MARIJAN ŠPOLJAR

Posljednjih godina u mnogim se županijskim i državnim razvojnim dokumentima naiva razmatra ne samo kao značajan kulturni, nego i turistički resurs, povezan s mnogim elementima društvenog i ekonomskog razvoj a. U središtu tih projekcija je Galerija naivne umjetnosti u Hle-hinama, kao institucija koja bi trebala voditi i koordinirati čitav niz aktivnosti vezanih uz planirani razvoj. Međutim, za takvu zahtjevnu ulogu potrebna je transformacija Galerije: iznosim prijedlog, temeljen na suvremenim kulturalnim, muzeološkim i razvojnim strategijama, da ona postane Baštinski centar Hlebine, s proširenim muzej sko-galerijskim dijelom, muzejom na otvorenom (eko/etno selo) i turističkim odjelom. U tekstu se, osim dijela gdje se obrađuje povijest, sadašnje stanje i budućnost Galerije, razmatraju i problemi kulturnog i ruralnog turizma te pitanja identitetskog značaja naivne umjetnosti, posebno u odnosu na teze iznesene u Podravskom zborniku 2011. godine gdje piše kako fenomen Hlebinske škole nema povijesne korijene ni društvenu i kulturnu utemeljenost.

Ključne riječi: identitet, kulturni i ruralni turizam, naiva, Galerija naivne umjetnosti, Baštinski centar Hlebine

1. Uvod

Prema podatcima Svjetske turističke organizacije (WTO) čak 37% svih međunarodnih turističkih putovanja uključuje neku kulturnu de-stinacijukao cilj togaputovanja. Neke zemlje ne bi nipostojale na turističkim kartama, akamoli predstavljale gigante turističkih proizvoda, da svoje ponude ne temelje na vlastitoj kulturnoj i povijesnoj baštini. Gradovi poput Glasgowa ili nama dobro poznatoga Graza svoj novoprobu-đeni optimizam grade na izrazito povećanom interesu za njihove, kompleksno tretirane i pametno osmišljene, kulturne projekte. Čuveni

Guggenheimov muzej u Bilbau već je u prvoj sezoni svoga djelovanja (prije 15-akgodina) „otplatio“ svoju, 100 miliona dolara tešku cijenu. Da nema nekoliko atraktivnih muzeja i galerija, zagrebački Gornji grad vjerojatno ne bi privukao nipolovicu turista odbrojakojiposjećuju hrvatski glavni grad. Sto je u turističkom smislu do sada značila Krapina? A što joj već sada donosi Muzej neandertalaca ne smijemo izrijekom ni spomenuti dane ureknemo jedan izraziti potencijal domaćeg kulturnog turizma.

Pri razmatranju kulture i baštine kao turističkog resursa postoje dvije oprečne tendencije, dva gotovo suprostavljena mišljenja. Sjedne strane, to je nastojanje da se baština i baštinska

kultura, poput ostalih resursa, koriste izravno, bez zadrške i mehanizama zaštite u turističkoj ekonomiji, as druge, dasebaštinadržikao neka statična, intaktna vrijednost za koju je primarna samo najviša razina zaštite ikonzervacije, ali ne i njezina „upotreba“. Kod prve mogućnosti uvijekpostojiopasnostizravnogpretvaranjaba-štine u instrument ekonomije i kulturne industrije, falsificiranja, manipulacije iiskorištavanja kao da nije riječ o području osjetljive i kompleksne tradicije. Kod druge orijentacije, pak, prevladava ekskluzivistiČkipristup kojibaštinu tretira kao područje odvojeno od životne prakse, kao sferu koja je u potpunoj zavisnosti od instituci-onalnebrigeistrogestručnekompetencije.Ako je potonja norma pretpostavka to nikako ne bi smjelo ograničavatipristup kojibi se temeljio na shvaćanju baštine kao jedne od pokretača svekolikog, pa onda i ekonomskog razvoja. Kultur-naiumjetnickavalorizadjakulturnogadobrane bi smjela ograničavati prihvaćanje toga dobra i kao elementa gospodarske valorizacije.

