CROATIAN SMALL ISLANDS – RESIDENTIAL AND/OR LEISURE AREA

JOSIP FARIČIĆ, VERA GRAOVAC, ANICA ČUKA

Odjel za geografiju, Sveučilište u Zadru / Department of Geography, University of Zadar

U radu se raspravlja o aktualnim geografskim procesima na naseljenim malim hrvatskim otocima. Stoljećima su mali hrvatski otoci bili kontinuirano naseljen prostor u kojemu su se odvijale različite društvene i gospodarske aktivnosti. Međutim, posljednjih su desetljeća zahvaćeni izrazitom depopulacijom, dok istodobno raste interes za povremenim korištenjem atraktivnoga obalnoga otočnog prostora s ciljem odmora i rekreacije. Poradi toga, mijenjaju se temeljne otočne funkcije, što uz ostalo pridonosi i promjenama otočnog krajolika te promjeni uloge malih otoka u regionalnim društveno-gospodarskim sustavima.

Ključne riječi: mali otoci, depopulacija, deagrarizacija, turizam, vikendice, Hrvatska

The paper discusses modern geographic processes on Croatian small inhabited islands. For centuries, Croatian small islands have been continuously inhabited area characterized by different social and economic activities. However, in the last several decades, the islands have experienced a severe depopulation, and on the other hand, the interest for occasional use of that attractive insular space for recreational purposes increased. Consequently, the basic insular functions have changed, which, among other things, contributes to changes of insular landscape and to the changed role of small islands in regional socio-economic systems.

Key words: small islands, depopulation, deagrarianization, tourism, housing, Croatia

Uvod

Prema novijim istraživanjima Hrvatska ima 1246 otoka, otočića, grebena i hridi ukupne površine 3259,57 km² (Duplančić Leder i dr., 2004.). Hrvatski otočni prostor funkcionira kao prostor prožimanja različitih prirodno-geografskih i društveno-gospodarskih čimbenika među kojima se značenjem izdvajaju more, krš, sredozemna klima, raznoliki živi svijet otoka, obale i mora te, već tisućljećima, čovjek. Osnovna geografska obilježja koja su duboko otisnuta u svaki element složenih otočnih struktura jesu izrazito velika usitnjenost i raspršenost. Uz ostalo, ona se očituju u oblikovanju partikularnih otočnih mikrosustava u kojima se samo na razmjerno velikim otocima postižu sinergijski učinci vrjednovanja različitih prostornih resursa. To je zahtijevalo osobitu prilagodbu

otočana skromnim izvorima materijalnih dobara te potrebu razvitka mješovitih ekonomija koje su se temeljile na komplementarnosti u okvirima sredozemne polikulturne proizvodnje (poljoprivreda – pomorstvo – sitni obrti).

S obzirom na prevladavajuće društveno-gospodarske procese među hrvatskim se naseljenim otocima ističu mali otoci. Tijekom historijsko-geografskog razvitka oni su razvili specifični “metabolizam” (usp. Cifrić, 2001.) u kojem su se oslanjali na lokalne i pojedinačno skromne resurse, a da pri tome sve donedavno nikada nije bio upitan kontinuitet stalne naseljenosti. Na njima se nikada nije razvilo gradsko naselje pa su bili ovisni o gradovima na susjednom kopnu ili na susjednim većim otocima. Za skupine takvih otoka, koji su bili periferni dijelovi drevnih urbanih sustava i koji su bili međusobno bolje povezani preko gradova nego neposredno, moguće je koristiti pojam urboarbipelazi (Skračić, 2008.; Faričić, 2010.).

Posljednjih desetljeća mali hrvatski otoci, krhke društveno-gospodarske zajednice koje su se razvijale na periferiji u odnosu na središta odlučivanja, tj. u odnosu na središta ekonomskoga, političkoga i kulturnog života na nacionalnoj i regionalnoj, pa čak i općinskoj razini, doživjeli su korjenitu preobrazbu koja se očituje kroz:

–    prevladavajuće značenje depopulacije u

otočnoj demografiji

–    gospodarsku amorfnost i stratešku

neusmjerenost

–    promjenu organizacije otočnog prostora s

naglašenim utjecajem litoralizacije

–    promjenu funkcije otočnog prostora

–    promjene otočnog krajolika.

Ti su se procesi odvijali u okvirima litor alizacijskog    modela koji je pridonio potenciranju dihotomija na relaciji jezgra -periferija, pri čemu je uski obalni pojas s razvojnim žarištima u regionalnim središtima bez mjere crpio otočni (i analogno tome, zaobalni brdsko-planinski) prostor. Malobrojne otočne zajednice nalaze se na rubu potpunoga izumiranja. Primjer Škarde, koja se već sunovratila u ponor demografske pustoši, upozorava na moguće scenarije i na drugim malim, posebno od kopna udaljenim otocima. Istodobno, bogata prirodna i kulturna baština malih hrvatskih otoka privlači brojne turiste iz zemlje i inozemstva, što pridonosi, u sadašnjim okolnostima hrvatskoga turizma, sezonskom oživljavanju otočnih mjesnih uličica i lokalnih plaža. Ta nova reevaluacija otoka vezana je isključivo uz uski obalni pojas, koji je sve opterećeniji nekoordiniranom i neplanskom izgradnjom te svakovrsnim pritiscima privremenih korisnika otočnih resursa. Odmor i rekreacija zamjenjuju tako stalne gospodarske aktivnosti koje pridonose stvaranju novih (“dodanih”) vrijednosti, a turisti nerijetko brojem nadmašuju otočane ili ih, kao što je to slučaj na Skardi, u potpunosti zamjenjuju. Postavlja se stoga pitanje mijenjaju li mali hrvatski otoci tradicionalnu radno-rezidencijalnu funkciju i postaju li djelomično ili u cijelosti prostor namijenjen povremenom naseljavanju te odmoru i rekreaciji. Svakako, za pojedinačne primjere otoka nije moguće dati jednoznačan odgovor, ali trend je promjene temeljnih prostornih funkcija moguće uočiti na svim malim otocima. On se očituje, uz ostalo, putem preobrazbe društveno-gospodarskih struktura, promjena otočnoga krajolika (bespoštednog) pritiska na najatraktivnije dijelove obalne crte (u obliku izgradnje stanova za odmor i različitih turističko-ugostiteljskih sadržaja, često uz uzurpaciju pomorskoga javnog dobra) i iščezavanja kulturne – posebno nematerijalne -baštine (jezik, običaji, vještine…).

Hrvatski su otoci, pa tako i oni mali, deklarativno područje od posebnoga nacionalnog interesa. Otocima, moru i morskoj obali zajamčena je Ustavom (članak 52) posebna zaštita Republike Hrvatske (Ustav Republike Hrvatske, pročišćeni tekst, VII. izdanje, Narodne novine 41/2001.) Definiranje nacionalnog interesa na hrvatskim otocima posebno je određeno 1. člankom Zakona o otocima: Otoci kao hrvatsko prirodno bogatstvo, te nekretnine na otocima osobitoga nacionalnoga, povijesnoga, gospodarskog i ekološkog značenja, od interesa su za Republiku Hrvatsku i imaju njezinu osobitu zaštitu (Zakon o otocima, Narodne novine, 34/1999.). Zanimljivo je da se u uvodniku Zakona na otocima uopće ne spominju otočani, a posebno se apostrofiraju nekretnine. Nije li to zapravo percepcija dijela političke elite o ulozi otoka u suvremenom prostornom razvoju Hrvatske?

Metodologija istraživanja

Pri istraživanju suvremene geografske problematike malih naseljenih hrvatskih otoka korišteni su dosadašnji rezultati istraživanja vodećih hrvatskih geografa te znanstvenika iz geografiji srodnih znanstvenih disciplina. Ponajprije treba istaknuti pionirske radove I. Rubiča, N. Stražičiča i M. Friganoviča i A. Kalogjere, koji su se prvi među suvremenim

hrvatskim geografima sustavno bavili istraživan) em hrvatskih otoka. Njihov je rad nastavio te sadržajno i metodološki bitno unaprijedio D. Magaš s timom suradnika koji su u okviru znanstvenog projekta Geografske osnove razvitka malih hrvatskih otoka (financijski omogućenog od Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa) istražili najveći dio hrvatskih otoka, objavljujući rezultate istraživanja u različitim znanstvenim i stručnim publikacijama. Isto tako, nezaobilazne su temeljne demogeografske analize hrvatskih otoka I. Nejašmića, I. Lajića, S. Podgorelec i dr. Uz brojne specijalističke onomastićke studije koje je objavio o zadarskih i šibenskim otocima, kulturološki je najsveobuhvatni)’i i najizvorniji prikaz malih hrvatskih otoka dao V. Skraćić (2008.). Cjelovit pregled dosadašnjih istraživanja s popisom relevantne literature o hrvatskim otocima spomenutih i brojnih drugih autora objavljen je kod J. Farićića (2010.).

U dosadašnjim znanstvenim raspravama akademska zajednica dokazala je da poznaje temeljne probleme hrvatskih otoka i dala je osnovu za daljnja znanstvena istraživanja (uključujući i ovo koje se u ovom radu predstavlja) kao i izvrsnu platformu za aplikaciju znanstvenih rezultata na različitim razinama i različitim sferama odlučivanja koje oblikuju razvojnu politiku. No, očito je da prostorno-planerske ustanove kao i tijela lokalne, regionalne (županijske) i državne (samo) uprave dio rezultata znanstvenih istraživanja nisu respektirah ili su to radili površno s obzirom na objektivan nedostatak interdisciplinarnosti u sastavima timova koji donose relevantne odluke.

Prosudbe autora temelje se na analizi dostupnih statističkih podataka o stanovništvu i gospodarstvu te stanogradnji na malim hrvatskim otocima. Obradom tih podataka došlo se do odgovarajućih zaključaka o suvremenim društveno-gospodarskim procesima koji jasno pokazuju promjenu temeljnih otočnih funkcija. Isto tako, provedena su višekratna terenska istraživanja kako bi se korelacijom uspjeli nadomjestiti eventualni nedostatci koji proizlaze iz kabinetskog interpretiranja brojčanih prostornih podataka koji nisu uvijek vjerodostojni (posebno statistike vezane uz turistički promet). Metodom indukcije iz pojedinačnih primjera utvrđene su opće zakonitosti na razini otočnih grupacija kao i malih hrvatskih otoka u cjelini. Ponekad nije bilo moguće statistički pouzdano izdvojiti naselja na malim otocima u odnosu na susjedna naselja (primjerice Krapanj u odnosu na Brodaricu i Ošljak u odnosu na Preko) jer su u nekim popisima podatci o stanovništvu vođeni zbirno, a ponekad zasebno.

