Autor: Akademik Petar Skok

Zagreb 1950

PREDGOVOR

Sadržaj: I. kvarnerski skup, II. zadarsko-šibenski arhipelag, III. otoci srednje Dalmacije, IV. otoci južne Dalmacije, V. opći pregled jadranskih otokih skupova s gledišta toponomastike

Ove studije, pisane stilom podesnim za širu publiku, izlazile su prije rata u Jadranskoj Straži XVII (1939) str. 50—52, 96—97, 136— 138, 181—183, 224—225, 270-271, 318—319, 360—362, 405—406, 446—448, 491—492, XVIII (1940) str. 7—8, 50—60, 94—96, 141—142, 229—230, 272—273, 401^102, 449-^150, 484—486, i XIX (1941) str. 6—8, 53—54 pod naslovom. »Problem romanstva i slovenstva na našim ostrvima«. Objavljena su u svemu 22 članka posvećena Važnijim toponomastičkim pojavama na tim otocima. Sada su ti članci ispravljeni i znatno dopunjeni Oni predstavljaju nove studije.

Članci o Premudi, Sestrunju i Molatuo bili su 1941. već složeni, ali ih je uništila talijanska okupacija u Splitu. Sada sam ih ponovo napisao. Ostalih deset članaka vratio mi je urednik g. Jakša Ravlić, jer je Jadranska Straža zbog okupacije morala obustaviti izlaženje. To su članci o Ugljanu, Ižu Velom i Malom, Velom Otoku, Komato, Pašmanu, Murteru, Žirju, Ziarinu i Kopali, koji izlaze onako, kako sam ih napisao 1941. i sada neznatno dopunio.

Materijal za ove studije sakupljao sam još g. 1913. i 1914., kad sam putovao po otocima zadarskog arhipelaga, i kasnije od 1920. do 1940., kad sam posjetio druge otoke.

Obrađeni materijal je ma žalost nejednak, jer miješam mogao obaći sve otoke, o kojima govorim, ni provjeriti sve grafije, koje se nalaze na specijalnim kartama bivšeg austro-ugarskog generalštaba, Jugoslavenskog vojnogeografskog Instituta, na našoj pomorskoj karti, u zemljišniku i u saopćenjima drugih osoba, koje nijesu lingvisti. Kako nema nade, da bih to mogao naknaditi u bliskoj ili daljoj budućnosti, služim se i ovim materijalom iz druge ruke.

Obavještenja dobivao sam od župnika, učitelja, studenata i drugih domorodaca, koji su mi odgovarali na moj štampani prospekt. Ovaj sam prospekt, sa malom uputom o sabiranju toponomastičkog materijala, slao župnicima i učiteljima na otocima, koje sam bio nakanio proputovati, prije početka putovanja. To je bilo god. 1913. i 1914 kad sam putovao po nalogu i s potporom bečke Akademije. O tim putovanjima objavio sam u Anzeigeru bečke Akademije 1914.

Nro. VI i XXVI dva izvještaja pod naslovima: 1) Vorlàufiger Bericht iiber eine toponomastische študienreise in Norddaknatien i 2) Zweiter vorlàufiger Bericht iiber toponomastische Bereisung Dalmatiens, gdje sam izložio svoj način rada i svoju svrhu.¹

Taj moj sakupljeni materijal ostao je neiskorišten, sve dok ni jesam objavio 1935. u biblioteci Jadranske Straže knjigu »Dolazak Slovena na Mediteran«. Kako je ova publikacija pobudila interes i u širokim i naučnim krugovima, odlučio sam, da obradim i toponomastički materijal sakupljen na otocima. Na Krku i Rabu uspio sam da sakupim sav materijal, koji se odnosi na uzvisine, obradive čestice i konfiguraciju obale. Ostatke staroga romanskoga govora u toponomastici Krka. objavio sam u Archivio glottologico italiano XXI (1927), XXIV (1930), XXV (1933), XXVIII (1936) i XXIX (1938) pod naslovom Studi toponomastici sull’isola di Veglia, dok će hrvatski toponomastički materijal s Krka i Raba, koji je samo u maloj mjeri sada iskorišten, biti u cijelosti objavljen kasnije.

Mislim, da će sintetička obrada i ovakva nejednakog materijala biti od koristi za izučavanje ovih interesantnih krajeva. Nadam se, da će dobro poslužiti našim historicima i dijalektolozima, prvima za izučavanje povijesti naseljivanja, a drugima za izučavanje narječja. Kako su ove studije pisane bez prevelikog citiranja stručne literature i bez pretrpavanja stručnim lingvističkim razmatranjima, moći će ih lako čitati i oni, kojii nijesu lingvisti, a naročito koji nijesu romanisti.

Svagdje, gdje sam čuo toponim od pouzdanih ljudi, koji govore domaćim narječjem, naznačio sam akcenat, kako ga je izvjestitelj izgovorio.² U svakom slučaju nije bilo moguće provjeriti točnost ovako stečenog podatka o naglasku. To će morati učiniti budući dijalektolozi i toponomastici. Naznačio sam akcenat i onda, ako sam ga našao u objavljenoj literaturi Tamo, gdje nijesam naveo naglaska toponimu, znači, da je taj toponim crpen iz druge ruke, iz pisanih vrela, iz specijalki ili iz pismenih saopćenja domorodaca, nevještih bilježenju akcenta.

Sada, kad ove studije izlaze u zasebnoj knjizi, poredao sam ovih 35 članaka u 4 grupe, prema geografskoj diobi naših otoka:

I. kvarnerski skup, II. zadarsko-šibenski arhipelag, III. otoci srednje Dalmacije, IV. otoci južne Dalmacije. Mislim, da ova dioba najbolje odgovara problemu naseljivanja ovih otoka.

Da bih čitaocu olakšao snalaženje u ovim istraživanjima, kojima je cilj da unesu svjetlost u problem hrvatskog naseljivanja ovih otoka, jednako kao i u pitanje lingvističke izmjene, koje su na njima s vremenom nastale, u probleme, koji idu u t. zv. toponomastičku stratigrafiju³, dodao sam člancima dvije vrste geografskih karata:

¹) Ispor. i moje »Priloge k ispitivanju srpsko-hrvatskih imena mjesta«, Rad Jugosl. Ak., knj. 224, str. 88.

2) Svraćam pažnju čitateljima na razlikovanje staroga akuta bilježenoga ∞ (Ivšić) i novoga ‘ (Vuk).

a) Pregledne, za svaki otočki skup. Na njima je prikazano ovo:

1. grčkim pismom geografija Porfirogenitova, koja je osnova etnografskog i lingvističkog istraživanja, 2. majuskulama antička geografska imena, koliko su se očuvala do danas, 3. strelicama metanastatička kretanja pučanstva, koliko su važna za toponomastiku, 4. kurzivom današnje hrvatske i talijanske toponime, koliko proizlaze iz toponima navedenih pod točkama 1 i 2. Kvadratom □ označena naselja sadržavaju predsla venske (rimske, romanske) toponime, kružnicom O slavenske. Jednostavna strelica prikazuje kretanje velebitskih Vlaha preko Krka u Ćićariju (Istra). Ravna crta — prikazuje povezanost romanskoga govora u Krku (Rabu, Pagu i Osoru) s istarskim romanskim govorima u Puli, Rovinju i Piranu. Na kopnu zabilježena je najstarija hrvatska i zahumska župska organicija prema Porfirogenitu.

b) Specijalne karte za pojedine otoke, kojih toponomastiku istražujem. Na njima su zabilježeni važniji toponimi i pravac hrvatskoga naseljivanja, naznačen strelicom, ako se može ustanoviti na osnovi toponomastičkoga istraživanja. Naznaka pravca naseljivanja ima dakako provizornu vrijednost. To naročito ističem, jer za to treba i posebnih historijskih studija, kakovih ja ovdje ne dajem. Ovdje se pominju historijska data samo toliko, koliko su od važnosti za toponomastiku, t. j. za pitanja najstarije grafije, identifikacije, jezičnoga objašnjenja za toponime, njihova postanja i t. d. Toliko mislim, da moram naglasiti našim historicima, da me ne bi krivo razumjeli¹, jer ovo nije »povijesno-filologijska radnja«, nego toponomastička, prema modemom shvaćanju ove discipline, koja ima već tri naučna kongresa za sobom i na Zapadu lijep broj udruženja za naučno ispitivanje.

Priložene karte ne mogu da pretenduju na naziv toponomastičkih stratigrafijskih karata u punom smislu, kako ih ja zamišljam. Ako i možemo grosso modo odrediti podrijetlo pojedinih toponima, te razlikovati slavenske od romanskih, ipak je danas još teško klasificirati slavenske toponime po dobama, t. j. razlikovati stare slavenske iz doba doseljenja od onih iz doba župskog uređenja, zadružnog života i t d. od recentnih. Kod neslavenskih moramo opet razlikovati predindoevropske (mediteranske) od rimskih (latinskih), romanske u užem smislu (t. j. predislavemske romanske) od starodalmatinskih i mletačkih. Kod svakog od toponiomastičkih tipova trebalo bi odrediti, kojem periodu ekonomske i kulturne podstrojke i nadstrojke odgovaraju. Koliko je bilo mogućno udovoljiti ovim naučnim gledištima, rečeno je u studiji, ali nije prikazano kartografski. Na karti su neslavenski toponimi podvučeni jednom crtom, ako su romanski bilo koje kategorije¹, dvostrukom crtom, ako su rimski ili predrimski (mediteranski,’ predindoevropski). Zasebnom crtom označeni su omi hrvatski toponimi, koji imaju u osnovi našu romansku tuđicu.

3) O tome, što pod tom naukom mislim, ispor. moj izvještaj »Bericht iiber den Stand der jugoslavischen Ortsnamenforschung« u Zeitschrift fur Ortsnamenforschung, sv. IX, str. 171, zatim moj članak »Skopska kotlina« u Glasniku Skopskog naučnog društva, knj. XV—XVI, str. 100, te sada Troisième Congrès international de toponymie et d’anthroponymie, vol. I, str. 75 (Bruxelles 1949).

Da ne bude karta pretrpana znakovima, mije zasebno označeno, da li se toponim odnosi na rtove, uvale, školjeve, čestice zemlje i t. d. O tom daju obavještenja pojedine studije. Samo su označena naselja, i to okruglo, ako su po postanju slavenska, a uglato, ako su pò postanju predslavenska.

Na kartama nije bilo moguće tačno odrediti, gdje se upravo toponim nalazi. Zbog toga služe priložene karte samo za prvu orijentaciju, a ne za navigaciju ili za terenske radove. Glavno je bilo, da toponim bude dosta čitljiv.

Prostor nije dozvoljavao, da se mnogi toponimi, koji se odnose na Obalski sistem (rtove, uvale, školjeve i sike) potpuno ispisu. Njih sam označio brojem. Toponim, koji odgovara broju, neka se potraži na kraju članka o dotičnom otoku.

Najzad, da bih zadovoljio i oko čitaočevo, dodane su knjizi i slike, koje prikazuju tip naselja i pejzaž s tih otoka. Ove slike nemaju naučne vrijednosti za samo toponomastičko istraživanje, jer ne prikazuju teren onoga toponima, koji se istražuje, kako bi bilo od potrebe, na pr. za dijelove obale, koji se zovu Šipnata ili Samotvorac i t. d. Budući da su se slike, koje sam unio, mogle lako dobiti, a za one druge, koje bi bile od naučne vrijednosti, trebalo bi istom izvršiti nova putovanja, učinjeno je ovako,, a budući toponomastik morat će putovati i onako s fotografskim aparatom i uzimati snimke, koji ilustriraju toponime.

Ne smije se nikako misliti, da je u ovim studijama okupljen sav topomomastički materijal s jadranskih otoka. Potpunost je nemoguća, jer se mora pretpostaviti, da jadranski otoci imaju barem 20.000 do 30.000 toponima. Može se ipak uzeti, da su obuhvaćeni glavni i karakteristični tipovi.

1) Bilo da postoje u hrvatskom jeziku kao posuđene opće riječi (n. pr. mošuna), ili da postoje samo kao toponimi (n. pr. Sus). Pod nazivom romanski razumijeva se period poslije latinskoga, dakle talijanski, dalmatinsko-romanski i t. d.

Isto tako ne smije se misliti, da je u ovim studijama svaki toponim posve pouzdano interpretiran i da ne će trebati popravaka. Posve pouzdane etimologije ne može još dati današnje istraživanje, a to u prvom redu zbog toga, što toponimi nijesu leksikografski, lingvistički i stvarno, pouzdano fiksirani, niti ima za njih iscrpnih potvrda iz historijskih dokumenata. U mnogo slučajeva oni su još nezreli za etimologijsko istraživanje. Uostalom jugoslavenska je, kao uopće slavenska, toponomastika još u povojima. Ova moja istraživanja postigla su svoj cilj, ako potaknu naše dijalektologe, historike i geografe (kartografe), da u krug svojih istraživanja uzmu i toponime. U ovoj oblasti oni moraju zajednički da rade.

Primjedba. Od znakova, koje upotrebljavam pri tumačenju toponima i općih riječi, ističem ova tri:

* Zvjezdica pred općom riječi ili toponimom znači, da oblik, koji se navodi, nije u tekstovima potvrđen, nego da se pretpostavlja kao moguć.

< znači, da se je oblik, koji se navodi pred tim znakom, razvio Iz oblika, koji slijedi za njim.

> znači, da se je oblik, koji se navodi pred tim znakom, razvio u oblik, koji slijedi za njim.

I. KVARNERSKI OTOČKI SKUP

I.

U ovaj skup stavljam pet velikih nastanjenih otoka, i to tri prava kvarnerska: Krk, Cres i Lošinj, i dva, koja ih nastavljaju u pravcu jugoistoka uz Hrvatsko Primorje, Rab i Pag.

Već u ovom skupu možemo utvrditi tri toponomastička zakona, koji su važni za istraživanje imena dalmatinskih otoka:

a) Veliki otoci, važni za naseljivanje i ekonomsku eksploataciju, odreda nose predslavenska ili, bolje, pređrimska imena. Izuzetak čine ovdje dva otoka: Lošinj; koji nije potvrđen u rimsko i bizantsko dòba, a ipak ne nosi slavensko ime, i Ilovik, nastanjen, a ipak s hrvatskim nazivom, koji se razlikuje od talijanskoga San Pietro dei Nemibi.

Ovaj toponomastički zakon odgovara drugom zakonu na kopnu. Sve velike rijeke i njihovi znatniji pritoci, koji su važni za saobraćaj i ekonomski život, nose na teritoriji hrvatskosrpskog jezika isto tako odreda predslavenska imena. Samo potoci, na moru školjevi, koji mogu imati tek lokalnu važnost za pojedina naselja, hrvatskog su podrijetla.

– Primjer u Kvarneru: Plavnik, nenastanjen otočić, hrvatski je naziv, dok je Krk, veliki nastanjen otok, predrimsko i predslavemsko ime.

Ovaj zakon nije vezan samo na slavensko naseljivanje; on vrijedi. i za druge zemlje u Evropi. U Galiji na pr. velike rijeke kao Sequana i Arar i t. d. nose negalska, zacijelo predindoevropska imena.

Taj je zakon važan za etimologijsko istraživanje imena dalmatinskih otoka.

b) Na ovom otočkom skupu može se postaviti i drugi zakon, koji vrijedi za čitav Mediteran: Najvažnije naselje na otoku i sam otok nose isto ime, i često se ne zna, što je prvobitno ili primarno: da li se otok prozvao po naselju ili se naselje prozvalo po otoku. Vjerojatnija je druga mogućnost.

I ovaj zakon mora se poštovati u etimologijskom istraživanju.

c) Kvarnerski otoci čine odjelit skup i s drugoga gledišta. Prema izvještaju cara Konstantina iz polovine 10. vijeka, Krk, Cres s Lošinjem i Rab nastanili su Romani, kako on izrijekom veli. On ne poznaje u njihovim gradovima Slavena. Njihovo romansko stanovništvo stanuje u gradovima. Samo za otok Pag (Konstantinova …) kaže on, da je nenastanjen.

Iz ovoga važnog podatka moramo zaključiti, da se slavensko naseljivanje na kvarnerskim otocima u većoj mjeri moglo početi istom u drugoj polovici 10. vijeka. Njegov navod je važan prema tome za hronologiju hrvatskog naseljivanja u ovim krajevima. To naseljivanje moglo je da se vrši samo s okolnog kopna. Na kopnu car Konstantin ne poznaje Romana. On ne pominje rimske gradove Flanona, Tarsatica, Senia, Vegia, Ortopla. Osim Ortopla ova imena očuvala su se u hrvatskom izgovoru do danas. Sve te gradove obuhvata car svojom viješću, da su ostale gradove, koji su na kontinentu bizantske teme, osvojili Slaveni, da su pusti i da nemaju stanovnika.

Car izrijekom kaže, da su se u obalskim gradovima Rabu, Krku i Osoru, očuvali stanovnici, koji se do njegova vremena zovu …. Istaknuti treba, da ih ne zove grčkim pridjevom … »pripadnici istočnorimskoga carstva«, nego latinskim. Ne naziva ih ni Latini, koji se na pr. pominju god. 1072. testes latini ex civitate Jadera (Rački, str. 93.). To je tim značajnije, što naziva i latinski jezik ….

Prema ovim carevim navodima Romani na kvarnerskim otocima nijesu mogli dobiti nikakvog pojačanja s kopna, nego su bili upućeni sami na sebe. I što je čudo, za razliku od dalmatinskih gradova, oni su se u Krku očuvali u ribarskoj sredini sve do konca 19. vijeka, dok ih je u dalmatinskim obalskim gradovima nestalo mnogo prije. U Dubrovniku se pominju posljednji put u 15. vijeku, a u ostalim gradovima nemamo vijesti o njima. Možda ih je nestalo već u 12. i 13. vijeku.²

Iz romanistike treba zabilježiti zanimljivu činjenicu, da carev etnografski naziv … nijesu očuvali primorski Romani, kojih ćemo toponomastičke ostatke istraživati u ovim člancima, nego kontinentalni balkanski Romani, današnji Rumunji.

Carev podatak o etnografskom nazivu stanovnika obalskih gradova na istočnom Jadranu tim je dragocjeniji. On jasno veli, da se pučanstvo, koje je latinski govorilo u njegovo doba, ovdje jednako nazivalo kao, recimo, u Galiji, gdje još u 13. vijeku starofrancuska imenica romanz (od lat. priloga romanice) znači »prostornarodni jezik francuski«, za razliku od crkvenoga latinskoga.

Naziv … upotrebljava car jednako za stanovnike kvarnerskih gradova kao i za stanovnike obalskih dalmatinskih gradova: za Zadar, Trogir, Split, Dubrovnik i Kotor.

Istaknuti treba još činjenicu, da izvan ovih gradova on ne poznaje pučanstva, koje bi se zvalo u njegovo doba …

Te njegove vijesti dominiraju čitavim problemom romanstva i slavenstva ne samo na kvarnerskim, nego i na svim ostalim jadranskim otocima. Ovaj problem kušat ćemo objasniti na osnovu toponomastičkih podataka crpemih iz živoga narodnog govora kao i iz pisanih vrela, razmatrajući ih prema otočkim skupovima i prema pojedinim otocima u njima.

Careve vijesti o nastambama dalmatinskih Romana kažu indirektno, kako se vršilo naseljavanje Slavena na obalama Jadrana. Iz njih naime, razabiremo da se vršilo i ovdje jednako kao i u okolini Soluna, ne radi nastambe u obalskim gradovima, nego van gradova. Bilo je prema tome poljoprivrednoga, a ne urbanističkoga karaktera. To se vidi i u toponomastici Kvarnera kao i u toponomastici ostalih Obalskih područja u Dalmaciji. Golema većina slavenskih toponima nalazi se van starih obalskih gradova.

Ovakovo je stanje bilo i u obalskom gradu Solunu. U vrijeme ćirila i Melodija solunski Grci znaju i slavenski jezik. Tolik je morao biti saobraćaj između građana Grka i poljoprivrednika Slavena u okolici, da su građani mogli naučiti slavenski. Takav proces vršio se i .u . dalmatinskim obalskim gradovima.

Stoga već na otocima Kvarnerskog zaliva upoznajemo glavnu karakteristiku odnosa između slavenskih i romanskih toponima. Slavenski toponimi, — kako oni, koji se odnose na konfiguraciju obale, tako i oni, koji se odnose na uzvisme ili na obradive čestice, — dolaze u masi, dok se romanski javljaju samo sporadički.

Pored pomenuta dva zakona, što smo ih naprijed formulirali, ovo je treći, koji se opaža jednako pri topomomastičkom istraživanju kvarnerskoga skupa, a važi jednako i za ostala tri otočka skupa.

II.

Za istraživanje imena mjesta i etnografskih odnošaja na Jadranu u vrijeme dolaska Hrvata i poslije toga od osnovne je važnosti statističko cijelo cara Konstantina De administrando imperio. Na osnovu podataka, što ih pruža ovo carevo djelo popunjeno lingvističkim saznanjima, koja su crpena iz toponomastike i iz romanske i’slavenske dijalektologije, nacrtana je priložena geografska karta Kvarnerskog otočkoga skupa³. Ta k^rta ima da prikaže etnografske odnošaje u polovini 10. vijeka.

Treba joj dati ovaj komentar:

Stari dalmatinski romanski govor dade se, prema historijskim i lingvističkim podacima, potvrditi samo u obalskim jadranskim gradovima, i to u Krku direktno na osnovu ispitivanja posljednjeg čovjeka, koji ga je još govorio na koncu 19. vijeka, kao i na osnovu drugih pisanih vrela; u Rabu, Pagu i Osoru samo na osnovu lingvističke analize topanomastičkoga i leksičkoga materijala crpenoga u tim gradovima⁴. Ovaj romanski govor stajao je u daljoj lingvističkoj vezi s istroromanskim govorima u Pulju, Rovinju, Fažani, Galežanu, Vodnjanu, Balama, Šišanu i na sjeveru u Piranu⁵. Ti su se govori dalje nastavljali u furlanskim, koji su, kao dio retoromanskih dijalekata, pripadali zapadnoj Romaniji iberogaloromanskoga tipa. Furlanski govor direktno je potvrđen za Milje i Trst. Za ostalu sjevernu Istru dade se potvrditi samo iz lingvističke analize toponomastičkog i leksičkog materijala⁶. Grafički su na karti prikazani ovi odnošaji pravcima, koji spajaju kvarnerske gradove s jezičnim pojasima u zapadnoj Istri.

Velebit je imao do 15. vijeka, pored hrvatskoga stanovništva, i pastirske Vlahe, koji su živjeli po vlaškom zakonu, a bili dvojezičnjaci (bilingues) i etnografski pripali Rumunjima. Njih Frankopani naseljuju na Krku, odakle se oni dalje kreću pod Učku u Istru i dalje u Ćićariju, i tu se dijelom pohrvaćuju⁷. Njihovo kretanje grafički je označeno na karti strelicama.

Za polovinu 10. vijeka car je zabilježio, da se na kopnu u zaleđu otoka Paga nalazila već razvijena stara slavenska župska administracija. On daje imena tih župa (Gacka, Krbava i Lika) i izrijekom veli, da stoje pod banom. Kako je ovaj carev podatak važan za povijest naseljivanja Hrvata na Kvarnerskom otočkom skupu, zabilježen je i na karti.

Sva su gradska naselja na ovim otocima predslavenska, i po svoj prilici predrimska. Njihova predslavenska imena zabilježena su majuskulama latinicom. Samo za Pag nema antičke potvrde. Ah da je i ovo ime rimsko, to će se vidjeti iz lingvističke analize. Za otoke Cres i Lošinj postojao je u antičko doba samo jedan naziv, kod Grka at ’Aipvfnldeg, zabilježen na karti grčkim majuskulama. Careve grafije ovih imena mjesta, veoma važne s lingvističkoga gledišta, zabilježene su na karti grčkim minuskulama.

Labin je označavao u Konstantinovo vrijeme zapadnu granicu hrvatske države prema Istri. Ali to ne znači, da u njegovo vrijeme nema Slavena u toj zemlji. Druga vrela govore za njihovo postojanje i prije njega. Iz toponomastičke analize na Krku vidjet će se također, da i ovdje za određene krajeve moramo uzeti, da je postojalo hrvatsko naseljavanje i prije Konstantinova vremena, uza sve to, što car ne zna za Hrvate u gradovima ovoga otoka. Zapadna granica hrvatske države označena je na karti.

Car Konstantin ne zna ni za kakove Romane na obali stare hrvatske države. Rimske obalske gradoye, koji su ovdje postojali: Flanona, Lauriana, Tarsatica, Volcera, Senia, Vegva, Ortopla, on uopće ne spominje, ali izrijekom veli, da su ovdje sva utvrđenja razrušena. Bilo je ipak od potrebe zabilježiti na karti da Stinica (g. 1070. u pluralu Stendce) na kopnu naprama Rabu nosi u doba narodnih vladara i romansko ime Murala⁸, iz čega se može misliti, da je tu bilo i Romana u carevo vrijeme. Ali taj zaključak ne treba da stoji, jer je Stinica Iako prevediv toponim. Stinica je, naime, ikavski deminutiv od stijena = lat. muuas, kao i lat. murula, što je deminutiv od murus.

III.

Polaznu točku u toponomastičkom ispitivanju otočke Dalmacije čini Konstantinovo djelo iz polovine 10. st. De administrando imperio. Ovo je djelo statističke prirode, kako je gore rečeno. U njemu daje bagrenorođeni pisac svome sinu kao nasljedniku bizantskog prijestolja podatke o nastanjenim i nenastanjenim mjestima, o crkvenim i etnografskim prilikama u njima. Imena tib mjesta bilježi car prema izgovora svoga vremena, čas u romanskom, čas u slavenskom izgovora, grecizirajući im dooetak, da bi ih mogao prema grčkoj gramatici deklinovati. Kod slavenskih imena često to ne fini. Njegovo je djelo dragocjen izvor za srpskohrvatsku historijsku gramatiku⁹. Zbog toga je na toponomastičkim kartama u ovom djelu svaki put našemu toponimu dodana i Konstantinòva grafija u onom obliku, u kojem se nalazii u njegovu gore pomemutom djelu. To je učinjeno i zbog toga, što u toponomastici postoji zakon, da se pri tumačenju toponima mora uvijek polaziti od najstarijega u povijesti potvrđenog oblika.

Prema prikazivanju carevu otočka Dalmacija raspada se u njegovo vrijeme u tri kategorije otočkih skupova.

U prvu kategoriju idu tri velika otoka sjevernog Jadrana: Ópsara (danas Cres i Lošinj zajedno), Vékla (danas Krk) i Arbe (danas Rab). U njihovim gradovima car ne zna za Slavene, nego za Romane¹⁰.

U drugu kategoriju idu otoci, koje pozna kao nenastanjene ša razrušenim utvrđenjima (eremókastra). Njihova limena bilježi doduše, ali ih ne nabraja u cijelosti. Prema njegovu prikazivanju ova serija otoka proteže se od Paga, koji zove Kissa (upor. g. 1178. insula Kisse), pa sve do neretljanskih otoka na jugu¹¹.

Ovi posljednji čine treću kategoriju. Oni su nastanjeni kao i otoci prve kategorije, s tom razlikom, da je u njegovo vrijeme njihovo stanovništvo i hrvatsko. To se vidi već po carevim nazivima. Dok je u prvoj kategoriji poznavao samo romanske nazive, ovdje pozna već i hrvatske, kao Brač, Krkar (danas Korčula) i Lastovo¹². I njih je car nabrojio u cijelosti kao i otoke prve kategorije. To će se sve istaknuti pri razmatranju toponomastike svakoga od ovih otoka.

Ovi su podaci carevi od osnovne važnosti za tok slavizacije otočke Dalmacije. Najstarije je slavenstvo neretljanskih otoka. Hrvati se naseliše ovdje u vrijeme prije careva djela. Najkasnije su bili Slavizirani gradovi sjevernih otoka. Njihova slavizacija dogodila se, kao i slavizacija dalmatinskih obalskih gradova, poslije pisanja careva djela.

Ovaj hod slavizacije tačno odgovara nestanku Romanstva u obalskim dalmatinskim gradovima, u kojima su.se održali negdje kraće vrijeme; u Dubrovniku do 15. st., u Splitu, Trogiru i Zadru do 11. ili možda do 12. st., u Krku do konca 19. st., a u zapadnoj Istri kompaktno oko Rovinja do danas.¹³

Bilješke

¹) Upor. De. adm. imp., ed. Bonn, c. 29, 30 i 31, str. 125—149 = Rački, Documenta, str. 264, 272, ,278 i 401—405. Sa carevim podatkom slaže se Johannis Chronicon venetum za g. 997—998, koja veli, da su’ u Osor pred dužda došli »omnes de fipitimis tam Romanorum quam Sclavorum castellis«. Car se ne služi izrazom …, kad govori o bizantskom caru ili njegovim podanicima. Ove zove grčkim pridjevom …, koji isto znači.

*) Naš čitatelj može se sada obavijestiti o starom romanskom dalmatinskom govoru u mome članku u Hrvatskoj Enciklopediji, sv. IV. str. 491. i si.

³) Toponomastičku analizu careva djela, koliko se odnosi na hrvatske i srpske zemlje, dao sam u studiji Ortsnamenstudien zu De administrando imperio des Kaisers Constantin Porphyrogennetos objavljenoj u Zeitschrift fùr Ortsnamenforschung, IV (1928), str. 213 i si., 283. sa kartom.