2. Kulturni turizam i naiva

Pojam kulturnog turizma zapravo je zbirni termin za više vrsta turističkih aktivnosti: od muzejskog, povijesnog i umjetničkog do turiz-mabaštinei tzv. hobi turizma. Istovremeno, ono jeurazličitim interaktivnim odnosimas drugim kategorijama turističke ponude ili čak u siner-gijskim vezama sa srodnim područjima ruralnog, vjerskog, tranzitnog i drugih oblika turističke ponude. Razvijamo li dalje te bliskosti te uključimo i područje prirodnih resursa u obzor naših razmatranja, fenomen će obuhvatiti gotovo cjelokupno područje turističke djelatnosti. No, kako će u središtu naših razmatranja, prije svega, biti kulturna uloga i turističko značenje Galerije naivne umjetnosti u Hlebinama, odnosno projekcija njezina razvoja u Baštinski, galerijsko-muzejski centar te sam fenomen naive kao turistički resurs, logično je da se vezujemo uz središnjipojamkulturnog turizma, aliiuz njegovo blisko područje – ruralni turizam. Tek kroz njihovu sinergijsku vezu moguće je tražiti potpune efekte. Ni uz najatraktivnije kulturne sadržaje ne može se, naime, očekivati dolazak gostiju samo s jednim ciljem: povod može biti kulturni, ali je cilj najčešće provesti aktivan, zanimljiv, koristan i drugačiji tip odmora od uobičajenog.

Potražnja za vrstom turizma u kome se isprepleću potreba za kulturnim sadržajem i sadržajima ruralnog turizma danas je sve veća, a njezin porast moguće je predvidjeti i bez statističkih indikatora. Ona proizlazi, prije svega, iz tipa i karaktera suvremenog urbanog života u kome su mnoge vrijednosti harmoničnog života nepovratno izgubljene: radni tempo, užurbanost, buka, medijska agresija, lažne vrijednosti i svakodnevna egzistencijalna borba kod mnogih izazivajupotrebu da se, barem nakratko, vrate nekim smirenijim, potpunijim, ispunjenijim i kvalitetnijim oblicima života. Sto je još važnije – da naspram alternative pasivnog odmora sunca i mora, nađu aktivne tipove odmora koji će im regenerirati ne samo tijelo, nego i (kako se kaže) – dušu. Potreba za takvim oblicima vezana je, dakle, uz dominantne životne stilove te uz socijalne i demografske odnose u suvremenom društvu, a reperkusira se kao pojačanapotreba obrazovanog, radnoaktivnog ikstarijegstanovništvazakvalitetnijim, nekada i alternativnim oblicima korištenja slobodnog vremena.

Svjetska turistička organizacija kulturni turizam definira kao putovanje osoba s primamo kulturnom motivacijom, kao što su na primjer studijskaputovanja, putovanjanapredstave, festivale i ostale događaje, posjeti baštinskim lokalitetima, putovanja zbog proučavanja prirode, folklora ili umjetnosti te hodočašća. Kada se ta vrsta turizma, dobrim dijelom ostvarivana u okvirima izletničkog prometa, poveže s vrijednostima ruralnog turizma dobiva se i mogućnost da kraći boravak preraste u višednevne osmišljene programe boravka. Definicija rural-nogturizmakao „turizmanaseoskompodručjusa svimaktivnostimakojeseprovodenatommjestu,a najvažnija obilježja takvog turizma su mirna sredina, odsutnostbuke, očuvani okoliš, komunikadjas domadnima,domaćahranaiupoznavanjesaseljač-kim poslovima“¹, komplementarna je s vrijednostima i osnovnim karakteristikama kulturnog turizma te može činiti sasvim novu, sinergijsku kvalitetu. Taj oblik – nazovimo ga sasvim slobodno, bez pretendiranjazapojmovnom inovacijom, „kultururalnim turizmom“ – može objediniti dva komplementa u jedinstvenu cjelinu koja će najbolje objasniti suštinu turistiČko-kul-tumog proizvoda o kojemu govorimo.

