POVREMENA IZDANJA GEOLOŠKOG INSTITUTA KRALJEVINE JUGOSLAVIJE PUBLICATIONS TEMPORAIRES DU SERVICE GÉOLOGIQUE DU ROYAUME DE YOUGOSLAVIE

NAPISAO :

FERDO KOCH

Beograd, 1934.

Geološka izgradnja otoka Visa je vrlo jednostavna i već odavna poznata. Nesigurnost i neispravnosti označivanja geološke starosti stanovitih geoloških sastavnih članova u starijoj literaturi su novijim istraživanjima razjašnjene i ispravno prikazane. Historijat geoloških istraživanja na otoku Visu prikazan je u navedenoj literaturi.

Literatura.

1.    F. Hauer und G. S tache:    Ans    Spalato.    Jahrb. cl. k. k. geol. R.

A. Wien, 1861 62. Verb. p. 257.

2.    F. Hauer: Prehnit von Comisa aut’ der Insel Liassa. Verb. d. k. k. geol. R. A. Wien, 1867, p. 90.

3.    F. H a u e r : Geologische Uebersichtekarte der ôst. Monarchie. Blatt X. Dalmatien. Jahrb. d. k. k. geol. R. A. Wien, 1868. Bd. XV1I1. Heft 3.

4.    M. K ispa tić: Eruptivno kamenje u Dalmaciji Rad jugoM akademije. Knj. 111. Zagreb, 1892.

5.    R. Schubert: Ueber einige Bivalven des i stro daim. Rudistenfealkes. Jahrb. cl. k. k. geol. R. A. Wien, 1902. Bd. 52 Heft 2, p. 265.

6.    A. Martelli: Osservazioni geografico-fisiche e geologiche sull* isola d» Lissa. Bolletino della Società Geografica Italiana. Fase. V. Roma, 1904.

7.    R. Schubert: Geologija Dalmacije. Matica Dalmatinska. Zadàr, 1909.

8.    C. F. Paron a: Le Rudiste del Senoniano di Ruda sulla èoista meridionale dell’ isola di Lissa. Atti della R. Accademia delle szience di Torina.· 1941. Voi. 46, p. 380.

9.    R. S c h uberi: Handbuch der regionalen Geologie. Bd. V. Heft. 16. Abt. la. p. 32. Die Küstenliinder Oesterreich-Ungarns. Heidelberg, 1914.

10.    A. G i n z berger:    Beitriige    zur    Naturgeschichte    der    Seoglien uftd

kleineren Inselli Siiddalmatiens. Denkschriften d. k. Akademie d. Wissensch-Math. – Nat. Klasse. Bd. 92. Wien, 1916, p. 261. (H. Michel: Die Gesteine der Seoglien jViellisello, Brusnik und Pomo, sowie das siidiich von Comisa auf Lissa auftretende Eruptivgestein).

IL M. Salopek: O razvoju trijasa na otoku Visu. Geografski Vestnik. Ljubljana, 1928.

12. II. Vetters: Ein Fossilfuncl m tien triadischen Gipsmergeln von Komiža auf Vis (Lissa). Vijesti Geološkog zavoda u Zagrebu. Kn|. III, p. 86. Zj. greb, 1929.

Jugoslavensko Primorje izgrađeno je u glavnom, jednako kao i pripadajući mu otoci, od vapnenaca i dolomita gornje Krede. Djelova-njem tektonskih sila pokrenute su ove kamene mase, došlo je do njihovog nabiranja, pa su nastali otegnuti gorski povori sa više ili manje uzdignutim paralelnim antiklinalnim hrptovima i sinklinalnim dolovima U mnogim dolovima na kopnu i na otocma došlo je usljed prodiranja mora za vrijeme Eocena do sedimentacije numulitnog kamenja, pješčenjaka i lapora (Fliša). U mlađem Tercijaru uzdignute su i ove naslage iznad mora pa su nastale one zelenilom ukrašene doline, koje svojom bujnom vegetacijom na plodnoj i vodonosnoj podlozi omogućuju, ma i čedan, život tamošnjeg naroda.

