Autori: Kristina BUČAR, Sanela ŠKORIĆ, Darko PREBEŽAC

SAŽETAK: Turizam je velik i složen sustav koji, ukoliko želi dugoročno biti uspješan, treba u svom planiranju i razvoju implementirati osnovne postulate održivosti. U kreiranju takvoga razvoja značajnu ulogu ima javni sektor, no i dobrovoljne inicijative, posebno kada se radi o kreiranju određenih mjera usmjerenih prema ponašanjima turista te povećanju svijesti o učincima njihova neadekvatnog i neodgovornog ponašanja. U radu se daje prikaz najvažnijih dobrovoljnih inicijativa i pravila ponašanja u turizmu te se analizira njihov utjecaj na ponašanje sudionika u turističkim kretanjima. U fokusu su globalne i lokalne dobrovoljne inicijative usmjerene na ponašanje u turizmu ili tkz. Codes of Conduct. Na globalnoj i lokalnoj razini postoji značajan broj ovakvih pravila, no ona nisu unificirana i često su vrlo teško dostupna. Njihova implementacija nije jednostavna te bi upravo u tom segmentu odgovorni marketing trebao imati važnu ulogu u kojem fokus ne bi bio na pukom privlačenju turista u destinaciju već i njihovoj senzibilizaciji s destinacijom te minimiziranjem negativnih efekata razvoja turizma.

KLJUČNE RIJEČI: održivi razvoj, održivi turizam, održivi marketing, pravila ponašanja u turizmu

SUMMARY: Tourism is a large and complex system which, in order to achieve a long term success, needs to implement the sustainability principles in the process of its planning and development. A significant role in creating such a development belongs to the public sector. However, as for the creation of certain measures for improvement of the behaviour of tourists and of increasing their awareness of effects that could occur in case of their inadequate and irresponsible behaviour, voluntary initiatives tend to have an even greater importance. This paper gives an overview of the most important voluntary initiatives and codes of conduct in tourism and discusses their impact on the behaviour of all participants in tourism. The focus is on the global and local voluntary initiatives concerned with the behaviour of tourists, the so-called Codes of Conduct. A significant number of these, codes exist at the global and local level, but they are not unified and are often very difficult to trace. The implementation of codes of conduct is often rather difficult, which is why the application of responsible marketing becomes almost necessary. The focus of responsible marketing should not be the pure attraction of tourists to the destination, but also their sensitization to the destination, as well as minimizing the negative effects of tourism development.

KEYWORDS: sustainable development, sustainable tourism, sustainable marketing, codes of conduct in tourism

1. UVOD

Turizam je jedna od najpropulzivnijih svjetskih “industrija”, ali i glavni pokretač rasta BDP-a u velikom broju zemalja (Reige i Perry, 2000), koje u njemu vide, posebice one nerazvijene ili slabije razvijene, vrlo izglednu priliku za ekonomski napredak te se u planiranju gospodarskog razvoja često oslanjaju, ali ponekad i snažno ovise o turizmu (Butler 1992; Thorseil i Sigaty 2001; Fyall i Garrod 2005). U nacionalnim i globalnim okvirima turizam se razvija i odvija u izrazito konkurentnom okruženju (Reige i Perry 2000) i objedinjuje velik broj subjekata (privatnih i državnih) koji na turističkom tržištu nude širok spektar proizvoda i usluga namijenjenih različitim segmentima turista. U tom kontekstu turizam treba promatrati kao velik i složen sustav, a ne kao jednostavan proces razmjene roba i usluga između ponuđača i turista. Turizam, koji želi biti održiv i uspješan na dugi rok mora u svom planiranju i razvoju uvažavati osnovne postulate održivog razvoja i odgovornog turizma, pri čemu vrlo često može doći do konflikta između ekonomske i društvene perspektive razvoja turizma (npr. povećanje broja turista, noćenja, prihoda, kapaciteta, zaposlenosti, uključenosti lokalnog stanovništva) i razvoja turizma iz perspektive okoliša (npr. zaštita prirodnih, kulturnih, povijesnih i dr. resursa).

O brojnosti turista koji posjećuju određene prostore ovisit će i intenzitet negativnih učinaka na okoliš koji se manifestiraju u smanjenju kvalitete zraka, vode, povećanju buke, promjeni izgleda krajolika, povećanju urbanizacije, oštećenju flore i faune, i sl. (Inskeep, 1991). Tome treba dodati i potencijalne negativne utjecaje na domicilno stanovništvo u turističkim destinacijama, kao što su stvaranje gužvi koje otežavaju ili onemogućavaju lokalnom stanovništvu pristup atrakcijama, prevelika komercijalizacija i modifikacija lokalnih običaja i tradicije, degradacija lokalnog kulturnog nasljeđa i dr. (WTO, 1998).

U planiranju i razvoju turizma potrebno je jasno utvrditi sve učinke turizma, minimizirati one negativne i optimizirati koristi koje on donosi za destinaciju. U tome moraju aktivno sudjelovati sve strane involvirane u turistička kretanja – investitori, lokalna vlast, ali i turisti. U tom dijelu vrlo veliku ulogu ima marketing koji je s vremenom dobio širu ulogu od samog privlačenja turista u destinaciju. Njegova primarna zadaća više nije samo privlačenje turista nego i slanje odgovarajućih poruka potencijalnim turistima koje će ih senzibilizirati s destinacijom koju posjećuju i na taj način onemogućiti ili minimalizirati negativne efekte razvoja turizma (Marušić, Prebežac; 2004, str. 357), što vrlo često rezultira razvijanjem određenih pravila ponašanja za turoperatore, hotele, ali i turiste.

U radu se daje prikaz najvažnijih dobrovoljnih inicijativa i pravila ponašanja u turizmu, analizira njihov utjecaja na ponašanje sudionika u turističkim kretanjima na međunarodnom i domaćem turističkom tržištu, te istražuje međusobna povezanost inicijativa i pravila ponašanja i održivog turističkog razvoja.

2. KONCEPT ODRŽIVOG TURIZMA

Turizam se kao dinamična pojava manifestira u prostoru koji je zbog svojih biotropnih i antropogenih svojstava dovoljno atraktivan da privuče pažnju potencijalnih turista, što posebno ističe važnost očuvanja prostora s ciljem održivog razvoja. Tome u prilog ide i činjenica kako lokalno stanovništvo postaje sve svjesnije problema neodrživog turizma, dok turisti zahtijevaju sve više standarde kada je u pitanju okoliš (WTO, 2002). Pod održivim razvojem u turizmu podrazumijeva se sposobnost turističke destinacije da ostane u ravnoteži s okruženjem, odnosno sposobnost da ostane konkurentan

na tržištu usprkos pojavi novih i manje posjećenih destinacija te da privuče podjednako posjetitelje koji se vraćaju i one koji dolaze prvi puta (Marušić, Prebežac, 2004:397). Za ovaj oblik turizma često se koristi i izraz “odgovorni turizam” koji podrazumijeva turizam koji maksimizira pozitivne učinke za lokalnu zajednicu, minimizira negativne socijalne i prirodne učinke te pomaže lokalnom stanovništvu sačuvati svoju kulturu i okoliš (CREST, 2010).

