Šume i šumska zemljišta

Šume i šumsko zemljište prostiru se na 26.887 km², odnosno prekrivaju oko 47,5% kopnenog teritorija RH. Udio je površina prirodnih šuma u ukupnoj šumskoj površini 95%, a potpomognutu obnovu čini oko 5%, uključujući kulture, plantaže. Od ukupnog šumskog područja oko 79% su bjelogorične, 16% crnogorične, a 5% degradirane šume.

Poljoprivredne površine

Poljoprivredne površine zauzimaju oko 47,6% kopnenog teritorija RH. Znatan se dio poljoprivrednih površina ne koristi za uzgoj poljoprivrednih kultura, što je velik potencijal za zamjetno povećavanje poljoprivredne proizvodnje, kako za prehrambene tako i za neprehrambene potrebe.

Mineralne sirovine

Mineralne sirovine neobnovljivi^[5](S izuzetkom geotermalnih voda, koje se smatraju djelomično obnovljivim izvorom.) su prirodni resursi od interesa za RH i u njezinu su vlasništvu.^[6](Interes RH definiran je Ustavom Republike Hrvatske i važećim Zakonom o rudarstvu (»Narodne novine« 56/13 i 14/14). Istim zakonom određeno je vlasništvo RH nad mineralnim sirovinama.) Formalno su pod osobitom zaštitom države, odnosno mogu se istraživati i gospodarski iskorištavati isključivo pod uvjetima i na način koji je propisan zakonom. Sukladno zakonu, istraživanje mineralnih sirovina podrazumijeva radove i ispitivanja kojima se utvrđuje njihovo postojanje, kakvoća, količina i mogući uvjeti eksploatacije, a eksploatacijom se smatra vađenje iz ležišta i oplemenjivanje. Osnovni dokument kojim se utvrđuje gospodarenje mineralnim sirovinama i planira rudarska gospodarska djelatnost na državnoj razini jest Strategija gospodarenja mineralnim sirovinama.^[7](Trenutačno je važeća strategija iz 2008.) Na razini države u izradi je karta mineralnih sirovina,^[8](Hrvatski geološki institut) a pojedine županije izradile su rudarsko-geološke studije potencijalnih područja istraživanja mineralnih sirovina kao i područja evidentiranih i postojećih rezervi mineralnih sirovina kao osnovu za planiranje potreba i načina opskrbe mineralnim sirovinama u svojim razvojnim dokumentima.

Neenergetske mineralne sirovine

Među neenergetskim sirovinama za Hrvatsku osobito gospodarsko značenje imaju:

•     arhitektonsko-građevni kamen

•     tehničko-građevni kamen

•     građevni pijesak i šljunak.

Tehničko-građevni kamen pretežno se nalazi u Dinaridima – od Istre do najjužnijih predjela Dalmacije. Arhitektonsko-građevni kamen ograničen je na tektonski slabije poremećene stijene, a nalazišta građevnog pijeska i šljunka uglavnom su u područjima uz riječne tokove.

Prema rezultatima novijih istražnih radova, u 2012. godini evidentirane su veće količine eksploatacijskih rezervi većine neenergetskih mineralnih sirovina u odnosu na podatke iz 1997. godine (Prikaz 1.4.).^[9](Prikaz 1.4. se temelji na podacima MINGO – Sektor za rudarstvo (2013.), Godišnja bilanca stanja rezervi mineralnih sirovina Republike Hrvatske)

U tom je referentnom razdoblju zabilježen pad iskoristivosti evidentiranih eksploatacijskih rezervi više od 50%,^[10](IRMO, 2014., stručna podloga, Dodatak 5, tablica 7.) što otvara prostor za povećanje gospodarskih aktivnosti za eksploataciju, odnosno preradu određenih sirovina. Najznačajnije pozitivne razlike ustanovljenih eksploatacijskih rezervi odnose se na: arhitektonsko-građevni kamen, boksit, gips, građevni pijesak i šljunak, karbonatnu sirovinu za industrijsku preradu, kremeni pijesak, silikatne sirovine za industrijsku preradu, sirovine za proizvodnju cementa, tehničko-građevni kamen i živu.^[11](IRMO, 2014., stručna podloga, Dodatak 5, tablica 3.)

Treba reći da se uz ove mineralne sirovine često veže i pojavnost rijetkih minerala (rijetke zemlje) za kojima u svijetu svakodnevno raste potreba te cijena.

Energetske mineralne sirovine

Dovoljna količina energije i sigurnost opskrbe energijom osnova su gospodarskog razvoja države i njezina društvenog standarda. S porastom energetske potrošnje raste i potreba za energetskim mineralnim sirovinama te njihova eksploatacija i prerada.

Energetske potrebe u Hrvatskoj podmiruju se najvećim dijelom korištenjem energetskih mineralnih sirovina – ugljena, nafte, prirodnog plina i radioaktivnih mineralnih sirovina. U Hrvatskoj su utvrđene rezerve ugljena, nafte, prirodnog plina i geotermalnih voda, a nisu utvrđene rezerve radioaktivnih mineralnih sirovina. U 2015. godini udio prirodnog plina u proizvodnji primarne energije iznosio je 27%, sirove nafte 12,5%, a udio toplinske energije bio je gotovo zanemariv i iznosio je oko 0,2%.^[12](MZOE, Godišnji energetski pregled – Energija u Hrvatskoj 2015.)

Eksploatacijske su se rezerve svih energetskih mineralnih sirovina smanjile u razdoblju od 1997. do 2012. godine, pri čemu je eksploatacija prirodnog plina porasla, eksploatacija geotermalne vode stagnirala, a eksploatacija se kondenzata i nafte smanjila. U Republici Hrvatskoj ugljen se ne eksploatira od 1994. godine.

Podzemne vode

Ukupna količina obnovljivih izvora vode iznosi 35.200 m³ po stanovniku. Gotovo 90% ukupne količine vode kojom se opskrbljuju gradovi i naselja zahvaća se u podzemlju, što naglašava značenje zaštite resursa podzemnih voda. Najznačajnije rezerve vode nalaze se u dolinama rijeka Drave i Save te u dubokom kršu gorske Hrvatske i Dalmatinske zagore. U panonskom području prevladavaju aluvijalni vodonosnici međuzrnske poroznosti nastali unutar velikih sedimentacijskih bazena rijeka Drave i Save, bogati su vodom i predstavljaju glavni vodoopskrbni resurs sjevernog dijela Hrvatske. Zbog svoje specifičnosti, područja krških vodonosnika odlikuju se vrlo složenim tokovima podzemne vode, koji često uključuju višestruko izviranje i poniranje vode na različitim horizontima unutar istog slijeva. Te vode su izuzetne kakvoće i uglavnom bez kemijskog i bakteriološkog onečišćenja. Obnovljive zalihe podzemnih voda nisu ravnomjerno raspoređene unutar Dunavskog vodnog područja. Zbog složenih hidrogeoloških odnosa na teritoriju Hrvatske te nedovoljne i neravnomjerne istraženosti vodonosnika, određivanje zaliha podzemnih voda dijelom se temelji i na procjenama. Zbog različite prirodne kvalitete vode na pojedinim područjima, sadašnjega stupnja korištenja, prirodne ranjivosti područja na kojima se nalaze i pritisaka na ta područja te prioriteta pri zaštiti pojedinih područja, strateške zalihe podzemnih voda podijeljene su na četiri tipa ovisno o kakvoći i uvjetima njihove zaštite.

Jedno od važnih strateških pitanja je zaštita nadzemnih i podzemnih resursa pitke vode na otocima i u priobalnom području od svih oblika zagađenja te od zaslanjenja.

Određivanjem i zaštitom strateških zaliha podzemnih voda dugoročno će se osigurati potrebe javne vodoopskrbe za vodom na cjelokupnom području Hrvatske. Zbog toga su njihova zaštita i korištenje prvorazredni nacionalni interes. Uključivanjem tih područja u prostorne planove i definiranjem njihove zaštite osigurat će se preduvjeti za odgovarajuće korištenje tih područja, kako u smislu svih vodnogospodarskih djelatnosti tako i svih drugih aktivnosti koje mogu ugroziti očuvanje ovoga vrlo važnog resursa.

Rijeke

Kopnene vode odvodnjavaju se prema Crnom i Jadranskom moru. S tim u vezi, teritorij RH podijeljen je na dva vodna područja^[13](Sukladno zakonu kojim se uređuju pitanja vezana za vode i vodno dobro; na snazi: Zakon o vodama (»Narodne novine« 153/09, 63/11, 130/11, 56/13, 14/14)): Vodno područje rijeke Dunav i Jadransko vodno područje. Granica između vodnih područja na teritoriju RH prolazi prirodnom hidrografsko-hidrogeološkom vododijelnicom između jadranskog i crnomorskog sliva.

Površina Vodnog područja rijeke Dunav iznosi 35.117 km², odnosno oko 65% hrvatskog kopnenog teritorija^[14](Izvor: Plan upravljanja vodnim područjima 2016. – 2021. (»Narodne novine« 66/16)). Rijeke Vodnog područja rijeke Dunav veće su, manjeg pada i mirnijeg toka, a veliki broj voda su granične ili prekogranične vode i imaju međudržavni značaj. Najveće su rijeke: Sava, koja se najvećim dijelom svoga toka, oko 60% od ukupno 945 km, nalazi u Hrvatskoj, te Drava i Dunav. Kupa je najdulja rijeka koja se cijelim svojim tokom nalazi na teritoriju Hrvatske.

Površina Jadranskog vodnog područja iznosi 35.303 km², odnosno oko 40% ukupnog teritorija RH. Jadransko vodno područje nalazi se na krškim terenima, a oko trećine njegove površine odnosi se na zatvorene krške sljevove bez nadzemnog otjecanja prema moru pri čemu su najveće ponornice u Lici. Primorske rijeke su kraće, manjih porječja, većih padova i imaju 60% ukupnog potencijala vodnih snaga države. U primorju su najveće rijeke Mirna i Raša u Istri te Zrmanja, Krka i Cetina u Dalmaciji. Najveći je pritok Jadranskog mora na njegovoj istočnoj obali Neretva, ali se samo 20 km njezina donjeg toka nalazi na području Hrvatske. Dio voda Jadranskog vodnog područja su pogranične ili prekogranične vode međudržavnoga značaja.

Jezera

Jezera u Hrvatskoj razmjerno su mala. Mali je broj prirodnih jezera većih od 0,5 km². Najveća se prirodna jezera nalaze u primorskom dijelu države. Površinom se ističu Vransko jezero u Dalmaciji (30,2 km²), Prokljansko jezero u donjem toku Krke (11,5 km²) i Vransko jezero na otoku Cresu (5,8 km²). Navedena jezera prirodni su fenomeni jer im je površina iznad, a dno ispod razine mora (kriptodepresija). Specifična pojava po načinu postanka, izgledu i značenju među prirodnim jezerima biodinamički je sustav Plitvičkih jezera, koja čini 16 jezera ukupne površine 1,9 km². Površinom najveće umjetno jezero Perućko je jezero na rijeci Cetini (13 km²).

1.2. IDENTITET

Materijalna svjedočanstva hrvatskog identiteta dovoljna su da se shvati nužnost ne samo očuvanja i zaštite već i njihove uloge kao pokretačke iskre u razvojnom procesu suvremenog arhitektonskog izraza. Zato je nužno postaviti osnove pristupa i kretanja u svim varijantama postojećih ostvarenja da bi unutar njih stvaralački poriv novuma koji dolazi mogao dostići vrijednosti identiteta. Kulturološko naslijeđe nije mrtva prošlost, nego živa osnova građenja budućnosti. Vrijednosti naslijeđa moraju biti sačuvane, a suvremene mogućnosti i stremljenja samo obogaćuju dani trenutak ostvarenjima čitljiva identiteta koji postaje trajan put razvoja. Sučeljavanje prošlog i suvremenog, svjetskog i regionalnog nije sukob, nego predstavlja otvorena vrata novih mogućnosti. Da bi se taj put mogao ostvariti, moraju se definirati osnovni postulati koji određuju i pristup arhitekturi i njezinu kreativnu razinu i nužnost prosudbe vrsnoće. U procesu koji omogućuje građenje oni moraju biti prisutni u svim svojim komponentama.

– akademik Boris Magaš

1.2.1. Društveni identitet

Prostorni razvoj neodvojiv je od društvenog konteksta u kojemu se odvija i snažno je povezan s društvenim identitetima i vrijednostima hrvatskog društva. Odnos društva i prostora, kao i sveobuhvatni prostorni razvoj, ostvaruje se unutar konkretnog kulturnog okvira i s njim povezanog načina života.

Društveni identitet određuje zajednicu, odnosno njezina zajednička obilježja, te specifičnosti koje ju razlikuju od ostalih. U istraživanjima socijalnog identiteta smatra se da su njegovi najvažniji konstitutivni elementi: jezik, tradicija, religija, kultura, teritorij, etnička skupina / nacija te obitelj / rod.^[15](Cifrić, I.; Nikodem, K. 2006.)

Svakodnevno postupanje, na pojedinačnoj i na kolektivnoj razini, orijentira se s obzirom na uspostavljene socijalne identitete i s njima povezane društvene vrijednosti. Prihvaćene vrijednosti djeluju u međusobnoj interakciji, u mreži vrijednosti koja se proteže na nekoliko razina: od osobnih, lokalnih, regionalnih, nacionalnih, globalnih, ali i nekih specifičnih kao što su npr. vrijednosti karakteristične za tzv. tranzicijske države, kojima i Hrvatska pripada. Stoga su kao uporište ove Strategije općeprihvaćene vrijednosti suvremenog hrvatskog društva koje su svoju društvenu afirmaciju potvrdile od Ustava Republike Hrvatske^[16](Ustav Republike Hrvatske (»Narodne novine« 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14)) do pojedinačnih normativnih akata. To su pravednost, ravnopravnost, socijalna uključenost, individualnost, participacija, odgovornost, socijalna kohezija, održivi razvoj, zdravlje, suradnja/kooperacija, raznovrsnost, sigurnost.

U međunarodnom kontekstu Hrvatska se smješta među države zapadne Europe te pripada krugu zemalja u kojima dominiraju sekularno-racionalne vrijednosti i vrijednosti samoizražavanja povezane s postmaterijalističkim vrijednostima i prijelazom iz modernog industrijskog u postmoderno – postindustrijsko doba: kvaliteta života, unutarnji sklad, skrb za zaštitu okoliša, podržavanje različitosti, aktivna politička participacija i sloboda pojedinca.^[17](Prema dominantnim vrijednosnim orijentacijama utvrđenima European Values Study (EVS) i World Values Survey (WVS) istraživanjima iz 1996. i 1999.)

Kulturne i povijesne, tradicijske specifičnosti hrvatskog društva u cjelini, ali i specifičnosti regionalnog i lokalnog društvenog razvoja, bogatstvo su kulturnih i socijalnih identiteta. Strategija stoga prepoznaje raznolikost društvenih identiteta u RH kao posebnu vrijednost i uporište te skrbi o njihovu očuvanju i integraciji.

1.2.2. Prirodna i kulturna baština

Zaštićena područja prirode

Zaštićena područja, zbog svoje ljepote, bogatstva i raznolikosti, temeljna su vrijednost namijenjena zaštiti prirode, kojima se upravlja radi dugoročnog očuvanja prirode i pratećih usluga ekološkog sustava. U Hrvatskoj je zaštićeno 417^[18](MZOE, Upisnik zaštićenih područja, 7. srpnja 2015.) područja razvrstanih u devet kategorija^[19](Zakon o zaštiti prirode (»Narodne novine« 80/13)).

Zaštićena područja državnog značaja su:

– 8 nacionalnih parkova (Plitvička jezera, Kornati, Brijuni, Mljet, Krka, Sjeverni Velebit, Paklenica i Risnjak) ukupne površine 917 km²

– 11 parkova prirode (Biokovo, Kopački rit, Lonjsko polje, Medvednica, Papuk, Telašćica, Velebit, Vransko jezero, Učka, Žumberak – Samoborsko gorje i Lastovsko otočje) ukupne površine 3.976 km²

– 2 stroga rezervata (Hajdučki i Rožanski kukovi i Bijele i Samarske stijene)

– 77 posebnih rezervata.

Nacionalni parkovi Plitvička jezera i Krka ističu se krškom hidrografijom i morfologijom te slapištima i jezerima. Kornati, Brijuni i Mljet otočni su nacionalni parkovi koje karakterizira bogat podmorski svijet. Risnjak, Paklenica i Sjeverni Velebit tipično su planinski prostori s raznolikom vegetacijom i reljefom.

Ostala zaštićena područja razvrstana u pet kategorija jesu: dva regionalna parka, 85 spomenika prirode, 85 značajnih krajobraza, 28 park-šuma te 121 spomenik parkovne arhitekture.

Ukupna je površina svih zaštićenih područja u RH 7.499 km², odnosno 8,6% ukupnog državnog teritorija. Nacionalni park Plitvička jezera na UNESCO-ovu je Popisu svjetske prirodne baštine. Park prirode Velebit, na čijem su području i nacionalni parkovi Paklenica i Sjeverni Velebit, uvršten je u Popis rezervata biosfere u sklopu UNESCO-ova znanstvenog programa Čovjek i biosfera – MAB kao i prekogranični rezervat biosfere Mura – Drava – Dunav između RH i Republike Mađarske, koji obuhvaća Regionalni park Mura – Drava te Park prirode Kopački rit. Parkovi prirode Kopački rit, Lonjsko polje, Park prirode Vransko jezero, Ornitološki rezervat Crna Mlaka i područje Delte Neretve uvršteni su u Popis međunarodno vrijednih močvara Konvencije o močvarama od međunarodnog značenja osobito kao staništa ptica močvarica (Ramsar). Kopački rit, Lonjsko polje i Vransko jezero zbog bogatstva ptičjeg svijeta uvršteni su u Popis važnih ornitoloških područja Europe (IBA).

Ekološka mreža u sustavu prostornog uređenja – mreža Natura 2000

Ekološka mreža RH dio je ekološke mreže očuvanih područja EU-a Natura 2000, a čine ju Područja očuvanja značajna za ptice (POP) i Područja očuvanja značajna za vrste i stanišne tipove (POVS). Ukupno je 780 područja od čega 742 POVS-a i 38 POP-a.

Površine područja Natura 2000 zauzimaju 36,7% kopnenog i 16,4% morskog teritorija države, odnosno 25.960 km² ili 29,6% ukupne površine.^[20](DZZP, 18. kolovoza 2014., bez točkastih lokaliteta.) RH je u samom vrhu EU-a po postotku teritorija unutar mreže Natura 2000.

Temeljno je načelo integralnog pristupa planiranju i uređenju prostora zaštita prirode i okoliša kao kontinuirane i u svim segmentima prisutne komponente. Mreža područja Natura 2000 jedna je od temeljnih polaznih podloga za prostorno planiranje.

Kulturna baština

RH ima bogatu i raznovrsnu kulturnu baštinu rasprostranjenu na čitavom teritoriju, koja zbog svoje povezanosti s europskom i sredozemnom tradicijom ima izuzetno značenje. Kulturna baština je sastavni i nerazdvojni dio čovjekova okoliša i jedna od temeljnih vrijednosti prostora te je kao takva od osobitog interesa za RH.

Istraživanjem, analizom i vrednovanjem kulturne baštine kontinuirano se bavi Ministarstvo kulture, Uprava za zaštitu kulturne baštine, u suradnji s 19 nadležnih konzervatorskih odjela i Gradskim zavodom za zaštitu spomenika kulture i prirode u Zagrebu na temelju Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara^[21](Sukladno zakonu i propisima kojima se uređuje sustav zaštite kulturnih dobara; na snazi je Zakon o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara (»Narodne novine« 69/99, 151/03, 157/03, 87/09, 88/10, 61/11, 25/12, 136/12, 157/13, 152/14 i 98/15)). Prema tom zakonu kulturna se dobra dijele na materijalna nepokretna i pokretna te nematerijalna kulturna dobra. Nepokretna kulturna dobra čine pojedinačne građevine i sklopovi građevina, arheološka lokaliteti i nalazišta, kulturno-povijesne cjeline te kulturni krajolik.

Kulturna dobra upisuju se u Registar kulturnih dobara RH, odnosno javnu knjigu koja se sastoji od triju lista: Liste zaštićenih kulturnih dobara, Liste kulturnih dobara nacionalnog značenja i Liste preventivno zaštićenih dobara (na razdoblje od tri, odnosno šest godina za arheološku baštinu).

U Registar kulturnih dobara RH ukupno je upisano 6699^[22](Navedeni brojčani podaci o Kulturnim dobrima u tekstu preuzeti su iz Registra kulturnih dobara RH na dan 30. prosinca 2016. godine.) nepokretnih kulturnih dobara, od čega njih 6099 pripada kategoriji trajno zaštićenih kulturnih dobara, a 600 kategoriji preventivno zaštićenih dobara. Od ukupnog broja trajno je i preventivno zaštićeno 578 kulturno-povijesnih cjelina, od čega su najzastupljenije urbane (196) i ruralne cjeline (169) koje većinom čine naselja ili dijelovi naselja, osobito u obalnom pojasu. Ta područja, kao i ona izvan naselja, bogata su kopnenim i podvodnim arheološkim nalazištima i zonama, kojih danas ima 1140, a mnogi su od njih istraženi i prezentirani.

Iznimna vrijednost kulturne baštine na teritoriju Hrvatske potvrđena je upisom sedam kulturnih dobara na Popis svjetske kulturne baštine UNESCO-a:

•     Povijesni kompleks Splita i Dioklecijanova palača (1979.)

•     Stari grad Dubrovnik (1979.)

•     Kompleks Eufrazijeve bazilike u povijesnom središtu Poreča (1997.)

•     Povijesni grad Trogir (1997.)

•     Katedrala sv. Jakova u Šibeniku (2000.)

•     Starogradsko polje na Hvaru (2008.)

•     Stećci – srednjovjekovni nadgrobni spomenici (2016.), dok se još 17 kulturnih dobara nalazi na UNESCO-ovoj Pristupnoj listi.

•     U Registar kulturnih dobara RH zbog iznimnih estetskih i kulturno-povijesnih vrijednosti upisano je 12 kulturnih krajolika, a u tijeku je upis Kulturnog krajolika Žumberak – Samoborsko gorje – Plešivičko prigorje:

•     Poljoprivredni krajolik – zapadna padina ulice Donji Brezniščak, Zagreb

•     Kulturni krajolik otoka Dakse, Dubrovnik

•     Arhitektonsko-pejzažni kompleks fortifikacijskog sustava Paravia – Barbariga, Vodnjan

•     Kulturni krajolik Starogradsko polje, Stari Grad, otok Hvar

•     Kulturno-povijesni krajolik Jankovac, Slatinski Drenovac

•     Kultivirani krajolik na području dvorca Bela I. i Bela II., Bela

•     Kultivirani krajolik Bucavac, Primošten

•     Kulturni krajolik otočja Palagruža, Komiža

•     Kulturni krajolik otočja Brijuni, Fažana

•     Kulturni krajolik poluotoka Marjana, Split

•     Kulturni krajolik otočića Stipanska kod Maslinice na otoku Šolti, Maslinica

•     Asocijativni krajolik Golog otoka, Rab.

Uz bogatu kulturnu baštinu, osobito graditeljsku, koja je temeljno polazište za planiranje, upravljanje i oblikovanje održivog razvoja prostora, važno je istaknuti i nematerijalnu kulturnu baštinu kao važan element u gospodarskom i društvenom razvoju područja. Danas su na području Hrvatske prepoznata i valorizirana 154 nematerijalna kulturna dobra u čije je očuvanje uključen veliki broj pojedinaca i udruga, ustanova, kao i jedinica lokalne i regionalne samouprave, što također predstavlja razvojni potencijal.

1.2.3. Kultura građenja, uređivanja i oblikovanja prostora

Hoćemo li se utapati u globalnom polju konzumerizma ili čuvati osobnost, koja pridonosi održanju i kontinuiranju karaktera prostora u kojem živimo? To je zapravo pitanje samopoštovanja i očuvanja vlastitog dostojanstva.

– Davor Salopek

Izgrađeni prostor povijesno je najprisutniji izraz identiteta i kulture naroda. Zahvati utemeljeni na nacionalnom graditeljskom nasljeđu imaju potencijal pokretanja razvoja i napretka s pozitivnim utjecajem na pozicioniranje Hrvatske u europskom kontekstu.

Prisutnost čovjeka na tlu Hrvatske seže u pretpovijesno razdoblje, što dokazuju paleolitički nalazi u prirodnim zaklonima, pećinama i polupećinama na gotovo cijelom njezinu području: Hušnjakovo kod Krapine, Vindija kod Donje Voće, Šandalja u Istri, Veternica kod Zagreba i dr. Prvi tragovi gradnje u obliku zemunica, drvenih nastamba, naselja u kontinentalnom području, gdje ne postoje prirodni zakloni, npr. Vučedol, datiraju iz neolitika. U obalnom se području istodobno podižu suhozidne kamene nastambe pokraj Medulina, Nina, Bribira, Kosinja, na Braču i drugdje. Organizirani se život na tlu Hrvatske može pratiti zahvaljujući arheološkim i arhitektonskim nalazima urbanog karaktera naselja i gradova od srednjeg vijeka do suvremene povijesti, o čemu svjedoče Cavtat, Dubrovnik, Vis, Stari Grad na Hvaru, Trogir, Zadar, Pula, Poreč, Zagreb, Varaždin, Osijek, Vinkovci, Sisak. Tragovi antičkih grčkih naseobina pronađeni su u najdonjim slojevima Pharosa, Traguriuma, Salone, Epidauruma, Korkyre, Isse, a rimski u Naroni, Iaderi, Aenoni, Poli, Parentiumu i drugima. Posebno se kao cjeline ističu gradske jezgre Splita (Dioklecijanova palača), Trogira i Dubrovnika.

Doprinos Hrvata europskoj graditeljskoj kulturi započinje u predromanici prilagođavanjem antičkih i starokršćanskih građevina za liturgijske potrebe i nastavlja se gradnjom crkava centralnog oblika, u kojima se isprepliću utjecaji bizantskih i sjevernotalijanskih graditeljskih iskustava u krajevima uz more (Sv. Donat u Zadru, katedrale u Trogiru, Zadru, na Rabu i druge) te srednje i sjeverne Europe (crkve u Čazmi, Topuskom, Gori, zagrebačka katedrala i druge). Brojni su primjeri predromaničkog i ranoromaničkog crkvenog graditeljstva od 7. do 12. stoljeća na području Hrvatske, posebno na obali, otocima i u neposrednom zaleđu. Oblikom su to centralne crkve s kružnom, često višelisnom, osnovom ili tlocrtom u obliku istokračnog križa čiji je središnji prostor pokriven kupolom (crkva Sv. Nikole pokraj Nina – trolist, Sv. Trojstva u Splitu i Sv. Marije u Trogiru – šesterolisti, Sv. Križa u Ninu – križni tlocrt) ili longitudinalne crkve s više ili manje raščlanjenim volumenom (npr. crkva sv. Jurja u Radunu kraj Kaštel Starog). Ovu graditeljsku baštinu obilježavaju i starohrvatski pleterni ornamenti. Od 15. do kraja 17. stoljeća grade se i utvrđene plemićke rezidencije, gradovi utvrde, npr. Karlovac, obrambeni sustavi i utvrde kao što su zagrebački Kaptol, Dubrovačke zidine, osječka Tvrđa, zidine oko Zadra, Stona, utvrde kod Siska, Slavonskog Broda, Senja, Modruša i utvrđeni gradovi Istre. U Dubrovačkoj se Republici u 16. stoljeću razvila renesansna kultura ladanjskog života – u okolici Dubrovnika i na obližnjim otocima sagrađeni su brojni ljetnikovci. Početkom 17. stoljeća pečat gradnji daje barok: palače i crkve u Zagrebu, Varaždinu, Samoboru, Čakovcu, Belcu. Potkraj stoljeća obnavljaju se i planiraju novi gradovi, mijenja se prirodni krajolik uspostavom velikih zemljoposjeda, grade se dvorci i planski organizirana seoska naselja. U 19. stoljeću hrvatski gradovi dobivaju nove urbane sadržaje – javne parkove, kupališta, zgrade kazališta i muzeja, upravne zgrade i javne knjižnice, što unosi nove vrijednosti u organizaciju gradskog prostora. Dvadeseto stoljeće i arhitektura moderne potvrđuju pak pripadnost Hrvatske graditeljskoj kulturi Europe.

Karakteristični građevni materijali – u Jadranskoj Hrvatskoj neobrađeni i obrađeni (klesani) kamen, u Kontinentalnoj opeka i obojena žbuka – odredili su i različite postupke građenja i oblikovanja. Obalna jadranska naselja odlikuje specifičan arhitektonski izraz kamenih struktura jasnih stilskih povijesnih izraza, uz prisutnost suhozida u svim varijantama krajobraznih vrijednosti. Slavonsku ravnicu obilježava šor, proizašao iz elementarne funkcije odnosa stambene kuće i pratećih zgrada, a Istra i Hrvatsko zagorje, premda su sličnog brežuljkastog krajobraza, daju potpuno različitu arhitektonsko-urbanu interpretaciju. Baštinu skromnijih ambijenata nesumnjivo čini i pučka i marginalna gradnja svih hrvatskih regija: Posavina, kontinentalna, gorska, primorska Hrvatska, kao i ljudskom voljom oblikovani krajobraz poput suhozida i gromača.

Podmorje hrvatskog Jadrana i podvodna područja na kopnu tek su dijelom istraženi. Prepoznata su i zaštićena antička nalazišta, koja dokazuju gospodarske, ratne i druge putove ljudi i roba na tom prostoru, amfore i drugi nalazi keramike, brodovlje iz različitih povijesnih razdoblja te mostovi. Hrvatsku i svjetsku javnost povremeno iznenadi i pokoji slučajni a kapitalni nalaz kao što je Apoksiomen nađen u podmorju otoka Lošinja.

Sve je to dokaz kulture građenja i graditeljskog duha kao trajnog obilježja nacionalnog identiteta. Kao materijalizirani povijesni čimbenik, kontinuitet svog postojanja mora ostvariti i u suvremenosti.

Dokument Arhitektonske politike Republike Hrvatske 2012. – 2020., ApolitikA, Nacionalne smjernice za vrsnoću i kulturu građenja, usvojila je Vlada RH^[23](29. studenoga 2012., na 64. sjednici.) 2012. godine. Pritom je iskazan javni interes za kvalitetu sveukupnog izgrađenog i prirodnog okoliša, koji je usmjeren prema ostvarivanju triju osnovnih ciljeva: kulturi građenja kao preduvjetu kvalitete izgrađenog prostora, kvaliteti izgrađenog prostora kao osnove za dobar život svakog pojedinca te kvalitetnoj arhitekturi kao poticaju nacionalnog razvoja i napretka.