Tamo gdje takovih eocenskih naslaga nema, tamo vlada velika oskudica na vodi, jer su kredni vapnenci za vodu propusni. S tih razloga naročito je osjetljivo pomanjkanje vode na mnogim otocima, pa tako i na Korčuli, Mljetu, Visu i dr.

Gorski povori na kopnu, a tako i otoci, protežu se smjerom od sjeverozapada prama jugoistoku, to jest smjerom dinarskim. Od toga pravila čine iznimku otoci Hvar, Korčula i Vis, oni se naime protežu od zapada prama istoku, to jest smjerom hvarskim. Poluotok Pelješac u svom zapadnom dijelu sve tamo do linije između Orebića i Dube ima hvarski smjer, a od ove crte prama istoku pridržao je dinarski smjer.

Ove promjene u smjeru protezanja spomenutih otoka su poslije-dica jakih tektonskih pokreta, koji su davno započeli pa se dalje nastavili i stvorili današnju morfološku sliku ovih krajeva, a po njima stvorene rasjeline očituju se još i danas u potresima.

Kako smo napred spomenuli izgrađeni su jugoslovenski otoci u glavnom od kamenja kredne formacije i to od vapnenaca i dolomita gornje Krede. Ovom kamenju pridružuju se na mnogim otocima tercijarne naslage (eocenske) i diluvijalne gromače, kršnici i pijesci.

Otok Vis tvori se po svom geološkom sastavu iznimku i na njemu nalazimo uz navedene naslage još i naslage trijaske starosti i eruptivno dijabazno kamenje sa tufovima.

Na otoku Visu nalazimo ove naslage i kamenje:

1. Trijas.

Gornji Trijas: Karničke (rabeljske) naslage, sadra i lapori.

2.    Kreda.

Gornja Kreda: Cenoman, dolomit ićan vapnenac.

Turo», rudistni vapnenac.

3.    Diluvi/: Krinki. gromaće. pijesak, terra rossa.

4 Eruptivni kamen: Dijabazm (augnili) porfirit sa tufovima.

Trijas.

Komiški zaton otvoren je prama zapadu dok je sa ostalih strana zatvoren krednim vapnencima i dolomitima. Centralni dio uvale, u kojoj se je smjestio grad Komiža, većim je dijelom zastrt diluvijalnom brečom i konglomeratom. Ispod ovog pokrova proviruju na nekim mjestima veće i manje partije trijadičkih sedimenata, dijabaza i njegovih tufova.

Naslage Trijasa otvorene su naročito na dva mjesta u većem opsegu, i to: sjeverno od Komiže od crkve Gospe Gusarice (sv. Marija) uz obalu prama zapadu i južno od Komiže.

Na prvom mjestu (Slika 1) idu te naslage na daljinu od jednog kilometra uz obalu i sežu otprilike i do tridesetak metara visoko pa su odozgo pokrivene spomenutom diluvijalnom brečom.

Nadage sastavljene su u donjim partijama od sivih sadrenih lapora sa žilama bijele vlaknate sadre i naležu nedaleko crkve Gusarice na oveću jezgru tvrde sive sadre. U laporima imade uklopljenih komada zelenkaste satire, po koji komad crvenog karnalita, komada od tufova dijabaza.

Prama gore bivaju ove naslage više pjeskovite i zemljaste pa je erozija u njima izmodelovala zaštitnom kapom pokrite piramide. Cijela skupina ovih naslaga vrlo je izlomljena i isprevijana no u glavnom padaju naslage prama sjeverozapadu pod kutem od 27″.

Od crkve Gospe Gusarice prama istoku i jugu kroz komišku plodnu malu nastavljaju se trijadičke naslage ispod diluvijalnog pokrova i izbijaju opet u većoj partiji na površinu uz obalu od Kamenice vrela preko Nove pošte i Stare pošte do uvale Pizdice vrela. Po Salopeku (I. c. 11, p. 105) ima još malen izdanak sadrenog lapora i tufa u nešto južnijoj uvali Utlici.