Usporedno s prihvaćanjem pojma održivog turizma i odgovornog turizma, u turizmu se pojavio pojam “ekoturizam” koji podrazumijeva putovanja u prirodna područja pri čemu se štiti priroda i brine o blagostanju lokalnog stanovništva (TIES, 1990), ali podrazumijeva i boravak turista u područjima s određenim stupnjem zaštite (npr. nacionalni parkovi) (Vukonić, Čavlek, 2001:84). Na važnost ekoturizma, kao alternative masovnom i konvencionalnom turizmu, ukazuje istraživanje koje je proveo TIES (The International Ecotourism Socitÿ). Prema ovom izvoru, u Europi je 20-30% turista svjesno potreba i vrijednosti odgovornog turizma, a 65% njemačkih turista očekuje očuvan okoliš u destinaciji koju posjećuje (TIES, 2006:3).

Zaštita okoliša dobila je svoje globalne okvire 1972. godine (Konferencija UN-a u Stockholmu) i 1992. (Konferencija o zaštiti okoliša, Rio de Janeiro), gdje se ističe da je zaštita okoliša globalno pitanje, no da u procesima zaštite treba aktivno sudjelovati i lokalna zajednica obzirom da je svaki prostor specifičan. Ipak, temeljni je dokument o planovima akcije zaštite okoliša za 21. stoljeće AGENDA 21 (Global program of Action ori Sustainable Development). U njega su uvršteni principi Brundtlandove komisije da se proces produkcije sredstava i gospodarski razvoj trebaju zadržati u okvirima koji osiguravaju poboljšanje kvalitete života, ali istovremeno vodeći računa da se pri tome ne ugroze buduće generacije (OECD, 1987). Agenda 21 naglašava kako

se ujedinjavanjem razvojnih interesa i interesa zaštite životne sredine te njihovim poštivanjem može poboljšati životni standard ljudi, ostvariti veći prinosi, ali istovremeno i ostvariti i veća zaštita ekosustava te na taj način osigurati budućnost čovječanstvu (UN, 1992).

Dok je dio turističkog sustava smatrao da AGENDA 21 i koncept održivog razvoja predstavljaju svojevrsno ograničenje razvoja turizma (WTO, 2002a), UNWTO je prihvatio ideju i aktivno se uključio u zaštitu okoliša brojnim izjavama, deklaracijama, programima i akcijama (Škorić, 2010:155-161). Prioriteti razvoja definirani su u Agendi 21 za turizam i industriju putovanja (eng. Agenda 21 for Tourism & Travel Industry), i to: procjena kapaciteta postojećeg regulatomog, ekonomskog i dobrovoljnog okvira kako bi se postigao održivi razvoj; procjena implikacija aktivnosti organizacija na ekonomsko, socijalno, društveno i ekološko okruženje; stručno usavršavanje, edukacija i podizanje razine svjesnosti javnosti; planiranje za održivi razvoj; olakšavanje razmjene informacija, vještina i tehnologija o održivom turizmu između razvijenih i zemalja u razvoju; omogućiti sudjelovanje svih sektora društva; dizajniranje turističkih proizvoda koji su u svojoj srži održivi; mjerenje napretka u postizanju održivosti te kreiranje partnerstava za održivi razvoj (WTO, 1996).

Na temelju ideja prezentiranih u Agendi razvijen je i jedan od temeljnih dokumenata kojim se promovira održivi turizam, “Globalni etički kod u turizmu – za odgovorni turizam” (WTO, 2001). Iako se u dokumentu ne spominje uloga turista, upravo na temelju njega su razvijene brojne dobrovoljne inicijative i dokumenti koji pokušavaju usmjeriti ponašanje svih sudionika (onih na strani ponude, ali i potražnje) u razvoju turizma prema održivom.

3. ODRŽIVI MARKETING U TURIZMU

U turizmu se marketing često poistovjećuje s promocijom ili oglašavanjem te mu se zamjera da utječe na promjene ponašanja turista na način da promovira materijalističko i konzumerističko društvo u kojem se status stiče brojem i vrstom destinacija i/ili turističkih aktivnosti koje su turisti posjetili ili poduzeli (Batra, 2006). Ovakvo klasično shvaćanje marketinga Kotier (1994) je redefinirao i proširio dodajući mu dimenziju održivosti na način da pri postizanju željenog zadovoljstva potrošača poduzeća moraju voditi računa i o općoj dobrobiti potrošača, ali i društva u cjelini.

Uništavanje izvornih prirodnih resursa, autentičnih ambij enata, problemi u raspodjeli prihoda od turizma, snažan ekonomski pritisak na brz i nekontroliran razvoj destinacije, samo su neke od etičkih dilema s kojima se danas susreću donosioci u planiranju i razvoju turističkih destinacija. Važnu ulogu u rješavanju ovog paradoksa ima marketing, ali ne marketing zasnovan na tradicionalnoj koncepciji (klasičnoj ekonomskoj paradigmi), nego marketing utemeljen na filozofiji održivosti (Marušić, Prebežac, 2004). Tako utemeljen koncept marketinga treba u maksimiziranju profita voditi računa o društvu, potrošačima i okolišu. Tri osnovne dimenzije održivog marketinga prikazane su na Slici 1.

Izvor: Prilagođeno prema Jamrozy 2007:124

Predloženi model održivog marketinga objedinjuje tri dimenzije održivosti – ekonomsku održivost, društvenu pravičnost i zaštitu okoliša. Iako model ne zahtijeva potpunu ravnotežu komponenti na kojima se temelji, fokusiranje na samo jednu dimenziju modela (pa makar to bila društvena ili ekološka) predstavljalo bi značajno ograničavanje potencijala koje nudi marketing za potrebe upravljanja razvojem turističke destinacije. Upravo dobrovoljne inicijative, odnosno pravila ponašanja u turizmu, među brojnim instrumentima i tehnikama koje su na raspolaganju onima koji se bave planiranjem i razvojem, mogu poslužiti kao koristan alat u planiranju i implementaciji koncepta održivog marketinga i odgovornog turizma.