1. DEMONJA, Damir, RUŽIĆ, Pavlo: Ruralni turizam u Hrvatskoj. Meridijani, Zagreb, 2010, str. 20.

Posljednjih godina u svim se dokumenti-maiprojekdjamarazvoja ovoga dijela Hrvatske spominje naiva kao kulturni, pa onda i turistički resurs povezan s ekonomijom, potencijalno zanimljiviji i kompleksniji nego što se u ovome trenutku vrednuje i prihvaća. Preduvjet za takav status, kaže se u više prigodnih političkih izjava, pa i u ponekom planskom dokumentu struke, j e (re)aktiviranj e i nekih vrij ednosti i stanovitog potencijala koji su do sada bili zanemarivani ili su djelovali kao tradicionalni strukovni sustavi sa svim prednostimaimanama takve orijentacije.

U središtu takve ideje je projekcija koncepta hlebinske Galerije naivne umjetnosti kao složenog kulturno-turistiČkog organizma koji oko sebe okuplja manje programske jedinice i vrši koordinaciju prema svim dislociranim jedinicama. Ta ideja implicira ne samo da nove društvene i ekonomske okolnosti nalažu transformaciju tradicionalnog, na drugom društvenom sistemu i njegovim zakonitostima baziranog kulturnog poligona, nego i da se naiva kao pojam i kulturna praksa pokuša, zajednos komplementarnim dj elatnostima, pozidonirati kao naš najjad brand.

3. Naiva i identitet

Za razliku od nekih mišljenja koja kažu

kako naiva nikako nema identitetski značaj² smatram – upravo suprotno – fenomen Hlebinske škole ima svoje korijene, svoju društvenu i kulturnu utemeljnost, svoju povijest.

Ona nije nastala slučajno i dijelom je temeljena na narodnoj tradidji i kulturnoj historiji regije, ali je i povezana – direktno ili indirektno – s europskom tradidjom i europskom modernom umjetnošću. Sve to čak nije teško ni dokazati. Dakako, uz temeljni preduvjet koji polazi od modeme definidje identiteta po kome je on u većini slučajeva dinamičan i policentričan, uz apsorpdju raznorodnih kulturnih, povijesnih i duhovnih vrijednosti, a ne uz slijeđenje statičnog modela autarkične i provindjske kulture kojabi proizlazila iz „naše sredine, folklora

1    rase“. Kao i pri svakoj programski intendonal-noj pojavi (a naiva to svakako jest), i ovdje su se izmjenjivah proturječni zahtjevi: Hegedušićevo ultimativno traženje „našega izraza“ i funkdo-nalizadja vlastite pedagoške

prakse u radu s Generalićem što se ukrštavalo s iskustvima koje je ovaj slikar donio sa Zapada! Odbadvanje importa modeme umjetnosti i vrijednosti koje bi se mogle podvesti pod pojam „forme“ ozbiljno je dovedeno u pitanje upotrebom likovnih elemenata te iste zapadnjačke umjetnosti.To je priča o tome kako je –

2 LASZLO, Željko, O koprivničko-križevačkom (županijskom) identitetu, baštini i turizmu. Podravski zbornik, 3 7, Koprivnica, 2011, str. 5-13.

„ otkrivši“u Parizu slikarstvo na staklu Valentine Prax – i reminisdrajud vrijednosti tipičnog slikarstva „glaža“, importiranog negdje iz podalp-skih krajeva i usvojenog kao naše „gorično slikarstvo“, Hegedušićzapravo spojio dvaudaljena zahtjeva: tradiciju i modemost.³

S drugim predznacima, ali s istim rezultatima završit cei HegedušićevaparaftazaBreughe-la kao „jednog od onih stvaralaca, koji je stvorio svijet svoga Brabanta tako sličan našem gomjo-hrvatskomkraju (.. .)“⁴ te povezivanje dva, povijesno,geografskiikultumoudaljena ambijenta, Podravine i Krležine „brabantske zemlje.“

Identitetska osnova ne niče samo iz narodne umjetnosti: ne vidimo nijedan razlog zašto bise naiva kao autohtona pojava vezivala samo uz anonimnu, seljačku narodnu umjetnost, a pri tom zanemarila njezina socijalno i kulturološki važnija dionica u genezi. Hegedušićev rad sa seljacima ne može se odvojiti od čitavog kompleksa kulture i kulturne akcije na selu, od specifičnog spoja tradicije, kulture i ideologije, od socijalne transformacije sela u 20-tim i 30-tim godinama prošloga stoljeća kada nastaje, u mnogim elementima slabo istražena, simbioza seljačke i gradske kulture.