Na nekim mjestima se u ovoj partiji trijaskih naslaga one uspinju do blizu 100 m visoko, naime do blizu nove ceste za Vis. U svojim gornjim dijelovima su ove naslage vrlo mekane, žućkaste boje i stvaraju blaže terenske forme, dok se na njima ležeći kredni dolomitni vapnenac u strmim odsjecima spušta odavle prama jugu k moru.

U starijoj literaturi nalazimo prve vijesti o tim naslagama od Hauera i Stachea (I. c. 1) no bez pobliže oznake njihove geološke starosti. Hauer ih kasnije (1. c. 2) uporeduje sa tufovima Seiseralpe, dakle ili stavlja u gornji Trijas, no poslije toga (1. c. 3) im pridaje veću starost i uvršćuje ili medu verfenske naslage.

Martelli (1. c. 6) uporedujé ove trijaske naslage sa naslagama od Punta delle Pietre nere sjeverno od Monte Gargana u Italiji, u kojima je nađena fauna gornjo trijadičkih rabeljskih naslaga.

Najnovija i najpotpunija geološka istraživanja okoline Komiže proveo je Vetters (1. c. 12) i njemu je uspjelo da nade i sakupi u tim naslagama južno od Kamenice vrela kolektu fosila, koji su svakako gornjo trijaske starosti.

Vetters je našao i opisao ove okamine :

Actaeonina (Cylindrites) oviformis Moore var.

Amauropsis conf. sanctae crucis L a u b e.

Coelostylina conica Muensteri.

Natica sp.

Ptychostoma sp.

Loxonema tenuis M s t. sp.

Avicula sp.

Vetters kaže, da je veći dio tosila slabo uščuvan no da se ipak bolji egzemplari podudaraju sa gornjo trijadičkim — ponajviše kasijanskim — formama, koje ali dolaze isto tako i u karničkim (rabeljskim) naslagama.

Kako smo već spomenuli dolaze na oba prostranija nalazišta tri-jaskih naslaga kod Komiže, naročito u njihovim donjim partijama, uklopljeni u sadrenim laporima i u samoj sadri oveći komadi kršja i valuća od dijabaznog tufa i dijabaza. Postoji ovdje očito neka vrst bazalnog konglomerata, na kojemu se je u mlađem Trijasu naslagala masa sadrenih lapora. Ovi lapori su prema izvodima Martellia i Vettersa najvjerojatnije karničke (rabeljske) starosti, dok je erupcija dijabaza starija i uslijedila krajem kasijanskog (ladiničkog) doba.

Kod riješavanja ovog pitanja o geološkoj starosti sadrenih naslaga kud Komiže mogu se u uporedbu uzeti i nekoje geološke konstatacije u Velebitu.

Dijabazne erupcije u Velebitu (Senjska Draga, Štirovača, Donje Pazarište, Oštarije, Zrmanja) probile su ladiničke diploporne vapnence, dok su mlade karničke i noričke naslage ostale pošteđene od direktnog upliva same erupcije (vidi Koch F. : Tumač geološkoj karti: Medak—Sv. Rok, Gračac—Rmanj, Pag, Knin—Ervenik, Karlobag—Ja-blanac, Plitvice, Senj—Otočac, Sušak—Delnice, Ogulin—Stari Trg ect. ect.).

Promjene u karničkim naslagama nastale su uplivom dijabaznih erupcija samo kasnijim sekundarnim, šarenim, ponajviše crvenim obo-jadisanjem rabeljskih naslaga i lokalnom mineralizaci jom (hematit, jaspis, boksit). U Senjskoj Dragi probio je dijabaz ladinički vapnenac, koji je tom prilikom na nekim mjestima u kontaktu pretvoren u posve bijele odeblje žile čistog kristalnog kalcita. Tufovi dijabazni su prepuni komada dijabaza i čine na taj način bazalni konglomerat na kojemu je napokon došlo do taloženja rabeljskih lapora.

Po analogiji može se dakle zaključiti, da su erupcije dijabaza u Velebitu, na Visu, Jabuki, Brusniku i kod Punta delle Pietre nere iste geološke starosti, da su probile koncem srednjeg Trijasa a da na njima ležeće naslage pripadaju mladim karničkim (rabeljskim) naslagama.