4. DOBROVOLJNE INICIJATIVE ODRŽIVOG TURIZMA

U kreiranju uvjeta za ostvarivanje održivosti u turizmu značajnu ulogu ima javni sektor, kako na nacionalnoj tako i na lokalnoj razini, donošenjem zakona i mjera. No, i dobrovoljne inicijative iz kojih rezultiraju određene mjere i aktivnosti često mogu biti najučinkovitije rješenje (WTTO & IHRA, 1999). Pod dobrovoljnim inicijativama se podrazumijeva “dobrovoljni razvoj i implementacija projekata ili oruđa kojima se stimuliraju dobavljači u turizmu da poboljšaju svoje aktivnosti prema okolišu i društvu iznad onih zakonski obveznih… Iniciraju ih i vode grupe individualnih turističkih poslovnih subjekata i organizacija. Uključuju samo-obvezujuće inicijative kao što su osnivanje mreža, kodeksa i pravila ponašanja koji članove i sudionike obvezuju na neke dobrovoljne korake prema održivom turizmu, zatim nagrade za inovacije, te eko-oznake za proizvode u skladu s okolišem i dmštvom u cjelini.” (WTO, 2002a: 15-16). Posebno je potrebno naglasiti kako ove inicijative, osim što doprinose održivosti turizma u destinacijama, kreiraju i nove elemente i tržišne uvjete (WTO, 2002a), čime zapravo postaju važan i koristan instrument marketinške strategije održivog turizma. Naime, dobrovoljne se inicijative u procesu postizanja veće razine održivosti u turizmu fokusiraju na tri koraka: podizanje svjesnosti o problemima i spremnost za poboljšanje (putem primjerice, pravila ponašanja, dokumenata i ostalih samo-obvezujućih inicijativa), identificiranje i stimuliranje dobrih aktivnosti (primjerice, dodjelom nagrada), te multipliciranje dobrih aktivnosti i podizanje standarda (primjerice, eko-oznakama) (WTO, 2002a: 17).

Imajući na umu dobrovoljnost ovih inicijativa, jedan od preduvjeta za njihovo kreiranje, provođenje te kontrolu, predstavlja formiranje partnerstava između svih sudionika u razvoju turizma. Glavna partnerstva bi se morala formirati između gospodarskih subjekata u turizmu, javnog sektora (radi osiguravanja konzistentnosti okvira) i dobrovoljnog sektora (radi korištenja stručnosti i dobre volje sektora) te javnosti (odnosno, turista i lokalnog stanovništva) (WTTO & IHRA, 1999).

Praksa u turizmu već je ponudila neke odgovore na pitanja održivog razvoja u obliku razvoja različitih dobrovoljnih inicijativa kao što su davanje nagrada za aktivnosti vezane uz zaštitu okoliša, kreiranje pravila ponašanja, izdavanje certifikata, ali i razvoj programa edukacije te eko-oznaka (WTTC, IFTO, IH&RA, ICCL, 2002). Prema istraživanju Fischera et.al. (2005), među najvažnije neobvezujuće standarde koji pružaju okvir za poslovanje poduzeća u turizmu spadaju Globalni etički kodeks ( Global Code of Ethics for Tourism) Svjetske turističke organizacije, Međunarodni standardi u ekoturizmu (International Ecotourism Standards), Green Globe 21 (ima licencu za distribuciju i upravljanje Međunarodnim standardima u ekoturizmu), Plava zastava, te Principi koalicije za ekonomije koje se ponašaju odgovorno prema okolišu ( Coalition for Environmentally Responsible Economies Principles).

Nadalje, iako većina poduzeća u turizmu ima sustave upravljanja okolišem {Environmental Management Systems), pokazalo se daje naro čito teško potaknuti mala i srednja poduzeća na sudjelovanje u aktivnostima postizanja održivog razvoja (WTTC, IFTO, IH&RA, ICCL, 2002). Tako je i istraživanje Horobina i Longa (1996) pokazalo kako mnogi vlasnici malih turističkih tvrtki priznaju značaj održivog turističkog razvoja, ali u implementaciji ovakvog razvoja ne identificiraju svoju ulogu kao centralnu. Iskustva pak iz španjolskih hotela pokazuju da, iako svi priznaju utjecaj turističkih aktivnosti na okoliš, društvo i ekonomiju, skloni su prenošenju odgovornosti na druge subjekte kao što su vlasti, potrošači ili posrednici (Ayuso, 2006). Unatoč navedenom, izvještaji UNWTO-a (2002) navode kako se kod gospodarskih subjekata u turizmu, naročito u hotelima primjećuje postepena, ali rastuća i široka primjena tehnika upravljanja okolišem te povećana upotreba i popularnost dobrovoljnih pristupa kao što su sustavi certifikacije, eko-oznake, nagrade i pravila ponašanja. Brojne inicijative za razvoj održivog turizma potekle su i od turoperatora. Posebno su značajnu ulogu imali u kreiranju pravila ponašanja za turoperatore i turiste na Antarktiku (Splettstoesser, 2000). Još 1990. godine kreirane su smjernice, odnosno Pravila ponašanja. Godinu dana kasnije sedam je turoperatora formiralo IAATO (eng. International Association of Antarctica Tour Operators) te formalno usvojilo dotadašnje preporuke o ponašanju za turoperatore i turiste. Kreirane su brošure na šest jezika koje su se distribuirale turopera-torima i putnicima. Važnost ove organizacije ogleda se i u činjenici kako njezini predstavnici sudjeluju i na sastancima Antarktičkog sporazuma {Antarctic Treaty). Na temelju spomenutih pravila ponašanja 1994. godine na sastanku u Kyotou članice sporazuma kreirale su i Preporuku ATCM XVIII-1 Smjernice za posjetitelje i turoperatore, no one još nisu usvojene (ATS, 2010). U okviru UNWTO-a 2002. godine osnovano

je udruženje “Inicijativa Turoperatora – za održivi razvoj turizma” (TOI, 2010) koje podupire poslovanje koje minimizira negativne ekonomske, prirodne i socijalne učinke te razvoj odgovornog turizma i implementaciju mnogih pravila ponašanja.

Upravo u razvoju sve više svijesti o očuvanju okoliša, dio gospodarskih subjekata u turizmu vidi mogućnost još bržeg razvoja i sve većeg privlačenja turista uz istovremeno očuvanje turističkih resursa. Iako je riječ o hvale vrijednim inicijativama koje zaista predstavljaju iskorak u poslovanju ovih turističkih subjekata, one same za sebe nisu dovoljne. Naime, postizanje održivosti podrazumijeva promjenu ponašanja ne samo u poslovanju hotela i turoperatora. Sve njihove aktivnosti neće dati rezultata i postići željene ciljeve ukoliko se i korisnici njihovih usluga, ne počnu ponašati na isti način ili ne budu zahtijevali takav odnos prema razvoju. Upravo zbog toga turisti i njihovo ponašanje na turističkom putovanju predstavljaju izuzetnu važnu kariku u procesu postizanja održivosti u turizmu.

