Izvor: HIDROPROJEKT – ING

Jadranska obala jedan je od najvažnijih resursa Republike Hrvatske, koja stvara značajan dio nacionalnog dohotka. Izuzev u nekoliko izoliranih mjesta, okoliš je još uvijek sposoban savladavati negativne utjecaje gospodarskih aktivnosti. Ipak, česte pojave „prirodnih“ nezgoda, poput „cjvetanja mora“, ukazuju da ekosustav postaje osjetljiviji i da je lakše poremetiti mu ravnotežu.

S druge strane, razvitak područja temelji se na činjenici da je jadranska obala sada, i da će biti i u budućnosti, zdrav okoliš, i za život i za odmor, čime se implicira rast gospodarskih aktivnosti, posebice turizma, brodogradnje i ribarstva, i ostalih pratećih djelatnosti. Ulaganje u širenje turističkih kapaciteta zasigurno će biti popraćeno ulaganjem u razvitak prijevoza, poljoprivrede i trgovine, ali će također utjecati i na rast trgovine zemljom i posjedima.

Fizičko geografske karakteristike – kratak opis

Jadransko more ukupne površine od oko 138 600 km2 (duljina 800 km, prosječna širina oko 160 km i prosječna dubina 240 m) je dio Sredozemnog mora (oko 5% ukupne površine) i razdvaja Apeninski i Balkanski poluotok. Volumen Jadranskog mora iznosi oko 34.980 km3 (oko 0,8% zapremine Mediterana). Jadransko more je preko Jonskog mora vezano za Mediteran Ortranskim vratima širine 72 km s pragom na dubini od oko 740 m. Dio Jadranskog mora koji pripada Republici Hrvatskoj je prostor istočne obale, koja se prostire od Prevlake na jugoistoku do rta Savudrije na sjeverozapadu, uključujući sve otoke, otočiće i hridi duž obale. U hrvatskom dijelu Jadrana ima 1246 otoka, otočića i hridi (Duplančić Leder i dr., 2004), te predstavlja jedinstveno područje u Europi. Površina unutarnjih morskih voda iznosi 12498 km2, teritorijalnog mora 18981 km2 (bez otoka), Zaštićenog ekološko-ribolovnog pojasa (ZERP) 23870 km2, dok je površina otoka 3259 km2 (Duplančić Leder i dr., 2004; Leder i Filipović, 2007).

Jadransko more je pretežno zatvoreno, plitko more (u sjevernom dijelu do 50 m, srednjem do 100 m), a u južnom dijelu dubine naglo padaju i prelaze 1230 m i relativno toplo more, velike prozirnosti.

Morfološki Jadran je podijeljen na: (i) Sjeverni Jadran (do 100 m dubine – prosječne dubine oko 35 m), (ii) Sjevero-jadransko otočno područje zaštićeno vanjskim otocima od zapunjavanja sedimentima (do 125 m), (iii) Srednjo-jadransko otočno područje velikih dalmatinskih otoka, (iv) Srednji Jadran s Jabučkom kotlinom (272 m) preostatak veće depresije zapunjavane sa sjevera u pleistocenu, te (v) Južni Jadran (Gargano- Dubrovnik) – šelf uz rub do oko 180 m i Južnojadranska kotlina sa nagibima bokova i zaravnjenim dnom (8000 km2, 1220-1223 m).

Za razliku od istočne uglavnom hrvatske obale koja je izrazito visoka i razvedena, zapadna, talijanska obala mnogo je niža i ravnija. U načelu se može reči da je južni dio istočnog dijela obale (Albanija i dio Crne Gore) pješćana sa stjenovitim priobaljem, ostatak istočne obale je predominantno stjenovit, dok je sjeverni i zapadni dio obale predominantno pješćan (“alluvial” i “terraced”). Razvedenost obale je posljedica potapanja planinskih reljefnih oblika zbog otapanja leda nakon ledenog doba kada se je razina mora izdigla, te su vrhovi nekadašnjih planina postali otoci, a doline zaljevi i morski prolazi. Posljedica toga je da smjer pružanja otoka prati smjer pružanja planina na kopnu.

