinu užih teritorijalnih jedinica.

Nema preciznih službenih podataka kojima bi se utvrdilo današnje brojčano stanje stanovništva u Republici Hrvatskoj te izradila točna bilanca kretanja broja stanovnika u razdoblju 1991.-1997. koje je slijedilo poslije posljednjeg popisa stanovništva i bilo pod izravnim posljedicama Domovinskog rata. Ipak se s velikom sigurnošću može utvrditi da u ovom trenutku u Hrvatskoj živi znatno manje njegovih stanovnika nego je popisano godine 1991., kada je utvrđeno da je Hrvatska imala 4,784.265 stanovnika, od kojih je stalno živjelo u zemlji 4,499.049 stanovnika. Naime, u razdoblju 1991.-1997. nastavljeni su negativni procesi u prirodnom kretanju stanovništva (više umrlih, poginulih i nestalih nego rođenih), odnosno prisutan je prirodni pad stanovnika za više od -11.500 stanovnika.

Može se pretpostaviti da je većina stanovnika, koja se je popisala godine 1991., a radila je i živjela u inozemstvu, tamo ostala živjeti. Njih se može ubrojiti

među ostale članove hrvatske dijaspore, koji se nisu bili popisali tim popisom.

Stanovnici koji su 1991.g. živjeli u inozemstvu:

Ukupno 285.261 stanovnik,

od toga 175.338 ili 61,5% na radu i 109.878 ili 38,5% kao članovi obitelji, više od 50% u Njemačkoj,

oko 20% u drugim europskim zemljama i više od 25% u prekomorskim zemljama, više od 20% rođeno u inozemstvu, oko 90% su Hrvati.

U toku Domovinskog rata i nakon oslobođenja dijela privremeno okupiranih područja i u području pod privremenom upravom UNTAES-a pretpostavlja se da je za stalno iselio iz Hrvatske u druge zemlje i manji broj hrvatskih prognanika i drugih stanovnika (iz gospodarskih i drugih razloga), oko polovice broja srpske i crnogorske narodnosti te stanovnika iskazanih kao Jugoslaveni.

Godine 1991. u Hrvatskoj je bilo popisano:

581.663 Srba; 9.724 Crnogoraca i 106.041 Jugoslavena

Računa se da je u Hrvatsku doselilo iz susjednih zemalja (Bosna i Hercegovina, Vojvodina, Kosovo, Boka Kotorska) oko 30.000 novih stanovnika, najvećim dijelom Hrvata, s namjerom da se tu stalno nastani.

Na temelju takvih podataka, pretpostavki i procjena može se zaključiti da danas u Republici Hrvatskoj živi oko 4,150.000 stanovnika, što predstavlja smanjenje za 13,3% u odnosu na ukupan broj stanovnika, odnosno za oko 8% u odnosu na ukupan broj stanovnika koji je godine 1991. stalno živio u zemlji. Tek novi popis stanovništva pokazat će koliko točno stanovnika živi u Republici Hrvatskoj te će to biti bolja polazišna osnova za izradu prognoza u budućnosti.

Bitno se promjenio razmještaj stanovništva. Na privremeno izdvojenim (područje pod privremenom upravom UNTAES-a) i oslobođenim područjima živi znatno manji broj stanovnika nego ih je tamo bilo utvrđeno popisom godine 1991. Brojna prognanička i ratom opustošena gradska i seoska naselja izgubila su dio svog ranijeg stanovništva, a brojna naselja ostala su bez stanovnika zbog njihovoga masovnog napuštanja zemlje. U neka od tih naselja naseljava se novo hrvatsko stanovništvo, prognano i iseljeno iz drugih država.

Popratne pojave ovog rata nesumnjivo su i transformacije demografskih i ostalih struktura. Gotovo se sa sigurnošću može zaključiti da su danas još više pogoršani i nepovoljniji dobni odnosi i vitalna obilježja među stanovništvom. Razloge treba tražiti u

većem broju poginulih, stradalih i nestalih u Domovinskom ratu među mlađim stanovništvom te izrazito većem udjelu u definitivnom iseljavanju među skupinom mladog i zrelog nego starog stanovništva.

Pošto u nacionalnoj strukturi iseljenog stanovništva prevladava srpska populacija, a u doseljenoj hrvatsko stanovništvo, izvjesno je da se je djelomice promijenilo prethodnim popisom utvrđeno narodnosno demografsko stanje s tendencijom porasta udjela hrvatskog stanovništva.

Velike demografske promjene u Hrvatskoj morale su se odraziti i na promjenu broja i strukture domaćinstava. Na temelju pretpostavki koje su bile podloga procjeni današnjeg broja stanovnika može se ocijeniti i smanjenje broja domaćinstava, ali nešto manje nego je bilo kod stanovništva. Isto tako se pretpostavlja da je sada još manja prosječna veličina domaćinstava nego je bila godine 1991.

Na temelju tih pretpostavki smatra se da danas u Hrvatskoj ima oko 1,400.000 domaćinstava, a da njihova prosječna veličina prema broju članova iznosi oko 2,96 članova. Razlike između pojedinih područja još se više povećavaju ovim procesima.

4.1.2.

Opći strateški ciljevi demografskog razvitka

Da bi se mogli ublažiti demografski poremećaji i popravile demografske prilike u Republici Hrvatskoj, potrebno je utvrditi ciljeve demografskog razvitka, predložiti strategiju demografskog razvitka i smjernice te pomno razraditi mjere i akcije kako bi se demografska sastavnica kvalitetno integrirala u kontekst strategije i politike cjelokupnoga prostornog i društveno-gospodarskog razvitka Republike Hrvatske.

Teška i zabrinjavajuća demografska situacija i nepovoljni demografski procesi, koji po intenzitetu, rasprostranjenosti i trajanju postaju limitirajući čimbenik budućega svekolikog razvitka Hrvatske, nalažu usmjerenu aktivnost svih razina društva poželjnom kretanju pučanstva.