4) Literatura o ovim pitanjima navest će se kod istraživanja na pojedinim otocima.

⁵) Historijski razvitak ovih govora nije još utvrđen. Današnje stanje prikazuje pokojni profesor gradačkog sveučilišta, rodom iz Rovinja, Antonio Ive, I dialetti ladinoveneti dell’Istria, Strasburgo, 1900. Veze ovih govora sa starim dalmatinskim romanskim utvrđujem u studiji Considérations générales sur le plus ancien istro-roman objavljenoj u zborniku Sache, Ort und Wort Jacob Jud zum sechzigsten Geburtstag. Ziirich 1943, str. 472 i si.

⁶)    To sam uftvrdio za Buzet u Nastavnom Vjesniku, sv. XXBII. (1914/5), str. 341 i u studiji Contribution à l’étude de l’istriote prévénitden objavljenoj u zborniku Mélanges Prokop M. Haškovec, Brno 1986, str. 310 i si.

⁷)    Upor. moj članak Ein Uberbleihsel des Rumanischen im Serbo-kroatischen u Jagićevu Archiv fiir slavische Philologie, XXXVII., (1918), str. 81 i si. Ostala literatura o ovom važnom pitanju iznijet će se u članku o Krku.

⁸)    V. Rački, Documenta, str. 88: iuppam que fuit sub Alpibus (= Velebit) a castro latine Murula uocitato sclauonice Steniee usque ad flumen Copriue (= Zrmanja). Ali ova isprava nije autentična. To još ne znači, da toponimi u njoj navedeni nijesu stari.

9) Upor. moju studiju u Starohrvatskoj Prosvjeti, n. s. I, (1927) str. 60—76 i 161—196 pod naslovom »Kako bizantinski pisci pišu lična i mjesna slavenska imena«.

¹⁰) Upor. Rački, Doc., 401.

11) Ibidem, str. 404 i glede insuda Kesse moju studiju u Nast. Vjesniku XXX (1922), str. 20 i si. U Giustinianijevu izvještaju iz g. 1553. piše se Cesca valle sull’isola di Pago, v. Mon. hist Slav, mer., Vili, str. 261.

¹²) Upor. Rački, Doc., 406, 410.

13) Upor. moju studiju pod naslovom O simbiozi i nestanku Romana u Dalmaciji i na Priihorju u svijetlu onomastike (= Razprave, sv. IV, Ljubljana, str. 1—42).

1. KVARNER

Ispitivanje imena naselja na pet velikih otoka Kvarnerskog zaliva i na mnoštvu malih, što ih nalazimo u tom arhipelagu, objasnit će nam mnoga pitanja o načinu prvog doseljivanja Hrvata i o prvobitnom stanovništvu, koje zatekoše u ovoj oblasti. Ovu otočku oblast ograničuje na jugu crta povučena kod Prmanture u Istri od rta, koji ima naš lijeni naziv Kamenjak, do Velog Rata na Dugom Otoku u zadarskom arhipelagu. Za naš naziv Veli Rat talijanske pomorske karte pišu Punte bianche, »bijeli rtovi«. .

Naziv Prmantiira stari je romanski i nije mletački ni noviji pomorski. Dolazi od lat. riječi promontorium, »predbrđe«. Nalazimo ga i na Krku kao ime čestice zemlje¹. Moramo zaključiti, da je pripadao jeziku istarskih Romana, koji danas govore mletačko-ladinskiiim dijalektom, a opisao ga je Ive².

Od Velog Rata Me jugoistočna granica Kvarnerskog Zaliva do mjesta Privlake kod Nina. Ovo je stara naša riječ, koja znači istam, jezičac, koji spaja kopno s otočićem. Nalazi se nebrojeno puta kao ime lokaliteta na našem Jadranu.

Upada u oči, da je ovaj naš naziv mjesta izmakao prevođenju na talijanski. Talijanske pomorske karte zovu ovo mjesto Brevilac-<jua. Ova riječ naoko je čista italijanska. U stvari je to na talijanski obrnuta naša ikavska Privlaka.

Navigacija, dosta komplicirana u ovom: zalivu, vrši¹ se kroz šest kanala. Kako je za pomorce od velike važnosti poznavati njihovu prirodu, svi oni imaju već od starih vremena svoja osobita imena.

Talijanske pomorske karte daju im, kako je prirodno, talijanska imena, a mnogi naši pomorci znaju uz njih i naša, samo, na žalost, nijesu još~ubilježena u pomorske karte i ne upotrebljavaju se u navigaciji. Kako se radi o stručnim pomorskim nazivima, narod ih ne govori.

Zapadni glavni pomorski put ide od Kamenjaka kod Prmanture do Plominske luke³ i zove se tal. Canale del Quarnero.

Ovo je pravi Kvarner, u užem smislu riječi Odavde je. proširen ovaj naziv na čitav zaliv i na čitav arhipelag, koji gore ograničismo.

I naš je narodski naziv u Istri za ovaj dio Jadrana Kvarner. Stari Rimljani smatrali su također ovaj dio Kvarnera bitnim i nazivali ga sinus flanaticus, “što će reći »Plominski zaliv«. Po ovom dijelu nazivali su i cio ostali, kao i danas.

Latinski pridjev flanaticus⁴ izveden je od imena stanovnika Flanates, »Plominci«, a ovo od imena litburnitjskoga grada Flanona. Talijani zovu ovo mjesto prema zakonima mletačkog i toskanskog govora Fianona. Hrvati su čuli od Romana, koje ovdje zatekoše, latinski lokativ Flanouae »U Plominu«, iz čega stvoriše prema zakonima svoga jezika Plomin⁵. To je i opet jedan od dokaza, da su naša mjesna imena i u ovim krajevima, koliko su predslavenska, potpuno nezavisna od govora Mlečana. Tako je zbog toga, što su ih naši pređi čuli još u vrijeme, dok nije bilo mletačkoga gospodstva nad ovim krajevima. Prema rimskom nazivu sinus flanaticus za Kvarner mora se zaključiti, da je grad Flanoua »Plomin« bio u staro doba najvažnije pomorsko mjesto⁶ u Kvarnerskom zalivu, da je u to doba imao otprilike onu važnost, koju su kasnije, u razna vremena, imali Senj, Bakar, Rijeka i Sušak.

Kad bismo danas htjeli imati svoj izraz za Kvarner, morali bismo ga zvati, kao i stari, »Plominski zaliv«. To je nemoguće, jer, prvo, Plomin ne igra više nikakovu ulogu u ovom zalivu, i drugo, to bi značilo oživljavati rimski naziv, koji je danas bez šadržine.

Drugi pomorski put, koji vodi iz pravog Kvarnera na sjever uz istarsku obalu, zove se talijanski Canale di Farasima ili Faresina, prema nazivu mjesta na Cresu⁷. Hrvatski se zove Vela Vrata. Otoke Cres i Krk rastavlja Canale di Mezzo, što naši zovu Mala Vrata.

Pravom Kvarneru na istok nalazi se Ouamerolo (-o- je naglašeno), talijanski deminutiv od Quarnero, što naši prevode u Kvarnerić. Nijesam obaviješten o tome, da li naš deminutiv postoji i u narodu. Prostire se između Lošinja i Paga, na jug sve do ostrva Silbe i Vira (ital. Puntadura), koja pripadaju zadarskom otočkom skupu. Po njemu vodi najkraći put između Rijeke i Zadra. Na istoku, prema Hrvatskom Primorju, ograničuje Kvarner najprije kanal, koji se zove tal. Canale del Maltempo, u kome duva senjska bura⁸, I zato se ovako zove. Naši to prevode u Burni ili Burnji kanal.

Iza njega dolazi Canale della Morlacca ili della Montagna, koji rastavlja Rab i Pag od kopna, a naši ga prevode u Podgorski kanal.

Od ovih je naziva najzanimljiviji Canale della Morlacca, Taj mletački naziv dolazi odatle, što su se ovuda vršila kretanja velebitskih Vlaha s kopna na otoke i odatle dalje u Istru.

Riječ morlacco je na italijansku obrnuta bizantska riječ mauro-vlahos »crni Vlah«. Ovako su bizantinci zvali najprije balkanske Vlahe (zbog njihove crne kabanice), koji su se selili sa svojim stadom iz zimovišta u ljetovališta po balkanskim planinama. Mlečani, preuzevši ovaj naziv od Bizantinaca u doba turskih ratova u 15. vijeku, prenesoše ga i na slavensko stanovništvo, koje se sa turskog teritorija selilo u mletačku Dalmaciju i Istru.

Zbog toga, što se to seljenje vršilo baš s velebitskog kopna sučelice Rabu i Pagu, nazvan je ovaj kanal talijanski Canale della Morlacca, u ženskom rodu zato, što se pridjevu morlacca ima dopuniti riječ montagna »gbra«, t. j. Velebit.

Kako se iz ovoga razlaganja vidi, otočki skup sjevernog Jadrana, iznad Zadra, dobio je naziv prema glavnom morskom putu, što vodi od Prmanture do Plomina. Ovaj se put zvao Quarnero, a ono more, što je na istok Lošinju do Paga i na jug dio Silltoe, zvalo se Ouarnerolo »Mali Kvarner«.

Naziv slavenskog porijekla ne postoji za ovaj dio Jadrana.

Talijanski naziv nije ujednačen. Pored sufiksa -ero, koji je mletački i kasniji, zove se zaliv i s varijantom -aro, koja je starija i viiše odgovara toskanskom govoru (Ouamaro). Ali ni početak riječi nije ujednačen. Pored Quarnero (-aro) piše se i Carnaro.

Prvobitni je oblik onaj, koji se ppčinje sa kv-, a ne onaj sa k-, jer se zaliv zove počevši od sredine 9. vijeka, Quamarii culfus⁹, »zaliv kvarnerski«.

Ovako ga piše Ivanova mletačka kronika, koja veli, da su 844. g. došli Saraceni do otočića Suska (Sansagus) na početku Kvarnerskog zaliva i ovdje se sudarili s Mlečanima¹⁰.1 to je najstarija vijest o ovom dijelu Jadrana.

Nijesiu poznati razlozi, koji su doveli do toga, da je poslije propasti Rimskog carstva promijenjeno staro ime Sinus flanaticus »Plominski zaliv« u Quarnarii culfus. Ali se možemo domišljati, da razlog leži u tome, što je stara Flanona u doba seobe, naroda izgubila važnost kao pomorski emporium.

Nikako se izvjesno ne zna, odakle je uzet izraz Quarnarium, ni šta upravo znači. Ali nam lingvistika pruža i za to neku pomoć, koja nije na odmet.

Prije nego navedemo nagađanja o značenju ovoga imena, ogledajmo oblike, u kojima se piše ovaj naziv kod naših pisaca.

Leksikografi Mikalja i Bjelostijenac pišu ga Kàrnèr (gen. Karnéra) i tumače ga latinski »sinus liburnicus, polaticus et flanaticus vel flanonicus, more kod Istrije«. Kako se vidi, oni pišu mletački sufiks -ero i k- mjesto k v -.

Baraković, opet, u »Vili Slovinki«, piše K v- i toskanski sufiks – a r: »Kakono i mornar, ako je prem hitar, jidreć mimo Kvarnar, naskoči ga vitar«.

Oblik Kvàmèr (gen. Kvarnéra), koji je danas kod nas u općoj upotrebi, zabilježio je Akademijski rječnik samo iz istarske narodne pjesme: »Jedan brod se vozi po sredi Kvarnera«.

Kako je prvobitan oblik onaj, koji se počinje sa k v-, mislilo se, da riječ Kvarner dolazi’ od lat. pridjeva cavemarius, od imenice caverna, što znači »spilja«¹¹. Zaliv bi bio, po ovom tumačenju, nazvan ovako zbog toga, što ima mnogo spilja. Ali se ovo tumačenje ne može održati jer ne odgovara posvema fonetskim zakonima ni hrvatskim ni romanskim.

Po drugom mišljenju ime je nastalo od lat pridjeva carnarius, od imenice came, »meso«, koja u govoru starih Romana na Krku glasi kuorno. Zaliv je nazvan metaforički ovako, vele oni, koji ime ovako tumače, zbog toga, što vjetrovi, koji u njemu bjesne, uzrokuju mnoge žrtve. S lingvističkoga gledišta ovo tumačehje bi bilo moguće¹².

Ali moguće je još jedno tumačenje.

U pazinskom kraju u Istri vele naši ljudi za broj četrdeset kvarnàr (na pr. kvamar ovac, dva kvarriara). Ova čakavska tuđica, koju je prvi zabilježio Nemarne, nije nigdje drugdje potvrđena. Ne donosi je ni Ive iz obližnjih romanskih, dijalekata u Istri. Pokojni Pero Budmani dobro je otkrio u ovoj našoj čakavskoj tuđici Idi pridjevni brojnih quadragenarius¹³, koji znači »ono, što se sastoji iz 40, što broji 40«. Oblik kvamar pravilno se razvio odatle po romanističkim jezičkim zakonima, i nema nikakove sumnje, da pripada starom istarskom romanskom govoru, koji: zatekoše naši pređi u. Istri.

Ako je ime zaliva ista riječ, teško se domisliti, na što se odnosi latinski pridjevni brojnik kao ime zaliva, da li na broj otočića (škoIjeva), ili valica, ili naselja, ili ribarskih pošta oko Lošinja i Cresa.

Ime Kvarner i ne mora da se odnosi baš na broj četrdeset. To će se vidjeti iz ovoga razmatranja.

Talijanska riječ quamara bila je 16. i 17. vijeku pomorski naziv za uže debljine sartija, koje je visjelo na kotačiću privezanom za vrh jarbola. Pored quamara govorilo se i camara (1614), kod mletačkih pomoraca i quamale (p 14. i 15. vijeku), od čega je postojao i deminutiv quarnaletta. Ova riječ pisala se i camaletta i quademaletta¹⁴. I ove su riječi latinskog porijekla. Potječu od lat pridjevnog brojnika quaternarius sa značenjem »što sadržava po četiri česti«. Quarnara je latinski funis quaternaria »uže savito iz četiri uzice«, a Kvarner bilo bi, prema ovome, mare quaternarium. Time bi bio označen onaj sektor Jadrana, koji se dijeli na četvero kao raskršće za Mletke, Zadar, Istru i na istok.

Kako je pravi Kvarner uz jugoistočnu obalu Istre do ostrva Suska, onaj dio Jadrana, koji je zatvoren lošinjskim otočkim skupom, mislim, da je ovakvo tumačenje postanka njegova imena najprirodnije i da odgovara posve geografskom položaju¹⁵.

Ako i nije sve ovo, što kažemo, sasvim pouzdano, važna je ipak činjenica, da nam je pošlo za rukom utvrditi, da naziv Kvamar potječe iz staroga istarskog romanskog narječja, koje se govorilo u Istri prije dolaska Mlečana.

Tako srno saznali važnu istinu, koja će nam biti vodič u pitanju, kakav romanski govor zatekoše pređi naših čakavaca u ovim krajevima, kad se doseliše ovamo.

U detalju opažat ćemo sve ovo idući od jednog kvarnerskog otoka do drugoga. ²⁰

Bilješke

*) Upor. .moju studiju »Studi toponomastici sull’isola di Veglia«, koja je objavljena u Archivio glottologico italiano XXIV, str. 42, br. 65.

^a) I dialetti ladino-veneti dell’Istria. Strasburgo 1900. Proučavanju istarskog romanskog govora prije dolaska Mlečana posvećena je i moja studija^ koja je objavljena na francuskom u Melanges Haškovec (Brno 1936), pod naslovom Contribution à l’etude de l’istriote prévénitien,, za tim Considérations générales sur le plus ancien istro-roman u zborniku Sache Ort und Wort (Festschrift J. Ju’d), Zurich 1943, str. 472—485.

*) Široka je 250—400 m, duga 4 km, veća je od zaliva Rabac kod Labina.

⁴)    Stjepan iz Bizanta piše ga u čistijem latinskom obliku flanonicus.

⁵)    Ako naši kažu m mjesto n, to može također da je . staro. Plinije pozna i narod Flamonienses.

6) Imao je i ius italicum, »italsko pravo«.

⁷)    Hrvatski se zove Porozina. Tumači se kao Farum insulae »svjetionik otoka« (Elio Migliorini, Enciclopedia italiana, sv. XVIII, str. 602), ali to lingvistički nije moguće.

⁸)    Ne znam, imaju li naši pomorci naš narodni izraz za nj. Bio bih zahvalan svakome, tko bi me obavijestio o našim narodnim izrazima za pomorske putove ne samo u Kvarneru, nego i na Jadranu.

⁹)    Naziv culfus, grčka je riječ kólpos. Upotrebljavao se i za čitav Jadran. Odatle i naš stari izraz kulaf (upor. Akademijski rječnik V. str. 768 s. v.)

¹⁰)    Upor. Rački, Documenta, str. 356.

“) Elio Migliorini, Enciclopedia italiana, sv. XVIII, str. 602.

^1S) Ovako sam i ja nekada mislio, ali sada više ne, jer u izvedenici od came ne bi smjelo biti u nenaglašenom slogu kv-.

¹³)    Upor. Akademijski rječnik V. str. 850. s. v.

¹⁴)    Óve podatke vadim iz odličnog pomorskog rječnika, što ga je izdala talijanska Akademija pod naslovom Dizionario di marina medievale e moderna. Roma 1937.

¹⁵)    Ovim pripadom treba spomenuti, da je za Mlečane Kvarner bio važan i u meteorologijskom pogledu. Boerio je zabilježio, da se vjetar, koji duva iz sektora Est-Nord-Est, zove pored grego-levante još 1 Quarnero. O značenju naziva upor. sada i djelo inteligentnog amatera u toponomastici dra. Josipa Smodlake, Imena mesta i meštana na tlu Jugoslavije, Split 1946, str. 69—73.

2. KRK

I.

Glavno predslàvensko naselje na otoku Krku zove se ponosno na rimskom kamenom spomeniku splendidissima civitas Curictarum, što znači »vrlo sjajan grad Krcana«. Curicta je ilirska izvedenica za oznaku stanovnika od Curicum (naglas na prvom u), kao što je naša Krčanim od Krk.

Naš naziv otoka i glavnog mjesta na njemu Krk, točno odgovara predrimskom i rimskom nazivu Curicum. Kojem je mediteranskom jeziku pripadao ovaj naziv, to se ne zna; a još manje se zna, šta on upravo znači. Čini se, da nije ilirski.

Lingvist se najviše čudi činjenici, što stari naziv niijesu očuvali Romani, nego Hrvati.

Talijani ga zovu Veglia, što se osniva na nazivu domaćih izumrlih Romana Vekla ili Vikla. Prvi je taj naziv zabilježio car Porfirogenit oko polovine 10 vijeka, a drugi Vrbničanin Feretić na početku prošlog vijeka.

Talijanski naziv tumačili su naučenjaci na razne načine. Od svih tumačenja najvjerojatnije je ono, koje vidi u Vekla ili Vikla latinski pridjev ž. r., što znači »star«, ‘a glasio je već u vulgarnom ktilnitetu veclus (izvedenica od klasičnog lat. pridjeva vetus »star«). Ovaj pridjev treba dopuniti imenicom civitas »grad«, kako se Krk zvao na pomenutom rimskom natpisu.

Talijanski naziv znači u prijevodu »Stari grad«, onako, kako su u prvo doba Slaveni nazvali i druga stara rimska naselja na Jadranu. Ako je tako, onda se kao izvjesno ima uzeti, da je na ovom otoku u blizini grada Krka morao postojati i »Novi grad«.

Historijska vrela nijesu nam sačuvala obavještenja o tome gradu, i ne kažu nam, kako su domaći Hrvati ili Romani¹ upravo taj »Novi grad« zvali. Mlada nauka, koja se zove toponomastika, a bavi se ispitivanjem imena mjesta, može ipak da riješi i ovaj problem.

Istražujući imena mjesta na ovom otoku, ustanovio sam, da se nazivi, koji nose na sebi biljeg staroga romanskoga govora grada Krka, nalaze južno od poteza, koji ide od Punte Pelove, sjeverno od Glavotoka blizu Malinske iznad Muraja, te siječe cestu, što vodi od Krka do Vrbnika i proteže se sve do u blizinu Bašćanske Drage².

Južno od ovoga poteza ima najviše starih romanskih mjesnih naziva oko dva današnja naselja: prvo, oko grada Krka, drugo, oko mjesta, koje se zove Punat, gen. Punta, što znači most, jer je ovdje bio zaista nekada most, koji je vezao ovo mjesto s poluotokom Prnibom, kuda je vodila stara cesta u grad Krk. Taj most ne pominju ni mletačka vrela. Znači, da ga je nestalo još prije definitivnog dolaska Mlečana na Krk iza Frankopana.

Iz ove činjenice izlazi, da se »Novi grad krčki« (Civitas nova) morao nalaziti baš na mjestu, gdje se danas nalazi Punat. Druge mogućnosti nema, jer tragova drugim starim naseljima nema.

Oba ova naselja bila su zaštićena utvrđenjima iz ranog bizantinskog srednjeg vijeka. Oba nose starinski romanski naziv castellione, deminutiv od castellum »grad« (kao utvrda)«.

Utvrđenje kod Punta nalazilo se na malenu otočiću u zalivu, što ga tvori Pmiba s obalom Punta. Taj otočić zove se hrvatski Košljun, što točno odgovara romanskom Castellione.

Ovo utvrđenje potječe zacijelo iz vremena, dok je Krk pripadao zajedno s ostalom Dalmacijom bizantinskoj temi: (= provinciji). To potvrđuje i okolnost, što se u blizini Košljuna nalazi crkvica sagrađena u bizantinskom stilu, posvećena svecu Donatu, štovanom i u Zadru, a možda i još gdje u bizantinskoj temi Dalmacije.

Drugo bizantinsko utvrđenje nalazilo se sjeverno od grada Krka na cesti, što vodi u Malinsku. Specijalna karta bivšega austrougarskog generalštaba zabilježila je ovdje česticu, koja se zove Caslone. Na specijalnoj karti bivšeg jugoslavenskog vojnogeografskog zavoda ona nije zabilježena. Današnji je izgovor teško utvrditi, ali ga je zabilježio i Crnčić na svojoj detaljnoj karti otoka Krka, koja se čuva u franjevačkom samostanu u Krku. Caslone je isto što i Košljun. Oba naziva dolaze od romanske deminutivne izvedenice castellione »gradac«.

Oba utvrđenja bila su očevidno podignuta zbog toga, da zaštite romanska naselja Civitas vetus (= Veglia) i Civitas nova (= Punat) protiv prodiranja Slavena (=> Hrvata) na otok.

Bizantinsko vladanje ostavilo je vidnih tragova u govoru hrvatskih čakavaca na otoku Krku. Šumice, u kojima raste karakteristično mediteransko šumsko stablo črnika (Quercus ilex), zovu se drmun samo na ovom otoku možda i na Rabu i nigdje drugdje u Dalmaciji, koliko sam se dosada mogao obavijestiti. Ova riječ dolazi nebrojeno puta i u pisanim dokumentima s ovoga otoka, kao i u nazivima za zemljišne čestice, na pr. Vèlie drmóna i t. d., Drmunlć, a dolazi i u romanskoj deminutivnoj izvedenici Drmunćal. Ovo posljednje znači, da su tu riječ poznavali i krčki¹ Romani i da su je Hrvati .od njih preuzeli. Riječ drmun točno odgovara grčkoj (bizantinskoj) drymou, što znači »šuma«. Na jugoslavenskoj teritoriji dolazi grčka riječ još samo u NR Makedoniji, kao drma, u obliku drukčijem nego na Krku.³.

Drugih tragova grčkih u vokabularu (rječniku) naših čakavaca ovoga otoka neću spominjati ovim povodom.

U bizantinskom Krku, koji smo, evo, ocrtali na osnovu podataka, što nam ih pruža toponomastika i lingvistika, riijesu stanovali Slaveni. To izrijekom potvrđuje za polovinu X. vijeka bagrenorođeni pisac Konstantin. On za Veklu kaže, da u njoj stanuju Romani Ali se ne može uzeti, da na ostalom dijelu otoka, sjeverno i istočno od poimenute crte od Punte Pelo ve kod Maiimske i Baške Drage, nije bilo Hrvata u IX. i X. vijeku ili još prije.

I za važno pitanje doseljenja Hrvata na ovaj otok pruža nam toponomastika ii lingvistika dragocjenih podataka. Sjeverno od pomenute crte nema, naime, u nazivima mjesta ni traga govoru starih krčkih Romana.

Alli na tom teritoriju liima starih slavenskih tragova, kojih drugdje nema. Dva veća brda pa tom otoku zovu se Hlam. Svuda na srp.-hrv. teritoriju dala je stara slav. riječ h ln> mt, koja sadržava samo-glasno I, oblik hum. Samo je ovdje očuvan 1 i stari debeli poluvokal ■*» prešao je u a.

Na teritoriju izvan spomenute crte nastadoše tri slavenska naselja, koja govore posebnim čakavskim narječjima. Od ova tri samo jedno je nastalo na predslavenskom temelju. To je Omišalj, gen. Omišlja. Ovaj naš naziv ne osniva se na krčko-romanskom izgovoru, nego na vulgarno-latinskom, kako se govorio u VII. vijeku na otoku Krku i iz kojega se razvilo u gradu Krku pomenuto romansko narječje.

Omišalj je hrvatski izgovor za vulgamo-latinsko* a muschi, što hi glasilo u klasično-latinskom Ad musculum, uza što se ima razumjeti locus »mjesto«. Naziv znači »mjesto, koje se nalazi kod sitnih školjki (dagnji) uz obalu«.

I ovaj put sačuvali su začudo Hrvata stariji¹ obik imena negoli sami Itallijani, koji vele Castelmuschio. U talijanskom nazivu nema traga latinskom prijedlogu ad »kod«, koji glasi u slavenskom izgovoru i ovdje, kao ii u Istri, o⁴.

Omišaljsiko čakavsko narječje oštro se razlikuje od narječja, što ga govore ostala dva stara čakavska naselja na otoku, Dobrinj i Vrbnik. To se vidi već po nekim nazivima za zemljišne čestice. Talko.se mjesto Hlam kod¹ Vrbnika govori ovdje Haimec (a je dugo, a e naglašeno kratkim silaznim akcentom.)

Druga dva stara čakavska naselja nose posve slavenska imena. Dobrinj je pridjev od starog imena od mdla ffi hipokoristika Dobrinj: od Dobroslav. Znači dakle naselje, koje je prvobitno pripadalo nekom Dobrinji ili) koji je tu bio knez ® nešto slično.

Teren, bliiizu kojega je Vrbnik, ispod Riisike, vlažan je. Na njemu rastu djelomice i dšanas žute vrbe. Naziv Vrbnik nastao je odatle.

I krčki Romani naziva! su ga u svom jeziku ovako. Njihov je naziv » glasio Vanč. To je plural od njihove riječi¹ vank, od klašično-latinske vinicus. Od ove potječe i naša bekovača »žuta vrba«, riječ, koja se govori ii u kajikavskim dijalektima.

Četvrto staro naše naselje je Jurandvor u Baškoj Dragi To naselje mora se uzeti kao staro zbog Zvonimirova glagolskog natpisa u crkvi sv. Lucijfe. Inače današnje narječje, koje se ovdje govori, ne pruža ni izdaleka onOlikih tragova starini kao čakavska narječja u Omišlju, Dobrimju i Vrbniku. Naziv Jurandvor ipak je star, i to zbog toga, što prvi dio složenice sadržava stari pridjev Juranj »Juranov«⁵.

Ovdje su Slaveni morali zateći već krčke Romane. To se vidi po mazivu čestice, koju i naš svijet zove Kanajt ( sa dugim silaznim

akcentom na a u krajnjem slogu). Ovaj naziv dolazi još jedinom kao ime biskupskog dobra kod Punita uz morsku obalu. To je klasično-latinska izvedenica cannetum, od canna, »trska«. Oblik Kanajlt točno odgovara izgovoru krčkih Romana. Ovakav naziv za mjesta dolazi i u govoru našeg svijeta u Dalmaciji, kao Trsiteno, Trsteoik i t. d.

Ostala naša naselja na ovom otoku nijesu stara. Zbog malarije, koju stvaraju neisušene baruštine još i danas, i ova mlađa naselja danas su dijelom iščezla, kao Semenj (s kratkim silaznim akcentom na drugom krajnjem e) bod Dubašmiioe, gdje nalazimo istu riječ, koju i u sajam »zbor«.

Ova novija naselja, kao Brsci, Skrpčići, Bajčići, Poljica, Dubdšnica, Suzan (kod Dobrinja, danas ne postoji više) i t. d. nastala su kretanjem velebitskih Vlaha (Morliaka). Ovamo su ih naseljavali Frankopani na svoja zemljišta. Dijelom su bli pravi Rumunji U PoLjieima na Krku očuvali su svoj očenaš sve do sedamdesetih godina prošlog vijeka. Zabilježio ga je veliki lingvist Miktošić.

Neke podatke za Rumunje na Krku, ii čak neke riječi i izreke, koje su čuli, saopćiše mi otac Zec u samostanu u Glavotoku i župnik Kraljić u Poljioima, obojica već pokojnici.