5. PRAVILA PONAŠANJA U TURIZMU

U novije vrijeme motivaciju i ponašanje turista pri izboru turističke destinacije sve više karakterizira selektivniji izbor destinacije, pridavanje veće pažnje doživljaju i kvaliteti, tradiciji, kulturi i interakciji s lokalnim stanovništvom te veća osjetljivost turista na očuvanost okoliša destinacije (WTO, 2002). Stoga, istraživanje pravila ponašanja u turizmu postaje vrlo aktualan istraživački problem.

5.1. Istraživanje ponašanja turista

U procesu donošenja odluke o izboru turističke destinacije suvremeni turisti su vrlo zainteresirani za dobivanje detaljnijih informacija o tome kako se ponašati u destinaciji, ali i kakva je ponuda destinacije kada je u pitanju politika očuvanja okoliša. Tako primjerice, prema istraživanju ECOT-RANS-a, 20% Nijemaca bi pozdravilo jasno isticanje informacija o ponudi koja je u skladu s okolišem u katalozima aranžmana turoperatora ili općim informacijama o smještaju i destinaciji. Prije nego uplate odabrano putovanje 50% Britanaca želi saznati nešto više o lokalnim društvenim pitanjima i okolišu destinacije, a za njih 75% važno je da turoperatori uključe u svoje kataloge aranžmana informacije o tim pitanjima. Prema istom istraživanju 82% Nizozemaca smatra daje integriranje informacija o okolišu u kataloge aranžmana dobra ideja, dok bi njih 73% koristilo ove informacije pri odabiru konkretnog smještaja u destinaciji (ECOTRANS, 2010). Istraživanje Goodwina (2005) ukazuje na to da je 59% britanskih turista spremno platiti više za putovanje ako novac ide za veće plače i bolje radne uvjete zaposlenih u turizmu u destinaciji, očuvanje okoliša i smanjenje negativnih učinaka u lokalnom okruženju kao posljedice turističkih aktivnosti.

Iz dana u dan povećava se udio turista koji prije putovanja žele biti upoznati s utjecajima turizma na destinaciju i sve je veći broj onih koji su svjesni negativnih posljedica vlastitih turističkih aktivnosti u destinaciji (Williams i Ponsford, 2009). No, unatoč pozitivnim i ohrabrujućim trendovima, razina odgovornog ponašanja turista prema okolišu nije zadovoljavajuća. Postoji nedostatak kvalitetnih informacija o tome do koje mjere su turisti upoznati s negativnim utjecajima koji su rezultat njihovog boravka u destinaciji te pridržavaju li se na adekvatan način mjera zaštite okoliša tijekom putovanja (Miller, 2010). Naime, potražnja za turističkim uslugama uvjetovana je različitim čimbenicima, kako objektivnim (npr. dohodak, slobodno vrijeme), tako i subjektivnim (moda, oponašanje, prestiž). Kako većinu turista generiraju, tržišta visoko razvijenih zemalja, logično je daje i njihovo ponašanje determinirano okruženjem iz kojeg dolaze, što vrlo često može biti u suprotnosti s lokalnim običajima destinacije koju posjećuju (Cole, 2006). Pomanjkanje informacija o tim interkulturološkim različitostima ili ekološkim standardima i inicijativama u turizmu može voditi u neadekvatno, ponekad nesvjesno, ponašanje turista u destinaciji (UNCSD NGO, 1999). Podatak da samo 3 do 19% njemačkih, odnosno 6% nizozemskih turista, poznaje eko-oznake u turizmu, izuzimajući Plavu zastavu s kojom je upoznato njih 27% (ECOTRANS, 2010), ukazuje na potrebu provođenja konkretnih akcija i inicijativa koje će podići razinu informiranosti i educiranosti turista.

5.2. Elementi pravila ponašanja turista

Potreba kreiranja određenih mjera, usmjerenih prema turistima i povećanju svijesti o učincima koje njihovo neadekvatno i neodgovorno ponašanje može imati na destinaciju u kojoj provode svoj odmor, postaje jedan od prioriteta u planiranju održivog i odgovornog turizma, jer ukoliko sami turisti nisu svjesni potrebe ili proaktivno ne traže veću zastupljenost održivih proizvoda i usluga u ukupnoj turističkoj ponudi, onda to neće biti niti dugoročni interes same industrije (WTTO & IHRA, 1999).

Na ponašanje turista može se utjecati borbom protiv neodrživih oblika turizma (sankcioniranje neprihvatljivog ponašanja i destimuliranje neprikladnog ponašanja), ali i promocijom odgovornih i održivih oblika ponašanja (promoviranje pozitivnih iskustava i poticanje odgovornog ponašanja). Za to su na raspolaganju različiti instrumenti: zakonske mjere – pravila, propisi, kazne; tržišni instrumenti – porezi; financijske potpore pozitivnim iskustvima; pravila ponašanja; te informiranje, edukacija i istraživanje (UNCSD NGO, 1999).

U fokusu ovog rada su globalne i lokalne dobrovoljne inicijative usmjerene na ponašanje u turizmu (pravila ponašanja ili

tzv. Codes of Conduct) koje nisu usmjerene samo prema turistima, što je moguće vidjeti i iz tablice 1.

Tablica 1: Ključni elementi pravila ponašanja u turizmu

Izvor: prema Mason i Mowforth (1995), citirano u Mason, 2008:230

Odgovarajuća pravila ponašanja moguće je razviti za sve sudionike u turizmu, a osnovna im je svrha pružanje informacija o tome što činiti, odnosno ne činiti na određenom području. Tako kreirana pravila namijenjena su pružanju različitih informacija turistima (o okolišu, kulturi, povijesti, lokalnim specifičnostima), ali istovremeno daju i jasne upute i savjete kako se ponašati u destinaciji, čime uz informativni karakter dobivaju i dimenziju reguliranja ponašanja i educiranja turista (Mason, 2008).