Dugoročni i prioritetni ciljevi demografskog razvitka Hrvatske su:

•    ublažavati i ispravljati negativne demografske tendencije, što pretpostavlja osigurati optimalno opće kretanje stanovništva, uključujući povoljnije prirodno kretanje i migracijske tokove,

•    osigurati ravnomjerniji razmještaj stanovništva na prostoru Hrvatske,

•    svestrano revitalizirati demografski najugroženija i strateški značajna područja Hrvatske (brdsko-planinsko i pogranično područje, ratom opustošena područja, otočno područje),

•    osigurati povratak prognanika u svoja naselja, poticati povratak hrvatskog stanovništva iz drugih zemalja i ostalog stanovništva iz dijaspore u njihov zavičaj te smanjiti interes mlađeg stanovništva za odlaskom na rad u inozemstvo i trajno iseljenje iz Hrvatske,

•    stalno poboljšavati strukturna i ostala obilježja stanovništva,

•    osiguravati uvjete za pozitivne učinke širenja procesa urbanizacije u svim dijelovima Republike,

•    usporavati rast gradskog stanovništva, s namjerom bržeg rasta stanovništva u manjim i srednjim gradovima, nasuprot velikim gradovima, s ciljem razvoja koncepcije policentričnog razvitka,

•    obnavljati ruralna naselja u svim dijelovima zemlje gdje za to postoje objektivne potrebe i mogućnosti, uključujući u to stvarno poboljšavanje standarda i kvalitete življenja stanovništva.

4.1.3.

Buduće demografske promjene

Zbog specifičnih prilika u kojima se nalazi Republika Hrvatska i pod utjecajem veoma složene i teške društvene i gospodarske krize u zemlji, koja je prisutna u minulom desetljeću, potrebna je obnova i korjenita preobrazba društva, čija će prva faza vjerojatno trajati bar do konca ovog stoljeća, s tendencijom da se ti procesi nastave i dalje. Zato nije jednostavno predvidjeti na duži rok demografske promjene. Veoma je teško izraditi bilo koju i kakvu prognozu, projekciju, procjenu ili predviđanja kretanja broja stanovnika, odnosno planirati broj stanovnika za Republiku Hrvatsku, kao i za veće ili manje društveno – političke zajednice

Moguće je očekivati i predvidjeti nepovoljnu demografsku budućnost. Posljedice Domovinskog rata u Hrvatskoj podupiru već ranije započet proces depopulacije i druge nepovoljne demografske tendencije. Može se samo pretpostaviti da će se do kraja ovog stoljeća dalje pogoršavati vitalne i radne značajke stanovništva Hrvatske, osobito u demografski najugroženijim područjima. Demografski problem je očigledno jedan od hrvatskih prioritetnih i dugoročnih problema. Zato se u tom predstojećem

razdoblju zahtijeva kompleksno sagledavanje ovog problema. Ako se žele ostvariti postavljeni ciljevi treba pravodobno predložiti načine kako ispraviti ili ublažiti negativne demografske trendove te osigurati bar donekle zadovoljavajući razmještaj i obilježja stanovništva na prostoru Republike Hrvatske.

Ostaje prema tome otvoreno pitanje kako prognozirati ili pretpostaviti buduće kretanje broja stanovnika u Republici Hrvatskoj. Moguće je predvidjeti više scenarija zavisno o tome je li u Hrvatskoj i susjednoj Bosni i Hercegovini zaista uspostavljen trajni mir, da li će se, kada i koliko prognanika i izbjeglica, ali i emigranata u inozemstvu, vratiti u svoj zavičaj i u svoje domove, kako će se odvijati obnova, gospodarski razvitak i strukturne promjene, da li će se u zemlji nastaviti procesi emigracije i depopulacije ili će doći do pozitivnih promjena u prirodnom kretanju i do useljavanja stanovništva iz drugih država. Svaka od mogućih prognoza mora se zasnivati na mogućim i vjerojatnim promjenama i tijekovima koji imaju dugoročne posljedice i tek se trebaju u budućnosti pokazati opravdanim i točnim. U svakom slučaju ovdje se samo upućuje i ukazuje na određene demografske probleme i na moguće posljedice.

Zato nemaju više dovoljno uporišnih spoznaja do sada izrađene projekcije i prognoze stanovništva za hrvatsku državu u cjelini, odnosno za pojedine njezine regije. S punom sigurnošću se može utvrditi da više nije održiva prognoza da će godine 2000, Republika Hrvatska imati 4,750.000 stanovnika, a godine 2015. ukupno imati 5,000.000 stanovnika. To je danas nerealno i neostvarivo.

Pretpostavke o komponentama budućega prirodnog kretanja idu od toga da se pogoršala dobna struktura stanovništva, da će još neko vrijeme natalitet biti manji od mortaliteta te da će i dalje rezultat toga biti prirodni pad stanovništva. Takvo kretanje će osobito biti prisutno u ruralnim naseljima, ali i u nekim gradskim i općinskim središtima do konca ovog stoljeća. Ako se u međuvremenu osigura odgovarajuća demografska politika postoji mogućnost postepenog prevladavanja prirodnog priraštaja.

Pretpostavke o migracijama polaze od toga da je hrvatska državna vlast osigurala odgovarajuće pogodnosti za naseljavanje na čitavom teritoriju države, a osobito u privremeno okupiranim, opustošenim i slabije razvijenim prostorima. U njih se želi, ne samo omogućiti povratak velike većine prognanika i drugih iseljenika, već pozitivno utjecati naseljavanjem mlađeg stanovništva iz drugih krajeva. Povrat i naseljavanje se prvenstveno odnosi u gradska, općinska i neka lokalna središta, a dijelom i u ruralna naselja.