Moja toponomastička ispitivanja, koja sam vršio u ovim krajevima, potvrdiše također istinu, da je među velebitskim Vlasima, koje Frankopani nasel’iše ovdje, bilo pravih Rumunja. Tako se očuvao na Krku kao naziv čestice pravi rumunjski plural Vrhure »vrhovi«, od vrh, slavenska riječ, koju poznaju Rumunji sviju dijalekata, zatim Fareča (kratki silazni akcenat na a početnog sloga), što znači »paprat« (tat. filex) i t. d.⁶

Ali ovi velebitski Vlasi nose i lijepa naša porodična limena, kao Petrović (očuvano u Potjiciimia), Bogojević (očuvano sa stezanjem grupe -oje- u o kao Bògovic u Dubašnioi) i t. d.

Sa Krka kretali isu se velebitski Vlasi dalje u Istru, gdje su u selima oko Učke očuvali još ii danas posebno rumunjsko narječje, koje romanisti zovu istro-rumunjskim, dok se u ostaloj Ćićariji posve pohrvatiše.

Starost gore pomenutih naših naselja na Krku potvrđuju i druge okolnosti’, koje se odnose na folklor i na religiozni ;šivot.

Na Krku očuvao se muzički instrument, koji ss zove ekavsko-čakavSki sopela (naglasak kratki silazni na e, ikavski sopita). Igrač se zove sopac. Ovaj instrument odgovara fruli;, koja je rumunjskog porijekla.⁷

Na Krku imamo tragova jačem religioznom životu još u doba narodnih vladara. U to doba pada vjerska buna, koju je. vodio Zdeda. Ime je hipokanistik od starog hrvatskog imena Zdeslav⁸.

Na intenzivnost vjerskog života na ovom otoku oslanja se i upotreba glagoliee ,koja se u pravnom životu najbolje održala baš na njemu.

Iz tog razlaganja izlazi, da je slavenstvo na Krku vrlo staro, uza sve to, što se je u gradu Krku moglo uza nj održati i staro romansko (danas izumrlo) narječje. Vidjet ćemo u idućem članku, da ovako intenzivnog slavenstva nije bilo. u prvo doba na otoku Rabu.

II.

Od romanskih toponima sjeverno od crte, koja razgraničuje imena mjesta s krčko-romanskom fonetikom, četiri su, ikoja privlače naročitu pažnju lingvista. To su 1. Brgud i deminutiv odatle Brgudač, 2. Kras, koji nebrojeno puta dolazi na otoku, u singularu i pluralu, kao i u raznim izvedenicama i u vezi s pridjevima, 3. Kamp Sije i 4. MunćSI.

Prvi je toponim potvrđen od 15. vijeka na ovom otoku, na kopnu u sjevernoj Dalmaciji, na Visu i u Istri. Upotrebljava se kao riječ općega značenja »šumski pašnjak pun šikara i hridi« (Parćić). Detaljnih opisa nema. Sudeći prema historijskim potvrdama, odgovara tačno latinskoj riječi virgultum »šikara«⁹.

Drugi toponim služi i danas kao opća riječ (termin) za kraški (karstni) teren uopće. Na ovom otoku, u Istri i u Hrvatskom primorju veoma je raširen kao toponim za oznaku raznih čestica terena i naselja. Nastao je od predlatinske (možda ilirske, Miburniijske) riječi carsus, od koje i njemački geografski termin Karst, talijanski Carso. Kako hrvatski oblik pokazuje t. zv. likvidnu metatezu isto tako kao Rab, ide zacijelo u posuđeniiee iz doba naseljavanja Hrvata u ove krajeve.¹⁰

Treći je toponim KampSlje (akuzativ plurala), naziv sela, očit romaniizam, koji, kao svoju starost i osobitost pokazuje u deminutivnom sufiksu -elllus¹¹ mjesto -iltellus, kakav se nalazi u mletačkom campitelo¹² i u krčko-romanskom toponimu Kamtijal (pašnjak između Kampelja, Garioe i Kornića), ali ne pokazuje zamjene u za -am pred komsonantom, kako bismo očekivali prema sanctula > siitla »kuma« u Vrbniku. Znači, da su se ovdje Hrvati¹ naseli u prvobitno krčko-romanskom’ selu, ali u dosta staro vrijeme, jer od krčko-romanskog toponima stvoriše stari pridjev srednjega roda pomoću sufiksa -j, kakav se danas više ne može praviti. Fostupiše ovdje jednako kao u našim toponimima predslavemskog podrijetla, kao što su Žirje, Celje i Skoplje, koji¹ su također stari pridjevi istoga tipa.

četvrti toponim Munćel označuje ovdje veliki dio šume u sredini otokgi. Susrest ćemo ga i na Rabu i na lžu. Na Krku dolazi još u obliku Munčaf¹³, koji označuje bregoviti predjel zapadno od grada Krka uz more. Oblik Muinčal¹ odgovara općoj riječi krčko-roimanskog narječja i latinskom deminutivu monitiiceius »brdašce«. Nas zanima razlika u dočetku: -el u hrvatskom narječju otoka Krka prema -al

u. ramansko-krčkam. Hrvatski je oblik -el očevidno stariji, jer je bliži latinskomu. To znači), da su se Hrvati naseMi na ovom otoku još u vrijeme, kad se krčko-nomamsko narječje počelo razvijati. Dočetak -el u Munćel poklapa se u vokalu sa -elje u Kampelje.

Iz ovoga se razlaganja vidi, od kolike je važnosti dobra fonetska analiza toponima za historiju naseljavanja. Pisanih vrela za prvo doba hrvatskoga naseljavanja i onako nemarno. Ostaje samo topo-nomastička analiza kao vrelo saznanja. Ova nam dopušta zaključak, da se hrvatsko naseljavanje sjeverno od pomemute crte moralo početi i prije, nego što je u polovini 10. vijeka car Konstantin pisao svoje djelo De admmistrarado imperio.

Od neslavenskih toponima treba još zabilježiti naziv obalskog terena Pfej (sjeverno od Negrità), koji u krčko-romanskom dolazi kao opća riječ pluj »strma ulica u Krku«. Oba oblita dolaze od grčko-l&tinske riječi plagiuin. Očevidno je, da hrvatski oblik, jer ne pokazuje u mjesto a, potječe iz vremena prije razvitka krčko-romanskoga govora.¹⁴

Još je zanimljiv romanski toponim Negrit, deminutivni pridjev od niiger »cm«. Ovaj je naziv nastao zacijelo odatle, što je teren bio obrastao čmikama, kako se na Krku zove quercus ilex¹⁵.

Ima ovdje i mletačkih toponima, kako je prirodno zato, što je otok došao poslije Frankopana pod mletačku upravu. To je mlađi (recentniji) tip romanskih toponima. Ovamo računam ime potpuno hrvatskoga sela KomJć, talijanski Comicchia. Dočetak -ić pokazuje, da je hrvatiziram mletački izgovor jednako kao u sić za tal. secchia »amper, kablić«. Selo Je dobilo ime po ptici cornieula, književno-taljanski cornacchia »vrana«, koja igra i u hrvatskoj toponomastici jadranskih otoka kao i u kopnenom zaleđu izvjesnu ulogu, upor. Vranine, Vranjic, Vranja. Značajan je prijelaz iz tal, femmina u hrv. maskulinum. Taj je prijelaz nastao zbog toga, .što je mletačko Korniča bilo shvaćeno kao naš genitiv. Odatle je onda načinjen novi nominativ prema muškom rodu ostalih imena naselja kao Pumat, Muraj, Lakmartim i t. d.

Već srao vidjeli, da je toponim Košljun nastao od ilat deminutiva castellane »malo utvrđenje«* Na obalama Dalmacije, otočke i kopnene, sreće se više pinta. Ali Talijani ne prave svoj oblik od latinskoga, nego od hrvatskoga oblika. Kako na Pagu, tako i ovdje zove se zaliv (zaton) talnfjanski Val Cassion.

Od školjeva, koji obično imaju hrvatska imena, ovdje je jedan, koji nosi i u hrvatskom talijanski naziv. To je Galum, vjerojatno deminutivna metafora galla »šiš’ka«.

Tijesno između otočića Prviča i Krka zove se tal. Bocca di Segna, hrvatski (prema jugoslavenskoj specijalki) Senjska Buka. To je isti naziv, koji, s talijanskim vokalom, susrećemo i u Boka Kotorska, latinska metafora bocca »usta«.

Hrvatski toponimi za naselja nalaze se u najčistijim tipovima u dva sektora: a) sjeverno na crti povučenoj od Vrha (kod grada Krka) i od Kampellja I b) istočno od crte povučene od Negrità prema Vrbniku.

Tu imamo najprije toponime, koji se odnose na šume, na šumske stabljike i biljke, kao Dubašnica, od dirveta dubac¹⁶, koji i krčki Romani posudiše od Hrvata¹⁷. Dubašnica je poimeničenl pridjev pomoću sufiksa -nica < fenica. Označuje kraj, gdje raste pomenuto stablo. Danas Dubašnica obuhvata više naselja s porodičnim (familijskim) imenima, kao Bogovići, Milčetić, Ostrobradić, Radić, Hržić i i d., dokaz, da su to recentni toponimi. Naselja su nastala na terenu, koji je bio obrastao šumom, kako kaže i sam toponim Dubašnica.

U ovu kategoriju toponima idu i nazivi paseilia po biljkama kao Pàpfata, Risika (kod Vrbnika, ikavski oblik od vrijes sa sufiksom -ika i pridjev sr. roda Rasopàsno od biljke ròsopàs »chelidonium majus«. Prva dva toponima nalaze se i inače u otočkoj toponomastici, treći samo ovdje.

Na primitivno krčenje šume pomoću paljenja upućuje naziv sela Garica od gar. Oboje, izvedenica i primitivum, dolaze u ‘hrvatskoj i srpskoj toponomastici.¹⁸

Na obrađivanje tla upućuje toponim Njivice, koji također susrećemo u otočkoj i kopnenoj toponomastici.¹⁹ Ovaj naziv može da bude veoma star, jer. se nalazi i u Grčkoj u krajevima, gdje je Slavena nestalo.²⁰

Na kakvoću terena odnosi se deminutivni naziv u pluralu Poiljica, kan često dolazi i na kopnu i po otocima, i star je, jer ga susrećemo i u Grčkoj, gdje je nestalo Slavena.²¹

Zastupan je i pridjevni tip toponima u muškom i srednjem rodu, najprije sa sufiksom -in u m. r. u Kozàrin (potvrđen 1443.) i Gàbonjin. Ovaj tip je veoma rijedak u hrvatsko-srpskoj toponomastici. Ni osnove nijesu posvema jasne. Kozarin je po svoj priici od riječi kozara »staja, obor za koze« (u Istri), koja dolazi također kao toponim.²² Gabonjin je pridjev od nekog nepoznatog muškog imena na -onja.

Srednji rod od starog posvojnog pridjeva Županje upućuje na staru slavensku župsku organizaciju i na ovom otoku.

Neobičniji je pridjev sr. r. izveden od hipokoristika ličnog imena sveca Klime pomoću sufiksa -*»n, koji nalazimo u Klimno, (potvrđeno 1535.). Na ovaiko nazvanom mjestu nalazila se crkvica sv. Klimenta²³.

Kako smio vidjeli u toponimu Dubašniica, i pridjev® od imena svetaca mogu biti supstantiviirani pomoću istoga siuifiiksa -Ica. Ovamo ide ime danas nestalog naselja Milhdljice, nazvanog prema crkvi sv. Mihajla²⁴. Ovo naselje bilo je nekada zacijelo od veće važnosti, jer se uza nj nalazilo i drugo, danas također iščezlo Semèmi²⁵, naziv, koji odgovara književnom hrvatskom sajam.

Teritoriji FaljSca kao i DubašniCe bili su naseljavani pučanstvom \ hrvatskim i vlaškim s Velebita. Zbog toga ovi krajevi imaju mnoštvo porodičnih imena u pluralu kao imena naselja. Tako Brsci, gen. Br-žaca, Skrpčići (od Skrbe u pluralu, kako se često pišu u krčkim dokumentima u biskupskom arhivu), Bajčići, Bučulii, PetrSvići, Brusrći, Pinezići, Linardlići, Mìlohmiói i t. d.

Na Krku susrećemo i veoma interesantnu toponomastiku rtova ili kako se ovdje danas običnije govori, punti Da je ova tuđica novijeg datuma ovdje kao i na svi ostalim jadranskim otocima, to se vidi baš po toponimu JErt. U Kvarnerskom otočkom Skupu susrest ćemo još i metaforu K^jac, Kijca, deminutiv od kilj »čekić, maljic«²⁶, za tim Tenka, a na svim ostalim Zaglav kao i Samotvorac. Češće se susreće i metafora Šilo. Naziv čuf od čuh susrest ćemo još na Velom Otoku, gdje ćemo potanje govoriti o ovom tamnom toponimu.

Toponimi koji se odnose na uvale (zaliive ili zatone, vàie u domaćem govoru, od tat valle), često su pridjevi, obično u ž. r., ali ih ima, koji su m. r. Ovamo ide ime velikog zaliva Cavlèna²⁷« od imenice čavao, čavla mletačkog podrijetla, al u značenju »zavinut predmet, ključ« a ne u značenju »ekser, gvozd«, u kojem se danas upotrebljava. Na drugim otocima susrest ćemo toponim Zaklopatica, tal. Porto Chiave u sličnom značenju.

, Prema kakvoći terena nazvana je uvala Blatna.

Metafora je Baška²⁸ (Stara, Nova, Draga). Vokal a nastao je ovdje iiz debeloga poluglasa. U Vrbniku se kaže Beška. Ovako i talijanski Besca. Na poluglas upućuje po svoj prilici i naziv druge uvale Val Biska zapadno od Krka. Ova uvala nema hrvatskoga naziva. Btčbka za bačva nalazi se u ruskom bočka i bugarskom bàèka, slovenačkom bečka, češkom’ i poljskom bečka. Ova metafora odlično karakteriše cijelu dragu i zaliv. To se osobito lijepo vidi, kad se ide cestom iz Krka prema Bašćanskoj Draži i promatra s visine. Metaforu Bačvice za uvale susrest ćemo i na ostalim otocima ,u singularu jednom i na kopnu.²⁹

Zalivi se ovdje kao i na otocima zovu jednostavno Luka s pridjevima Vela i Mala, ali i bez pridjeva. Upada ovdje .u oči samo čudna složenica Buniculuika u Baski Novoj. Prvi dio sadržava po svoj prilici stari pridjev odi Bonko (upor. Bonlkoviić, prezime u 16. vijeku) u akuzativu. Prvobitno je bilo po svoj prilici Bonča Luka »Bonifacijeva Luka«. Bašćani su cakavci i govore c mjesto č.

Osobito zanimljiv naziv uvale m. r. je Sàpan (prema narječju omišaljskom). Tu uvalu zovu Cazotà Val Noghera. Ovaj naziv ušao je i u austro-ugarsku specijalku. Talijanski je nazvana po orasima. Hrvatski naziv nema s talijanskim nikakove veze. On je pridjev od osnove sap- < stp-, koja dolazi u toponimu Prespa, u imenicama ospice, rasap, nasap. Bez prefiksa nije ova osnova potvrđena u hrvatsko-srpsikom jeziku, nego u starocrkvenoslavenskom stpt »klip«, češkom sep, lUžičko srpskom sep i ruskom sop. Pridjev m. r. Sapan (se. zaton) označivao je valjda teren, koji se siplje i tako pravi kupove.

Od složenih toponima ističe se Glavotok³⁰, u domaćem izgovoru GlavatSk. Susreće se još na Cresu u istom značenju kao miletačko-tal. naziv Caisole < lai Caput insulae za hrvatsko naselje Beli, koje leži sučelice krčkom Glavotoku. Kako je Glavotok naziv samostanskog (manastirskog) naselja, ovaj prijevod (calque linguistique) stvoriše hrvatski fratri. Iz učenih krugova on je ušao i u narodni govor Krka. ^III.

III.

Premda su u prethodna dva poglavlja obuhvaćeni svi toponomastički tipovi, kolko su zastupani na otoku¹ Krku, ipak će biti korisno, da se napose još osvrnemo, sa po kojom primjedbom, na one toponime, koji se odnose na obalski sistem: na rtove, grebene, hrildi, pličine, na ribarske pošte i na školjeve. Ti toponimi su. za ispitivanje otočke toponomastike od velike važnosti, a naročito za pomorske karte.

Od školjeva, koji pripadaju Krku, treba spomenuti ove: Sv. Marko, Kamenjak kod uvale Sršćice, Zečevo južno od uvale Male Lpike u Bumom kanalu, Prvić (ovaj naziv dolazi i u Šibenskom otočkom Skupu), GaJun južno od stare Baške. Zečevo kao naziv školja dolazi i sa drugim sufiksom Zečje između Cresa i istarske obale, mletački Levrera. To je sasvim razumljiv toponim za nenastanjen otočić. Galun je augmentativna romanska metafora od galla »šiška«, također razumljiva pučka predstava za nenastanjen otočić. Sa lingvističkoga gledišta teže je razumljiv naziv Prvić kao’ izvedenica na -ić. Da je Prvić bio od važnosti za otočko stanovništvo, vidi se po tome, što nalazimo na njemu naziva za rtove i uvale: Kita, Stražica, Dubac, Samotorac.

Pličina nalazimo južno od varoši Krka: But. Ovaj toponim odgovara točno hrvatskom toponimu Bad za pliČine. Promjena našega samoglasa a u krčkoroananski samoglas u nastala je u govoru krčkih Romana ribara. Druga plicima zove se Silka od Negrità (prema talijanskoj sintaktičkoj konstrukciji), treća Liiban, zapadno od Galuna, nepoznatog je postanja. Na zapadnoj obali u Bumjem kanalu južno od rta Šila nalazi se plićima Konjska, česta topomomastička metafora u nazivima za uvale i rtove.

Što se tiče naziva za uvale, najznačajnija je pojava, da od Valunte na Pmibi pa sve do Maknela. (talijanski Manganello), zapadno od Brzaca, nailazimo na seriju čistih romanskih naziva, koji odgovaraju fonetskim zakonima krčko-romamsikog govora: Valunta (od romanskoga vallata »uvala«), Lagdimor »lokva Markova«, Karkarula (odgovara tačno našem toponimu Japlenica, od romanskoga calcatola od calx, calcis »klak, vapno«), Grkmòrk »Markov Dolac«, naziv, koji je bio krivo italijaniziram u Greco morto, a ovo opet prevedeno na hrvatski »Mrtav Grk«. Naziv Tòrkul u Kambunima ponavlja se. Označuje po svoj prilici zavojitu obalu, od latinskoga torculum »zavrnut predmet« u romanskim jezicima³¹. Naziv Maknèl »kamen« ponavlja se kao hrvatski toponim Kamenjak kod Premanture u Istri i inače vrlo često u nazivima za školjeve. Pored Maknel govori se i Spena od lat. spina »drač«. Samoglas e mjesto i kaže, da se radi o izgovoru krčko-romansikom³².

Pogledajmo još neke tipove za uvale i rtove prema našoj pomorskoj karti. Na Vozu nalazi se rt Vošćica. Srašteni sufiks -šćica kaže, da je ovo ime izvedeno od naziva poluotočića Voz u značenju »prijevoz«. Ovaj srašteni sufiks naći ćemo vrlo često u Zadarskom otočkom skupu, upor. Sašćiica, Biirbišćica, Telašćica na Velom Otoku. Naziv uvale VodotSč kod Omišlja podsjeća po značenju na romanski toponim na našim otocima kvarnerskoga i zadarskoga arhipelaga Ćifnata, kojim se označuje miješanje slatke i morske vode. Na ovom otoku dolazi još kao drugi toponomastički tip za ovaj pojam i naziv Vodice (uvala između rta Družinin i uvale Murvenice).

Uvale i rtovi zovu se ovdje kao i na svim ostalim otocima vrlo često jednako kao i obalski odsjeci, na kojima se nalaze: a) prema kakvoći terena: tako Meline, Melska od mel »sitan pijesak«, b) prema dubini vode: Dumboka, c) prema izbočini: Mali Bok, d) prema raznim metaforama: Klobučac, Bdskupići, Bracol »ručica« (italijanizam), e) prema terenu izvrženom djelovanju plime i oseke: Oprna t. j. Oprana, f) veoma često prema drveću, koje raste na obali: Slivanjska (od Slivno), Murvenica, Dubna, Dubac, Kita, Rasohe, Crnika »quercus ilex«, g) prema čistoći morske vode: Cista, h) prema obliku terena: Glavati, Glavina, Tenki, i) prema rupama: Jama, Škuljica. j) Ali u najviše slučajeva uzeti su nazivi za rtove i uvale od obalskih uređaja ekonomske prirode: Japlenica, Njivice, Solinji (stari pridjev), Peškera (italijamzam), Konobe, Stražica (mjesta, gdje se nekada strazilo protiv gusara), Turnac (hrvatski deminutiv od turani < lat. turris), k) isto tako vrlo često i prema crkvama: Sv. Marak, Sv. Mikula, Sv. Dunat, Sv. Fuska. k) I posjedovni odnosi igraju važnu ulogu u motivima za obalske denominacije. Tako nalazimo pridjeve Družinin (sc. art) »rt« od ličnog imena Družina, potvrđenog iz 12. stolj. (Akad. Rječnik, II, str. 815), Matanovo, Petehova (od peteh »pijetao« kao prezime Akad. Rj. IX, str. 917)“, Sršćica (od Sergius), Knez (zacijelo u čakavskom izgovoru mjesto Knež). 1) Uvale pogibeljne zbog gusara, kradljivaca ili za plovidbu daju također motive za dienominaciju. Tako imamo na Krku Lupeški porat, Zala draga, m) Značajno obalsku kamenje od važnosti je također: Beli Kamik. Nabrajamo ovom prilikom sve motive za pravljenje obalskih toponima, da ih ne trebamo ponavljati kod drugih otoka.

Ima dakako još dosta nejasnih toponima u obalskom sistemu Krka. Među njima je najčudnovatiji naziv uvale Ogrul, južno od . Vrbnika. Ovaj je naziv potvrđen već godine 1453. u nazivu crkve³³ S. Nicolaus de Ogrulo (pisano također sa geminatom II). Danas se tu vide ruševine. Čini se, da je to romanski pridjev agrariu izvedenica od latinskoga ager »polje«, riječi, koja je već u latinskom jeziku bila zamijenjena sa campus. Prijelaz nenaglašenog samoglasa a u samoglas u odgovara tačno fonetskom zakonu krčko-romanskog govora. Jedan od dva suglasnika r bio je disiimiHran u I, kako se to često događa³⁴. Naziv rta Butini izaziva upoređenje sa naživom sela. u 16. vijeku Butina Vas, zatim sa imenom rijeke Butinšćica rika kod Zoranića i naookon s imenom sela Butinjani u Hercegovini (Akademijski Rječnik I. str. 749). Dalje od’ovoga upoređenja ne može se ići u tumačenju. Brdo i obalski potez uza nj Bag izaziva upoređenje s imenom grada Bag (od rimskoga Vegia), ali, kako nema historijskih potvrda za krčki Bag, ne možemo znati, da li je upoređenje tačno. Naziv uvale Mrmna nejasan je. Rabasalj na potezu krčkoromanskog govora sadržava zacijelo u svršetku latinski sufiks -etum > krčkoromanski (veljotski) -al (t) > -alj.

Bilješke

*) U detalju razrađeno je sve, što se u ovom članku spominje, u* mojim raspravama Studije iz ilirske toponomastike, objavljene u Glasniku ŽSlm. muzeja za Bos. i Herc., XXIX (1917) i Studi toponomastici sull’isola di Veglia, u Archivio glottologico italiano, XXV, str. 133, §§ 122.

^!) Upor. o tome moj članak Iz toponomastike, objavljen u Lozanićevoj Spomenici (Beograd 1922), str. 327.

³) Upor. moju studiju Iz toponomastike Južne Srbije, objavljenu u’ Glasniku Skopskog učenog društva XIII (1933), str. 204; Saznajem, da se drmčin »šuma« govori i u Hrv. Primorju.

*) Upor. ovaj prijedlog sa jednakim našim izgovorom u nazivu; mjesta Oprtalj (Istra), od latinskog Ad portulam »kod vratašca« kao i u imenu grada Optuj (pored Ptuj) na početku Panonske nizine, od lat. Ad Poetoviu’m.

³) Ovaj pridjev ne treba da potječe iz starohrv. doba, jer može da stoji ii vezi i s prezimenom plemenite porodice Juranović ili Juranić, koja je starinom iz Bosne, kako se vidi iz jedne listine iz g. .1792, (u posjedu gđe Juranić.) Konsonant n mjesto nj nastao je zbog konsonantske grupe dv, koja slijedi, ispor. Banbrđo mjesto Banjibrdo.

⁶) Upor. moju tal. pisanu studiju pomenutu u bilješci br. 1, sv. XXIX, str. 113—119.

7) O sopeli i fruli upor. moju studiju pod naslovom) Studije iz balkanskog vokabulara br. 2 u Barićevu Arhivu za arbanasku starinu, jezik i etnologiju IV, str. 132 i si.

8) Upor. moju studiju »Iz mojega Glossari uma mediae et infimae latinitatis regni Chroatiae«; objavljenu u Vjesniku za arheologiju i historiju dalmatinsku, sv. 50 (1932), str. 146 i si. i Sišić, Povijest Hrvata if vrijeme narodnih vladara, str. 513 i si.

⁹)    Upor. moju studiju u Zeitschrift fur romanische Philologie. XU (1922), str. 147 br. 1. Saznajem od g. Jairdasa, da se onaj odsječak riječke morske obale, koji je talijanska okupacija nazvala Oostabellia, a nalazi se između Preluke kod Voloskoga i Kantjriđe, južno odi Zameta, zove hrvatski u Kastvu ii t. d. va Brgùdèh, Bfgud’. Brgud je dio drmuna »šume«, kako se vidi iz potvrde 1470 (Šurmin, Hrv. spom. str. 259).

¹⁰)    U Istri je potvrđena ova riječ i u ž. r. krasa »terra lapidosa«, v. Akad. Rječnik, V, str. 65. Raširenost na Krku prikazao sam u studiji Studi toponomastici sull’isola di Veglia, Archivio glottologico italiano XXV, str. 125. Najstarija je potvrda iz g. 1230. (prijepis 1724.). Etimologiju ove riječi dajem, u studiji u Zeitschrift fur romanische Philologie, LIV, str. 460 br. 2.

“) Upor. moju tal. studiju* citiranu u bilješci br. 1, Archivio glottologico XIV (1930), str. 24 br. 24 i

¹²) Upor. Meyer-Liibke, Romanisches etymologisches iWòrterbuch, 3. izđ., Tar. 1563 i moju tal. studiju u bilješci br. 1, Archivio XXIV, str. 25 i si. tor. 27. ■Slično i u romanskom toponimu Kambuni (plural), hrvatski oblik pokazuje stariju fazu latinskog vokala 6, ne mlađi krčkoromanski d’iftong au. Krčki toponim je etimologijski identičan s provansalskom riječi cambon »polje«. Ni u nazivu Kambuni nema starog refleksa za am. Jugoslavenska specijalka <list Sušak) piše krivo Gambun.

¹⁵)    Upor. moju tal. studiju, Archivio, XXIV, str. 36. br. 54.

“) Upor. Archivio, XXIV, str. 40 tor. 62 i XXV, str. 129 br. 114.

¹⁶)    Upor. Archivio, XXV, str. 129 br. 112.

^le) Oblik Dubačriica je potvrđen, v. Akad. Rječnik, II, 839, kao i dubac Iz g. 1470., v. Mažuranić, Prinosi, str. 278.

¹⁷)    Upor. Archivio, XXIV, str. 50, br. 79 i 80.

18) Upor. Akad. Rječnik, III, str. 104 s. v. gar 4 i 108 s. v. garica i Garice.

¹⁹) V. Akad. Rječnik, VIII, str. 284.

^s0) Upor. M. Vasmer, Die Slaven in Griechenland, str. 149 br. 32.

^S1) Upor. Vasmér, o. c. 47, br. 262,yStr. 125 br. 22.

²²) V. Akad. Rječnik, V, str. 416.

**) V. Akad. Rječnik, V,- str. 74 i si.

²¹) Pridjev miholj očuvan je i dobro potvrđen, v. Akad. Rječnik, VI, str. 650 i si.

*⁶) Upor. slovenački semènj, gen. semenjà (Pleteršnik).

^M) Upor. Akad. Rječnik, IV, str. 947.

*0 Riječ čavao, čavla potvrđena je kod nas samo u značenju »gvozden klin«, isto tako i pridjev. Ali ovo značenje ne pristaje zatonu. U Hrv. primorju postoji i naziv naselja Čavle. Druga romanska značenja, kao. vješalica i t d. v. Meyer-Liibke, Romanisches etymologisches Wòrterbuch, br. 1977.

“ Potvrđeno od 14. vijeka, ufror. Akad. Rječnik, I, str. 199.

“) V. Akad. Rječnik, I. str. 144 s. v. Dolazi i kod Romana na zapadnoj obali Istre u deminutivima Butizel, BotazeL

^ Na Rabu je glavotok istò što i glavoč ili glamoč, naziv ribe cottus gobio. Krčki i Creski toponim je druga riječ. V. Akad. Rječnik III, 184.

³¹) Upor. Meyer-Lubke, Romanisches etym. Worterbuch, 3. izd. br. 8792a.