Ostvarivanje ciljeva ApolitikA sagledava kroz deset međusobno povezanih tematskih područja:

•     društvena svijest

•     javni zahvati u prostoru

•     graditeljska baština (nasljeđe)

•     razvoj, planiranje i uređenje prostora

•     građenje i oblikovanje prostora

•     stanovanje

•     arhitektonsko-urbanistički natječaji za najkvalitetnije rješenje

•     obrazovanje

•     prostor i arhitektura kao pokretači gospodarskog razvoja

•     zakonodavni okvir.

1.2.4. Krajobraz

Cijela je Hrvatska kulturni krajolik – pristup korištenju pojedinim dijelovima prostora može se stupnjevati prema dogovorenim kriterijima, ali ne postoji niti jedan njegov dio koji je moguće mijenjati bez prethodnog vrednovanja; Hrvatska je perivoj Europe – na tlu Hrvatske opstala su svjedočanstva svih slojeva europske civilizacije i kulture od prapovijesti do današnjega doba; Hrvatska je zemljopisno uzornik europskih krajolika – visoka gorja i panonske ravnice, jadranske obale i riječni slivovi, krš i močvare, šume i poljodjelska zemljišta, a posebno europsko blago jest više od tisuću njezinih otoka.^[24](Pretpostavke su preuzete iz teksta Kulturni krajolici – programska vizija kulturnih krajolika Hrvatske, koji je rađen u sklopu projekta Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti Zaštita dobara od nacionalnog interesa, koji je počeo u jesen 2013. Tekst o kulturnim krajolicima potpisuje grupa autora: prof. dr. sc. Mladen Obad Šćitaroci (koordinator), dr. sc. Željka Čorak, izv. prof. dr. sc. Bojana Bojanić Obad Šćitaroci, dr. sc. Biserka Dumbović-Bilušić, prof. dr. sc. Vladimir Goss i akademik Vladimir Marković.)

Krajobraz/krajolik^[25](Postoje prijepori u vezi s uporabom izraza krajobraz i krajolik. U Strategiji se u kontinuitetu dosadašnje prostorno-planske i zakonske terminologije rabi izraz krajobraz.) definiran je kao određeno područje, viđeno ljudskim okom, čija je narav rezultat međusobnog djelovanja prirodnih i/ili ljudskih čimbenika, a bitna je sastavnica čovjekova okruženja, izraz raznolikosti zajedničke kulturne i prirodne baštine te temelj identiteta područja. Raznolikost krajobraza jedna je od najvećih prostornih vrijednosti i važna sastavnica identiteta države. Krajobraz je osnovni životni, identitetski i gospodarski resurs države – njegove su vrijednosti (prirodne, kulturne, ambijentalne, društvene, vizualne i druge) ograničene i potrošive.

Na tlu Hrvatske opstala su svjedočanstva svih slojeva europske civilizacije i kulture od prapovijesti do današnjeg doba. U antologiju građevinski artikuliranog krajobraza ubrajaju se istarski gradići na vrhovima brežuljaka, zatim planirani srednjovjekovni i renesansni gradovi kao što su Pag, Ston, Korčula, Dubrovnik i Karlovac, ušorena panonska naselja nastala u razdoblju baroka, barokne bastionske utvrde kao poveznica gradske strukture i krajobraza, npr. Tvrđa u Osijeku i Slavonskom Brodu, vojno graditeljstvo 18. i 19. stoljeća i dr.

Krajobraznu vrijednost čine i primjeri vezanosti tla i gradnje: tradicijska drvena arhitektura Turopolja, Posavine i Hrvatskog zagorja, kamena gradnja jadranskog obalnog pojasa i otoka te suhozidna gradnja.

Krajobrazna su vrijednost i perivoji: dubrovački renesansni perivoji, barokno-romantičarski Maksimir, perivoji baroknih i historicističkih dvoraca Hrvatskoga zagorja i Slavonije, javni gradski perivoji i šetališta hrvatskih gradova i naselja te arboretumi.

Potpisivanjem Konvencije o Europskim krajobrazima,^[26](Zakon o potvrđivanju konvencije o europskim krajobrazima (»Narodne novine«-MU 12/02 i 11/04), European Landscape Convention, 2000., Firenca) Hrvatska je prihvatila obvezu da krajobraze zakonom priznaje kao sastavnicu čovjekova okruženja, izraz raznolikosti zajedničke kulturne i prirodne baštine te kao temelj identiteta područja. Također je preuzela obvezu prepoznavanja karaktera krajobraza na nacionalnoj, regionalnoj i lokalnoj razini te uspostavljanje instrumenata za njegovu zaštitu, upravljanje i planiranje. Konvencija priznaje važnost svih krajobraza, a ne samo iznimnih, s obzirom na njihov odlučujući utjecaj na kvalitetu života. Krajobraz u kontekstu Europske konvencije i suvremenih svjetskih shvaćanja važnosti krajobraza obuhvaća prirodna, ruralna, gradska i prigradska područja, uključujući kopno, područja kopnenih voda i morska područja. Cijeli je prostor Hrvatske krajobraz – jednako na kopnenoj površini (landscape) kao i na morskoj (seascape) – te ga se mora doživljavati kao dobro od najvećeg nacionalnog interesa.

Krajobrazi u RH štite se posebnim zakonima, između ostalog Zakonom o zaštiti okoliša, Zakonom o zaštiti prirode, Zakonom o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara te Zakonom o prostornom uređenju. U Zakonu o zaštiti okoliša krajobraz je prepoznat kao bitna sastavnica čovjekovog okruženja te se njime osigurava očuvanje krajobrazne raznolikosti. Zakonom o zaštiti prirode osigurava se očuvanje značajki i karakterističnih obilježja krajobraza, uključujući one koja su temeljem svoje linearne i kontinuirane strukture ili funkcije bitne za migraciju, širenje ili genetsku raznolikost divljih vrsta. Zakonom o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara krajobraz se štiti kao nepokretno kulturno dobro – povijesno karakteristične strukture koje svjedoče o čovjekovoj nazočnosti u prostoru – od gradova, sela i građevina s okolišem do perivoja i parkova. Dio krajobraza štiti se prostorno-planskom dokumentacijom – županijskim prostornim planovima i prostornim planovima uređenja gradova i općina.

Pojam prirodnog krajobraza obuhvaća područja netaknute prirodnosti čiji je razvoj određen i uređen isključivo zakonima prirode, bez utjecaja čovjeka.

Antropogeni/kulturni krajobrazi mogu se opisati kao dijelovi na Zemlji izloženi temeljnim utjecajima prirode i čovjeka, koji znatno mijenjaju njegov prvotni izgled. Ovaj krajobraz nastaje čovjekovim djelovanjem i oblikovanjem iz određenih funkcionalnih razloga.

Ruralni krajobraz, osim djelatnosti vezanih uz obradu i korištenje zemlje te u najvećoj mjeri zastupljenosti poljodjelskih površina, određuje prisutnost naselja, koja mogu biti: nekadašnji mali gradovi i trgovišta, sela, zaseoci, samotna gospodarstva, stancije, salaši, povremena pastirska boravišta, nastambe za stoku i ostale građevine okružene agrikulturnim površinama. Oblici naseljavanja i posjedi, parcelacija, ograđivanje, smještaj i položaj izdvojenih zgrada te prirodne značajke važni su elementi koji oblikuju uzorke ruralnog krajobraza.

Kultivirani krajobrazi uglavnom se odnose na agrarne/poljodjelske površine. Uzorci agrarnog krajobraza stvarali su se stoljećima i određeni su vlasničkim odnosima te su prilagođeni geomorfološkim obilježjima terena. Osim navedenih, prema funkcionalnim i morfološkim kriterijima te načinu korištenja prostora, razlikuju se: urbani, ruralni, industrijski, sakralni, fortifikacijski i ostali institucionalni krajobrazi.

Urbani krajobraz uključuje područja naselja i ostalih izgrađenih sadržaja. Urbani krajobraz koji se odnosi na područja gradskih naselja može se opisati i kao vizualna percepcija posebnih prostornih vrijednosti: estetskih, kao što su pogledi, vizure i pristupne panorame; izgrađenih i otvorenih struktura. Unutar pojma urbanog krajobraza izdvaja se povijesni urbani krajobraz, nastao prepoznavanjem vrsnoća u povijesnom urbanom području koje je podložno promjenama i razvoju tijekom povijesti.

1.3. PROSTORNI RAZVOJ

Razvitak sve pokretljivijeg, dinamičnijeg i neodređenijeg društva u sve definiranijem prostoru kojim definitivno raspolažemo, dramatičan je sukob koji nam jedini može odrediti mjesto, ulogu, potrebu, smisao, metodu i ciljeve planiranja prostora.

– Ante Marinović-Uzelac, 2011.

1.3.1. Tradicija prostornog i urbanističkog planiranja

Hrvatska ima snažnu tradiciju u planiranju uređenja prostora i okoliša, čiji su formalni začeci u 19. stoljeću kada je izrađen niz regulacijskih planova hrvatskih gradova i naselja. Međutim, planiranje gradova u hrvatskom je prostoru prisutno znatno dulje, što pokazuju brojni primjeri srednjovjekovnih gradova s tragovima grčke i rimske ortogonalne planimetrije, koji su prepoznatljivi u većoj ili manjoj mjeri (Poreč, Rab, Zadar, Split), gradova pravilne osnove kao dijela planiranog graditeljskog pothvata (zagrebački Gradec, Veliki i Mali Ston, Korčula) kao i planiranih utvrđenih gradova renesanse i baroka.

Tako je Hrvatska svojim geopolitičkim i kulturološkim određenjem kao srednjoeuropska, mediteranska i podunavsko-panonska država baštinila ostavštine prapovijesti, antičke Grčke i Rima, Bizanta, Karolinškog i Otomanskog Carstva te Venecije, koja je obilježila obalno područje, i Austro-Ugarske Monarhije, koja je obilježila Kontinentalnu Hrvatsku.

Vrijedni su primjeri planova naših povijesnih gradova Dubrovnik – Stari grad, Split s Dioklecijanovom palačom, Zadar, Šibenik, Osijek – rimska Mursa, osječka Tvrđa, Ilok, Slavonski Brod s tvrđavom, renesansna zvijezda Karlovca, Bjelovar, Zagreb – Kaptol te kasnije regulatorne osnove Gornjeg i Donjeg grada i dr. Poznati dokumenti iz 13. st. poput Dubrovačkog statuta iz 1272. godine i Vinodolskog zakonika iz 1288. godine sadržavaju, među ostalim, smjernice i upute za uređenje prostora kojima se propisuje međuodnos pojedinih građevina.

Dinamični procesi urbanizacije nakon Drugog svjetskog rata nametnuli su potrebu osnivanja Urbanističkog instituta SR Hrvatske 1947. u Zagrebu, urbanističkih zavoda u Splitu, Zagrebu, Rijeci i Osijeku, uvođenje Katedre za urbanističko i prostorno planiranje na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu i osnivanja brojnih zavoda i instituta relevantnih za izučavanje, praćenje i usmjeravanje događanja i procesa u prostoru.

Od šezdesetih godina prošloga stoljeća razvija se prostorno planiranje širih područja, regija, a poslije i zajednica općina. Prvi regionalni prostorni plan izrađen je 1958. godine za tadašnji kotar Krapinu. Metodološki je taj plan pratio suvremene svjetske trendove prostornog planiranja, koridore i komponente prostornog razvoja, zone utjecaja, scenarije očekivanog prostornog razvoja, policentričnost sustava naselja – žarišta razvoja.

U razdoblju između 1967. i 1972. godine Hrvatska je, u suradnji s Ujedinjenim narodima (UN), izradila program i plan prostornog uređenja jadranskog područja, odnosno provela planiranje prostora i okoliša jadranskog područja: sjeverni, srednji i južni Jadran – Regionalni prostorni plan južnog Jadrana, 1968., i Koordinacioni regionalni prostorni plan Gornjeg Jadrana, 1972., te njegova neposrednog zaleđa. Osim navedene metodologije regionalnih planova, u tim se planovima pojavila tema planiranja mora kao prostora posebne vrijednosti.

Do 1974. godine izrađeni su prostorni planovi većih regionalnih cjelina (prostorni planovi bivših općina i bivših zajednica općina) te prvi Planerski atlas SR Hrvatske (tzv. Crvena knjiga, Zagreb, 1974.), koji je bio podloga za izradu Prostornog plana SR Hrvatske, koji je pak donesen 1974. godine^[27](»Narodne novine« 21/74) (za razdoblje razvoja do 2000.). Potkraj 70-ih godina promijenjena je metodologija izrade razvojnih prostornih planova – prvi su se put u tim planovima određivala građevinska područja naselja (prostorni planovi općina Županja, Vinkovci), što je kao rješenje poslije ušlo i u zakonsku regulativu. Tijekom 80-ih pristupilo se izradi novog prostornog plana SR Hrvatske, koji je donesen 1989. godine – Prostorni plan SR Hrvatske,^[28](»Narodne novine« 12/89) a njegovoj izradi prethodila su brojna istraživanja, među kojima treba istaknuti studiju Prostor i čovjekova okolina u dugoročnom razvoju SR Hrvatske, u sklopu opsežnog znanstveno-istraživačkog projekta Znanstvene osnove dugoročnog razvoja SR Hrvatske do 2000. godine (1984. godine). Ova je studija promicala koncept interaktivnog pristupa planiranju, a kao konačni cilj povećanje kvalitete života. Korištenje prostornim potencijalima te njihova zaštita planirali su se uzimajući u obzir, osim prostornih, i društvene, kulturne i gospodarske čimbenike.

Stjecanjem samostalnosti i suverenosti, RH svoj je prostorni razvoj usmjerila izradom i donošenjem ključnih dokumenata prostornog uređenja državne razine, a to su SPURH iz 1997. godine i PPURH iz 1999. godine. Oba su dokumenta izmijenjena i dopunjena 2013. godine, a izmjenama su obuhvaćena nova polazišta i odrednice razvoja infrastrukturnih sustava. Zakonom o prostornom uređenju i gradnji iz 2007. Strategija je određena kao dokument prostornog razvoja, a ne više samo kao dokument prostornog uređenja.

1.3.2. Sustav prostornog uređenja

Prostorno planiranje u RH provodi se u skladu sa zakonima i propisima te strateškim dokumentima državne, područne (regionalne) i lokalne razine uz primjenu načela vertikalne i horizontalne koordinacije i usklađivanja.

Današnji sustav prostornog uređenja, kojim se osiguravaju uvjeti za korištenje, zaštitu i upravljanje prostorom RH kao osobito vrijednim nacionalnim dobrom, rezultat je dugogodišnje prakse i tradicije prostornog planiranja. Sustav se temelji na Ustavom i posebnim zakonima^[29](Ustav Republike Hrvatske (»Narodne novine« 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14), Zakon o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi (»Narodne novine« 33/01, 60/01, 129/05, 109/07, 125/08, 36/09, 36/09, 150/11, 144/12, 19/13 i 137/15), Zakon o područjima županija, gradova i općina u Republici Hrvatskoj (»Narodne novine« 86/06, 125/06, 16/07, 95/08, 46/10, 145/10, 37/13, 44/13, 45/13 i 110/15)) određenom teritorijalnom ustrojstvu države te ovlastima i nadležnostima javnopravnih tijela,^[30](Pojam javnopravno tijelo, prema članku 1. Zakona o općem upravnom postupku (»Narodne novine« 47/09), obuhvaća: tijela državne uprave i druga državna tijela, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave i pravne osobe koje imaju javne ovlasti.) a pobliže je određen temeljnim zakonom iz područja prostornog uređenja,^[31](Zakon o prostornom uređenju (»Narodne novine« 153/13)) pri čemu su osnovna načela usklađena s regulativom EU. Odnos sustava prostornog uređenja prema drugim područjima uređen je posebnim zakonima.

Hrvatski sabor, Vlada RH te predstavnička tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave osiguravaju učinkovitost prostornog uređenja donošenjem prostornih planova i drugih dokumenata određenih Zakonom o prostornom uređenju kojima se uređuje organizacija, korištenje i namjena prostora te uvjeti za njegovo uređenje i zaštitu u skladu s ciljevima i načelima prostornog uređenja.^[32](Zakon o prostornom uređenju (»Narodne novine« 153/13))

Ti se dokumenti donose na državnoj, područnoj (regionalnoj) i lokalnoj razini, a njihovu stručnu utemeljenost, sukladno zakonu, osiguravaju: tijela državne uprave, stručna upravna tijela, zavodi i druge pravne osobe registrirane za obavljanje stručnih poslova prostornog uređenja te ovlašteni arhitekti koji samostalno obavljaju stručne poslove prostornog planiranja.

Za sustavno obavljanje stručnih poslova te unapređivanje razvoja i sustava prostornog uređenja uspostavljena je mreža ustanova na državnoj i regionalnoj razini koju čine:

•     Hrvatski zavod za prostorni razvoj

•     20 županijskih zavoda za prostorno uređenje

•     Zavod za prostorno uređenje Grada Zagreba.

Strategija prostornog razvoja Republike Hrvatske

Značenje, sadržaj i nadležnost za donošenje Strategije propisani su zakonom.^[33](Zakon o prostornom uređenju (»Narodne novine« 153/13), članak 50. do 52.)

Strategija je temeljni državni dokument za usmjeravanje razvoja u prostoru u skladu s ukupnim potrebama i mogućnostima koje proizlaze iz temeljnih državnih dokumenata. Za njezinu izradu odgovorno je ministarstvo nadležno za poslove prostornog uređenja, a donosi je Hrvatski sabor.

Suvremeni razvoj RH i priroda prostornih odnosa prate procese globalizacije ponajprije gospodarskih, društvenih i ekoloških pitanja, što iziskuje potrebu za međusobnom suradnjom svih razvojnih čimbenika društvene, gospodarske, tehničke, tehnološke i ekološke sfere, zbog čega je praćenje stanja u prostoru, planiranje i briga o njegovu racionalnom korištenju neodvojiv dio ukupne strategije razvoja države. Strategijom u tom smislu treba postići visok stupanj suglasja o bitnim ciljevima uređenja prostora, o načinu i instrumentima za njihovo ostvarivanje na državnoj, regionalnoj i lokalnoj razini uz praćenje, odnosno uspostavom suodnosa s europskim dokumentima strategijske i nadnacionalne razine – posebno u određivanju smjernica prostornog uređenja za urbani i ruralni sustav, obalno područje i prostorne koridore.

Strategijom se određuju dugoročne zadaće prostornog razvoja RH, strateška usmjerenja razvoja djelatnosti u prostoru i polazišta za koordinaciju njihovih razvojnih mjera u prostoru pa ona u osnovi sadržava:

•     polazišta, osnovu i organizaciju prostornog razvoja sa smjernicama i prioritetima za postizanje ciljeva prostornog razvoja

•     razvoj prostornih sustava sa smjernicama za prostorni razvoj na regionalnoj i lokalnoj razini

•     mjere zaštite okoliša u skladu sa Strategijom održivog razvitka RH.

Prostorni planovi i strateški razvojni dokumenti drugih gospodarskih i upravnih područja i djelatnosti ne mogu biti u suprotnosti sa Strategijom.

Prostorni planovi

Sustav prostornog uređenja ostvaruje se izradom i donošenjem prostornih planova te njihovom primjenom na temelju izdanih akata za provedbu i/ili posebnih propisa. Prostorni planovi imaju snagu i pravnu prirodu podzakonskih propisa, a njihova izrada, postupak donošenja i provedba dodatno se provjeravaju izdavanjem odgovarajućih mišljenja i suglasnosti, upravnim postupcima izdavanja odobrenja za gradnju te upravnim nadzorom sukladno posebnim zakonima. Sudjelovanje javnosti i svih zainteresiranih sudionika u postupku izrade i donošenja prostornih planova omogućeno je provođenjem javnih rasprava.

Prostorni planovi donose se na državnoj, područnoj (regionalnoj) i lokalnoj razini. Valja istaknuti da je cijelo područje RH pokriveno važećim prostornim planovima: županijskim prostornim planovima i prostornim planovima uređenja općina i gradova.

Zakonom o prostornom uređenju iz 2013. godine (ZPU) u sustav prostornog planiranja uvedeni su Državni plan prostornog razvoja kao aktivnost planirana Strategijom te urbanistički planovi uređenja od državnog i županijskog značaja.

Praćenje stanja u prostoru

Stanje u prostoru i području prostornog uređenja prati se i analizira izradom i donošenjem izvješća o stanju u prostoru na državnoj, područnoj (regionalnoj) i lokalnoj razini za četverogodišnje razdoblje. Na temelju analize provedbe prostornih planova i drugih dokumenata koji utječu na prostor te analize i ocjene stanja i trendova prostornog razvoja, izvješća daju prijedloge i osnovne preporuke mjera za unapređenje budućeg prostornog razvoja.

Informacijski sustav prostornog uređenja

Izrada, donošenje, provedba i nadzor prostornih planova, trajno praćenje stanja u prostoru i području prostornog uređenja te izrada izvješća o stanju u prostoru operativno će se temeljiti na Informacijskom sustavu prostornog uređenja (ISPU).

ISPU se uspostavlja kako bi se uporabom suvremenih tehnologija ostvarili sljedeći ciljevi:

•     kontinuirano praćenje trendova u prostornom razvoju te redovito izvješćivanje i praćenje stanja u prostoru, a time i učinkovito praćenje provođenja Strategije i ostalih prostorno-planskih dokumenata

•     objedinjavanje prostorno-planskih i ostalih podataka koji su od značaja za prostorno uređenje (npr. izdana odobrenja za gradnju, nadzor građevinske inspekcije i sl.) te prostornih podataka javnopravnih tijela koja se koriste pri izradi prostornih planova

•     razmjena prostorno-planskih i drugih prostornih podataka koji su od značaja za prostorno planiranje između subjekata prostornog uređenja

•     istodobni prikaz prostorno-planskih i drugih raspoloživih prostornih podataka javno i bez ograničenja

•     dostupnost prostornih planova

•     transparentnost postupka izrade i donošenja prostornih planova

•     učinkovitije sudjelovanje javnosti u postupku izrade i donošenja te praćenju provedbe prostornih planova

•     jednostavnije pribavljanje nedvojbenih informacija o mogućim zahvatima u prostoru svima koji su za to zainteresirani.

1.4. MEĐUNARODNI KONTEKST

RH je od 1. srpnja 2013. godine punopravna članica EU-a, čime je ostvarena mogućnost, ali i obveza, za korelacijsku primjenu propisa te usklađivanja sa stečevinama EU-a. Međunarodna suradnja usmjerena je na EU i Vijeće Europe te na provedbu drugih međunarodnih sporazuma i konvencija kojima se definiraju obveze vezane uz zaštitu prirode i očuvanje bioraznolikosti, zaštitu prirodnih resursa i okoliša, sprečavanje nastanka štete, klimatske promjene, smanjenje rizika od katastrofa te postupanje s otpadom u slučaju industrijskih incidenata.

Razvojne politike EU-a

U posljednjih petnaestak godina usvojen je veći broj razvojnih dokumenata na razini EU-a koji su usmjereni na osmišljavanje i realizaciju modela planiranja održivog razvoja, temeljenog na uravnoteženom socijalnom, kulturnom, gospodarskom i prostorno-ekološkom razvoju te međugeneracijskoj solidarnosti.^[34](Jedan je od prvih takvih dokumenata Lisabonski ugovor kojim se mijenja i dopunjuje Ugovor o EU i Ugovor o osnivanju Europske zajednice, potpisan 2007, koji je stupio na snagu 2009.) Razvoj je globalno usmjeren na povećanje konkurentnosti EU-a i cjelokupnog područja Europe na međunarodnoj sceni, odnosno pozicioniranju Europe s obzirom na njezinu posebnost u skladu sa strateškim ciljem ostvarenja socijalne, gospodarske i teritorijalne kohezije. Gospodarska kohezija pritom podrazumijeva postizanje visokog stupnja razvoja što većeg područja određene prostorne cjeline radi jačanja njezine ukupne konkurentnosti u regionalnom i širem međunarodnom kontekstu, ali i postizanje određenog stupnja gospodarske integracije u cjelokupni sustav. Socijalna kohezija obuhvaća društveno pravedan i uravnotežen razvoj na dobrobit što većeg broja socijalnih, teritorijalnih i drugih skupina, uz određeni stupanj solidarnosti i što manju društvenu isključenost. Teritorijalna kohezija, koja se u širem smislu koristi kao sinonim za europsko prostorno planiranje, označava teritorijalno uravnotežen razvoj određene prostorne cjeline, neodvojiv od procesa gospodarske i socijalne kohezije te usmjeren na postizanje određenog stupnja teritorijalne integracije. Pritom cjelokupan koncept prostornog razvoja i planiranja počiva na poštovanju geografskih, povijesnih i kulturoloških posebnosti, odnosno tradicije i identiteta, izbjegavajući zamku isključivo tržišno orijentiranog planiranja temeljenog na rastućoj konkurenciji privlačenja investicija. Konceptom teritorijalne kohezije naglašena je primjena prostornog pristupa u svim fazama odlučivanja u sektorskim politikama uz naglašenu potrebu za suradnjom na svim razinama upravljanja.

U dokumentu Europa 2020,^[35](Europska strategija za pametan, održiv i uključiv rast, Europska komisija 2010.) koji je nastao 2010. godine nakon suočavanja s gospodarskom krizom 2008. godine, koja je upozorila na strukturne slabosti europskog gospodarstva i tromost u prilagodbi novim globalnim uvjetima na tržištu rada, određen je strateški okvir za pametan, održiv i uključiv razvoj. Postavljeno je pet glavnih ciljeva za mjerenje uspjeha: zaposlenost, istraživanje i razvoj, klimatske promjene i energija, obrazovanje i borba protiv siromaštva.

Prostorne politike EU-a

Strateška razvojna opredjeljenja EU-a prenose se u područje prostornog razvoja i prostornog planiranja određivanjem ciljeva prema kojima se gospodarski razvoj prihvatljiv za okoliš temelji na čvrstoj i uravnoteženoj prostornoj strukturi.

Za razliku od regionalne i okolišne politike, prostorno planiranje na razini EU-a nije u izvornoj nadležnosti EU-a,^[36](Svi ugovori i sporazumi, zajedno s drugim zakonodavstvom EU-a (propisima, preporukama, odlukama, direktivama i dr.) čine acquis communautaire, a EU može određivati samo politike u sklopu acquis, odnosno za koje ima nadležnost.) odnosno još je u ovlasti država članica. Iako na razini EU-a ne postoji jedinstvena politika i zakonodavstvo za prostorno planiranje, usuglašeni su zajednički prostorno-planski razvojni ciljevi sagledavanjem prostora u cjelini i pojedinačno na razini regija sa sličnim razvojnim problemima i mogućnostima, pri čemu prostorna komponenta razvoja nadilazi teritorijalne i političke granice. Osnovne postavke i načela koncepta prostornog planiranja i razvoja EU-a razrađeni su u nizu dokumenata i propisa različite pravne snage (u formi uredbi, direktiva, odluka, preporuka ili mišljenja) i ugrađuju se u nacionalne prostorne politike, pri čemu obveza i model primjene proizlaze iz odgovarajućih stupnjeva ovlasti.^[37](Stupnjevi ovlasti koje su dodijeljene EU-u: isključive (nad kojima je EU stekao isključivo pravo odlučivanja te države više o tim pitanjima ne mogu odlučivati), podijeljene (u kojima i EU i države članice zadržavaju ovlast pravne regulacije do donošenja pravne norme EU-a) i komplementarne (ne ovlašćuju EU na zakonodavno djelovanje, već samo na potporu akcijama država članica, posebno u području istraživanja i razvoja).)

Prostorno planiranje pozicionirano je kao jedan od ključnih instrumenata za uspostavljanje dugoročnog i održivog okvira za gospodarski, socijalni i teritorijalni razvoj – kako unutar država članica tako i između njih. Promišljanje prostornog razvoja u ovom je kontekstu prošireno od sustava i prakse prostornog planiranja na upravljanje prostornim procesima putem velikog broja javnih institucija različitih upravljačkih i administrativnih razina. Naglašeno je pitanje koordinacije odlučivanja i uspostavljanja odnosa partnerstva među brojnim dionicima tog procesa na svim razinama – horizontalnim i vertikalnim (u smislu određivanja njihove nadležnosti, odgovornosti i ovlasti te postizanja ravnoteže interesa). U svemu tome raste značenje tzv. komunikacijske kulture među svim dionicima, koja se ostvaruje putem uspostave različitih instrumenata podrške – od uspostave mrežnih baza planskih podataka (npr. ESPON) i web-alata (npr. RFSC, TIA) do osposobljavanja građana za odgovorno sudjelovanje u demokratskom procesu pripreme, donošenja i provedbe odluka.

Usuglašavanjem zemalja članica i Europske komisije nastao je službeno prihvaćen, premda ne i pravno obvezujući, dokument Perspektiva europskog prostornog razvoja (ESDP),^[38](European Spatial Development Perspective – ESDP, Potsdam 1999.) koji je programski i politički okvir za sektorske politike, kako na razini EU-a tako i na razini pojedinih država članica te njihovih regionalnih i lokalnih vlasti koje imaju utjecaj na prostor. Njime se prostorne politike usmjeravaju prema uravnoteženom i održivom razvoju teritorija EU-a putem ostvarivanja zajedničkih ciljeva:

•     ekonomska i socijalna kohezija

•     očuvanje i upravljanje prirodnim resursima i kulturnim nasljeđem

•     uravnotežena konkurentnost europskog teritorija.

Teritorijalnoj komponenti kohezijske politike EU-a politički je okvir dan u dokumentu Teritorijalna agenda EU 2020,^[39](TA 2020 dogovorena je na neformalnom sastanku ministara nadležnih za prostorno planiranje i teritorijalni razvoj 19. svibnja 2011. u Gödöllő, Mađarska.) kao rezultat promišljanja da je postizanje ciljeva EU-a koji su definirani u strategiji Europa 2020, s obzirom na različite razvojne mogućnosti pojedinih regija, moguće samo ako se uzme u obzir teritorijalna dimenzija strategije. Smjerovi održivog razvoja ovise o specifičnostima pojedinih područja, a za regije koje zaostaju uspostavlja se mehanizam solidarnosti.