Primijenjen je problemski pristup, pri čemu se, kao temeljni zadatak rada pokušalo detektirati glavne uzroke problemske situacije te upozoriti na postojeće i moguće implikacije nesustavnoga i spontanoga prostornog razvitka na malim hrvatskim otocima. Naravno, ovaj rad ne pretendira na sveobuhvatnost koja podrazumijeva razmatranje svakog detalja koji utječe na razvoj pojedinih malih otoka jer bi to bilo primjerenije jednoj monografiji ili zborniku radova. Međutim, daje se odgovarajući okvir unutar kojega su moguće i poželjne daljnje interpolacije.

Mali hrvatski otoci

U usitnjenom i geografski raspršenom otočnom prostoru Hrvatske metodološki je teško tipološki oštro izdvojiti male naseljene otoke. Brojni su prijedlozi pojmovnog razlikovanja (velikih) otoka i malih otoka u svjetskoj i hrvatskoj literaturi. R. King (1993.) i S. A. Royle (2001.) navode mišljenje W. S. Bellera, koji je malim otocima smatrao one otoke čija je površina manja od 10 000 km², a broj stanovnika manji od 500 000. A. J. Dolman povisio je granicu malih otoka, prijedlogom prema kojem su to otoci površine manje od 13 000 km² i s brojem stanovnika manjim od jednog milijuna (Royle, 2001.). R. King (1993.) s pravom je doveo u pitanje takvo određivanje malih otoka, koje je neprimjereno za usitnjene arhipelage, posebno one u prostoru Sredozemlja. Prema tim kategorizacijama svi su hrvatski otoci zapravo mali otoci jer i najveći otoci (Cres s 405,7 km² i Krk s 405,2 km²) imaju površinu manju od 500 km². Osim toga, prema broju stanovnika utvrđenom pri posljednjem popisu stanovništva 2001., najveći su hrvatski otoci Krk sa 17 823 stanovnika i Korčula sa 16 544 stanovnika, što je također znatno ispod Bellerove i Dolmanove granice kojom se u globalnim razmjerima određuju mali otoci. Očito, za sistematizaciju hrvatskih otoka treba primijeniti neki drugi kriterij, prilagođen njihovoj veličini, broju stanovnika i stalnoj ili povremenoj nastanjenosti.

I. Rubić (1952.) otokom smatra kopno okruženo morem čija je obalna crta duga najmanje 10 km, otočićem ili školjem kopno okruženo morem čija je obalna crta duga između 1,5 km i 10 km, a grebenima i kamicima male komadiće kopna okružene morem čija obalna crta ne prelazi duljinu od 1,5 km.

U publikaciji Razvedenost obale i otoka Jugoslavije Hidrografskog instituta A. Irić (1955.) otoke je podijelio na naseljene i nenaseljene, i to bez obzira na veličinu. Naseljenim otocima smatraju se pri tome samo oni otoci koji su stalno naseljeni, ali ne i oni koji su naseljeni povremeno (npr. Kornat, Žut) i oni na kojima žive i djeluju svjetioničari (Vela Sestrica, Blitvenica) i redovnici (Galevac ili Školjić).

D. Magaš (1993; 2008.) općenito malim otocima naziva sve one hrvatske otoke koji imaju najviše tri otočna naselja, bez obzira na površinu i na broj stanovnika, s time da su iz te skupine isključeni oni otoci koji su mostom povezani sa susjednim kopnom. D. Magaš pri tome primjenjuje funkcionalni kriterij prema kojemu nije moguće jasno razlučiti hrvatske otoke prema jednostavnijim kriterijima s obzirom na površinu otoka ili s obzirom na broj stanovnika na otocima.

U tipizaciji otoka prema prostornim obilježjima R. Zimmerman (1997.) je naseljene otoke Republike Hrvatske podijelio u četiri skupine: poluotoci i otoci povezani s mostom, veliki otoci (s više od 50 km²), srednje veliki otoci (15 km² do 50 km²) i mali otoci (1 km² do 15 km²). Tako definiranim malim otocima očito treba pribrojiti još Krapanj i Ošljak, čija je površina manja od 1 km², ali su naseljeni i redovito se statistički izdvajaju kao zasebna naselja.

T. Duplančić Leder sa suradnicima (2004.) pri kategorizaciji otoka primijenila je kriterij površine prema kojem je otok kopno okruženo morem s površinom većom od 1 km², otočić kopno okruženo morem s površinom od 0,01 km² do 1 km², a grebeni i hridi komadići kopna okruženi morem s površinom manjom od 0,001 km² (10 000 m²). Otocima se ne smatraju i površinom manji, a (prema popisu iz 2001.) stalno naseljeni otoci kojih ima 11 (najmanji takvi su Krapanj s površinom od 0,35 km² i Ošljak s površinom od svega 0,33 km²).

I. Lajić i R. Mišetić (2006.) na temelju kriterija broja stanovnika, tj. demografske veličine, sve naseljene hrvatske otoke dijele na iznimno male, male, srednje i velike. S toga demografskog gledišta iznimno mali su oni hrvatski otoci koji imaju manje od 50 stanovnika, dok su mali otoci oni koji imaju od 51 do 250 stanovnika. Srednje su veličine otoci koji imaju od 251 do 3000 stanovnika, a veliki su otoci s više od 3001 stanovnika. Ta klasifikacija s društveno-gospodarskog aspekta je primjerenija od podjele otoka s obzirom na površinu, ali ako se respektiraju demogeografski procesi (promjene

Tablica 1. Mali naseljeni hrvatski otoci Table 1 Croatian small inhabited islands

Izvori / Sources: Duplančić, Leder i dr., 2004., Naselja i stanovništvo Republike Hrvatske 1857.-2001., CD ROM, Državni zavod za statistiku, Zagreb, 2005.

broja stanovnika) onda treba voditi računa o tome da pojedine otoke nije moguće fiksirati u jednu skupinu kao što je to moguće na temelju kriterija površine.

Na temelju navedenih podjela, među kojima očito svaka – s obzirom na odabrani kriterij -ima smisao i moguće ju je primijeniti u različitim istraživanjima, u ovoj prilici malim hrvatskim naseljenim otocima smatraju se oni koji imaju do tri naselja i nisu povezani mostom sa susjednim kopnom (Tab. 1.). Razmatraju se oni otoci koji su 2001. bili naseljeni i na kojima se nalazi naselje, ali ne i mali otoci na kojima žive malobrojne redovničke zajednice (Košljun i Školjić) i svjetioničari (Vela Sestrica, Palagruža i dr.). Takvi se otočići ionako statistički pridružuju naseljima na susjednim otocima ili na susjednom kopnu i njihov je razvitak vezan uz posebne oblike vrjednovanja otočnog prostora u kojem je naglašena sigurnosna funkcija (svjetionici) kao i mogućnost kontemplacije (samostani). Iz istraživanja su isključeni i Kornatski otoci, zasebna otočna skupina na kojoj je, doduše, posljednjim popisom zabilježeno 7 stanovnika. Međutim, radi se o otočnom prostoru na kojem je teško utvrditi kontinuitet naseljenosti i koji je tijekom prošlosti uglavnom bio u ovisnom položaju u odnosu na zemljoposjednike iz Zadra (do druge polovine 19. st.) te stanovnike susjednih otoka, ponajprije Dugog otoka i Murtera (Faričić, 2006.). Dakle, u radu se razmatra 29 otoka s 34 naselja.

Među malim otocima površinom je najveći otok Olib, a brojem stanovnika 2001. najveći je bio otok Iž. Znakovito je da je s popisa naseljenih malih

hrvatskih otoka nestala Škarda, koja je površinom (3,78 km²) veća od brojnih još uvijek vitalnih malih otočnih zajednica, poput Suska, Rave, Rivnja, Ploče, Koločepa, Prvića, Vrgade, Krapnja i Ošljaka. Najmanji broj stanovnika zabilježen je 2001. na Svetom Andriji i na Malim Srakanima. Na njima je izgledno izumiranje koje bi moglo uslijediti do idućega popisa stanovništva 2011.

Prema važećem upravno-teritorijalnom ustroju Republike Hrvatske ni na jednom od 29 malih naseljenih hrvatskih otoka nema središta lokalne (općinske) samouprave, već svi ti otoci administrativno pripadaju općinskim/gradskim središtima smještenim na susjednom kopnu ili velikom otoku.

Stanovništvo malih hrvatskih otoka

Opće kretanje stanovništva

Prema posljednjem popisu stanovništva iz 2001. godine na malim hrvatskim otocima živjelo je 4620 stanovnika, odnosno 3,8% ukupnog otočnog stanovništva u Hrvatskoj¹ i tek 0,1% ukupnog stanovništva Hrvatske. Najveće je naselje, s obzirom na broj stanovnika, bio Veli Iž na otoku Ižu sa 410 žitelja, dok je najmanje naselje bilo Sv. Andrija na istoimenom otoku sa samo jednim stanovnikom. Na hrvatskim se otocima odvijaju retrogradni demografski procesi, što potvrđuju i podatci demografske statistike (Nejašmić, 1999.). Naime, jaka depopulacija otočnog prostora započela je početkom 20. st., a posebice se intenzivirala poslije Drugoga svjetskog rata (Lajić, 1992.) tako da su već 1960-ih pojedini otoci, posebice oni manji, počeli demografski izumirati (Friganović, 1962.). Iako su hrvatski otoci tradicionalno emigracijsko područje, zahvaljujući visokim stopama prirodnog prirasta broj stanovnika rastao je sve do 1910. godine. Mali hrvatski otoci iz istoga su razloga do 1921. godine bilježili kontinuirani porast broja stanovnika, no podatci sljedećih popisa jasno pokazuju da ih je zahvatila posvemašnja depopulacija (Tab. 2., SI. 1.). Na demografsko

¹ Podatci o broju stanovnika hrvatskih otoka razlikuju se kod pojedinih autora. Primjerice prema J. Faričiću (2006.) na hrvatskim je otocima 2001. godine bilo 121 846 stanovnika, dok je prema I. Lajiću i R. Mišetiću taj broj iznosio 116 855 (stanovništvo u zemlji, bez otoka Krapnja). U ovom se radu koriste službeni podatci Hrvatskog zavoda za statistiku objavljeni u Statističkom ljetopisu 2009. godine. Prema navedenom izvoru 2001. godine na hrvatskim je otocima živjelo 122 418 stanovnika.