^,s) Vidi moje studije u Archivio XXIV (1930) str. 46. br. 73 i str. 32 br. 43.

•*) Jireček, Romanen, svezak I. str. 65.

**) Ovo tumačenje je samo jedna lingvistička mogućnost, vrlo vjerojatna’ doduše, jer starijih potvrda od 15. stoljeća nema. Na Krku je dokazano postojanje latinske riječi campus u singularu i pluralu: Komp i Kimp, vidi Archivio XXIV (1930) str. 28. br. 32. Lat. ager očuvalo se u rumunjskom^ u talijanskim narječjima, provansalskom i partugiškom. Kao imenicu agrariu ie značilo »desetina« u! muškom i ženskom rodu, vidi von Wartburg, Franzd-sisches etym. Wtìrterbuch, sv. 1. str. 53. sv. ager.

3. CRES

I.

Danas se Cres i Lošinj smatraju kao dva zasebna otoka. Sa geografskoga gledišta idu ipak zajedno tako, da Cres čini sjeveroistočni, a Lošinj jugozapadni dio otočke grupe. Tamo, gdje na prevlaci leži Osor, oba su dijela rastavljena uskim, vještački napravljenim prolazom, koji se zove hrvatski (karvuaski u narječju Nerezina) Kavfiada, a tal. La Cavanella. Na tom prolazu ili kanalu nalazi se most, koji, slično kao kod Trogira, spaja oba dijela. Da mogu prolaziti jarboli manjih brodova, most se spušta i diže.

Najvažnije naselje ove cijele grupe bio je baš Osor, danas, zbog” malaričnosti, gotovo pust, kao izurnro. Zadnji austrijski popis iz g. 1910. nabrojio je u njemu 105 kuća i 352 stanovnika, kojih je broj spao sada na oko 180.

U najranijem srednjem vijeku Osor je bio sjedište biskupije, koja se prvi put pominje 585, u doba, kad i krčka i pićanska u Istri.

Car Konstantin zna samo za ovo naselje. Izrijekom veli* da je utvrđeno (kàstron) i da su stanovnici njegovi oko 875.-876. plaćali Slavenima danak. O imenu, koje on daje ovome gradu, a koje je s lingvističkoga gledišta veoma važno, bit će riječ malo niže. Stari geografi zvali su skup ovih otoka grčkom izvedenicom stvorenom od imena ovoga gradia: Apsyrtides insulae (grčki nesoi), što znači »osorski otoci«.

Zbog sve većeg propadanja Osora, koji je vrlo rano prestao biti sjedište biskupije, razvijao se sve više sjeverniji, prema istarskoj obali okrenuti gradić Cres. Po njegovu imenu nazvan je i otok. Ime ovoga sjevernog naselja, kao i ime onog južnog predslavensko je. Sudeći po konstituciji samog imena ono je predrimsko.

Kao ime otoka pojavljuje se istom U 14. vijeku, kad g. 1371. ugarsko-hrvatski kralj Ljudevit daruje Sarakenu, komomiku njegovih pečujskih i srijemskih dobara, creski i osorski otok.¹

U 19. vijeku zna se samo za Cres kao ime sjevernog otoka. Na južnom dijelu otočke grupe razvila su se, od 16. vijeka dalje, do velike važnosti dva prvobitno naša pastirska i ribarska sela Velo i Malo Selo, nazvana talijanski Lussingrande i Lussinpiccolo, po svoj prilici prema prezimenu njihovih stanovnika. Prastari je Osor prestao tada da važi kao naziv za otočku grupu uopće.

Pomenuta dva recentna naselja (osobito posljednje) podigla su se moreplovstvom i brodograditeljstvom do tog stepena, da su postala vrlo važna središta brodogradnje i pomorstva na čitavom gornjem Jadranu. Zbog ove važnosti dio prvobitno jedinstvene otočke grupe nazvan je talijanski u pluralu isola dei Lussini ili samo u singularu isola di Lussino. Prema ovom nazivu stvoren je hrvatski Lošinj.²

Za ovaj posljednji naziv nema starih potvrda. Najstariju potvrdu čitamo kod splitskog pjesnika J. Kavanjina, koji ga piše Lošin. Sa nj kao posljednjim konsonantom izgovara se u istarskoj narodnoj pjesmi i piše u našoj novijoj literaturi. Župne glagolske knjige i naš puk na ovim otocima znade samo za Malo i Velo selo kao imena najvažnijih naselja na otoku Lošinju. Ovaj naziv poznaje i posljednji austrijski Spezialortsrepertorium der òsterreichischen Lànder, sv. VII. (1918), str. 4L, u zagradi doduše.

Talijanski naziv Cherso za sjeverno prastaro naselje pojavljuje se istom u 12. vijeku. Tada se pominju³ dva Crešana, od kojih jedan ima hrvatski pridjevak Grubo (Girardus Grubo de Kerzo). U trinaestom vijeku⁴ creski građani nose čista naša imena. G. 1208. pominju se svećenik Stanče (presbiter Stantius de ^erso) i đakon Dragonja, a 1224. žena Dobruša i muškarac Videe. Iste godine čitamo u lat. dokumentu i slavenske upravnike, kao Andrija župan, prman, podžup, pored mletačkog konta iz Osora (Nicolaus Quirini comes abserensis).

Talijanski naziv veoma je važan u lingvističkom pogledu. On objašnjava prvobitnu etnografiju otoka. U njemu vidimo najprije metatezu -er- mjesto -re-, kako je ime mjesta glasilo u rimsko vrijeme: Crexa, Crexi i Krepsa. Ova romanska metateza pravilna je samo u nenaglašenom slogu⁵ pridjevne izvedenice chersinus ili chersamus⁶ »creski«. Prvi lat. pridjev poznat je Kasiodoru. Od osnove ova dva pridjeva potječe Cherso.

Što se ne govori u tal. č, nego k, to znači, da se današnji tal. izgovor osniva na izgovoru domaćih Romana, koje u Osoru pominje car Konstantin. Ovo je jedini lingvistički dokaz, da je najstarije romansko građanstvo govorilo starim romansko-damatinskim jezikom.

Naš naziv Cres, koji se u govoru domaćih čakavaca ekavaca ne izgovara s kratkim silaznim akcentom, kako bilježi Akademijski Rječnik, nego sa dugim silaznim,⁷ osniva se na domaćem romanskom Kerso, kako se u najstarije doba j piše ime grada. Naša likvidna meta teza ista je kao i u najstarijim našim posuđenicama. To znači, da se naš narod naselio na ovom otoku već u prvo vrijeme svoga dolaska u ove krajeve.

Vokal e u obliku Cres odgovara posvema zakonima govora domaćih Hrvata, koji zovu svoj jezik »fervaski«. Oni su ekavci čakavci. Ikavski oblik Cris potvrđen je u naródinoj pjesmi istarskoj. Ijekavski oblik nije nigdje potvrđen ii zacijelo se nigdje ne govori Crijes.

Druga palatalizacija konsonanta k pred vokalom e⁸ ista je kao i u našem nazivu Cavtat za civitate »grad« kod Dubrovnika. I to je znak ranog upoznavanja našeg naroda s ovim imenom grada.

U samom gradu ima dosta tragova prastarim našim nazivima. Dio grada, gdje je trg, zove se Plasica. To je deminutiv od stare naše riječi plasa »njiva«, koja se očuvala u mnogobrojnim našim imenima mjesta kao Plaše, Plaški i.t, d. Druga gradska četvrt zove se Zagrat »za gradom«.

Dolazi u Cresu i madž. posuđenica u našoj izvedenici Vàrozina kao naziv za dio građa.    .    ‘

Značajan je još naziv dijela grada K6ns, što je od naše riječi »konac«, ali je ispušten prema našim kosim padežima nepostojani vokal e i c je izgovoreno na mletačku kao s. Te promjene nastale su u ustima domaćih Talijana, koji govore mletački dijalekat. Od njih su ovaj izgovor preuzeli i naši ljudi.

Naše pučanstvo na otoku Cresu bavilo se od pradavnih vremena pastirstvom i poljoprivredom. Romani su bili varoško pučanstvo posjednika u Cresu i Osom.⁹ Oni su se bavili i ribarstvom i moreplovstvom. Slaveni uče od njih ova zanimanja. Tragova tome ima još u jeziku domaćih čakavaca ekavaea.

Gradsko pokrivalo zovu oni kapartur, od vulg. lat. coopertorium »pokrivalo«. U toj riječi konsonant p (mjesto v) jasno kaže, da je riječ posuđena ne iz mletačkog govora, nego te domaćeg romanskoga. Sitne ribice zovu se girice, od lat. riječi gerres sa našim deminutivnim sufiksom. Konsonant g u našoj riječ (mjesto z) jasno i opet kaže, da ovaj ribarski naziv nije došao u govor naših ljudi na Cresu iz mletačkoga, nego iz jezika domaćih Romana, koje pominje car Konstantin.

Obrnuto, Romani posudiše od našeg svijeta, kojega se sociologička osnovica temeljila na pastirstvu i ratarstvu, riječ bravar »čobanin«, izvedenicu od brav »ovca, stado«. Nastavak -ar u ovoj riječi zamijeniše oni mletačkim -er (kao u Kvarner za Kvarnar, kako se govori na Cresu). Creski talijanski¹ statut donosi mnogo odredaba o bravérima.¹⁰ Ta riječ dobila je ovdje značenje »upravitelja seoskog dobra«.

Kao svagdje, tako i ovdje sva nomenklatura položaja, terena, brda r dijelova morske obale ne potječe od posjednika gotovana.

nego od onog elementa, koji obrađuje i iskorišćuje zemlju. Ovo saznanje potvrdit će ispitivanje imena naših otoka.

Prikazati sve bogastvo naše terminologije ovoga otoka nije moguće u jednom članku. Iznosimo samo karakteristične nazive. U domaćem jeziku govori se, kao i u Vrbniku i Dobrinju, za klerika za-kenj. Sjeverno od gradića Cresa postoji Ovako nazvan rt i uvala: Zakenj (pisano ital. Zakegn) »Žakanov rt«. Izgovor z mjesto ž jè čakavski.    –

U domaćem govoru očuvalo se, djelomice kao i u Vrbniku, samogiasno 1. Zbog toga se najviše brdo na ostrvu (483 m., zapadno od jezera Vrane) zove Helm, što znači »hum«. Na Lošinju, istočno ođ brdskoga masiva Osoršćice postoji ime sela Halmàc »humac«, gen. Halcà (stanovnici Halćani). Blizu Cresa je kraj zvan Teisti »tusti, debeli«, jamačno zbog obilne zemlje, rijetke na krasu.

Pod Belejem, istočno, nalazi se uvala i rt Koromacna¹¹. Ovako nazvanih uvala ima posvuda po sjevernodalmatinskim otocima. To je pridjev od biljke koromač ili komorač »marathrum«, karakteristične za floru ovih otoka. Od drugih naziva za uvale čitamo na specijalnoj karti još Gleboka i Galboka »duboka«, gdje vidimo oblike našeg narječja na Cresu.

Istočno od Os ora nalazi se predjel¹ zvan Preslop. Ova stara slavenska riječ dolazi kao ime mjesta veoma često u NR Makedoniji. Osim ovdje, nigdje drugdje na hrvatsko-srpskoj teritoriji nijesam našao to topografsko ime.

Kao u ostaloj Dalmaciji, i ovdje svetačka imena, kad su imena mjesta, dobivaju pred naše ime još lat. pridjev sanctus kao našu posuđenicu iz domaćega romanskog govora, ako se rada o starim naseljima. Ako su mlađa, onda se uz svetačko ime kaže naš pridjev sveti, kao Sveti Nikola (brdo 557 m), Sv. Mihovil, Sv. Jakov (naselje na Lošinju), i t. d. Za selo zvano tal. San Giovanni na Cresu naši kažu Stivan.

Ali pored ovakovih naziva postoje još i supstantivrrani pridjevi, kao na pr. naziv Martinšćica za tal. San Martino. Uz ovo selo, na zapadu, nalazi se rt, koji se zove Kijec, isto onako kao što na Krku imamo Kijac. Južno od Osora nalazi se također rt (punta) i luka Martinšćica. Ovako su stvoreni na Cresu još nazivi Mihojašćica i Lovrešćina, od pridjeva Lovreski, koji postoji na Cresu kao ime mjesta. Ovakvih izvedenica ima i od riječi općeg značenja, kad se upotrebljavaju kao imena mjesta. Ovamo ide naziv Pređošćica od Prijedo, gen. Prijedola, kako se zove planina u Vasojevićima. To je složenica od pred i dol, slično kaO i naziv Podol, koji dolazi također na Cresu kao ime zaseoka, što je složenica od prijedloga pod i dol.

U poređenju s našom romanska je nomenklatura ovoga otoka kud i kamo malobrojnija i siromašnija. Kad se ima na umu pomenuta sociologijska razlika između Romana i Slavena na ovom otoku, onda je to posve razumljivo. Gradsko romansko pučanstvo, koje je bilo posjedničko i iskoj-išćavalo obale ribarenjem ili moreplovstvom, moglo je ostaviti tragova samo u nomenklaturi dijelova obala i naselja. Ovakovih je naziva ipak malo. Ovamo ide naziv brda Prantur. Specijalna karta vojnogeografskog zavoda Jugoslavije piše Piantur, što može biti ‘također narodni oblik sa disimilacijom (r — r > 1 — r), kod rta (punte) Martinšćice na južnom dijelu Cresa. Pod nazivom brdašca Prantur (25 m) krije se zacijelo kraćenica od lat. promontorium »predbrđe«, od riječi, koja se očuvala u nazivu Prmantura u Istri.

Već 1018., kad Crešani prisežu vjernost Mlečanima, pominje se na ovom otoku kao gradsko naselje (civitas) Chafisole, koje je kasnije poznato kao castellum Cavisole, od lat. caput insulae »glava otoka«, danas tal. Caisole, što je u talijanskom neobična polulatinska i polumletačka složenica. Zanimljivo je opaziti, da ovaj tal. lako prevodiv naziv nije naš narod obrnuo na svoju na Cresu, nego na Krku, gdje nalazimo u nazivu samostana Glavotok (po narodnom izgovoru Glavatčk), čist i doslovan prijevod ove tal .složenice. Naš naziv ovoga sela na Cresu glasi u određenom pridjevu Beli (uz koji se razumije opća riječ »grad«). Kako’se vidi, naš naziv nema nikakve veze s romanskim. Takov pridjevni naziv dolazi još jednom na ovom otoku u obliku Belej (tal. pišano Bellei), u kome dočetak -e! odgovara starijem određenom nastavku -aj: kao u ovaj, onaj. Belaj, Blagaj.¹² Postoji još contrada Belejski na specijalnoj karti.

Drueo ime naselja na ovom otoku Lubenice, koje se vrlo rano pominje kao castellum, čini se potpuno kao naše, premda nigdje drugdje ne nalazimo ovakovih naših mjesnih naziva. Moglo bi biti, da se pod njim sakriva lat. naziv Hibernicia, kako se ovaj castellum zvao u latinskom. Ovo je lat. izvedenica od pridjeva hibernus »zimski«.

Od drugih romanskih imena za naseljena mjesta treba spomenuti Smergo na morskoj obali prema Krku. Naš naziv Mereh, gen. Merga predstavlja prvobitni lat. oblik mergus »ronilac, gnjurac«. Prema današnjem tal.’ jeziku Talijani su dodali starom imenu još prefiks s-, koji dolazi od lat. ex. Ali i naši ljudi govore Smerag, kako je zabilježeno na specijalnoj karti, gdje se čita i naziv Meraska jama.

Od imena izvedenih od starih slavenskih ličnih imena treba naročito istaći naziv sela Dragozetići¹³, jugozapadno od Beloga (Caisole), od Dragozet, za koje nema drugih potvrda osim imena ovog porodičnog naselja na Cresu.

Sve o sve, na Cresu postoji danas 16 toponima za naselja u poretku od sjevera na jug: Dragozetići, Beli, Pređošćica, Vodice, Merag, Cres, Valun, Lubenice, Martinšćica, Vrana, Orlec, Stivan, Belej, Ustrine, Osor, Pùnta Križa. Od ovih su predrimski (mediteranski): Cres i Osor, romanski: Merag, Valun, Lubenice; latinsko-kršćanski: Stivan, Punta Križa. Ostali su hrvatski različitih tipova i epoha: a) Stara slav. porodična naselja: Dragozetići, b) stari i novi određeni pridjevi: Belej, Beli, c) supstantivni pridjevi karakteristični za naš otočki i obalski Jadran na -šćica: Predo(l)šćica, Martinšćica, d) toponimi iz faune: Vrana, Orlec, e) plurale tantum neutvrđenoga značenja i podrijetla, Ustrine. Da ovaj posljednji ne može potjecati od ustra »brijaćica«, izlazi odatle, što je listra turcizam-, a turskih toponima na otocima nema. Prije bi se moglo pomišljati na romansko podrijetlo, premda romanski toponimi rjeđe dolaze kao pluralia tantum¹⁴, d) toponim ,koji se odnosi na slatku vodu: Vodice, karakterističan za kraški (karstni) teren.

II.

Ù poređenju sa krčkom, toponomastika otoka Cresa sadržava nesravnjivo više hrvatskih toponima nego romanskih. Takovih ror manskih toponima, koji bi pokazivali tragove fonetike staroga romanskoga govora u Krku, ovdje uopće nema. Susrećemo kao toponime samo takove romanizme, koji su stvoreni od riječi ušlih i u jezik našeg naroda na otoku. Toponimi, kao što su Komorišćica, Girišnica, Krasa, Koromašna, Javorna, Hrastića ,od općih riječi romanskog podrijetla komorika »philyrea levis«, girica (ribica), kras, koromač, javor »lovorika«, hrasta¹⁵ »stijena ili hrid«, nalaze se ne samo jna Cresu, nego i na ostalim otocima kvarnerskog i zadarskog arhipelaga i ne govore ništa o starom romanskom govora dalmatinskog tipa.

Pored navedenog toponima Merag izaziva interes romanista i naziv otočića (školjića) Kormat, koji se odijelio od Plavnika. Da to nije hrvatski naziv, očigledno je .Dočetak -at upućuje na romanski prošli particip pasiva od glagola corrlmare, koji je zastupljen u rumunjskom a curma »odlomiti«¹⁶. Ovaj naziv ide prema’ tome u isti red sa Maskatur (izgovor u Puntu) u KoŠljunskom zalivu na Krku. Ovako je nazvan školjić, koji se odlomio od susjedne obale djelovanjem morske obale. Samo je ovdje naziv metaforički, od lat. morsicatorium »gdje more izjeda«¹⁷. Kormat je corrimatus sćopulus »(od Plavnika) odlomljen školjić«. U zadarskom arhipelagu ista denominacija dolazi još u nazivu Kornat, sa zamjenom suglasnika m u n, zacijelo pod uplivom drugih lat. riječi, kao cornu »rog«, corona »kruna«.

Interes romanista izazivaju još dva toponima, ime naselja Valun sjeverozapadno od Lubenica, glavno i jedino mjesto u velikom zalivu, i ime najveće uzvisine na otoku Sis 638 m). Oba su bez su-mnje romanska. Prvo je romanski augmentativ od vallis »uvala«, a drugi je hrvatski refleks od vulgamolatinskoga priloga susum za klas. lat. sursum »gore, naprijed, prema gore«. Promjena dugoga ir u samoglas i je kao u murus > mir »zid«. Paralela za ovaj toponim (ili bolje oranim) nalazi se na Krku iznad Punta u nazivu polja Sus. Ovo upoređenje je to značajnije, što u nazivu Sus na Krku nema stare hrvatske promjene glasovne kao na Cresu. To je zbog toga, što se današnji puntarski izgovor osniva na krčkoromanskom dvo-glasu Suas, koji je potvrđen.¹⁷⁸ To je mlađi toponim. Prema tome današnji hrvatski naziv Sis potječe iz vulgarnolatinskog doba na Cresu. Hrvatstvo je ovdje veoma staro, što izlazi i odatle, da se u Valunu nalazi glagolska ploča možda iste starine kao i bašćanska.

Hrvatska toponomastika, koja se odnosi na šume i šumske stabljike, dosta je rijetka na ovom otoku. Mjesto toga ističu se nazivi po pticama, kao naziv naselja Orlec i položaja Orline, pa Golubinac i Vrana. Od stabljika imamo poimeničene pridjeve, kao Jablanac (sjeverni rt), Drevenik (ulica u Cresu), Jesenovac i Komorišćica od jasenov i komorički i čisti pridjevi Javorna (sc. vala) i Loznati (naselja). Ovakovi toponimi ne govore ništa o kakovim šumama na otoku. Mogu se odnositi i na’pojedinačne stabljike.

Popratni zacijelo je pridjev m. r. izveden od biljke paprat, koja dolazi kao toponim gotovo na svakom otoku. Kako je to naziv rta, dokazuje, da se i ovdje govorila riječ rt u narječju Art (ispor. Arci južno, od Osora), za puntu kao i na Krku. Uz pridjev m. r. Popratni može se razumjeti samo ova riječ.

Kao na Krku, i ovdje se ponavljaju metafore za rtove, kao Kijec i Šilo.

Za dijelove obale nailazimo i ovdje na nazive kao Golo, Veli Bok, Osredak i Konec za krajnji dio otoka (upor. Koncilun na Pagu). Kap ime uvale dolazi ovdje Tiha po prvi put.

I tu ima starih pridjeva za nazive naselja, kao Ivanji »Ivanov«.

Ovdje se već javlja toponim Zaglava, koji se nalazi gotovo na svàkom otoku sjevernog Jadrana. Ovako se označuje dio uzvišenog: obalskog terena, kao obalsko brdašce.

Mjesto riječi mocira za ogradu od kamena oko zemljišta ovdje kao i na Krku javlja se kao toponim Okladi¹⁸. Ovaj naziv dolazi nebrojeno puta na otocima.

Češće se javlja na ovom otoku naziv položaja Gračiišće¹⁹, izvedenica od gradac, koja znači, da je na tako označenom terenu nekada postojalo staro hrvatsko utvrđenje.

Od imena za uzvisine ističu se nazivi Halm i Helm za književno Hum, koji vele, da u hrvatskom narječju otoka nije bilo vokalizirano sonàntno 1.

Od izraza za uzvisine treba još zabilježiti naziv Gorica, koji nije osobito čest toponim na otocima. Isto tako je rijedak toponim Prozor, koji se češće susreće na kopnu. Označuje zacijelo, kao i Ozren i Prizren nà kopnu, terensku točku, sa koje se može dobro gledati. Zatim pridjevi Veli, Crni (sc. halm), Silaz, Vela Straža i Maslovnik.

Teško je točno protumačiti značenje imena većeg obradivog školja Plavnik. Da je to čist hrvatski naziv, nema sumnje. Vjerojatno stoji u vezi s osnovom glagola plàviti i s toponimima Plàv (naziv jezera), Plavnica (rječica) i t. d.²⁰ U romanskoj toponomastici jadranskih otoka naići ćemo nà sličnu denominaciju u nazivu Olib i tada ćemo 0 semantiičnom problemu još govoriti. Ne ide u istu kategoriju naziv dvaju otočića kod Paga Planik²¹. Ovo je izvedenica od plana, od osnove, od koje je i augmentativ planina, samo ovdje u značenju »neplodan«, koje odlično odgovara ovim. neznatnim školjićima.

Iznenađuje nadalje i pridjev Visoki kao naziv školjića. Da se objasni ova rijetka denominacija za školjeve, trebalo bi opažanja na terenu.

Upada u oči činjenica, da je toponomastika grada Cresa ostala hrvatska uza sav jak mletačko-talijanski utjecaj. Ulice nose hrvatska imena: Varožina²², Prekriž, Drevenik, Veli dvor,. Lučica, Kons < konbcb, Zagrad, RaCica (deminutiv od raka < lat. arca), Sv. Sidro < Isidor (ovako i na Krku); rtovi Kovačina i Križiće u Creskoj Dragi, brijeg nad gradom zove se Strganac²³. Ova se činjenica objašnjava time, što staro važno romansko naselje, kako’ izlazi iz PorfirogenitOva podatka, nije bio današnji grad Cres, nego Osor, koji se danas nalazi na ovom otoku. Cres kao naselje počeo se razvijati kasno, istom poslije propasti Osora, u 16. vijeku. Hrvati su zacijelo ovdje naišli na kakov zaselak, koji je nosio predrimsko ime Crepsa > Cherso. Hrvatsko naselje nastalo je, prema tome, na romanskoj osnovici kao i na kopnenoj Dalmaciji Nin i Skradin, koje i sam car već pohuinje kao hrvatska naselja. Mletačko-talijanski dio stanovnika CreSa prema tome je očigledno recentan-. Kako je postao nakon propasti Osora najvažnije naselje, dao je prema mediteranskom običaju naziv i djelom otoku i istisnuo’talea iz otočke denominacije stari Apsorus i Apsyrtides. ‘

III.

Još treba ogledati toponime, koji se odnose na konfiguraciju obale, ili kako drukčije kažemo, na obalski sistem Cresa. Ove ćemo prikazati na osnovu naše pomorske karte. Među njima pozornost izaziva najprije naziv dijela obale (rta i uvale) Porazima, za koji postoji i tal. oblik Faresina. Po ovom toponimu zovu se i .Vela Vrata između istarske obale i Cresa tal. Canale di Faresina. Po fonetskim pojavama hrvatskog naziva, po zamjeni talijanskog a sa o, pa hrv. p za tal. f, moramo zaključiti, da se radi o vrlo starom nazivu. Da je predslavenski, to je očito. Da li je u vezi sa grčkim pharos »pomorska svjetlost«, da li sadrži lat. sufikse -ensis i -Inus, to ne možemo znati, dok ne budemo obaviješteni o historijskim potvrdama za toponim Porozina.

Od otočića, koji pripadaju Cresu, navedimo već pomenuti Plavnik, Trstenik (u pravcu prema Dolfinu i Oštrom i dalje prema Komcilunu), posve jasan naziv, koji se opetuje, Vanula (prema uvali Ulu), naziv čini se, romanski, ali se ne zna, što znači, sike Trstena (između uvale Vrča i Javorne), Metline (prema školjima Palacolu i Oradi, koji pripadaju Lošinju), Mali i Veli Čutin (prema uvali Vruci), Visoki (između uvala Lučice i Javormka, zapadno od Cresa), veći školj Zečevo²⁴ sa tri grebena zvana Mišar²⁵ i dvije Sekice²⁶. Uvala na ovom otočiću zvana Slanci: dolazi na Pagu kao Slana (upor. Slano u južnoj Dalmaciji). Interesantna je i zbog toga, što je austrijska pomorska karta i jugoslavenska specijalka zovu Turska Draga. Ovakov toponim sa pridjevom turski ne nalazimo nigdje na otocima Jadrana.

Između Premanture u Istri i Cresa nalazi se školj Galiola, tal. deminutiv od galia. Ovaj metaforički naziv za školje opetuje se.

Nazivi za rtove i uvale opetuju se i na Cresu u poznatim tipovima, kadiikad u dijalektičkom obliku kao Galboka za Dumboka na drugim otocima: Mali Bok, Vodice, Ertić, Lupeška Dražica, Trstena, Meli (»pijesak«), Pečen (sc. ert bit će mjesto peščen, od pijesak, upor. “Pišćena na dragim otocima), Veli Žal, Temici, Debela Punta (upor. kod Romana u Istri Punta grossa), Zela (sc. punta, vala »zla«).

Isto se tako opetuju i botanički toponimi: Jablanac, Mugranj (»mogranj« < lat. malum graneum za granatum, upor. Mogren kod Budve), Veli i Mali Pin < lat. pinus »smreka«, Bmestrovica ‘< lat. genista, Trstena, Smokvina, Smokovac, Jelovica, Lukovac.

Manje se opetuje Golubinac, Banja (»kupatilo«), Prestenice (zacijelo Pred Steniee od stijena), Prigrajena (»pregrađena«), Grobnica (upor. kod Zadra na kopnu ovakov toponim, koji označuje izgreben teren), Kobiflneodređeni pridjev kobilj), Jaz, Plićima, Suha, Kolovrat, Vrč (metafora), Tarej (metateza mjesto Tajer, tal. tagliere, metafora), Stanovišćica (zacijelo od pastirskih stanova) i Dol.

Još treba pomenuti nazive uvala Zaktopica. (dva puta, drugdje Zaklopatica), i Ul²⁷ (»košnica«).

Od toponima, koji označuju posjednika, vrijedno je zabilježiti nazive uvala Luikovo, Martinšćica (južno od Prantura) i Jadještlica (od Andrija > Jadre).

Nejasni su toponimi za rtove i uvale: Ridulje, Kaldonta (prvi je dio mletačko cao < ital. capo, upor. na Rabu Kaldanac i Kalifronat), Baldarin (zacijelo romanska riječ), Ul, te Toverašćica (ako je od taverna < lat. tabarnae, nejasan je gubitak suglasnika n) i Mezulin (možda deminutiv od mezul < lat. modiolus > hrv. žmulj »čaša«). Naziv rta Krnjacol predstavlja zacijelo romansku izvedenicu od cornu »rog« sa dva sufiksa -aceus i -olus.

Prolaz (kanal) između Cresa i Plavnika zove se Krušija, od tal. corsia.    i

Bilješke

‘) Smičiklas, Codex diplomaticus, sv. XIV, str. 361, 362.