Fosilni nalazi Ve t tersa kod Komiže i Martellijevi izvodi o nalazištu kod Punta delle Pietre nere govore očito u prilog ovoj pretpostavci.

Kreda.

Komiška uvala zatvorena je sa sviju strana osim sa zapada kred-nim naslagama. Ove naslage izgrađuju sav ostali dio otoka i čine anti-k!inala kojoj os ide smjerom ONO-WSW između Komiže i Visa. Na sjevernoj obali komiške uvale su uz dvije rasjeline, koje teku paralelno sa antiklinalnom osi, kredni vapnenci usjeli i stvorili one strme obalne stijene zapadno od Gospe Gusarice do Punte Magnaremi.

Od crkve sv. Mihajla a južno od Malog Huma (514 m) ovakova je rasjelina stvorila tamošnje kliznim plohama izgladene strme stijene u smjeru 0-W. Od ove crkve prama jugoistoku ispod sv. Duha, pa od ceste ispod Huma (585 m) dolje prama Stupisti! rasjeline su stvorile one strme lomne litice dolomita, koje se spuštaju već kod Stare pošte skoro do mora. Uz ove rasjeline, naročito oko Velog žala, Pizdice vrela, gore prama novoj viškoj cesti i k Stupištu nastali su uslijed ovih lomova od velikih gromada dolomitnog vapnenca krupni konglomerati i tektonske breče.

Kredite naslage otoka Visa pripadaju gornjoj Kredi a mogu se u glavnom razlikovati dva odjela, i to: stariji sastavljen od dolomita i dolomit ičnog vapnenca i mladi sastavljen od vapnenaca. Starije naslage pripadaju Cenomanu, a mlade Turonu. U manjem raširen ju dolaze još vapnenci Senona, koje su sa sigurnošću tek u novije vrijeme ustanovljene.

Cenoman.

Na trijaskim naslagama leži neposredno ali u diskordantnom položaju tamnosivi dolomit i dolomitičan vapnenac, koji je na nekim mjestima sasvim svjetlo sive boje (tako na pr. uz cestu u Vis južno ispod Huma¹) (585 m). Uz staru cestu iz Komiže u Vis zastrt je cenomanski dolomit radiolitnim vapnencem od crkve sv. Mihajla do crkve sv. Marije a odavle se dolomit opet javlja i ispunjava dolinu uz cestu sve do Visa i Kuta.

Fosilnih ostataka vidio sam samo na nekoliko mjesta u dolomitnom vapnencu uz cestu ispod Huma. Ostaci su ovi tako loše uščuvani i nejasni da ih je nemoguće odrediti.

Martelli (1. c. 6, p. 21) kaže, da je u gornjim cenomanskim naslagama nedaleko Kuta motrio sitne ali tako loše konservirane ostatke od Diceratida, koji se nisu stratigrafski mogli upotrijebiti.

Na otoku Korčuli i Hvaru i na poluotoku Pelješcu čini također os tamošnjih antiklinala dolomit uz pločaste vapnence u kojima imade na Korčuli i Hvaru riba. Ove naslage pripadaju Cenomenu event, dijelom već gornjem Urgonu, pa držim, da je posvema opravdano da se i na Visu spomenute naslage stave u Cenoman, pogotovo već i zato što su i tamo pokrite sa turonskim radiolitnim vapnencima.

Turon-Senon.

Glavni dio otoka Visa izgrađen je od sivih, žućkastih a mjestimice i od bijelih vapnenaca Turona.

Martelli (1. c. 6.) odredio je u tim naslagama ove fosile:

Radiolites sauvagesi d’ O r b.

Radiolites sauvagesi d’O r b. var. socialis d’() r b.

Radiolites angeoides L a m.

Radiolites ponsiana d’O r b.

Radiolites angulosa d’O r b.

Od mikrofaune navada Martelli iz tih vapnenaca neke foraminifere:

1) U sjevernom dijelu komiške uvale su ove naslage skoro posvema zastrte konglomeratom i ruŠevnim materijalom pa samo u uzanim partijama izlaze na dan, tako da se nisu mogle na karti posebno izlučiti.