Hrvatska i prostorne politike EU-a

Načela prostornih politika EU-a prepoznata su u zakonima i propisima iz područja prostornog planiranja i uređenja i prije pristupanja RH EU-u. Postavljeni ciljevi prostornog uređenja usklađeni su s pretpostavkama kohezijske politike u Zakonu o prostornom uređenju^[40](»Narodne novine« 153/13) koji je na snazi, a odnose se u prvom redu na: ravnomjeran prostorni razvoj usklađen s gospodarskim, društvenim i okolišnim polazištima; prostornu održivost u odnosu na racionalno korištenje i očuvanje kapaciteta prostora na kopnu, moru i u podmorju u svrhu učinkovite zaštite prostora; povezivanje hrvatskog teritorija s europskim sustavima prostornog uređenja; njegovanje i razvijanje regionalnih prostornih osobitosti; međusobno usklađen i dopunjujući razmještaj različitih ljudskih djelatnosti i aktivnosti u prostoru radi funkcionalnog i skladnog razvoja zajednice uz zaštitu integralnih vrijednosti prostora; razumno korištenje i zaštitu prirodnih dobara, očuvanje prirode, zaštitu okoliša i prevenciju od rizika onečišćenja; zaštitu kulturnih dobara i vrijednosti; kvalitetan i human razvoj gradskih i ruralnih naselja te siguran, zdrav, društveno funkcionalan životni i radni okoliš; cjelovitost vrijednih obalnih ekosustava i kakvoće mora; opskrbu, funkcionalnu pristupačnost i uporabu usluga i građevina za potrebe različitih skupina stanovništva, osobito djece, starijih ljudi i osoba smanjenih sposobnosti i pokretljivosti; stvaranje visokovrijednog izgrađenog prostora uz poštovanje specifičnosti pojedinih cjelina te prirodnog i urbanog krajobraza i kulturnog nasljeđa; prostorne uvjete za razvoj gospodarstva. U vezi s provođenjem prostornih politika treba istaknuti da je RH 1996. potvrdila Konvenciju o procjeni utjecaja na okoliš preko državnih granica donesenu u Espoo-u (Finska) 25. veljače 1991.

Obalno područje i more

U širem kontekstu obale Sredozemnog mora prostor su koncentriranog razvoja već tisućljećima, a povećani rizik od uništavanja osjetljivih obalnih ekosustava i degradacije izvornih krajobraza prelazi nacionalne granice.

Osim domaće politike i legislative, širok je spektar različitih politika EU-a koje utječu na razvoj obalnog područja, npr. zajedničke politike o poljoprivredi i ribarstvu, uspostavljanje mreže transeuropskog transporta (TEN-T), Natura 2000, politika obnovljivih izvora energije i dr. Od posebnog su utjecaja za primjenu na području obale i mora dokumenti:

•     Direktiva 2008/56/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 17. lipnja 2008. o uspostavljanju okvira za djelovanje Zajednice u području politike morskog okoliša (Okvirna direktiva o morskoj strategiji) (SL L 164, 25.6.2008.) (ODMS)^[41](Marine Strategy Framework Directive – MSFD, 2008.)

•     Direktiva 2014/89/EU Europskog parlamenta i vijeća od 23. srpnja 2014. o uspostavi okvira za prostorno planiranje morskog područja (SL L 257/135, 28.8.2014.) (ODPPM).^[42](Framework for Maritime Spatial Planning – FMSP, 2014.)

ODPPM

Među najvažnijim općim ciljevima ODPPM-a učinkovitije je upravljanje djelatnostima na moru te učinkovito korištenje morskih resursa u sprezi s integralnim upravljanjem obalnim područjem.

Prostorni obuhvat ove Direktive čini područje morskih voda koje su definirane kao: vode, morsko dno i podtlo na morskoj strani od osnovne crte od koje se mjeri širina teritorijalnih voda sve do najdaljeg dosega područja na kojemu obalna država ima ili ostvaruje prava nadležnosti u skladu s Konvencijom UNCLOS-a.^[43](Konvencija UN-a o pravu mora, 1982.) U vezi s prostornim planiranjem, Direktiva dopušta prilagodbu granica obuhvata u dijelu mora koji je obuhvaćen prostornim planovima.

U sklopu multilateralne suradnje, a u vezi s preuzetim obvezama, za Hrvatsku kao mediteransku državu značajna je Mediteranska strategija održivog razvoja^[44](UNEP/MAP-EU, 2005.) – okvirni strateški razvojni dokument za usmjeravanje nacionalnih strategija održivog razvoja. U njemu se isprepliću aktivnosti i politike EU-a i UN-a, a usmjeren je na pokretanje dinamičnog partnerstva između sredozemnih zemalja. Strategija je nastala na zasadama Barcelonske konvencije,^[45](Konvencija o zaštiti Sredozemnog mora od onečišćenja, Barcelona 1976.; nadopunjena 1995, naziv promijenjen u: Konvencija o zaštiti morskog okoliša i obalnoga područja Sredozemlja (stupila na snagu 2004.)) koju je potpisala 21 sredozemna država, a čija je glavna tema uspostavljanje međunarodnih instrumenata zaštite i očuvanja Sredozemnog mora. Područje zaštite s vremenom je prošireno na obalno područje koje je u interakciji s morem, a donesen je i niz protokola kao pravnih instrumenata Barcelonske konvencije, koje države nakon njihova usvajanja i ratifikacije moraju ugraditi u svoje nacionalne propise.

Jedan od tih protokola jest i Protokol o integriranom upravljanju obalnim područjima Sredozemlja (IUOP),^[46](Potpisan 2008. u Madridu, ratificiran Zakonom o potvrđivanju IUOP (»Narodne novine« – MU 8/12 i 2/13), na snazi od 28. veljače 2013.) prvi međunarodni pravni dokument kojim se uvodi integralno upravljanje obalnim područjem kao obveza, a koji multidisciplinarno uzima u obzir prostorno planiranje, zaštitu okoliša i prirode, zaštitu kulturne i graditeljske baštine te gospodarske djelatnosti u funkciji održivog razvoja, posebno turizma, poljoprivrede i ribarstva. Teritorijalni je fokus IUOP-a na kopnenom dijelu obalnih jedinica lokalne samouprave i teritorijalnom moru.

U području prostornog planiranja i uređenja u RH niz obveza koje proizlaze iz IUOP-a već je ugrađen u postojeći zakonodavni okvir. Tako je, radi očuvanja identiteta hrvatske obale i stvaranja uvjeta za održivi prostorni razvoj obalnog područja, već 2004. godine donesena Uredba o uređenju i zaštiti zaštićenog obalnog područja mora. Uredbom, a poslije i zakonom, utvrđeno je zaštićeno područje od posebnog interesa za RH u pojasu kopna i otoka u širini od 1000 m od obalne crte i pojasu mora u širini od 300 m od obalne crte (ZOP). U zakonu koji je danas na snazi i kojim se uređuju pitanja prostornog uređenja^[47](Zakon o prostornom uređenju (»Narodne novine« 153/13)) ZOP je proširen na područje obalnih jedinica lokalne samouprave (JLS) (što se poklapa s kopnenom granicom obalnog područja prema IUOP-u) za koje su određene temeljne planske mjere uređenja i zaštite. U području ZOP-a posebno je određen prostor ograničenja u pojasu kopna i otoka u širini od 1000 m od obalne crte i pojasu mora u širini od 300 m od obalne crte, sa strožim mjerama koje uključuju: ograničenja gospodarskih sadržaja i izgradnje na obali, očuvanje osnovnih prirodnih i kulturnih obilježja krajolika (posebno na neizgrađenim područjima izvan naselja), racionalizaciju građevinskih područja naselja, sprečavanje dužobalnog linijskog spajanja građevinskih područja i strože uvjete gradnje.

Teritorijalna suradnja

Na procese europskog prostornog razvoja u velikoj mjeri utječu razvojne razlike između pojedinih članica koje usporavaju ostvarivanje zajedničkih ciljeva EU-a. Kako bi se smanjile razlike između različitih europskih regija, sredstva europskih strukturnih i investicijskih fondova u Republici Hrvatskoj u financijskom razdoblju 2014. – 2020. (ESI fondovi ili ESIF) koriste se, između ostalog putem provođenja različitih Programa europske teritorijalne suradnje kojima se potiče razmjena iskustava i zajednički projekti lokalne, regionalne i središnje državne razine s partnerima iz susjednih zemalja i ostalih regija EU-a. Zakonom o uspostavi institucionalnog okvira za provedbu europskih strukturnih i investicijskih fondova u RH u razdoblju 2014. – 2020. ^{[48](»Narodne novine« 92/14)} uspostavljen je institucionalni okvir za upravljanje i provedbu ESI fondova.

Makroregionalna suradnja

Ravnopravna makroregionalna suradnja obilježje je europske politike, a svoje uporište nalazi u temeljnim ciljevima EU-a, odnosno gospodarskoj, socijalnoj i teritorijalnoj suradnji. Makroregionalni pristup, temeljen na načelu odozdo prema gore, može odgovoriti na zajedničke razvojne izazove s kojima se suočavaju pojedine geografske regije, a usmjeren je na suradnju zemalja članica EU-a i trećih zemalja. Inicijative i institucije^[49](Proces suradnje u jugoistočnoj Europi (SEECP), Vijeće za regionalnu suradnju (RCC), Srednjoeuropska inicijativa (CEI), Jadransko-jonska inicijativa (AII), Radna zajednica Alpe – Jadran, Inicijativa za prevenciju i pripremljenost od katastrofa u jugoistočnoj Europi, Dunavska komisija, Savska komisija) vezane uz regionalni razvoj prati izrada strateških dokumenata koji određuju područja suradnje i prioritete, a mogu ih podržavati europski strukturni i investicijski fondovi. Provedba makroregionalnih strategija treba se odvijati prema osnovnom načelu 3NE,^[50](NE novim institucijama, NE novim izvorima financiranja, NE novom zakonodavstvu) odnosno putem postojećih struktura i institucija te bez usvajanja novih pravnih okvira i instrumenata.

RH uključena je u razvoj Strategije za područje Podunavlja,^[51](Dunavska strategija (EUSDR), Europsko vijeće, 2011.) i Strategije za jadransko-jonsku regiju.^[52](Jadransko-jonska strategija (EUSAIR), Komunikacija Europske komisije, 2014.)

Ove se strategije u mnogim segmentima isprepliću s prepoznatim hrvatskim prioritetima djelovanja unutar institucija EU-a kao što su: gospodarski rast, zapošljavanje i investicije, energetika, digitalna unija, jačanje institucionalnog okružja, prometno integriranje i intermodalno povezivanje te očuvanje bioraznolikosti, krajobraza i kvalitete vode, zraka i tla.

Dunavska strategija

Dunavskom strategijom obuhvaćene su države dunavskog riječnog slijeva s ukupnom populacijom više od 110 milijuna stanovnika. Osnovni regionalni ciljevi, odnosno težište suradnje, usmjereni su na međusobno povezivanje, očuvanje okoliša te jačanje prosperiteta, institucionalnih kapaciteta i sigurnosti. U sklopu ovih ciljeva prepoznati su prioriteti: jačanje mobilnosti i intermodalnosti prometa; poticanje razvoja održivih izvora energije; jačanje kulturne suradnje, turizma i kontakata među ljudima; očuvanje kvalitete voda; upravljanje rizicima; očuvanje bioraznolikosti, krajobraza i kvalitete zraka i tla; podizanje razine znanja uz pomoć istraživačkih djelatnosti, obrazovanja i informacijskih tehnologija (IT tehnologije); jačanje konkurentnosti poduzetništva i razvoj gospodarskih klastera; osposobljavanje ljudi; jačanje institucionalnih kapaciteta i suradnje te suradnja u vezi sa sigurnosnim pitanjima i suzbijanjem organiziranog kriminala.

RH je kao glavne razvojne prioritete hrvatske dunavske regije u sklopu Dunavske strategije prepoznala:

•     povezivanje dunavske regije s jadranskom obalom jačanjem intermodalnog prometa

•     jačanje gospodarske konkurentnosti regije na osnovi prirodnih potencijala (modernizacija poljoprivrede, diversificirani oblici turizma) te razvoja poduzetništva

•     zaštitu okoliša, ponajprije prevencijom rizika i povećanjem udjela obnovljivih izvora energije

•     jačanje ljudskih potencijala.

Međunarodna komisija za zaštitu rijeke Dunav (ICPDR)

ICDPR okuplja 14 država i Europsku komisiju u cilju zaštite i očuvanja rijeke Dunav. Misija ICPDR-a je promicanje i koordiniranje održivog i pravednog upravljanja vodama, što uključuje očuvanje, poboljšanje i racionalnu uporabu voda na dobrobit svih država slijeva rijeke Dunav.

Okvirni sporazum o slivu rijeke Save

Savska komisija zajedničko je tijelo RH, Republike Slovenije, Bosne i Hercegovine i Republike Srbije, sa sjedištem u Zagrebu i međunarodnom pravnom sposobnošću potrebnom za implementaciju Okvirnog sporazuma o slivu rijeke Save i realizaciji međusobno dogovorenih ciljeva:

•     uspostava međunarodnog režima plovidbe na rijeci Savi i njenim pritocima

•     uspostava održivog upravljanja vodama

•     poduzimanje mjera za sprječavanje ili ograničavanje opasnosti, kao što su poplave, opasnosti od leda, suše i incidenata koji obuhvaćaju supstance štetne za vodu, kao i reduciranje ili eliminiranje njihovih nepovoljnih posljedica.

Jadransko-jonska strategija

Jadransko-jonska strategija nadgradnja je Jadransko-jonske inicijative koja datira iz 2000. godine, a u skladu s Barcelonskom konvencijom, koja uređuje široku multilateralnu suradnju u upravljanju priobalnim područjem u Sredozemlju, potiče regionalnu suradnju u zaštiti jadranskog područja. To je prva makroregionalna strategija s velikim udjelom država izvan EU-a (Albanija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Srbija) koje surađuju s državama članicama (Hrvatska, Grčka, Italija i Slovenija), a obuhvaća geografsko područje u okružju Jadranskog i Jonskog mora s više od 70 milijuna stanovnika. Makroregionalna suradnja otvara mogućnost realizacije razvojnih potencijala ovog područja, koje danas pokazuje znatne nejednakosti u razvoju – od zaposlenosti, BDP-a i infrastrukture do stupnja očuvanosti okoliša, uz naglašenu ranjivost prostora na potrese i klimatske promjene (suše, poplave, erozije i šumski požari). Strategijom se promiče gospodarski rast i razvoj regije povećanjem njezine atraktivnosti, kompetitivnosti i povezanosti štiteći pritom morski i kopneni (obalni i zaobalni) okoliš i ekosustav.

Osnovne teme Jadransko-jonske strategije:

•     plavi rast

•     povezivanje regije

•     kvaliteta okoliša

•     održivi turizam

rezultat su prepoznavanja glavnih zajedničkih problema država jadranske i jonske regije: pretjerani izlov ribe, prometna preopterećenost, nedostatak prometnih veza i sezonalnost turizma. U Jadransko-jonsku strategiju je integrirana Pomorska strategija za Jadransko i Jonsko more,^[53](Europska komisija, 2012.) u čijem su fokusu plavo gospodarstvo, zdraviji morski okoliš, sigurniji pomorski prostor i odgovorne ribolovne aktivnosti.

Transnacionalna inicijativa Baltik – Jadran – Crno more

Cilj inicijative, kao novog načina suradnje europskih zemalja na osi sjever-jug Europe, jest identificirati i potaknuti suradnju kako na političkoj razini tako i u cijelom nizu sektora poput gospodarstva, energetike, prometa, zaštite okoliša, sigurnosti, kulturno-identitetskih i drugih zajedničkih tema. U kontekstu prostornog razvoja, posebno su značajni prometni i energetski aspekti inicijative, pogotovo u kontekstu jačanja strateške pozicije hrvatskih luka. Zbog sličnosti povijesno-gospodarskih okolnosti buduću suradnju bi trebalo usmjeravati prema drugim zajedničkim temama: razvoju malih i srednjih gradova, opstanku ruralnog prostora, ublažavanju procesa depopulacije.

MULTILATERALNI ODNOSI

Organizacija Ujedinjenih naroda (OUN)

Na Konferenciji UN-a o održivom razvoju, koja je održana 2012. godine u Rio de Janeiru, revidiran je i proširen okvir za iskorjenjivanje siromaštva i poticanje održivog razvoja iz 2000. godine^[54](Milenijski ciljevi razvoja (MDG) do 2015., Milenijska deklaracija, politički dokument UN-a za 21. stoljeće, rujan 2000.) kroz ravnotežu gospodarske, socijalne i okolišne komponente. Definirani su budući Ciljevi održivog razvoja za razdoblje nakon 2015. godine, čija se prioritetna područja odnose na rješavanje globalnih pitanja kao što su: siromaštvo, nejednakost, zdravlje, sigurnost hrane, obrazovanje, ravnopravnost spolova, voda, održiva energija, dostojan rad, uključiv i održiv rast, održiva potrošnja i proizvodnja, biološka raznolikost, degradacija zemljišta, mora i oceana te pitanje prava i izgradnje mirnih društava.

Među programima i uredima UN-a u RH koji su usko vezani uz prostorni razvoj i prostorno planiranje jesu: Program UN-a za razvoj (UNDP) i Program Ujedinjenih naroda za okoliš (UNEP), odnosno Mediteranski akcijski plan (MAP) osnovan 1975. godine u sklopu UNEP-a, UNISDR-a (Ured UN-a za smanjenje rizika od katastrofa).

Organizacija Sjevernoatlantskog ugovora (NATO)

RH je postala članica NATO-a 1. travnja 2009. godine, čime je preuzela određene međunarodne odgovornosti i obveze koje imaju utjecaj na planiranje posebnih namjena.

2. STANJE I PROCESI U PROSTORU

Analiza stanja i procesa u prostoru kao polazište za utvrđivanje koncepcije, prioriteta i strateških usmjerenja prostornog razvoja temeljena je na Izvješću o stanju u prostoru RH 2008. – 2012., tematskim stručnim podlogama, resornim strateškim dokumentima novijeg datuma, dostavljenim podacima javnopravnih tijela te primjedbama i prijedlozima iz provedenog javnog savjetovanja.

2.1. POPULACIJSKA OSNOVA

Demografsku sliku Hrvatske u posljednjih 15 godina, nastavljajući se na ranije trendove, karakteriziraju^[55](Sveučilište u Zagrebu, Ekonomski fakultet, 2014.): pad ukupnog broja stanovnika, neprekidna prirodna depopulacija, odnosno veći broj umrlih u odnosu na živorođene, pojačano starenje stanovništva te neravnoteža u dobnoj strukturi stanovništva, kontinuirano povećanje očekivanog trajanja života pri rođenju. U tom razdoblju jedino je saldo netomigracija s inozemstvom bio pozitivan, ali je i on 2009. godine poprimio negativan predznak.

2.1.1. Demografska dinamika

Uspoređujući osnovne demografske pokazatelje s ostalim državama EU-a, Hrvatska je u razdoblju 2008. – 2012. imala negativan prirodni prirast, negativan saldo netomigracija i pad ukupnog broja stanovnika te se ubraja u skupinu od samo pet država u EU-u koje su u tom razdoblju zabilježile istodoban prirodni pad i negativan saldo migracija. Iz navedenog proizlazi da ni umjerenim porastom fertiliteta nije moguće zaustaviti daljnje smanjenje broja stanovnika u Hrvatskoj u sljedećih nekoliko desetljeća.

Prema posljednjem Popisu stanovništva, kućanstava i stanova iz 2011. godine, na teritoriju RH živjelo je 4,284.889 osoba. Broj se stanovnika u odnosu na prethodni popis iz 2001. godine smanjio za 152.571 osobu, odnosno indeks od 96,56.

Analiza po županijama pokazuje da samo četiri od ukupno dvadeset jedne županije imaju porast broja stanovnika: Zadarska (indeks 104,92), Zagrebačka (indeks 102,55), Grad Zagreb (indeks 101,40) i Istarska županija (indeks 100,83). Najveći pad broja stanovnika zabilježen je u Vukovarsko-srijemskoj županiji (indeks 87,67).

Broj stanovnika smanjio se u većini županija u odnosu na podatke iz 1998. godine, uz naglašeno negativan prirodni prirast. Od 1998. do kraja 2013. godine samo je sedam županija zabilježilo pozitivan zbroj salda prirodnog prirasta i netomigracija: sve županije uz jadransku obalu, osim Primorsko-goranske županije, te Grad Zagreb i Zagrebačka županija. U relativnom smislu, najveći porast broja stanovnika, više od 10% ukupne populacije, imale su Zagrebačka i Zadarska županija. Ukupnom depopulacijom, s gubitkom više od 10% populacije, najviše su pogođene Ličko-senjska, Sisačko-moslavačka, Karlovačka, Bjelovarsko-bilogorska i Virovitičko-podravska županija. To su ujedno ekonomski najnerazvijenije županije u kojima je prirodni prirast negativan već dulji niz godina.

Osnovnu odrednicu populacijske dinamike čine: prirast, prirodno kretanje i migracije, prostorna pokretljivost stanovništva, a posljedica su prirodnih i društvenih čimbenika prostora.

Analiza prirodnog kretanja stanovništva na području Hrvatske 2015. godine^[56](DZS, Prirodno kretanje stanovništva Republike Hrvatske u 2015.) pokazuje da je prirodni prirast iznosio -16.702 osoba, pri čemu je živorođenih bilo 37.503, a umrlih 54.205. Te godine nijedna županija na teritoriju Hrvatske nije imala pozitivan prirodni prirast. Najveći negativan prirodni prirast imala je Osječko-baranjska (-1.557), a slijede je Primorsko-goranska (-1.440) i Sisačko-moslavačka županija (-1.348). Najmanji negativan prirodni prirast imale su Međimurska (-26) i Dubrovačko-neretvanska županija (-62).

Natalitet je u Hrvatskoj danas, kao i u posljednjih nekoliko desetljeća, toliko nizak da je bez imigracije smanjenje broja stanovnika neizbježno.

U većem broju županija migracije imaju veći učinak na broj i strukture stanovništva nego razlika između broja živorođenih i umrlih. Tako je u Hrvatskoj od 1998. do 2013. negativan prirodni prirast gotovo nadoknađen pozitivnim netomigracijama. Deset županija i Grad Zagreb imali su u promatranom razdoblju pozitivni saldo ukupnih migracija. U tome su prednjačile Zagrebačka i Zadarska županija, u kojima su pozitivne netomigracije činile gotovo 15% ukupne populacije iz 1998. godine. Istodobno, negativnim saldom ukupnih migracija, Vukovarsko-srijemska i Požeško-slavonska županija izgubile su oko 5% svojega stanovništva iz početnog razdoblja. Zagrebačka, Istarska i Šibensko-kninska županija, unatoč prirodnom padu, nisu doživjele ukupni pad populacije upravo zahvaljujući migraciji.

Zone rasta populacije u nekim županijama RH uglavnom su potaknute migracijama, što će u budućnosti još više doći do izražaja, posebno ako u njima bude ostvaren porast broja stanovnika.

Migracijske su zalihe u Hrvatskoj gledane kao udio doseljenog stanovništva u županiju (iz neke druge županije ili inozemstva) umjerene i iznose 30,5%. Natprosječan udio doseljenih bilježi se u Gradu Zagrebu (46,7%) i Zagrebačkoj županiji (40,8%), a najniži udio doseljenih u svojoj populaciji imaju Međimurska (12,9%), Krapinsko-zagorska (13,7%) i Varaždinska (14,8%) županija.

2.1.2. Demografske strukture

Starenje stanovništva

Demografsko starenje stanovništva prisutno je već dulje vrijeme, a ima tendenciju povećanja. Mladih je sve manje, a broj starijih sve je veći i bit će još veći u budućim razdobljima.

Brzinu i tempo starenja kao i produljenje životnog vijeka u Hrvatskoj oslikava i podatak da se od 2001. do 2014. gotovo udvostručio broj najstarijih starih (80 i više godina), i to s 98.802 na 189.923 stanovnika.

Prema većini demografskih pokazatelja starenja stanovništvo Hrvatske ubraja se među 10 do 15 demografski najstarijih na svijetu. Prema posljednjem popisu stanovništva iz 2011. godine na području RH živi staro stanovništvo, odnosno stanovništvo duboke starosti s indeksom starenja od 115,0%.

Na regionalnoj razini, u tri hrvatske županije već je sada udio starijih (65+) prešao brojku od 20%: Ličko-senjskoj, Karlovačkoj i Šibensko-kninskoj. Najmanji udio starije populacije u ukupnoj imaju Međimurska, Zagrebačka i Splitsko-dalmatinska županija.

Najmanji udio djece mlađe od 15 godina u ukupnom stanovništvu imaju Primorsko-goranska, Istarska i Karlovačka županija. Razlog je niža stopa fertiliteta, ali i natprosječno visoko trajanje života u tim županijama. Najveći udio djece u ukupnoj populaciji imaju Brodsko-posavska i Vukovarsko-srijemska županija, što je posljedica viših stopa fertiliteta i nižeg očekivanog trajanja života u njima.

Indeks starenja, omjer starijih (65+) i mladih (0 – 14), jedan je od najboljih pokazatelja starenja jer je najosjetljiviji na razlike ili promjene u dobnoj strukturi neke populacije. Kolika je brzina starenja u Hrvatskoj, pokazuje i podatak da je u pretposljednjem popisu stanovništva 2001. godine većina županija, njih 14, imalo više mladih nego starijih u ukupnoj populaciji. Samo desetljeće poslije, 2011. godine, jedino su Zagrebačka i Međimurska županija imale manje starijih od mladih u populaciji. S druge strane, 50 i više posto starijih nego mladih u svojoj populaciji imaju Primorsko-goranska, Šibensko-kninska, Karlovačka te posebno Ličko-senjska županija u kojoj ta razlika iznosi više od 80%.

Ljudski potencijali

S oko 20% visokoobrazovane populacije u dobi od 25 do 64 godine prema Popisu iz 2011. godine (Popis 2011.), Hrvatska, zaostaje za ekvivalentnim prosjekom EU-a koji iznosi oko 27%. Više od polovice hrvatskih županija ima manje od 15% populacije u toj dobi s tercijarnim stupnjem obrazovanja, a najniži udio ima Virovitičko-podravska županija (10,4%). Istodobno, samo četiri županije imaju udio visokoobrazovanih iznad nacionalnog prosjeka, gdje uz Primorsko-goransku (24,2%), Dubrovačko-neretvansku (23,8%) i Splitsko-dalmatinsku (22,5%) županiju, jedino Grad Zagreb znatnije odskače te s 35% populacije prelazi prosjek EU-a.

Kad je riječ o udjelu zaposlenih u ukupnoj populaciji prema Popisu 2011, županije na sjeverozapadu i zapadu Hrvatske bilježe veći udio posebno Grad Zagreb (47,8%), Istarska (46%) i Zagrebačka (45,8%) županija. S druge strane, u Brodsko-posavskoj i Vukovarsko-srijemskoj županiji zaposleno je manje od trećine ukupnog stanovništva.

2.1.3. Demografska prognoza

Vrlo je izgledno smanjenje broja stanovnika na manje od 4,000.000 do 2030. godine. Vjerojatnost ostvarenja projekcije vrlo je velika, a u optimističnoj varijanti moguć je ostanak na broju stanovnika kao 2013. godine. To bi bilo ostvarivo jedino u slučaju znatnije imigracije – više od 350.000 doseljenih nego iseljenih u tom razdoblju ili manje pozitivne netomigracije uz znatno povećanje fertiliteta. Obje su varijante malo vjerojatne, a najizglednije je smanjenje broja stanovnika.

Neće sve velike dobne skupine doživjeti pad do 2030. godine – rast za više od 200.000 stanovnika očekuje se kod starijeg dijela populacije (65+). Pri tome će sve starije dobne skupine rasti brojem, a neke znatno, posebice najstariji stari (80+). Dječji kontingent (0 – 14) i radno sposobni dio populacije (15 – 64) smanjit će se za oko 125.000, odnosno 425.000 stanovnika. Najveći pad do 2030. godine doživjet će mlade dobne skupine u sklopu radnog kontingenta – u dvadesetima i ranim tridesetima. Najveći apsolutni pad doživjet će dobne skupine 25 – 29, za više od 75.000 stanovnika. Kod dobne skupine 30 – 34 moguć je i veći pad ako se nastave nepovoljni gospodarski trendovi i mlada populacija u većem broju emigrira u inozemstvo; porast stanovništva u tim dobnim skupinama malo je vjerojatan. Pad ukupnog broja stanovnika vrlo je izgledan za sve županije osim Grada Zagreba, koji će doživjeti blagi porast populacije, a stagnacija broja stanovnika ili blagi pad očekuje se u Zadarskoj, Splitsko-dalmatinskoj, Istarskoj i Zagrebačkoj županiji.

Najveći pad ukupnog broja stanovnika, više od 30%, mogla bi zabilježiti Sisačko-moslavačka, te Vukovarsko-srijemska i Karlovačka županija, više od 20%. Dvostruko više starijih (65+) od djece (0 – 14) bit će u Primorsko-goranskoj (indeks starenja 269,8), Sisačko-moslavačkoj (261,8), Karlovačkoj (250,2), Istarskoj (243,9) i Šibensko-kninskoj (232,7) te Ličko-senjskoj (205,4).

2.2. PROSTORNA ORGANIZACIJA

2.2.1. Upravno-teritorijalni ustroj

Županije su jedinice područne (regionalne) samouprave, a jedinice lokalne samouprave jesu općine i gradovi.^[57](Zakon o područjima županija, gradova i općina u RH (»Narodne novine« 86/06, 125/06, 16/07, 95/08, 46/10, 145/10, 37/13, 44/13, 45/13 i 110/15)) Grad Zagreb, kao glavni grad, posebna je jedinstvena, teritorijalna i upravna jedinica.^[58](Zakon o Gradu Zagrebu (»Narodne novine« 62/01, 125/08, 36/09 i 119/14))

Grad je definiran kao jedinica lokalne samouprave u kojoj je sjedište tijela županije, odnosno kao mjesto koje ima više od 10.000 stanovnika, a predstavlja urbanu, povijesnu, prirodnu, gospodarsku i društvenu cjelinu. U sastav grada, osim gradskog naselja, mogu biti uključena i prigradska naselja, koja s njime čine prirodnu, gospodarsku i društvenu cjelinu povezanu dnevnim migracijskim kretanjima i svakodnevnim potrebama stanovnika lokalnog značenja. Također, neovisno o ovim uvjetima, gradom se može proglasiti i drugo mjesto ako postoje posebni povijesni, gospodarski i geoprometni razlozi.^[59](Zakon o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi (»Narodne novine« 33/01, 60/01, 129/05, 109/07, 125/08, 36/09, 36/09, 150/11, 144/12, 19/13 i 137/15))

Općina je jedinica lokalne samouprave koja se osniva, u pravilu, za područje više naseljenih mjesta koja predstavljaju prirodnu, gospodarsku i društvenu cjelinu, te koja su povezana zajedničkim interesima stanovništva. Moguće je formiranje novih jedinica lokalne samouprave dobrovoljnim spajanjem više jedinica lokalne samouprave.^[60](Zakon o područjima županija, gradova i općina u RH (»Narodne novine« 86/06, 125/06, 16/07, 95/08, 46/10, 145/10, 37/13, 44/13, 45/13 i 110/15))

Teritorij Hrvatske na područnoj (regionalnoj) razini upravno je podijeljen na 20 županija i Grad Zagreb koji ima status županije, a lokalnu razinu čine Grad Zagreb, 127 gradova i 428 općina.^[61](Središnji registar prostornih jedinica, studeni 2014.)