*) Ovako misli i Milčetić. Upor. ‘Ak. Rj. VI, str. 153 s. v. Lošinj.

*) Smičiklas o. c., sv. II, str. 300, 301.

⁴) Smičiklas o. c., III, str, 78, 237.

⁶)    Upor. istu metatezu u imenu sicilskoga grada Girgenti za lat. Agrigentum.

®) Ovaj pridjev ostavio je traga i u našem .nazivu Crgsan, kako se na Cresu govori. Ispravno bi bilo, kako dr. Mate Tentor primjećuje, Crešan.

⁷)    Lingvističke podatke jo govoru Crešana, koji su cakavci, t. j. koji go

vore ca mjesto ča, i o mnogim imenima mjesta, što ih pominjem (naročito ona s akcentom) u ovom članku crpem iz studije dr. Mate Tenterà objavljene u Jagićevu¹ Archiv fiir Slav. Philologie, sv. XXX, str. 352 i si.    ,

⁸)    Posljednji austrijski Spezialortsrepertorium iz g. 1918., jsv. VII. str. 4P piše ovo ime mjesta i s prvom palatalizacijom Cres. Ovakav izgovor nije mi nigdje potvrđen. <

^e) O njihovu jeziku upor. A. Calombis: Elementi veglioti nell’isola di Cherso-Ossero u Bertonijevu Archivum romanicum, vol. XXI (1937). str. 243—267.

¹⁰)    Ovaj statut poznat mi je iz primjerka, što mi ga je bio dao na upotrebu pok. odvjetnik Antončić na Krku.

^u) Imena, na kojima nije zabilježen akcenat, crpao sam iz specijalne karte bivšeg a.-u. generalštaba 6 i 7, ,27 i 28 kol. XI i iz naše pomorske karte.

¹¹)    Upor. o tome moju studiju’ u Belićevu Zborniku, 1937, str. 21—30.

^1S) Ovako pišu Ak. Rj. II, str. 757 i Barbalić. Talijanki prema njima Hrvati izgovaraju Dragosichi, Dragožići, upor. citirani Spezialortsrepertoriun; str. 40.    ,

^u) Ustrina »paljevina, palež«, bio bi postverbale od romanskoga glagola ustrinare .»opaliti«, v. Meyer-Lubke, Roman. etym. Wòrterbuch, |3.< izd. br. 9096. Hrvatski su toponomastički ekvivalenti Požega, Požarevac, Palež, Pale, Paljevina u sing, i pluralu. Pa se dođe do izvjesnosti, potrebno je terensko ispitivanje creskog tomima.

“) Riječ je potvrđena !u Dubašnici na Krku, v. Akad. Rječnik, III, str. •711. ,Govori se i u Vrbniku. Označuje »prosti kamen, opran od morske obale, male .vrijednosti za zidare«. Potječe od lat. frustum, v. Meyer-Liibke, Rom nisches etymologisches Wòrterbuch, br. 3543. Upor. moju taL studiju u Archìvio glottologico italiano, XXI (1929), str. 104 br. 14.

^u) V. Meyer-Liibke, o. c. br. 2254.

¹0 Upor. Bartoli, ,Das Dćilmatische, II, str. 239, 255 i 375, koji daje izgovor zadnjeg Krčanina Meskataur.

‘■a) Upor. moj članak Studi toponomastici sull’isola di Veglia u časopisu Archivio glottologico italiano, sv. XXIV (1930) str. .46 hr. 75.

*⁸) Upor. Akad. Rječnik, VIII, 814 i Mažuranić, Prinosi, str. 817. To je postverbal od oklasti okiadem »opkoliti«.

“) Akad. Rječnik, III, 360 donosi ovakov toponim iz Istre, Brača i Kona-vala. Najstarija mu je potvrda iz g. 1185.

*•) Upor. Akad. Rječnik, X. str. 23.

²¹) Akad. Rječnik, X. str. 3 ima kao naziv brda (u Banjanima, Crna Gora i Hercegovina. Piànik, za koji je potvrđen stariji oblik Planbmk iz 14. vijeka. Ovo je zaista izvedenica od riječi plana, koja dolazi često kao toponim, v. Akad. Rječnik, IX, 957. Značenje »neplodan« nije se očuvalo u hrvatskoH srpskom, nego u poljskom pridjevu plony »jalov« i u glagolu wyplonié »učiniti neplodnim«. V. Bruckner, Slownik etymologiczny jezyika polskiego, str. 422

**) Augmentativ od varoš. Ove podatke uzimam iz članka Jos. A. Kraljića, Otok i grad Cres. Jadranska Straža, X, str. 90—91. Toponima dobro lingvistički zabilježenih na samom mjestu nemam za otoke Cres i Lošinj. Moram se služiti toponimima onako, kako su ih zabilježile obje spec.jalke. Budućim našim toponomastičarima ostaje, da ova privremena opažanja poprave i dopune.

”) Ovakav toponim bilježi naša pomorska karta i kao nalziv rta sjeverno od Cresa. Upor. Strižna u Kornatu.

**) Ovako zove naša ratna mornarica mletačko Levrera, o kojem će biti riječ u članku o Lošinju. ‘ Jugoslavenska specijalka zove ga Zečje. Toponim se opetuje južno od Vira < Ura (Puntadura).

²⁶)    Austrougarska pomorska karta piše ga u pridjevu Mišerski, jugoslav. specijalka Mišje.

^m) Austrougarska i jugoslavenska specijalka pišu jednostavno Sika < lat. siccus »suh«.

²⁷)    Riječ ul u navedenom značenju potvrđena je u vrbanskom statutu, v. Mažuranić, Prinosi, str. 1498. Pridjev odatle Uleni v. u članku o Hvaru.

4. LOŠINJ

I.

Kako je već rečeno u članku o Cresu, ovaj naziv za južni dio » otočkog skupa novijeg je datuma. U prošlosti čitava teritorija otoka Lošinja pripadala je biskupiji, općini i romanskim posjednicima u Osoru. Tada se s pravom zvala isola di Ossero (naglasak je na početnom o). Dugo vremena bila je nenastanjena. Prvi put se pomimju Veliki i Mali Lošinj kao naselja g. 1398.¹ Pomorstvo i brodogradnja počinju se ovdje razvijati od 1600.    ,

Ovaj razvitak značio je doduše za otok mnogo u ekonomskom pogledu, naročito u pravcu urbanizma, ali u pravcu razvitka naše narodne svijesti predstavljao je osjetljiv nedostatak. Urbanizam je Učinio, te se svi lošinjski armatori prikloniše talijanstvu i onda, kad očuvaše naša imena, kao Gosulich, Martinoiich i t. d. Samo mali

plik, onaj, koji dade mletačkoj upravi naziv bravćr »bravar, upravitelj seoskog dobra«, održao je našu svijest i glagoljaštvo sve do najnovijih vremena. Sve do dolaska Italije postojali su trećoreci glagoljaši u Velom Lošinju i franjevci Hrvati u Nerezimama. U Velom i Malom Lošinju pjevala se svečana misa u staroslavenskom jeziku sve do 1804. Župske su se matice vodile na hrvatskom jeziku ii pisale gtagolicom sve do g. 1742, a u župama Sv. Jakov, Cunski, Ilovik, Sušak i Unije glagoljalo se do posljednjih dana prije dolaska talijanskih trupa.²

Kako je već ranije rečeno, otok je dobio naziv prema dva najvažnija naselja, koje naš narod zove i danas Velo i Malo Selo, a Talijani Lussingrande i Lussinpiccolo. Ovaj naziv primio je od njih i naš narod. To se dogodilo, kao i u slučajevima, što ćemo ih vidjeti, kad budemo promatrali nazive Korčula i Šolta za starije hrvatske Krkar i Sulet.

Ne može se tačno znati, što znači današnji naš naziv Lošinj (kratki uzlazni naglasak na o i duljina na i). Upotrebljava ga istarska narodna pjesma: Oj Lošinju mati, selo narešeno.

Sudeći prema starijem talijanskom nazivu za otok isola dei Lussini, čini se da su se stanovnici pomenutilh dvaju naših sela zvali ovakovim prezimenom. Naše prezime Lošin pominje se, kako veli Akademijski Rječnik, »prije našeg vremena«. O njemu nijesam pobliže upućen. Da su Talijani uzeli ovaj naziv od našega svijeta, a ne obrnuto, na to upućuje fonetska činjenica. Talijani čuju naše o kao u, i obrnuto, naše u kao o: Upor. na pr. na Krku tat Dobassiinizza. Ovako je istarska junta nekada službeno pisala ime našega sela na Krku Dubašnica. Obrnuto, naši ljudi čuju talijansko zatvoreno o gotovo redovno kao u, dok Talijani zamjenjuju naše o sa u. Tako govore Ulbo za Olib. Kad bi, prema tome, Lussin bilo prvobitno tal. lično ime, ne bismo očekivali za tal. vokal u u našem jeziku o, nego u.

Stari klasični naziv Apsorus važio je i za ovaj otok kao i za Cres. Premda se sam propali gradić Osor (u narječju Nerezina Osiior, govori se i Ošor), nalazi danas još na creskoj strani, na prevlaci spojenoj mostom s otokom Lošinjem, ipak se glavni brdski masiv dug 10 km. na sjevernom dijelu samog otoka Lošinja zove u Nerezinama Osuòrsóica, književno Osoršćica (u Akad. Rječniku IX., str. 24 ), tal. Monte Ossero. Glavna uzvisina u ovom masivu (588 m.) zove se hrv. Telèvrina, tal. Giana Teievrina. Ovaj je naziv metaforičan, ako je Teievrina romanski pridjev izveden od tat terebra »svrdao«. Ovaj bi naziv, ako je ispravno ovo tumačenje, bio jedini ostatak jezika starih Romana iz grada Osora, koje pomiinje car Konstantin. .

Druga glavica u ovom masivu nosi svetačko ime Sv. Mikul.

Carev naziv ovoga grada otkriva, kao i naziv Cherso, čitavu staru etnografiju ovoga otoka prije dolaska Hrvata.

Mjesto starog naziva Apsorus srednjovjekovni dokumenti, pišu Apsarum, s promjenom nenaglašenog o u a. Ovaj neoaglašeni vokal može se dalje oslabiti u e. To sve odgovara fonetici staroga romanskog jezika. Ali najčudnije je to, što car piše ovo ime Opsara s naglašenim o mjesto a.³ Ova se pojava može objasniti samo na osnovu fonetike romanskoga govora, kako se govorio u gradu Krku. To je jedini lingvistički dokaz, na osnovu kojega možemo zaključiti* da se i u Osoru nekada govorio isto romansko narječje, koje i u gradovima Cresu i Krku.

Naš se naziv posve slaže s Apsarum, kako pišu srednjovjekovni dokumenti. Kao Kotor za Cattaro ili Mosor za Massarum, tako se veli Osor za Apsarum. Što je p ispalo, to i opet točno odgovara fonetskom zakonu ekavske čakavštine u Cresu, gdje se kaže pedisat za pedepsati.

Grci su nazivali ova dva otoka, kao i otočiće uz njih, kako je već rečeno, Apsyrtides. Ovaj su naziv oni izveli tako, da su dodali svoj sufiks -ideš na ilirski iild japodski pridjev apsort-»osorski;«.⁴ Prema tome, u antičko doba Apsorus je bilo važnije naselje od Cresa, jer je po njemu, a ne po Cresu, nazvan otočki skup.

Na osnovu zakona suzvučnosti ili pučke etimologije oni su doveli ime ovih otoka u vezu sa svojom pričom o Argonautima. Jason je ovdje, pričaju Grci, ubio svoga brata Apsyrtosà, i odatle je nastalo ime ovom otoku. U stvari je istina samo to; da je ilirski pridjev apsort »osorski« približno jednak imenu brata Jasonova. Ali ta suzvučnost bila je dosta grčkoj mašti, da i ovaj otok, kao i Ulcinj na jugu, dovede u vezu s kavkaskim narodom Colchi, s Medejom i Argonautima.

U ovoj legendi istina je to, da je i ovdje bilo grčkih naselja, kao i drugdje na mediteranskim obalama. To potvrđuju i grčki nazivi, kojih zaista ima u ovom otočkom skupu.

Ovamo ide najprije ime otočića tal. Sansego (naglasak na a), hrvatski Sušak, gen. Suska, gdje zamjena u za tail, an pred konsonantom jasno veli, da su se Hrvati upoznali s ovim otočićem već u prvo doba dolaska ovamo. Kod njega se vodila borba sa Saracenima, koji su u 9. vijeku došli i pod sam Osor. Lat. naziv Sansacus sadržava grčko ime biljke sàmpsychon »mažurana«. U 11. vijeku (g. 1071.) piše se ime ovoga otočića u hrv. pridjevu Sansieovo u sr. rodu, t j. prema apelativu ostrvo, upor. u južnom Jadranu Lastovo.

Drugo grčko ime otoka je tal. plural Nembi (dva otočića) u San Pietro dei Nembi. Za doba hrvatske narodne dinastije zovu se ova dva otočića insulae Neumae, od grčke riječi neuma »znak«. Hrvati nijesu zadržali ovo ime, nego su prozvali oba otočića prema ilovastom terenu Ilovik.

Na zapadu od srednjeg Lošinja nalaze se otočići, koji se zovu tal. Cani dole (tal. plurali), hrvatski Srakàne (hrv. plural). Canidole je lat. deminutiv cannetula (»malo zemljište, obrašteno trstikom«.) Na Rabu dolazi također ovakav naziv u našem izgovoru Kanitalj. Prijelaz d mjesto t pokazuje, da se ovdje radi o staram istarskom dijalektu, koji se govorio u istarskim gradovima prije dolaska Mlečana. Na Srakane se odnose dvije potvrde Seracana iz g. 1208. i Sarhcana (?) iz g. 1280., što ih donosi Ji’reček, Romanen I, 65 iz Ljubićevih Listina o odnosajih između južnoga Slavenstva i mletačke Republike. Izvjesno je, prema ovim potvrdama, da je Srakane romanski toponim, ali mu ne mogu za sada odgonetnuti etimologiju. Upor. ipak Sarakin na Rabu.

Dva otočića, jugoistočno od Velog Lošinja, zovu se Orjule, u ž. r. plurala, koji se 1208. latinski zovu u singularu Auniola. Ovaj latinski deminutivni pridjev izveden je od aureus »zlatan«. Ovako je nazvan otočić zacijelo zbog dobre zemlje, rijetke u ovim. krajevima.

Postoje još i drugi romanski nazivi za otočiće i sike, i to g. 1208. Leporaria »zečji otočić«, izvedenica od lepus »zec«, danas Levrera, (na našoj pomorskoj karti prevedeno u Zečje i Zečevo), sasvim prema mletačkom izgovoru; zatim Scoglio Palazziol grande i piccolo, od mletačkog deminutiva od palazzo. Naš je naziv za njih sasvim drugi, Oruđa, koji nema nikakve veze s tom riječi. Ali za imenicu oruđa, koja zacijelo stoji u vezi s oruđe, nema potvrde osim ove.

Kako su ovi otoci, kao i ostali u Kvarneru, stajali preko pet vjekova pod Bizantom, od propasti Zapadnorimskog carstva, pa sve do časa, kad se u 11. vijeku na ruševinama Istočnorimskog carstva pojavljuju Mleci, nije nikakovo čudo, što u njihovoj toponomastici nalazimo i grčkih tragova. Nazivi Nembi i Sušak mogu da potječu, prema tome, i iz bizantinskog perioda, a ne iz starogrčkog.

Kao što na Krku i Rabu vidimo, da u našem narječju ima i općih riječi, koje potječu iz grčkog (vjerojatno bizantinskog), na pr. dirnuti »šumica«, opažamo to i u govoru našeg svijeta na osorskom i creskom otoku. Ovdje je zabilježen glagol pedisat »kazniti«, od novogrčkog aorista epédefsa, od pedévo »kaznim«.

Slavenska je toponomastika i na otoku Lošinju mnogo brojnija i bogatija od romanske, kaò i na Cresu, i to zbog istoga sociološkog razloga ovdje kao i tamo. Pastiri i obrađivači tla su i ovdje oni, koji iskorišćuju tlo i koji ga krste, kao i tamo. Od svih naziva spomenimo

na Krku, a kao ime mjesta u N. R. Makedoniji Uski teren, koji spaja srednji dio Lošinja s južnim, zove se Privlaka, kao i inače u Dalmaciji.    .

Bok kao naziv rtova i uvala nalazi se na ovom otoku više puta, kod Osora i južno od Sv. Jakova.

Od imena izviisina pomenimo Vlake. Ovaj naziv dolazi često u Dalmaciji. Označuje »duge njive«. Zatim Stan, naziv pastirskog stana, i Mali Kalk (krivo pisano Kalek na austrougarskoj specijalki) i Kalčić, deminutiv od kuk »kamenita uzvisina, brdo, hrid« sa zamjenom al za sottanino 1, kako je ispravno u nerezinskom narječju.⁵

Od romanskih ličnih imena udara u oči pridjev Mažova u nazivu Vala Mažova i MSžova gorà. Maž je naš izgovor romanskoga ličnog imena Majus, koje mnogo puta dolazi u dalmatinskim gradovima, na pr. u Zadru.

Na zapadno’, prema Istri okrenutoj strani Lošinja značajnija su ova imena: uvale Lipiea, Studenčić, SIŠtina, Tisna Vela, Kurila (rt i dio terena naokolo), rt Beli art (pisan na austro-ugar. specijalnoj karti čudnom ortografijom Belli ard), školjić Koludarc (od koludar »redovnik«), Vela Draga, brdo Gergošćak (supstantivirani pridjev Grgov), luka Krivica (od pridjeva kriv kao u Krivi put), rt Glavina na Orjulima i t. d.

Od imena drugih otočića istrče se naročito Unije u ž. r. plurala. Ovo ime piše se u starim dokumentima Nia, bez početnoga u.^5a Ovakav dodatak prijedloga u s mjesnim imenom nalazimo još u imenu Ugljan za lat. insula Gelani kod Zadra. Nia bit će po svoj prilici grčka riječ neios (sc. ge) ž. r. »njiva«CTJjiva i njivica je običan toponim, koji se često ponavlja na našim otocima. Za starogrčki dvoglas el ovdje dolazi pravilan bizantinski i novogrčki izgovor I. Svršetak grčke riječi neios, prilagođen je lat. riječima ž. roda.

n,

Što se tiče odnosa između romanskih i hrvatskih toponima na Lošinju, vlada i ovdie isti zakon, koji i na Cresu. Starih romansko-dalimatinsikih, koji bi se odlikovali zasebnom fonetikom kao na Krku, nema. Romanskih toponima za naselja nema također. I toponimi romanskog podrijetla pokazuju hrvatsku fonetiku. To se vidi i u nazivu školjića Mortar⁶ (južno od rta zvanog u lošinjskom narječju Beli Art). Ovaj je toponim istog podrijetla kao i naziv dalmatinskog otoka Mutter, s tom razlikom, što Murter pokazuje mletački oblik -er za lat. nastavak -arius, a ovaj lošinjski jednaku našu zamjenu za nj kao i sve druge hrvatske riječi izvedene s ovim nastavkom.

Zanimljivo je promotriti još. neke lošinjske toponime hrvatskog podrijetla. Naziv rta Tanki pokazuje, da Se i ovdje govorilo mjesto

punta art. Muški rod pridjeva razumljiv se samo onda, ako mu se dopuni ova riječ. Ali za drugi obalski termin služi italijanizaim vala, kako se vidi ;iiz pridjeva ž. r. Jamna, od jama, koji izraz za uvale, dolazi i na drugim otocima.⁷

Usko kopno, koje spaja sjeverni i južni dio otoka, zové se Pri-vlaka⁸, toponim, koji je čest u Dalmaciji na otocima i na obalskom kopnu.

Značajan je toponim Prisleg na Orjulima, koji se također ponavlja na otocima sjevernog Jadrana. 0 njemu će biti još govora.

Isto se tako ponavlja Lokanj⁹ od lokva u augmentativnom značenju,, kao i Gaiboki Bočac za izbočinu na Iloviku.

Kao što je u ovom toponimu al dialekatska čakavska zamjena za sonantno 1, tako je i u Halmàc »humac« za gen. HalcS, selo na uzvisini u Osoršćiei

Zabilježiti treba još naziv škoilja Kozjak¹⁰, hrvatski pendant za naziv otočića Kopara starog romanskog podrijetla u Rogozničkom zalivu.

Od naziva za terenske uzvisine ističu se osobitošću Počivalice i Pogled zbog toga, što se takvi toponimi ne nalaze na otocima, nego na kopnu. Akađ. Rječnik, X, str. 182 poznaje šest naziva za brda i sela Počivalo u singularu i pluralu, ali ni jedno u deminutivu.¹¹ U istom svesku Rječnika, Str. 393 čitamo, da se više brda na kopnu zove Pogled. Lošinjski toponimi ilustriraju, prema tome, jedinstvenost srpskohrvatske toponomastike otočke i kopnene.

U tooonomastičkom pogledu Lošinj ide u najčistije hrvatske otoke. Romanski toponimi, kako smo vidjeli, nalaze se ovdje samo za otočiće. Oni su jezični relikti (njem. Wortrelikte).

III.

Obalska konfiguracija Lošinja pruža dosta prilike za toponomastičko opažanje zbog brojnih rtova, uvala i školjeva. Držat ćemo se naziva, što ih daje naša pomorska karta. Kao i do sada, ona pruža i ovdje toponomastiku dosta pouzdanih naziva, jer se osniva na podacima crpenim iz stare austrougarske pomorske karte, iz jugoslavenske specijalke i na terenskim zabiliješkama naše ratne mornarice. Prema tome njezin materijal, koji će se popravljati, pruža već sada mogućnost za upoređenja sa nazivima onih otoka sa kojih imamo pouzdanijih toponomastičkih podataka.

Od školjeva uz Lošinj is,tiče se mletački toponim Veli i Mali Orser, koji sadrži mletački sufiks -er za lat. -arius. U ž. r. opetuje se u Istri U nazivu naselja tal. Orsera > hrv. Vrsar, od lat Ursaria, naziv kojega značenje potpuno odgovara hrvatskim toponimiima

Medveja u Istri ili Međeđa u Bosni Mletačkoga je podrijetla i Palaciol, deminutiv od palazzo »palača«, ali u narječju ova riječ znači isto što i »kuća«.¹²

Rtovi i uvale na Susku kao Zali (»zli«) Bok, Arat »rt«, Tesni, Bok, Kurilca (deminutiv od Kurilo)¹³ u drugim krajevima, Porat, dovoljno su poznati nazivi. Neobičniji su Baldarke, Segarina i Margarina. Zacijelo su romanski. Margarina je izvedenica (možda naša) od mrgar »mjesto, gdje muzu koze, ovce« < lat. mulgare¹⁴. Naše staro lično ime možda sadrži od Dragučolj uz uvalu Dragoča. Sasvim nejasan je naziv uvale Suzansk. Naziv uzvisine Garba opetuje se kao Grbe¹⁵ na kopnu kod Zadra.

Na Srakanama nazivi rtova Straža i Šilo obični su.

I na Unijama opetuju se nazivi rtova i uvala kao Glavina, Srednja, Vrulje, Art »rt«, Stene, Javore, Mišnjak (rt i školj): Neobičan je naziv Golima, ako je isto što i pridjev golem, koji je čest u makedonskoj i bugarskoj toponomastici.¹⁶ Naziv uvale Ognjišća ide u pogledu toponomastičkog motiva u isti red sa nazivom Kurila. Neobični su nazivi za rtove kao Kujni:, Vnetak, ako je isto Što i Mletak¹⁷. Šibenska (uvala) zacijelo je pridjev od Siilba, ne od Šibenik.

Nejasni su toponimi za uvale Skopalj (možda isto što scopulus »školj«, ispor. Skupjeli), Trestitelna i Jerima, kao i naziv sike Pećni¹⁸ (možda pridjev od peć »spilja, pećina«). Na Unijama ima naziva za rtove i uvale, koji imaju romanski izgled, tako Lakunji-¹⁹ (možda lat. lacuna), školj Samučel, Kambonara (ispor. Kambuni na Krku), Arbit (rt i sika), Maračol i Limaran. Od svih ovih naziva jasan je jedino Arbit od lat. arbutus pored arbitus, stablo, koje se na našem Jadranu zove ladanja (Istra), košćela, kopriva (Krk) »arbutus unedo«. Ispor, Farfarikulac u Telašćici. na Velom Otoku.

Naša pomorska karta bilježi na Lošinju još ove rtove i uvale: Jurova (pridjev od Jure), Liski (plural od lijeska), Most, Veli Žal, Poljana, Žalić, Veli Bok (na Iloviku), Mrtvaska, metafora Nozdrve, koja se opetuje. Široka, Ugradiea (u narječju za Ogradica²⁰, Przine²¹, Radovan, Glavina. Ima dosta nejasnih romanskih i hrvatskih toponima: Tomozina, Artatore, Torunza, Čikat, Sunfami, Balvanida i Čirka. Između ovih Artatore sjeća na lat pridjev artus »uzak, stisnut« i odatle izveden glagol artare »sužiti, stisnuti«, koji je potvrđen u romanskim jezicima²². Artatore je na karti duguljast poluotočić. Naziv se opetuje kao naziv rta Artatur blizu uvale Starog Trogira. ^IV.

IV.

Pri izučavanju terena i postanja nekog naselja na njemu toponomastika može da pruži važnih i dragocjenih podataka. To se najbolje vidi pri proučavanju toponomastike starog naselja Osora.

Prema današnjoj karti Osor se nalazi na creskoj obali, a gorski masiv dug oko 10 km. Osoršćica, koji je dobio ime po ovom naselju, zajedno sa najvećim uzvisinama u tome masivu Teievrina (588 m.) na sjeveru, a na jugu Sv. Mikùl (557 m.), pa dalje na sjeveru Mali Kalk (457 m.) i odatle izveden deminutiv Kalčić, zatim Ridifontuana (274 m.) i’ napokon MSžova gora, koja se svršuje na austro-ugarskoj specijalnoj karti¹ s Punta đ’Ossero, sve to nalazi se na Lošinju.

Svakako iznenađuje Činjenica, da se glavni gorski masiv zove po imenu ovoga starinskoga naselja ne na Cresu, gdje je Osor danas, nego na Lošinju, gdje se Osor danas ne nalazi. Ako se ispita toponomastika neposredne okolice Osora, ovaj se problem rješava sam od sebe.

Uski prolaz između Lošinja i danas neznatnog mjesta Osor, koje broji jedva 180 duša, zove se u hrvatskom narječju nerezinskom Kavuada ii Kavada, kako izgovaraju Belejani i Ustrinjani. Taj je naziv mletački particip pasiva od glagola cavare »prokopati« (1). Ovaj naziv znači prema tome »prokop«.

Današnji talijanski naziv drukčija je izvedenica od iste glagolske osnove i glasi La Cavamela²³. Prema tome je očigledno, da je današnje mjesto Osor bilo vezano terenski sa Lošinjskim kopnom i da je od njega bilo odijeljeno pokopom, za koji pripovijedaju stari ljudi u Osoru da je nastao u doba Francuza.²⁴

Kavada je prokop širok li m. i dubok 9 nogu. Tuda mogu ploviti trabakul do četiri tone nosivosti, a brodovi samo prazni Obala uz Kavadu u Osoru je nanošen teren (²) i zove se Riva ot Kavuadle, tal. Riva della Cavanala. Nasuprot ovoj rivi nalazi se na lošinjskoj strani osuorski gèt²⁵ (³), gdje su se drva slagala u (faše) svežnje i tovarila za Mletke. Malo dalje u moru nalazi se kamenito mjesto (⁴). Osor je vezan sa Lošinjem na tom mjestu mostom preko Kavade.

Kako se iz ovoga vidi, zapadna fl!i osorska strana, morala je biti u najužoj vezi sa Lošinjem.

Istočna 11 creska strana Osora obilježena je niskim terenom, koji se danas obrađuje. Na jugu toga terena nalazi se Jazdit’, deminutiv od jaz, danas zasut (⁹). To jte nekada bio dio morske obale, koja se nastavlja prema sjeveru u obradivim česticama zvanim Mèrkof težina (¹²), aiugmentativ m. >r. od tieh g. tegà, zatim Strò-njef težina (¹⁴), istočno od Čimitorija Sv. Marije (¹⁰). Sjeverozapadno od ovih položaja je Težina Sv. Marije (¹³). Toponim težina znači »obradiv teren, njive«. Osnova te riječi veoma često dolazi na otocima zadarskog arhipelaga²⁶.

Ovaj niski teren nastao je nanosom zemlje sa Creske obale i na tako dobivenom terenu nastale su osorske težine »njive«. Da po nanosu zemlje nastaje ovakav toponim, vidjet ćemo ispitujući nazive

Olib i Plavnik. Prema tome na ovom mjestu moralo je biti prvobitno more, koje su Osorani zatrpali kao i u Jaziiću²⁷. Taj uski morski prolaz dijelio je naselje Osor od Cresa. Ako stari ljudi u Osom pripovijedaju, da je Osor nekada bio otočić između Lošinja i Cresa, onda to zaista odgovara i toponomastici i ispitivanju današnjega terena.