S obzirom na sve promjene koje su se dogodile u Republici Hrvatskoj, te na pretpostavke o budućem

prirodnom kretanju stanovništva i o migracijama, može se očekivati u prvo vrijeme daljnji pad broja stanovnika ili zadržavanje današnjeg broja stanovnika, dok bi se dugoročno gledano ono moglo postepeno nešto oporaviti i početi ponovno rasti.

Prema nešto manje optimističnom scenariju

očekivani broj stanovnika Republike Hrvatske do godine 2015. bi trebao zadržati procjenjeni današnji broj stanovnika koji živi u zemlji tj. oko 4,200.000 stanovnika. Ako se ta kretanja budu odvijala prema nešto optimističnijem scenariju onda bi Republika Hrvatska godine 2015. mogla dostići oko 4,500.000 stanovnika, dakle upravo onoliko koliko je u zemlji živjelo prije svih ovih velikih promjena i poremećaja u vrijeme popisa iz godine 1991.

Ako do toga dođe, može se očekivati izvjesno poboljšavanje odnosa među dobnim skupinama stanovništva, povećanje njegove aktivnosti, sve veće zapošljavanje u tercijarnim i kvartarnim djelatnostima te postepeno povećavanje broja domaćinstava.

4.1.4.

Smjernice, akcije i mjere

U okviru cjelokupne hrvatske strategije i razvojne politike treba razraditi, ocijeniti i predložiti sustav potrebnih mjera i akcija koje bi trebale ublažiti postojeće poremećaje i pozitivno utjecati na demografske tokove u Hrvatskoj.

U tom smislu daju se sljedeće preporuke i smjernice:

•    program obnove zemlje mora biti utemeljen na strategiji dugoročnog razvitka Hrvatske, mora utvrditi posebne interese zemlje i definirati područja od posebnoga strateškoga državnog interesa te mora predložiti kako treba racionalno i djelotvorno gospodariti prostorom da se uspostavi ili ne naruši demografska i ekološka ravnoteža,

•    država mora donijeti i provoditi suvremeno koncipiran program aktivne populacijske politike kako bi mjerama drugih politika ostvarila bitne pozitivne demografske ciljeve,

•    u okviru ovakve politike država mora poticati i podržavati pozitivno prirodno kretanje stanovništva i migracijsku politiku zaustavljanja iseljavanja i privlačenja hrvatskih iseljenika i izbjeglica iz drugih država u Hrvatsku te potrebna unutarnja preseljavanja.

Za ostvarivanje istaknutih ciljeva, utvrđene strategije i politike moraju se poduzeti određene akcije i donijeti potrebne mjere:

•    izraditi prijedloge i provoditi zakone iz obiteljske, socijalne i zdravstvene zaštite obitelji kao sastavne dijelove provođenja aktivne i stimulativne pronatalitetne populacijske politike,

•    utemeljiti specifične mjere i institucije u prilog materinstva,

•    stimulirati (kreditno, porezno, stipendiranjem, politikom zapošljavanja itd.) zadržavanje stanovništva i novo naseljavanje za državu strateški važnih i demografski ugroženih područja te s time uskladiti razmještaj gospodarskih sadržaja i novih radnih mjesta,

•    utjecati sustavnom promidžbom, pozitivnim odnosom, organiziranim prihvatom i usmjeravanjem, odgovarajućom carinskom, poreznom, kreditnom, stambenom politikom i drugim pozitivnim akcijama uz jamstvo i podršku države na veći i brži povratak hrvatskih iseljenika i njihovih potomaka u domovinu,

•    osigurati potrebne uvjete, u okviru obnove ratom stradalih područja i naselja, za što brži povratak prognanika u svoje domove, ugraditi antiemigracijske elemente, pomoći izgraditi svu potrebnu suvremenu infrastrukturu, razviti mrežu potrebnih uslužnih funkcija za potrebe lokalnog stanovništva te integrirati gospodarske aktivnosti i obnovu sa zaštitom i unaprjeđenjem kulturnih vrijednosti u skladu s osobinama i tradicijom svakog područja,

•    razraditi program naseljavanja ne samo unutar postojećih naselja, nego i putem farmerskog i rančerskog tipa naseljavanja, posebno u za to pogodnim područjima.

Osim mjera i akcija koje su utvrđene ili će se utvrditi

od strane države, treba ih razraditi i na županijskoj te

gradskoj i općinskoj razini:

•    provoditi poticajnu, selektivnu i prostorno organiziranu i različitu populacijsku politiku, ali i druge politike (poreznu, stambenu, socijalnu, agrarnu, razvojnu, kulturnu, obrazovnu itd.),

•    utvrditi posebne mjere za revitalizaciju gradskih i ruralnih naselja, poticati obiteljski način života putem obiteljskog poduzetništva, farmerskog i rančerskog načina života i rada,

•    otkupiti neobrađeno plodno zemljište i pašnjake od sadašnjih vlasnika, koji na njemu ne žive, te zajedno sa zemljištem koje je u vlasništvu države dodijeliti, prodati uz povoljnu cijenu ili dati u dugoročni zakup doseljenom poljodjelskom

stanovništvu, kao i poticati, uz pozitivne državne mjere, vlasnike plodnoga neobrađenog zemljišta, livada i pašnjaka na kojem ne žive, da ga prodaju onima koji će ga kultivirati i koristiti,

•    omogućiti porezne olakšice i povoljnije kredite na duže razdoblje i državnu pomoć, onim poslodavcima, koji će u svom zavičaju i drugdje, a osobito u demografski ugroženim područjima, razvijati gospodarske djelatnosti – pretežno poduzetništvo manjeg opsega, koje imaju komparativne prednosti, ali su u novije vrijeme zapuštene (oslanjanje na lokalne resurse) i koji će pretežno zapošljavati domaće stanovništvo,

•    stvarati pozitivno duhovno, kulturno i civilizacijsko ozračje u zemlji,

•    predložiti druge poticajne mjere vezane za populacijsku politiku i popravljenje demografske slike zemlje.