U Gradu Zagrebu, 20 gradova koji su sjedišta županija te ostalih 107 gradova živi 2,232.934 ili 52,11% stanovnika. Od ukupno 6.756 naselja, 2.670 (39,52%) gradska su i prigradska naselja. Najveću površinu teritorija grada (JLS) od 967,02 km² ima Gospić, a najmanju Kastav, 11,44 km². Površina svih gradova (JLS) iznosila je 38,39% državnog kopnenog teritorija Hrvatske, dok je površina gradskih naselja-sjedišta gradova u statističkim granicama iznosila tek 5,43% kopnenog teritorija RH. Površine svih gradskih naselja manje su od 100 km², osim površine Zagreba, koja iznosi 305,94 km².^[62](DSZ, Popis stanovništva, kućanstava i stanova 2011. godine, ISP i Središnji registar prostornih jedinica, studeni 2014.)

U sustavu prostornog planiranja, teritorijalni ustroj gradova i općina u odnosu na veličinu statističkih površina nije optimalan. S obzirom na broj JLS-a u RH te ukupni broj prostornih planova, razvidan je problem ispunjavanja propisanih zahtjeva u organizacijskom, kadrovskom i financijskom smislu.

2.2.2. Društvena infrastruktura

Društvena infrastruktura pripada skupini središnjih funkcija nekog naselja i čini njegovu okosnicu. Razvoj društvene infrastrukture, odnosno njezina struktura, razmještaj i dimenzioniranje moraju slijediti razvoj i razmještaj stanovništva, a ujedno podizati i poboljšavati standard i kvalitetu života. Središnje funkcije moraju slijediti i planirani društveno-gospodarski razvoj, ali su prije svega preduvjet uravnoteženog prostornog razvoja.

S obzirom na to da se većina institucija društvenih djelatnosti razvija u sklopu naselja, njihova sistematizacija, razvoj i hijerarhijsko ustrojstvo u uskoj su vezi s razinom razmatranja razvoja sustava središnjih naselja.

Društvene djelatnosti, kao sadržaji od javnog interesa, svrstavaju se u više temeljnih skupina središnjih funkcija prema njihovim glavnim svojstvima: uprava, pravosuđe, sustavi predškolskog, osnovnoškolskog i srednjoškolskog odgoja i obrazovanja, visokog obrazovanja, znanosti i tehnologije te kultura, zdravstvo, socijalna skrb, sport, udruge građana, političke stranke, vjerske zajednice i druge organizacije.

O sustavu središnjih naselja, odnosno njihovoj mreži društvene infrastrukture, ovisi dostupnost opskrbe stanovništva koja neposredno utječe na stabilnost naseljenosti i homogeniziranosti prostora te čini preduvjet gospodarskog i prostornog razvoja nekog područja.

Nužne funkcije za naselja najnižeg stupnja centraliteta su mjesni ured, osnovna škola, ambulanta, poštanski ured i trgovina.^[63](M. Vresk: Osnove urbane geografije, Zagreb, 1990.)

Sustavni odgoj i obrazovanje djece i mladih provodi se u RH od predškolske dobi do završetka srednjoškolskog obrazovanja. Program predškole obvezan je za svu djecu u godini dana prije polaska u osnovnu školu.

Plan mreže dječjih vrtića, u kojima se obavlja djelatnost predškolskog odgoja, donose za svoje područje predstavnička tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave koje su dužne osigurati i provođenje programa predškole za djecu koja ne pohađaju dječji vrtić. Mreža dječjih vrtića mora udovoljavati zahtjevima dostupnosti i racionalnog ustroja dječjih vrtića i programa za djecu predškolske dobi u skladu s njihovim potrebama i sposobnostima.

Mreža školskih ustanova, u sklopu koje su sve ustanove koje obavljaju djelatnost odgoja i obrazovanja, ustrojava se na način da: zadovoljava iskazane potrebe tržišta rada utvrđene sustavnim praćenjem i predviđanjem demografskih, gospodarskih i urbanističkih kretanja na području za koje se utvrđuje, udovoljava zahtjevima dostupnosti i racionalnog ustroja upisnih područja, odnosno školskih ustanova i programa odgoja i obrazovanja te ispunjava uvjete i mjerila propisane državnim pedagoškim standardima. Dostupnost podrazumijeva mogućnost redovitog odgoja i obrazovanja svakom osnovnoškolskom obvezniku u osnovnoj školi, drugoj ovlaštenoj ustanovi ili školskom objektu, uz primjerenu udaljenost od mjesta stanovanja i prometnu povezanost koja ne ugrožava sigurnost učenika te mogućnost srednjeg odgoja i obrazovanja učeniku korištenjem svakodnevnog prijevoza ili smještajem u učeničkom domu. Kod uspostave mreže ustanova za strukovno obrazovanje, posebno se uzima u obzir: ekonomska održivost i opravdanost, postojeći gospodarski kapaciteti i planovi gospodarskog razvoja pojedinog područja, osiguravanje zaštite nacionalnih i lokalnih interesa te projekcija demografskih kretanja na pojedinim područjima.^[64](Zakon o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi (»Narodne novine« 87/08, 86/09, 92/10, 105/10, 90/11, 5/12, 16/12, 86/12, 126/12, 94/13 i 152/14 i 7/17), Zakon o strukovnom obrazovanju (»Narodne novine« 30/09, 24/10 i 22/13))

U pedagoškoj godini 2014./2015. programima predškolskog odgoja i naobrazbe bilo je obuhvaćeno ukupno 133.764 djece u 1.590 jedinica (1.413 dječjih vrtića i 177 drugih pravnih osoba, kao što su osnovne škole, igraonice ili druge ustanove ili udruge). U odnosu na pedagošku godinu 2007./2008., kada je 113.615 djece pohađalo programe predškolskog odgoja i naobrazbe u 1.288 jedinica (1.168 dječjih vrtića i 120 drugih pravnih osoba), došlo je do značajnog porasta broja predškolskih ustanova i djece.^[65](Statističko priopćenje ISSN 1330-0350, Državni zavod za statistiku, Zagreb, 2015.) uključene u programe predškole.

Obvezni osnovnoškolski odgoj i obrazovanje provodi se u školskoj godini 2014./2015. u 2.130 osnovnih škola: 890 matičnih i 1.240 područnih škola ili odjela koje je pohađalo 323.195 učenika, što je povećanje broja škola, ali smanjenje broja učenika u odnosu na školsku godinu 2006./2007. kada je djelovalo 2.086 osnovnih škola s 380.295 učenika.

U RH u školskoj godini 2014./2015. bilo je 456 srednjih škola s upisanih 178.679 učenika te 58 učeničkih domova s ukupno 6.758 korisnika.^[66](Statističko priopćenje ISSN 1330-0350, Državni zavod za statistiku, Zagreb, 2015.)

Mreža visokih učilišta sastoji se od: 8 javnih sveučilišta, 2 privatna sveučilišta, 11 javnih veleučilišta, 4 privatna veleučilišta, 3 javne visoke škole i 22 privatne visoke škole. Mreža visokih učilišta rasprostranjena je na području svih županija, većinom u njegovim županijskim središtima. Osnivanjem većeg broja javnih veleučilišta policentrični razvoj visokog obrazovanja dobio je svoju matricu.^[67](Mreža visokih učilišta i studijskih programa u RH, strateški dokument koji je Sabor prihvatio 28. listopada 2011.)

Mreža ustanova za kulturu, informiranje i sport sadržava knjižnice, kazališta, kinematografe, muzeje, glazbene ustanove, pučka učilišta, arhive, televizijske i radiopostaje, umjetničke organizacije, udruge tehničke kulture, mrežu sportskih objekata i drugo.

Mreža zdravstvenih ustanova dijeli se na primarnu, sekundarnu i tercijarnu zdravstvenu zaštitu. Primarna zdravstvena zaštita organizirana je u 49 domova zdravlja koji se nalaze u gotovo svim županijama, 156 ustanova za zdravstvenu njegu u svim županijama, 13 ustanova za zdravstvenu skrb u 6 županija, 1 ustanovu za palijativnu skrb i 7 ustanova za medicinu rada u 5 županija.^[68](Podaci od 31. prosinca 2011.) Sekundarna zdravstvena zaštita organizirana je u 20 općih bolnica koje se nalaze u većini županija, 24 specijalne bolnice, 3 lječilišta i 362 poliklinike. Pet kliničkih bolničkih centara, 3 kliničke bolnice i 5 klinika čine tercijarnu zdravstvenu zaštitu^[69](MZ, prosinac 2016.).

U RH je kao posljedica depopulacije prisutan trend prestanka s radom područnih osnovnih škola ili odjela, zatvaranje ambulanata i poštanskih ureda. U RH još nešto manje od 20% naselja ima barem jednu od ovih funkcija: zdravstvenu ambulantu, školu ili poštu. Preostalih 70,9% naselja nema ni jednu od spomenutih funkcija.^[70](Institut za turizam, 2014., stručna podloga)

2.2.3. Regionalne razlike

Nejednolik regionalni razvoj posljedica je međudjelovanja uvjeta prirodno-geografske osnove i uvjeta povijesnog razvoja, a u novije vrijeme i nepovoljnih demografskih kretanja.

Na prostoru RH postoje velike regionalne razlike u strukturi naseljenosti, funkcionalnoj razvijenosti i stupnju regionalnog razvoja prema indeksu razvijenosti, indeksu konkurentnosti, BDP-u itd.

RH je regionalno nejednako urbanizirana. Natprosječno su urbanizirane primorske makroregije RH, posebno splitska i riječka. Posljedica je to ponajprije preseljavanja iz zaleđa te s otoka u gradove, kao i visokog prirodnog prirasta u prvoj i djelomice drugoj generaciji doseljenika. Preseljenja su potaknuta, s jedne strane, relativno nepovoljnom prirodnom osnovom (nedostatak poljoprivrednog zemljišta i ostalih resursa), a s druge strane, agrarnom prenaseljenošću ruralnih prostora u zaleđu i na otocima, ali i privlačnom snagom obale s gradovima koja se litoralizira.

Drukčija obilježja imaju makroregije u kontinentalnom dijelu RH, koje su ujedno i slabije urbanizirane. Velike poljoprivredne površine u okolici grada (gradova) i mogućnosti iskorištavanja utjecale su na dulje i jače zadržavanje poljoprivrednih obilježja. Zagrebačka makroregija najveća je u RH. Široka ekonomska baza (razvijene proizvodne i uslužne djelatnosti) potaknula je iseljavanje iz ruralnih područja i socijalno prestrukturiranje poljoprivrednog stanovništva, što je pospješilo razvoj Zagreba i ostalih gradova u kontinentalnom dijelu, kao što su Varaždin, Sisak, Karlovac. Osječka je makroregija tradicionalno poljoprivredni prostor.^[71](Institut za turizam, 2014., stručna podloga)

Jedan od pokazatelja stanja regionalnog razvoja jest indeks razvijenosti,^[72](Indeks razvijenosti izračunava se na temelju sljedećih pokazatelja: (1) stope nezaposlenosti, (2) dohotka po stanovniku, (3) proračunskih prihoda jedinica lokalne, odnosno područne (regionalne) samouprave po stanovniku, (4) općega kretanja stanovništva i (5) stope obrazovanja. http://www.mrrfeu.hr/default.aspx?id=405), Zakon o regionalnom razvoju Republike Hrvatske (»Narodne novine« 147/14)) prema kojemu su županije svrstane u četiri skupine. Najveći broj županija nalazi se u I. skupini s najslabijim indeksom razvijenosti: Virovitičko-podravska, Brodsko-posavska, Vukovarsko-srijemska, Bjelovarsko-bilogorska, Požeško-slavonska, Osječko-baranjska, Karlovačka, Koprivničko-križevačka, Ličko-senjska, Međimurska i Krapinsko-zagorska županija.^[73](MRRFEU, 27. prosinca 2013.) U II. skupini razvijenosti nalaze se: Šibensko-kninska, Varaždinska i Splitsko-dalmatinska županija. U III. su skupini: Zadarska, Dubrovačko-neretvanska i Zagrebačka županija. Najbolje pokazatelje indeksa razvijenosti imaju Primorsko-goranska i Istarska županija te Grad Zagreb, koji se nalaze u IV. skupini razvijenosti.

Veza prostorne raspoređenosti i indeksa razvijenosti pokazuje da su, s izuzetkom Zagrebačke i Varaždinske te Grada Zagreba, razvijenije županije u prostoru Jadranske Hrvatske.^[74](NUTS 2 razina podjela regija prema EUROSTAT-u)

Ekonomski i demografski pokazatelji upućuju na dugoročno najveće negativne posljedice u prostoru u Virovitičko-podravskoj, Požeško-slavonskoj i Brodsko-posavskoj županiji te u dijelovima Sisačko-moslavačke, Ličko-senjske, Karlovačke i Bjelovarsko-bilogorske županije.^[75](Institut za turizam, 2014., stručna podloga) Istočna Hrvatska (Slavonija, Baranja i zapadni Srijem), kao regija s najvećim udjelom naselja zahvaćenih depopulacijom (84,9%), što, uz demografsko slabljenje Osijeka i njegove gradske regije te nepovoljne ekonomske trendove, upućuje na izrazito nazadovanje ovog dijela RH. S druge strane, Zadar sa zaleđem čini veću kontinuiranu zonu s pozitivnom promjenom, što upozorava na rastući značaj tog grada kao regionalnog centra.

2.2.4. Razvojno specifična područja

Sa stajališta ograničenja u razvoju, utvrđena su problemska područja koja obuhvaćaju: područja koja su bila zahvaćena ratom, područja uz državnu granicu, ruralni prostor i selo, brdsko-gorsko-ruralno područje, otoci.

Osnovna značajka ovih područja jest podvojenost njihova niskog indeksa razvijenosti i visokovrijednih, ali podiskorištenih, potencijala i resursa. Glavni razlozi razvojnih poteškoća prepoznati su u interakciji negativnih demografskih procesa, nerazvijenosti mreže naselja, društvene i prometne infrastrukture te gospodarstva, kao i perifernog položaja u odnosu na glavne pravce razvoja. Unutar navedenih područja prisutne su razlike: jedinice lokalne samouprave obuhvaćene Zakonom o brdsko-planinskim područjima te jedinice lokalne samouprave na otocima imaju relativno visok indeks razvijenosti.

Područja razvojnih specifičnosti izuzetno su vrijedna s aspekta očuvanosti biosfere, o čemu svjedoči i činjenica da se veliki dio zaštićene prirode RH nalazi unutar njih.

SPURH-om iz 1997. godine utvrđena je potreba donošenja strateških dokumenata na državnoj razini na osnovi kojih bi se u prostornim planovima odgovarajućih razina definirali temeljni elementi prostornog uređenja područja s ograničenjima u razvoju.^[76](Nacionalni program obnove i razvitka za određivanje kriterija i područja obuhvata na razini prostornih planova županija i Prostorni program obnove i razvitka naselja za određivanje mjera i intervencija u postojećim prostornim planovima jedinica lokalne samouprave (na razini naselja)) Takvi dokumenti nisu izrađeni, ali su doneseni prostorni planovi područne (regionalne) i lokalne razine koji su na svom području obuhvatili ovu problematiku i dali smjernice za njezino rješavanje. Realizacija provedbe tih planova uvjetovana je mogućnostima gospodarskog razvoja na lokalnoj i državnoj razini, a otvorena je mogućnost realizacije korištenjem fondova EU-a.

PPURH iz 1999. godine odredio je za ova područja prostorno-razvojne prioritete: poboljšanje korištenja izgrađenog prostora, stvaranje uvjeta za pokretanje gospodarskih djelatnosti i očuvanje naseljenosti. Predložene mjere za postizanje tih ciljeva odnose se na izgradnju i/ili rekonstrukciju infrastrukturnih sustava, aktiviranje lokalnih resursa, odgovarajuću distribuciju funkcija naselja, sanaciju razvojem opterećenih i ugroženih prostora (turistička područja, nezakonita gradnja, zaštićena baština, poljoprivredne površine, šume, područja eksploatacija mineralnih sirovina i dr.). Navedeni prioriteti i mjere i dalje su aktualni.

Ova su područja prepoznata kao područja od posebnog interesa za državu te je PPURH-om predviđena izrada stručnih podloga i donošenje posebnih propisa o njihovu uređenju u okviru posebnih mjera za ostvarivanje razvoja te racionalnog korištenja i zaštite prostora. Na tragu smjernica i ciljeva utvrđenih SPURH-om i PPURH-om postavljen je zakonski okvir za poticajne mjere kako bi se postigao ravnomjerniji razvoj svih područja RH.^[77](Zakon o obnovi (»Narodne novine« 24/96, 54/96, 87/96, 57/00, 38/09, 45/11 i 51/13)Program povratka i zbrinjavanja prognanika, izbjeglica i raseljenih osoba (»Narodne novine« 92/98)Nacionalni program razvitka otoka (prihvaćen u Saboru 28.veljače 1997.)Zakon o otocima (»Narodne novine« 34/99, 149/99, 32/02 i 33/06)Zakon o brdsko-planinskim područjima (»Narodne novine« 12/02, 32/02, 117/03, 42/05, 90/05, 80/08, 148/13 i 147/14)Zakon o humanitarnom razminiranju (»Narodne novine« 153/05, 63/07 i 152/08)Nacionalni program protuminskog djelovanja RH 2009.-2019. (»Narodne novine« 120/09)Zakon o područjima posebne državne skrbi (»Narodne novine« 86/08, 57/11, 51/13, 148/13, 76/14, 147/14 i 18/15)Zakon o potpori poljoprivredi i ruralnom razvoju (»Narodne novine« 80/13, 41/14, 107/14 i 30/15) – nije iniciran SPURH/PPURH-om) Uvedena je kategorija područja posebne državne skrbi u tri skupine, od kojih se prve dvije odnose na ratom zahvaćena područja, a treća je utvrđena prema gospodarskim, strukturnim i demografskim kriterijima razvijenosti.

Učinkovitost primjene ovih propisa, odnosno djelotvorno usmjeravanje javnih sredstava i provođenje poticajnih mjera, umanjena je nedostatkom jedinstvenih kriterija i indikatora za provedbu i praćenje, ali i gospodarskom krizom.

U promišljanju poticanja održivog regionalnog razvoja provođenjem politike regionalnog razvoja ova su područja prepoznata kao slabije razvijena i/ili područja s razvojnim posebnostima. Strateški ciljevi razvoja tih područja usmjereni su na smanjenje regionalnih nejednakosti posebnim intervencijama iz državnog proračuna i povlačenjem namjenskih sredstava iz fondova EU-a, uz istodobno jačanje konkurentnosti svake regionalne jedinice. Pritom je osnova za djelotvorno usmjeravanje javnih sredstava i provođenje poticajnih mjera vezivanje za indeks razvijenosti lokalnih/regionalnih jedinica (za slabije razvijena područja) i/ili izrada posebnih teritorijalnih razvojnih programa na osnovi izuzetnih prirodno-geografskih i drugih obilježja (za područja s razvojnim posebnostima).

Ruralni prostor

Ruralni prostor obuhvaća velik dio teritorija RH (oko 60% prema PPURH-u), a velik broj seoskih naselja svjedoči o nekadašnjoj velikoj zastupljenosti poljoprivrednog stanovništva. Danas smo suočeni sa slikom ispražnjenih područja i niskom zastupljenošću poljoprivrednog stanovništva u ukupnoj strukturi stanovnika (oko 20%), što je dijelom posljedica nepotpunog oporavka agresijom pogođenih područja tijekom Domovinskog rata.

Tipološki, u sjeveroistočnom i sjevernom dijelu države prevladavaju tržišno orijentirana poljoprivredna naselja, na zapadnom i jugozapadnom području naselja poljoprivredne ekstenzifikacije sa slabom demografskom dinamikom, a u zaleđu Primorja i u središnjem dijelu uz granicu s Bosnom i Hercegovinom naselja ruralne periferije.^[78](Institut za turizam, 2014., stručna podloga)

U Strategiji ruralnog razvoja Republike Hrvatske 2008. – 2013. korištena je metodologija Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) temeljena na pragu gustoće naseljenosti od 150 st/km² na lokalnoj razini, koja ne omogućava uvid u diferencijaciju urbanog i ruralnog područja na prostornim jedinicama nižim od lokalne samouprave, dok se u nacrtu Programa ruralnog razvoja 2014. – 2020., za potrebe provedbe mjera ruralnog razvoja, ruralnim ili mješovitim područjem smatraju se sve jedinice lokalne samouprave koje pripadaju pretežno ruralnim ili mješovitim županijama (NUTS 3) izdvojenim korištenjem OECD-ove metodologije. Izuzetak čine jedinice gradovi Zagreb, Split, Rijeka i Osijek u kojima se, osim samih sjedišta aglomeracija, sva naselja koja im administrativno pripadaju smatraju mješovitima ili ruralnima. Prema takvom pristupu, u mješovitim i ruralnim naseljima živi oko 75% ukupnog stanovništva, što kao podatak nedovoljno diferencira stvarni ruralni prostor i njegov sadržaj.

Teritorijalna agenda 2020 kao novi dokument EU-a iz područja prostornog planiranja koja je usklađena s dokumentima koji se odnose na urbani razvoj i teritorijalnu koheziju kao cilj postavlja nove oblike partnerstva i teritorijalnog upravljanja između ruralnih i urbanih područja. Scenariji pripremljeni u sklopu programa ESPON vezani uz viziju razvoja EU-a do 2050. godine predviđaju daljnje ruralno-urbane migracije te nastavak depopulacije ruralnih područja, posebice u istočnoeuropskim državama i u udaljenim (rubnim) područjima EU-a.

Ruralni prostor karakteriziraju negativni demografski, gospodarski i razvojni trendovi. S velikim brojem malih naselja raspršenih u razgranatoj, ali ne dovoljno ustrojenoj i povezanoj mreži, uzročno-posljedično je povezana slabija prometna dostupnost i nedostatna infrastrukturna opremljenost. Ovaj prostor karakterizira nedovoljan kapacitet za stvaranje visokokvalitetnih i održivih radnih mjesta u čemu zaostaju za urbanim područjima. Gotovo petina državnog prostora (18%) ruralna je periferija sa samo 1,3% stanovništva i brojnim razvojnim ograničenjima.

Područja uz državnu granicu

Područja uz državnu granicu od važnosti su za nacionalnu sigurnost i obranu države, a važnu ulogu u ukupnom razvoju dobrosusjedskih odnosa ima prekogranična suradnja jedinica lokalne samouprave u graničnim područjima. Teritorij u obliku luka posljedica je kompleksnog geopolitičkog položaja države i djelovanja različitih čimbenika tijekom povijesno-geografskog razvoja.

Zbog takvog oblika teritorija RH ima dugačku kopnenu granicu koja iznosi 2.370,5 km, od čega oko 1.100 km čine vodeni tokovi, a više od polovice ukupne dužine, oko 1.352 km, zahtijevat će prilagodbu šengenskom režimu koji uključuje strože mjere nadzora vanjskih granica EU-a. Posebnosti graničnih područja, posebno pograničnih, pridonosi to što njihov razvoj ovisi o propisanim mjerama osiguranja nepovredivosti državne granice, ali i o okolnostima i uređenosti odnosa RH sa susjednim državama u okviru međunarodno-pravnog uređenja državne granice i graničnih režima. S tim u vezi, u sklopu naselja pograničnih područja posebno se ističe problematika dvojnih gradova, gradova na rijekama prema susjednim državama i prekogranični utjecaji na okoliš. Granično područje znatnim je dijelom bilo obuhvaćeno ratnim razaranjem, što je također uzrok depopulacije na tim prostorima.

Na dijelove graničnog područja primjenjuju se razvojne mjere tematskih nacionalnih programa, npr. za ruralna područja, obnovu ratom zahvaćenih područja i razvoj otoka te programa europske teritorijalne suradnje odnosno programa prekogranične suradnje.

Brdsko-planinska ruralna područja

Brdsko-planinska područja^[79](Zakon o brdsko-planinskim područjima (»Narodne novine« 12/02, 32/02, 117/03, 42/05, 90/05, 80/08, 148/13 i 147/14)) određena kao područja od interesa i pod posebnom zaštitom RH, a čine ih područja u kojima su, zbog osobitosti uvjetovanih velikim nadmorskim visinama, nagibom i raščlanjenosti terena, uvjeti za život i rad stanovnika otežani. Status brdsko-planinskih područja ima 12 gradova i 33 općine u geografskim podcjelinama: Gorski kotar, Lika, Banovina, Kordun, Dalmatinska zagora, sjeveroistočna Istra i Hrvatsko zagorje. Poticajne mjere odnose se na demografsku obnovu, gospodarski rast i održivi razvoj te stvaranje preduvjeta za rješavanje socijalnih prilika i podizanja životnog standarda stanovnika.

U kontekstu uvjeta za razvoj, posebnost je ovih područja visoka raseljenost te rijetka mreža naselja u kojoj dominiraju patuljasta naselja s manje od 100 stanovnika.

U ovim područjima nedovoljno se koriste značajni prirodnih resursi, ponajprije šume i pašnjaci. U njima se isprepliću obilježja prostora uz državnu granicu, ratom zahvaćenih područja i ruralnog prostora.

Područja koja su bila zahvaćena ratom

Za područja koja su bila zahvaćena ratom donesene su mjere za obnovu uništenih ili oštećenih materijalnih dobara i stvaranje drugih uvjeta za provedbu programa povratka prognanika, izbjeglica i raseljenih osoba. Proces obnove i revitalizacije tih područja, koji uključuje obnovu svih razvojnih segmenata – gospodarskog, demografskog, stambenog, infrastrukturnog, društvenog i prostornog razvoja, zaštitu prostornih vrijednosti, obnovu kulturnog identiteta i sanaciju ugroženih resursa, nije potpuno završen.

Minski sumnjiva područja

Velik su problem još uvijek minski sumnjiva područja zbog niza gospodarskih, ekoloških i sigurnosnih problema lokalnog stanovništva i sveukupnog razvoja Države. Prema procjenama Hrvatskog centra za razminiranje (HCR),^[80](Državna ustanova, osnovana 1998., u čijoj je nadležnosti sustavno bavljenje problematikom razminiranja) minski sumnjivi prostor zahvaća 446,00 km² u 9 županija,^[81](Podaci HCR, MIS portal 2017.) od kojih su najzagađenije Ličko-senjska, Sisačko-moslavačka i Osječko-baranjska. Osim toga, velika je koncentracija mina na širem području većih gradova koji su bili unutar bojišnice: Sisak, Benkovac, Osijek, Petrinja, Pakrac, Lipik i Vinkovci.

U minski sumnjivom prostoru najvećim su dijelom šume (84,3%) i poljoprivredne površine (15,4%).^[82](Podaci HCR-a dostavljeni za potrebe izrade Strategije) Zbog minske zagađenosti onemogućeno je korištenje šumskog dobra u proizvodnim djelatnostima, a otežano je i provođenje mjera zaštite šuma (npr. protupožarna zaštita). Također, velika površina oranica u istočnoj Hrvatskoj ne može se privesti svojoj svrsi, odnosno poljoprivrednoj proizvodnji, a u gotovo svim županijama nema mogućnosti za kvalitetniji razvoj stočarstva zbog velike površine minski zagađenih livada i pašnjaka. U Dalmaciji su minski zagađena područja makije i krša izravna prepreka za provedbu protupožarne zaštite na visokougroženim područjima, ali i za razvoj turizma.

2.2.5. Obalno područje i more

Obalno područje suočava se s povećanom koncentracijom stanovništva u priobalju, posljedicama nesustavnog razvoja turizma i rastućom potrebom za eksploatacijom morskih resursa, a izloženo je i prijetnjama od prirodnih katastrofa, posebno zbog klimatskih promjena i seizmoloških uvjeta. Usto, naglašen je sukob interesa između pojedinih kategorija korisnika i nedostatak integralnog razvojnog pristupa ovom području. Krajnja je posljedica pojačanog pritiska na prostor oštećenje ili trajni gubitak vrijednih prirodnih područja i krajobraznih predjela, gubitak gospodarskih kopnenih i morskih resursa, narušavanje bioraznolikosti i ekosustava te onečišćenje okoliša.

Stanje obalnog i morskog područja proporcionalno je održivosti načina njegova korištenja i otpornosti na prirodne i antropogene utjecaje. Razvojni potencijali tog područja proizlaze najvećim dijelom iz prirodnih danosti, što je dodatni razlog za pažljivo i odmjereno korištenje i zaštitu prostora. Gospodarski razvoj područja vezan je ponajprije uz turizam i rekreaciju, poljoprivredu vezanu uz lokalne kulture, maritimne gospodarske djelatnosti – ribarstvo, akvakulturu, eksploataciju morske soli i podvodnih energetskih i rudnih bogatstava te obalnu industriju i luke. Prirodna ranjivost tih prostora uvjetovana je geomorfološkim karakteristikama krša, blizinom mora i seizmičkim aktivnostima, a pojačani rizici antropogenog utjecaja vezani su za klimatske promjene, onečišćenje okoliša i fizičku devastaciju prirodnih vrijednosti te krajobraza.

Razvoj poljoprivrede u obalnom području stagnirao je zbog ulaganja u industrijalizaciju nakon Drugog svjetskog rata, političkih odluka i naglog razvoja turizma, zbog čega je došlo do pojačane migracije stanovništva prema obali i depopulacije ruralnih područja te gubitka vrijednih poljoprivrednih površina nekontroliranom urbanizacijom. Udio obrađenih poljoprivrednih površina Jadranske Hrvatske u fondu obrađenih površina države iznosi samo 17%, ali značaj i potencijali za razvoj ove djelatnosti leže u ekskluzivnom uzgoju lokalnih kultura (npr. cjelokupna proizvodnja maslina, badema, agruma i smokava u Hrvatskoj na ovom je području). Među danas značajnim posljedicama razvojnih pritisaka, koji utječu na fizičke, biološke, gospodarske i socijalne procese, izdvajaju se:^[83](Urbos d.o.o., 2014., stručna podloga)

•     pretjerana gradnja na obalnom području i nekontrolirano širenje gradnje duž obalne crte

•     neprimjerena i/ili nezakonita gradnja, posebno u uskom obalnom pojasu

•     neodgovarajuća infrastruktura naselja te turističkih i rekreacijskih zona

•     nedostatak uređaja za pročišćivanje urbanih i industrijskih otpadnih voda

•     smanjena kakvoća mora uz gradove, luke i turističke zone uključujući zone nautičkog turizma

•     uzurpiranje područja pomorskog dobra i javnog obalnoga pojasa

•     gubitak cjelovitosti i kvalitete obalnog krajolika.