Geofizički i geološki podaci ukazuju da su Jadran i padska nizina mikroploča koja se odvojila od Afričke mega ploče u mezoziku (od srednjeg – gornjeg trijasa do dogeru). Tijekom donjeg trijasa talože se vapnenci s cefalopodima, a u srednjemu prevladavaju algalni vapnenci. U razdoblju do gornje krede formira se Jadrasnka karbonatna platforma (vapnenci i dolomiti). Izdizanje Alpa i Dinarida započinje u eocenu, a krajem oligocena se stvaraju Apenini, a velike količine klastičnog, terigenog materijala nastalog erozijom uzdignutih masiva zapunjavaju depresije i taloži se fliš. Krajem miocena započinje okršavanje i subaerski erozijski procesi na koje se preplavljenjem talože naslage pliocena, pleistocena i holocena. Veći dio materijala (klastičnog) koji se danas taloži u Jadranu stiže rijekama sa sjeverozapada (Po, Adige, Brenta, Tagliamento, Piave, Soča). Terigeni materijal u manjim količinama dospjeva s područja Apenina. S istočne obale donos materijala je zanemariv i lokaliziran na ušćima rijeka: Rječina, Zrmanja, Krka, Cetina, Ombla, zatim Dragonja, Mirna, Raša i Neretva. Biogena sedimentacija u trenutačnim klimatskim prilikama je manje izražena.

U Jadranskom moru morske struje su dominantno uzrokovane horizontalnim razlikama u gustoći mora (gradijentske struje), plimotvornom silom (struje morskih mijena) te silom potiska vjetra koja nastaje djelovanjem tangencijalne napetosti vjetra na površinu mora (struje drifta). Osim sila uzročnica na strujanje znatno utječu dimenzije, te topografske karakteristike obale i morskog dna određenog bazena. Razlika u raspodjeli temperature i slanosti, stoga i gustoće, ljeti i zimi rezultira u površinskom sloju ulaznom (NW) strujom uz istočnu obalu Jadrana i izlaznom (SE) strujom uz zapadnu obalu Jadrana. Gradijentske struje su glavni uzrok osnovnog ciklonalnog toka morskih struja. Pri tome je ulazna struja zimi više izražena uz istočnu, a izlazna struja ljeti uz zapadnu obalu Jadrana. Takav sezonski ritam je uglavnom pod utjecajem gradijentskih struja, ali i sezonskih promjena vjetra. Ljeti prevladava NW vjetar (maestral) koji pojačava izlazni tok morske vode u površinskom sloju. Zimi analogan utjecaj ima učestali SE vjetar (jugo), koji pojačava ulazni tok morske vode. U proljeće i jesen horizontalni gradijenti gustoće znatno su smanjeni, pa su i gradijentske struje manje izražene, te prevladava transverzalno strujanje između istočne i zapadne obale Jadrana. Srednje brzine gradijentskih struja su od 5 do 25 cm/s (Leder, 2002). Struje morskih mijena su jače izražene u priobalnom području, kanalima i prolazima uz istočnu obalu Jadrana. Plimne su struje pretežno rotirajuće, tj. u jednom ciklusu plime i oseke smjer se promijeni za 360°. U kanalima i prolazima struje plime i oseke su pretežno u suprotnim smjerovima, u N i S smjeru, naročito u kanalima srednjodalmatinskog otočja. Struje morskih mijena su malih brzina, najčešće od 5 do 10 cm/s, a u sjevernom Jadranu i 15 cm/s (Leder, 2002). Vjetrovi koji pušu na Jadranu nisu stalni, pa ne mogu uspostaviti određeni trajni sustav cirkulacije u moru, iako djeluju na strujanje, osobito u obalnom području. Struje drifta su najizraženije u strujnom polju kada se nad Jadranskim morem javljaju sinoptički atmosferski poremećaji (ciklone i anticiklone), koji uzrokuju dugotrajne olujne vjetrove: jugo, buru i maestral. Brzine struja uzrokovanih vjetrom mogu u površinskom sloju biti i do 80 cm/s (Leder, 2002).

Visine jadranskih valova uglavnom se kreću između 0,5 i 1,5 m, a vrlo često prelaze 5 metara. Maksimalna visina vala izmjerena u Jadranskom moru iznosi 10.8 m, a procjenjuje se da se mogu pojaviti valovi visine oko 14 m (Leder i dr., 1998).