5.3. Globalne inicijative koje se bave ponašanjem turista

Problematikom ponašanja turista u destinaciji bave se i važne međunarodne organizacije – UNWTO, UNICEF i dr. UNWTO je na temelju već spomenutog Globalnog etičkog kodeksa kreirao i “praktičan vodič” pod nazivom Odgovorni turisti i putnici (The responsible tourist and traveller), u kojem se definira uloga turista u podržavanju odgovornog i održivog turizma kreiranog od strane različitih subjekata (vlada, poslovnih subjekata, lokalnih zajednica). Predlaže se da turisti trebaju podržati postojeće inicijative uvažavanjem sljedećih savjeta (UNWTO, 2005): Otvorite um za ostale kulture i tradicije; Poštujte ljudska prava; Pomognite u očuvanju prirodnog okoliša; Poštujte kulturne znamenitosti; Kupujte lokalne proizvode i pomognite lokalnu ekonomiju; Informirajte se o zdravstvenoj situaciji u destinaciji; Naučite što je moguće više o destinaciji (običaji, norme i tradicija); Upoznajte se sa zakonima destinacije.

Među globalnim inicijativama usmjerenim prema svim segmentima turizma, pa tako i turistima, značajno mjesto zauzima i inicijativa UNICEF-a i UNWTO-a ECPAT (End Child Pornography and Trafficking of Children for Sexual Purposes) kojom je kreiran kodeks nazvan Code of Conduct for the protection of children from sexual exploitation in travel and tourism. Ovim se dokumentom svi turistički subjekti obvezuju na implementaciju sljedećih kriterija: kreiranje etičkih mjera koje se tiču komercijalnog seksualnog iskorištavanja djece, educiranje osoblja u zemlji porijekla turista i turističkom odredištu, uvođenje posebne klauzule u ugovore s dobavljačima koja ističe zajedničko protivljenje komercijalnom seksualnom iskorištavanju djece, prosljeđivanje relevantnih informacija putnicima (katalozi, brošure, filmovi u zrakoplovima, Internet stranice, itd.), prosljeđivanje informacija lokanim “ključnim osobama” u destinaciji te redovito izvještavanje o učinjenom (godišnje) (THECODE, 2010).

I neke druge organizacije, kao primjerice Međunarodni institut za mir kroz turizam (International Institute for Peace Through Tourism), Organizacija za odgovorna putovanja {Responsible Travel), Međunarodna organizacija za održiva putovanja {Sustainable Travel International), Međunarodni centar za odgovorni turizam {International Centre for Responsible Tourism) itd., imaju razvijena i svoja pravila ponašanja.

5.4. Lokalne inicijative koje se bave ponašanjem turista

Pored značajnih globalnih inicijativa, postoji i niz lokalnih inicijativa i pravila koja se bave ponašanjem turista. Prema istraživanju UNEP/IE (Mock i O’Neil, 1996) ove je inicijative moguće podijeliti na opća pravila ponašanja, pravila ponašanja za specijalizirane aktivnosti te pravila ponašanja za pojedine lokacije. Opća pravila ponašanja uključuju savjete turistima za planiranje putovanja, ali i za potencijalne situacije s kojima se turisti mogu susresti u destinaciji. Gotovo sve destinacije imaju neki oblik općih pravila ponašanja koja sadrže uobičajene informacije (kako doći do destinacije, koji su dokumenti potrebni (viza, putovnica ili si.), koja je valuta destinacije i tečaj, jezik, i si.) i u pravilu se te informacije nalaze na Internet stranicama turističke zajednice destinacije. Zanimljiva je inicijativa lokalnih vlasti u Ajmeru, Indija, koja prezentira što se smije, a što ne smije raditi u indijskoj pokrajini Rajahstan. U brošuri ,koja se dijeli turistima u hotelima i restoranima, turistima se daju neke od specifičnosti lokalne kulture. Tako se turistima daju sljedeći savjeti (Singh, 2005): muškarci ne bi trebali dirati žene u javnosti; muškarci se druže s muškarcima, a žene sa ženama; parovi vjenčani u Aziji se ne grle, drže za ruke ili ljube u javnosti; neprimjereno je da žena razgovara na ulici s neznancima; uživanje alkohola ili

pušenje u javnosti interpretira se kao znak moralne slabosti i nije prihvatljivo, i dr. Navedeni savjeti temelje se na tzv. deontološkom pristupu (Malloy i Fennell, 1998) koji ne nudi objašnjenje zašto se treba ponašati na određeni način nego smatra da se pojedinac mora tako ponašati jer je to njegova dužnost. Savjeti ne predstavljaju pravila ponašanja, nego imaju informativnu i edukativnu zadaću. Neke su pak zemlje (primjerice Palestina, Australija), ali i pojedine turističke regije kao što su Mediteran (Borelli, Minestrini i Guarrera, 1999) i Arktika (WWF, 1997) razvile pravila ponašanja koja imaju drugačije temelje. U pravilima ponašanja za Palestinu (PIRT, 2009), uz savjete koji se daju turistima, a koji su najčešće također utemeljeni na deontološkom pristupu, ponuđena su i objašnjenja zašto je potrebno ponašati se na određeni način.

Britanska vlada na stranicama Ministarstva vanjskih poslova nudi savjete za putovanja u veliki broj zemalja u svijetu. Savjeti se odnose na pitanja lokalnog zakonodavstva i običaja, zdravstvene zaštite, sigurnosti te prirodnih uvjeta (FCO, 2010). Isto tako, pojedine zemlje ili pak područja na svojim Internet stranicama nude različita pravila ponašanja (primjerice, Dominikanska republika, Maroko, Južni Pacifik, itd.).

Pravila ponašanja za specijalizirane aktivnosti odnose se na specifične turističke aktivnosti kao što su planinarenje, biciklizam, rafting, i si. Osnovna premisa ovakvih pravila jest “Uživaj, ali nemoj uništiti.” Tako primjerice, ukoliko se turisti žele voziti biciklom po Mauriciusu, moraju poštivati razvijena pravila ponašanja za bicikliste (CYCLO, 2010). Ova se pravila uglavnom odnose na to kako se ponašati u vožnji i ne dotiču se pitanja održivosti. Ukoliko pak turisti žele sudjelovati u podvodnom fotografiranju na Maldivima velika je vjerojatnost da će dobiti brošuru u kojoj se promovira fotografiranje koje je u skladu s prirodom (eco friendly photography) (Amsler i Protect the Maldives, 2009). Pravila ponašanja

za pojedine lokacije uobičajena su za nacionalne parkove i zaštićena područja. Riječ je o vrlo čestim pravilima ponašanja i ima ih gotovo svaka takva turistička lokacija.