Sjeverno od Čimitorija Sv. Marije (¹⁰) nalaze se Mirine ot stua-roga mflstira »zidine starog samostana«. Uvala uz njih zove se starim mletačkim pridjevom Vier²⁸ »star«, koja se hrvatski (karvflaski ovdje), zove Bijiiar. Uz ovaj pridjev treba razumjeti monasterium ii pOrtuis. Koju od tih dviju riječi treba upravo razumjeti, ne može se danas više znati. Riješiti bi se moglo to pitanje samo pomoću starih listina, ako postoje. To je luka za brđdove, koji su išli u Mletke. Dalje odatle na sjever idu obalski toponimi u ovom redu: Abìs, Valle dei Tesori, Prèpoved »šumska zabran« i Balùalta, hrvatski izgovor za tal. Valle alta.

Od Kavadle na zapadnoj strani lošinjskoj idu obalski toponimi ovako prema sjevera: Tuniere, Koleit’i, Skualiime, Biiok (na austrougarskoj specijalki krivo pisano Bog, veoma čest obalski toponiim na dalmatinskim otocima), Žamovica (ispor. Žmovica u Poljicima, rijeka nazvana prema formaciji, kamena), Val grande, Val piccola, MSžova, pridjev od starog dalmatinskog imena Majus.

S južne strane prethodi Kavadi kanal zvan Tiesni (²⁸), s izbočinom metaforički nazvanom Lopari (²²). Istočno od Halcà (nominativ Haillmàc, književno hrvatski Humac) nalazi se Slàtina (²¹), koja nebrojeno puta dolazi kao naziv za obalske poteze.

Na creskoj obali južno od nekadašnje stolne crkve Sv. Marije (⁶) i zvonika zvanog Kampaniel (⁷) nalazi se obalski potez Pot ša-«restìju (⁸) i poHuotočilć Sv. Stefan (²⁰).

Spomenuti još treba suhi potok, koji ima vode samo kad kiša padne, PIdimutak, gen. -tka. To je izopačena tal. riječ. Rio di montazzo. Posljednjom riječi prevodi se na talijanski! lošinjski: hrvatski toponim Halmàc, g. Hallcà stanovnici HalčSmi (ispor. ovaj talijanski toponim sa nazivom u Osoršćici Ridifuntuana »potok iz bunara«).

Protektor staroga grada Osora bio je Sv. Gaudencije. Njegova pustimjačka špilja nalazila se prema legendi u Osoršćici (Grcrta Sv. Gaudienta). Kako je bio svet Osorartima, njegovo ime ušlo je i u naš govor onoga kraja. Od Gauđfent stvoriše naši ljudi bipokoristike Guavde Gavdit’.

Osor je kao mjesto posjednika postao u toku vremena sasvim talijanski grad. AK je ipak značajno, što se porodična imena nje-

govih stanovnika, ako se i ne osjećaju Hrvatima, svršuju danas na -ić -ović. Tako se jedna porodica zove Sidrović od starog dalmatinskog oblika Sidro (Krk) < Isidor. Naš nastavak -ić, kojti označuje obiteljsku descemdjeniciju, dolazi i na talijanska porodična imena, primjer: Malabotić²⁹.

Bilješke:

^I    V. Enciclopedia italiana s. v.

^a Ove podatke crpem iz knjižice Frane Barbalića, Vjerska sloboda Hrvata i Slovenaca u Istr:, Trstu i Gorici. Zagreb 1&31 str. 26—30.

³    Tu pojavu sačuvao je i ital. oblik Ossero do danas. Prema obavještenju lošinjskog domoroca gosp. Valentina Zuklića, šk. nadzornika u m._r stari se Osor nije nalazio ondje, gdje je danas, na creskoj obali, nego na lošinjskoj. Taj zaključak objasnit ćemo niže u poglavlju IV, ali bi uza sve to ovako važan topografski problem trebalo još i na terenu ispitati. S tim se saznanjem dobro poklapa okolnost, što se masiv Osoršćica nalazi također na Lošinju. Kako bilo da bilo po ovom pitanju, stari Apsorus bio je naziv imena mjesta i u isto doba i naziv iza oba današnja otoka: za Lošinj i Cresi, prema mediteranskom toponomastičkom zakonu, da se otok zove- prema najvažnijem naselju na njemu.

⁴    O ovomu pridjevu upor. moju raspravu pod naslovom Studije iz ilirsltp toponomastike objavljene u Glasniku zemalj. muzeja u Bosni i Herc., sv. XXX (1917), str. 125 i si.

^s Prema obavještenju g. Zuklića, govorili bi stari Lošinjani (= Malo-selci) kad bi išli na misu u svom mjestu, talijanski: Vado a messa in ćeza su Kalk. Akademijski Rječnik, sv. V, str. 753 sv. 3 kuk donosi od 14. vijeka obilje potvrda za appellativum i za ovaj naš vrlo rašireni toponim.

⁶a) Historijske potvrde crpem iz Jirečeka, Die Romanen i t. d., sv. I, str. 65, a gore i dolje navedena mjesta iz spec, karte aiustkoug. generalštaba i naše pomorske karte, dok o Iloviku imam vlastitih bilježaka. lošinjske toponime s akcentom zabilježio sam prema izgovoru g. Zuklića.

⁶    Ova se tuđica govori kao opća riječ u značenju »stupa, avan« na Rabu, u Dubrovniku i Perastu, v. Akad. Rječnik, VII. 15 s. v.

⁷    Na kopnu dolazi ovaj pridjev u sr. r. Jamno i u izvedenicama Jamnik (potvrđeno g. 1380.) i J’àmnica. V. Akad. Rječnik, IV. str. 450. s. v.

⁸    Upor. moju studiju Prilozi k ispitivanju srpsko-hrvatskih imena mjesta, Rad, knj. 224, str. 143 br. 131.

⁹    Akad. Rječnik, VI, str. 138 donosi potvrde za lòkanj kao opću riječ i’ kao toponim. U Stonu se govori lòkvànj, ibidem str. 141.

¹⁰    Akad. Rječnik, V. str. 418 ne poznaje ovaj veoma rašireni toponim na kopnu kao denominaciju za otok. Lošinjski je toponim, tim značajniji.

^II    Upor. moju studiju pomenutu u bilješci 8, str. 224, br, 117. Na Rabu, u Loparu, ima lokalitet Počivališće. Ovim se toponimom označuje mjesto gdje se odmaraju ovce, pastiri i t. d. Istoznačni je toponim rumunjskoga, »vlaškoga« podrijetla Durmitor »prenoćište, upravo prespavalište ovaca i pastira« u NR Crnoj Gori, od rum. glagola a dumi < lat. dormire.

¹⁹ Upor. Bartoli, Das Dalmatische I, str. 293.

¹³    Upor. Akademijski Rječnik, sv. V, str. 812.

¹⁴    Upor. moj članak Beitrag zur Kunde des romanischen Elements im Serbokroatischen u Zeitschrift fur romanische Philologie sv. XLI, str. 151 br. 20. Čakavska riječ mrgàr je potvrđena g. 1470: ka je vrhu torguda drmuna’ v koi je mrgar (Surmin, Hry. spomenici, str. 259).

¹⁵    Ak. Rj. sv. III, str. 393: traje v Grbah g. 1450.

¹⁹ A. Rj. sv.’III, str. 251 donosi potvrde samo iz istočne Srbije.

¹⁷ Ak. Rj. sv. VI. str. 839 Mletak zaselak u kotaru zadarskom

¹⁸    Upor. u sr. rodu Pèéno, ime sela u Žumberku, A. Rj. sv. IX, str. 749.

¹⁹    Dolazi i u varijantama Lokanj, Lokvanj na dugim otocima.

²⁰    Ak. Rj. sv. VIII, str. 768 bilježi ovaj naziv kao ime vinograda u Istri.

²¹    Valjda čakavski izgovor za Pržine.

²²    Upor. Meyer-Lùbke, Roman, etym. Wòrterbuch 3. izd. br. 684. Pro.v. artador »višćun« bolje se tumači kod v. Wartburga, Franz, etym. Wòrterbuch, sv. I, str. 148 sv. ars.

²² Mletačka imenica La Cavanella (ispor. Boerio, Diz.³ str. 152, gdje se i osorski naziv navodi) stvorena je od glagolske osnove cav- ipomoću dva sufiksa -anus i -ellus. Za prvo raširenje ove osnove ispor. starotal. cafagnare »praviti jamice za sađenje drveća«, u južnoj Italiji u značenju »premere, schiacciare«, v. Meyer-Liibke REW³ no. 1788, a za raširenje pomoću -ellus južnotaL cavarella »vis stretta in paese, chiassuolo«, v. Rohlfs. Diz. dialettale delle Tre Calabrie I, str. 135, 175.

²⁴    Podatke, koje sam gore iznio iz osorske toponomastike, zahvaljujem gosp. školskom nadzorniku u m. Valentinu Žukliću. On u svome nerezinskom govoru ovako prikazuje postanak Osora: »Govore, da je Osuor bil na Lo-synjù. Za pametè, ja sen toil muàli, dosta je puti toll težina iza osuorskog o^:-mitCiorija, a i česta (»cesta«) pòd vodu. Od vele criékve pak sve do čimi-tùorija je bil Jazit, ki je prlja hodil sve do Bijùara uz ùon stuari muòsti-rina. Siguro Osuor je moral bit na škoju od Lošinja. Judi poviedaju, da su sadašnju Kavanelu skopàli za Napulijuna Francìezi. Iiepo se vidi vžf »Ka-vuade«, da je se gru ad daržal za Lošinj, aš je poznat živi komik, ki je zmi-nuan. Kavu ada je široka 11 (jedanàjst) mètri; a jéno 100 (stùo) metri dàlga. Kada je vela voda onda je galbinjà od 8 (òsan / do 9) nùoh. J6š se pàmetin. kada su osùorske zidine bile gòre. Sve do 1908 (mijùar devstùo i uosme) su zidine bile dele, suamo vruàta su bile malo razvuajane. Sada već ni Jazifa, aš su ga zamunili (»nasuli kamenjem«), zàvol je bila velika malarija. Malarija je bila takò vela, da su već jùdi dèlali rugò od Osòrani. Govorili su jin: Osòrani žuti, konòp ste nan ukràli, bop ste nan pojeli, niš nan ni ustalo. Osùor je liber od malarije, a tò ot kadà su razvajàli zidine. Osùor je jùako stùari grQat i ki bi zgubil malo vremena, mògal bi čuda napisat i šerijih i smiješnih štiiorij.«

²⁵ Riječ get nije potvrđen u Akademijskom Rječniku. Je li to ista riječ što tal. getto od lat. jactus REW³ br. 4569: Glede g mjesto I ispor. traghetto. Brojevi u okrugloj zagradi (1, 2—28) odnose se na pridodanu kartu Osora

²⁸ Težina, izvedenica od tieh tega je ista koja i teg u Hrvatskoj u značenju »usjev, ljetina«, vidi Broz-Iveković II, str. 561. i Mažuranić, Prinosii str. 1445 u Poljičkom statutu: po tujih težih. U slovenačkom znači »žito, Ge-treide« (Pleteršnik II str. 658.)

^2? Jaz »nasip, kono« kao obalski toponim raširen je i po otočkim i kopnenim obalama u Dalmaciji.

²⁸    Ispor. Ascoli, Archivio glottologico italiano I (1873), str. 380; u fur-lanskom vieri »stari« od lat. vetus REW³ no. 9292.

²⁹    Prema saopćenju g. škol. nadzornika u m. prezimena osorskih Talijana glase ovako prema izgovoru u čakavskom narječju u Nerezinama: a) Berna, Benùsi, Burburan, Polonio, Ma ver (= po svoj prilici lat. Maurus), Muskardyn, Salata, Strona, Zakarìja; b) Bonefačit’, Farožit’, Malabòtit’, Màvrovit’ (upor. Ma ver), Otulit’, Sìdrovit’, Stanit’, V&darit’, Zuklit’. Za doba fašizma posljednje prezime bilo je italijanizirano u Zuceolii, a u Nerezinama u Žuljani i Zucchi. U grupi a) popisana su talijanska prezimena. Među ovima je možda čakavsko Ma ver < Maurus latinsko-dalmatinskog podrijetla (upor. Jireček, Romanen I, str. 46). Grupa b) sadrži prezimena sa našim sufiksima -iš i ;-ov.ić za descen-denciju.

5. RAB

I.

Otooi Rab i Pag idu zajedno s obzirom na slavenski i romanski elemenat na njima. Slaveni sn na njima od davnine, valjda od prvog vremena svog doseljenja ovamo, bili stočari. Ovu karakterističnu odliku hrvatskog pučanstva na Rabu primijetio je već u 16. vijeku Zadranin pjesnik Baraković (rod. 1548.). Opisujući ljepote ovoga otoka uzima za glavnu junakinju ne rapsku varošanku, nego Dragu, rapsku pastiricu. Šteta, što je taj njegov sastav još nepristupačan današnjem čitateljstvu.

Pastirstvo otoka Raba našlo je odjeka i u pomorskoj terminologiji zapadnih naroda. Pastirstvo nije samo čuvanje stada, ni ovdje kao ni kod Cincara na Balkanu, nego predstavlja i dio domaće industrije: tkanje ii prerađivanje vune. Tako je bilo i na Rabu i odatle nastade izraz, koji je ušao u zapadne jezike.

Kao što se primitivna slavenska ribarska lađa od jednog drva, t. zv. monoksill, održala do danas na Rabu, tako da su i Mlečani osjetili potrebu, da joj nadjenu nov naziv (zoppolo), tako je i rapsko tkivo od vune postalo glasovito i preko Mlečana došlo u upotrebu u mornarici (marini) Francuza i Španjolaca. Ova je činjenica zacijelo kod nas nepoznata.

»Vrstu štofa odi proste vune i smeđe boje, koji je služio u stara vremena ne samo kao obuća pomorcima, nego i za pravljenje šatora pri iskrcavanju na pustoj obali«, zovu francuski pomorci 15. do 17. vijeka herbage, Španjolci erbase, Mlečani arbascio, a u srednjovjekovnom latinskom arbas(i)us. Ovako je zabilježio Francuz Jal, otac prve uporedne pomorske terminologije na Mediteranu.

Lingvisti se u tom silažu, da je ova riječ izvedenica od tak naziva našeg otoka Arbe¹. Dočetak -ascio, dodan’ ovom imenu, potječe od drugog našeg naziva, kojli je također ušao u zapadni svijet kao oznaka za vuneno tkivo. To je naziv stare srpske oblasti Raša. Ovo je ime dalo u zapadnom svijetu također naziv ovakove prirode: tal. rascia, španj. raja, portugiški rasa. Ukrštavanjem Arbe i rascia nastade mletačka riječ arbascio, koju posudiše Španjolci i Francuzi. Riječ, prema tome, znači »rapska vuna«, jer se pravila na Rabu.

Život stočara Hrvata na ovom otoku našao je odraza u pravnim odredbama rapskoga statuta, kao na Cresu i na ostalim jadranskim otocima. I s ovoga gledišta trebat će jednom pristupiti studiranju naših otoka.

U gradu se održaše Romani. Ali, kao i u ostalim dalmatinskim primorskim gradovima, ulazi u njih mirnim putem slavenski elemenat, koji postaje jači od romanskog zbog toga, što ovaj nema etnografskog zaleđa. Stvara se i u Rabu, kao i drugdje, simbioza Slavena i Romana, koja nalazi odraza i u ličnim imenima.

Takovo jie lično ime romanskoga porijekla, koje pokazuje očit trag slavensko-romanske zajednice, i porodično ime Galzigna, jedini današnii preostatak nekadašnjeg starog romanstva na Rabu.

Osnova ovoga imena dolazi i u drugim dalmatinskim gradovima², u Dubrovniku na primjer kao hrvatsko ime od mila ili hipo-koristik Gavže Fuicić³. Ovo je čisto romansko ime Gaudius, koje se u dalmatinskim gradovima piše i u deminutivnoj izvedenici GaudioLus.

U zapadnom svijetu više je poznato ovo ime u daljoj izvedenici Gaudentius (od lat. gaudium »veselje«, gaudere »veseliti se«). Ime su davali romanski roditelji svojoj djeci, da označe svoje .veselje, što ih imaju.

Značajno je, da su se u dalmatinskim gradovima žene od najstarijih vremena služile samo hrvatskim jezikom u porodičnom životu. Zbog toga daju ome svojoj djeci slavenske hipokoristiičke sufikse ne samo onda, kad im djeca nose naša imena, nego i onda, kad su čisto romanskog porijekla. To se dogodilo i s romanskim iimehom Gaudliius, koje dolazi mnogo puta od Bara do Trsta. Naš stari sufiks od mila -inja dodam je vflo rano i ovom romanskom imenu. Tako nastade Gauzimja, koje se piše u dokumentima i Gau-zegna. Mlečani ga obmuše u Galzigna, a Hrvati u Gozimić ili Go-žinić. Na otoku Rabu postoji i uvala, koja se zove Gozinka, prema čakavskom izgovoru.

Slavenska imena u gradu Rabu pojavljuju se na početku 11. vijeka već u imenima gradskih upravnika. God. 1018. klanjaju se duždu Otonu Orsedu biskup rapski Majus, koji nosi latinsko ime, i prior BSlota (pisana Belata), koji nosi slavenski hiipokoristik od Bjeloslav. G. 1050. biskup, koji dovodi benediktince na otok, nosi također slavenski hipokoristik Drago od Dragoslav.

Hrvati na Rabu zadržali su mnogo romanskih imena mjesta, mnogo više negoli na samom Krku. Nijedno rapsko naselje ne nosi ‘ slavensko ime. Ne samo imena položaja* nego i imena brda nose romanska imena. Tako Tinjarosa, Rapòst⁴. Ima i romanskih im epa za morske uvale, važne za ribarstvo. Takav je osobito karakterističan naziv Valsabana kod Barbata. U dokumentima se piše Val-salbana. Drugi dio ovog složenog imena sadržava naziv poganskog Šumskog božanstva Silvanus. On se održao još u folkloru sjeverne Italije.⁵

Značajno je, da je i naziv Supetar, koji znači »sveti Petar«, romanski, premda je naselje nastalo oko 1050. uz benediktinsku opatiju, po kojoj je dobila- ime i plodna Supetarska Draga.

U rimsko je doba Arva ii Arba bila muniioipium. Kako nam svjedoče natpisi, bio je u gradu Rabu razvijen municipalni rimski život već u 2. vijeku naše ere. U doba doseljenja Hrvata govorilo se ovdje samo latinski. To se vidi odatle, što su Talijani! sačuvali latinski iokativ u imenu ovoga otoka do danas. Arbe sadržava, naime, u krajnjem -e ovaj padež. Na njemu se osniva hrvatski naziv Rab, u kome je takozvana slavenska likvidna metateza’ar > ra. Ova lingvistička činjenica znači, da su se Slaveni vrlo rano morali upoznati s ovim otokom, jer tu fonetsku pojavu pokazuju samo najstarije naše posuđemice. “

Gar Konstantin veli, da u prvoj polovini 10. vijeka stanuju u gradu Arbe Romani. Prema tome imamo uzeti, da istom poslije toga vremena Slaveni ulaze u grad i postaju varoško pučanstvo.

Slaveni odiržaše kao imena čestica i onakve stare romanske nazive, koji dolaze još samo na Krku. Tako se zove Plaj obronak Tinjarose kod sela Mundani je. Stanovnici su Plajari. To je grčka riječ plagium, od koje dolazi i današnji naziv plaža, itali, spiaggia. Latinska izvedenica odatle upotrebljava se također u obliku Piegar⁶ u Supetarskoj Dragi na Rabu.

Ravnica uz Rab nosi čisto romanske nazive Palit, od lat. paludem »močvara« (ista riječ kao i Poljud kod Splita) i Kàmpor, tal. Campora, romanski plural od lat. campus »polje«, stvoren prema latinskoj dekllinaoiji tpmpus, tempora. Ovakvu deklinaciju noznaje, pored staroga talijanskog, još i rumunjski jezik.

■ Brdašce prema gradu Rabu na kraju Kampora zove se Miràl, što znači »mjesto, odakle se motri« (izvedenica na -afe. od latinskog mirare »gledati«).

Kad bismo htjel sabrati sva romanska imena, koja su poznata Hrvatima otoka Raba, izašla bi mala knjižica. Ovdje se možemo ograničiti Samo na posve jasna i karakteristična imiena. Od romanskih riječi, koje dolaze i na Krku, spomenimo još samo dvije. Grčko-biizantinska riječ đirmun »šumica«, koja je karakteristična za čakavski dijalekat otoka Krka, ovdje se upotrebljava sanjo kao naziv za čestice, i to Drimfln na Barbata i na Loparu Drawn i Drtmunić.

Mošflna, koja u čakavskom dijalektu na Krku i oko Pazina u Istri znači od kamena sagrađenu stajiicu za svinje, poznata je i ovdje u obliku m. r. mošun, gen. mošunžL Istoga je postanja kao i francuska maison »kuća«, od¹ lat mansionem (akuzativ) »boravište«.

Kao specijalitet romanskih riječi u jeziku ovoga otoka pomi-njem imenicu m. r. munćSl, koja znači malu uzvisinu u selu, gdje se sakupljaju ljudi, ono, čemu se u Kaštelima kod Splita kaže brce (deminutiv od brdo). Ova imenica dolazi na Krku kao ime šume. Dolazi od deminutiva montioelilus »brdašce«.

Kako je već naprijed rečeno, dva najstarija naselja, izuzevši sam grad Rab, imaju čisto rimska imena. Banjo! je latinski deminutiv Balneolae »malo kupatilo«, nazvano zacijelo zbog toga tako, što se tu nalazio kupalište za rimski municipium. Na to upućuje i naziv terena izložena suncu u Banjolu Prsur, koji dolazi odi lat. frixorium, mjesto, gdje se neko li nešto prži.⁷ Drugo selo Barbai (dolazi¹ i na Pagu) sadržava lat. pridjev barbatus, koji u prenesenom značenju označuje teren obrastao sitnom šumom i odgovara našemu toponimu Kosmaj⁸.

Ovako bismo mogli nizati i dalje.⁹ Ograničimo se samo na tri imena.

Od njih su dva važna u lingvističkom pogledu.

Kod sela Mundanije zove se teren kod lokve Kaplaka ii Kam-plàka. Riječ je očilta slOženiica tipa Caisole na Cresu, što je prevedeno u Qlavotòk na Krku.- U prvom dijelu složemice stoji lat. riječ caput, u drugom lacus »lokva, jezero«. Znači dakle položaj, koji’ se nalazi vrh lokve. Ovakve nazive poznaje i naša toponomastika, kako pokazuju primjeri Vrpolje, Vrgorac, Vrhbosna i t. d.

Takve složeniice jasno govore, da je Rab bio posve romanizovan u doba doseljenja Hrvata na otok.

Drugi je naziv položaja u ravnici Lopara uz more Brušklt. Ovaj naziv sadržava isti latinski sufiks, kao i Kanajt na Krku, o kojemu je bila riječ u posljednjem članku, izvedenica je to od riječi, koja postoji u tal, šparnj. i port., a označuje biljku oštrog lišća, koju botaničari zovu ruscus aculeatus. Za lingvista je važno saznanje, da u lat. bruscetum naši ljudi zamljeniše vokalom i dugo naglašeno lat. e, ne sa -aj kao na Krku. Iz toga izlazi, da su Romani Raba govorili drukčiji romanski dijalekat nego na Krku.

Kao što smo vidjeli na Krku, da su Romani podizali za svoju zaštitu mala utvrđenja, koja su zvali, latinskim deminutivom castel-lione »gradac«, očuvana do danas u imenu Košljun, nalazimo isto i na otoku Rabu. Dosad sam utvrdio dva takva naziva, koja očuvaše naši ljudi u svom izgovoru. Jedan je Košljin kod Barbata, gdje je uli. vijeku bio benediktinski samostan, a drugi je Košljin iili Košljina blizu plodne i ubave ravnice zvane Fruga na puteljjku, što vodi iz Lopara u Supetarsku Dragu.

Kako je već rečeno, Romani, koliko ih se održalo, bili su većinom gradsko oučanstvo i stanovali su u varoši. To ne znači, da među njima u varoši nije već u rano doba bilo Slavena.

Tragova Hrvatima nema samo u ličnim imenima, kako smo gore vidjei, nego i u nazivima gradskih Ulica. Ulica, u kojoj se prodavalo, zvala se Poljana, kao i inače u dalmatinskim gradovima. Mali trg u gradu zvao se isto tako, al je dobio talijanski deminutivni sufiks: Foglianetta.

Slavenski nazivi mnogobrojni su i na Rabu. Od Slavena potječu nazivi za male otočiće, kojih Rab broji oko 18. Najveći je (8 km. dug) onaj na jugu grada, koji se zove Dolin. To je čakavski pridjev dolimi »donji«. Znači »danji otolk« za razliku od Raba, koji je »gornji otok«. Dočetak su izopačili Talijani držeći, da se u njemu sakriva njihov sufiks -ino. Ovaj pridjev upotrebljava Baraković.¹⁰

Značajno je još, da se stari hrvatski pravni izraz laz »iskrčena njiva u šumi«¹¹ kao ime mjesta upotrebljava na ovom otoku u ženskom rodu, onako, kako Baraković upotrebljava ovu riječ.¹²

Ovdje nailazimo na nazive položaja kao Mala Laz (kod Barbata). Uvale, koje se inače u Dalmaciji zovu Mina, zovu se ovdje ekavskim čakavskim oblikom Melma kod Barbata, Melme u Supe-tarskoj Dragi, Na Melii u Loparu, Melàk, i t. d. Mei je sitan pijesak, koga naročito mnogo ima na Loparu.

I ovdje naš narodi ima katkad drukčije izraze nego čakavci otoka Krka; Ono, što se na Krku zove neriz »neuzorana zemlja«, ovdje se zove der: Véli dèr, Mali dér, Ravni dèr (na Barbata).

Naziv pudar, koji je u starim hrvatskim pravnim dokumentima označivao čuvara polja¹³, očuvan je i ma Rabu u imenima mjesta: Fudarica na Barbata.

Na Rabu irnade i lijepih naših izraza za uvalioe, kao Samotvorac (izgovoreno Samotorac) ,na Barbata, čime se označuje uvala, u kojoj se stvara obala nanošenjem pijeska.¹⁴

II.

Od svih naših jadranskih otoka pokazuje Rab poslije Krka maj-. veći procemat romanskih toponima. Što je još značajnije, na Rabuj nema nijednoga hrvatskoga toponima za naselja, dok smo ih na Krku našli u izobilju; osobito na crti sjeverno od međe, koja ograničuje krčko-romanSke toponime. To znači, da su sva današnja hrvatska naselja na Rabu nastala na romanskoj osnovi.

Ako se promotri izbliže fonetika romanskih toponima, može se doduše utvrditi, da se konsonant k pred e i izgovarao kao u roman-sko-dalmatinskom (primjeri!: Bruškit < bruseetum, naziv rta i uvale Krklant < circinatas »zaokružen«, naziv uzvisine u Tinjarosi Sara-kin < saracenus), ali se ne može utvrditi nijedna pojava, koja ka-rakteriše krčko-romaimski govor. Jedino bi se naziv uzvisine u Su-petarskoj Šantaerbul mogao u drugom dijelu tumačiti kao krčko-romanski plural jirbutl, = tal’, alberi. To bi bio pnjeglas kao u toponimu Kirnp = tal. Campi na Krku. Ali zbog nestašice starih potvrda u pisanim dokumentima, ne može se naći sigurnih dokaza za tvrdnju. Za taj prijeglas govori i naziv gorske kose paralelne s Velebitom Tinjarosa, ako je ispravno protumačen ovaj romanski naziv latinskim montanea russa »crveno brdo«.

Fonetska analiza romanskih toponima na Rabu dovodi ipak do zaključka, da su se u simbiozi s Hrvatima Romani morali održati dosta dugo na ovom otoku, kao i na Krku južno od pomenute međe. Evo dokaza za to.

Dok u nazivu Rab nalazimo staru likvidnu metatezu, u nazivu sela Barbàt t u nazivu uvale Vaiarmata, nema je.

Dok u sanctus > Sut u Supètarska i Suvid (ime drugog velikog vrha na otoku) nalazimo hrvatsku zamjenu za stare nazale, koji se razviše iz lat. an- on- pred konsonantom, dotle u Kampma (brdo u Tinjarosi), Kantaràla ili Kantaràra (naziv otoka na jugu Dolina) i Kantaràlica (uvala u Dolinu) sve nazivi prema ribi (kantor), Rampar; Kampuràk (draga u Barbatu), Munitač (pašnjak: u Barbatu), Munćel, Mo(e)ntinjusa (vinogradi u Barbatu), Mantinjada (vinogradi u Barbatu), Ronke ili Rumke (dio Kalifronta), Fiinda (položaj u Kam-poru) ne pokazuju staru zamjenu u za -am- -an- -on- pred konso-nantima, kao što je ne pokazuju ni naše pozajmice iz mletačkoga.

Iz ove lingvističke analize nikako se ne smije stvoriti zaključak, da su Hrvati recentno stanovništvo na otoku. Ima dosta drugih lingvističkih pojava, koje dokazuju veliku starost hrvatskoga nase-ljivanja. Zamjena dugog latinskog u sa i u Paliilt ide u najstarije pojave. Isto potvrđuje i zamjena o za nenaglašeno ktinsko a u Košljin za latinski deminutiv Castellione. Ovo su lingvističke pojave iste starosti kao i likvidna metateza u Rab za kt. Arba, tal. Arbe.

