Piše: Dragan Banjac

Arheolog Branko Kirigin (Zagreb, 1947) osnovnu školu učio je na Hvaru, a gimnaziju u New Yorku i Beogradu. Studije arheologije završio je u Beogradu (1971), na Filozofskom fakultetu, gde je diplomirao s temom “Neolit u Dalmaciji”. Doktorski rad s temom “Faros, parska naseobina: Prilog proučavanju grčke civilizacije u Dalmaciji” odbranio je 2000. godine na Filozofskom fakultetu u Zadru.

Na Filozofskom fakultetu u Splitu izabran je za docenta 2008. godine, a naredne za zamenika voditelja centra Studia Mediterranea. Kao asistent za arheologiju, 1972. godine zaposlio se u Historijskom institutu JAZU u Dubrovniku, a kao kustos Grčko-helenističke zbirke Arheološkoga muzeja u Splitu započeo je raditi 1974. godine, sve do umirovljenja 2013. godine.

Od 1982. do 1987. godine obavljao je funkciju direktora Arheološkog muzeja u Splitu (najstarijeg muzeja u jugozapadnoj Evropi), a godinu kasnije postao je i muzejski savetnik…

• Arheologiju ste izučili u Beogradu?

– Da. Meni je otac bio dopisnik zagrebačkog Vjesnika iz Beograda, pa je to stoga. Gotovo cijelo djetinstvo i mladost proveo sam na relaciji Beograd – Hvar. Svaku priliku sam koristio da vidim more, da plovim i lovim ribu. Beograd mi je ostao u lijepom sjećanju, pogotovo Voždovac, i fakultet, i sve što se događalo tih dobrih i dinamičnih godina, osobito 1968. Kada sam diplomirao, odmah sam se htio dokopati mora. Javio sam se Grgi Novaku, Hvaraninu koji je bio predsjednik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, s kojim sam išao na iskopavanja Markove špilje u Hvaru. Znao sam da nema mjesta za mene u Hvaru i on tu nije mogao ništa učiniti.

U Splitu je lakše postaviti bankomat nego skulpturu

• Šta se zbiva s kulturom na našem podneblju?

– Najezda turista u masama svakako je glavni problem. Naši kreatori politika bacaju karte upravo na te mase, jer je to najlakši put do prihoda – kako njima, tako građevinskom lobiju i uvoznicima trash hrane, pića i droge. A to šta iza njih ostaje gomila smeća, zimi sablasno puste stare jezgre, sa zatvorenim dućanima i ugostiteljskim objektima, te razoren normalni život građana, to nije važno. U Splitu je na Rivi lakše postaviti bankomat nego gotovu skulpturu Vaska Lipovca, koja zrači vedrinom, toplinom i  ljepotom, a čije postavljanje se najavljuje već godinama.

• Odlazite u Dubrovnik?

– Novak mi je ponudio mjesto asistenta u njihovom Historijskom institutu u Dubrovniku, što sam prihvatio bez razmišljanja, iako sam dotad u Dubrovniku bio samo jednom, na dva dana (autostopom), i nisam znao nikoga. Nitko se nije javio na natječaj i pored toga što je bilo dosta nezaposlenih arheologa. Tada su se ljudi teško odlučivali poći raditi negdje drugdje. Dubrovnik i dubrovačka okolica bili su tada arheološka terra incognita, možda najslabije istražen prostor na našoj obali. Svi su se bavili Dubrovačkom Republikom i tu sam vidio svoju šansu.

No, nije baš išlo dobro što se arheologije tiče, a ni ja nisam imao “utakmica u nogama”, a ni bogzna kakvu podršku. Htio sam prvo napraviti arheološku kartu dubrovačkog kraja. Nije išlo… Stekli smo puno prijatelja i bilo nam je lijepo (Gordani i meni), ali nisam mogao krenuti onako kako sam zamišljao. Uz to je bila mala plača koja nije mogla pokriti ni najosnovnije potrebe, da ne govorim o nekom stanu. Tada je iz Dubrovnika brod redovito išao brod za Hvar i obrnuto, što je danas nezamislivo, pa sam za vikende mogao ići doma, ponekad i u Split, u Arheološki muzej, gdje se nalazila bogata biblioteka, najbolja u Hrvatskoj. Još kao student sam sanjao kako bi bilo lijepo raditi u tom znamenitom muzeju.

• Onda Vas je pogledala Fortuna?

– Stjecaj okolnosti je htio da je jedan kolega iz tog muzeja prešao u zagrebački Arheološki muzej, a kako su se moji roditelji tih dana iz Beograda preselili u Split, javio sam se na natječaj za kustosa muzeja. Bio sam primljen 1974. godine, u konkurenciji s četvero kolega. To je, svakako, bila prekretnica. Dobio sam duplo veću plaću, a stan su nam prepustili moji roditelji, koji su otišli u Hvar.

• Ubrzo započinjete iskopavanja?