Za izradu poticajnih mjera populacijske politike u Republici Hrvatskoj, te kao podrška i usmjeravanje ovim smjernicama prostornog razvitka, trebaju poslužiti smjernice, aktivnosti i mjere u dokumentima Nacionalni program demografskog razvitka Republike Hrvatske od svibnja 1995., Zakon o obnovi od ožujka 1996. i , Zakon o područjima posebne državne skrbi od lipnja 1996., koje je izradilo Ministarstvo razvitka i obnove, prihvatila VladaRepublike Hrvatske i donio Sabor Republike Hrvatske.

4.2.

Naselja

–    proces urbanizacije, sustav razvojnih središta-žarišta i glavne odrednice razvitka naselja

Kartografski    prikaz:42-01

Kretanje stanovništva naselja od 1857-1991.g.

Promjene broja stanovnika po veličinskim skupovima naselja

Kartografski prikaz:42-02

Mala naselja po veličinskim skupovima

Razmještaj malih naselja do 1.000 stanovnika (skupovi: ; 50-100; 100-500; 500-1.000)

Kartografski prikaz:42-03 Važnija središta rada

Naselja s više od 1.000 (900) radnih mjesta

Kartografski prikaz:42-04

Sustav važnijih europskih gradskih regija- područja

Politika prostornog uređenja u europskom kontekstu

–    gustoće stanovništva i gradske regije

Kartografski prikaz:42-05 Urbanizacija u europskim zemljama

Stupanj urbanizacije u 24 odabrane europske zemlje

–    po skupovima gradova

Kartografski prikaz:42-06

Urbana i razvojna preobrazba prostora i naselja

Proces urbanizacije s demografskih, sociokulturnih i prostornoplanerskih gledišta

Kartografski prikaz:42-07

Urbana i razvojna preobrazba prostora i naselja

Šira područja makroregionalnih središta:

Zagreba, Splita, Rijeke i Osijeka

Kartografski prikaz:42-08

Razvojna središta- žarišta – oko 750 postojećih i potencijalnih područja s većom koncentracijom stanovništva – sinteza vrednovanja

Kartografski prikaz:42-09

Važnija razvojna središta – oko 400 postojećih i potencijalnih područja s većom koncentracijom stanovništva 1991.g. odabir naselja s više od 2000 stanovnika

Kartografski    prikaz: 42-10

Gradovi i naselja s gradskim obilježjima – oko 160 gradskih područja; prostori najdinamičnijih gospodarskih i graditeljskih aktivnosti – nužna izrada generalnih planova uređenja

4.2.1.

Polazišta

Naselja su najupečatljiviji elementi kulturnog pejzaža i istovremeno nositelji funkcionalne organizacije i žarišta preobrazbe prostora.

Za potrebe prostornog uređenja Republike Hrvatske analizirane su strukture naseljenosti s težištem na

gradskim naseljima i procesu urbanizacije. Povezano s tim naselja Hrvatske razvrstana su na gradska, prijelazna i seoska. Gradska naselja su potom analizirana s više aspekata, osobito zbog funkcije rada i kao nositelja sekundarne urbanizacije. Izdvojene su gradske regije i urbanizirana područja velikih i većih gradova te razmatran stupanj, dinamika i regionalne razlike u urbanizaciji Hrvatske.

Analiza i ocjena naselja i naseljenosti za potrebe planskog uređenja prostora svakako mora obuhvatiti dva aspekta: (1) postojeće strukture i (2) tendencije njihovih promjena.

Posebnu pažnju    zaslužuje    struktura    gradskih,

prijelaznih i seoskih naselja. Gradovi sa svojom funkcijom rada    potiču    prostornu    mobilnost

stanovništva i uvjetuju socioekonomsku preobrazbu seoskih naselja.    Oni su    nositelji    organizacije

materijalne proizvodnje i uslužnih djelatnosti. S obzirom na to u uređenju prostora koriste se kao instrumenti u provođenju planske politike.

Urbanizacija je složen proces koji se u Hrvatskoj izražava u obliku naglašene koncentracije ljudi, radnih mjesta i stanova u gradovima. Ovakav oblik urbanizacije karakterističan je za razdoblje industrijalizacije i polariziranog razvoja. Pojačani rast gradova preseljavanjem stanovništva iz seoskih krajeva u gradove i povezano s time ruralni egzodus osnovna su njegova obilježja.

4.2.11.

Urbanizacija

kao civilizacijski proces

Jedna od osnovnih značajki industrijske i postindustrijske civilizacije je ubrzana promjena okoliša: čovjek bitno mijenja svoj dotadašnji način života i svoju okolicu te se veliki dio čovječanstva seli iz pretežno prirodnog-seoskog okružja u umjetno-gradsko okružje. Ovaj prelazak stanovništva u gradove i povećanje njihovog broja, ukratko proces urbanizacije, nije povijesna novost. I prethodne civilizacije su ih poznavale, ali ono što je danas bitno novo, to je njegova brzina, opsežnost, istodobnost te velike promjene u prostornom rasporedu stanovništva. Najkraće rečeno odvija se urbana eksplozija.

Danas urbanizacija postaje opći i ubrzani svjetski proces. Svjetsko stanovništvo se u posljednjih 70 godina povećalo oko 2,5 puta, a pri tome u selima i malim gradovima 2 puta, srednje velikim gradovima 4 puta, a velegradovima 8 puta. U većini zapadno-europskih država proces urbanizacije u 19. i 20. stoljeću preselio je gotovo sve stanovništvo iz sela u manje, srednje ili velike gradove. U gospodarski razvijenim zemljama svijeta 60-90% ljudi živi u gradovima.