Dok bi se za naziv Rab moglo misliti, da su ga Hrvati čuli na susjednom kopnu i ovdje izvršili likvidnu metatezu, to se ne može kazati ni za Palit ni za Košljin, Za ove su toponime mogli saznati samo oni Hrvati, kojii su se vrlo rano (možda u 10. vijeku) naselili sna otoku.

Dok su na drugim našim jadranskim otocima nazivi uvala, ribarskih pošta i rtova u, golemoj većini čistoga hrvatskoga podrijetla, na Rabu susrećemo dosta jak procenat romanskih toponima za konfiguraciju obale.

Uvala Ćifikta li čifnata i čihnata dolazi na otocima zadarsko-šibenskoga arhipelaga kao Šipnata. Rapska Čifnata označuje i izvor, koji se miješa s morskom vodom. Vidjet ćemo, da je to lat. sipho-nata.

I ovdje vidimo, da je međuvokalsiko t neizmijenjeno, baš kao i u nazivu rta (punte) na otočiću Sv. Grgur Sakaràta, izvedenica na -ata od lat. siccarius, portugiški sequeiro »mjesto, gdje se suši granje«.

Kanitalj ili Kani kalj, gen. Kaniklja označuje rt, obradive zemlje oko njega u Kamporu. To je lat canne tulum »mali trstenik«, naziv koji se u mletačkoj fonetici pojavljuje u Kanidole kod Lošinja.

Za uvale postoji čitava serija sldženica sa Val’: Vidilaka u Ra-poštu pod Timjairosom vallis ide laco »uvala zvana Lokva«, Valar-, màta »u Kamporu«, Vallis camina (g. 1334.), Vallis obscura (g. 1059.), Vadiškala (u Barbato, ovdje je dobila po prezimenu i naziv Žigo-vac), Valmartina »uvala Martinova« (u Barbato), Vallónga (u Kamporu) »duga uvala«, Vapaškala (u Barbato) »Paškova uvala«. Val Perla zove se i Mala i Véla Pèrla, Valsika (u Kamparu) posve je plitka, kako joj i ime kaže. Valšibaka pred Gavranicom sadržava u drugom dijelu naziv mreže šabaka. Varđarika (pod Kamparom) ima u drugom dijelu ime biljke erica, koja se na Rabu zove uljika od lat. iilex ulicis. Ovamo će možda ići i Vardoža u Kamporu »duždeva uvala«.

I izvedenica od valliti« sa sufiksom -ata dolazi na Rabu tri puta. ValSta je mala dražica u Banijolu, velika uvala kod Samotorca i pašnjak u Tinjarosi. Ovaj isti toponim glasi na Krku u krčko-roman-skojj fonetici Vaiunta s umetnutim n pred dentalom.¹⁵

Od drugih romanskih toponima vrijedni su pomena:

1.    Fruga u Supetarskoj Draži. Ovako se zove čitav kraj, u kojem ima još mnoštvo dirugih toponima kao Škura draga, Ponòr, Ivančiićevi stani, Vela lokva it d. To su najbolje zemlje na otoku. Ovaj toponim nalazi se još u slovenačkam. (Gorica) kao opća riječ i u sjevemota’l. narječjima u značenju »poljski prirod«, od lat. frux -gis prema deklinaciji a.¹⁶

2.    U Supetarskoj Draži je Fuža šuma (bošak) kraj mora. Ovako se zove i mala uvala (valica) na južnoj strani Dolina. To je izvedenica od osnove lat. glagola fodere »kopati¹ grabu«. Hrvatski je pendant graba i Grobine, naziv drage u Supetarskoj.

3.    Grpe je dito Barbata. To je isti- toponim kao ime uzvisine Gripe kod Splita¹⁷.

4.    Karàra je cesta i tereni uz nju u Kamporu, od Jat carraria »kolnik«¹⁸.

5.    Komi(o)rčar je danas naziv šume (bušak). Tu su se našle i rimske starine. Naziv je potvrđen g. 1229. U tom je predjelu bilo i raznih crkava. Tumačilo se ovo ime kao campus Martius, što nikako ne liide. Kako su to nađene zidine okrenute prema gradu i natpis, u kojem se govori o portici »dućani«, bilo je ovo mjesto, gdje su Rablijani trgovali. Zbog toga je Jirečekovo izvođenje od commercialium vrlo vjerojatno. Rapsfci porezni činovnik zvao se comercarius. Ovako se piše ii naš toponbn u listinama.¹⁹

6.    Paštoran, njive i dražica uz obalu na Barbato, potvrđen je g. 1203. i 1360.—1400. Sufiks -an pokazuje, dia je to izvedenica od imena nekog Rimljanina, koji je ovdje imao svoj praedium²⁰.

7.    Prvorada je naziv njiva u Banjohi. Ovaj je naziv potvrđen

1229. kao Pulverari a²¹, čiisti latinski toponim, koiji označuje »prašno mjesto«.    ¹    11 i

8.    Silba M’i Sirba, južno od uzvisine Velo Čelo kod Tiinjarose u

Supeterskoj Draži, potvrđen je²² g. 1334. To je isti toponim kao ime otoka Silba »šuma«.    *

9.    U toponomastici otoka ima i jasnih tragova mletačkog govora. Ovamo ide naziv rta Kaldànac, Kaldanca, koji zajedno s rtom F(a)rkanjem zatvara gradsku luku. To je dio staroga grada ispod Sv. Marije. Prvi dio ovoga toponima .dolazi još u nazivu poluotoka Kalifron(a)t, koji se u dokumentima zove razno: Caput Frondis, Plagare Niche i Parti inferiori »donji kraj«²³. Kali- je prema tome mletačko cao < caput sa zamjenom vokala o sa 1 kao u rapskom prezimenu Galzigna. Drugi je dio složenica Kalifromt jasan. To je latinska riječ frons, -diis »lišće«. Kraj je bio šumovit, i ovaj naziv odgovara tome. Kalifronat je, prema tome, jednak romamslki naziv kao Kantafig < lat. Caput fici kod Gruža.

Teže je objasniti drugi dio složenice Kaldanac. Iz starih se grafija, koje su vrlo raznolike,²⁴ može ipak zaključiti, da se radi u vuil-gamo-latinskom komparativu srednjega roda antius, koji je zamijenio klasično-latinski prilog antea »prije«. Složenica bi, ako je ispravno ovo tumačenje, značila »prednji rt«, što se slaže s položajem. Ali je moguće pomišljati i na rimsko lično ime Antius.

10.    Osim ova dva toponima, koji pokazuju tragove mletačke fonetike, ima još naziv (imperativna složenica) uvale i rta Vrdaškolj (prema Sorinju), na austro-uigarsikoj specijalki Guardascoglio (u književno-tal. obliku) i Tonerà (otočić kod grada). Mletački sufiks -era < lat. -aria došao je čak na hrvatsku osnovu u nazivu uvale na Dolinu Golubera.

11.    Naziv rta Frkanj, kojim se završuje brdska kosa Kalifront, nije jasan. Izgovara se i piše hrvatski Farkanj, talijanski Fraoagno, na austro-ugarskoj specijalki ovako i još Ferkanjo. Starih potvrda iiz dokumenata nema. O postanku toponima može se zbog toga samo nagađati. Kako se radi o dijelu morske obale, vrlo je vjerojatno, da stoji u vezi s lat. glagolom fricare, koji je u romanskim jezicima i ribarski termin u značenju »mrijestiti se«. Rapski toponim može biti ista riječ, koja i sicilijanska fragaggya, napuljska fra(g)ale »mnoštvo malih ribica«²⁵.

Svi ti romanski toponimi, koje smo u ovim primjerima dovoljno odredili, rječito govore o jako romanizovanoj sredini, u koju dođoše Hrvati u 10. vijeku.

Ništa ne govore o postojanju romanskoga stanovništva na Rabu oni hrvatski toponimi, koji sadržavaju romanske riječi, što su ušle u hrvatski govor na Rabu, kao nazivi uvala, rtova i škollljeva: Bme-štrilje, kolektiv od bmistra < lat. geniste, Gripavnica na Loparu,

od imena mreže grip, Loplžina od liopiž »lonac«²⁶ < lat. lapideus, Mogranj. i Mogranjac od lat naziva za šipak malum graneum, Sprta od¹ Jat. sporta »košara«, Tonerà od mletačke liječi za mjesto, gdje se lovi tuna. Mali Dulfin, naziv otočića (prema dupinu), koji se zove i Làganj, Javomo na Loparu (pridjev od javor laurus), Komoričje i Komorika, koromač u Barbatu (prema biljci, koja se jede), Kanàt, naziv za brdski lanac Tinjarosa, a u običnom govoru u značenju »brdlski pašnjak sa mnogo kamenja«. Mirine u Barbatu i Mirlnica, brdo na Loparu, Debèta Frusta u Tinjarosi (prema ramaniizmu hrasta na Krku = frusta u Barbatu »oštro kamenje, među kojim ne raste nikakva biljka«). Véla Modra na Loparu i u Frugi od lat maceries »kamenita ograda, zid bez klaka« u domaćem govoru. Sve ove romanske riječi mogli su Hrvati donijeti i s kopna, kad se poslije 10. vijeka naseliše na Rabu, jer se ti romanizmi govore i na obalskom kopnu. Ovo su hrvatski toponimi romanskoga podrijetla. Oni potvrđuju hrvatsko naseljavanje otoka Raba kao i hrvatski toponimi slavenskog podrijetla. Ali valja ipak dodati, da su neki od ovih romanizama mogli ući u hrvatski govor otoka onda, kad se Hrvati naseliše na Rabu, kao n. pr. modra. Kao sigurno se može kazati, da je pllogàr »versante« posuđeno na Rabu.

Za stari dalmatinsko-romanski govor značajniji su grecizmi. Gradska vrata u Dubrovniku zovu se grčkim nazivom Pile²⁷. Ova riječ postoji u sjevernom Jadranu kao toponimu U Puntu na Krku zove se ovako jedan dio obale. Na Rabu u Kampom Pie (akcen-tuira se i Pile) označuje put i brežuljak, preko kojega se ide u Su-petarsku Dragu.

Još treba spomenuti romanski toponim nepoznatoga podrijetla Mag, naziv uvale, gdje se love tune, kod Barbata. Na austrougarskoj specijal’kr zove se Valle di Otnago. Isti toponim dolazi u Istri kao ime gradskog naselja Umago.

III.

* Analizirajući romanske toponime, utvrditi smo priličan procenat takovih, koji se odnose na uvale i rtove. Dok je na drugim jadranskim otocima veoma malen postotak starih romanskih toponima ove kategorije, ovdje je prilično velie, čak veći negotii na Krku. To znači, da su Hrvati ovdje živjeli u simbiozi s romanskim ribarima.

Zbog toga je zanimljivo navesti’ i hrvatske toponime, koji se odnose na konfiguraciju obale. Metafore su Badanj (u gen. Banja) KosSča (rt), Sedlò, Šilo 1 otočići Pohliib 1 Stolàc. Prema stabltEkama i biljkama nazvane su Crnika, Rasvàtice²⁸, Sitovica²⁹, Smok5va, Javomo, prema terenu Pldltvàc; na Sv. Grguru, Sitnica, Glavica, VeM Žal, prema pticama Gavranica. Samo ovdje se susreće stari

pridjev Stojanj (rt i otoičlić na Loparu, na specijalikama krivo Sto-jan). Hrvatski pendant za Čifnata je Vodenča, uvallica na Barbatu, i Vodice pod Rapostom na Loparu. Tu »kuha«, vođa. Ponavlja se, kao i na ostalim otocima, Slatina, uvala i punta sjeverno od Sor inja i na Mišnjaku, i Tatina, »porat« na Golom (na specijalki Tatimja), Njivica, uvala u Ra,postu, i Samiot(v)orac, uvala, porat, na Sv. Grguru, Dollinu i u Supetarskoj.

Značajno je također, što se ne nalazi nijedan stari romanski toponim Za otočiće. Lukavac, koji’ se ponavlja na Jadranu, dolazi ovdje tri puta, na Loparu nasuprot brdu Košlijinu do Bruškita (ovdje vele, da je bio mostir »samostan«), na Barbatu i kupalište na Rabu. Ovaj se toponim nalazi i na kopnu, u Supetarskoj Draži. Drugi su nazivi školjeva Mišnjak, Sikavci (prema biljci), Sridnjak, Žale Šku-lje, Tank6 i Trstemik. Tanki dolazi i u vezi- sa rt. Artiić dokazuje, da je današnji naziv punta novijega datuma.

Broj hrvatskih toponima, koji se odnose na obradive čestice i na razne terenske oblike’, bilo na Loparu ili u Kamporu, u Frùgi ili na Barbatu, veoma nadvisuje broj romanskih, očit znak, da je obrađivanje polja i pastirstvo bilo od starih vremena u rukama Hrvata.

Evo liste tih toponima, koja nikako nije potpuna.

Od naziva za kakvoću i konfiguraciju terena nastadoše toponimi: Bok (sam i sa pridjevima Veli, Mali, Burin) i deminutiv Bo-čak, Dolac (sam i sa pridjevom) i augmemtativ Dolčina, Dràga i izvedenice Dražica i Dražina (same i sa pridjevima). Grič, GromSča (u sing, i pl. sa pridjevom Vela), Gruh, Beli Kamen, KSmik, Kame(i)-njak (ovako se zvala i Tinjarosa), Pećina, Pčšće, Ponor, Prozor, R§vno i Ravnice, Rùpa, Sklon (brdo hrvatski pendant za Rapost), Sténe i deminutiv odatle Stenice, Strmac, Vrh i izvedenice odatle Vršak i Vršinej Žal i deminutiv Žalić, Bèlo ilo. Vèlie Jàme i augmen-tativ Jàmina. U ovu kategoriju idu i metafore Gliavà i izvedenice Glavica li Glavina, Trbušnjak (brdo) i Vrata i augmentativ odatle Vratine.

Prema izrazima za stabalje i biljke stvoreni su ovi toponimi: Dflbàc, Gabar i izvedenica Gabròvica, Glogulija, Javoram (pridjev u značenju »lovorov«). Planika (arbutus unedo), Praprutna, Siće i Slć&c, Smokvice, Smrika, Trava i Travica. Neki od ovih .toponima upućuju na šume. Ovamo ide Gaj i Gušć s prefiksima PrigOšć, Zagušć.

Od ptica nastadoše Gavramišće, Kokošica³⁰ (brdašce i šuma), i Kosovo.

Na poljoprivredu i pastirstvo odnose se: GummJna i Gumnišće, Kozarìna, Kràvijak, Lokva i izvedenice Lokvica, Lokvina, Njive _ i Njivice, Ogràdla i Ogradica, Plandlišće, Pocàvàlijóe, Pudarica, Ri-pišće. Stan i izvedenice odatle Stanić, Stamina i Stanišće, Teg, Na

ulišće, Vftli Rđave njive označuju toponimi Glad i Gladnica. Njive se označuju i općom riječi Mèsto s oznakom posjednika.

Od naziva za reptile imamo sauno Gadar (škollj u Dolinu).

Na otočke uređaje industrijske upućuju Japnèmica, Kredio (rt), Pristdnišće i Soline.

Tekuće vode su rijetke na otoku. Toponimi, koji se na njih odnose, samo su opće riječi Potfik i augmenifcativ Potočime, Vruljica, Vrùtàk i Stubalj (tu je gustima).

Ne zna se, na što se odnosti Račišće, naziv pašnjaka i brijega u Timjarosi³¹. Isti toponim dolazi kao naziv naselja na Korčuli

Straža i deminutiv odatle ponavlja se ovdje kao i na svim Otocima.

Pored romaniizma Mirine dodazi i hrvatski naziv Ziid i augrnen-taitiv ^odatle Zidine na Loparu. Pripovijeda se, da su tu Grci stanovali³²

Pridjevi, kako smo vidjeli, dolaze i ovdje često kao toponimi. Spomenimo još Gòlli ili Gòlo (otočić, gdje se Ikopa mramor), Dum-bòko i izvedenica Dugdča (njiva).

Od lićnliih starih imena s nastavkom -ovac, koji su na kopnu veoma brojni, ovdje nailazimo samo Bflljkovac³³ (otočić). I ovaj toponim govori za veliku starost hrvatskog naseljivamja.

Na narodni folklor upućuje Igrišće³⁴.

Od složenlica ističu se Bèli grad (na otočiću Golii) i Glavogràd na Lopairu.

Noviji’ hrvaitsikli toponimi dobivaju i ovdje kao i na ostalim jadranskim otocima pridjev Sveti, ne Sut Primjeri.: Vaila Sv. Burnije Hi Fumije (kod grada Raba), Svéti Grgur³⁵ (otočić) i t d.

Naša pomorska karta bilježi još nekoHko zanimljivih toponima za uvale i> rtove na Škdljima, koji pripadaju obalskom sitstemu Raba. Tako na Sv. Grguru čitamo nazive rtova Kosaca, Pod Stan (zacijelo pastirski), Zad Badnja (badanj je česta metafora za uvale) i Smokova (čest toponiim za uvale i punte). Na Golom: Veli Brig, Macini i Senjska (sc. vala). Macinj je očito tal. macigno »kamen« (prema izgovoru t. zv. čakavaca). Po značenju odgovara dalmatinSko-romamskim toponimima Maknel na zapadnoj Obali Krka li Maknare u obalskom sistemu Molata. Za uvallu čitamo još i ma Rabu veoma običan naziv Dumiboka.

Bilješke:

¹ Upor. v. Wartburg, Franizosisches etymologisches Wòrterbuch sv. I, str. 124.

*    Upor. o ovom imenu Jireček, Die Romanen in den Stadten Dalmatiens wSJxrend des Mittelalteirs, sv. II, str. 37 i moj članak u Časopisu pro modemi filologii, VI <19fl8), str. 144, br. 6.

*    Upor. AJs. Rječnik, HI, str. 116. Dočetak -e u Gavže naš jè. Ovakov dodatak daje se i na Riabu. Tako nastaje naziv od notila Kreste od romanskog Cristophor, koji je zaštitnik Raba.

^I    Upor. moju knjižicu Dolazak Slovena na Mediteran, str. 225 i si.

⁵ Upor. Meyer-Lùbke, Romanisches etymologisches Wòrterbuch, 3 izd. br. 7821. Ovo djelo citiram i kraticom REW.

* Od latinske izvedenice plagarium. Od plaga »ravnica«, upor. djelo citirano pod br. 5 pod br. 6562 a. Plogar u rapskom hrv. narječju znači »versante«.

⁷    Od iste latinske riječi dolaze i naši izrazi za tavu ili tigan: prosulja, prsura, psura ili sura (na Krku).

⁸    Upor. moju studiju u Nastavnom Vjesniku XXIX (1921). str. 226.

⁹    Ovdje dajem neka opažanja s otoka Raba, koja sam izvršio putujući . pješice otokom 1927—1920. god. Detaljnije će biti sve obrađeno za ovaj otok

kao i za Krk u posebnoj studiji o imenima mjesta na ova dva otoka.

¹⁰    Upor. Ak. Rječnik, sv. II, str. 609.

^II    Upor. Mažuranić, Prinosi za hrv. pravno-povj. rječnik, str. 586.

¹⁹ Upor. Ak. Rječnik, sv. V, str. 931, laz 2.

¹⁸ Upor. djelo citirano u bilješci br. 11 na str. 1192.

¹⁴ Današnje pučanstvo Raba recentno je. Došlo je većinom preko Velebita. Bunjevačko je. Značajno je, da na Rabu zovu Bunjevce Vlasima. Među njima ima i vlaških imena, kao Kordići na Barbatu. Ovo ime dolazi od rum. coardà »uže«. Upotrebljavaju i mnogo turskih izraza, kao na pr. Sad ni zeman zato. Meni ne begeniše ovo (Lopar). O ovom pučanstvu upor. Marčić, Naselja, sv. 23 (1926) str. 301—307, 309—316, 332—339. U ovom prvom svom antropogeografskom ispitivanju dao je pokojni Marčić samo toponomastički materijal za naseljena mjesta na otocima Rab, Pag i Vir, dok je za zadarske i šibenske otoke dao obilje toponomastičke građe ne samo za naseljena mjesta, nego i za uzvisine, rtove, uvale i školjeve. (golema šteta, što je ta građa zapisana bez filologičke akribije!

*⁵ Upor. moju studiju u Archivio glottologico italiano, XXIV (1930). str. 49 br. 77.

^u Upor. Meyer-Liibke, Romanisches etymologisches Wòrterbuch 3 izd. br. 3546.

¹⁷    Upor. Nastavni Vjesnik, XXIII (1914), str. 343 br. 5. Bartoli, Das Dal_r matische II, str? 242 ima grippum sa Krka.

¹⁸    Upor. Meyer-Liibke, o. c. br. 1718.

¹⁹    Upor. Nastavni Vjesnik, XXIV, str. 661, gdje sam zbog potvrde iz g. 1229. (caput) Comoroarii pomišljao na izvedenicu od biljke tamarix. Upor. još Kušar, Rad knji. 118, str. 15 i Brusić, Otok Rab, str. 16. 58, 131, 172. 188.

⁹⁰ Upor. u Galiji Pastoriacum u mojoj studiji Die mit den Suffixen -Scum etc. gebildeten sudfranzosischen Ortsnamen, str. 117 br. 232.

³¹ Jireček, Die Romanen in den Stadten Dalmatiens I, str. 64. -rada nastalo jekdisimilacijom iz -raria.

³³ JirecelflBkO. c. I, str. 64.

^u Jireček ibidem i Brusić, o. c. str. 7, 9, 177 zove ga hrvatski Zeleni rt. Taj naziv nijesam čuo u narodu. Bit će to njegov slobodan prijevod.

²⁴ Brusić, o. c. 9, 10, 102, 147: Caput Antium, in’ Canđamzio, Cal-dantio, Caldanzo, Candamps(i)s, Capo d’Antio. Ovo su na žalost kasne grafije iz 14. vijeka. Upor. i Kušar, Rad knj. 118, str. 16 i moje Les origines de Raguse, Slavia, X (1831), str. 481. Upor. i ime južnotal. grada Anzio.

²⁸ Upor. Meyer-Liibke, o. c. br. 3501. Dočetak -nj mjesto -lj osniva se na disimilaciji r — U >- r — nj, ako je ispravna etimologija,

³⁶    Lonac zove se položaj u Banjolu i u Rabu mjesto, gdje je gat.

³⁷    Upor. Slavia, X, str. 486.

²⁸    Na drugim otocima glasi ovaj toponim Rasohatica, deminutiv od rasoha »račve«.

²⁹ Na austro-ugarskoj specijalki Sitnizza. Neki izgovaraju Sistovica. To bi bilo od ličnog imena Sixtusi Na Rabu se kaže za biljku juncus sit, coll, sit’e.

³⁰ Kokošica znači na Rabu »šljuka« (scolopax rusticola).

**• Narod zove danas ovaj brdski lanac (masiv), u kojem ano vidjeli i romanskih i hrvatskih toponima, posuđenicom Kanat, od predrimske riječi canthus, v. Meyer-Lùbke, o. c. 1616, kako ja gore rečeno. Naziv Tinjarosa je učen. Prema Brusiću, Otok Krk, str. 6, 8, zvao se u 14. vijeku) Camignacee, onako kao na Golom Na Veliki Kaminjak ili drugi jedan kanat na Lopatu Kamenjak. Ovaj brdski lanac, u kojem je, sudeći po toponomastičkim podacima, u srednjem vijeku postajala simbioza pastira Hrvata i Romana, počinje od rta Sorinja, a završuje se rtom Gavranica u barbatskom humlju. Jireček, Die Romanen in den Stàdten Dalmatìena, I,(str. 64 upoređuje sa današnjim imenom quarterium Chunè rose a. 1334. U ovom starom rapskom toponimu, ako ga je Ljubić ispravno zabilježio, samo se pridjev slaže s Tinjarosa; Ako je ispravno moje izvođenje od Montanea russa, onda bi za ovakvu denoirii-naciju bila paralela Crljene stene na Dolinu. Ako je pak prvobitni oblik Chuna rossa iz god. 1334., onda je moje izvođenje od Montanea russa samo lingvistička kombinacija bez historijske potvrde. Chuna ibila bi u tom skfičaju lat. cuna, riječ, koja u pluralu znači ne samo »zipka, bešika«, nego i »gnijezdo«. To bi također bio razumljiv oronim, ali bi ostao neobjašnjen prijelaz c j> t,

³²    Upor. navod Brusićev o. c. str. 58, da su se u Barbata u mjestu zvanom Grcerija našli ostaci grčko-rimskih zidina. Upor. toponim Grcina kod Stolca na Loparu.

³³    Lično ime Boljko od Boljeslav potvrđeno je u 16; vijeku, odatle ior ponimi na kopnu Boljkovac, Boljkovci i Boljkovići, v. Akad. Rječnik; 1, str. 546.

³⁴    I ovaj je toponim čest na kopnu, rijedak na otocima, v. Akad. Rječnik, III, str. 780.

“ Ovaj je napiv recentan. Brusić o. c. str. 10 mu daje još dva imena Arta i Drvenik, koje ćemo još sresti na jadranskim otocima. Jireček o. c. I, str. 64. pominje potvrde insula Arta), Larta g. 1222.—1334. Nijesam mogao doznati, da li su ovi nazivi još u upotrebi. Kod pastira i baba na Loparu čuo sam i sa tal. pridjevom šen ili San Grgur.

6. PAG

I.

Kao na Rabu, prvobitno slavensko pučanstvo bilo je i na ovom otoku stočarsko i kao takovo do danas je očuvalo svoju važnost. Dobro je poznat paški sir. Sa stočarstvom u vezi razvijata. se ovdje zacijelo i čipkarska umjetnost, dobro poznata i danas. Da je na Pagu pastirstvo bi!» razvijemo zarana, vidimo odatle, što se na tom otoku spominje još u doba narodne hrvatske dinastije selo (vila) Vlašku,

God. 1070. kralj Petar Krešimir određuje, da ovo selo, zajedno s ostalima na otoku Pagu, ima dia pripadne pod ninsku biskupiju.¹

Naziv Vlašići očita je izvedenica od vlah, od riječi, koja je i u staroj hrvatskoj državi, kao i u srpskoj, označivala romanskog stočara, pastira.

Na tom otoku ima i veoma starinskih slavenskih naziva naselja. Ovamo računam ime sela Dinjiška, koje izvodim od nepotvrđenog

deminutiva gđimjica »mala šumica«, od Gdiimj o kojoj ćemo riječi raspravljati, kad bude govora o otoku Hvaru.²

Da je to ime staro, svjedoči naziv Stàrovas i Starovàsica kod toga sela: U toj je složenici stari hrvatski naziv vas »selo«.

Stanovnike Dinjiške zovu današnji Pažani »sejànii«*, seljaci

Ostala »imena naselja na ovom otoku sva su romanska. Samo kod mjesta Paga nalazimo uzvisinu, koja se zove Gradac.

Ovaj naziv upućuje na to, da su i Slaveni već zarana imali ovdje svoja utvrđenja.

Naziv sela Povijana čisto je rimski

To je izvedenica stvorena pomoću latinskog sufiksa -iana od rimskog imena (cogmomema) Paulus. Označuje se njome imanje (pjaedSuim) nekog Rimljanina, koji je imao pridjevak Paulus. Ovako izvedeni nazivi nailaze se u svim romanskim zemljama. Slavensko naselje nastalo je u ovom slučaju na rimskom. Ovakav tip rimskih imena vidjet ćemo ii u imenu dubrovačkog otočića Laldljan, od Liciniana.

Ime sela NovSJja ili¹ Nevàilja dovode mnogi etimalOzi u vezu s tat. pridjevom navališ »pomorski« i domišljaju se, da se je kod toga mjesta odigrala pomorska bitka u vrijeme rimskih građanskih ratova. To je, dakako, domišljanje na osnovu lingvističke kombinacije.

, Istina je, da samo mjesto potječe iz rimskih vremena, jer se kod njega nalaze tragovi rimskom vodovodu. Ali ovakva imena dolaze

i    u romanskim zemljama i izvode se od lat. rijeci novale, što znači »iskrčena zemlja«.³

Otok Pag je zaista nekada bio vrlo šumovit i ne onako pust kao danas. Naprijed smo vidjeli, da su po šumi¹ nazvali i Slaveni svoje naselje Dimjiška, pa je vjer^atno, da su po krčevini ii Rimljani nazvali svoje Novalia u pluralu.

Na malu, sitnu mediteransku šumu upućuje na ovom otoku i drugi naziv naselja Barbai, koji smo protumačili već u članku o Rabu.

Ovaj neobična dugi otok, završuje se dugim šlom, koje se zove Lun, u dokumentima Punta Lomi, hrvatski u domaćem izgovoru Komcrilun, t. j. na koncu Luna. Prvi dio ove Složenice Konci stari je hrvatski lokativ. Toponim Konec i Kons vidjeli smo na Cresu.

Naziv Lun izvodi se od iat, leo, leonis »lav«. Ne mogu znati, da

ii    je ovo izvođenje ispravno, jer nije potvrđen stariji oblik. Moglo bi:se raditi o kakvoj predriimsikoj riječi kao i u prvobitnom nazivu za ovaj otok, o kome će se dalje još govoriti.

Historija ovoga otoka milje posve jasna.