– Još u Dubrovniku sam se povezao s kolegama iz Dalmacije, bivše Jugoslavije i svijeta, i to mi je omogućilo da napredujem. Počeo sam raditi na zaštitnim iskopavanjima na Visu (Issa), potom od 1982. godine i na Hvaru, u Starom Gradu – Farosu – i njegovom polju. Na Hvaru smo radili zimi, za vrijeme praznika, dobrovoljno s kolegama i prijateljima iz Ljubljane, Božidarom Slapšakom i Bojanom Đuričem, te s Petrom Popovićem iz Beograda. Stanovali smo kod mojih roditelja u Hvaru i “malim divom” (Renault 4) svakog dana išli u polje i satima pješaćili i mapirali arheološka nalazišta i mjerili razdaljine između pravilnih suhozidnih parcerla. Bila je to prava milina.

• ‘Otkrili’ ste Grčku?

– Došli smo do čvrstih dokaza o postojanju antičke grčke pravilne parcelacije zemljišta koju su napravili doseljenici s grčkog otoka Parosa, koji su utemeljili Faros 384. godine prije naše ere, na mjestu današnjeg Starog Grada, najstarijeg i prvog demokratskog grada u Hrvatskoj. Poslije se stvar razvijala. Uključili su se kolege iz Engleske i Kanade i sve to je rezultiralo da je taj prostor zaštićen od UNESCO-a kao antički kulturni krajolik. Za to mi je grad Stari Grad dodjelio Povelju zahvalnosti, priznanje koje me je jako dirnulo i raveselilo. To je jedino javno priznanje koje sam dobio, osim onog od Crvenog križa.

• Kao istaknuti naučnik, ne računajući Vaše radove i publikacije, malo Vas ima u javnosti. Negde ste rekli da imate ‘luksuzni status arheološkog autsajdera’. Je li do Vas, ili…?

– Ne vidim ni da su druge kolege nešto osobito prisutne u javnosti. Da jesmo, onda bi možda stanje u našoj struci bilo bolje. Struka nam ne stoji dobro, iz više razloga. Nije ni čudo što smo na krajnjim marginama. U nekoliko navrata, s kolegom Antom Miliševićem, pisao sam o problemima arheologije u Hrvatskoj. Čuli bismo razne komentare, ali nitko na to nije reagirao u pisanoj formi. Nitko ne želi polemizirati, preispitvati. A to nije dobro. Da ne kažem da je netko, ili neko tijelo, recimo Ministarstvo kulture ili znanosti, ili pak Hrvatsko arheološko društvo, organiziralo skup, okrugli stol o toj problematici.

• Izgleda da arheologija u Hrvatskoj nije shvaćena i prihvaćena?

– Paradoks je da je arheologija u proteklom stoljeću imala ubrzan rast zaposlenosti, koju nisu pratlie odgovarajuća organizacija i rast iskopavanja. Nisu jačale institucije, niti je arheologija postala vidljivija. Početkom 20. stoljeća u Hrvatskoj je bilo samo nekolicina arheologa, i to su bili izvrsni arheolozi, koji su dosta iskopavali i bili su poznati i uvaženi. No, to je bilo u doba Austrije, kada je postojao nekakav red. Početkom 21. stoljeća ima nas preko 200, a u Zagrebu ih je više od polovine.

Većih dugoročnih i sistematskih iskopavanja nema. Nesređenost, samovolja ili pak odluka pojedinca lijepo se ogledaju u tome da naš najveći antički grad Salona godišnje dobiva znatno manje novca nego jedan rimski vojni logor u njenoj blizini. I tako godinama. Prije petnaestak godina, zahvaljujući političkim igrama i jalu jedne osobe, hametice je srušen jedan veliki međunarodni projekt koji nas je mogao vinuti u sam vrh svjetske arheologije.

• Otkud, možda kod svih naših naroda, ovako nemaran odnos prema baštini?

– Nevolja je u tome što živimo u društvima u kojima se ne potiče i unapređuje svijest o važnosti baštine – kako kulturne, tako i prirodne. To su ozbiljne stvari, koje zahtjevaju sistematičnost i planiranje, a to se ne uklapa u čeverogodišnje mandate. Čak ni nacionalni arheološki spomenici propadaju. Posao je prepušten entuzijastima.

• Vas posebno zanimaju otoci i njihovo propadanje?

– Često sam i dalje na otocima. Kada putujem trajektom, pogotovu sada zimi, u svakom iz Splita ide barem materijal za dva-tri apartmana, pa računajte. Tako je godinama. Otok je ograničen prostor. Stara gradska jezgra Hvara danas predstavlja desetinu ukupne izgradnje oko nje. Ta stara gradska jezgra puna je lijepih zdanja, među njima je barem desetak vrhunskih, koje su u svim knjigama iz povijesti arhitekture. Međutim, da je bilo nekog reda, među onih 90 posto novoizgrađenih bilo bi i nekih koje su vrijedne pažnje i ugodne za oko. Ali, to nije tako. Nema niti jedne koja bi ušla u neku knjigu suvremene arhitekture, osim ako nije riječ o knjizi koja govori o vrhunskim dometima divlje gradnje.

• Nije sve u  turizmu?