Izvor / Source: Naselja i stanovništvo Republike Hrvatske 1857.-2001., CD ROM, Državni zavod za statistiku, Zagreb, 2005.

pražnjenje malih hrvatskih otoka utjecali su brojni međusobno povezani čimbenici. Iseljavanje s otoka rezultat je društveno-gospodarskog zaostajanja u okolnostima razvitka u periferiji, prostora opterećenog agrarnom prenapučenosti, krizom vinogradarstva (vezanom uz pojavu filoksere i dr.), ali i glavni uzrok nepovoljnih demografskih procesa (Lajić, 1989.). Osim depopulacije, jedno od glavnih demografskih obilježja malih hrvatskih otoka je narušenost dobnog sastava koja se očituje intenzivnim starenjem stanovništva u posljednjih nekoliko desetljeća. Zbog dugotrajnog iseljavanja najvitalnijih skupina otočana došlo je do smanjenja fertilnog kontingenta, slabljenja vitalnog potencijala te pada bioreproduktivne moći (Nejašmić, 1997.).

² Do 2001. u popisima se pod naseljem Krapanj bilježilo stanovništvo otoka Krapnja i naselja Brodarica na susjednom kopnu; za otok Krapanj u ovoj tablici nisu korišteni popisni podatci već podatci šibenskoga Općinskog zavoda za društveno planiranje, razvoj i statistiku koji su objavljeni kod Poljičak, 1995., 82.

Iako je depopulacija započela još 1920-ih, najintenzivniji pad od čak 64,6% zabilježen je u razdoblju 1953.-1981. godine kao rezultat dugotrajne negativne prirodne promjene i intenzivnog iseljavanja stanovništva. Navedeno smanjenje broja stanovnika odvijalo se u skladu s općim prilikama u zemlji u kojima se težište društveno-gospodarskog razvoja premještalo u urbano-industrijska središta. Poradi navedene promjene došlo je do preorijentacije stanovništva iz poljoprivrednih u nepoljoprivredne (industrijske i uslužne) djelatnosti i intenzivnog iseljavanja iz ruralnih u urbano-industrijska područja. Dakle, najveći intenzitet depopulacije zabilježen je upravo u razdoblju najintenzivnije industrijalizacije i ruralnog egzodusa u Hrvatskoj. S obzirom na stopu međupopisne promjene broja stanovnika na malim hrvatskim otocima, u svim međupopisnim razdobljima od 1953. do 1991. godine zabilježeno je izumiranje (tj. pad broja stanovnika od 12,0% i više). S druge strane, u posljednjem međupopisnom razdoblju (1991.-2001.) zabilježena je slaba progresija, odnosno porast broja stanovnika od 3,0%. Navedeni porast ipak nije u potpunosti rezultat pozitivnih demografskih kretanja već i tzv. “administrativnog” doseljavanja. Naime, u navedenom razdoblju vlasnici kuća za odmor u povećanom su broju počeli prijavljivati prebivališta na otocima. Navedenu tezu potvrđuje i činjenica da je povećanje broja stanovnika na malim otocima u posljednjem međupopisnom razdoblju bilo najvećim dijelom rezultat povećanja broja stanovnika na onim otocima koji imaju velik udio stanova za odmor i rekreaciju. Na intenzitet depopulacije na malim hrvatskim otocima najbolje upućuje podatak da se u razdoblju od prvoga službenog popisa 1857. do popisa 2001. godine broj stanovnika smanjio za čak 70,1%.

Od 1967. godine prirodna promjena stanovništva hrvatskih otoka konstantno je negativna, na što je jače utjecalo smanjenje rodnosti (denatalitet) nego povećanje smrtnosti stanovništva (Nejašmić, 2000.). Da je situacija u pitanju prirodnog kretanja stanovništva na malim hrvatskim otocima lošija od situacije na hrvatskim otocima u cjelini, pokazuju i podatci iz 1963. godine kad su se počeli voditi službeni podatci vitalne statistike u Hrvatskoj. Naime, već onda su mali hrvatski otoci bilježili negativnu prirodnu promjenu te se može pretpostaviti da je prirodna

Slika 1. Kretanje broja stanovnika na malim hrvatskim otocima 1857.-2001. godine Figure 1 Population of Croatian small islands from 1857 to 2001

depopulacija započela i prije 1960-ih. Osim toga, u čitavom razmatranom razdoblju (1963.-2001. godine) povećanje smrtnosti imalo je veću ulogu u povećanju negativne stope prirodne promjene od smanjenja rodnosti. Poradi intenzivnog starenja stanovništva došlo je do povećanja stope smrtnosti, koja je još od početka 1970-ih na razini iznad 20,0%o. Istodobno, smanjenjem udjela mladog stanovništva zamjećuje se pad stope rodnosti, koja je također od početka 1970-ih uglavnom ispod 10,0%o. Vitalni indeks (broj živorođenih na 100 umrlih) također je dobar pokazatelj povećanja nerazmjera između broja rođenih i umrlih na malim hrvatskim otocima. Godine 1963. bilo je 63,8 rođenih na 100 umrlih, dok je taj omjer 2001. godine iznosio tek 24,1. Negativni trendovi u prirodnom kretanju stanovništva izravna su posljedica dugotrajnog smanjenja udjela mladog stanovništva koje danas Čini tek desetak posto ukupnog stanovništva.

Osim dugotrajne negativne prirodne promjene značajnu ulogu u depopulaciji malih hrvatskih otoka imalo je iseljavanje, koje se može podijeliti u dva karakteristična razdoblja:    prijeratno

(iseljavanje prije Drugoga svjetskog rata) i poslijeratno. U prvom razdoblju prevladavalo je iseljavanje u prekomorske zemlje, dok je u drugom prevladavala unutarnja migracija koju je obilježavalo preseljenje otočnog stanovništva u kopneno priobalje (pretežito u regionalna središta) te u ostatak zemlje. U nedostatku podataka ili

Izvor / Source: izračunali autori na osnovi podataka popisa stanovništva i službene vitalne statistike Državnog zavoda za statistiku

*    Budući da ne postoje službeni podatci vitalne statistike za 1961. i 1962. godinu, autori su napravili procjenu prirodnog kretanja za te dvije godine.

*    Since there are no official data concerning the number of live births and deaths in 1961 and 1962, the authors estimated the necessary data.

pouzdanih procjena o točnom broju iseljenika s malih hrvatskih otoka, moguće je primijeniti vitalno-statističku metodu u svrhu izračunavanja migracijskog salda. Navedena se metoda temelji na usporedbi službenih popisnih podataka o broju stanovnika (međupopisnoj promjeni) i prirodnoj promjeni između dvaju popisa, a rezultat izračuna je migracijski saldo (razlika između broja doseljenih i odseljenih osoba).

Analiza općeg kretanja stanovništva 1961.-2001. godine pokazuje da je migracijski saldo u tom razdoblju iznosio -6589 stanovnika (Tab. 3.), s time da je najveći gubitak stanovništva uzrokovan negativnim migracijskim saldom zabilježen 1961.-1981. godine, dakle u vrijeme intenzivne industrijalizacije i litoralizacije u hrvatskom priobalju. U navedenom razdoblju iseljavanje je imalo presudnu ulogu u smanjenju broja stanovnika, dok je utjecaj negativne prirodne promjene bio znatno manji³. U iseljavanju s otoka najvećim je dijelom sudjelovalo mlado, fertilno i ekonomski aktivno stanovništvo, što je u konačnici, uz dugotrajno negativno prirodno kretanje, rezultiralo starenjem stanovništva i smanjenjem iseljavanja.

U sljedećem razdoblju (1981.-1991. godine) migracijski saldo bio je višestruko smanjen poglavito zahvaljujući smanjenom kontingentu mladih stanovnika, odnosno potencijalnih iseljenika. Za

³ U ukupnom smanjenju broja stanovnika u razdoblju 1961.-1981. godine iseljavanje je sudjelovalo s 81,7%, dok je ostatak smanjenja bio uzrokovan negativnom prirodnom promjenom.

razliku od prethodna dva međupopisna razdoblja, u ovom je nešto značajniju ulogu u smanjenju broja stanovnika imala negativna prirodna promjena. Dok je iz desetljeća u desetljeće zabilježen sve veći pad prirodne promjene, u posljednjem međupopisnom razdoblju naglo je porastao migracijski saldo te je evidentirano više doseljenika nego iseljenika. Međutim, navedeni podatak zasigurno nije u potpunosti rezultat nagle promjene migracijskih tijekova. Odgovor na pitanje što je, nakon nekoliko desetljeća intenzivnog iseljavanja i negativnoga migracijskog salda, uzrokovalo višak doseljenih nad odseljenima višestruk je. Jedan od uzroka pozitivnoga migracijskog salda jest tzv. “administrativno” doseljavanje stanovništva poradi poreznih olakšica, mogućnosti dobivanja besplatnih dozvola za ribolov za osobne potrebe, reguliranja besplatnoga prijevoza linijskim brodovima na relaciji kopno – otok – kopno i dr. Ipak, ne smiju se zanemariti i ostali mogući uzroci povećanog doseljavanja (pozitivni utjecaj turizma na otvaranje radnih mjesta, nove mogućnosti vrjednovanja otočnog prostora, povratak stanovnika starije životne dobi koji su podrijetlom s otoka i si.), ali zasigurno je njihova uloga bila puno manja. Osim toga, pozitivan migracijski saldo trebao bi rezultirati i revitalizacijom rađanja, jer su migranti, u pravilu, mlađe fertilne dobi te bi se njihovo doseljenje trebalo pozitivno odraziti na biološki sastav stanovništva i rodnost. Međutim, usporedba popisnih podataka iz 1991. i 2001. godine pokazala je da se dobni sastav stanovništva u razmatranom razdoblju pogoršao unatoč pozitivnom migracijskom saldu (smanjenje udjela mladog i zrelog stanovništva uz istodobno povećanje udjela starog stanovništva), dok podatci vitalne statistike nisu uputili na znatan porast rodnosti.