S turističkog aspekta najveće je opterećenje prostora u vrijeme glavne turističke sezone, posebno u srpnju i kolovozu. Problemi izrazite sezonalnosti turizma vršna su opterećenja cjelokupne infrastrukture i pojačavaju ranjivost prostora na antropogene utjecaje.

Poseban je problem znatan broj zgrada za povremeno stanovanje, osobito onih koje su vezane uz strukturu i infrastrukturu naselja. Osim najčešće nezadovoljavajućih prostornih standarda, upitne kvalitete gradnje i oblikovanja, režim korištenja tih zgrada izaziva poteškoće u funkcioniranju naselja i lokalnog stanovništva. Građevinsko područje uglavnom se povećava prenamjenom poljoprivrednog i/ili šumskog zemljišta, a investitori s namjerom građenja stanova za povremeno stanovanje u lokalnu zajednicu unose nove odnose i razvojne aspiracije, kao i određivanje javnih i privatnih interesa pri planiranju i interpretaciji potreba i razvojnih ciljeva. Dvostruka matrica s različitim brojem korisnika otežava i izračun kapaciteta i održivog funkcioniranja cjelokupne infrastrukture, uključujući javne službe. Stvara se također privid statističkog povećanja broja stanovnika koji pruža lažnu sliku demografske revitalizacije, posebno na otocima.

Integralni pristup razvoju obalnog područja

Sadašnje stanje u prostoru obalnog područja posljedica je, među ostalim, dugogodišnjeg sektorskog pristupa razvoju, popraćenog rastućim brojem strateških dokumenata na razini resora i lokalne, odnosno područne (regionalne) samouprave, pri čemu je izostalo učinkovito usklađivanje interesa i operativna koordinacija.

U sustavu prostornog uređenja i prije je bilo pokušaja planskog objedinjavanja ovog područja. Tako je u tijeku intenziviranja izgradnje hotela, radničkih odmarališta, zgrada sekundarnog stanovanja, dužobalnih cestovnih prometnica i širenja obalnih naselja, što je započelo početkom šezdesetih godina, 1967. izrađen regionalni prostorni plan – Program dugoročnog razvoja i Plan prostornog uređenja jadranskog područja Hrvatske, kao prvi prostorno-planski dokument koji sustavno promišlja stanje i razvojne mogućnosti hrvatskog Jadrana. U tom razdoblju započela je i izrada projekata i planova u suradnji s institucijama UN-a, planerskim institucijama republika Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Slovenije te stranim partnerskim tvrtkama: Gornji Jadran i Južni Jadran, s naglaskom na razvoju turizma, i Jadran III, s naglaskom na zaštiti okoliša. Središnja tema ovih dokumenata bio je razvoj turizma, ali i trajno očuvanje prirodnih i kulturnih vrijednosti na kojima se temelji turistička ponuda te očuvanje najužeg obalnog pojasa, čime je u osnovi integralno planiranje određeno kao temeljni stručni stav.

Integralni pristup razvoju obalnog područja podrazumijeva i ponovno aktivno uključivanje zaobalja i šireg zaleđa radi ostvarivanja sinergijskog učinka njihovih razvojnih potencijala. U tom smislu različita su iskustva pojedinih županija. U Istarskoj se županiji npr. već dulji niz godina ostvaruje sinergija razvojnih potencijala unutrašnjosti poluotoka i obalnog područja (opskrba obalnih naselja lokalno uzgojenim poljoprivrednim proizvodima te proširenje turističke ponude lokalnom gastro-enološkom ponudom, transformacijom stancija s početka 20. stoljeća u prepoznatljive turističke destinacije, kulturnim manifestacijama i događanjima u revitaliziranim povijesnim jezgrama urbanih i ruralnih naselja i dr.).

S druge strane, u Primorsko-goranskoj županiji zaleđe (posebno Gorski kotar) nedovoljno je povezano s obalnim područjem, dijelom i zbog dominantnog utjecaja Rijeke.

Cjelovit razvoj obalnog područja vezan je i uz definiranje razvojnih prioriteta u okvirima kohezijske politike EU-a na razini NUTS 2 regionalne podjele, odnosno razvojne strateške pravce 7 obalnih županija koje čine statističku prostornu jedinicu Jadranska Hrvatska.^[84](Dogovorena između Vlade RH i Europske komisije u kolovozu 2012., prema kriterijima koje je uspostavio statistički ured EU (EUROSTAT))

Planiranje mora

Integralni pristup promišljanju prostornog razvoja obalnog područja podrazumijeva i održivo planiranje mora i otoka.

More kao resurs iznimno je važno za RH kao pomorsku državu, kako u odnosu na zaštitu prirode i okoliša te očuvanja biološke raznolikosti i ekološkog sustava tako i u odnosu na veliki broj raznovrsnih aktivnosti vezanih uz pomorski promet, izgradnju prometne i komunalne infrastrukture, turizam i nautički turizam te maritimne gospodarske aktivnosti i eksploataciju morskih mineralnih resursa. Onečišćenje morskog okoliša nastalo djelovanjem čovjeka jedan je od najznačajnijih ekoloških problema današnjice jer se svaka pretjerana i nekontrolirana aktivnost na moru te utjecaji s kopna, kao npr. ispusti nepročišćenih otpadnih voda, odražavaju u poremećajima ekosustava i oštećenjima prirodnih dobara.

Među potencijalno najznačajnijim posljedicama stihijskog razvoja na moru jesu:

•     onečišćenje mora i obale mogućim havarijama uslijed istraživanja i eksploatacije morskih i mineralnih resursa, prijevoza i pretovara energenata te pomorskog prometa

•     unos stranih morskih mikroorganizama i patogena te stranih biljnih i životinjskih vrsta, od kojih su mnoge invazivne, u morski okoliš kao posljedica jačanja udjela prekooceanskog prometa

•     značajan broj zahvata u morskom prostoru, na morskom dnu i na obali kojima se mijenjaju hidrografske značajke tog prostora danas nije ucrtan u službene pomorske navigacijske karte, niti je sadržan u službenim navigacijskim publikacijama što predstavlja sustavni problem osiguranja sigurnosti plovidbe, zaštite morskog okoliša i gospodarenja morem i podmorjem, koji značajno pridonosi riziku za ljudske živote i imovinu na moru.

Hrvatske otoke desetljećima obilježava proces depopulacije koji je uzrokovan dugogodišnjim iseljavanjem potaknutim gospodarskim uvjetima (agrarna prenapučenost, industrijalizacija kopna, deagrarizacija, krize pojedinih poljoprivrednih djelatnosti, monokultura na pojedinim otocima i sl.), ali i prirodno-geografskim određenjem (okruženost morem u kontekstu različitih povijesnih i gospodarskih okolnosti). Sljedeće bitno obilježje otoka jest izraženost kategorije povremenih stanovnika, s udjelom od približno 57% u ukupnom stanovništvu, što snažno utječe na strukturu, razvoj i život u naseljima.

U administrativno-teritorijalnom smislu otoci se nalaze u 7 obalnih županija, 51 otočnom gradu/općini, a nekoliko je malih otoka u nadležnosti 7 gradova na obali. Pri tom neki od otoka i otočnih skupina imaju vlastite lokalne samouprave (jednu ili više), neki su u sastavu obalnih JLS-a, a ostali su u sastavu otočnih općina. Rascjepkanost otoka na više lokalnih samouprava, a posebno slučaj nadležnosti dviju županija (otok Pag), znatno utječe na planiranje prostornog razvoja te na prostorno planiranje i uređenje prostora. U upravljanju obalnim područjem i planiranju razvoja otoka nužno je voditi računa o položaju otočnih skupina: premošteni otoci, priobalni otoci, kanalski otoci, pučinski otoci, jer i njihov položaj određuje drukčije modele razvoja (autonoman pristup, sinergijski s obalom, veća intervencija regije/države i sl.).

Prometna izoliranost i nepovezanost otoka, međusobna i s kopnom, te nedostatna društvena infrastruktura dodatni su razvojni problem. Zakon o otocima određuje načela održivog razvoja otoka i poziva se na Nacionalni program razvitka otoka donesen 1997. godine, koji otoke određuje kao razvojne cjeline kojima se cjelovito upravlja. Zakonom o otocima se određuje da se za otoke i otočne skupine koji čine jedinstvene prostorno-gospodarske cjeline, donose Programi održivog razvitka otoka (PORO),^[85](Programima održivog razvitka otoka popisuju se i vrednuju ukupna prirodna i izgrađena bogatstva otoka, odnosno otočnih skupina, određuje način njihova čuvanja, odnosno potpunog i održivog korištenja u skladu s načelima i odrednicama Nacionalnog programa, Državnih programa razvitka otoka i Programa Vlade RH) odnosno otočnih skupina.

Na primjenjivost odredbi i zahtjeva iz međunarodnih dokumenata u velikoj će mjeri utjecati uspješnost sređivanja administrativnih i drugih granica, posebno na moru (pomorsko dobro, obalna crta i sl.).

2.2.6. Razvoj naselja i urbanizacija

Opredjeljenje za policentričan razvoj RH, prema SPURH-u iz 1997. godine, zasnivalo se na tada postojećoj strukturi i sustavu naselja. Politika policentričnog razvoja znači zalaganje za obzirni razmještaj stanovnika, djelatnosti, središnjih i drugih funkcija i infrastrukturnih sustava. Prema tome, određena središta trebala su se razvijati zajednički, međusobno povezano i usklađeno unutar metropolitanskih, odnosno aglomeracijskih područja, gradskih regija ili kao konurbacija, dijeleći međusobno funkcije svojstvene odgovarajućim kategorijama središnjih naselja.

Međutim, policentrični koncept razvoja nije posve uspio. Policentrična razvojna politika, koja se na području naseljavanja morala ostvarivati s pomoću konkretnih mjera, ostala je nedorečena dijelom zbog prekratkog predviđenog vremena za njezinu provedbu, dijelom zbog sektorske neusklađenosti razvojnih planova, a dijelom zbog nepostojanja sustava praćenja realizacije kojim bi se, osim osnovnih funkcija obuhvatili dinamični i kvalitativni čimbenici.

Prostorna distribucija središnjih naselja svih stupnjeva centraliteta pokazuje neravnomjernost: mreža središnjih naselja vidljivo je najrjeđa u brdsko-planinskim i pograničnim dijelovima RH te na dijelu otoka, odnosno u područjima s brojnim razvojnim ograničenjima i slabom dostupnošću usluga više razine. Najrazvijenija je u sjevernom i sjeverozapadnom dijelu središnje Hrvatske te u krajnjem istočnom dijelu Hrvatske.

Otežavajuća je okolnost u planiranju buduće mreže središnjih naselja već prisutan trend smanjenja (broja) javnih sadržaja: prestanak s radom područnih osnovnih škola ili odjela, zatvaranje zdravstvenih ustanova i poštanskih ureda, kao i reorganizacija sustava sudstva i državne uprave. Gubitak proizvodnih i uslužnih djelatnosti te mogućnosti opskrbe, osobito u manjim naseljima i na pješačkim udaljenostima, imali su i vrlo diferencirane učinke u prostoru.

Općine i gradovi u blizini makroregionalnih i regionalnih središta postaju nove trgovačke i poslovne zone, a rjeđe naseljena područja ne privlače ni takve ni druge investicije. Sve navedeno utječe na produbljivanje razlika, što se odražava na stupanj opremljenosti središnjim funkcijama: neki općinski centri u RH nemaju ni najosnovnije funkcije, dok su neki dosegli i opremljenost slabijih subregionalnih centara.

Urbani sustav

U urbanom sustavu ističu se mali gradovi, a nedostaju gradovi srednje veličine. Glavni grad Zagreb i sva tri ostala makroregionalna centra (Split, Rijeka i Osijek) te svi županijski centri (osim Zadra i Gospića) u razdoblju 2001. – 2011. zabilježili su smanjenje broja stanovnika.

Četiri velike gradske regije u Hrvatskoj nastale su oko najvećih gradova: Zagreba, Splita, Rijeke i Osijeka, s ukupno 1,661.924 stanovnika ili 38,8% stanovništva Hrvatske. Matični gradovi u većini regija imaju i do 95% radnih mjesta, a u okolici ih je samo 5 do 10%. Navedeno upućuje da je razvoj gradskih regija Hrvatske još u ranoj fazi. Ipak, velike gradske regije sve se više decentraliziraju, pa okolica preuzima demografski i funkcionalni razvoj. Usprkos padu broja stanovnika matičnog grada, okolice Zagreba, Splita i Rijeke bilježe porast broja stanovnika, što utječe na ukupno pozitivno kretanje tih gradskih regija. Za razliku od njih, osječka regija bilježi pad broja stanovnika te matičnog grada i okolice. Posebno se ističe važnost rubnih područja grada, što pokazuje pozitivne trendove u sve četiri regije. Zato se ovom kontaktnom prostoru s aspekta planiranja treba posvetiti posebna pozornost.

Ruralna i urbanizirana naselja

Ruralni prostor Hrvatske karakteriziraju negativni demografski, gospodarski i opći razvojni trendovi. Uz mnogo malih naselja, temeljno je obilježje ruralnih područja Hrvatske raspršena naseljenost, iz čega proizlazi vrlo razgranata, ali ne i dobro hijerarhijski ustrojena, razvijena i povezana naseljska mreža.

Tipologija ruralnih i urbaniziranih naselja Hrvatske jasno potvrđuje njihovu raznolikost s obzirom na prirodno-geografske, demografske, gospodarske i funkcionalne aspekte te s obzirom na značaj i karakter poljoprivrede.

Prepoznaje se sedam osnovnih tipova ruralnih i urbaniziranih (izvangradskih) naselja:^[86](Institut za turizam, 2014., stručna podloga)

1. dinamična, strukturno jača naselja: naselja u područjima neposredno uz velike gradove – prstenasto se šire oko Zagreba, zvjezdasto duž prometnica oko Osijeka te linearno prateći obalnu liniju u gradskim regijama Splita i Rijeke; naselja duž cestovnih pravaca koji povezuju središnju i istočnu Hrvatsku te velika, središnjim funkcijama bolje opremljena naselja krajnjeg istoka Hrvatske

2. dostupnija, o cirkulaciji ovisna naselja: naselja zagrebačkog prstena i Hrvatskog zagorja

3. tržišno orijentirana poljoprivredna naselja: naselja u kompaktnim ravničarskim područjima Slavonije, daruvarskog, bjelovarskog i križevačkog kraja te dijela Podravine i Međimurja

4. ekonomski diversificirana, pretežito turistička naselja: naselja u priobalnom području, na otocima i u manjem dijelu zaleđa turistički privlačnih zona

5. naselja poljoprivredne ekstenzifikacije i slabe demografske dinamike izraženija su u sjevernoj i središnjoj Istri, a javljaju se i u pograničnim dijelovima Hrvatskog zagorja, dijelovima Cetinske i Imotske krajine, Konavala

6. naselja ruralne periferije: naselja na području Like, Korduna, Banovine i šibenske Zagore, izraziti džepovi ruralne periferije jesu Žumberak i obronci slavonskih gora (Papuk, Psunj, Dilj i Krndija)

7. ostala izvangradska naselja s malim udjelom u ukupnom naseljskom skupu koje karakterizira prostorni kontekst.

Prepoznati tipovi korespondiraju s općim tipovima ruralnih područja koji su navedeni u TA 2020.

2.3. STANOVANJE

Osnovni cilj moderne civilizacije trebao bi biti osigurati svima dostojan stan. Ovo se postiže sjedinjavanjem jednostavnosti i praktičnosti. Želimo, kroz stanovanje, doprinijeti promjeni općeg kulturološkog stava koji je nužan uvjet za viši stupanj razvoja ljudske vrste.

– Josef Frank, Katalog izložbe Werkbunda, Beč, 1932.

Stanovanje zauzima najveći dio urbaniziranog prostora i prevladavajući je sadržaj naselja te područje tržišno motivirane gradnje. Zbog toga stanovanje zaslužuje iznimnu pozornost u planiranju prostora, projektiranju i gradnji, bez obzira na to je li riječ o individualnim, poduzetničkim ili društvenim naporima radi osiguravanja stambenog prostora. Stanovanje bi trebalo biti društveno regulirano i kontrolirano područje, ne samo u pitanju dostupnosti stana, nego i u pitanju osiguranja osnovnog standarda i kvalitete, kao i omogućavanja da cijena stana bude prihvatljiva i ranjivim skupinama stanovništva. Dokument ApolitikA upozorava na izazove cjelovito osmišljene državne politike u cilju dostupnosti stambenog prostora adekvatnog standarda, sanitarno prihvatljivog, uključujući osnovne infrastrukturne usluge koje su potrebne za normalan život te predlaže različite modele stanovanja koji ovise o materijalnom statusu, dobi i brojnosti članova obitelji.

Nadalje, kvaliteta stanovanja podrazumijeva i kvalitetu šireg i užeg stambenog okruženja, što pak podrazumijeva primjenu standarda kvalitete u planiranju stambenih zona i naselja koja osiguravaju potrebne sadržaje užeg stambenog susjedstva te mobilnost i dostupnost cjelokupnoj mreži javne i društvene infrastrukture. Sustavno podizanje kvalitete stanovanja preduvjet je za podizanje kulture stanovanja kao što je i visoka razina društvene svijesti o značaju izgrađenog prostora preduvjet za ostvarivanje njegove kvalitete.

Trenutačna recesija usporila je stanogradnju i smanjila njezin opseg, no dugoročno ipak na nju valja računati kao na poticajni element gospodarstva u cjelini te važan element tržišta koji ima svoj socijalni aspekt, kao jedna od osnovnih čovjekovih potreba. Velik je problem to što je relativno malo građana platno sposobno za dobivanje i otplaćivanje stambenih kredita poslovnih banaka koji se nude na tržištu kapitala pa će istraživanje novih modela priuštivog stanovanja biti izazov u budućnosti. Recesija je također stvorila problem pada vrijednosti stambenih nekretnina u odnosu na vrijednosti u vrijeme gospodarskog rasta.

Posebno je izraženo ubrzano propadanje stambenog (i drugog građevnog) fonda u ruralnim područjima zbog loših demografskih i razvojnih trendova.

Obilježja stambenog fonda

Godine 2011. bilo je ukupno 2,246.910 stanova,^[87](DZS, Popis stanovništva 2011. godine) od čega 1,912.901 za stalno stanovanje. Ukupna je površina iznosila 168,651.195 m², što znači da je prosječna površina svih stanova bila 75 m², a u više stambenim zgradama, prosječna je površina tih stanova bila oko 60 m², odnosno nešto je niža od ukupne prosječne površine svih stanova. Od ovog broja 18% su nenastanjeni stanovi, a 3,87% napušteni stanovi.

Broj stanova koji se povremeno koriste iznosi 262.769, s ukupnom površinom 15,116.934 m², prosječne površine 59 m². Ovu skupinu čine stanovi za odmor i rekreaciju i oni koji se koriste u vrijeme sezonskih radova u poljoprivredi.

Statistički se prate i stanovi u kojima se samo obavlja djelatnost, ukupno 60.100 stanova, od kojih se 84,36% odnosi na stanove za iznajmljivanje turistima, a 15,64% na ostale djelatnosti.

Sekundarno stanovanje – stanovi za odmor i rekreaciju

Broj stanova za odmor i rekreaciju, prema popisu iz 2011. godine, iznosi 249.243 i povećao se u odnosu na prethodno popisno razdoblje 36,6%, kada ih je bilo 182.513. Površina navedenih stanova 2001. godine iznosila je 10,390.305 m², a 2011. godine povećala se na 15,116.934 m², što je porast 45,5%.

Najviše je ovih stanova na području Primorsko-goranske, Zadarske i Splitsko-dalmatinske županije na uskom pojasu uz morsku obalu, gdje su i najveće koncentracije, ali relativno je veliki broj jedinica i u kontinentalnom dijelu Hrvatske, posebno na području Zagrebačke i Krapinsko-zagorske županije.

Društveno poticana stanogradnja

Tijekom desetogodišnjega razdoblja od 2001. u sklopu Programa društveno poticane stanogradnje izgrađena su 5.553 stana^[88](Bobovec, Mlinar, 2013.) u 173 stambene i stambeno-poslovne zgrade. U razdoblju od 2005. do 2014. godine ukupno je sagrađeno 168.882 stana.^[89](DZS, Statistički ljetopis 2016., Zagreb prosinac 2016.) Model subvencionirane stanogradnje građanima je približio zadovoljavanje stambenih potreba i poboljšanje standarda stanovanja, ali i unaprijedio stanje u djelatnosti graditeljstva, pri čemu je građanima RH pružena prilika za rješavanje stambenog pitanja po uvjetima znatno povoljnijima od tržišnih. Pri projektiranju primjenjivao se u prvo vrijeme Privremeni pravilnik za Program društveno poticane stanogradnje, a potom Pravilnik minimalnih tehničkih uvjeta za projektiranje i gradnju stanova iz Programa društveno poticane stanogradnje.^[90](»Narodne novine« 106/04, 25/06 i 121/11) Ovaj je Pravilnik jedini je važeći dokument u RH koji propisuje i strukturira sve elemente stana, stoga je kvalitetna osnova za moguće reguliranje standarda stanogradnje u cjelini.

Održivo stanovanje

Uvjeti slobodnog tržišta, promjene u kulturi življenja i uvođenje načela održivog razvoja promijenili su načela društvene izgradnje i uveli pojam izgradnja za tržište utemeljen na konceptu investicije i formalno-tehnoloških standarda. Ovaj je proces doveo do promjena u brojnim tipološkim karakteristikama pojedinih zgrada i četvrti, i to onih koje su nekad jamčile određenu kvalitetu stambene izgradnje.

Zadovoljavanje čovjekove potrebe za stanovanjem ključan je element ljudskoga dostojanstva te stoga problemi stambene izgradnje izravno utječu na glavni cilj održivoga razvoja – neograničavanje budućih generacija u zadovoljavanju vlastitih potreba.^[91](Vezilić Strmo, Senjak, Štulhofer, 2014.)

Dugo se vremena stanovanje tretiralo kao odgovor na kratkoročne potrebe društva ugrožavajući na taj način budućnost stambenih četvrti, gradova i regija. Postupno se kao važan zajednički cilj prepoznavao razvoj održivih načina života, optimiranje upotrebe prirodnih resursa i zadovoljenje stambenih potreba te se fokus građevinske industrije preselio s problema kvantitete na pitanje kvalitete.

Stanovanje je od iznimne važnosti za održivu prostornu organizaciju budući da je: osnovna životna potreba i pravo svakog čovjeka, velik potrošač resursa za vlastitu izgradnju, održavanje i korištenje imovina s dugim vijekom trajanja od ključne važnosti za kvalitetu života ljudi, s utjecajem na ostala područja (promet, zdravlje, zaposlenje i zajednicu).

Cilj je održivog stanovanja zadovoljavanje potreba i zahtjeva za dulje razdoblje, a to znači da ono mora biti prilagodljivo suvremenom načinu života i potrebama korisnika, kao i njihovim promjenama tijekom vremena te otporno na negativne utjecaje prirodnih prijetnji. Suvremeni način života i stambene potrebe uvelike su se promijenile u posljednjih nekoliko desetljeća kao posljedica različitih društvenih čimbenika:

•     promjena tradicionalne obitelji (parovi bez djece, samci)

•     sve veća neovisnost unutar obitelji, promjenjive individualne potrebe

•     prenamjena stambenih prostora, multifunkcionalnost

•     sve veća uloga novih IT tehnologija koje utječu na promjene u načinu življenja, globalizacija i individualizacija

•     fluktuacija radne snage vezana za ekonomsku nestabilnost

•     prihvaćanje ideje mobilnosti

•     promjena u odnosu prema privatnom vlasništvu.

Koncept održivog stanovanja teško je obuhvatiti i sagledati zbog složenosti stambenog sektora, ali potrebno je zadržati širok pogled na problematiku kako bi se utvrdili ciljevi i odabrali prioriteti. Da bi se uspostavila ravnoteža između ekološke osviještenosti, smanjenja rizika od katastrofa, kvalitete življenja i tehnološkog napretka te razvoja novih materijala i sustava, nužna je promjena načina na koji gradimo i na koji živimo.

Potencijal obnove postojeće stambene izgradnje

Stambena izgradnja, kao značajno područje ukupne izgradnje, posjeduje velik potencijal u postizanju ciljeva održivog razvoja. Uzmu li se u obzir statistički pokazatelji da se godišnje u Hrvatskoj sagradi tek 1 do 2% novih zgrada, uočavaju se velike mogućnosti u domeni postojeće stambene izgradnje. Kako broj stambenih jedinica raste i približava se broju kućanstava, tako gradnja novih zgrada postaje sve manje važna, a važnost obnove postojeće stambene izgradnje postaje sve veća. Za razliku od gradnje novih zgrada, obnovom postojećih zgrada štede se prostorni resursi, materijal i energija.

Tehnički aspekti i opremljenost stambenog fonda

Usklađivanjem s direktivama EU-a, postupnim preuzimanjem te uvođenjem novih normativa i tehničkih propisa za građenje u pogledu toplinske zaštite i zaštite od buke te drugih aspekata u gradnji, ostvaren je kvalitativni pomak, kao i uvođenjem novih tehnologija koje se koriste pri gradnji.

Treba napomenuti da su u RH u vezi sa zaštitom od potresa već početkom 60-ih godina, nakon katastrofalnih potresa na ovim područjima, uvedeni vrlo strogi normativi u pogledu projektiranja, odnosno statike građevina s obzirom na potres s vrlo visokim koeficijentima sigurnosti.

Ne vodi se adekvatna evidencija građevinskog stanja stambenih zgrada kolektivnog stanovanja, posebno starijeg stambenog fonda, u ingerenciji upravitelja zgrada.

U pogledu komunalne opremljenosti stambenog fonda, a što se u načelu ne odnosi na novoizgrađene stanove koji se grade prema svim suvremenim standardima građenja i opremanja, već samo na postojeći stambeni fond, ona nije u cijelosti na zadovoljavajućoj razini, jer u okviru starijeg stambenog fonda postoji još određeni broj stanova koji nisu priključeni na komunalnu infrastrukturu i koji nemaju komunalnu opremljenost koja odgovara standardima suvremenog načina stanovanja.

2.4. GOSPODARSTVO

U izradi Strategije posebno su se razmatrale gospodarske djelatnosti koje zauzimaju ili koriste velike prostorne površine ili u znatnoj mjeri utječu na prostor.

Zakonski i institucijski okvir

RH nema cjelovit nacionalni strateški dokument za razvoj svih gospodarskih grana, već se razvoj gospodarstva planira na sektorskoj razini. Strateški okvir za razvoj gospodarstva fragmentiran je i nepotpun te vremenski i sadržajno (djelomično) neusklađen. Za provedbu je zadužen velik broj institucija na svim razinama, ali među njima ne postoji odgovarajuća koordinacija.

U nedostatku cjelovitog dugoročnog strateškog okvira, razvojne ciljeve i strateške prioritete utvrđuje strategija Vladinih programa^[92](Od 2010. Vlada RH svake godine donosi strategiju Vladinih programa za iduće trogodišnje razdoblje) koja se donosi na temelju strateških planova središnjih tijela državne uprave. Važeća strategija, donesena 2013. godine za razdoblje 2014. – 2016., postavlja niz ciljeva u vezi s gospodarstvom, ali bez uključivanja prostornog aspekta. U fokusu su tih ciljeva makroekonomska i socijalna stabilnost, ravnomjeran regionalni razvoj te konkurentnost gospodarstva, s posebnim naglaskom na poljoprivredno-prehrambenom sektoru, ribarstvu i turizmu.

Županije, gradovi i općine samostalno donose strateške razvojne dokumente i planove u kojima je gospodarski razvoj značajna komponenta sveukupnoga regionalnog i lokalnog razvoja. Za razliku od županijskih razvojnih strategija, za koje su obveza i metodologija izrade propisani, gospodarski programi na razini gradova i općina izrađuju se bez jedinstvene metodologije i sadržajnog okvira.

Od donošenja SPURH-a 1997. godine vanjsko se okruženje značajno promijenilo. Pristupanjem EU-u Hrvatska je, u okviru prihvaćanja pravne stečevine EU-a, obvezna slijediti europsku razvojnu strategiju za razdoblje do 2020. godine – Europa 2020.

Stanje

U Hrvatskoj prevladavaju negativni ekonomski trendovi uz spori oporavak od krize koja je započela 2008. godine. Tijekom šest godina recesije zabilježen je pad bruto domaćeg proizvoda (BDP) od 12%, a između 2000. i 2007. godine stopa rasta BDP-a bila je 4 do 6% godišnje. Negativne ekonomske pokazatelje prati i znatan porast nezaposlenosti (16,3% 2013. godine u odnosu na 8,4% 2008. godine).

Znatne su također razlike u razvoju na regionalnoj razini, kao i strukturi regionalnog gospodarstva i specijalizaciji regija. Na razini NUTS 2, u strukturi gospodarstva Kontinentalne Hrvatske prevladavaju proizvodne (21,5%), uslužne (18,5%) i javne djelatnosti (16%), a u strukturi Jadranske Hrvatske prevladavaju uslužne (23,5%), industrijske (18,9%) i djelatnosti poslovanja nekretninama (14,9%).^[93](Podaci iz 2011.) Zamjetna je također unutar regija specijalizacija županija u pojedinim djelatnostima. Tako se npr. županije s visokom razinom specijalizacije u primarnom sektoru većinom nalaze u Kontinentalnoj Hrvatskoj (Virovitičko-podravska, Bjelovarsko-bilogorska, Vukovarsko-srijemska, Požeško-slavonska te Koprivničko-križevačka županija), a županije s visokom specijalizacijom uslužnih djelatnosti pretežito se nalaze u Jadranskoj Hrvatskoj (Dubrovačko-neretvanska, Istarska, Primorsko-goranska i Splitsko-dalmatinska županija). Zagrebačka županija i Grad Zagreb ne prate standardne razvojne i strukturne obrasce.