– Otočani su ranije dosta izvozili vino, ribu, ulje, smokve, rogač,  buhač, med, drva, kamen… Bili su bogati, pa su i mogli sagraditi tako lijepa i skladna mjesta. Dali su vrsne umjetnike, znanstvenike, političare… Bili su svoji na svome i bili su povezani i ravnopravni sa svijetom, a tu povezanost im je omogućio brod. Bez broda do otoka ne možete. Brod i pomorsko znanje je ono što čini glavnu razliku između otočana i onih koji žive na kopnu. Sada otočani gotovo ništa ne izvoze. Njihov identitet je na umoru i sve ih je manje. Kada ne bi došao trajekt dva-tri dana zavladala bi glad, a slično je i s primorcima, ali oni barem imaju cestu, koja ne ovisi o hiru mora…

• Šta to ima vredno na Hvaru, Braču, Šolti, Visu…?

– Ekipa s kojom sam radio prepješačila je Brač, Šoltu, Hvar, Vis, Biševo, Svetac i Palagružu. Tom prilikom registirali smo preko 2.000 arheoloških nalazišta i o svakom postoji dosije s popunjenih 26 rubrika. Prije našeg pregleda bilo ih je poznato oko 400. Radi se o prostoru ukupne površine 794 kvadratna kilometra, samo za petinu više od Zagreba. Do 2006. godine objavili smo u Oxfordu tri knjige o tim nalazištima, uz obimnu bibliografiju, historijat arheoloških istraživanja i masu karata i crteža. Svaki od ovih otoka je posebna priča i svaki ima barem nekoliko izuzetnih arheoloških nalazišta. No, do sada nitko nije zatražio da im ustupimo te baze podataka kako bi ih mogli koristiti za razne svrhe.

• Starigradsko polje, najbolje očuvani antičko-grčki katastar na Sredozemlju?

– Ima ih sačuvano samo četri – Hersones na Krimu, Metaponto u Italiji, Ampurias u Španjolskoj i naš na Hvaru. Stari Grci su, u doba svoje ekspanzije po Sredozemlju i na Crnom moru, utemeljlili oko 400 naseobina u razdoblju od 8. do 4. stoljeća prije nove ere. Većina tih naseobina bila je agrarnog karaktera i sigurno su sve one imale plodnu površinu – horu – koja je bila ravnopravno dodjeljivana doseljenicima. Farosa je, doduše, najmanja, ali je i najbolje sačuvana. Vidi se i na satelitskim snimkama.

• Kada govorite o masovnom turizmu, često, možda preoštro, citirate Ivu Babića: ‘Od ubavog do gubavog’?

– Babićeva knjiga ostaje kao trajna opomena o devastaciji koja nam se događala, koja se događa i koja će se događati dok god se ovako budemo ponašali. Veliki je problem što to turistima ne smeta. Masi koja nam dolazi je najvažnije da ima šank, turbo muziku i fast food. Baština tu ne igra nikakvu ulogu.

• Trenutno ste u Beogradu. Pretpostavljam da ste se zanimali šta je pronađeno na Trgu Republike? I zašto nije ‘izloženo’, osvetljeno i stavljeno pod ‘staklo’?

– U Beogradu sam dolazio privatno. Trg Republike nije ništa u uspodredbi s Dioklecijanovom palačom u Splitu, koja je zlatna koka grada.

• Jedriličarstvo, biciklizam, planinarenje… Šta preteže?

– Sada, zimi, to su duge šetnje po Marjanu. Prekrasno je gledati na Brač, Šoltu i Čiovo te, u daljni, Hvar i Vis. Taj pogled je barem 10.000 godina star. Zaboravite na sve kada to gledate, slušate ptice, mirišete šumu i biljke i gledate zlatno bljeskanje sunca u moru. Moj galebe…

• Imate i brod?

– Jedan sam od jako rijetih arheologa koji ima brod. To je stara drvena barka. s latinskim jedrom. koju sam prije 25 godina kupio za 500 eura. Prekrasno je biti na njemu, ploviti, jedriti, gledati okolo… Ljeti to baš i nije moguće. zbog najezde glisera raznih vrsta. Taktika je da se ide rano ujutro pa do podne. kada kreće invazija.

Piramide u Bosni su stanje duha

• Šta kažete za piramide u Bosni?

– Piramide u Bosni su dobra metafora za stanje duha na ovim prostorima. Usprkos svim argumentiranim obrazloženjima stručnaka da to nema veze s mozgom, piramide i dalje ‘jašu’. Dakle, mi stručnjaci, koji smo školovani da o tome nešto znamo, budale smo i namamo pojma. S obzirom na to da nas mizerno plaćaju i vrednuju naš rad, nije ni čudo da piramide i dalje ‘jašu’. Važno je narodu prodavati maglu, jer im je onda lakše s njime mantati. Oni će radije dati novac za piramide, nego za školu ili ambulantu u Visokom. Oni namjerno srozavaju bilo kakvo znanje koje nije vezano uz muljanje i odabiru oko sebe samo takve – muljatore.

Izvor: Al Jazeera