U najstarije doba nalazio se na njemu grad’ CiSsa. I kao što jse svi mediteranski i jadranski otoci! zovu pa glavnom i najvažnijem mjestu, tako se zvao i ovaj otok. Antička C isisa nalazila se sjeverno od današnjega Paga na suprotnoj strani Paškog zaliva, po svoj pridići tamo, gdje na vojnim specijalnim kartama stoji zabilježen položaj Ćaska uz Grgurevac, oko 3 km. na jugoistoku od rimske Ne-valje.

Rimska Cissa propala je od potresa g. 361. naše ere. Bila je zacijelo kasnije obnovljena. Ali se god. 1212. označuje ovo staro naselje kao Kessa veterana »stara Kissa«.

Ovaj. posljednji naziv dragocjen je za lingvista zbog dva razloga. U njemu je najprije izgovor k pred e za rimsko Cissa. Iz te činjenice s pravom zaključujemo, da se je i u ovom gradu govori» stari dalmatinski romanski dijalekat, koji se odlikovao baš ovakvim izgovorom ovdje kao i u Dubrovniku.

Karakterističan je i pridjev veteranus »star«, koji se nalazi .u rumunjskom pridjevu batrin »star«, dok svi ostali romanski jezici imaju deminutivnu izvedenicu vetulus od vetus za pridjev »star«, tal vecchio, fr, vieux i t. d.⁴

Kessa veterana znači dakle »stara Cissa«. Iz toga izlazi, da u 13. vijeku ovo mjesto nije imalo onoliku važnost, koliku je imalo drugo gradsko mjesto na ovom otoku, gdje se dohivalla so iz morske vode, a zvalo se također latinskom riječi pagus »selo«.

Prema glavnom gradu Kissa zvao se otok 1070., u doba narodne dinastije, Kissa insula. Taj nazilv pominje se sve do 14. vijeka. Chissà pomiinje se posljednji put 1372. Od toga doba dalje zove se otok samo prema drugom glavnom mjestu insula Pagi. U rimsko doba ovo je mjesto značio selo prema Rissi, upravo onako, kako je D1-njiška danas za Pažane selo.

Stari rimskii naziv Cissa očuvali su i Hrvati, affi, u pridjevnoj izvedenici ČSška onako, kako očuvaše u srednjoj Dalmaciji stari Muccurum u pridjevnoj izvedenici Makarska. Stari Muccurum održao se do danas u imenu brda Makar, na kome se nalazio. Uz pridjev Čaška ima se razumjeti riječ draga ii vala »uvala«. I danas se još govori Vala Ćaska u domaćem čakavskom izgovoru.⁵

Pitanje Romana na ovom otoku Mije jasno, i to zbog toga, što car Konstantin, koii je za pdevinu 10. vijeka točno rekao, gdje sve u bizantinskoj temi (= pokrajini) Dalmaciji žive Romani, meće stari grad Kissa u isti red s otočićem (škdjem) u njegovoj blizini Skirda (danas Skarda ili Škrda) i izrijekom kaže, da nije nastanjeno.

Prema vijesti bagrenorođenog pisca činilo bi sé, <k su se i Péman i i Slaveni naselli na ovom otoiku istom u drugoj polovini 10. vijeka i dalje. Da je b:io naseljen u Krešimirovo dioba, o tom nema sumnje. Da su se i Hrvati ovdje vrlo rano naselili, i to se može vie rovati, alko je ispravno naše tumačenje imena Dinjiška. Ime sela Vlašići opet veli, da su Slaveni ovdje zatekli romanske pastire. A i to se mjesto paminje u doba narodne dinastije;

Druga Amena opet kažu, da su Romani i, na ovom otoku imali svoje utvrđenja, koja su jednako zvali kao i na Krku i Rabu, i to romanskim deminutivom castéllione, kao i Slaveni što su ovdje imali svoj Gradac.

Naziv Casteffione očuvao se u domaćem izgovoru u Vala Kosim, što se u zendljišnilku (tavularu) piše Košljiun⁶.

Kako Talijani niijesu razumjeli ovo naše prilagođenie latinske riječi, omi iz Košljun stvomiše Val’ Cassiane. Ovako sve pomorske karte označuju ono mjesto, gdje pristaju brodovi, kad iskrcavaju putnike za Pag.

Pored ovoga postoji na Pagu i drugi Košljun kao oznaka brežuljka nedaleko čašike, na sjeveroistoku Polja između Stare i Nove Caške⁷. Očito je, da je ovaj služio za zaštitu stare Kisse.

‘ Hrvatski istoznačni toponim Gradac nalazi se isto tako dva puta, už grad Pag (odiatile Paž3ni, stanovnici) i zapadno od Kalana.

Posljednji toponim naziv je naselja. Govori se u singularu Kò-Lan i u pluralu Koilami, Kolane. Da li je romanski ili slavenski, ne može se znati. U dokumentima nema mu potvrda. Kako se nalazi sjeverno od Košljunskog zaliva, vjerojatno je romanskog podrijetla, jer se hrvatski toponimi za naselja nalaze samo južno od ovog zaliva. Na ovom se dijelu otoka započelo hrvatsko naseljavanje.

Ako se uzme na um, da je rimsko gradsko naselje bilo na onom dijelu otoka, gdje je Caška i Novalja, onda odjedared postaje jasno značenje toponima pagus »selo«⁸. Današnji Pag nalazi se naime nasuprot čaški, daleko na jugu grada. U rimsko doba nije mogao biti drugo nego »selo, naselje izvan gradia«. Ovakva demomimaoja ponavljala se i u doba hrvatskoga maseljivamja. Stanovnici Dinjiške, južno od Paga, za današnje su Pažana sejani.

II.

U toponomastičnom pogledu Pag ide u isti red sa Cresom i Lo-šinjem, t. j. ovdje ima samo neznatan broj starih romansko-dalmatin-skih naziva za komfiguraciju obale i terena, za rtove, uvale, obrađene čestice i uzvisine. Sve ove kategorije toponima u golemoj su većini hrvatskoga podrijetla. Nalaze se pored ovih još samo takovi romanskoga podrijetla, koji su stvoreni od hrvatskih općih riječi

(apelativa). Ovi, razumije se, ne mogu da govore išta o romanskim stanovnicima otoka. To siu hrvatski! toponimi s romanskom osnovom. Za ove osnove ne može se utvrditi, da su iih Hrvati posudili od Romana baš na Pagu.

Ipak bilježim iiz paškoga hrvatskog govora jednu riječ, koju u Splitu i na Rabu imamo kao toponim, a ovdije kao opću riječ (apelativ.) To je hripa u značenju »litica«, od¹ predlatinske riječi grippus ili greppus di crepuis⁹.    ,

U romansiko-dainatiinske toponime iidlu Sakarata (izgovara se i Sakrat), dio obale i rt pod Metalcom, naziv, koji smo objasnili u članku o Rabu, Tov(e)mele na Lunu (porat), romanski deminutiv od tabema, riječ, koja je, bez lat. deminutivnog sufiksa -ella, ušla u opći hrvatski jeziilk na Jadranu u značenju »krčma«, Pastflra (pašnjak i zaliv u Novalji), naziv, koji na Braču dolazii u oblilku PostireJ Fonta Sipniuita¹⁰. (Ovaiiko zabilježeno u tavnliaru) u, Kdknima, Ratine (danas Most) u Pagu i Lokunja na Pagu, gdje su bile soline, od

kt. caténa i lacuna. U toponime iz rimskog vremena izvedene sa sufiksom -anus od latinskog gentilicija, kao gore Povjàna, ide naziv obalskog poteza Bošane (u pluralu): sjeverno od Paga, ako stoji za

kt. Bassdiana. kao Bošana kod Biograda na moru¹¹. Za razliku od Barbata na Rabu, gdje se ovako zove naselje i kraj, paški Barbàt označuje čitav kraj uz more, što očito govori za to, da je (territorium, mons i t. d.) Barbatum Rimljanima označivao kraj obrašten niskim grmljem. Hrvatska je paralek ovome toponimu Kosmaj i Kosmeč. Ovamo ide možda još naziv stana (pastirskoga) kod Paga Segùta¹².

Od hrvatskih toponima romanskog podrijetla mnogi se ponavljaju ovdje, kao pridjev K(o)romašna, Škar, Kànat (ovdje se ovako zove svako brdo), Soline, Murve i Murvica, Malto i Maliinìca, KS-marizac¹³ u DinjiškiTVrtača¹⁴ u KOkniima, Mandrlije¹⁵, porat i gaj u Kolanjima, zvane i Mandre (Male i Vele); Komarde, Vrtiiić Komorna (Dinjii’ška) i Komoròvac (brdo nazvano prema stablu comarus), Kantarèkc¹⁶ (rt u Kolanjima), Pakdinka¹⁷ (škotlj i vak), Fomaža (brdo), Mandrač (mak toka za brodice).

Značajna je za toponomastiku Paga činjenica, što dva mak otočića, koja su danas bez važnosti, zađržaše predrimiska imena. To je Škrda, koju spominje i car Konstantin ZxiQÒa, s očuvanim do danas velamim izgovorom komsonanta k pred 1, ikako je po pravilu u starom dalmatinskom romanskom, i Màun, koji ravenski geograf piše Moa, a pominje se i u doba hrvatske narodne dinastije. To znači zacijelo, da sui ovi otočići, poput Šćedra kod Hvara, bit u ono dioba ekonomski i kulturno važni, a ne kao danas, ‘kad ntijesiu nastanjeni.

III.

Kako je već naprijed rečeno, hrvatski toponimi za naselja nalaze se na južnom dijelu Paga. Ovdje ih ima i takovih, koji pokazuju veliku starost.. Tako plurale tantum Peóàni u Dinjiškoj. To je izvedenica na -janiin od peć »pećina«. U kunfinu istoga sela nalazi se i Stàrovas, selo, i odatle izvedenica Starovàsica (malo vrelo) i Staro-vaška Draga. Stari hrvatski naziv vas »selo« srećemo ovdje prvi put. Pridjevmi toponim naselja jeste Metajna, u Barbatili. Uza nj se ima razumjeti Huka, vala ili slično. Izvedenica je to od osnove glagola metati, kao Metaljka¹⁸ na kopnu. Mjesto je nazvano ovako, jer more svojim djelovanjem ovdje »meće«, nanosi, stvara teren.

Ovaj se otok odlikovao pastirstvom sve do danas. Ta ekonomska činjenica našla je odraza i u toponomastici njegovoj. Sume su po svoj prillici ble neznatne u prošlosti kao i danas.¹⁹ Malo toponima odnosi! se na njih. Spomenuli snio za stara vremena šumski naziv Dinjiška. U konfinu ovoga sela danas imamo samo toponime Kamarizac i Grabovac, koji upućuju na šumsko drveće.

U konfinu Paga idu ovamo toponimi Brešće, Grm, Godlja, Tr-novac i Dračevica (luka), u konfinu Kolana Vela, Gornja i Sridnja Crnika, Listić (upor. Kalifromt na Rabu), Vrbovica, Trstina, Gajac, Dubòvica, u kunfilniu Povijane Žir, Medvije, Pod Medvìjem i Abàt-nica²⁰, u konfinu Novale Ràstovac (punta). Cera (plural), Dubàc, Brešće, Gaj (punta). Još mi je potvrđena Dubrava. Kako se vidi, mnogo izrazitih šumskih toponima danas više nema.

Pastirsitvo je bolje zastupljeno: Mandre, Markića toni, Sàvrov stan, Stanić u singularu i pluralu. Stani (s imenom posjednika), Ko-zarina, Stanišće, Kozi Skok (Novalja) i t. d.

Nazivi za obradivu zemlju, kakvoću i konfiguraciju terena jednaki su kao na ostalim otocima:- Dolac, Na repišće, Màslinioe, Hunj-ci (plural od humac). Zamet (tu snijeg zamete), Grusna (pridjev od grufi), Blàto, Veli Brig, Dldovnice (njive, na više strana). Na sušice. Vela Gramàca (često), Zestòko (slaba zemlja). Sve u kunfinu Paga. U kunfinu Dinjiške: Velfilka Stina, Grba i Tusta. U Kalanima: Tusto čelo (»debeto četo«), Franovica, Vrulja, Rukavine, Rujnica, Kuno-vica, Ravna Draga, Debela Stena, Vlake. U Povijani: Lokvica, Grh-sna, Kònjska, Smòkvica, Prutna (vrlo često), Stenica. U Novalji: Lopàtice, Lokva, Tri lokvice. Rupa, Močišćak, Didine, Tusto čelo. Stotina, Ivča Jama, Oiponjac (lokva), Škoplja (potočić u Staroj Novalji). U Barbatu: Debela Glavica, Plat, Zagtova, Prozor, Draga (sa pridjevima široka, Ravna i Gusta). Napose treba istaknuti: Črnoti-nac, izvedenicu od starog ličnog imena Omota (od Cmomir), Grgu-revac i Rànkovac (u Kalanima), Maràsovka i Jutavica zbog toga, što toponima na -ovac, -evac, -ovka, -ovica od ličnih imena ima malo na otocima, zatim Vetemica kao naziv terena izložena vjetru, i naziv brda Zaton nazvan zbog toga, što je blftzu ovako nazvanog zativa.

Kao toponimi« za konfiguraciju obale (rtove i vale) javljaju se Dumibòka, Veli boik, Zaton, Cdisita (zaliiv), Slana, Sušac, (sasvim plitko), Me’Inica (od miei »pijesak«), Teplice (najdublje more, pod Stogajem), Veli Žal (zaliv u Barbatili), Žđrijžic (u Dinjiški za ždrije-liac; i predjel uza nj je ovako nazvan), Simunsiki rt pored Suha punta (oboje u Kalanima), PSška rebra, Tiihovac, Prurtna, (rt i prevlaka u Povijani), Ždrild (premh kopnu dalmatinskom), Punta Dìda²¹, Krcàlj (zaliiv u kumfinu Novali je), Klanac (parat u istom kunfinu). Napose treba istaknuti naziv uvale Jakišnica u kumfinu Novalje kao izvedenica od imena grada Jakin (Ancona). U ovom kumfinu imamo još Bnèci kao naziv položaja. Uz-Velebitski kanal dolaze kao obalski nazivi Paklenica, Tri brata i Tri sestrice.

Današnje hrvatsko stanovništvo otoka velikim je dijelom recentna Došlo je s Velebita. Zbog toga se nalazi na Pagu i jedan turski toponim Bunar (Rollane), Bumarić (Ddnjiška), što je izoliran slučaj na jadranskim otocima. Ovdje služi za ovaj pojam romanski toponim Gustima.

Još treba spomenuti ove toponime: Laz m. i f. sam i sa posvojnim pridjevima na Lazi, Lazić, koji se odnosi na krčenje, pridjev Svllno, za koji ne znaim kazati, na što se odnosi, pa Probòj i Pr6-sika, također izrazi za krčanje, te Divlcjak, naziv mjesta na Pagu, gdje su najprije bile saline, UMìmac nepoznata značenja i postanja.

Od naziva za otočiće (škoUije) jasan je Veli i Mali Brušnjak, izvedenica od brus »petra«, Mišnjak i Sikavci (Povijana). Ovi se nazivi ponavljaju.

Od brojnih svetačkih toponima na otoku nema‘nijednog sa sta-rodalmatinSkim pridjevom suit < sanctus. Svi su noviji s našim pridjevom sveti (Vid, Juraj, Duh, Fumlja, Katarina, JerOlim, Ivan, Grgur, Petar, Bàrtul, Ante, Jadrij, Mihovil, Jelena, Mikula, i Križ). U ovoj kategoriji toponima najzanimljivija su dva: Sveti Kàrin (naziv groblja, na Krku Kirin i Kerin < lat. Quirinus) i Movra (Kànat na jugu Ciste, u tavularu Sv. Mauro).

IV.

Na speaijalki bivšeg jugoslavenskog generalštaba zabilježen je Kanal Žapalj. Mjesto toga naziva piše naša pomorska karta Paški Kanal. Nijesam mogao doznati, tko govori Žapalj. Ovaj naziv naći ćemo više puita u otočkoj Dalmaciji. Ljuibiša ga upotrebljava kao opću riječ u značenju tal. traghetto »skela«²². Talijanski naziv dolazi u Istri ii kao toponim (južno od ušća Raše). Žapalj se odlično poklapa sa grčkim fyànAovg istog značenja. Prema tome je to u našoj toponomastici jedan grčki leksikologijski relikt kao Skupjeli; Igalo i t. d.

Na jugu Paga kod Privlake drži se oveći otok, koji se hrvatski zove Vir, a tal. Puntadura. Na njemu su brojni rtovi i uvale. Nekoji nazivi za njih ponavljaju se ovdje kao i na ostalim otocima: Rtina (augmentativ od rt), Boboviik, Lučica, Duboka, Raistovac, Vrulja, Rasovača (augmentativ od rasoha), Meka (sJb. punta, vala), Kašte-lina, Japnenlica, Stinice (deminutiv od stijena). Ali lih ima dosta takovih, koji se nailaze samo ovdje. Prezida²³, Brdonja, Radmjača, Srpnica (upor. grčki ekvivalienat kodl nas Trpam i na Siciliji Tràpani²⁴, Pedlinka, Sapavac (upor. Sapan nà Krku).

Naziv otoka-Vir vrlio je zanimljiv. Da nema nikakve veze s našom općom riječi vir »gurges«, dlzvan svake je sumnje. Takav naziv i ne priliči otoku. Ovim čudnim nazivom bavio se i pokojni Jireček²⁵. G. 1069. pominje se uz otok Marni »cui ex orientai parte addacet insula que in vulgari sclauonico Ueru nuncupatur«. Rački je na osnovu ove grafije rekonstruirao kao najstariji slav. oblik: verb²⁶, uzevši, da u Ueru latinsko -u stoji za jor i da je osnova od vbr-Q vreti t. j. da je b pisan sa e. Teško je prihvatiti za 11. stolj., da su se dio-četni poluglasi izgovarali. Jireček ispravno kaže, da hrv. naziv nije mogao imati -u u dočetku. Zbog toga se mora misliti, da je »in uul-gari sciauonioo« kasniji dodatak, kad isprava i onako nije očuvana u originalu. Historijske potvrde i današnje talijansko ime pomoći će nam odgonetnuti i Ueru i današnji hrvatski naziv Vir. Talijanski naziv čini se kao složenica od latinske imenice puncta i pridjeva dilrus u ž. r. Ovakov tal. toponim, koliko mi je poznato, ne dolazi uopće u tal. toponomastici. Historijske potvrde znaju za ovaj otok naziv Ura, tako g. 1329. Insula Ure (prema romanskoj konstrukciji u genitivu mjesto u nominativu), g. 1347. puncte Ure²⁷. Prema tome ’’e suglasnik d u Puntaidura talijanski prijedlog de, što odgovara posvema talijanskoj sintaktičkoj konstrukciji koja se u Dalmaciji uvukla i u hrvatski narodni govor (upor. Punta Križa mjesto ispravnoga Punta Križ, kako niko u Dalmaciji ne govori). Sraštemo tal. pisanje prijedloga de i Ura pojavljuje se istom g. 1345. u mletačkom izgovoru Pontadora²⁸. Austrougarska specijalka bilježi ispravno Puntadura kao naziv rta, koji naša pomorska karta zove hrvatski Vrulja. Hrvatski naziv Vir pojavljuje se g. 1205. insula Wyr, g. 1243. caput cuiusdam insulae Vyr.²⁹ Iz ovih potvrda izlazi, da je talijanski naziv rta bio prenesen na cio otok upravo onako, kao što je Čiovo, koje je prvobitno označivalo samo mjesta u neposrednoj blizini Trogira, bilo prenesemo ma cio otok zvan. romanski Bua. Ako se Uzme, da je samoglas u u Ura bio dug, onda hrv. Vir predstavlja sasvim isti izgovor kao mir za lat. murus, Lat. ž. r. Ura prešao-je u muški ikao u Rab za Arva, Brač za Brattia i t d., a početno v je kao u urceus > vrč, hortus > vrt i t d. Ono ue- u Ueru³⁰ može se različito tumačiti, ifì kao raman/iziiranje hrv. samogla&a i prema beretta > ihrv. berita, ili može biti i nespretna grafija za romanski razvitak ol.

U svakom slučaju otok se u starini zvao Ura, što je predrimski ‘(mediteranski) naziv kao i Cissa (za Pag)* Maum i Škarda.

Na Maunu bilježi naša pomorska karta ove naziive za rtove i uvale: Šip (drugdje Slip, upor. i Rašip, š je dijalektički Izgovor za s), Pad Crkvinu, Dražica, Ollipski Porat, Kolanski Parat, Mezoporat (rnaša složenica za tal Porto Mezzo ili di Mezzo, kako je na austrougarskoj spedjalki) i Rakovica. Kanal, što rastavlja Maun od Paga, ne zove.se Mao(u)nski Kanal, kako piše specijalka bivšeg Jugoslavenskog generalštaba, nego Paška Rebra.

Na Škardii je rt Sadina, augmentativ od Sad, koja riječ dolazi kao toponim na Krku nebrojeno puta.    «

Na Pagu bilježi naša pomorska karta ove nazive za rtove i uvale, koji se djelomice ponavljaju: Ogradice, Lokve, Suha, Široka, Dumboka, Zaglav, Mimica, Gajac, Rastovac (na austrijskoj spedjalki rt Hrastova), Veli Žali, Smokvica, Gradac,’ Slama, Ručica.

Karakteristični su obalski toponimi za Pag ovi: Potočnica, Vi-donjica, Mladinica, Kapić, Cicavac, Za babe, Vrtlić (također u Kor-natu), Straško (pridjev sr. r. od straža). Crna, Proboj, Tihovac, Zminka (zacijelo mjesto Zmijiimka), Prutna (metafora od prut za dugi rt ma jugu Povijane), Sikavčica, Mrtva (na austrijskoj speci-* jalki Merta < lat myrta). Gorička, Ktopotndca, Mrka (upor. Vallis obscura g. 1059. na Rabu), Gorevnjak, Zrće (valjda od zreti).

Posjedovni su obalski toponimi: Jurjevica, Jadrešniica (od Ja-dft < Andreas), Mihoviije, Filano.    ‘

Grmiima je zacijelo augmentativ od garma (na austro-ugarskoj spedjalki Porto Germa).

Od romamizaima dolaze Mamdre (»torovi«) za šaku, Škamica (na austro-ugarskoj spedjalki Skajnica, od lat scamnum »stolac«), Fortica.

Stari romanski toponim je Movra (od Maurus).

Od novijih prezimena nastadoše toponimi Šimuni (na austrijskoj specijalki Sintomi) i Santiš (tal. prezime).

Naziv š’kollja Miišnjak (od miš, na austrijskoj specijalci Mišjak, također naziv rta; ponavlja se). Kod ovako nazvanog rta bilježi austrijska specijalka naziv Vrtača. O ovom toponimu bila je riječ naprijed.

Školj između Mauna i Paga, koji austrijska specijalka zove Pa-ladinka, naziva naša pomorska karta Luikar. Na terenu je naša ratna mornarica zabilježila pored naziva Pailađinka još i Tudlinka. Ovo je jedan dokaz, kako toponimi za rtove, uvale i školje mogu da variraju. Pojava se objašnjava time, što nijesu od onolike ekonomske vrijednosti, kao imena naselja.

Bilješke:

¹    Upor. Rački, Documenta, str. 88. Izrijekom se pominju paucas villas Pagi: Pegani, Murowlani, Wlassici. Pećani su možda ondje, gdje je položaj Pecane na specijalnoj vojnoj karti, sjeverno od Dinjiške. Gdje se nalaze Murowlani, ne znam. Grad Kissa cum su is pertinentiis daje se rapskoj biskupiji. Prema tome, ovaj otok pripadao je u crkvenom pogledu dvjema biskupijama. Razlog, zašto je Petar Krešimir rastavio Pag u crkvenom pogledu,, te je dao jug otoka ninskoj, a sjever rapskoj biskupiji, bio je izacijelo u narodnoj razlici stanovništva. Na jugu su očito bili Hrvati, a na sjeveru Romani.. Pokojni Lucijian Marčić, koji je vršio antropogeografska ispitivanja u selima: otoka Paga (v. Srp. etnogr. Zbornik, knj. XXXVIII), tvrdi (str. 344) za Dinjišku,, da se u 12. vijeku zvala Maiurovlane i da je taj naziv nastao po crkvi sv. Maura.. Ovo nije posve sigurno. Na otoku postoji doista toponim Mavra < Maurus, a u Kreàimirovoj falsifikovanoj listini iz 12. v. ne stoji Mauro- nego Muro-. G. 1327. bribirski su knezovi porušili »Maurovlane« za uslugu Zadru, veli Marčić. Da li se je te godine zaista pisalo tako? Naselja se zaista mogu zvati po crkvi. To je opće poznato. U lingvističkom pogledu to je mogućno i u Mauro-vlani, ako je toponim tako zaista glasio. Ispor. Varikašane »selo kmetova plemenitih Zadrana zvanih Varikaša« za izvedenice stvorene pomoću sufiksa -janin od vlastitog imena.

²    Upor. Bruckner, Slownik etymologiczny jgzyka polskiego s. v. Gdansk.

*    ³ Riječ zastupljena u mnogim romanskim jezicima, upor. Meyer-Lùbke,.

Romanisches etymologisches Wòrterbuch, br. 5966.

*    Upor. Meyer-Liibke, Romanisches etymologisches Wòrterbuch, br. 928T i 9291.

⁵    Upor. o lingvističkom problemu ovoga otoka moj članak u Nastavnom. Vjesniku, XXIX (1921), str. 446 si. Valle Caška piše se za Paški zaliv i na specijalnoj karti Zone 27, kol. XII bivšeg austro-ugarskog generalštaba.

⁶    Na specijalnoj karti vojnogeografskoga zavoda Jugoslavije zabilježen, je Košljun kao naziv rta, položaja i zali va.

⁷    Upor. Bullettàio dalmate, Vili, str. 195.

⁸    Od pagus »selo« postoje u romanskim jezicima samo izvedenice paganus, odatle i naša poganin, pagensis i paginus, v. Meyer-iLtibke, o. c. 6141, 6145 i 6148. Prva i posljednja izvedenica očuvale su gdjegdje prvobitno značenje »seljak«.

•    Upor. Meyer-Liibke, o. c. 3663. Ovamo idu. toponim Grbalj, dalmatinski apelativ škrapa, Criapis u Kotoru i rimsko Crepsa za Cres.

¹⁰    Očito identičan toponim sa Šipnata i Cipnata, ali ga ja nijesam mogao provjeriti u narodnom govoru.

¹¹    Upor. Nastavni Vjesnik, XXIV, str. 658.

¹³    Govori se i Seduta. O značenju ove denominacijei pastir mi je pripovijedao ovo: »Ja san ču pripovidati na onen stanu, da bi se skupili va no vrime čobani od više stanova, di bi pripovidali, koji bi više zna, kako ćeju čuvati blago. Zato su prezvali sedutu. I onda bi se ugovarali, di ćeju poć ukrest tujemu blagu.« Toponim bi mogao biti i sasvim recentan. .

“ Od bilješke kamariz (u paškom narječju) »vrsta crnogorice« < tamarix, v. Meyer-Lubke o. c. br. 8548. Akad. Rječnik, IV, str. 784 kamaris.

¹⁴    Ova je riječ ušla u geografiju kao temim za Kraški fenomen. Nije u vezi s našim glagolom vrtati, nego je romanska izvedenica s augmentativnim sufiksom -aceus od hortus. Ova se riječ govori u rovinjskom narječju vartačo »orticello incolto ed abandonnaito«, v. Ive, I dialetti ladino-veneti dell’Istria, str. 70.

“ To je grčka riječ, koja svojim značenjem odgovara našem pastirskom stand. Upor. Meyer-Lubke o. c. br. 5280 i Rohlfs o. c. 1319.

^u U paškom narječju kantarèla znači .-»pinjàtica od zemlje«. Etimološki je ista riječ koja i kondir i kàntorica (Zore) »sud zal noćnu potrebu«, grč. cantharus, v. Meyer-Lubke, o. c. br. 1614.

¹⁷ Paladin je staro lično ime tal. podrijetla, upor. Akad. Rječnik, IX, str. 582.

“ Akad. Rječnik, VI, str. 620.

¹⁹ Drveće, koje raste na otoku: smrlka, dubrava, komoirika, jasen, kgn <— klen), smrdèla, drača, šipak, raseljka. Nema naziva drmun, kao na Krku i, rijetko, na Rabu. Sve je grm.

³⁰    Od frsfrbtb »sambucus ebulus«, hrv. hàbat (h)àpta. Drugih zastupnika «ve sveslavenske riječi nijesam našao na otocima među toponimima.

³¹    Oponašanjem talijanske konstrukcije dolazi uz opće nazive punta, vala genitiv ili još prijedlog od (= tal. di), ovdje; kao i na ostalim otocima.

** Upor. Meyer-Lubke, o. c. br. 8845, od lat. trajectus.

” Upor. Ak. Rj. sv. XI, str. ‘814.

³⁴    V. Rohlfs, Etym. Wòrterbuch der unteritaL Gràzitat, str. 66 br. 571.

³⁵    Romanen, sv. I, str. 64.

36 Documenta, str. 74.

³⁷ Monumenta historica Slav, meridionalium, -sv. I, str. 375, sv. II. str. 281, 456.

³⁸ -dora upor. s krčkoromanskim do ira za lat. dura.

³⁹ Smičiklas, Codex sv. III, str. 51, sv. IV. str. 202.

40 -u bit će najvjerojatnije pisarska griješka mjesto -a.