2.4.1. Poljoprivreda

Poljoprivreda je jedna od gospodarskih djelatnosti od nacionalnog značaja s velikim potencijalom razvoja. Prema prostornim obilježjima, područje RH se može podijeliti na tri poljodjelske regije: panonsku, gorsku i primorsko-mediteransku regiju. U usporedbi s ostalim europskim državama, RH ima malo onečišćenog tla, što je preduvjet za razvoj ekopoljoprivrede, i velike površine travnjaka i pašnjaka kao preduvjet za razvoj stočarstva. Prostorni uvjeti za stočarsku proizvodnju smatrali su se ograničavajućim činiteljem razvoja, a utjecali su i na nezakonitu gradnju.

U 2015. godini korištene poljoprivredne površine iznosile su 1,537.629 ha, što iznosi oko 27% ukupne kopnene površine RH. Najzastupljenija kategorija u 2015. godini su bile oranice i vrtovi s 841.939 ha (54,7%) i trajni travnjaci s 618.070 ha (40,2%), dok su ostale kategorije poljoprivrednih površina zajedno činile oko 5%. Korištenje oranica i vrtova u 2015. godini smanjeno je 5,6% u odnosu na 2011. godinu, dok se površina trajnih travnjaka povećala za 78,4%. U Hrvatskoj se u 2010. godini navodnjavalo 3.627 ha obradivih površina, odnosno oko 0,2% korištene poljoprivredne površine, što je u odnosu na 5.219 ha navodnjavane površine 2009. smanjenje od 44%.^[94](DZS, Statistički ljetopis 2016.)

Neriješeni imovinskopravni odnosi nad poljoprivrednim zemljištem i usitnjenost poljoprivrednih posjeda ugrožavaju gospodarsku održivost velikih poljoprivrednih gospodarstava. Nepostojanje evidencije o oblicima i korištenju poljoprivrednog zemljišta i informatička nepovezanost svih dionika u sustavu onemogućuje rješavanje ovog problema, pogotovo zato što na iste površine imaju pretenzije i poljoprivredni i šumarski sektor jer se u naravi nekorištene površine prirodno zašumljuju. Zbog nedostatka podataka i navedene istovremene pretenzije prostorni planovi iskazuju kategoriju PŠ ostalo poljoprivredno tlo, šume i šumsko zemljište.

2.4.2. Šumarstvo

Šume imaju gospodarske i općekorisne funkcije. Općekorisne funkcije šuma važne su za stabilnost i opstanak šumskih ekosustava, a obuhvaćaju ekološke i socijalne funkcije. Ekološke funkcije obuhvaćaju hidrološku, vodozaštitnu, protuerozijsku, klimatsku i protuemisijsku ulogu šuma. Socijalne funkcije šuma obuhvaćaju utjecaj šuma na oblikovanje ruralnih i urbanih područja (estetski, zdravstveni, rekreacijski i turistički utjecaji). Kombinacija ekološke i socijalne funkcije šuma odnosi se na ulogu šuma u očuvanju prirode i geofonda, biološku raznolikost te vezivanje ugljika i stvaranje kisika.

U odnosu na 1997. godinu uočava se tendencija rasta šuma i šumskog zemljišta, što je vidljivo iz ISP-a, kao i iz drugih dokumenata. Podaci iz različitih izvora neusklađeni su, ali upućuju na zaključak da je od 1997. godine zabilježen rast šuma od oko 8%, čime je ispunjen cilj povećanja šumskih površina postavljen SPURH-om iz 1997. godine.

Ukupna površina šumskog zemljišta RH u 2015. godini prema statističkim podacima^[95](DZS, Hrvatska u brojkama 2016.) iznosila je 2,759.011 ha što je, s obzirom na ukupnu kopnenu površinu RH, šumovitost od 48,8%. Od ukupne površine šumskog zemljišta, površina pod šumama iznosi 2,450.436ha (88,8%), a preostalo je ostalo šumsko zemljište (proizvodno, neproizvodno) i neplodno zemljište. U ukupnoj je površini šuma 73% državnih šuma, kojima gospodari trgovačko društvo Hrvatske šume d.o.o., a preostalo su šume u privatnom vlasništvu. Privatnim šumskim posjedima na prostoru RH zajednička su obilježja rascjepkanost i usitnjenost – prosječna im je veličina 0,43 ha^[96](Hrvatske šume, Šumskogospodarska osnova područja RH 2006. – 2015.), a prosječna veličina čestice 0,15 ha. Za učinkovito korištenja šuma potrebno je okrupniti privatne šumoposjednike. Površine u kategoriji ostalog šumskog zemljišta zauzimaju 266.334 ha.^[97](DZS, Hrvatska u brojkama 2016.) Visok udio šuma i šumskog zemljišta u odnosu na ukupnu površinu svrstava Hrvatsku u sam vrh europskih zemalja po šumovitosti.

Šumskogospodarska osnova područja RH za razdoblje od 2006. do 2015. godine, koja je u primjeni do donošenja nove, utvrđuje ekološku, gospodarsku i socijalnu podlogu biološkog poboljšanja šuma i povećanja šumske proizvodnje. Šumsko-gospodarskim planovima uređuje se korištenje šuma i šumskog zemljišta, zahvati na prostoru šumskog zemljišta, opseg uzgoja i zaštite šuma, stupanj iskorištenosti šumskog zemljišta i gospodarenje životinjskim svijetom.

U sektoru šuma učinkovito korištenje resursa znači korištenje šumskih resursa na način koji smanjuje utjecaj na okoliš i klimu na najmanju moguću mjeru te davanje prvenstva šumskoj proizvodnji koja ima veću dodanu vrijednost, otvara više radnih mjesta te pridonosi boljoj ravnoteži ugljika.

Potencijal šuma i šumskih površina u poticanju ukupnog razvoja RH nije posve iskorišten. Proizvodni potencijal šuma nedovoljno je valoriziran s obzirom na to da gospodarske šume obuhvaćaju 52%^[98](MP, 2016., Nacrt Šumskogospodarske osnove područja RH 2016. – 2025.) ukupne površine šuma i šumskog zemljišta šumskogospodarskog područja. Niska zastupljenost drvnih i nedrvnih šumskih proizvoda na tržištu očituje se malim udjelom šumarstva u nacionalnom BDP-u (npr. 2011. godine samo 1,1%^[99](IRMO, 2014., stručna podloga,)). U usporedbi s ostalim europskim državama, Hrvatska se, prema zastupljenosti šumarskog sektora u BDP-u, nalazi u sredini.

Najznačajniji šumski potencijali nalaze se u ruralnim područjima gdje postoji duga tradicija grijanja na ogrjevno drvo. Stoga je šumska biomasa kao izvor energije potencijal za iskorak prema modernim i energetski učinkovitijim oblicima proizvodnje energije i grijanja kao što su trogeneracijska postrojenja koja, osim električne i toplinske energije, omogućuju i pripravu rashladnog medija za klimatizaciju.

2.4.3. Industrija

Položaj hrvatske industrije u globalnome vrijednosnom lancu prevladava u proizvodnim aktivnostima niske razine dodane vrijednosti. Razlozi su: niska razina opremljenosti rada kapitalom, niska razina udjela visokoobrazovane radne snage u ukupnom broju zaposlenih te izrazito niska razina ulaganja u inovacije i razvoj novih proizvoda i usluga. EU je usmjeren na razine vrijednosnoga lanca u kojima se ostvaruje visoka razina dodane vrijednosti, ali i na korištenje tržišta s niskom cijenom rada izvan EU-a. Usklađivanje s politikama i ciljevima EU-a podrazumijeva i usmjeravanje razvoja industrije prema područjima na kojima realno postoji mogućnost za strateško pozicioniranje na višim razinama dodane vrijednosti. Pretpostavke za takvo pozicioniranje prirodni su i ljudski resursi.

U RH u tranziciji i tijekom krize (1990. – 2012.) došlo je do značajnog pada zaposlenosti (s 567.000 u 1990. godini na 207.000 u 2012. godini) i udjela u BDP-u (s 38% na 15%) u prerađivačkoj industriji.^[100](ISP)

Od početka krize (2008. – 2014.) smanjuje se obujam industrijske proizvodnje i broja zaposlenih, a produktivnost rada, zbog većeg smanjenja broja zaposlenih u odnosu na obujam proizvodnje, raste.

Prema ostvarenim prihodima, najznačajnije industrijsko područje jest proizvodnja prehrambenih proizvoda, koja ostvaruje 20,4% ukupnog prihoda prerađivačke industrije, a slijedi proizvodnja koksa i rafiniranih naftnih proizvoda (10,3%) te proizvodnja gotovih metalnih proizvoda, osim strojeva i opreme (6,9%) (podaci za 2015. godinu) ^{[101](DZS, Proizvodnja i prodaja industrijskih proizvoda (PRODCOM) u 2015., 2016. godina).}

U SPURH-u iz 1997. godine industrija podrazumijeva prerađivačku industriju, koja je tada imala 30% udjela u BDP-u, 21% u zaposlenosti i 91% u izvozu. Uglavnom je bila koncentrirana u gradovima te je počela gubiti konkurentnost na svjetskom tržištu. Kao glavne razvojne mjere SPURH je identificirao nabavu moderne tehnologije, uvođenje učinkovite organizacije, dobro rukovođenje i osvajanje novih tržišta, privatizaciju te privlačenje stranih investitora. Osim toga, predviđeno je restrukturiranje, tj. smanjenje značaja bazične teške industrije, koja traži puno električne energije i nekvalificirane radne snage, onečišćuje okoliš i nema dovoljno veliko tržište, a razvoj onih industrija koje koriste položaj, prirodne resurse, kapital, tradiciju i znanje.

SPURH iz 1997. godine prepoznao je potrebu izmještanja industrije iz gradova i njezino restrukturiranje, uključujući privatizaciju. Za smještaj industrije i drugih proizvodnih aktivnosti predviđena su područja u industrijskim i poslovnim zonama čija je opremljenost i popunjenost nejednolika.

Kao prioritet PPURH-a iz 1999. godine bila je predviđena transformacija načina na koji se industrija koristi prostorom, tj. racionalnije korištenje prostora, potom unapređenje komunalne infrastrukture, prilagođavanje gospodarske strukture gradova prostornim uvjetima (napuštanje velikih industrijskih kompleksa), izmještanje pogona iz užih urbanih jezgri i s vrijednih obalnih prostora, uz potrebne prenamjene za primjerenije sadržaje i razvoj manjih jedinica koje bi mogle biti integrirane u naselja, kao i unapređenje stanja okoliša.

Industrija u RH bilježi negativne trendove, čiji bi nastavak do 2020. godine mogao dovesti do daljnjeg gubitka radnih mjesta. Za postizanje obujma proizvodnje većeg nego što je onaj u 2008. godini potrebna je aktivna provedba mjera i usklađivanje politika brojnih sektora.

Sektori koji su prijedlogom industrijske strategije prepoznati kao pokretači mogu imati negativne učinke na okoliš (farmaceutska industrija) ili imaju posebne zahtjeve vezane za zbrinjavanje otpada (proizvodnja računala te elektroničkih i optičkih proizvoda). Uz njih su prepoznate prehrambena i drvna industrija kao one koje imaju potencijala za rast, ponajprije zbog prostornih resursa i mogućnosti plasmana u turizmu. To upućuje na međusobnu ovisnost razvoja u svim područjima te povećava zahtjeve za koordinaciju.

2.4.4. Turizam

Turizam je jedno od najznačajnijih gospodarskih područja u RH. U 2014. godini prihodi od turizma iznosili su 7,4 mlrd. € (17,2% BDP-a). U 2015. godini prihodi od turizma narasli su na 7,9 mlrd. € (18,1% BDP-a).^[102](Ministarstvo turizma, 2016., Turizam u brojkama 2015.)

Hrvatska je prepoznata kao destinacija bogate kulturno-povijesne baštine te veliki broj turista dolazi motiviran kulturnom baštinom.

Glavno turističko područje RH i središte ukupnog razvoja turizma prostor je Jadranske Hrvatske. Karakterizira ga snažna turistička aktivnost na obalnom području oko razvojnih centara Istre i Kvarnera (Rijeka, Pula), srednje Dalmacije (Split, Zadar, Šibenik) i južne Dalmacije (Dubrovnik). Na obalnom području postoji znatno intenzivnija turistička potražnja u odnosu prema kontinentalnom području. U primorskim se mjestima ostvaruje oko 85% turističkih dolazaka i približno 95% turističkih noćenja u Hrvatskoj. Smještajni kapaciteti koncentrirani su na sjevernom i južnom Jadranu (97%). U Kontinentalnoj Hrvatskoj samo je oko 3% smještajnih kapaciteta.^[103](Ministarstvo turizma, 2016., Turizam u brojkama 2015.) Nerazvijenost područja u zaleđu (Lika, Dalmatinska zagora, unutarnja Istra, Gorski kotar) te manjih otoka onemogućuje cjelovit turistički razvoj Jadranske Hrvatske.

Atraktivnost i vrijednost turističkog zemljišta često uzrokuje sukob interesa (ekonomskih i zaštite prostora). Posljedica zanemarivanja društvenih interesa je narušavanje tradicijske gradnje i lokalnog ambijenta te devastacija dijelova obalnog područja.

Tradicionalne veze s europskim emitivnim turističkim tržištima i uključivanje u EU pogoduju stvaranju uvjeta za brži razvoj turizma. Rast turističkog prometa povećava potrebe za infrastrukturom. Rast turizma u gradovima te tranzitnog turizma potiče razvoj turističkih sadržaja uz glavne cestovne prometne pravce. Specifičan geoprometni položaj dubrovačkog priobalja zahtijeva posebnu pozornost prigodom promišljanja razvoja nacionalne prometne politike i turizma.

2.4.5. Poduzetnička infrastruktura

Od sredine devedesetih godina prošlog stoljeća na razini jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave razvijaju se projekti izgradnje poduzetničkih zona, potpomognuti programima Vlade RH kako bi se ujednačio regionalni razvoj. Krajnji je cilj programa poboljšanje životnog standarda stanovništva obnovom razine kvalitete društvene i komunalne infrastrukture u područjima slabije razvijenosti i područjima o kojima država dodatno skrbi (područja posebne državne skrbi, brdsko-planinska područja, otoci). Na razini države utvrđeni su mehanizmi poticaja i potpora projekata, koji uključuju i dodjelu nekretnina u vlasništvu RH.

Poduzetničke zone zakonom^[104](Zakon o unapređenju poduzetničke infrastrukture (»Narodne novine« 93/13, 114/13 i 41/14)) su određene kao infrastrukturno opremljena područja gospodarske namjene utvrđena prostornim planovima, u kojima se mogu obavljati određene vrste poduzetničkih aktivnosti. Prednost je takvih zona zajedničko korištenje energetske, komunalne, prometne i komunikacijske infrastrukture te drugih resursa.

Programima je planiran ravnomjeran razvoj poduzetničkih zona po županijama u blizini većih naselja, pri čemu županije, sukladno svojim strateškim razvojnim dokumentima, utvrđuju potreban broj i lokacije. Brzini realizacije zona trebalo bi doprinijeti i ujednačavanje standarda sadržaja te razvoj poduzetničkih potpornih institucija (razvojne agencije, poduzetnički centri, poslovni inkubatori, poduzetnički akceleratori, poslovni parkovi, znanstveno-tehnološki parkovi i centri kompetencije).

Površine zona određene su također prostornim planovima, a prema veličini, dijele se na mikro zone (do 10 ha), male zone (od 10 do 50 ha), srednje zone (od 50 do 100 ha) i velike zone (veće od 100 ha). Mogućnost njihove realizacije, a time i provedbe prostornih planova, uvjetovana je rješavanjem imovinsko-pravnih odnosa – od postupka ustupanja nekretnina jedinicama lokalne samouprave, utvrđivanja realne tržišne vrijednosti zemljišta do objedinjavanja velikog broja parcela u privatnom vlasništvu. Realizaciju otežava i to što u određenom broju JLS-a nisu doneseni odgovarajući provedbeni prostorni planovi. S druge strane, formirane i infrastrukturno opremljene zone ne nalaze korisnike zato što prilikom planiranja zona i odabira njihovih lokacija nije ispitan stvarni ili potencijalni ulagački interes.

2.5. INFRASTRUKTURNI SUSTAVI

2.5.1. Prometna infrastruktura

Povezanost s europskim prostorom

Prometno-geografski položaj Hrvatske izuzetno je povoljan i određen je činjenicom da se ona nalazi u dodirnom području velikih prostornih cjelina Europe: Mediterana, Podunavlja, Alpa i Balkana.

Geostrateški položaj može se smatrati prilikom za razvoj posredničkih prometnih, gospodarskih i političkih funkcija između zapadne i srednje Europe te jugoistočne Europe i Bliskog istoka, posebice zbog prirodne usmjerenosti država srednjeg Podunavlja prema Jadranu i Mediteranu.

U okviru Strategije EU-a za Dunavsku regiju (EUSDR) RH sudjeluje unutar prioritetne osi 1. Jačanje mobilnosti i intermodalnosti prometa za prioritetna područja 1A. Unutarnji vodni putovi.

U kontekstu Strategije EU-a za Jadransko-jonsku regiju (EUSAIR) RH sudjeluje u okviru stupa Povezivanje regije (promet i energija) koji se fokusira na tri strateške teme: poboljšanje pomorskog prometa, razvoj intermodalnih poveznica s unutrašnjošću i energetskih mreža.

Kroz Hrvatsku prolaze dva koridora TEN-T^[105](Transeuropska prometna mreža) središnje mreže:

1. Mediteranski koridor koji povezuje pirinejske luke Algeciras, Cartagenu, Valenciju, Tarragonu i Barcelonu preko južne Francuske s vezom prema Marseilleu i Lyonu do sjeverne Italije, Slovenije te preko Hrvatske do Mađarske i ukrajinske granice. Uključuje željeznicu i ceste, zračne luke, željezničko-cestovne terminale, a u sjevernoj Italiji i unutarnje vodne putove rijeke Po. Riječ je o cestovnom i željezničkom koridoru, a njegov je sastavni dio i pravac Rijeka – Zagreb – Budimpešta, tj. riječki prometni pravac koji je također Paneuropski koridor Vb, odnosno željeznički RH2. Glavna značajka riječkog prometnog pravca jest mogućnost intermodalnog pristupa, tj. povezivanja luke Rijeka sa željeznicom i dunavskim plovnim kanalom, što je najkraći put od Jadrana do Podunavlja. Nastavak Mediteranskog koridora i njegov sastavni dio također je cestovni i željeznički koridor od Zagreba do Slovenije (Paneuropski koridor X, odnosno željeznički RH1). Ovim je koridorom RH povezana s Baltičko-jadranskim koridorom, koji se pruža od Baltičkog mora, kroz Poljsku preko Beča i Bratislave do sjeverne Italije.

2. Koridor Rajna – Dunav povezuje Strasbourg i Mannheim dvama paralelnim pravcima u južnoj Njemačkoj, jedan uz Majnu i Dunav, a drugi preko Stuttgarta i Münchena sa skretanjem na Prag i Žilinu do slovačko-ukrajinske granice te preko Austrije, Slovačke i Mađarske do rumunjskih luka Constanta i Galati. Uključuje željeznicu, ceste, zračne luke, luke, željezničko-cestovne terminale i unutarnje vodne putove Majne, kanal Majna – Dunav, cijeli donji tok Dunava u Kelheimu i rijeku Savu. Koridor Rajna – Dunav u RH je i Paneuropski koridor VII.^[106](Strategija prometnog razvoja Republike Hrvatske za razdoblje 2014. – 2030. godine (»Narodne novine« 131/14))

Cestovna infrastruktura

Gospodarski razvoj RH uvelike ovisi o razvoju cestovnog prometa. Značaj cestovnog prometa u prostoru Hrvatske proizlazi iz prostorne razvedenosti mreže i najprikladnijeg približavanja korisnicima. U proteklom desetogodišnjem razdoblju naglasak razvoja prometne infrastrukture bio je na izgradnji cestovne mreže.

U RH je postignuta visoka razvijenost mreže autocesta, a mreža državnih, županijskih i lokalnih cesta manje je razvijena. Mreža izgrađenih/rekonstruiranih cesta dovedena je do razine koja zadovoljava današnji trenutak gospodarskog stanja i osnova je za daljnji desetogodišnji razvoj, odnosno potencijal uključivanja RH u europski cestovni sustav.

Prisutan je problem izoliranosti Dubrovačko-neretvanske županije, čiji je teritorij fizički odvojen od ostalih dijelova hrvatskog i europskog teritorija.

Prometni sektor u RH pridonosi ukupnoj emisiji stakleničkih plinova s 24,6%, a od toga je cestovni promet odgovoran za 95,7%.^[107](Podaci vrijede za 2014., Izvješće o inventaru stakleničkih plinova na području Republike Hrvatske za razdoblje 1990.-2014. (NIR 2016))

Cestovni promet većim se dijelom sastoji od individualnog prometa, što znači da postavlja sve veće prostorne zahtjeve u odnosu na neke druge prometne oblike.

Osnovna prostorno-razvojna obilježja cestovne infrastrukture u Hrvatskoj pokazuje određene slabosti:

•     u dinamici izgradnje brzih i drugih državnih cesta u funkciji uspostave cjelovitog sustava cestovne mreže

•     u dinamici izgradnje kritičnih dionica i objekata, ponajprije na mreži državnih cesta te na prilaznicama i obilaznicama većih gradova

•     nedovoljnoj izgrađenosti i moderniziranosti cesta na otocima i u drugim područjima razvojnih posebnosti

•     nedovoljnoj cestovnoj prometnoj povezanosti kopna i otoka (npr. tuneli, mostovi).

Željeznička infrastruktura

Željeznički promet u odnosu na cestovni promet okolišno je prihvatljiviji. Izuzetno zahtjevne tehnološke karakteristike uvjetuju da se razvoj zasniva na masovnom prijevozu roba i nešto manje putnika.

Dužinom željezničkih pruga po broju stanovnika RH premašuje europski prosjek, ali mreža je tehnološki neprilagođena današnjim potrebama s izuzetkom magistralne pruge od granica sa Slovenijom do granice sa Srbijom te pojedinih sekcija koje su modernizirane.

Postojeća željeznička mreža sastavni je dio mreže međunarodnih i nacionalnih željezničkih koridora. Obnovom i ponovnim puštanjem u promet koridora RH1 kao i rekonstrukcijom i obnovom koridora RH2, postojeća željeznička mreža stavljena je u punu funkciju. Uključivanje i pridruživanje željezničke mreže Hrvatske europskoj željezničkoj mreži (mreža TER) zahtijeva uvažavanje elemenata koji određuju standarde i prostorni razmještaj europskih željezničkih komunikacija.

Stanje željezničke infrastrukture u Hrvatskoj obilježava:

•     zastarjela željeznička mreža, nedovoljnog kapaciteta i opremljenosti

•     kritični dijelovi dionica pruga (nagib, nosivost, radijusi, brzina, propusna moć) i željeznički prometni objekti (kolodvori, postaje, ranžirni i rasporedni kolodvori itd.), ponajprije na mreži državnih/europskih – magistralnih pruga

•     nedovoljno iskorištena prijevozna moć željezničke pruge

•     nepovoljna struktura korištenja željeznice u robnom i putničkom prijevozu

•     nedovoljno razvijen javni promet željeznicom

•     nedostatak uvjeta za izgradnju ravničarske pruge Rijeka – Zagreb

•     nepovezanost Istre i Dubrovnika na postojeću željezničku mrežu

•     neodgovarajuća povezanost sjevera Hrvatske sa Zagrebom.

Infrastruktura riječnog prometa

Prirodne okolnosti s tri velika riječna sustava Save, Drave i Dunava, koji se koriste i kao prometna infrastruktura, gospodarski su potencijal koji zahtijeva minimalno korištenje novih prostornih resursa.

Trenutačno ovaj segment prometne infrastrukture nije dovoljno iskorišten, čemu je razlog i zapuštenost, neopremljenost i poteškoće u primjeni međudržavnih ugovora o korištenju pograničnih rijeka. Riječni promet trenutačno je aktivan samo na Dunavu, malim dijelom na Dravi, a potpuno je zanemariv na rijeci Savi. Prema Europskom sporazumu o glavnim plovnim putovima od međunarodnog značaja (European Agreement on Main Inland Waterways of International Importance – AGN), koji je RH potpisala i ratificirala, plovni putovi rijeka Save, Drave, Dunava i budućeg kanala Dunav – Sava uvrštavaju u mrežu europskih plovnih putova, a luke u Osijeku, Vukovaru, Slavonskom Brodu i Sisku u mrežu luka otvorenih za međunarodni promet.

U PPURH-u i PPŽ-u predviđena je mogućnost proširenja lučkih područja i operativnih akvatorija, izrađenim operativnim (master) planovima luka Osijek, Vukovar i Brod. Na snazi je PPPPO višenamjenskog kanala Dunav – Sava^[108](»Narodne novine« 121/11).

Riječni promet obilježava:

•     neuređenost postojećih riječnih objekata, ponajprije postojećih plovnih putova Save i Drave

•     nedostatak prihvaćenog dugoročnog plana izgradnje luka i plovnih putova

•     nedovršenost projekta kanala Sava – Dunav i projekta uređenja plovnog puta rijeke Save na IV./V. klasu

•     neuređenost međudržavnih odnosa u vezi s režimom plovidbe Savom i Dunavom.

Rijeke, osim komercijalnog korištenja, omogućavaju i razvoj riječnog (nautičkog) turizma. Temeljem analize zatečenog stanja kao i analize prostornih planova utvrđuje se postojanje početnih koraka razvoja riječnog turizma kao i mogućnost razvoja.

Pomorska infrastruktura

Gospodarski potencijal hrvatskih morskih luka temelji se prvenstveno na povoljnom zemljopisnom položaju i dubokom prodoru Jadranskog mora u kontinent. Integriranost hrvatskih luka u mrežu europskih prometnih koridora predstavlja razvojni potencijal za uključivanje u trgovinske tokove unutar europskog i svjetskog tržišta i transformaciju lučkih sustava u suvremene logističke i distribucijske gospodarske centre. Lučki sustav u osnovi zadovoljava potrebe međunarodnog pomorskog prometa pa se težište razvoja lučkog sustava treba prebaciti na poboljšanje domaćeg pomorskog prijevoza i nautički turizam kao rekreacijski aspekt pomorskog prometa.^[109](Izvor: Strategija pomorskog razvitka i integralne pomorske politike Republike Hrvatske za razdoblje od 2014. do 2020. godine (»Narodne novine« 93/14))

Luke u RH razvrstane su prema njihovoj namjeni i važnosti u skladu sa Zakonom o pomorskom dobru i morskim lukama:

•     luke otvorene za javni promet

•     luke od (posebnog) međunarodnog gospodarskog značaja za državu

•     luke od županijske važnosti

•     luke od lokalne važnosti

•     luke posebne namjene:

•     luke posebne namjene od državnog interesa

•     luke posebne namjene od županijskog interesa.

Zavisno o aktivnosti koje se u njima provode, luke posebne namjena klasificirane su u sljedeće kategorije: vojne luke, luke nautičkog turizma, industrijske luke, sportske luke, ribarske luke, brodogradilišne luke i luke za opskrbu gorivom.

Morske luke od međunarodnog gospodarskog interesa za RH jesu Rijeka, Šibenik, Zadar, Split, Ploče i Dubrovnik. Hrvatska ima ukupno 42 luke od županijske važnosti i 285 luka od lokalne važnosti.

Glavne teretne luke u RH su Rijeka i Ploče te odnedavno Split. U njima se odvija gotovo 90% ukupnoga teretnog prometa hrvatskih luka od osobitoga gospodarskog interesa. Glavnina putničkog prometa odvija se kroz luke Split i Zadar, dok se u luci Dubrovnik odvija promet brodova na kružnim putovanjima.

Može se zaključiti da je sustav luka u RH uređen te da su sve značajne državne i županijske luke uglavnom izgrađene. Oko 90% operativnih površina luka nalazi se u urbanim cjelinama, a posljedica toga je ograničena ili nikakva mogućnost njihova prostornog razvoja. Izvan sustava pomorske infrastrukture ostala su postojeća tradicionalna privezišta unutar naselja i izvan građevinskog područja, ona u izdvojenim građevinskim područjima izvan naselja ugostiteljsko-turističke i sportske namjene te sidrišta i privezišta u zaštićenim područjima.

Brodarstvo je jeftina i konkurentna prijevozna djelatnost u nacionalnom i međunarodnom robnom prometu. Razvojne perspektive linijskog putničkog brodarstva su značajne zbog izrazite razvedenosti hrvatske obale. Javni prijevoz u obalnom linijskom prometu važan je za redovito povezivanje otoka s kopnom i međusobno.

Prometna povezanost naseljenih otoka s kopnom i međusobno nedostatna je i ne osigurava njihov održivi razvoj. Prepreke za razvoj javnog prijevoza u obalnom linijskom pomorskom prometu predstavljaju: neujednačena iskorištenost brodova zbog oscilacija tijekom godine, visoki udio cijene pogonskog goriva u ukupnim troškovima prijevoza te potreba ulaganja u opstanak i modernizaciju flote.

Nedovoljno su prepoznate potrebe ribarske flote RH za lučkim prostorom, kako za stalne i privremene vezove tako i specifičnosti potrebe za iskrcajnim mjestima.

Pomorski promet obilježava:

•     neusklađenost gospodarskog i turističkog korištenja lučkih prostora

•     neodgovarajuće održavanje i opremljenost lučkih prostora prema kategoriji i namjeni luke

•     nedovoljna izgrađenost lučke nadgradnje i podgradnje u morskim lukama otvorenim za javni promet od županijskog i lokalnog značaja.

Ukupni kapacitet vezova u moru i mjesta za smještaj plovnih objekata na kopnu u lukama nautičkog turizma jest 21.020^[110](Strategija razvoja nautičkog turizma Republike Hrvatske 2009. – 2019.) mjesta, i to u moru 15.834 i na kopnu 5.186.

Prostornim planovima županija predviđeno je proširenje postojećih i izgradnja novih prihvatnih kapaciteta na oko 300 potencijalnih lokacija te je planirano 33.655 novih vezova, što je više nego jedan i pol puta od postojećih kapaciteta.

Sukladno provedenim istraživanjima i analizama te zaključcima Strategije razvoja nautičkog turizma Republike Hrvatske 2009. – 2019., prihvaćen je umjereni scenarij razvoja nautičkog turizma (planiranih 15.000 novih vezova) utemeljen na utvrđenom nosivom kapacitetu prostora, umjerenoj godišnjoj stopi rasta i načelu uravnoteženog regionalnog razvoja s mogućnošću odstupanja zbog poštovanja obilježja pojedinih županija, koje je usklađeno s razvojem prateće komunalne i druge infrastrukture te potrebama osiguranja pune zaposlenosti stanovništva.