Analiza migracijskih obilježja 2001. godine pokazuje da je na malim hrvatskim otocima više od polovine ukupnog stanovništva činilo domicilno stanovništvo (57,3%) (Tab. 4.). U kategoriji doseljenog stanovništva najveći je udio onih koji su se doselili iz drugog naselja istoga grada/ općine (34,2%), a gotovo je četvrtina doseljena iz druge županije. Međutim, postoje određene razlike u podrijetlu doseljenika po otočnim skupinama. Na kvarnerskim otocima najveći dio doseljenika doseljen je iz druge županije, na sjevernodalmatinskim i južnodalmatinskim najveći je dio doseljen iz drugog naselja istoga grada/općine, dok je na srednjodalmatinskim bilo najintenzivnije doseljavanje iz drugoga grada ili općine iste županije.

Tablica 4. Migracijska obilježja stanovništva malih hrvatskih otoka 2001. godine Table 4 Migration on Croatian small islands in 2001

Izvor / Source: Popis stanovništva, kućanstava i stanova 31. ožujka 2001., Stanovništvo prema migracijskim obilježjima, po naseljima, CD ROM, Državni zavod za statistiku, Republika Hrvatska.

Prema podatcima popisa stanovništva iz 2001. godine na malim otocima najveći je udio doseljenika (46,0%) nastanio u razdoblju između 1991. i 2000. godine. Na svim otočnim skupinama također je najzastupljenije doseljavanje u posljednjem međupopisnom razdoblju, posebice na sjevernodalmatinskim i srednjodalmatinskim otocima, gdje je tada doseljeno više od polovine doseljenika (49,4% na sjevernodalmatinskim i 71,5% na srednjodalmatinskim otocima). S obzirom na retrogradne demografske i gospodarske procese koji se odvijaju na malim hrvatskim otocima u posljednjih nekoliko desetljeća, jasno je da je povećanje ukupnog broja doseljenih u posljednjem međupopisnom razdoblju najvećim dijelom rezultat gore spomenutoga “administrativnog” doseljavanja.

Sastav stanovništva prema dobi i spolu

Sastav prema dobi i spolu jedan je od najvažnijih pokazatelja potencijalne živosti i biodinamike stanovništva određenog područja, posebice zbog svojih društvenih i gospodarskih implikacija (Nejašmić, Mišetić, 2006.). Promjene u sastavu prema dobi i spolu u pravilu su dugoročne i iznimno važne za buduće prirodno kretanje stanovništva. Temeljno obilježje sastava stanovništva prema dobi na malim hrvatskim otocima jest visoki stupanj ostarjelosti otočana koji je rezultat dugotrajnog iseljavanja stanovništva mlađe životne dobi i izrazito niskih stopa rodnosti. Proces starenja stanovništva započeo je već u prvim desetljećima nakon Drugoga svjetskog rata i već 1971. godine udio starog stanovništva iznosio je 22,8% (hrvatski prosjek iznosio je 9,7%), a prosječna starost otočana bila je 43,9 godina (Tab. 5.). U sljedećim se desetljećima proces starenja intenzivirao pa je tako prema posljednjem popisu iz 2001. godine gotovo 40,0% stanovništva bilo u dobi od 65 i više godina, dok je mlado stanovništvo (0-14) sačinjavalo tek 8,9% ukupne populacije. Dakle, udio starog stanovništva bio je četiri i pol puta veći od udjela mladog stanovništva (na jednog mladog bila su 4,5 starih stanovnika). Istodobno, prosječna dob otočana povećala se na 53,6 godina, što je znatno više od prosjeka za ukupno stanovništvo Hrvatske i hrvatskih otoka u cjelini (Hrvatska 39,3 godine, hrvatski otoci 42,1 godinu). S obzirom na tip ostar jelosti stanovništva mali hrvatski otoci spadali su 2001. godine u kategoriju krajnje duboke starosti.⁴

⁴ Tipizacija ostarjelosti ima sedam stupnjeva (ostarjelosti): 1. na pragu starenja, 2. starenje, 3. starost, 4. duboka starost, 5. vrlo duboka starost, 6. izrazito duboka starost i 7. krajnje duboka starost. Za više o tipizaciji ostarjelosti stanovništva vidi Nejašmić (2005.).

Tablica 5. Dobni sastav stanovništva malih hrvatskih otoka 1971. i 2001. godine Table 5 Age composition of the population of Croatian small islands in 1971 and 2001

Izvor / Source: izračunato prema: Popis stanovništva i stanova 1971., Tabele po naseljima, Savezni zavod za statistiku, Beograd; Popis stanovništva, kućanstava i stanova 31. ožujka 2001., Stanovništvo prema spolu i starosti, po naseljima, CD ROM, Državni zavod za statistiku, Republika Hrvatska.

Posljedice intenzivnog starenja stanovništva već se desetljećima očituju u izrazito smanjenom bioreprodukcijskom potencijalu i prirodnoj depopulaciji koja ima kljucnu ulogu u ukupnoj depopulaciji na malim hrvatskim otocima. Ostarjelu populaciju također karakterizira smanjenje gospodarske aktivnosti. Nesklad u sastavu prema dobi jasno se očituje na tzv. dobno-spolnoj piramidi. Godine 1971. vidljiv je manjak stanovništva u dobi 25-29 godina zbog smanjene rodnosti tijekom Drugoga svjetskog rata i u dobi 50-54 godine zbog povećane smrtnosti mlađih skupina zrelog stanovništva tijekom rata, ali i smanjenog nupcijaliteta i rodnosti neposredno nakon Prvoga svjetskog rata (SI. 2.). Također, zamjetan je veći udio žena nego muškaraca u dobi 55-69 godina, što je posljedica većeg stradavanja muškaraca u Drugome svjetskom ratu i duljega životnog vijeka žena. Godine 2001. dobno-spolna piramida pripadala je kontraktivnom ili

Slika 2. Dobno-spolni sastav stanovništva malih hrvatskih otoka 1971. i 2001. godine Figure 2 Population pyramids of Croatian small islands in 1971 and 2001

Izvor / Source: Popis stanovništva i stanova 1971., Tabele po naseljima, Savezni zavod za statistiku, Beograd; Popis stanovništva, kućanstava i stanova 31. ožujka 2001., Stanovništvo prema spolu i starosti, po naseljima, CD ROM, Državni zavod za statistiku, Republika Hrvatska.

regresivnom tipu koji obilježava znatno sužena osnovica (smanjen udio djece) i proširen gornji dio (povećan udio starog stanovništva). Zamjećuje se manjak stanovništva oba spola u dobi 25-39 godina, što je posljedica smanjene rodnosti u vrijeme najjačeg poslijeratnog egzodusa mladog stanovništva s otoka (1961.-1981.).

Urazmatranom jerazdoblju ( 1971.-2001.) došlo do uravnoteženja sastava prema spolu — koeficijent feminiteta u ukupnom stanovništvu smanjen je s 123,2 na 110,8. Zamjetno je i ujednačavanje broja muškaraca i žena u proširenoj udajno-ženidbenoj dobi (20-34 godine). Međutim, 2001. godine i dalje je bio prisutan manjak žena u istoj dobnoj skupini, posebice u dobi 25-29 godina (83,0 žene na 100 muškaraca). Nerazmjer između broja muškaraca i žena u udajno-ženidbenoj dobi posljedica je veće emigracije žena koje nakon završetka školovanja odlaze s otoka zbog zaposlenja ili udaje što u konačnici negativno utječe na bioreprodukciju stanovništva te pridonosi daljnjoj depopulaciji.

Tablica 6. Kućanstva prema broju članova 2001. godine (u %)

Table 6 Households according to household members in 2001 (in %)

Izvor / Source: Popis stanovništva, kućanstava i stanova 31. ožujka 2001., Kućanstva prema broju članova, po naseljima, CD ROM, Državni zavod za statistiku, Republika Hrvatska.

Obilježja kućanstava

Prevladavajući procesi depopulacije i starenja stanovništva na malim hrvatskim otocima očituju se i u sastavu kućanstava s obzirom na broj članova. Naime, podatci iz 2001. godine iskazuju da su u svakoj otočnoj skupini najveći udio kućanstava činila samačka. Analiza istog pokazatelja na razini svih malih otoka upućuje na činjenicu da su čak 75,5% svih kućanstava činila samačka i dvočlana kućanstva (Tab. 6.).

Za razliku od državnog prosjeka od 3,0 člana po kućanstvu, prosječna veličina kućanstva na malim hrvatskim otocima iznosila je tek 2,1 član. Više od polovine obiteljskih kućanstava (51,9%) činili su bračni parovi bez djece i s obzirom na dobni sastav stanovništva u kojem trećinu stanovništva čine stanovnici od 65 i više godina, jasno je da navedena kućanstva najvećim dijelom sačinjavaju stariji bračni parovi. Smrću jednog od bračnih drugova nastaju samačka (neobiteljska) kućanstva koja dominiraju na malim hrvatskim otocima. Dakle, dobni sastav stanovništva može

se izravno povezati sa sastavom kućanstava s obzirom na broj članova – utvrđena je zakonitost prema kojoj otoci s nepovoljnijim dobnim sastavom imaju veći udio samačkih i dvočlanih kućanstava od otoka s nešto povoljnijim dobnim sastavom na kojima su češća obiteljska kućanstva s tri i više članova.