5.5. Ciljevi i implementacija pravila ponašanja

Neovisno o tome tko ih kreira ili kome su namijenjena, dobro razvijena pravila ponašanja imaju određene karakteristike. Pravila moraju biti jasna, lako razumljiva i sveobuhvatna tako da njihovo korištenje pomogne u rješavanju određenih situacija, ali istovremeno trebaju dati do znanja da se propisano ponašanje očekuje (Payne i Dimanche, 1996). Pravila ponašanja u turizmu u najvećoj se mjeri kreiraju kao odgovor na etičke dileme (Malloy i Fennell, 1998) te percipirane negativne posljedice turizma. Najčešće se želi generirati poželjnije i korisnije ponašanje između ključnih subjekata, odnosno minimizirati konflikte s ciljem reduciranja negativnih učinaka turizma (Fennell i Malloy, 2007, citirano u Mason,

2008). Pravila ponašanja turista imaju sljedeće ciljeve (prema UNEP-u 1995, citirano u Mason, 2008:225): katalizator su u dijalogu između vlada i ostalih tijela uključenih u turizam; kreiraju svijest vlada i industrije o potrebi upravljanja okolišem; jačaju svijest turista o potrebi prikladnog ponašanja; razvijaju svijest o potrebi zaštite okoliša kod domaćina (lokalnog stanovništva); potiču suradnju između vladinih agencija, lokalnih zajednica, industrije i nevladinih organizacija.

Iako se navedeni ciljevi primamo odnose na pitanja zaštite okoliša, ovo nije jedina tematika koju pravila ponašanja mogu regulirati. Istraživanje Malloya i Fennella (1998) pokazuje kako je 46,9% izjava korištenih u pravilima ponašanja lokalno orijentirano, nešto više (53,1%) šire orijentirano, a uglavnom se odnose na ekološke (36%), sociološke (27%) i ekonomske učinke turizma (9%). Zbog činjenice da su ovi propisi dobrovoljne naravi, sam proces njihovog kreiranja i implementacije suočen je s različitim problemima (otežana valorizacija učinaka postignutih pravilima ponašanja, postojanje više različitih pravila ponašanja za isto područje, često su klasičan marketinški instrument a ne promotor održivog turizma, funkcioniraju na dobrovoljnoj osnovi, odnosno samoregulaciji (Mason, 2008). U konačnici, potrebno je naglasiti kako navedena pravila ponašanja i inicijative nisu jedine u turizmu. Unatoč velikom broju različitih organizacija i autora pravilnika, koji često nisu niti poznati, ponekad je ipak vrlo teško naći relevantne informacije o istima. Tako je primjerice, na Maldivima zakonom zabranjen i kažnjiv nudizam i kupanje u toplesu (čak i u hotelskim naseljima), a do ovih je informacija turistima poprilično teško doći, osim ukoliko ih na to ne upozore organizatori putovanja. Razvoj pravila ponašanja za sve destinacije koje posjećuje veći broj turista, a posebice za one s osjetljivim prirodnim, ali i sociološkim i kulturološkim sustavima, trebao bi biti obveza, a ne dragovoljna zadaća. Tako definirana pravila, odnosno informacije, trebale bi biti dostupne svih putnicima bilo od organizatora putovanja bilo putem Internet stranica ili pak brošura do kojih turisti, koji ne putuju organizirano, mogu lako doći.

5.6. Hrvatska iskustva

I Hrvatska je definirala da će se u svom daljnjem razvoju voditi principima održivosti. Tako je prema Strategiji održivog razvitka Republike Hrvatske (NN, 30/09) jedan od prvih dokumenata koje je donio Hrvatske sabor, a u kojem se spominje važnost održivog razvitka, Deklaracija o zaštiti okoliša Republike Hrvatske usvojena 1992. godine. Pored toga, Hrvatska je i podržala Agenda 21 te preuzela obveze koje proizlaze iz Milenijske deklaracije i Milenijskih ciljeva razvoja iz 2000. godine. Strategija održivog razvitka Republike Hrvatske definira temeljna načela i prioritete na ključnim područjima: stanovništvo, okoliš i prirodna dobra, održiva proizvoda i potrošnja, socijalna i teritorijalna kohezija i pravda, energija, javno zdravstvo, povezivanje Republike Hrvatske te Jadransko more, priobalje i otoke. Turizam je sastavni dio područja koje se odnosi na održivu proizvodnju i potrošnju te Jadransko more, priobalje i otoke. U ostvarivanju ciljeva naglašava se nužnost sudjelovanja svih zainteresiranih, odnosno institucija i tijela državne uprave, lokalnih samouprava, poslovnih subjekata, ali i građana.

Polazeći od strateškog značaja turizma za ukupno hrvatsko gospodarstvo bilo bi za očekivati da i Hrvatska ima razvijena pravila ponašanja za turiste u svojim destinacijama. No, prema istraživanju autora ista postoje samo za zaštićena područja ili pak vrste. Tako primjerice postoje “Pravila ponašanja i aktivnosti u svrhu očuvanja i poboljšanja stanja populacije sredozemne mdvedice (Monachus monachus) u hrvatskom dijelu Jadrana” koje je kreiralo Ministarstvo kulture (Ministarstvo kulture, 2010). Pored toga Hrvatska ima i Pravilnik o visini naknade štete prouzročene nedopuštenom radnjom na zaštićenim životinjskim vrstama kao zakonski reguliran dokument. No, praksa je ukazala i na potrebu za kreiranjem dodatnih pravila ponašanja. Tako primjerice, nevladina udruga Eko centar Caput Insulae – Beli upozorava na potrebu za postavljanjem ploča upozorenja s pravilima ponašanja kada je u pitanju otok Cres, Ojdnosno zakonom zaštićeni bjeloglavi sup, budući da je 2009. godine zbog neprikladnog ponašanja posjetitelja smrtno stradalo 5 pripadnika ove vrste (Cupać Marković, 2009). Drugim riječima, unatoč postojanju zakonske mjere koja novčano kažnjava ovakvo ponašanje, praksa ukazuje na potrebu za kreiranjem dodatnih mjera koje bi na licu mjesta obavještavale posjetitelje o prikladnom i neprikladnom ponašanju.