I Godine 1800. samo je oko 3% svjetskog stanovništva živjelo i u gradovima (naseljima s više od 2.000 ljudi); 1960.g. oko ! 25%; 1980.g. oko 40%; procjena je da će 2000.g. u I gradovima živjeti više od 50% (prvi put u ljudskoj povijesti) a i 2025. godine preko 2/3 svjetskog stanovništva. K tomu će I se preko 3/4 gradskih metropolitanskih područja I rasprostirat uzduž morskih obala.

U Republici Hrvatskoj, u posljednjih 60 godina stanovništvo naselja i gradova s više ili oko 2.000 stanovnika (1991 .g.) povećalo se 3 puta, i u tih oko 250 gradova i većih naselja danas živi oko 3.300.000 stanovnika ili gotovo 2/3 svih stanovnika Hrvatske. U preostalih 6440 malih naselja živi samo 1.460.000 stanovnika. Broj stanovnika malih naselja već pola stoljeća se neprekidno i značajno smanjuje, naročito u brdskim i otočkim prostorima.

Prema današnjim shvaćanjima razvitka suvremeno tehnološko društvo se može razvijati samo kao urbano društvo. Problem, dakle, ne može predstavljati urbanizacijski proces kao takav, već neki njegovi oblici i alternative kao što su: prevelike koncentracije stanovništva u velikim gradovima, neprimjerene veličine gradova, gospodarska neracionalnost, kvaliteta života u gradovima, neprimjeren sustav središnjih naselja, uništavanje ekoloških sustava, socijalne nedaće, kriminalitet, urbana higijena, društvena i psihološka izolacija i drugo.

S obzirom na činjenicu da nije moguće brzo ili bitno (ako je uopće moguće) preusmjeriti urbanizacijski proces, tj. premještanje stanovništva iz manjih u veća naselja ili gradove, nužno je prije svega istražiti i spoznati ovaj proces te ga nastojati posrednim aktivnostima usmjeravati; podržavanjem pozitivnih ili zaustavljanjem negativnih trendova, planiranjem optimalnog sustava-mreže središnjih naselja te usmjeravanjem gospodarskih i urbanotvornih djelatnosti u njih.

Zato je naročito važno usmjeravanje i optimiranje gospodarenja s čitavim prostorom gradskih regija ili mikroregija, i to stoga što svaki grad ima žarišnu -čvornu ulogu prema svom okružju na koje djeluje gospodarskim i urbanotvornim funkcijama, kao što i brojni činitelji njegovoga gravitacijskog područja utječu na njega.

Gradovi kao najsloženije tvorevine civilizacije i kao čvorišta preplitanja skoro svih silnica egzistencije čovječanstva, najreprezentativniji su predstavnici i objekti analize svake civilizacije i kulture, pa tako i današnje. Gradovi, moglo bi se slikovito kazati, predstavljaju “moždano – živčano” tkivo ili čvorišne točke prostora, koje upravljaju i djeluju na svoje socio-gospodarske gravitacijske okolice. U njima i oko njih se odvija, pored ostalog, najbrojnije i najznačajnije sukobljavanje različitih interesa u korištenju i zaštiti prostora.

Problemi i zadaci koji nastaju, zbog sve veće složenosti grada, ukazuju da tradicionalni pristup njihovog promatranja i rješavanja, po odvojenim i specijaliziranim segmentima, sve teže nalazi optimalne odgovore. Kriza grada, uz krizu same ideje o gradu, dobrim dijelom kriza je metode: kako se nositi s kompleksnošću grada i učiniti ga kreativnom humanom tvorevinom. Sadašnje informacijsko društvo mijenja i definiciju grada.

Jedan od mogućih priloga izlazu iz takve krize je sustavski integralni planerski pristup, tj. povezivanje znanja s raznih područja i zajedničko koordinirano djelovanje svih struka. Sustavski integralni pristup je nastao kao povijesna nužnost suvremenoga informatičkog društva i kao metadisciplinarna metoda koja djelotvorno daje potporu za stvaranje ili vođenje kompleksnih cjelina, pa tako i grada kao najsloženijeg sustava.

Buduće okupljanje i koncentracija stanovništva neće isključivo ovisiti o zakonitostima proizvodnje, nego sve više o osobnim ili skupnim pogledima na način-stilova života. Mjerila međusobne globalne poredbe vjeruje se da će, sve više, biti na razinama promicanja univerzalnih vrijednosti humanog bitka, znanosti, stvaralaštva i tehnologijskog dometa. Ostvare li se ta nadanja grad će, kao kolijevka budućnosti novih društava, poprimati sve inteligentnije i uljuđenije oblike prostome organizacije.

Kriterij izbora    mjesta stanovanja,    u nadolazećoj

informacijskoj epohi, sve više će se svoditi na ugodnost mjesta za život. Ugodnost mjesta za kvalitetan život bit će prevladavajući kriterij za naseljavanje prostora. Takva humana okolica življenja zahtijevat će oblikovne, ekologijske i gospodarske atraktivnosti prostornog okruženja. Stvaranje takve okolice bit će dostupno samo velikim gradskim aglomeracijama sa snažnom gospodarskom podlogom.

Proces metropolizacije u Hrvatskoj, tj. iskoraka većih gradova u prostor vlastitih regija, već je duže u tijeku. Jačaju ljudske i gospodarske koncentracije u urbaniziranim područjima Zagreba, Splita, Rijeke i Osijeka, ali bez dovoljno kvalitetnih procesa unutar-metropolske decentralizacije i višestrukog oplemenjivanja suburbanog i širega regionalnog područja. Razlozi pretežito leže u gradotvornoj tradiciji – oštre podjele gospodarski razvijenog grada i siromašne periferije – te u nedostatku investicijskih sredstava i osmišljene politike prema nužnosti ujednačivanja kvalitete osnovnih dnevnih servisa, ponude i izbora, između središta i perimetara metropolskog prostora.

4.2.1.2.