Gospodarski sastav otočnog stanovništva

Gospodarski sastav stanovništva dio je društveno-gospodarskog sastava (Nejašmić, 2005.), a međupopisne promjene koje se unutar gospodarskog sastava evidentiraju upućuju na ključne socio-geografske procese koji obilježavaju pojedina područja. Za razmatranje gospodarskog sastava nekog prostora temeljno polazište čini aktivno stanovništvo (Nejašmić, 2005.). Sastav stanovništva prema dobi jedan je od demografskih pokazatelja koji u velikoj mjeri utječe na opću stopu aktivnosti. Stoga, ako se uzme u obzir da je u razdoblju između 1971. i 2001. godine na proučavanim otocima zabilježen proces intenzivne depopulacije i starenja, može se zaključiti da je istodobno i opća stopa aktivnosti umanjena. No, mali hrvatski otoci specifični su po tome što je proces starenja stanovništva intenzivirao nakon Drugoga svjetskog rata tako da je već 1971. godine na otocima zabilježeno 22,8% starog stanovništva. Opća stopa aktivnosti navedene godine iznosila je 32,0% što upućuje na relativno malen udio radne snage i nepovoljan gospodarski sastav. Godine 2001. opća stopa aktivnosti malih otoka opala je na 27,3%. Najnepovoljniju stopu od 29,3% 1971. godine imalo je stanovništvo kvarnerskih otoka što je u skladu sa zabilježenom najvišom prosječnom dobi u odnosu na ostale otočne skupine iste godine. S druge strane, najvišu stopu aktivnosti imalo je stanovništvo južnodalmatinskih otoka na kojima je prosječna dob i bila najmanja u odnosu na ostale. U razdoblju koje je uslijedilo, najveći pad opće stope aktivnosti doživjelo je stanovništvo sjevernodalmatinskih otoka, posebice zadarske otočne skupine gdje je 2001. godine ona iznosila svega 22,5%. Kod kvarnerske i južnodalmatinske skupine opća stopa aktivnosti tek je neznatno opala. U istom je razdoblju ukupan broj aktivnih stanovnika gotovo trostruko umanjen, što upućuje na relativno lošu demografsku sliku otoka i nepovoljne gospodarske prilike (SI. 3.).

S obzirom na značajne gospodarske promjene, industrijalizaciju, a potom i tercijarizaciju hrvatskoga gospodarstva u razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata, najveće promjene u

Slika 3. Župna crkva na Koločepu — nekad središte dinamičnoga društvenog života otočana, a danas oaza duhovnosti

Figure 3 Parish Church on Koločep Island — former center of dynamic social life of the islanders, today only spiritual oasis

gospodarskom sastavu zabilježene su u broju poljoprivrednih stanovnika. Poljoprivreda je od početka naseljenosti otoka do polovine 20. stoljeća činila okosnicu gospodarskog razvoja. S intenzivnom depopulacijom, starenjem, a potom i prestrukturiranjem gospodarstva dolazi do opadanja broja poljoprivrednih stanovnika za 88,9% u razdoblju 1971.-2001. (Tab. 7.). U suvremenim, gospodarski visokorazvijenim državama mali udio poljoprivrednog stanovništva rezultat je okrupnjavanja posjeda, upotrebe mehanizacije i provedbe različitih agrotehničkih mjera kojima se povećava produktivnost, a smanjuje potreba za velikim brojem poljoprivredne radne snage. No, u slučaju hrvatskih otoka, posebice malih, takvo je stanje rezultat posvemašnjeg napuštanja primarnih djelatnosti koje je rezultiralo zapuštanjem poljoprivrednog zemljišta, a što se odrazilo na značajne promjene izgleda otočnoga agrarnog krajolika.

Tablica 7. Aktivno i poljoprivredno stanovništvo malih hrvatskih otoka 1971. i 2001. godine Table 7 Active and agricultural population of Croatian small islands in 1971 and 2001

Izvor / Source: Popis stanovništva i stanova 1971., Poljoprivredno stanovništvo, Rezultati po naseljima i opštinama, Savezni zavod za statistiku, Beograd; Popis stanovništva, kućanstava i stanova 31. ožujka 2001., Stanovništvo prema aktivnosti i spolu po naseljima, CD ROM, Državni zavod za statistiku, Republika Hrvatska; Popis stanovništva, kućanstava i stanova 31. ožujka 2001., Poljoprivredno stanovništvo i kućanstva po naseljima, CD ROM, Državni zavod za statistiku, Republika Hrvatska.

Da je proces deagrarizacije na malim hrvatskim otocima započeo prije 1971. godine svjedoči i udio od svega 22,6% poljoprivrednog stanovništva u ukupnom, što je relativno malo ako se uzme u obzir da je otočno stanovništvo nekoć u potpunosti bilo poljoprivredno. No, na pojedinim

Tablica 8. Ukupno uzdržavano i poljoprivredno uzdržavano stanovništvo malih hrvatskih otoka 1971. i 2001. godine Table 8 Total dependent and agricultural dependent population in 1971 and 2001

Izvor / Source: Popis stanovništva i stanova 1971., Poljoprivredno stanovništvo, Rezultati po naseljima i opštinama, Savezni zavod za statistiku, Beograd; Popis stanovništva, kućanstava i stanova 31. ožujka 2001., Stanovništvo prema aktivnosti i spolu po naseljima, CD ROM, Državni zavod za statistiku, Republika Hrvatska; Popis stanovništva, kućanstava i stanova 31. ožujka 2001., Poljoprivredno stanovništvo i kućanstva po naseljima, CD ROM, Državni zavod za statistiku, Republika Hrvatska.

otocima, posebice srednjodalmatinskim, već je tada zabilježen intenzivniji razvoj turizma, što se odrazilo na povećanje udjela zaposlenih u tercijarnim djelatnostima, tj. relativno mali udio poljoprivrednika u ukupnom stanovništvu. U promatranom razdoblju značajno je opao udio uzdržavanoga poljoprivrednog stanovništva u ukupnom uzdržavanom, što je rezultat razvoja ostalih gospodarskih djelatnosti te je u skladu s promj enama sastava stanovništva prema dj elatnosti. S obzirom na to da je prema podatcima iz 2001. godine na malim otocima čak 47,6% zaposlenih radilo u tercijarnim, a 11,1% u djelatnostima kvartarnog sektora, može se pretpostaviti da su oni uzdržavali i veći dio ukupnoga uzdržavanog stanovništva. S druge strane podjednak odnos poljoprivrednoga uzdržavanog i ukupnoga poljoprivrednog stanovništva 1971. (1:2,2) i 2001. godine (1:2,4) upućuje na relativno slabe promjene u strukturi poljoprivrednih domaćinstava tj. na relativno stabilan broj njihovih članova (Tab. 8.). No, s obzirom na to da je u prosjeku tek na dva poljoprivrednika bio zabilježen jedan uzdržavani član, jasno je da su poljoprivredna domaćinstva, uzevši u obzir dobni sastav, još 1971. godine značajno ostarjela.

Promjene gospodarskog sastava očituju se i kroz promjene udjela zaposlenih u pojedinim sektorima djelatnosti. Premda analiza sastava stanovništva prema djelatnosti na razini malih hrvatskih otoka u razdoblju 1971.-2001. upućuje tek na manje promjene, potrebno je sagledati stanje po pojedinim otočnim skupinama (SI. 4.). Najveći udio zaposlenih u primarnim djelatnostima 1971. godine imali su kvarnerski i južnodalmatinski otoci, a na obje otočne skupine zabilježeno je povećanje udjela zaposlenih u uslužnim djelatnostima te relativno malen udio zaposlenih u primarnim djelatnostima 2001. godine. Južnodalmatinski otoci iste su godine zabilježili najveći udio zaposlenih u tercijarnim djelatnostima, što je u skladu s njihovim turističkim razvojem potenciranim ponajprije blizinom Dubrovnika. Potrebno je napomenuti da je dio zaposlenih u uslužnim djelatnostima obavljao poslove vezane uz prometni sektor, što se najvećim dijelom odnosi na zaposlene u različitim brodarskim tvrtkama. No, na svim je otočnim skupinama u promatranom razdoblju zabilježen značajan pad ukupnog broja zaposlenih u prometu, a na razini svih otoka on je iznosio 79,6%. Istodobno je ukupan broj zaposlenih otočana opao za 83,1%. Za razliku od ostalih skupina kod kojih je promjena strukture zaposlenih u skladu s prevladavajućim procesom tercijarizacije gospodarstva tijekom druge polovine 20. stoljeća, na srednjodalmatinskoj skupini zabilježeno je povećanje udjela zaposlenih u primarnim djelatnostima 2001. godine. Ono nije rezultat povećanja ukupnog broja zaposlenih u poljoprivredi i ribarstvu ili značajnijeg razvoja tih dviju djelatnosti, već se radi o otocima na kojima je zabilježen značajan proces depopulacije koji je rezultirao padom ukupnog broja zaposlenih za 97,7% u razdoblju 1971.-2001. Stoga se u ovom slučaju povećanje udjela zaposlenih u primarnim djelatnostima može objasniti zakonom malih brojeva.

U konačnici, može se zaključiti da je na malim hrvatskim otocima još 1971. godine zabilježen relativno nepovoljan gospodarski sastav s malim udjelom aktivnog stanovništva. U razdoblju koje je uslijedilo, do 2001. godine drastično je smanjen ukupan broj žitelja malih otoka, a time i ukupan broj aktivnih. S obzirom na prevladavajući proces deagrarizacije, najveće gospodarske promjene zabilježene su u primarnom sektoru djelatnosti, što se odrazilo na smanjenje udjela aktivnog poljoprivrednog u ukupnom aktivnom te uzdržavanoga poljoprivrednog u ukupnom uzdržavanom stanovništvu. Prestrukturiranje gospodarstva rezultiralo je napuštanjem djelatnosti primarnog sektora te se preostalo zaposleno stanovništvo malih otoka u najvećoj mjeri bavi uslužnim djelatnostima, ponajprije ugostiteljstvom i turizmom. Turizam je dobro razvijen na južnodalmatinskim otocima, posebice na Lopudu i Koločepu, koji svoj turistički razvoj mogu zahvaliti blizini Dubrovnika. Valja, međutim, upozoriti na činjenicu potvrđenu višekratnim terenskim istraživanjima malih hrvatskih otoka, da je stanje otočnoga gospodarstva ipak nešto povoljnije u odnosu na sliku koju daju službeni statistički podatci. Empirijski je utvrđeno kako u otočnom gospodarstvu aktivno sudjeluje i onaj dio otočnog stanovništva koji statistički nije dio aktivnog stanovništva, več se nalazi u mirovini. Otočani umirovljenici ustraju, koliko im dopuštaju zdravstvene prilike, u obradi svojih posjeda, ponajviše maslinika i vrtova, i to posebno u neposrednoj blizini otočnih naselja i glavnih otočnih prometnica. Isto tako, brojni se otočani bave ribolovom za osobne potrebe te športskim ribolovom. Sve su to aktivnosti koje pridonose ekonomskoj stabilnosti otočnih kućanstava, tj. mogućnosti opskrbe osnovnim prehrambenim namirnicama. Nije rijetko ni stvaranje tržišnih viškova koji se najvećim dijelom plasiraju “na crno” (osobito maslinovo ulje i kvalitetna riba, a rjeđe vino i drugi prehrambeni proizvodi) ili se njima bez naknade opskrbljuje rodbina koja živi izvan otoka (najviše ona u gradovima na susjednom kopnu) pa službeno ne ulaze u prihodovnu strukturu malih obiteljskih otočnih gospodarstava. Dakle, pretežito staro otočno stanovništvo svojom aktivnošću još uvijek održava otočne zajednice živim gospodarskim mehanizmima, a k tome omogućuje transfer brojnih znanja i vještina vezanih uz tradicionalan dnevni i godišnji kalendar različitih poslova. O starim otočanima je potrebno voditi permanentnu skrb jer se radi o socijalno izoliranoj i ugroženoj skupini koja ima veliku kulturnu, štoviše, opču društvenu vrijednost koja nadilazi skromne prostorne okvire malih hrvatskih otoka.