Slanost Jadranskoga mora je u prosjeku 38,30‰ i nešto je niža od slanosti istočnog Medirana zbog dotoka vode rijekama i vruljama. Procijenjuje se da oko 1/3 ukupnog dotoka slatke vode u Mediteran čine rijeke i podzemne vode sliva Jadranskog mora. U sjevernom je dijelu slanost nešto niža nego na srednjem i južnom Jadranu zbog utjecaja rijeke Po.

Jadran je relativno toplo more s izraženim godišnjim hodom površinske temperature mora. Zimi, kada je pod utjecajem meteoroloških faktora najintenzivnije ohlađivanje, temperature mora su najniže. Zimi su i najveće prostorne razlike vrijednosti površinske temperature mora, tako da je na krajnjem sjeverozapadu temperatura oko 7°C, a u Otrantskim vratima oko 14°C. U proljeće počinje intenzivno zagrijavanje mora, pa površinska temperatura poprima vrijednosti od 17°C do 18°C na cijelom Jadranu. Ljeti je temperatura površine mora od 22°C do 25°C, a otvoreno more je toplije od priobalja. U jesen počinje ohlađivanje mora, koje je zbog utjecaja kontinenta intenzivnije u priobalnom području, pa je stoga otvoreni Jadran topliji od priobalja. Površinska temperatura mora poprima vrijednosti od 14°C do 18°C. Na površini mora u priobalnom području maksimalne temperature su u srpnju i kolovozu, a minimalne u veljači. Na otvorenom moru ekstremi kasne oko mjesec dana. Najniže vrijednosti temperature zabilježene su na ušćima većih rijeka i u područjima s podmorskim izvorima slatke vode (vruljama), jer je u tim područjima morska voda znatno razrijeđena slatkom vodom. U iznimnim meteorološkim uvjetima u tim se područjima površina mora zamrzne. U nekim je godinama utjecaj Mediterana na Jadran znatno veći nego obično, pa je tada površinska temperatura Jadrana veća od prosjeka (Leder, 2002).

Na istočnoj obali Jadrana termokline (sloj skoka) se javlja sredinom travnja, a najintenzivnija je tijekom ljeta (na dubinama od 3-5 m, zatim na od 10-15 m, te na 20-25 m) dok su na dubinama većim od 30 m temperatura oscilira znatno manje tijekom cijele godine (Leder i Vukojević, 1991). Zimi počinju izotermalni procesi. Termoklina (piknoklina) je prirodni fenomen vrlo važan za sprječavnje dizanja otpadne vode (efluenta) s morskog dna na površinu mora.

Jadran ima mediteransku klimu s vrućim i suhim ljetima, te blagim i vlažnim zimama. Prosječna temperatura u primorju je zimi 5 do 100 C, a ljeti 26 do 300 C.

Vjetrovi nad Jadranom općenito ovise o razdiobi baričkih sustava na širem području. Najčešći vjetrovi na Jadranu su bura (NNE do ENE), jugo (ESE do SSE) i maestral (WNW do NW). Osim tih pušu i vjetrovi iz smjerova S (oštro), SW (lebić, garbin), W (pulenat), N do NW (tramontana), E (levanat), te vjetrovi obalne cirkulacije (Makjanić, 1978).

U Jadranskom moru žive brojni životinjski i biljni organizmi. U supralitoralu Jadrana žive rakovi vitičari, a u mediolitoralu tj. pojasu plime i oseke žive npr. endemska alga jadranski bračić, crvena moruzgva, vlasulja. U području infralitorala ili pojasa fotofilnih alga i morskih cvjetnica koji seže u Jadranu od granice oseke do 35 – 50 metara i obuhvaća najveći dio živi većina vrsta alga, razne vrste koralja, mahovnjaci, razne vrste riba kao što su pic, špar, glavoč, salpa, knez i mnoge druge.

Osim bogate kulturna baštine, Jadran je područje koje obiluje prirodnim vrijednostima koje su prema Ustavu Republike Hrvatske posebno zaštićene. Kontinuirana dugogodišnja istraživanja Jadrana, s biološkog, ekološkog, kemijskog i fizikalnog stajališta provodila su se u Centru za istraživanje mora Instituta Ruđer Bošković u Rovinju, Institutu za oceanografiju i ribarstvo u Splitu i Hrvatskom hidrografskom institutu u Splitu.