Ponašanje turista u nacionalnim parkovima Hrvatske regulirano je prije svega zakonom (Pravilnicima o unutarnjem redu) koje imaju svih osam nacionalnih parkova, dok četiri nacionalna parka (Plitvička jezera, Mljet, Sjeverni Velebit i Krka) imaju i posebno naglašena pravila ponašanja u parku. Tako je, primjerice, na Plitvičkim jezerima zabranjeno oštećivanje drveća, branje i uništavanje biljaka, bacanje smeća, hodanje izvan označenih staza, glasno slušanje glazbe, uznemiravanje i hranjenje životinja, plivanje, loženje vatre, ribolov, kampiranje • u zoni obilaska, vođenje pasa bez povodca te ulazak u vodu (Plitvička jezera, 2010), no nisu ponuđena objašnjenja zašto. Drugim riječima, baziraju se na deontološkom pristupu kreiranja izjava. Pravila ponašanja imaju razvijeni i neki parkovi prirode poput Biokova i Učke (u obliku zabrana, odnosno neprikladno se ponašanja sankcionira), dok Park prirode Velebit ima definirana pravila ponašanja za bicikliste. Potrebno je spomenuti i neke inicijative pojedinačnih subjekata kao što je Valamar tvrtka za upravljanje turističkim kapacitetima koja je za destinaciju Poreč Istra kreirala pravila ponašanja za bicikliste, dok su dubrovačke agencije 2008. godine kreirale pravila ponašanja za turiste koji dolaze s krstarenja na razgledavanje grada (Cmčević, Gustin Čuljak, 2008).

6. ZAKLJUČAK

Koncept održivosti, kao glavni razvojni cilj na globalnoj razini, potaknuo je razvoj i implementaciju brojnih dobrovoljnih mjera, aktivnosti i inicijativa, radi stvaranja uvjeta za ostvarenje održivosti u turizmu. Iniciranje i provođenje ovih mjera nije nimalo jednostavan zadatak i on zahtijeva angažman svih sudionika unutar turističkog sustava, ali vrlo često i onih koji nisu primamo dio turizma (primjerice, udruge za zaštitu okoliša). Njihova je temeljna svrha utjecaj na promjenu uobičajenog načina ponašanja svih subjekata u turizmu u smjeru ponašanja koje vodi k ostvarivanju održivosti. Ovo se naročito odnosi na promjenu ponašanja turista i to tijekom cijelog njihovog putovanja. Zapravo uvjeriti potrošače da je u njihovom interesu usvojiti i promovirati održivi pristup u svojim aktivnostima i. odlukama o kupnji predstavlja svojevrstan izazov za turizam. U tom su smislu programi edukacije te razvoj i prihvaćanje pravila ponašanja predstavljaju vrlo učinkovit alat za postizanje ovog cilja jer utječu na povećanje svijesti turista o održivom razvoju, ali su istovremeno i nezamjenjivi instrumenti u planiranju i implementaciji koncepta održivog i odgovornog marketinga.

U Hrvatskoj postoje kreirana pravila ponašanja, ali isključivo ona koja su i zakonom definirana (za zaštićena područja kao što su nacionalni parkovi ili parkovi prirode), dok su ostala rezultat inicijativa pojedinačnih subjekata u turizmu. Kako sve ne bi ostalo samo na pojedinačnim inicijativama, donositelji odluka u hrvatskim turističkim destinacijama bi trebali postati svjesni mogućnosti i snage ovakvih pravila ponašanja u procesu upravljanja destinacijom.

LITERATURA – REFERENCES

1.    Amsler, K. i Protect the Maldives (2009) Eco-friendly underwater photography [online].

http://www.protectthemaldives.de/PTM English/EcoPhotographerfiles/ptmec ophoto_english.pdf [20. srpanj 2010.]

2.    ATS (Antarctic Treatey System) (2010)

Recommendation ATCMXVIII-1 (Kyoto, 1994)    [online],

http://www.ats.aq/devAS/info_measures _listitem.aspx?lang=e&id=215 [20. srpanj 2010.]

3.    Ayuso, S. (2006) Adoption of Voluntary Environmental Tools for Sustainable Tourism: Analysing the Experience of Spanish Hotels, Corp. Soc. Response Environ. Mgmt., 13, str. 207-220

4.    Batra, A. (2006) Tourism marketing for sustainable development, ABAC Journal, Voi. 26, No.l., pp. 59-65.

5.    Borelli, S., Minestrini, S. i Guarrera, L. (1999) Responsible tourism in the Mediterranean. Principles and codes of conduct. Rim: WWF (World Wide Fund

for    Nature)    [online],

http://www.monachus-guar-dian.org/library/medpro01.pdf [20. srpanj 2010.]

6.    Butler, R. (1992) Alternative tourism: the thin edge oft he wedge, in: Smith, V. and Eadington, W. (eds), Tourism alternatives: potential and problem sin the development of tourism, Chichester: John Wiley and Sons Ltd., pp 31-46.

7.    Cole, S. (2007) Implementing and evaluating a code of conduct for visitors, Tou-

. rism Management, 28, str. 443-451

8.    CREST (2010), Our Mission, [online]. http://www.responsibletravel.Org/home/i ndex.html

9.    Cmčević, L., Gustin Čuljak, Ο. (2008) Dubrovnik: gosti s kruzera ostavili 700 tisuća eura. Slobodna Dalmacija, [online].

http://www.slobodnadalmacija.hr/Dub-rovnik/tabid/75/articleType/ArticleView /articleIdl3716/Default.aspx [13. rujan 2010.]

10.    Cupać Marković, I. (2009) Zbog neodgovornih turista uginuo još jedan bjeloglavi sup. Novi List, [online]. http://www.novilist.hr/2009/08/14/zbog-neodgovomih-turista-uginuo.aspx [13. rujan 2Ò10.]

11.    CYCLO (2010) Road Traffic Regulations & Code of Conduct [online]. http://www.cyclo-tou-rism.com/regulations-code-of-con-duct/road-trafific-regulations-code-of-conduct [20. srpanj 2010.]

12.    ECOTRANS (Network for Sustainable

Tourism in Europe) (2010) The tourism market    [online].

http://www.ecotrans.0rg/visit/brochure/e n/070.htm [20. srpanj 2010.]

13.    FCO (Foreign Commonwealth Office) (2010) Travel Advice by Country [online]. http://www.fcogov.uk/en/travel-end-living-abroad/travel-advice-by-country [9. rujan 2010.]

14.    Fischer, C., Parry, I., Aquilar, F. i Jawahar, P. (2005) Corporate Codes of Conduct: Is Common Environmental Content Feasible? Washington: Resources for the Future. [online], http://www.rfif.org/documents/RFF-DP-05-09.pdf [20. srpanj 2010.]

15.    Fyall, A., Garrod, B. (2005), Tourism marketing: a collaborative approach, Clevedon, Channel View Publications.

16.    Goodwin, H. (2005), Responsible Tourism and the Market, Occasional Paper No. 4., International Centre for Responsible Tourism, University of Greenwich, UK ■

17. Horobin, H. i Long, J. (1996) Sustainable tourism: the role of the small firm, International Journal of Contemporary Hospitality Management, 5(5), str. 15-19

18.    Inskeep, E., (1991.), Tourism planning, Van Nostrand Reinhold, New York

19. Jamrozy, U. (2007) Marketing of tourism:    a paradigm shift toward

sustainability, International Journal of Culture, Tourism and Hospitality Research, Voi. l.,No.2, pp. 117-130

20.    Kotier, P. (1994), Marketing Management: Analysis, Planning and Control, 8th edition, Prentice Hall, Englewood Cliffs, New Jersey.