Slika 4. Sastav stanovništva malih naseljenih hrvatskih otoka prema djelatnosti 1971. i 2001. godine Figure 4 Employment of the population according to sectors of economy in 1971 and 2001

Promjene otočnog krajolika kao posljedica utjecaja novijih socio-geografskih procesa

Sukladno prevladavajućim procesima depopulacije i deagrarizacije koji su zahvatili većinu malih naseljenih hrvatskih otoka, tijekom druge polovine 20. stoljeća došlo je do značajnih promjena u izgledu i funkciji otočnoga krajolika. Poljoprivreda, koja je stoljećima uz ribarstvo činila osnovu gospodarskog razvoja otoka, doživjela je zbog socio-geografskih promjena najprije nazadovanje, a potom na pojedinim otocima i potpuno odumiranje. Prije analize korištenja zemljišta malih hrvatskih otoka, potrebno je naglasiti da se radi o prostorima specifičnih prirodno-geografskih uvjeta, što je i u prošlosti rezultiralo različitim gospodarskim razvojem u usporedbi s velikim otocima. Relativno malena ukupna površina, nepostojanje većih plodnih zona, posebice plodnih polja kojih ima na većim otocima i manjak izdašnijih izvora vode tek su neki od razloga slabije razvijene poljoprivredne djelatnosti. Danas, u uvjetima demografske regresije i intenzivnog starenja otočne populacije te restrukturiranja gospodarstva u kojem sve više prevladava turistička djelatnost, poljoprivreda je postala tek dodatno zanimanje. Dominacija procesa depopulacije, deagrarizacije i apartmanizacije odrazila se na izgled otočnog krajolika u kojem je zabilježena sukcesija autohtone vegetacije na nekoć obradivim površinama s brojnim pozitivnim i negativnim implikacijama (SI. 5.). S jedne strane obnavlja se izvorna eumediteranska i submediteranska vegetacija makije i šume, što može povećati turistički potencijal otočnoga prostora za one koji su željni “prirodne divljine”, a s druge strane iz krajolika iščezavaju vinogradi, maslinici, suhozidi i kapilarna prometna infrastruktura oblikovana višestoljetnim mukotrpnim radom otočana. K tome, spontanim širenjem makije i šumskih zajednica alepskog i primorskog bora nestaju brojna livadna staništa velike bioraznolikosti, primjerice ona s mnogim vrstama orhideja, a povećava se latentna opasnost od izbijanja i nekontroliranog širenja požara.

S obzirom na prostornu raštrkanost malih hrvatskih otoka, razlike u njihovu smještaju u odnosu na susjedno kopno te prometnu povezanost, jasno je da su i prethodno navedeni socio-geografski procesi različito utjecali na promjene njihova krajolika. Stoga nije moguće generalizirati njihov prostorni razvoj i analizirati ga na razini svih malih naseljenih otoka, već bi trebalo provesti detaljnije istraživanje i sagledati

Slika 5. Deagrarizacijski krajolik Unija u neposrednoj blizini naselja

Figure 5 Landscape affected by deagrarianization on Unije Island in the immediate vicinity of the settlement

statističke pokazatelje na razini katastarskih općina ili barem glavnih otočnih skupina. Prostor 29 malih hrvatskih naseljenih otoka ima ukupno 34 naselja. \/ećina naselja ima svoje katastarske opčine, dok ih je dio sadržan u susjednim naseljima ili čak unutar katastarskih općina drugih susjednih otoka. Tako su u radu analizirane ukupno 24 katastarske općine malih hrvatskih otoka unutar kojih je sadržana većina naselja. Otoci Srakane \/ele i Srakane Male čine dio k.o. Ćunski (na Lošinju), otok Ilovik nalazi se u k. o. Veli Lošinj, Ošljak u k.o. Preko, dok su Biševo i Sv. Andrija u sastavu k.o. Komiža te stoga nisu uvršteni u ovu analizu. Također, podatci s rekapitulacijom korištenja zemljišta po kulturama u k. o. Vel i Iž,Mali Iži Olib za polovinu 20. st. nisu bili dostupni, zbog Čega su u ukupnom zbroju površina oni uvršteni samo za najnovije razdoblje tj. za 2009. Stoga, ukupna se analizirana površina sjevernodalmatinskih i svih malih naseljenih hrvatskih otoka tijekom dva analizirana razdoblja razlikuje (Tab. 9.).

Još je potrebno razjasniti katastarske podatke o srednjodalmatinskim otocima gdje nije evidentirana nikakva promjena tijekom promatranog razdoblja. U navedenoj skupini nalazi se samo jedna katastarska općina (k. o.

Tablica 9. Promjene korištenja zemljišta malih naseljenih hrvatskih otoka polovicom 20. stoljeća i 2009. * Table 9 Changes of land use on Croatian small inhabitted islands in mid-20^th century and in 2009 *

*    Vremenska odrednica “polovica 20. st.” odabrana je stoga jer rekapitulacije prema pojedinim katastarskim kulturama u svim katastarskim općinama nisu obavljene iste godine, nego u rasponu od 1949. do 1964.

*    The authors used the term mid-20^th century because recapitulation of crops in cadastral municipalities was made in the period from 1949 to 1964.

Izvor / Source: Državna geodetska uprava, Područni ured za katastar Rijeka, Ispostava – pododsjek za katastar nekretnina Mali Lošinj, 2009.; Državna geodetska uprava, Područni ured za katastar Zadar, 2009.; Državna geodetska uprava, Područni ured za katastar Šibenik, 2009.; Državna geodetska uprava, Područni ured za katastar Split, Ispostava Trogir, 2009.; Državna geodetska uprava, Područni ured za katastar Dubrovnik, 2009.

Drvenik) koja prostorno obuhvaća Drvenik Veliki i Drvenik Mali (Ploču). S obzirom na značajno smanjenje ukupnoga aktivnog i poljoprivrednog stanovništva u razdoblju 1971 .-2001. na oba otoka te pojave procesa deagrarizacije koji je posebice istražen i znanstveno dokumentiran na Drveniku Malom, tj. Ploči (Magaš, Faričić, 2006.) vrlo je vjerojatno da su promjene u agrarnom krajoliku značajne, ali nisu evidentirane u katastru.

Kod svih otočnih skupina te malih naseljenih otoka u cjelini u promatranom pedesetogodišnjem razdoblju, zabilježen je relativno stabilan, gotovo nepromijenjen odnos između plodnog i neplodnog zemljišta. Neplodno zemljište obuhvaća prostor naselja, putove, ceste i ostale dijelove infrastrukture te bare, močvare i ostale hidrološke elemente koji na malim otocima, izuzev poneke lokve, nisu zastupljeni. Sve ostalo kategorizirano je kao plodno zemljište. Male promjene udjela neplodnog zemljišta u ukupnom upućuju na dvije mogućnosti. Jedna je neulaganje u izgradnju novih većih stambenih, gospodarskih i infrastrukturnih objekata u prostoru tijekom

promatranog razdoblja, a druga je nepostojanje sustavne evidencije prostornih promjena. Naime, činjenica je da tijekom druge polovine 20. st. nije bilo sustavne katastarske izmjere kojom bi se evidentirale promjene agrarnog i ruralnog krajolika otočnih prostora. Tek od 2007. godine počela se provoditi nova katastarska izmjera u skladu sa Zakonom o državnoj izmjeri i katastru nekretnina iz 2007. godine (NN, 16/2007.), no ona još uvijek nije obuhvatila sva otočna područja. Da podatci s početka 21. st. ne prikazuju realno stanje na terenu, potvrđuje i tek neznatna promjena udjela neplodnog zemljišta u promatranom razdoblju na otoku Unije, a još 1996. godine na otoku je otvorena manja zračna luka (Magaš i dr., 2006.) zbog čega se ukupna površina neplodnog zemljišta teoretski trebala povećati. Slično je i s drugim otocima, ali unatoč tome što noviji podatci o korištenju zemljišta nisu potpuno ažurni, ako se usporede sa starijim stanjem, jasno ukazuju na dominantni proces deagrarizacije.

Najočitiji je primjer zapuštanja poljoprivrede smanjenje ukupnih površina pod vinogradima, što je evidentno kod svih otočnih skupina, izuzev južnodalmatinske, a prethodno je navedeno da ti podatci vrlo vjerojatno nisu realni. Najveća negativna promjena ukupnih površina pod vinogradima zabilježena je u sjevernodalmatinskoj otočnoj skupini (-63,8%) s time da bi pad bio i veci da su bili dostupni podatci za otoke Iž i Olib za polovinu 20. stoljeća. Nekoliko je razloga zapuštanja vinogradarstva, a uz depopulaciju te preorijentaciju preostaloga aktivnog stanovništva na ekonomski isplativiji turizam treba napomenuti da je uzgoj vinove loze fizički i vremenski zahtjevniji od, primjerice, uzgoja maslina. Promjenu površina pod maslinicima teško je pratiti prema katastarskim podatcima iz razloga što su se maslinici sredinom 20. stoljeća vodili pod kategorijom voćnjaci, dok je u kasnijim razdobljima kod manjeg broja katastarskih općina izdvojena kategorija maslinik. S obzirom da na otocima u promatranom razdoblju, izuzev maslinarstva, nije bilo značajnije razvijeno voćarstvo, površine pod voćnjacima i maslinicima najvećim dijelom odgovaraju potonjima. Dodatne nejasnoče javljaju se kod kategorije vrtovi u koju su početkom 20. stoljeća bili uključeni maslinici, a s obzirom na njihov nerealno visok udio u srednjodalmatinskoj otočnoj skupini tijekom oba promatrana razdoblja, moguće je da su maslinici kod navedene skupine uvršteni u sve tri kategorije (vrtovi, voćnjaci, maslinici). Usporedbom navedenih kategorija može se zaključiti da je kod većine k.o. za koje postoje podatci, došlo do smanjenja površina pod maslinicima, a značajno je da primjerice na otoku Susku ono nikad nije niti bilo razvijeno, tj. površine pod maslinicima, voćnjacima i vrtovima u oba promatrana razdoblja nisu bile zabilježene.