Globigerina confr. bulloides i cretacea d’Orb.

Polymorphina sp.

Textularia sp.

Rotalia sp.

Schubert (1. c. 5, p. 272) našao je na Visu iznad Vinopolja tu-ronsku ostrigu Ostrea (Chondroćonta) joanne Choffat.

Parοna (1. c. 8, p. 383) sakupio je i opisao jednu kolektu mlade senonske radiolitne faune sa pojedinim hipuritima iz bijelog vapnenca kod Ruda i to:

Praeradiolites boucheront Bayle.

Praeradiolites hoeninghausi Desm.

Radiolites angeoides Pic.

Radiolites galloprovincialis Math.

Bournonia bournoni Desm.

Durania martelli Par.

Lapeirousia juanneti Desm.

Ovi bijeli senonski vapnenci uz južnu obalu otoka Visa su lokalno polukristalinični ali oni nisu u tolikom opsegu razvijeni kao analogni mramori na nekim drugim jugoslavenskim otocima (Korčula, Hvar, Brač, Goli, Rab i dr.).

Diluvij.

Kako smo već napred spomenuli ispunjen je veći dio komiške uvale debelom naslagom dii uvi j al nih breča i konglomerata, koji su slijepljeni limonitičnim ili pješčano – ilovastim cementom. Isto takove vap-uene breče ispunjavaju i Velo polje kod Podhumja do Podspilja. Ostali dio Velog polja i ostala Polja u istočnom dijelu otoka ispunjena su krupnijim i finijim pijeskom žućkasto crvene i sive boje i taj je pijesak uzrok većoj plodnosti ovih Polja. Vrlo je vjerojatno, da je ovaj pijesak dijelom eolskog podrijetla.

Dijabazni (augitni) porfirit.

Najstarije vijesti o eruptivnom kamenu kod Komiže donijeli su Hauer i S t a c h e (1. c. 1, p. 257) i oni su taj kamen označili kao srodnika melati r u. Kasnije je po Haueru (1. c. 2) odnosno po T selie r m a k u (F. H a u e r: Diallagit von Komiža. Verh. d. k. k. geol. R. A., Wien, 1867, p. 89, 121) ovaj kamen odreden kao dialagit.

Kišpatić (I. c. 4, p. 15) je konačno ovaj kamen petrografski istražio i odredio ga kao augitni profirit

Korisno kamenje i rude.

Od kamenja na otoku Visu od koristi su vapnenci utoliko ukoliko služe kao građevni materijal.

Sadra se kopa kod crkve Gospe Gusarice i na Novoj pošti od vremena do vremena za izvoz.

Zanimljivo je nastupanje Saldarne na otoku Visu i to je jedino nalazište u .Jugoslaviji ukoliko mi je do sada poznato.

Ovaj materijal sastoji od finog kremičnog praška, koji je i u većim partijama čvrsto slijepljen. U takovim čvršćim komadima vidi se pod mikroskopom kako su u gustoj polukristalinoj kremenoj masi prilikom njenog stvaranja zaostale sitne mjehuraste pore, u kojima je naknadno došlo do iskristalizacije posvema prozirnih kvarcnih kristala (Slika 3).

Hidrotermalne vode iznašale su otopljenu svoju kremičnu kiselinu kroz pukotine u radiolitnom vapnencu prama površini. Putem kroz vapneno kamenje otopile su te vode nešto i ođ sadržaja vapnenca, jer se i po kemičkim analizama toga materijala od raznih komada načinjenih vidi, da sastav saldarne nije na istom nalazištu jednoličan.

Analize koje ovdje iznašam načinjene su od materijala, što sam ga uzeo iz jame gdje kopaju saldamu, a to je na južnom boku Bardaro-vice u visini od 300 m (ispod kote 366 m) a iz veće dubine (navodno oko 100 pasi!).

Osim ovog nalazišta ima, kako mi je u Komiži rečeno, još saldarne uz put prama sv. Blažu i iza kapele sv. Blaža kod nekih kuća.

Komižani zovu ovaj kremični materijal „Vora’.