21.    Malloy, D.C. i Fennell, D. (1998) Codes of ethics and tourism: An exploratory content analysis, Tourism Management, 19(5), str. 453-461

22. Marušić, M., Prebežac, D. (2004) Istraživanje turističkih tržišta. Zagreb: Adeco.

23.    Mason, P. (2008) Tourism Impacts, Planning and Management. 2^nd Edition. Butterworth-Heinemann, Oxford

24.    Miller et al. (2010), Public Understanding of Sustainable Tourism, Annals of Tourism Research, Voi. 37, No. 3., pp 627-645

25.    Ministarstvo kulture (2010) Pravila

ponašanja i aktivnosti u svrhu očuvanja i poboljšanja stanja populacije sredozemne medvjednice (Monachus mo-nachu) u hrvatskom dijelu Jadrana [online],    http ://www.min-

kulture.hr/default.aspx?id=5754 [20. kolovoz 2010.]

26.    Mock, J. i O’Neil, K. (1996) Appendix A — Environmental Codes of Conduct [online],

http://www.mockandoneil.com/biodiv-a.htm [20. srpanj 2010.]

27.    OECD (1987), Our common future, [online]    http://www.un-docu-

ments.net/wced-ocf.htm [6. rujan 2010.]

28.    Payne, D. i Dimanche, F. (1996) Towards a Code of Conduct for the Tourism Industry: An Ethics Model, Journal of Business Ethics, 15, str. 997-1007

29.    PIRT (Palestinian Initiative for Responsible Tourism) (2009) A Code of Conduct for Tourism in the Holy Land [online],

http://www.pirt.ps/resources/file/code_o f_conduct.pdf [20. srpanj 2010.]

30.    Plitvička jezera (2010) Pravila unutar parka [online], http://www.np-plitvicka-jezera.hr/hrv/index.php?option=com_co ntent&task=view&id=53&Itemid⁼=69 [20. srpanj 2010.]

31. Reige, A.M., Perry, C. (2000) National marketing strategies in international travel and tourism, European Journal of Marketing, 34:11/12, pp. 1290-1305.

32.    Singh, J. (2005) Indeceny guide for tourists to India [online], http://news.bbc.co.Uk/2/hi/south_asia/44 74528.stm [20. srpanj 2010.]

33.    Splettstoesser, J. (2000) IAATO’s Stewardship of the Antarctic Environment: a History of Tour Operator’s Concern for a Vulnerable Part of the World, International Journal of Tourism Research, 2, str. 47-55

34.    Škorić, S. (2010) Kriteriji održivog razvoja u funkciji planiranja razvoja zimskog sportskog turizma. Doktorska disertacija. Zagreb: Ekonomski fakultet

35. THECODE (2010) Code of Conduct for the protection of children from sexual exploitation in travel and tourism [online].

http://www.thecode.org/index.php7page =1_1 [20. srpanj 2010.]

36.    Thorsell, J., Sigaty, T. (2001), Human use in world heritage natural sites: a global inventory, Tourism Recreation Research, 26, 1, pp. 85-101.

37.    TIES (1990) Our Mission [online]. http://www.ecotourism.Org/site/c.orLQK XPCLmF/b.4835251/k.FFl l/Our_Mis-

sion_The_Intemational_Ecotourism_S

ociety.htm [20. kolovoz 2010.]

38.    TIES (2006) Global Eco tourism Fact

Sheet    [online].

www.ecotourism.org/…/TIES%20GLOB AL%20ECOTOURISM%20FACT%20 SHEET.PDF [30. kolovoz 2010.]

39.    TOI (2010) Tour Operators Initiative [online],

http://www.toinitiative.org/index.php7id =3 [20. srpanj 2010.]

40.    UN (1992) AGENDA 21, [online] http : 11www.un.org/esa/dsd/agenda21/7ut m_source=01dRedirect&utm_medium=r edirect&utm_content=dsd&utm_cam-paign=01dRedirect [20. kolovoz 2010.]

41. UNCSD NGO (1999) Sustainable Tourism: A Non-Governmental Organization Perspective: Background Paper #4. New York: Department of Economic and Social Affairs, Commission on Sustainable Development

42. UNWTO    (2005) Guidelines for Responsible Travel [online]: http://www.stepuptravel.org/travel_gui-delines [20. srpanj 2010.]

43.    Vukonić, B. i Čavlek, N. (2001) Rječnik turizma. Zagreb: Massmedia

44.    Williams, P. W; Ponsford, I. F., (2009), Conffontig tourism’s enfironmental paradox: Transitioning for sustainable tourism, Futures 41

45.    WTO & IHRA (1999)

46.    WTO (1996) Agenda 21 for the Travel and Tourism Industry. Part One: Introduction [online]. Dostupno na: http ://www. world-tou-rism.org/sustainable/doc/a21-one.pdf [4. kolovoz 2006.]

47.    WTO (1998) Guide for Local Authorities on Developing Sustainable Tourism, Madrid: WTO

48.    WTO (2001) Global Ehics Codes for Sustainable Tourism, [online] http://www.unwto.org/ethics/flill_text/en /pdf/Codigo_Etico_Ing.pdf [1. rujan 2010.]

49.    WTO (2Ö02) Contribution of the World

Tourism Organization to the World Summit on Sustainable Development [online],    http://www.world-tou-

rism.org/sustainable/wssd/WTO-contri-butions-eng.pdf [14. srpanj 2009.]

50.    WTO (2002a) Voluntary Iniciatives for Sustainable Tourism. Madrid: WTO

51. WTTC, IFTO, IH&RA, ICCL (2002)

Industry as a partner for sustainable development:    Tourism    [online].

ra.com/marketplace/unep_tourism_re-port.pdf [20. srpanj 2010.]

52.    WWF (World Wide Fund for Nature)

(1997) Code of Conduct for Arctic Tourists    [online].

http://www.assets.panda.org/downloads/ codeofconductforarctictourists(eng).pdf [20. srpanj 2010.]

Copyright of Acta Turistica is the property of Acta Turistica and its content may not be copied or emailed to multiple sites or posted to a listserv without the copyright holder’s express written permission. However, users may print, download, or email articles for individual use.