Gradovi i naselja

kao nositelji hrvatskog identiteta

U sustavima bivših Jugoslavija (od 1918.g.) polako je brisana povijesna slika Hrvatske kao zemlje gradova, u fizičkom i društvenom pogledu. Manje naglašeno u

Zagrebu, Rijeci, Splitu i Osijeku, ta je činjenica presudno utjecala na “provincijalizaciju” Hrvatske i gubljenje identiteta njenih gradova. Time je ujedno obavljena temeljita destrukcija hrvatske zavičajne zbilje, a gradovi i njihovi gravitacijski prostori lišeni su “elitne skupine” ljudi – nositelja razvitka i njihovih osjećaja zavičajnosti. Gradovi su bez “tih” obrambenih mehanizama dodatno izloženi svim mogućim promjenama suvremene industrijalizacije i urbanizacije.

Treba naglasiti da je područje današnje Republike Hrvatske tisućljećima živjelo utkano u sadržajnu i stvaralačku bit europskih kulturnih cjelina, a u cijeloj pisanoj povijesti ovi prostori su pripadali središnjim ili rubnim dijelovima ondašnjih vodećih civilizacija ili država. Štoviše, u pojedinim povijesnim razdobljima cijeli niz urbanih (ili arhitektonskih ostvarenja) na tlu Hrvatske predstavljao je međašnje ili ključne pojave u korpusu cjelovite kulturne riznice Europe, a najistaknutiji primjeri povijesnih graditeljskih cjelina pripadaju općem kulturnom dobru čovječanstva.

Prostorni raspored važnijih hrvatskih gradova, kao sastavni i funkcionalni dio europske mreže gradova, često se pokazivao odlučujućim za opstojnost hrvatskih zemalja. U mnogim slučajevima ta je istina posljednjih godina otkrivena u surovoj stvarnosti ratnih razaranja (Vukovar, Vinkovci, Slavonski Brod, Sisak, Karlovac, Zadar, Šibenik, Dubrovnik).

Republika Hrvatska, upravo je u kriznom vremenu agresije i Domovinskog rata, pokazala žilavu otpornost zbog strukturiranosti i snage svojih gradova, posebice makroregionalnih središta (Split, Rijeka, Osijek i razumljivo Zagreb), koji su gospodarski, kulturni i duhovni entiteti.

Povijesne graditeljske cjeline i ostali značajni objekti predstavljaju dragocjeno graditeljsko blago, koje se naslijedilo, i koje se mora za buduće generacije zaštititi i očuvati. Potrebno je kazati i znati da su brojni graditeljski zahvati, naročito u 20.stoljeću, uništili ili teško oštetili dijelove graditeljskog nasljeđa hrvatskih gradova i naselja.

Strategija prostornog uređenja bi zato morala kritičkom provjerom te zbilje osmisliti ukupne, dakle ne samo prostorno-planerske, instrumente za revitalizaciju temeljnoga gradskoga hrvatskog naslijeđa, vodeći računa i o tome da ukupna teritorijalna konfiguracija Hrvatske iz strategijskih razloga tome daje dodatnu težinu.

4.2.1.3

Odnos industrije i grada

Proučavanjem gospodarskih djelatnosti u gradovima i sustava središnjih naselja utvrđeno je da industrija koncentrira radnu snagu, ali i potiče razvoj uslužnih djelatnosti. Istovremeno razvoj uslužnih djelatnosti i jačanje tržišta ponovo utječe na razvoj novih industrija i usluga. Posrijedi je proces kružne, kumulativne kauzalnosti. Zbog takvog razvoja moguće je utvrditi odnos između tipova industrije i reda veličine naselja.

Industrija u gradovima može se podijeliti u dvije glavne skupine. Industrija koje ima u svim gradovima, jer je orijentirana na lokalno tržište (gradsku regiju-područje). Druga se industrija javlja povremeno i orijentirana je na široko tržište.

Kod prve industrije postoji izražena korelacija između zaposlenih u njoj i pozicije naselja u hijerarhijskom sustavu središnjih naselja, dok to nije tako kod druge povremene industrije. Gradske industrije stimuliraju vlastiti razvoj, povećavaju dohodak i lokalni razvoj. To istovremeno može privući razvoj povremene industrije, ako grad s takvom industrijom zadovoljava određene uvjete (minimum stanovništva, kupovni potencijal i si.). Povremene industrije imaju svoje optimalne minimume i pragove (ovisno o vrsti). To mogu biti regionalna ili nacionalna tržišta.

4.2.1.4.

Nova politika

prostornog uređenja u Europi

Europa ima jednu od najvećih gustoća naseljenosti u svijetu, ali i izuzetnu gustoću gradova. Ono što Europu obilježava je mreža velikih, srednjih i malih gradova. Urbanizirana područja Europske zajednice (EU) zauzimaju oko 20 % teritorija tih zemalja, ali u njima živi oko 80 % svega stanovništva. U budućnosti se u europskim urbaniziranim područjima očekuju bitni poremećaji u procesima uređenja prostora. Ono što u najvećoj mjeri obilježava gradske prostore, a posebno metropole, je prometni kolaps.

Stoga su zemlje EU postavile kao jedan od svojih najvažnijih ciljeva razvoja stvaranje policentričke mreže gradova, optimalno strukturirane. Sve veće značenje se pridaje i funkcionalnoj specijalizaciji gradova u okviru ukupne mreže gradova spram klasične hijerarhijske podjele gradova. Stoga je za daljnji razvoj bitno da se buduća europska planska strategija usmjeri prema policentričnim prostornim strukturama, koje bi ujedno sačuvale vrijednosti prirodnih okružja velikih gradova i identitet regija i manjih naselja.