Posebno velik pad udjela površina pod voćnjacima i maslinicima zabilježen je na zadarskim otocima, ponajprije onima udaljenijim od kopna (Molat, Silba, 1st, Sestrunj), te na južnodalmatinskim otocima gdje se intenzivnije razvija turizam. Na svim otočnim skupinama, izuzev kvarnerske, došlo je i do smanjenja površina pod oranicama, što je rezultat zapuštanja najplodnijih žitorodnih i povrtlarskih površina. Kod kvarnerske skupine povećanje površina pod oranicama rezultat je zapuštanja vinogradarskih površina koje su se tamo nalazile na zaravnjenim terenima (Sušak) te su iz kategorije vinograd prešle u kategoriju oranica. Smanjenje obradivih površina rezultiralo je povećanjem pašnjačkih i šumskih površina kod većine malih naseljenih otoka, što je uostalom u skladu s dominantnim deagrarizacijskim procesom. Može se zaključiti da je nekoć prepoznatljivi otočni agrarni krajolik u kojem su dominirali maslinici i vinogradi, doživio preobrazbu poradi koje na malim otocima danas prevladava socijalni ugar, a zbog intenziviranja procesa deagrarizacije krajolik velikih hrvatskih otoka i većeg dijela priobalnih ruralnih prostora ima slična obilježja (Defilippis, 2002; Faričić, 2007.). Uz promjene vegetacijskih obilježja, značajno je zapuštanje kulturnoga ruralnog krajolika, posebice suhozida, poljskih kućica, ali i elemenata tradicionalne kamene seoske arhitekture specifične za stare jezgre ruralnih naselja (SI. 6.). Na onim otocima na kojima su stare ruralne jezgre smještene na uzvisinama podalje od mora zbog promjene funkcije naselja iz radno-rezidencijalne u prostor odmora i rekreacije došlo je do njihova intenzivnijeg zapuštanja. Razvojem turizma, jezgre naselja smještenih bliže moru također su dijelom izgubile autentični izgled zbog obnavljanja starih kamenih kuća u skladu s novim graditeljskim trendom. Tako se stare kamene fasade najčešće žbukaju, a potom i premazuju različitim živim bojama koje su u potpunom neskladu s tradicionalnim otočnim arhitektonskim izričajem. Gubitak autentičnosti otočnog pejsaža proporcionalan je stupnju depopulacije otoka, ali i udaljenosti od kopna te prometnoj povezanosti otoka s kopnom.

Slika 6. Zapušteni ostatci suhozidne poljske kućice — simbola nekadašnjega intenzivnog korištenja obradivih površina na Zirju

Figure 6 Desolate remnants of dry-wall house in a field — symbol of former intensive use of arable land on Zirje Island

Utjecaj stanogradnje na prostornu preobrazbu malih otoka

Na prostornu preobrazbu malih hrvatskih otoka višestruko je utjecala stanogradnja koja je velikim dijelom potaknuta složenim procesom litoralizacije (Faričić, 2006.). Razmjeri litoralizacije otočnih naselja bitno se razliku s obzirom na njihov geografski položaj i prometnu povezanost, odnosno dostupnost otoka. Korjenita prostorna preobrazba starih naselja značajka je premoštenih otoka te pojedinih naselja na ostalim otocima unutrašnjeg niza dok su naselja na malim i od kopna udaljenim otocima svoj oblik mijenjala postupno, sve donedavno bez značajnijeg zauzimanja novih otočnih površina. Utjecaj litoralizacije na prostorni razvitak malih hrvatskih otoka je dvojak: na lokalnoj razini radi se o procesu premještanja svih relevantnih društveno-gospodarskih aktivnosti uz uski obalni rub otoka, a na regionalnoj i nacionalnoj razini o okupljanju stanovništva i gospodarstva uz uski kopneni obalni pojas, pri čemu najveći dio otoka i brdsko-planinskog zaobalja čini prostor demografske i ekonomske regresije.

Slika 7. Kupalište na Biševu — kupališni turizam kao najčešći oblik suvremenog vrjednovanaja malih otoka Figure 7 Beach on Biševo Island — summer tourism as the most frequent form of modern valorization of small islands

U pogledu stanogradnje, vezane gotovo isključivo uz obalnu crtu, za mnoge najprivlačniji dio otoka, valja istaknuti tri osnovna razloga izrazitog povećanja broja i površine stambenih jedinica:

demografski: usitnjavanje obitelji (nuklearna obitelj s malim brojem članova kućanstava) ekonomsko-socijalni: opće poboljšanje životnoga standarda

turistički: korištenje otočnog prostora za odmor i rekreaciju (vikendom i tijekom godišnjeg odmora, najčešće ljeti) (SI. 7.).

Na navedeno upućuju podatci o promjeni ukupnoga broja stanova i stanova namijenjenih odmoru te istodobni demografski pokazatelji. Na malim otocima u svim otočnim skupinama posljednjih desetljeća, posebice u razdoblju od 1971. do 2001., došlo je do velikog povećanja broja stanova (Tab. 10.). Ono se ponajprije odnosi na stanove za odmor, čije je relativno povećanje višestruko veće od povećanja ukupnoga broja stanova, posebno na malim sjevernodalmatinskim i kvarnerskim otocima.

Izvori / Sources: Popis stanovništva i stanova 1971., Stanovi – Veličina, svojina, domaćinstva i lica, Knjiga II, SZS, Beograd, 1972., Popis stanovništva i stanova 1971., Stanovi za odmor i rekreaciju, Knjiga VI, SZS, Beograd, 1973.,

Popis stanovništva, kućanstava i stanova 2001., Stanovi prema načinu korištenja, DZS, Zagreb, 2002.

Povećanje stambenog fonda malih hrvatskih otoka ne korespondira s povećanjem broja stanovnika već je, štoviše, proces suprotno. Od 1971. do 2001. mali otoci izgubili su od jedne do dvije trećine stanovnika, a broj stanova povećao se od 64% na malim južnodalmatinskim do gotovo tri puta na malim sjevernodalmatinskim otocima (Tab. 11.). To povećanje je znatno, ali manje u odnosu na veće otoke i otoke bliže kopnu, odnosno one koji su mostom spojeni s kopnom (usp. Faričić, 2006.). Razlog tomu je što su mali otoci uglavnom udaljeniji od kopna i slabije su prometno povezani pa je izgradnju na njima teže organizirati, a veći je i utrošak novca i vremena potrebnog da bi se obavila izgradnja.

Najvećim se dijelom povećanje odnosilo na stanove za odmor, što znaci da je glavnina novoizgrađenoga stambenog fonda namijenjena odmoru i rekreaciji, odnosno turizmu. Drugim riječima, sve više je onih koji otoke nastanjuju samo povremeno, premda upravo oni sve više

Izvor / Source: izračunato prema podatcima u Tab. 2. i 10.

zauzimaju najvrjedniji otočni prostor. Povećanje broja stanova za odmor ne podudara se u potpunosti s promjenom službeno evidentiranog broja turista (usp. Tab. 12.) jer se većina korisnika tih stanova posljednjih godina ne prijavljuje u mjerodavnim turističkim uredima (ne plaćaju boravišnu pristojbu). Pri tome neki smatraju da se i ne trebaju prijavljivati jer imaju svoje nekretnine na koje plaćaju poreze, dok se velik dio turista koji sezonski unajmljuje stanove za odmor uopće ne prijavljuje. To je i razvidno iz popisa naselja na malim hrvatskim otocima u kojima je službeno evidentiran turistički promet. Na njemu nedostaju naselja u kojima turisti doista borave. Isto tako, mali broj noćenja po turistu koji se ostvaruje na nekim malim otocima (Olib, 1st, Molat) u biti se i ne odnosi na turiste koji borave u stanovima za odmor jer takvi nisu registrirani, već se odnosi na nautičke turiste koji se koriste lokalnim privezištima zadržavajući se na njima u pravilu samo jednu noć (SI. 8.).

Na žalost, nerijetko nisu registrirani ni nautičari, premda su privezišta ljeti dobro popunjena. Primjerice, na otoku Ravi 2005. (kao i u drugim godištima) nije zabilježen niti jedan nautičar, a od sredine lipnja do sredine rujna pristanište u Maloj Ravi (za koje je izdana koncesija), redovito je i dobro popunjeno. Na istom otoku u stanovima za odmor ljeti zna biti više turista (pretežito iz Slovenije) koji brojem znaju nadmašiti otočane.

Slika 8. Ekstenzivno turističko korištenje Molata i pripadajućeg akvatorija — jahte na sidrištu u Brguljskom zaljevu Figure 8 Extensive tourist valorization of Molat Island and the adjacent aquatorium — yachts moored in Brgulje Bay

No, ni oni nisu službeno zabilježeni, bilo da se radi o prijateljima koje otcčani ne prijavljuju, bilo da se radi o pogrješno shvaćenoj obvezi paušalnog plaćanja turističkih pristojbi (koje ne isključuju obvezu plaćanja boravišne pristojbe na temelju koje je moguće registrirati turistički promet.).