Infrastruktura zračnog prometa

Međunarodni aerodromi u Hrvatskoj zračne su luke u Zagrebu, Splitu, Rijeci (na otoku Krku), Osijeku, Puli, Zadru, Dubrovniku, Malom Lošinju i Braču. Prema broju zračnih luka u odnosu na površinu i broj stanovnika, Hrvatska se ubraja u razvijenije države Europe. Sam prostorni razmještaj zračnih luka relativno je zadovoljavajući.

Zračni promet razvio se na prihvatljivim pretpostavkama koje su omogućile da raspolažemo primjerenom mrežom aerodroma.

Intermodalni promet

Zahtjevi za racionalizaciju potrošnje energije i povećanjem efikasnosti prometne infrastrukture uvjetovali su razvoj intermodalnog prometa. Osnovni cilj ovog sustava jest osiguravanje optimalnog prometno-gospodarskog servisa robama. Intermodalni prijevoz je prijevoz tereta u jednoj te istoj intermodalnoj prijevoznoj jedinici s dva ili više načina prijevoza (cestom – željeznicom – unutarnjim vodama ili morem), pri čemu se vrši izmjena intermodalne prijevozne jedinice bez manipulacije teretom. Intermodalni promet traži vrlo visok stupanj organizacije potpomognut brzim razvojem IT tehnologije.

U Hrvatskoj je intermodalni promet nedovoljno razvijen kako u prijevozu tereta tako i u javnom prijevozu putnika. Intermodalni terminali vrlo su rijetki, a često je prisutno paralelno korištenje autobusnih i željezničkih linija.

Osnovan je Klaster intermodalnog prijevoza, čijim djelovanjem RH sudjeluje u razvojnim programima EU-a:

•     Marco Polo II. program je za smanjenje opterećenja cestovnog prometa, smanjenje negativnog učinka teretnog prijevoza na okoliš u državama EU-a i jačanje intermodalnosti, čime se želi pridonijeti učinkovitosti i održivosti prometnog sustava

•     Inteligentna energija u Europi (CIP IEE) program je koji doprinosi ostvarenju ciljeva europske energetske i ekološke politike promoviranjem korištenja obnovljivih izvora energije, energetske učinkovitosti te energetski učinkovitog prijevoza putem financiranja aktivnosti koje doprinose uklanjanju tržišnih prepreka, promjenama u ponašanju, stvaranju povoljnog poslovnog okruženja za rast energetske učinkovitosti i tržišta obnovljivih izvora energije

•     Ekoinicijative (CIP EKO) – ekoinicijativa ponajprije se odnosi na organizacije koje su razvile ekološki proizvod, uslugu ili proces, ali koji još nisu stavljeni na tržište zbog preostalog rizika; ova je inicijativa usmjerena na prevladavanje tih prepreka kako bi ti proizvodi i procesi postali uspjehom budućih europskih ekoinovacija

•     Europski transportni koridori (TEN-T) – jedan je od najstarijih programa EU-a. Program TEN-T namijenjen je infrastrukturnim ulaganjima u intermodalnom prijevozu.    

Elektronička komunikacijska infrastruktura

Predviđanja pokazuju da će se do 2020. godine digitalni sadržaji i aplikacije gotovo potpuno dostavljati putem interneta. Razvoj brzih i ultrabrzih mreža danas ima jednako revolucionaran učinak kao i razvoj prometne ili elektroenergetske mreže prije stotinu godina.

Na temelju analize stanja razvijenosti elektroničkih komunikacija u RH, vidljivo je zaostajanje u broju priključaka širokopojasnog pristupa za prosjekom država članica EU-a. Prisutna je neravnomjernost u broju i gustoći širokopojasnih priključaka po županijama koja je uzrokovana nepovoljnom demografskom strukturom, nepoznavanjem načina korištenja informacijskih i komunikacijskih tehnologija jednog dijela stanovništva te nedostatnom dostupnosti infrastrukture širokopojasnog pristupa u svim hrvatskim regijama. Pristupna čvorišta svih razina, od mjesnih do međunarodnih, povezana su svjetlovodnom tehnologijom, što omogućuje daljnji rast prometa u elektroničkim komunikacijama. Trenutačna tehnološka zastupljenost pokazuje dominaciju jedne vrste pristupa vezane za postojeću komunikacijsku mrežu bakrenih parica, koja uglavnom zadovoljava trenutačne zahtjeve, ali ne omogućuje značajniji kvalitativni iskorak dostupnosti širokopojasnog interneta i većim pristupnim brzinama. Pristupne mreže utemeljene na svjetlovodnoj tehnologiji tek su se počele graditi te je priključaka manje od 1%.

Razlikuju se dva vrlo karakteristična pojavna oblika elektroničkih komunikacijskih mreža: u urbanim cjelinama i u ostalom prostoru (ponajprije magistralna mreža i bazne postaje).

Elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i drugu povezanu opremu obilježava:

•     neravnomjerna raspoređenost nepokretne mreže

•     tehničko-tehnološka neujednačenost ponajprije nepokretne mreže

•     nepotpunost kabelske kanalizacije u postojećim koridorima

•     pokrivenost bežičnim komunikacijama u nekim dijelovima područja od posebnog interesa.

Razvoj elektroničke komunikacijske infrastrukture i druge povezane opreme, odnosno ravnomjerna pokrivenost teritorija omogućit će dovršetak izgradnje nepokretne i mobilne mreže, a primjenom najnovijih tehnologija širokopojasnog pristupa internetu, obavljanje velikog dijela poslova u mjestu boravka korisnika, čime se smanjuje opterećenje prostora prometom i omogućava decentralizirani razvoj gospodarstva.

Izrađivači prostornih planova županija, nisu mogli pratiti na odgovarajući način brze tehnološke promjene u području elektroničkih komunikacija što je imalo za posljedicu neujednačenost prikaza po županijama, bilo po važnosti elektroničke komunikacijske infrastrukture i druge povezane opreme bilo po stupnju i načinu odabira lokacija za pojedine vrste elektroničke komunikacijske infrastrukture i druge povezane opreme.

2.5.2. Energetska infrastruktura

Energetske djelatnosti koje se reflektiraju na korištenje prostornih resursa jesu: proizvodnja; prijenos, odnosno transport; skladištenje i distribucija energije te opskrba energijom. U odnosu na naftu i naftne derivate, značajne su potrebe vezane uz: proizvodnju naftnih derivata; transport nafte naftovodima; transport naftnih derivata produktovodima; transport nafte, naftnih derivata i biogoriva (plovnim i kopnenim putevima – cestom, željeznicom); skladištenje nafte, naftnih derivata i biogoriva.

U planiranju kapaciteta energetske infrastrukture važnu ulogu ima potrebna razina rezervnih kapaciteta energetskih objekata, potrebne obvezne i operativne rezerve pojedinih vrsta energije i energenata, zahtjevi u vezi s učinkovitim korištenjem energije i udjelom obnovljivih izvora energije.

Prema važećem zakonu kojim se uređuju mjere za opskrbu, proizvodnju i korištenje energije te pitanja od zajedničkog interesa za sve energetske djelatnosti,^[111](Zakon o energiji (»Narodne novine« 120/12, 14/14 i 102/15)) temeljni akt za dugoročno sagledavanje potreba i usmjeravanje načina razvitka energetskog sektora, odnosno utvrđivanje energetske politike i planiranje energetskog razvitka RH, jest Strategija energetskog razvoja.^[112](Strategija energetskog razvoja Republike Hrvatske (»Narodne novine« 130/09), sagledava razvoj do 2020. godine) Isti zakon određuje donošenje provedbenog strateškog dokumenta – Programa provedbe Strategije energetskog razvoja za desetogodišnje razdoblje, kao glavnog instrumenta koordinacije i praćenja, te planova razvoja za pojedine energetske sektore koji trebaju biti u skladu s navedenom strategijom i programom. Strateški razvojni dokumenti lokalne i regionalne razine trebaju planirati potrebe i način opskrbe energijom sukladno navedenoj strategiji i programu. Program provedbe strategije nije donesen, pa tako nije ni zaživio instrument planiranih dvogodišnjih revizija praćenja provedbe strategije i s tim u vezi preispitivanja aktualnosti pojedinih planiranih projekata.

Osnovni zakonski okvir upotpunjen je paketom energetskih zakona i propisa vezanih uz pojedine energente odnosno izvore energije (plin, nafta, električna energija, obnovljivi izvori energije) te energetsku učinkovitost, a pojedini sektori i nositelji djelatnosti donijeli su svoje planove razvoja.

Na razvoj energetske politike u Hrvatskoj utjecao je i proces pristupanja EU-u te su ciljevi energetskog razvoja usklađeni sa strateškim ciljevima EU-a u odnosu na: sigurnost opskrbe energijom, konkurentnost energetskog sustava i održivost energetskog, odnosno gospodarskog razvoja. Za ostvarenje tih ključnih ciljeva nužna je u osnovi izgradnja novih i/ili rekonstrukcija postojećih proizvodnih, dobavnih, prijenosnih i skladišnih kapaciteta te povećanje energetske učinkovitosti i udjela obnovljivih izvora energije.

Energetski pokazatelji^[113](MZOE, Energija u Hrvatskoj 2015., godišnji energetski pregled) upozoravaju na manjak raspoložive energije u resursima i proizvodnim kapacitetima. Ukupna potrošnja energije u 2015. godini smanjena je u odnosu na ukupnu potrošnju u prethodnoj godini za 0,9%, dok se tijekom razdoblja od 2010. do 2015. godine ukupna potrošnja energije smanjivala s prosječnom godišnjom stopom od 2,5%. Struktura pojedinih oblika energije u ukupnoj potrošnji varirala je ovisno o ukupnim gospodarskim i tržišnim trendovima, a u razdoblju od 2010. do 2015. godine zabilježen je pad potrošnje ugljena i koksa (prosječna godišnja stopa -0,7%), tekućih goriva (prosječna godišnja stopa -3,0%), prirodnog plina (prosječna godišnja stopa -4,8%), vodne snage (prosječna godišnja stopa -6,7%) i električne energije (prosječna godišnja stopa -11,3%), a povećana je potrošnja drva i biomase (prosječna godišnja stopa 0,2%), toplinske energije (prosječna godišnja stopa 0,4%) te obnovljivih izvora energije (prosječna godišnja stopa 38,6%). Značajnija odstupanja u 2015. godini u odnosu na pokazatelje za prethodni šestogodišnji period pokazuje smanjenje potrošnje vodne snage i prirodnog plina te povećanje potrošnje električne energije i energije iz obnovljivih izvora. Ukupna potrošnja električne energije u Republici Hrvatskoj u 2015. godini iznosila je 17,6 TWh.

S obzirom na strukturu izvora energije, značajna je ovisnost RH o fosilnim gorivima. Udio nafte i plina u ukupnoj potrošnji energije je u 2015. godini iznosio još uvijek visokih 54,7%. Stoga je važan aspekt ostvarivanja energetske politike, odnosno energetske sigurnosti, fizička i gospodarska stabilnost nafte i prirodnog plina.

Ukupna proizvodnja primarne energije u 2015. godini smanjena je za 6,7% u odnosu na prethodnu godinu. Tijekom šestogodišnjeg razdoblja od 2010. do 2015. godine proizvodnja primarne energije u RH smanjivala se s prosječnom godišnjom stopom od 3,4%. U 2015. godini RH je svoje potrebe zadovoljila vlastitom proizvodnjom u iznosu od 57,1%. Prema pokazateljima za istu godinu u domaćoj proizvodnji primarnih energenata najveće značenje imali su ogrjevno drvo i biomasa (28%), prirodni plin (27%), vodne snage (27%) i nafta (12,5%), a u razdoblju od 2010. do 2015. godine značajno je porastao udio obnovljivih izvora u proizvodnji primarne energije s početnih 1% na 5%. Mogućnost eksploatacije ugljikovodika, posebice prirodnog plina, dobiva sve veće značenje u kontekstu ublažavanja uvozne energijske ovisnosti iskorištavanjem vlastitih resursa i potencijala.

U razdoblju od 1995. do 2015. godine bilježi se poboljšanje energetske učinkovitosti za više od 20%. U 2015. godini nastavljen je trend poboljšanja učinkovitosti potrošnje energije. Energetska učinkovitost, izražena indeksom poboljšanja energetske učinkovitosti, povećana je za 0,5 indeksnih bodova za sve finalne potrošače energije.

Izostanak novih dobavnih pravaca uvoza plina, nekonkurentne cijene i drugo utjecali su na smanjenje udjela plina u ukupnoj potrošnji energije čak i uz rast domaće proizvodnje na sjevernojadranskim plinskim poljima. Domaćim prirodnim plinom podmiruje se oko 70,7% domaćih potreba, pri čemu se više od polovice proizvodnje (56,1%) crpi iz plinskih polja Jadrana. Domaća proizvodnja prirodnog plina u 2015. godini iznosila je 1,8 milijardi prostornih metara i pokrivala je oko 71% ukupne potrošnje prirodnog plina, koja je iznosila 2,5 milijardi prostornih metara. U strukturi potrošača sa značajnijim udjelom u ukupnoj potrošnji kućanstva su sudjelovala s oko 21%, javne i industrijske toplane s 24%, industrija s 8,5%, dok je udio termoelektrana značajno porastao u odnosu na šestogodišnje razdoblje od 2010. do 2015. godine i iznosio je oko 2%.

U opskrbi naftom vlada globalna nesigurnost zbog pada rezervi, proizvodnje, prijetnji zatvaranja rafinerija, malog korištenja kapaciteta, promjenjiva naftnog tržišta i dr.

Korištenjem obnovljivih izvora energije i visokoučinkovite kogeneracije ostvaruju se interesi RH u području energetike utvrđeni Strategijom energetskog razvoja, što se ponajprije odnosi na povećanje udjela korištenja energije iz obnovljivih izvora energije na 20% do 2020. godine temeljem prihvaćenih obveza EU-a. Istovremeno, povećava se korištenje vlastitih prirodnih energetskih resursa, dugoročno smanjuje ovisnost o uvozu energenata te ostvaruje diversifikacija proizvodnje energije i povećanje sigurnosti opskrbe.

Proizvodnja električne energije iz obnovljivih izvora kontinuirano raste, a najveći porast instalirane električne snage bilježi se u području korištenja energije vjetra, biomase i energije Sunca. Izgrađeno je 1300 postrojenja koja koriste obnovljive izvore energije ukupne instalirane snage 673,71 MW što predstavlja značajni udio u elektroenergetskom sustavu RH. Trenutačno je izgrađeno 20 vjetroelektrana ukupne instalirane snage 440,95 MW, a u fazi planiranja/izgradnje je devet vjetroelektrana ukupne snage 303 MW. Ukupna proizvodnja električne energije u RH 2015. godine iznosila je 11,4 TWh, od čega je iz obnovljivih izvora energije proizvedeno oko 67,3%, uključujući i velike hidroelektrane. U tom postotku u velikim hidroelektranama proizvedeno je 57,5%, a 9,8% električne energije proizvedeno je u malim hidroelektranama te korištenjem energije Sunca, vjetra i biomase. Udio obnovljivih izvora energije u ukupnoj potrošnji energije iznosio je u 2015. godini 31,4% (EIHP metoda), odnosno oko 23,2% (EUROSTAT metoda). Ukupna potrošnja električne energije podmirena je iz obnovljivih izvora s ukupno 42,2%, pri čemu 35,5% otpada na velike hidroelektrane, a 6,7% na ostale obnovljive izvore.

Korištenje geotermalnih izvora za proizvodnju energije gotovo je zanemarivo unatoč brojnim ležištima, osobito u sjevernim područjima države. Veći broj koncesija dodijeljen je za korištenje termalnih voda u zdravstvene, rekreativne i sportske svrhe.

Kogeneracijska postrojenja, u kojima se istodobno proizvodi električna i toplinska energija u jedinstvenom procesu, doprinose postizanju bolje učinkovitosti energetskog sektora. Osnovna prednost kogeneracije je povećana učinkovitost u odnosu na konvencionalne elektrane, u kojima se samo proizvodi električna energija, te industrijske sustave koji samo proizvode paru ili vruću vodu za tehnološke procese. Istovremeno se smanjuje štetan utjecaj na okoliš, pogotovo ako se kao gorivo koriste obnovljivi izvori. Kogeneracijska postrojenja mogu biti i stabilan distribuirani izvor energije industrijskim postrojenjima u slučaju poremećaja u radu glavne mreže.

Zahtjevi za energijom sve su veći, pri čemu prednjači rastući uslužni sektor gospodarstva, djelatnost koja se temelji na kvaliteti ponude, a koja je, pak, moguća samo uz povećanu potrošnju energije. Emisije proizvedene izgaranjem goriva imaju dominantan udio u ukupnim emisijama SO₂, CO₂, NO_x i lebdećih čestica. Emisija stakleničkih plinova u 2014. ^{[114](HAOP, Izvješće o inventaru stakleničkih plinova na području Republike Hrvatske (NIR 2016.))} godini iznosila je 22.898,9 kt CO₂-eq. Zbog globalnog utjecaja na promjenu klime mora se pratiti trend emisije stakleničkih plinova, osobito CO₂, čiji je udio u ukupnoj emisiji stakleničkih plinova 2012. godini iznosio 72%. Promatrano sektorski, najveći doprinos emisiji stakleničkih plinova dao je energetski sektor (71%). Emisije stakleničkih plinova iz energetskog sektora^[115](HAOP, Izvješće o stanju okoliša u Republici Hrvatskoj, (NIR 2016.)) 2014. bilježe pad 5,5% u odnosu na prethodnu godinu, dok su u razdoblju od 2010. do 2014. smanjene gotovo 18%.

Problem današnjih postrojenja, proizvodnih i prijenosnih, neujednačena je amortizacija (starost) kao i struktura (obnovljivi i neobnovljivi energetski resursi). Kod rekonstrukcija, ponajprije mreže koriste se postojeći koridori bez značajnijih proširenja.

Prihvaćanjem Nacionalnog programa energetske učinkovitosti 2008. – 2016. i korištenja obnovljivih izvora energije i Pravilnika o korištenju obnovljivih izvora energije i kogeneracije,^[116](»Narodne novine« 88/12) u sve županijske prostorne planove (u izradi ili u izmjenama i dopunama) uvode se preduvjeti za razvoj i istraživanje lokacija za obnovljive/dopunske/alternativne izvore energije, i to sa stajališta izgradnje objekata proizvodnje, prerade i distribucije. Nacionalni program obuhvaća izgradnju malih hidroelektrana (MAHE), iskorištavanje Sunčeve energije (SUEN), bioenergije (BIEN), energije vjetra (ENWIN), geotermalne energije (u paketu razvoja i primjene plina – PLINACRO), uvođenje centralnih toplinskih sustava naselja (KUEN-CTS), unapređenje toplinske izolacije objekata (KUEN-zgrada) i povećanje energetske efikasnosti (MIEE) kao metode za primjenu obnovljivih izvora energije, odnosno razvoja tehnologija za potrebe unapređenja obnovljivih izvora energije.

Izrađivači prostornih planova županija Nacionalni program i Pravilnik nastojali su primijeniti u obliku najpovoljnijem za razmatranu županiju, što je za posljedicu imalo neujednačenost prikaza po županijama bilo po važnosti obnovljivog izvora energije bilo po stupnju i načinu odabira lokacija za pojedine vrste objekata obnovljivih izvora energije.

U kontekstu gospodarenja otpadom razmatrala se i gradnja reciklažnih skupljališta otpada koja bi imale spalionice u kogeneraciji s proizvodnjom topline i struje, međutim, zbog velikih otpora lokalnih zajednica to nije ostvareno.

Proizvodni sustavi

Osnovni energetski sustav jest električna energija, kojom je opskrbljeno oko 95% korisnika što je zadovoljavajuća opskrbljenost. U prostoru dominira zračna mreža s tendencijom da se u urbanim sredinama ta mreža premješta pod zemlju, najčešće u koridoru cesta. Ostali se energenti koriste u mnogo manjem udjelu i njihovi se prostorni zahtjevi rješavaju gradnjom pod zemljom i u postojećim infrastrukturnim koridorima.

Unutar elektroenergetskog sustava RH električna energija se proizvodi najvećim dijelom u konvencionalnim elektranama – velikim hidroelektranama i termoelektranama, a manjim dijelom u industrijskim energanama i malim distribuiranim izvorima, uključujući male hidroelektrane. Najveći broj hidroelektrana koje su danas u pogonu sagrađene su u razdoblju između 1950. i 1980. godine, a najveći broj termoelektrana između 1969. i 1978. godine.^[117](Institut za međunarodne odnose, Strateške odluke za energetsku budućnost Hrvatske) Tijekom godina njihov je kapacitet nadograđivan, ali s obzirom na očekivani vijek trajanja, ovaj sustav zahtijeva revitalizaciju u građevinskom i tehnološkom smislu.

Pojedini veći industrijski kupci električne energije posjeduju vlastite energane.

NE Krško pušteno je u pogon 1984. godine s planiranim vijekom trajanja 40 godina, koji je poslije produljen na 60 godina. Ukupna raspoloživa snaga te elektrane za potrebe RH jest 348 MW,^[118](MZOE, Energija u Hrvatskoj 2015., godišnji pregled) što je oko 9% proizvodnih kapaciteta hidroelektrana i termoelektrana u sastavu HEP-a, najvećeg sudionika u elektroenergetskom sustavu RH^[119](25 hidroelektrana, 4 termoelektrane i 3 termoelektrane-toplane).

Posljednjih godina intenzivnije se grade vjetroelektrane pa ih je u listopadu 2015. godine na prijenosnu i distribucijsku mrežu bilo priključeno ukupno 18, s ukupnom instaliranom snagom 420,95 MW.^[120](HOPS, Desetogodišnji plan razvoja prijenosne mreže 2016.-2025., s detaljnom razradom za početno trogodišnje i jednogodišnje razdoblje)

Planiranje gradnje novih elektrana i njihovih kapaciteta ovisi o planerskom vrednovanju mogućih varijanti i iznalaženju optimalnih načina za ostvarenje koncepcije Strategije energetskog razvoja u procesima njezine provedbe.

Prijenosni i transportni sustavi

Hrvatski energetski sustav dobro je razvijen i povezan sa sustavima susjednih zemalja i EU-om.

Prijenosni sustav električne energije na teritoriju RH umrežen je u ukupno 6 postrojenja 400 kV razine, te u 17 postrojenja 220 kV razine. Prijenosna mreža 400 kV prostire se od istočnog dijela RH (Ernestinovo), preko sjeverozapadnog (Zagreb) do zapadnog (Rijeka) i južnog dijela (Split). Od proizvodnih postrojenja na 400 kV mrežu priključena je RHE Velebit te NE Krško u Sloveniji. Hrvatski prijenosni sustav povezan je sa sustavima susjednih zemalja naponskim razinama 400 kV, 220 kV i 110 kV, a prijenosna mreža dovoljno je izgrađena da omogući značajne razmjene. ^{[121](HOPS, Desetogodišnji plan razvoja prijenosne mreže 2016.-2025., s detaljnom razradom za početno trogodišnje i jednogodišnje razdoblje)}

Stanje priključenosti po naponskim razinama jest sljedeće: 6% snage elektrana priključeno je na 400 kV razinu, 33% na 220 kV razinu, 54% na 110 kV razinu te 7% na srednjonaponskoj razini. Unutar elektroenergetskog sustava Hrvatske postižu se vršna opterećenja u iznosu do 3.200 MW.^[122](HOPS, Desetogodišnji plan razvoja hrvatske prijenosne mreže 2016.-2025., s detaljnom razradom za početno trogodišnje i jednogodišnje razdoblje)

Za hrvatski prijenosni sustav karakteristična je starost prijenosnih objekata. Većina jače umreženih 110 kV i 220 kV postrojenja, uključujući vodove koji povezuju čvorišta i rasklopišta elektrana, stariji su od trideset godina.

Regulacijsku mogućnost sustava, uz starost proizvodnih postrojenja, u velikoj mjeri ograničava i hidrološka ovisnost, što je moguće umanjiti izgradnjom modernih, fleksibilnih termoelektrana.

Ukupno gledajući, današnje je stanje elektroprijenosne mreže zadovoljavajuće, tj. podmiruje sve potrebe gospodarstva i široke potrošnje. Sve su ratne štete sanirane i mreža je obnovljena uglavnom u postojećim koridorima, a novi se planiraju sukladno razvoju proizvodnih postrojenja.

Cjevovodni sustavi transporta nafte i prirodnog plina raspoređeni su na gotovo cijelom području RH. Raspoloživi kapaciteti naftovodnog i plinovodnog sustava zadovoljavaju potrebe domaćeg tržišta te dijela inozemnih tržišta država jugoistočne i srednje Europe.

Razmatra se izgradnja magistralnih naftovoda, plinovoda i produktovoda koji ne bi nužno uvjetovali nove koridore, već bi se koristili postojećim magistralnim koridorima.

Cjevovodni transport nafte i plina obilježava:

1. veća sigurnost i komfor, bolja zaštita okoliša, ekonomičnost, i dr. u odnosu na alternativne oblike transporta

2. primjena suvremenih tehničko tehnoloških rješenja (SCADA), modernizacija sustava elektroenergetike, GIS-a, informatičko-poslovnih sustava i dr. u svrhu sigurnosti i pouzdanosti transporta, zaštite okoliša, zaštite i sigurnosti ljudi i opreme

3. raspoloživost kapaciteta naftovodnog i plinovodnog sustava za povećanje transporta nafte i plina.

Skladišni kapaciteti

Skladištenje sirove nafte i derivata nafte osigurava se na lokacijama rafinerija i terminala Jadranskog naftovoda (JANAF) te u javno-privatnim skladišnim kapacitetima. Najveći dio kapaciteta nalazi se u rafinerijama Sisak i Rijeka, na terminalima JANAF-a u Omišlju, Sisku, Virju i Zagrebu te u regionalnim INA-nim distributivnim centrima. Ostali su kapaciteti u vlasništvu drugih distributera, ponajprije za potrebe skladištenja derivata. Trenutačno RH raspolaže jednim podzemnim skladištem za prirodni plin – Okoli, ukupnog radnog volumena od 550 milijuna m³, s maksimalnim kapacitetom utiskivanja od 3,8 milijuna m³/dan i maksimalnim kapacitetom povlačenja od 5 milijuna m³/dan, a u planu je izgradnja podzemnog skladišta plina (Grubišno Polje) radi pokrivanja vršne potrošnje u zimskom periodu kapaciteta 40 milijuna m³ s kapacitetom povlačenja 100.000 m³/dan.

Energetska učinkovitost

RH se energijom koristi manje učinkovito od većine zapadnoeuropskih država. Trošimo više primarne energije po jedinici BDP-a od prosjeka potrošnje u EU-u.

Ukupna se potrošnja energije Hrvatske nalazi u zlatnoj sredini – njezina energetska učinkovitost svakako je bolja nego u državama regije (Makedonija, BiH, Srbija, Crna Gora, Albanija) i većini novih članica EU-a (Češka, Slovačka, Poljska, Litva, Estonija, Bugarska, Rumunjska), te drugim državama istočne Europe (Rusija, Bjelorusija, Ukrajina). U usporedbi sa zapadnoeuropskim državama, u Hrvatskoj postoji značajan prostor za poboljšanje energetske učinkovitosti, to više što potrošnja energije u Hrvatskoj raste. Kućanstva te uslužni sektor zajednički troše oko 33% energije, a kućanstva sama troše oko 26% ukupne potrošnje energije u Hrvatskoj^[123](MZOE, Energija u Hrvatskoj 2015., godišnji energetski pregled).

Ukupno isporučena toplinska energija proizvodnih jedinica u centraliziranim toplinskim sustavima (CTS) u RH u 2015. godini iznosila je više od 2 TWh. Ukupan broj korisnika CTS sustava je oko 154.314^[124](MZOE, Energija u Hrvatskoj 2015., godišnji energetski pregled). Velik dio proizvodnih kapaciteta i mreža za distribuciju toplinske energije zastarjele su tehnologije kod kojih postoje mogućnosti za povećanje energetske učinkovitosti, poglavito ugradnjom modernih predizoliranih cjevovoda.

2.5.3. Vodno gospodarstvo

Upravljanje vodama i njihova zaštita u pravnom sustavu RH u nadležnosti je više resora i materijalnih propisa.

Pravni status voda, vodnog dobra i vodnih građevina te upravljanje kakvoćom i količinom voda, zaštita od štetnog djelovanja voda, melioracijske odvodnje i navodnjavanja, djelatnosti javne vodoopskrbe i javne odvodnje te druga pitanja vezana za vode i vodno dobro uređeni su posebnim zakonima^[125](Zakon o vodama (»Narodne novine« 153/09, 63/11, 130/11, 56/13 i 14/14), Zakon o financiranju vodnoga gospodarstva (»Narodne novine« 153/09, 90/11, 56/13 i 154/14)) i propisima te strateškim dokumentima donesenima na temelju njih.^[126](Strategija upravljanja vodama, Plan upravljanja vodnim područjima, programi gradnje i dr.)

Vodnim gospodarstvom, prema tim zakonima obuhvaćene su sve djelatnosti vezane za podzemne i površinske vode, uz iznimku mineralnih i termalnih voda u kontekstu njihove eksploatacije kao mineralnih sirovina te voda teritorijalnog mora i priobalnih voda, osim u dijelu njihove zaštite. Priobalne vode i vode teritorijalnog mora u sustavu su zakona kojima se uređuju morski i podmorski prostori te upravljanje vodama RH,^[127](Pomorski zakonik (»Narodne novine« 181/04, 76/07, 146/08, 61/11, 56/13 i 26/15)) a mineralnim i termalnim vodama koje se eksploatiraju kao mineralne sirovine gospodari se temeljem Zakona o rudarstvu.^[128](»Narodne novine« 56/13 i 14/14) Priobalne vode su površinske vode unutar crte udaljene jednu nautičku milju od crte od koje se mjeri širina teritorijalnih voda, a mogu se protezati do vanjske granice prijelaznih voda. U vezi sa zaštitom morskih i priobalnih voda, u okviru objedinjenog pristupa upravljanju morskim okolišem i obalnim područjem Uredbom o izradi i provedbi dokumenata Strategije upravljanja morskim okolišem i obalnim područjem^[129](»Narodne novine« 112/14) uveden je pojam morske vode. ^{[130](sukladno ODPPM i UNCLOS)}

Sustav zaštite voda dio je i sustava zaštite okoliša i prirode (posebno održavanja bioraznolikosti i očuvanja ekosustava). Zaštita voda uključuje uvijek i zaštitu vodnog okoliša, a gdje je to primjenjivo, i drugih sastavnica okoliša.