Ostvarivanje policentričkog razvitka prvenstveni je zadatak prostornog planiranja uz puno sudjelovanje političkih čimbenika. Prostorno uređenje pridobiva sve više na značaju jer ono jača gospodarsko i socijalno jedinstvo    regija i    gradova; podupire ubrzanje

harmoničnog razvoja zajednice koji ne briše identitet regija i gradova; i usmjereno je na smanjenje razlika u stupnju razvoja različitih regija. U novostvorenim uvjetima europskih integracija upravo prostorno uređenje i planiranje moraju uzeti u obzir europske dimenzije. Potrebno je odrediti nove ciljeve budućih vodećih slika prostornog uređenja europskog razvoja prostora i naselja te postaviti i razvijati strategiju njihovog ostvarivanja.

Koncept osnovnih potreba je jedan od značajnih novih pristupa u planiranju. Suština novog pristupa je integracija urbane i ruralne ekonomije i to stvaranjem i razvijanjem paralelnih ekonomija: ekonomiju za lokalne potrebe i lokalno tržište zbog zadovoljavanja osnovnih potreba te eksportno orijentiranu ekonomiju. Osnovne potrebe su uzete kao početna točka za organizaciju lokalne ekonomije. U prostornom aspektu takva ekonomija bila bi organizirana na osnovi malih, samostalnih prostornih jedinica.

Danas mnoge razvijene zemlje imaju razvijen sustav regionalnog planiranja (gospodarski, socijalni i prostorni potsustavi) s određenom regionalnom politikom i instrumentima za njezino provođenje. Institucijalizacija regionalnog planiranja u razvijenim zemljama ostvaruje se osnivanjem ministarstava, komisija, odbora, agencija i niza stručnih planerskih institucija.

4.2.1.5.

Gradovi i održivi razvoj

Svijet 21. stoljeća bit će po svojoj prirodi urban. Buduće generacije neće živjeti u globalnom selu nego u globalnoj naseljskoj aglomeraciji. Usprkos svih problema s kojima se danas suočava grad jest ili bi morao biti – najbolji oblik organiziranog života ljudi.

Činjenice govore tome u prilog:

•    grad je najbolji način iskorištavanja gospodarskih potencijala nekog područja, što potvrđuju ekonomije urbanizacije,

•    grad je od svojih početaka bio i mora biti u budućnosti optimalni okvir za društvene integracije i osobnu slobodu i razvoj,

•    budući da je grad u stanju smjestiti veliki broj ljudi na relativno ograničenom prostoru, on može ponuditi najviši mogući stupanj ekološke djelotvornosti,

•    grad je oduvijek bio pozornica kulturne raznolikosti i motor kulturnog razvoja, tolerancije i solidarnosti.

Zato grad nudi budućnost – gospodarski, društveno i ekološki. Zadaci u budućnosti će biti da treba iskoristiti ovaj potencijal podupiranjem razvitka gradova, ali ne na račun seoskih područja. To će biti ono što se podrazumijeva pod održivim razvitkom ljudskih naselja.

Trenutačno je proces urbanizacije, osobito jedan njegov oblik- nagomilavanje prevelikog broja ljudi u nekoliko gradova i pražnjenje seoskih područja -jedan od glavnih problema svake zemlje. Ono što se mora brzo učiniti je usmjeravanje procesa urbanizacije u održivom smjeru. To znači ne suprotstaviti međusobno ekološke, gospodarske i društvene aspekte nego ih promatrati kao sastavne dijelove jedne cjeline. Urbani gospodarski rast neophodan je za zadovoljavanje prijekih potreba rastućeg ili migriranog stanovništva. Međutim, gospodarski rast ne smije se više tolerirati na račun okoliša i društvene stabilnosti, jer bez održivog razvoja u ljudskim naseljima bit će nemoguće ostvariti dugoročni gospodarski razvitak.

Značajne korake prema novom održivom urbanističkom razvoju trebaju poduzeti same visokoindustrijalizirane zemlje, budući da su njihovi modeli kako proizvodnje tako i potrošnje te njihove urbane strukture i arhitektura više ili manje neodrživi. Urbanistički razvoj mora se vratiti koncepciji gradova s malim udaljenostima, gdje su sve čovjeku bitne sastavnice života (stanovanje, rad, društveni život i odmor) grupirane zajedno u bližoj okolici. To je važno ne samo zbog iješavanja sve težih prometnih problema u gradovima i metropolitanskim područjima. Kraće razdaljine za dnevna putovanja s boljom mješavinom urbanih funkcija predstavljaju važan preduvjet za osiguranje društvene integracije i duštvene stabilnosti suvremenih gradova.

U urbanom svijetu treba zaustaviti ne samo uništavanje prirodnog okoliša nego    i emocionalno društveno

propadanje. Treba srušiti prostorne, društvene i psihološke barijere u gradovima. Oni moraju postati mjestima komuniciranja, razmjena ideja i iskustava, tolerancije, a iznad svega prostori gdje će se ljudi kretati bez straha i gdje će moći slobodno voditi svoj individualizirani život. Temeljne preduvjete za urbanistički razvoj okrenut budućnosti čine decentralizacija procesa odlučivanja, unapređenje lokalne demokracije i gradske samouprave te široko sudjelovanje svih grupa u društvu.

4.2.2.

Ocjena procesa urbane preobrazbe naselja

4.2.2.1.

Povijesni pregled

razvoja stanovništva i naselja

na tlu Hrvatske

Zemljopisna rasčlanjenost Hrvatske posebno se očituje u strukturi naseljenosti i tipologiji naselja. Na nju se nadovezuje povijesno nasljeđe bogatog kulturnog izraza u izgradnji gradova i sela uobličenog pod utjecajima različitih kulturnih krugova, koji su se miješali ili sučeljavali na hrvatskom prostoru.