Analiza I. (Dr. Luka Marie):    Analiza    11.    (Dr. Franjo Hanaman):

Nalazište ovakovih hidrotermalnih kremičnih sedra ima u južnoj Istri na više mjesta. Tamo su već odavna Mlječani eksploatirali saldamu za svoje glasovite staklane na Murami.

Hidrografske prilike su na otoku Visu isto tako nepovoljne kao i na mnogim drugim jugoslovenskim otocima. Osim u komiškoj uvali nema na cijelom otoku nigdje žive vode.

Austrijska vlada je polovinom prošloga stoljeća kopanjem i dubokim bušenjima nastojala oko toga, da nade vode u podzemlju, naročito u istočnom dijelu otoka oko grada Visa, gdje se je pomanjkanje vode osobito osjećalo. Sva ta bušenja bila su bez željenog rezultata i opskrba vodom ostala je i nadalje pomoću nakapnica.

U okolini Komiže ima uslijed povoljnih geoloških prilika nekoliko izvora dobre pitke vode. Sakupljač vode je ovdje kredni vapnenac i klastični diluvijalni pokrivač uvale, u kojemu se akumulira ne samo oborinska voda, nego i kondenzaciona voda od atmosferske vlage, koju zračne struje unašaju sa jugozapada u uvalu.

Nepropusni sloj na kojemu ispod sakupljača izviru vode su trijaski sadreni lapori i dijabazni pršinci.

Uz sjevernu obalu kod crkve sv. Gospe Gusarice izvire iz sadrenih lapora slabije ali stalno vrelo. Južno od Komiže izvire nešto iznad mora najjače vrelo Kamenica iz dijabaznog tufa a isto tako i Draga voda, ali se ovo vrelo nalazi najdalje od obale i najviše situirano od ostalih vrela. U dva jaka mlaza izvire iz cenomanskog dolomitnog vapnenca Pizdica vrelo uz obalu u istoimenoj dragi prama Velom žalu.

Vrela su stalna ali je njihova izdašnjost znatno promjenljiva. Temperatura (12. X. 1927) Kamenice bila je 13,5ⁿC a Drage vode 11,5°C, dakle za napitak povoljna.

Zusammenfassung.

Zur Geologie der Insel Vis (Lissa)

Die Insel Vis ist in ihrer Hauptmasse von Kalken der Oberkreide aufgebaut, welche sich antiklinal von WSW (Komiža) nach ONO (Vis) erstrecken. Den Kern der Antiklinale bildet auch hier wie auf anderen südslavischen Inseln (Korčula, Hvar) cenomaner Dolomit. Darüber la-gert turoner Radiolitenkalk und in geringer Entwicklung heller se-noner Hipuritenkalk.

In der Bucht von Komiža sind unter den Kreidebildungen triadische Gipsstocke, Gips- und Sandmergel entlosst. Nach den Untersuchungen und Fossilfunden von Vetters gehoren diese Bildungen zu den Raiblerschichten.

In der zentralen Partie dieser Bucht kommt ein Eruptivgestein vor, welches von K i š p a t i ć als Augitporphyrit bestimmt wurde.

Der Ausbruch des Eruptivgesteines erfolgte hochstwahrscheinlich zur selben Zeit wie die Diabaseruptionen im Velebitgebirge. Dort haben dieselben die ladinischen Diploporenkalke durchgebrochen und mit ihren Tuffen und Bruchmaterial ein Basalkonglomerat gebildet auf welchem sich nachher die Raiblerschichten ablagerten.

In Komiža befindet sich an der Basis der triadischen Mergel ein analoges Konglomerat.

Der grossie Teil der Bucht von Komiža ist von einer machtigen Decke eines diluvialen Konglomerates bedeckt. In demselben sammeln sich das Niederschlags- und da , Kondensationswasser und entspringt nachher in einigen Trinkquellen.

An einigen Stellen nicht weit von Komiža kommen Saldamemassen, namlich Kieselpulverstôcke hydrothermalen Ursprungs vor. Am Süd-gehange des Bardarovicaberges wird Saldarne aus einer ziemlich tiefen Grube gewonnen und nach Split geliefert.