Novija stanogradnja utječe i na fizionomiju otočnog prostora. Nerijetko je narušena estetika otočnih naselja kao i pojedinih uvala u kojima donedavno nije bilo nikakve izgradnje. Izgradnju na malim hrvatskim otocima obilježavaju objekti koji dimenzijama, izgledom, upotrijebljenim građevinskim materijalima i bojama pročelja (ako su uopće obojena) te izrazitom koncentracijom uz obalu uvelike nagrđuju otočni ambijent. U tom pogledu potrebno je bar dijelom razumjeti siromašnije otočane i druge koji su na otocima gradili nove kuće jer su oni to pretežito radili u skladu sa skromnim financijskim mogućnostima. Rijetke su bile one kuće koje su imale cjelovitu projektnu dokumentaciju i koje su gradili kvalificirani stručnjaci. Naprotiv, prevladavale su kuće izgrađene po načelu “blok po blok”, Čiji je izgled ovisio o postupnom višegodišnjem pritjecanju financijskih sredstava i (ne)kreativnosti investitora, koji je najčešće, uz rodbinu i prijatelje, bio glavni graditelj.

Tablica 12. Broj turista i broj noćenja na malim hrvatskim otocima 1975. i 2005.

Table 12 Number of tourists and overnights on Croatian small islands in 1975 and 2005

Izvor / Source: Promet turista u primorskim općinama 1975., Dokumentacija br. 244, Republički zavod za statistiku, Zagreb, 1976., Promet turista u primorskim gradovima i općinama u 2005., Statistička izvješćča, br. 1297, DZS, Zagreb, 2006.

Mali hrvatski otoci su prostor specifičnih geografskih funkcija pri čemu se kao prevladavajući prirodni čimbenici razvitka ističu usitnjenost, raspršenost, a velikim dijelom i udaljenost od kopna. Te su okolnosti pridonijele izrazitom partikularizmu, a u suvremenim okolnostima litoralizacije i ostalih prevladavajućih socio-geografskih procesa, otočni je prostor obilježen depopulacijom te ekonomskom stagnacijom. S druge strane, temeljni prostorni resursi – među kojima je najvažnije stanovništvo – nekontrolirano se crpe od strane regionalnih središta na susjednom kopnu.

Analiza demografskih pokazatelja na malim hrvatskim otocima pokazala je da ih obilježavaju višedesetljetna depopulacija uzrokovana negativnim migracijskim saldom i denatalitetom te izrazito nepovoljan dobni sastav. O razmjerima depopulacije najbolje govori podatak da se u razdoblju od 1857. do 2001. godine broj stanovnika smanjio za čak 70,1%. Osim toga, gotovo 40,0% stanovništva čine osobe od 65 i više godina, čime se u pitanje dovodi daljnji demografski opstanak analizirane populacije. Osim što vodi do bitnog smanjenja (bio) reprodukcije stanovništva i biološke depopulacije, ostarjeli sastav stanovništva negativno utječe na ekonomsku aktivnost, društveni i kulturni život otočne sredine te dovodi do izumiranja pojedinih sastavnica kulturne baštine (govor, običaji i si.). Mali su otoci, dakle, prostor izrazito slabih demografskih resursa, zbog čega su neki od njih na rubu izumiranja. U velikom dijelu otočnog prostora prevladava tzv. depopulacijski krajolik čija su glavna obilježja zapušteno poljoprivredno zemljište, derutne tradicionalne kamene kuće, zapuštene i porušene ograde koje dijele zemljišne posjede, vegetacijom obrasli nekadašnji poljski putovi i si. To pokazuje da slabi višestoljetna funkcija otoka kao prostora stalnoga života i rada, štoviše u nekim slučajevima potpuno iščezava.

U skladu s intenzivnim egzodusom otočnog stanovništva i izrazitom deagrarizacijom te istodobnim razvojem turizma, mali hrvatski otoci u sve većoj mjeri preuzimaju funkciju prostora namijenjenog odmoru i rekreaciji. Ta promjena odražava se, uz ostalo, na preobrazbu otočnog krajobraza te položaj malih otoka u društveno-gospodarskim sustavima hrvatskih obalnih regija. Oni postaju satelitski prostor sa sve većim udjelom povremenih korisnika u odnosu na sve manji udio stalnih stanovnika. Na taj način njihova se uloga simplificira i podlaže zakonitostima gospodarske monokulture (turizma).

LITERATURA / LITERATURE

Cifrić, I. (2001): Ruralni metabolizam, Socijalna ekologija, 10/1-2, 27-40.

Defilippis, J. (2002): Razvitak hrvatskog agrarnog krajolika, u: M. Štambuk, I. Rogić, A. Mišetić (ur.): Prostor iza – Kako modernizacija mijenja hrvatsko selo, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb, 249-264.

Duplančić Leder, T., Ujević, T., Cala, M. (2004): Coastline lenghts and areas of islands in the Croatian part of Adriatic Sea determined from the topographic maps at the scale of 1 : 25 000, Geoadria, 9/1, 5-32.

Faričić, J. (2006): Sjevenodalmatinski otoci u procesu litoralizacije – razvoj, problemi, perspektive, doktorska disertacija, Geografski odsjek, Sveučilište u Zagrebu.

Faričić, J. (2007): Sastavnice kulturne bastine hrvatskoga otočnog prostora i mogućnosti njihova društveno-gospodarskoga vrednovanja, Zbornik radova 4. hrvatskoga geografskog kongresa, A. Filipčić (ur.), Poreč, 10.-13. listopada, 2007., Zagreb, 73-94.

Faričić, J. (2010): Geografija sjeverno dalmatinskih otoka, Sveučilište u Zadru, Zadar (u tisku).

Friganović, M. (1962): Suvremeni geografski problemi naših otoka, Geografski horizont, 1-2, 30-41.

Lajić, I. (1989): Utjecaj društveno-ekonomskih promjena na iseljavanje s dalmatinskih otoka u 19. i prvoj polovini 20. stoljeća, Migracijske teme, 4, 307-324.

Lajić, I. (1992): Stanovništvo dalmatinskih otoka: povijesne i suvremene značajke depopulacije, Consilium i Institut za migracije i narodnosti, Zagreb.

Lajić, I., Mišetić, R. (2006): Otočni logaritam: aktualno stanje i suvremeni demografski procesi na jadranskim otocima, Institut za migracije i narodnosti, Ministarstvo mora, turizma, prometa i razvitka Zagreb.

Magaš, D. (1993): Prometnice malih jadranskih otoka, Geografski glasnik, 55, 151-155.

Magaš, D. (2008): Geografske posebnosti razvitka malih hrvatskih otoka, u: Faričić, J. (ur.): Otok Rava, Sveučilište u Zadru, Razred za prirodne znanosti HAZU, Matica hrvatska – Zadar, Hrvatsko geografsko društvo – Zadar, Zadar, 19-42.

Magaš, D., Faričić, J. (2006): Geografske osnove suvremenog razvoja otoka Ploče (Drvenik Mali), Geoadria, 11/1, 17-62.

Magaš, D., Faričić, J., Lončarić, R. (2006): Geografske osnove društveno-gospodarske revitalizacije Unija, Geoadria, 11/2, 173-239.

Nejašmić, I. (1997): Suvremene značajke (bio)reprodukcije stanovništva hrvatskog otočja, Migracijske teme, 1, 77-99.

Nejašmić, I. (1999): Uloga turizma u diferenciranom demografskom razvitku otočnih naselja: primjer srednjodalmatinskog otočja, Geografski glasnik, 61, 37-52.

Nejašmić, I. (2000): Prirodno kretanje stanovništva hrvatskog otočja (1991.-1997.), Zbornik radova 2. hrvatskog geografskog kongresa, D. Pejnović (ur.), Hrvatsko geografsko društvo, Zagreb, 263-272.

Nejašmić, I. (2005): Demo geo grafija: stanovništvo u prostornim odnosima i procesima, Školska knjiga, Zagreb.

Nejašmić, I., Mišetić, R. (2006): Depopulacija otoka Visa, Geoadria, 11/2, 283-309.

Poljičak, I. (1995): Šibenik na razmeđu – socijalnoekologijski ogled, Gradska knjižnica “Juraj Šišgorić”, Šibenik.

Rubić, I. (1952): Naši otoci na Jadranu, Izdanje Odbora za proslavu desetgodišnjice Mornarice, Split.

Skračić, V. (2008): Mali otoci – prepoznatljiv znak hrvatske posebnosti na Mediteranu, u: Faričić, J. (ur.): Otok Rava, Sveučilište u Zadru, Razred za prirodne znanosti HAZU, Matica hrvatska – Zadar, Hrvatsko geografsko društvo – Zadar, Zadar, 43-50.

Zakon o državnoj izmjeri i katastru nekretnina, Narodne novine, 16/2007

Zimmerman, R. (1997): Strategija razvitka otoka s prostorno-planskih gledišta, Nacionalni program razvitka otoka, Ministarstvo razvitka i obnove, Zagreb, 33-126.

Državna geodetska uprava, Područni ured za katastar Dubrovnik, 2009.

Državna geodetska uprava, Područni ured za katastar Rijeka, Ispostava – pododsjek za katastar nekretnina Mali Lošinj, 2009.

Državna geodetska uprava, Područni ured za katastar Split, Ispostava Trogir, 2009.

Državna geodetska uprava, Područni ured za katastar Šibenik, 2009.

Državna geodetska uprava, Područni ured za katastar Zadar, 2009.

Naselja i stanovništvo Republike Hrvatske 1857.-2001., CD ROM, Državni zavod za statistiku, Zagreb, 2005.

Popis stanovništva i stanova 1971., Poljoprivredno stanovništvo, Rezultati po naseljima i opštinama, Savezni zavod za statistiku, Beograd.

Popis stanovništva i stanova 1971., Tabele po naseljima, Savezni zavod za statistiku, Beograd

Popis stanovništva, kućanstava i stanova 31. ožujka 2001., Kućanstva prema broju članova, po naseljima, CD ROM, Državni zavod za statistiku, Republika Hrvatska.

Popis stanovništva, kućanstava i stanova 31. ožujka 2001., Poljoprivredno stanovništvo i kućanstva po naseljima, CD ROM, Državni zavod za statistiku, Republika Hrvatska.

Popis stanovništva, kućanstava i stanova 31. ožujka 2001., Stanovništvo prema migracijskim obilježjima, po naseljima, CD ROM, Državni zavod za statistiku, Republika Hrvatska.

Popis stanovništva, kućanstava i stanova 31. ožujka 2001., Stanovništvo prema spolu i starosti, po naseljima, CD ROM, Državni zavod za statistiku, Republika Hrvatska.

Popis stanovništva, kućanstava i stanova 31. ožujka 2001., Stanovništvo prema aktivnosti i spolu po naseljima, CD ROM, Državni zavod za statistiku, Republika Hrvatska