Godine 1800. u Hrvatskoj je živjelo oko 1.591.000 stanovnika (ili 8,29% od svih stanovnika Europe i 1,76% od svih stanovnika svijeta), 1900. godine 3.161.000 stanovnika (ili 7,47% od Europe i 1,97% od svijeta), i 1991.godine 4.784.000 stanovnika (ili 6,67% od svih stanovnika Europe i 0,87% od svih stanovnika svijeta). Tendencije nisu toliko alarmantne u svjetskim razmjerima (zbog eksplozivnog rasta svjetskog stanovništva i sporog

rasta stanovništva Europe), ali je zabrinjavajući stalni pad udjela Hrvatske u europskom razmjeru.

Godine 1857. statistički je evidentirano 5.444 naselja, 1880. godine 5.974 naselja i 2.720 dijelova naselja, 1971. godine 6.666 naselja i 7.573 dijelova naselja i 1991. godine 6.694 naselja, što ukazuje da je do porasta broja naselja došlo zbog osamostaljivanja njihovih pojedinih dijelova ili skupina kuća. Osim toga, vidljiv je stalan i sve brži porast broja nenastanjenih naselja, osobito u depopulacijskim krajevima, kao i proces da prostornim širenjem gradova nestaju samostalna naselja na njihovim rubovima. Prosječna veličina naselja u Hrvatskoj stalno raste, 1857. godine iznosi 401 stanovnik, 1900. godine 494, 1931. godine 642, 1971. godine 664 i 1991.godine 715 stanovnika.

Gustoća naseljenosti na teritoriju Republike Hrvatske kretala se u posljednjih dva stoljeća ovako: 1780.g. oko 26 (stanovnika na km2); 1857.g. oko 39; 1910.g. oko 61 ; 1948.g. oko 67 i 1991 .g. oko 85 stanovnika na km2. Znači da se gustoća naseljenosti kroz dva stoljeća povećala više od tri puta.

To je imalo i bitnog odraza na “potrošnju” prostora za izgradnju naselja. Na primjeru primorskih naselja to se odrazilo na sljedeći način: kroz cijelu pisanu povijest do 1960.g. sva su naselja “zauzimala” samo oko 100 km¹ morske obale (građevine i urbaniziran prostor uz more), a u posljednjih 30-ak godina izgrađeno je i “okupirano” još oko 400-500 km¹ najkvalitetnije morske obale.

Osnovna urbana mreža na hrvatskom prostoru ima dugu tradiciju, ali kontinuitet treba shvatiti prvenstveno kao trajanje lokacije. Suvremeni sustav središta proizašao je iz industrijalizacije poslije Drugoga svjetskog rata. Gradovi u Hrvatskoj većinom se razvijaju kao multifunkcionalna središta, iako je u nekima posebno naglašeno značenje pojedinih funkcija, npr. industrije, prometa, turizma ili neke druge djelatnosti prema kojoj su više usmjereni.

Suvremeni razvoj k tome, pored trošenja velikih površina za nove djelatnosti, potiskuje tipološke različitosti izvornih graditeljskih utjecaja. Težnja za višim urbanim standardom dovela je do znatnog ujednačavanja urbane nadgradnje. Nove gradske četvrti međusobno se jedva razlikuju (kao i posvuda u suvremenom svijetu), pa zato povijesne jezgre predstavljaju osnovu identiteta hrvatskih gradova. Višestruk je utjecaj urbanizacije i na seosku naseljenost. Stara seoska arhitektura više ne zadovoljava želje suvremenoga seoskog stanovništva, u kojemu postupno sve više prevladavaju nepoljodjelci.

4.2.2.2.

Broj i veličina naselja

Broj i veličina naselja osnovni su pokazatelji naseljenosti svake zemlje. Ona odražavaju karakteristike minulog razvoja, a istovremeno jedan su od čimbenika budućeg razvoja.

Oblici naseljenosti i veličina naselja utječe na dinamiku i oblike urbanizacije, na funkcionalnu organizaciju prostora te druge prostorne procese. U planskom usmjeravanju razvoja i uređenju prostora o strukturi naseljenosti treba posvetiti posebnu pažnju.

Hrvatska je zemlja malih naselja i disperzne naseljenosti. Ovu konstataciju potvrđuju podaci o broju i veličini naselja 1991. godine. Te je godine naselja do 200 stanovnika bilo 51 %, a do 500 stanovnika 79 % od svih naselja Hrvatske. Naselja s manje od 1.000 stanovnika bilo je 91 %.

Valja ukazati i na regionalne razlike u broju i veličini naselja. U strukturi naselja i oblicima naseljenosti postoje znatne razlike između hrvatskih krajeva. Ako se ove razlike promatraju na razini makroregija, onda se može konstatirati veća disperznost naseljenosti u zagrebačkoj i riječkoj u odnosu na osječku i splitsku makroregiju. Riječka makroregija se posebno ističe s visokim udjelom malih naselja. U zagrebačkoj makroregiji na naselja ove veličine otpada 49 %. Nešto povoljnije stanje je u splitskoj i osječkoj makroregiji. Ovakva nepovoljna struktura naseljenosti još uvijek odražava značenje tradicionalnoga ratarsko-stočarskog gospodarenja, nizak stupanj

urbanizacije i društveno-ekonomske razvijenosti u cjelini.

Disperzna naseljenost otežavajuća je okolnost u uređenju prostora. Ona otežava izgradnju infrastrukture (vodovoda, elektromreža, plinovoda, telekomunijacija itd.), kao i cjelokupnu organizaciju prostora.

Disperzna naseljenost je istovremeno i jedan ekspulzivni čimbenik daljnjih prostornih procesa. Mora se, naime, uzimati u obzir utvrđena zakonitost, da će se u procesu urbanizacije vršiti stalno prestrukturiranje naseljenosti. Urbanizacija potiče koncentraciju stanovništva što znači preseljavanje iz manjih u veća naselja. U takvim prilikama povećava se broj većih i malih naselja.

Veličinske skupine naselja – Popis 1991.g.

ukupno stanovnika broj naselja    stanovnika    udio    u    ukupno

4.2.2.3.

Preobrazba prostora i naselja