Upravljanje vodama obuhvaća, među ostalim, upravljanje vodama, zaštitu od štetnog djelovanja voda, upravljanje vodnim dobrom i njegovo korištenje, zaštitu voda i vodnog okoliša od onečišćenja te održavanje dobrog ekološkog statusa.

Upravljanje vodama temelji se na načelima jedinstva vodnog sustava i održivog razvitka, a bitni ciljevi odnose se na: osiguranje potrebnih i dovoljnih količina kvalitetne vode namijenjene za ljudsku potrošnju i vode odgovarajuće kakvoće za različite gospodarske potrebe, zaštitu ljudi i imovine od štetnog djelovanja voda, osobito poplava, te postizanje i očuvanje dobrog stanja voda i pripadajućih ekosustava. U upravljanju vodama bitna je odrednica i potreba nužne suradnje s drugim državama zbog prekograničnih utjecaja na vode i vodni okoliš.

Mjere zaštite i korištenja voda temelje se ponajprije na načelima opreza, preventive i otklanjanja šteta nanesenih vodnom okolišu, a moraju biti u suglasnosti s posebnim propisima o zaštiti okoliša i prirode.

Pod vodnim dobrom, prema zakonu, podrazumijevaju se korita površinskih voda s pripadnim inundacijskim područjima i izvorišta vode (prirodne mineralne, termalne i prirodne izvorske) određenih karakteristika izdašnosti i veličine prostora. Vodno dobro primarno je namijenjeno građenju i održavanju vodnih građevina u funkciji održavanja i poboljšanja vodnog režima, unutarnje plovidbe i zaštite od štetnog djelovanja voda te korištenju i zaštiti izvorišta.

Radi upravljanja vodama utvrđena su vodna područja: Vodno područje rijeke Dunav i Jadransko vodno područje, a granica između njih je razdjelnica između jadranskog i crnomorskog slijeva. Prekogranični riječni sljevovi također su u sastavu međunarodnih vodnih područja. Na Vodnom području rijeke Dunav nalazi se 4.663 naselja, a na Jadranskom je vodnom području 2.091^[131](Plan upravljanja vodnim područjima 2016. – 2021. (»Narodne novine« 66/16)) naselje.

Strateški i planski dokumenti upravljanja vodama su Strategija upravljanja vodama koja određuje državnu politiku u upravljanju vodama u dugoročnom razdoblju i Plan upravljanja vodnim područjima koji obuhvaća upravljanje stanjem voda i upravljanje rizicima od poplava te višegodišnji programi gradnje.

Zaštićena područja su područja posebne zaštite koja određuje Zakon o vodama,^[132](»Narodne novine« 153/09, 63/11, 130/11, 56/13 i 14/14) a ranjiva su područja na kojima je potrebno provesti pojačane mjere zaštite voda od onečišćenja nitratima poljoprivrednog podrijetla.

Zakonom je određena kategorija osjetljivih i manje osjetljivih područja na kojima je potrebno provesti višu, odnosno nižu razinu ili stupanj pročišćavanja komunalnih otpadnih voda od propisanih posebnim propisom.

Područja namijenjena zahvaćanju vode za piće zaštićuju se kao zone sanitarne zaštite izvorišta. U Hrvatskoj su evidentirane zone sanitarne zaštite vode za piće na ukupno 10.914 km² ili 19% kopnenog teritorija^[133](Plan upravljanja vodnim područjima 2016. – 2021. (»Narodne novine« 66/16)), pri čemu prevladavaju zone ograničenja i nadzora (III. zona).

Korištenje voda odnosi se na zahvaćanje površinskih i podzemnih voda i korištenje za: proizvodnju električne energije i pogonske namjene; uzgoj slatkovodnih riba i drugih vodenih organizama; plovidbu; splavarenje i vožnju drugim plovilima; sport, kupanje, rekreaciju i slične namjene; postavljanje plutajućih ili plovećih objekata na vodama.

Zaštita od štetnog djelovanja voda odnosi se na obranu od poplava, obranu od leda na vodotocima i zaštitu od erozija i bujica. Provodi se u skladu s planskim dokumentima^[134](Ponajprije Državni plan obrane od poplava) i na temelju Plana upravljanja rizicima od poplava koji je sastavni dio Plana upravljanja vodnim područjima. Učinkovita obrana od poplava zasniva se zapravo na preventivnom djelovanju i na učinkovitosti djelovanja u redovitim i izvanrednim okolnostima neposredne opasnosti ili plavljenja.

U sklopu izrade Plana upravljanja rizicima od poplava kao sastavnog dijela Plana upravljanja vodnim područjima, izrađene su karte opasnosti od poplava koje sadrže prikaz mogućnosti razvoja određenih poplavnih scenarija i karte rizika od poplava koje sadrže prikaz mogućih štetnih posljedica razvoja scenarija prikazanih u kartama opasnosti. Ove su karte posebno važne s aspekta korištenja raspoloživih prostornih resursa u planiranju novih građevinskih područja, odnosno povećanja postojećih, za širenje naselja, zaštitu postojećih naselja koja su pod neprihvatljivim rizicima od poplavljivanja i/ili usmjeravanje gospodarskih djelatnosti u prostoru. Prostorno su u tom smislu osjetljiva i područja izložena erozijama i bujicama, stoga je i učinkovitost sustava njihove zaštite od posebnog značenja.

Uređenje voda podrazumijeva gradnju vodnih građevina (regulacijske, zaštitne i melioracijske) i održavanje voda radi postizanja neškodljiva protoka voda.

2.5.4. Komunalna infrastruktura

Pružanje komunalnih usluga kontinuirano je zadovoljavanje potreba od općeg društvenog interesa, za stanovnike određene društvene zajednice i jedno je od najvažnijih pitanja svake lokalne zajednice. Štoviše, kako su komunalne djelatnosti od općeg društvenog interesa život u gradovima i općinama bez njih bi bio potpuno nezamisliv. Prema Zakonu o komunalnom gospodarstvu,^[135](»Narodne novine« 36/95, 70/97, 128/99, 57/00, 129/00, 59/01, 26/03, 82/04, 110/04, 178/04, 38/09, 79/09, 153/09, 49/11, 84/11, 90/11, 144/12, 94/13, 153/13, 147/14 i 36/15) komunalne djelatnosti jesu: opskrba pitkom vodom, odvodnja i pročišćavanje otpadnih voda, odlaganje komunalnog otpada, prijevoz putnika u javnom prometu, održavanje javnih površina, tržnice na malo, održavanje groblja i krematorija, obavljanje dimnjačarskih poslova, javna rasvjeta te druge slične djelatnosti kojima se zadovoljavaju potrebe lokalnog karaktera.

Komunalna infrastruktura, odnosno objekti i uređaji komunalne infrastrukture objekti su i uređaji kojima se obavljaju komunalne djelatnosti ili objekti i uređaji koji se koriste pri obavljanju ovih djelatnosti.

Komunalno gospodarstvo obuhvaća obavljanje komunalnih djelatnosti, pružanje komunalnih usluga, financiranje građenja i održavanje objekata i uređaja komunalne infrastrukture kao cjelovitog sustava na području jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave kada je to određeno zakonom.

Radi osiguranja tehničkog i tehnološkog jedinstva građevina javne vodoopskrbe od izvorišta do krajnjega korisnika, tehničkog i tehnološkog jedinstva građevina javne odvodnje od mjesta ispuštanja do prirodnoga prijamnika te većeg stupnja učinkovitosti, ekonomičnosti i socijalne pravednosti uspostavljen je sustav uslužnih područja čije su granice određene posebnim propisom.

Javna vodoopskrba

Opskrba pitkom vodom obuhvaća zahvaćanje, pročišćivanje i isporuku vode za piće. Pravo na zahvaćanje vode iz vodotoka i drugih prirodnih ležišta, za piće, sanitarne potrebe i druge osobne potrebe kućanstava – pravo opće uporabe vode, stječe se iznimno bez koncesije.

Priključenost na sustav javne vodoopskrbe još nije potpuno ostvarena i iznosi oko 84%. Vodoopskrbna mreža na županijskoj razini nejednoliko je razvijena i ovisi ponajprije o razvijenosti županije i stupnju urbanizacije prostora.

Na području RH identificirano je 70 vodoopskrbnih područja. Ukupno ima 176 isporučitelja vodnih usluga te 589 vodocrpilišta. Dio stanovništva je spojen na lokalne sustave vodoopskrbe. Njihov broj kontinuirano se smanjuje zbog priključenja na sustave javne vodoopskrbe. Predviđeno je prijelazno razdoblje do 31. prosinca 2018. godine.

Prema podacima Hrvatskih voda, evidentirano je oko 500 aktivnih vodozahvata za potrebe javne vodoopskrbe, uglavnom na podzemnim vodama.

Stanovnici koji nisu priključeni na sustave javne vodoopskrbe opskrbljuju se vodom iz tzv. lokalnih vodovoda ili iz individualnih vodozahvata (bunari, cisterne), kod kojih nije uspostavljen sustav kontrole kakvoće vode, nego se ona provodi prema potrebi i procjeni korisnika.

Iako se ne očekuje porast stanovništva u sljedećih petnaestak godina, povećanje potrebe za vodom proizaći će iz povećanja stupnja priključenosti stanovništva na javne vodoopskrbne sustave. U turističkim područjima očekuje se povećanje potrebe za vodom zbog očekivanog povećanja broja turista i postizanja viših kategorija turističkih usluga.

Javna odvodnja

Javna odvodnja obuhvaća prikupljane i odvodnju otpadnih voda, pročišćivanje, a potom ispuštanje u površinske vode te obradu mulja koji nastaje pri pročišćivanju.

Prikupljanje, obrada i vraćanje u uporabu otpadnih voda također nije ostvareno u zadovoljavajućoj mjeri, što dodatno povećava opasnost od onečišćenja i smanjenja mogućnosti opskrbe pitkom vodom.

Identificirano je 767 aglomeracija, od kojih je 281 veće od 2.000 ES^[136](Plan upravljanja vodnim područjima 2016. – 2021. (»Narodne novine« 66/16)). Stupanj pokrivenosti uslugom javne odvodnje iznosi u prosjeku 47%. Pročišćava se otpadna voda od oko 35% stanovništva ili oko 60% stanovništva priključenog na javni sustav odvodnje. Znatne su razlike u razini pokrivenosti sustavima odvodnje među županijama, a osobito medu gradovima i općinama. Veći udjeli stanovništva pokrivenih uslugama javne odvodnje karakteriziraju naselja s većim brojem stanovnika. Prijelazno razdoblje planirano je do 31. prosinca 2023. godine.

Izgradnja sustava za pročišćivanje otpadnih voda delikatan je zadatak svake urbane aglomeracije i naselja. Visoki standardi zaštite okoliša zahtijevaju adekvatnu tehnologiju uz oprez prema karakteristikama tla, posebno na kraškim područjima.

Podmorski je ispust vodna građevina za ispuštanje pročišćene otpadne vode u more, na udaljenosti od obalne crte ne manjoj od 500 m i na dubini većoj od 20 m od površine vode. Uz izgrađen i funkcionalan sustav javne odvodnje, s uređajima za pročišćivanje otpadnih voda, izgradnja podmorskih ispusta važna je dopunska mjera zaštite voda.

2.6. PRITISCI NA PROSTOR

Saznanja o klimi kojima raspolažemo dovoljna su za utemeljeno djelovanje protiv klimatskih promjena i održavanje utjecaja klimatskih promjena na razini koja je pod kontrolom. Cijena nedjelovanja je visoka, a postat će još viša.

– Michel Jarraudi^[137](Glavni tajnik Svjetske meteorološke organizacije (WMO), povodom Svjetskog meteorološkog dana 23. ožujka 2015.)

2.6.1. Utjecaji klimatskih promjena

Klimatske promjene i s njima povezane emisije stakleničkih plinova, koje se dovode u vezu s globalnim zagrijavanjem te pojava kiselih kiša uslijed onečišćenja oborina sumpornom i dušičnom kiselinom, značajno su globalno pitanje dugoročna održivog razvoja. Stoga strategije ublažavanja klimatskih promjena usmjeravaju na kontrolu i smanjivanje emisije stakleničkih plinova koji su nastali djelovanjem čovjeka, u prvom redu ugljikova dioksida, a instrumenti djelovanja primarno su vezani uz energetski sustav, primjerice učinkovitije korištenje energije i povećani udio obnovljivih i drugih izvora energije koji ne proizvode stakleničke plinove, te razvoj održivog prijevoza.

Ekstremne vremenske pojave nastale zbog globalnog zagrijavanja, kao što su obilne kiše, toplinski valovi i naleti vjetra razorne snage, snažno utječu na ljude i prostor. Osim što neposredno ugrožavaju život i kvalitetu života ljudi, poplave, suše, šumski požari, otapanje ledenjaka i porast razine mora, kao najčešće posljedice ovih pojava, značajno preoblikuju prostor i imaju razarajući učinak na pojedine ekosustave, krajobraze i izgrađene strukture te uzrokuju velike gospodarske i materijalne štete.

Dva su aspekta odgovora na rizike i posljedice zbog klimatskih promjena: djelovanje u sadašnjim uvjetima klimatske varijabilnosti i odgovor na buduće klimatske promjene. Pritom treba uzeti u obzir da ne postoje egzaktni matematički modeli koji bi sa sigurnošću mogli predvidjeti stvarni vremenski i posljedični slijed klimatskih promjena, ali znanstvena istraživanja upozoravaju na globalne trendove i ispituju moguće scenarije. Razvoj događanja ovisi i o stupnju i uspješnosti globalnog odgovora na prepoznate rizike, npr. učinak smanjivanja emisije stakleničkih plinova. Mogućnost i učinkovitost odgovora ovisi i o dinamici budućih klimatskih promjena. Strategijom prilagodbe klimatskim promjenama, koja je u izradi s ciljem njezinog usvajanja krajem 2017. godine, će se procijeniti budući utjecaju klimatskih promjena, što će omogućiti razradu i uspostavljanje sustava prilagodbi i smanjivanja utjecaja tih promjena u prvoj polovici ovog stoljeća.

Poseban su problem promjene mikroklime u urbanim područjima, osobito u središnjim dijelovima većih gradova. Te su promjene većinom posljedica aktivnosti koje se u njima odvijaju, ali su dijelom i posljedica gustoće izgradnje te nepovoljnog omjera izgrađenih i prirodnih površina. Osim onečišćenja zraka, osnovne su karakteristike izmijenjene gradske mikroklime: viša prosječna temperatura, veće dnevno zagrijavanje površina i smanjena mogućnost noćnog hlađenja te, posljedično, promjene režima padalina i intenziteta vjetrova. Povećanje temperature povlači za sobom niz neposrednih posljedica kao što su poremećaji u opskrbi vodom (za piće, ali i zbog pojačanog zalijevanja), povećani zdravstveni problemi rizičnih kategorija stanovništva, udar na energetski sustav (rashladni uređaji) te promjena vegetacije. Pojačan intenzitet i učestalost padalina, koji nije popraćen dostatnim kapacitetom infrastrukture i/ili postojanjem većih upojnih površina, dovode do lokalnih poplava u gradovima i nerijetko rezultiraju pojavom odrona i klizišta.

Utjecaj mikroklime urbanih područja, kao i međusobni utjecaj globalnih klimatskih promjena i urbane mikroklime, još su nedovoljno istražena područja, ali se provode opsežna istraživanja kako bi se razumjeli međuodnosi klimatskih utjecaja, gospodarskih djelatnosti, korištenja zemljišta, prometa i izgrađenosti područja u planiranju otpornih i prilagodljivih gradova.

RH je uključena u međunarodne aktivnosti za ublažavanje klimatskih promjena potpisivanjem svih važnih sporazuma i ugovora^[138](Okvirna konvencija Ujedinjenih naroda o promjeni klime (UNFCCC), Kyotski protokol, Montrealski protokol) povezanih s klimatskim promjenama, globalnim zagrijavanjem, emisijom ugljikova dioksida i smanjivanjem stakleničkih plinova te njihovim ugrađivanjem u propise i strateške dokumente.

Na 21. Konferenciji stranaka Okvirne konvencije UN-a o promjeni klime usvojen je novi globalni klimatski sporazum odnosno Pariški sporazum koji utvrđuje obveze smanjenja ograničenja emisija stakleničkih plinova za sve države svijeta i primjenjuje se od 2021. godine. Međuvladin panel o klimatskim promjenama (IPCC)^[139](Međuvladin panel o klimatskim promjenama (Intergovernmental Panel on Climate Change, IPCC) nastao je 1988. na poticaj UN, Svjetske meteorološke organizacije i Programa za okoliš UN-a (UNEP) da bi procijenio rizik od klimatskih promjena uzrokovanih ljudskom aktivnošću) upozorava da nas, zbog emisija ugljika, očekuje opasan porast globalne temperature. Zbog toga je potreban međunarodni dogovor kako bismo usporili globalno zagrijavanje i odgodili nepovratne posljedice promjene klime.

Posljedice klimatskih promjena u Hrvatskoj

Klimatološki pokazatelji upozoravaju na to da se klima u Hrvatskoj mijenja. Prepoznate su tri glavne značajke klimatskih promjena: porast srednje godišnje temperature zraka, smanjenje količine oborina te sve učestalija pojava ekstremnih vremenskih događaja kao što su olujna nevremena praćena ekstremnim padalinama i/ili vjetrom i toplinski valovi. Sve to rezultira duljim i intenzivnijim sušnim ili kišnim razdobljima, a smanjuje se broj godina koje se mogu smatrati prosječnima, odnosno normalnima.

Iz provedenih istraživanja proizlazi da bi klimatske promjene do 2050. godine mogle ugroziti izvore hrane i pitke vode, usporiti gospodarski rast i pojačati intenzitet ekstremnih vremenskih prilika. Kako je objavio Međuvladin panel za klimatske promjene, osobito će biti pogođeno područje Mediterana. Posebno su ugroženi vinogradi i druge poljoprivredne kulture u priobalju, a izlov ribe u Jadranskom moru u idućih 40-ak godina mogao bi se prepoloviti. Očekuje se da će na ovim prostorima biti sve više suša, što će ugroziti vodne resurse, te šumskih požara, a porast razine mora ugrozit će priobalna područja.

Suši su najviše izloženi priobalje i poljoprivredno-intenzivni nizinski krajevi, a utjecaj je dodatno povećan zbog neodgovarajućeg i nedovoljno razvijenog sustava navodnjavanja. Velik su problem i šumski požari, koji uništavaju okoliš i mijenjaju krajobraz, pogotovo u obalnom području u sušnim razdobljima tijekom ljetnih mjeseci, a nerijetko ugrožavaju i ljudske živote.

Tijekom posljednjih desetljeća na području RH učestalo se bilježe ekstremne hidrološke prilike s iznimno velikim količinama oborina koje za posljedicu imaju pojavu povijesno najvećih zabilježenih vodnih valova i ekstremno visokih vodostaja s poplavama.

Područja koja su posebno ugrožena prirodnim poplavama jesu: porječja velikih rijeka dunavskog slijeva (uzrok su obilne padaline i/ili naglo topljenje snijega), područja uz manje vodotoke (zbog kratkotrajnih intenzivnih kiša, obično su to područja izvan sustava obrane od poplava), krška polja (zbog obilnih padalina i/ili naglog topljenja snijega u kombinaciji s nedostatnim upojnim kapacitetima prirodnih ponora), ravničarske površine uz unutarnje vode te obalno područje (poplave mora).

Opasnost od poplava većih razmjera najviše prijeti nizinsko-brežuljkastim krajevima uz rijeke Dravu, Kupu, Savu, Dunav i Muru. Osim učinkovite provedbe mjera obrane od poplava i upravljanja velikim vodnim valovima uz pomoć regulacijskih i zaštitnih vodnih građevina, posebnu važnost u sprečavanju poplava i smanjenju rizika od poplava imaju i prirodne retencije, odnosno prirodna poplavna područja Odranskog te Lonjskog i Mokrog polja.

Poseban su problem poplave u urbanim područjima izazvane kratkotrajnim oborinama velikog intenziteta koje, zbog velike gustoće stanovnika na relativno malom prostoru, nerijetko uzrokuju goleme materijalne štete. Zaštitne mjere za ovu vrstu poplava ponajprije se odnose na planiranje sustava odvodnje oborinskih voda u naseljima na lokalnoj razini.

Porast morske razine dugoročan je problem, koji bi, prema procjenama mogao znatno utjecati na život ljudi i u konačnici potaknuti ekološke migracije. Očekuje se porast morske razine do pola metra u idućih stotinu godina, a to će ugroziti niska priobalna područja, primjerice područje Neretve koje bi dobrim dijelom moglo biti potopljeno. Neki jadranski otoci niske nadmorske visine mogli bi u sljedećih nekoliko desetljeća nestati. Podizanje razine mora utjecat će i na izvore vode u priobalju jer slana voda potiskuje slatku, pa rast morske razine ugrožava i zalihe slatke vode. Podigne li se razina mora, u pitanje će doći i sigurnost građevina uz more, primjerice mostova i drugih objekata.

Na Jadranu se također bilježi porast temperature mora koji uzrokuje sve češću pojavu imigrantskih vrsta riba iz toplih mora i širenje stranih vrsta od kojih neke postaju invazivne. To pak nepovoljno djeluje na njegovu bioraznolikost, a sve zajedno utječe i na smanjenje turističkih potencijala tog područja.

2.6.2. Antropogeni utjecaji

Fosilna goriva

Izgaranje fosilnih goriva, ugljena, nafte i naftnih derivata te prirodnog plina uzrokuje emisiju stakleničkih plinova, što dovodi do globalnog zatopljenja i pojave kiselih kiša.

Najveći doprinos emisiji stakleničkih plinova u 2014. godini imali su sektori: energetika sa 70,9%, poljoprivreda s 10%, industrijski procesi s 12,5% i otpad s 6%.^[140](Izvješće o inventaru stakleničkih plinova na području Republike Hrvatske (NIR 2016.))

U gorskom dijelu Hrvatske, posebno na području Gorskog kotara, primjetan je štetan utjecaj kiselih kiša koje uništavaju šumsku masu, utječu na izumiranje mikroorganizama i biljaka u jezerima, zakiseljavanje površinskih voda i tla, što rezultira onečišćenjem podzemnih vodenih tokova i ugrožavanjem izvora pitke vode.

Poljoprivreda

Negativni utjecaji poljoprivrede na prostor očituju se u onečišćenju tla, voda i mora te u emisiji stakleničkih plinova.

Prisutna je degradacija tla kao i onečišćenje voda zbog gnojidbe i obrade tla. U 2008. godini potrošnja mineralnih gnojiva u RH iznosila je 178 kg/ha, a u razdoblju od 2008. do 2010. godine smanjena je za 41%. Unatoč ponovnom rastu potrošnje od 11% u 2011. godini, u 2012. je pala potrošnja mineralnih gnojiva na 135 kg/ha, odnosno za 4,4% u odnosu na 2011. godinu.^[141](Izvješće o stanju okoliša u Republici Hrvatskoj, 2014.) Poljoprivredna djelatnost ima mali utjecaj na onečišćenje tla u odnosu na razvijene zemlje Europe.

U odnosu na ukupno obrađene poljoprivredne površine 3,1% pripada ekološkoj proizvodnji. U razdoblju od 2007. do 2013. godine površine pod ekološkom proizvodnjom peterostruko su povećane. Za usporedbu, korištene površine pod ekološkom proizvodnjom u starim zemljama članicama (EU-15) prosječno u razdoblju od 2008. do 2012. godine čine 5,6% ukupno korištenoga poljoprivrednog zemljišta.^[142](Godišnje izvješće o stanju poljoprivrede u 2013. godini, Ministarstvo poljoprivrede, listopad 2014.)

Emisije stakleničkih plinova iznose 10,0%^[143](Izvješće o inventaru stakleničkih plinova na području Republike Hrvatske (NIR 2016.)) ukupne nacionalne emisije. Prisutan je neznatan trend smanjivanja kojemu je uzrok smanjenje stočnog fonda, ali i smanjenje potrošnje mineralnih gnojiva te uvođenje dobrih praksi na poljoprivrednim gospodarstvima.^[144](Program ruralnog razvoja Republike Hrvatske za razdoblje 2014. – 2020.)

Korištenje obnovljivih izvora energije u poljoprivredi još je na razini pojedinačnih gospodarstava.

Nezakonita gradnja

Nezakonita gradnja obilježava hrvatski prostor već više od pedeset godina. Cijelo područje države zahvaćeno je nezakonitom gradnjom, a najugroženija su najveća gradska središta, cijelo obalno područje i otoci. Karakteriziraju je nekvalitetna i/ili neprimjerena gradnja i zauzimanje prostora izvan građevinskog područja. Nezakonita gradnja agresivan je čin koji poništava svrhu planiranja narušavanjem postojeće vrijednosti prostora, opterećivanjem infrastrukture, povećavanjem rizika od katastrofa te onemogućavanjem planiranog razvoja.

O velikim razmjerima nezakonite gradnje u RH govori broj podnesenih zahtjeva za izdavanje Rješenja o izvedenom stanju,^[145](Zakon o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama (»Narodne novine« 86/12 i 143/13)) odnosno za ozakonjenje nezakonite gradnje, kojih je ukupno 826.948. Najveći broj zahtjeva u odnosu na broj kućanstava podnesen je u Zadarskoj županiji, dok je najveći broj zahtjeva u odnosu na broj stanova u Virovitičko-podravskoj županiji.

Ukupan zakonski okvir, s djelovanjem na svim razinama nije dosegao razinu efikasnosti koja bi spriječila nezakonitu gradnju, pri čemu su situaciju dodatno otežala ratna razaranja. Također, prisutna je niska razina percepcije JLS-a o potrebi analize uzroka i posljedica te razvijanja načina sprečavanja nezakonite gradnje s obzirom na to da neposredno odlučuju o planiranju prostora. Isto tako, cjelokupna javnost nije dovoljno senzibilizirana za činjenicu da nezakonita gradnja ima niz negativnih posljedica na prostor, čime bitno utječe i na kvalitetu života.

Napuštena i preskočena područja

Promjena državnog ustroja, procesi pretvorbe i privatizacije, globalni gospodarski procesi te gospodarska kriza i stanje recesije obilježili su razdoblje u posljednja dva desetljeća i ostavili vidljiv trag u prostoru.

Reorganizacijom obrambenog sustava RH prestao je interes i potreba oružanih snaga hrvatske vojske za korištenje velikih vojnih kompleksa u gradovima. Napušteni vojni kompleksi tako su postali, osobito u gradovima, značajan prostorni resurs, pri čemu važeća zakonska regulativa omogućuje jedinicama lokalne samouprave da ih koriste za rješavanje potreba javne namjene.^[146](Zakon o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske (»Narodne novine« 94/13 i 18/16))

Tijekom procesa pretvorbe i privatizacije 90-ih godina 20. stoljeća započeo je i proces restrukturiranja velikih industrijskih proizvođača te su pojedini sektori ili upravne jedinice ranijih poduzeća postali samostalna trgovačka društva kojima je diobom pripao i odgovarajući dio nekretnina. Otvaranjem gospodarskih zona izvan naselja, dio se proizvodnih pogona izmješta iz gradova, a dosadašnji prostor oslobađa za novo, drukčije korištenje, no preostali dio ostaje na dosadašnjim lokacijama i postupno propada.

Napušteni ugostiteljsko-turistički prostori na otocima i obalnom prostoru posljedica su propadanja ranijih turističko-ugostiteljskih poduzeća te zatečenih neriješenih imovinsko-pravnih odnosa na nekretninama. Okolnosti koje dodatno umanjuju njihovu prihvatljivost za nova ulaganja dugotrajno su zapuštanje i devastacija, visoki troškovi obnove ili uklanjanja te činjenica da zemljište koje zauzimaju, u procesu pretvorbe i privatizacije, često nije bilo uključeno u imovinu vlasnika zgrada te je time pravo raspolaganja njime dodatni trošak.

U nešto manjoj mjeri prepoznati su napušteni objekti stambene i poslovne namjene, komunalni objekti, prostori nekadašnjih brodogradilišta i industrijskih luka te napuštena eksploatacijska polja na rubnim područjima naselja ili izvan njih.

Kako su navedeni prostori dio izgrađenih dijelova naselja, ali nisu više njihov funkcionalni dio, prepoznajemo ih kao tzv. preskočene prostore, odnosno brownfield zone. Većinu preskočenih prostora karakterizira atraktivnost njihova položaja u urbanom tkivu, veličina zemljišta, prometna dostupnost te visoki stupanj zatečene uređenosti zemljišta. Međutim, neriješeni imovinsko-pravni odnosi koji ograničavaju mogućnosti i opseg prenamjene pojedinih građevina ili sklopova, visina potrebnih ulaganja, nužnost izrade ili izmjene postojeće prostorno-planske dokumentacije, nemogućnost vremenskog planiranja realizacije zahvata, a u pojedinim slučajevima režimi zaštite kulturne baštine čine ih neprivlačnim potencijalnim investitorima.

Za prostore koji se više ne koriste i ne mogu se koristiti na dosadašnji način potrebno je, poštujući prostorne značajke i realne potrebe, spriječiti njihovu daljnju devastaciju, provesti urbanu preobrazbu i privesti ih novoj namjeni.

Odnos prema kulturnoj baštini

Stanje graditeljske baštine podliježe mnogim utjecajima, od klimatskih, preko globalnog onečišćenja, političkih prilika, neriješenih imovinsko-pravnih odnosa, promjene gospodarskog sustava i odnosa prema vlasništvu, krize gospodarstva, nestalnih odnosa na financijskim tržištima kapitala, liberalizacije tržišta nekretnina, špekulativnih zloporaba, nepoštovanja prostorno-planske dokumentacije, zakonodavnog okvira, pa sve do rata. Unatoč kontinuiranom ulaganju u obnovu i održavanje kulturnih dobra, zbog svega iznesenog pojedine su vrste kulturnih dobara u nezadovoljavajućem stanju. Putem programa zaštitnih radova koje provodi Ministarstvo kulture i sredstava iz fondova EU pristupa se obnovi integriranih razvojnih programa temeljenih na obnovi kulturne baštine s ciljem stvaranja dodatnih vrijednosti. Uz enormne troškove upravljanja i održavanja, gotovo monokulturna namjena nije razvojna i nije gospodarski održiva. Složeni zakonodavni okvir, teška gospodarska situacija posljednjih godina, nerazvijena društvena svijest, ograničavajući su čimbenici zaštite graditeljske baštine i njene uloge u suvremenom društvu. Evidencija i vrednovanje suvremene graditeljske produkcije kao i one s kraja 20. stoljeća nije potpuno provedeno.

Odnos prema krajobrazu