To su okolnosti koje određuju stvaranje neke identitetske osnove i vrijednosti koje utječu na profiliranje neke pojave. U kritikama koje se upućuju klasificiranju naivne umjetnosti kao bitnog dijela županijskog kulturnog identiteta,⁵ naiva se pokušava tumačiti kao ne-organska pojava, inicirana i vođena ideološkim kriterijima te razvijana pragmatičnim interesima, kao pokret koji se nametnuo izvana i koji se komodifidrao do akultume činjenice. Ako se i složimo s tezom kako j e to „prolaznapojava koja ima točno određeni podatak i ideološku namjeru i koja upravo polako polazi sa scene“,⁶ ako prihvatimo i mišljenje o njezinoj ulozi kao likovnom i ideološkom eksperimentu, još uvijek ne znači da (barem po dvije bitne odrednice) naiva ne može biti najvrjedniji dio identiteta jedne regije i najvažniji turistički resurs.

3    „U tom postbaroknom religioznom slikarstvu sjevernohrvat-ske ruralne sredine identificirao je (Hegedušić, op. a.) arhetip za sve ono stoje do sada vidio u pariškim likovnim atelj eirna i salonima: za lokalnu boju Matissea,za hin tergrund Dufya, za difuznu rasvj etu volumena kubista!“, MALEKOVIĆ, Vladimir: Hrvatska izvorna umjetnost. Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1973, str. 108.

4    KRLEŽA, Miroslav: Eseji,knjigaIII. Zora, Zagreb, i963,str. 330.

5    Vidi bilj. 2.

6    Ibidem

Prva činjenica koja se pri objektivnom rasuđivanju ne može osporiti je njezina vrijednosna osnova: malo je vjerojatno da unutar hrvat-skeumjetnosti postoji pokret ili tendendjakoji je za razdoblja svoga najproduktivnijega trajanja (od 1931. godine do, recimo, početka 70-ih godina) stvorik toliko vrijednih, pai vrhunskih djela, kao što su stvorili Generali:, Mraz, Viri-us, Mehkek, Večenaj, Kovačić, Filipović, Gazi i drugi protagonisti toga – slažemo se – uglavnom završenoga pokreta ili tendendje.

Druga dnjenica odnosi se na njezinu sod-jalnu, ideološku i kulturološku složenost i dinamičnost koja, ni pri najtendendoznijim sirnpli-fikadjama, ne može ovo slikarstvo svesti samo na – usputni nusprodukt.Konačno, čak i ono što se vremenom nabralo kao sekundama (neizbježna?) posljedica, poput komerdjalizadje i kiča, patronizadje, mitizadje i dominadje nekompetentnih, čini sastavni dio jedne složene, tranzidjske kulture dja preobrazba nije determinirana samo posljednjom ideološkom promjenom, već kao sadržaj traje unutar opće pro-mjenesustava vrijednosti kroz najmanje70-80 godina.

Identitet ne mogu činiti neke raspršene, međusobno suprostavljene, paravrijedne pojave, nego mora postojati relativno homogena mjera kvalitetom određenih sastavnica. U tom smislu, potrebno j e okrenuti paradigmu iusmj e-ritiinidjativupremakoncentriranju interesa na nekoliko najvrj ednijihinajproduktivnijihresur-sa, onih vrij ednosti koj e mogu biti nosiod identiteta: ali, ne u statičkom smislu i kao umrtvlje-na činjenica,nego kaogeneratorpromjene. Ono što zovemo identitetom, ono što određena zajednica prepoznaje kao osobiti sklop i temeljni vrijednosni okvir s kojima se uspijeva identificirati, može na dugu stazu održavati svoj poten-djal tek ako je višestrukim kriterijskim parametrima provjerena vrijednost koja može u razlidtim vremenima i pri različitim zahtjevima ostatijedinstvenaiintaktnaposvojim izvornim značajkama. Može li to naivna umjetnost? Može, ali samo ako se njezin potendjal određuje i prema kriterijima koncentradje i prema kriterijima disperzije. Naprvipoglednelogičan zahtjev postat će razumljiv ako se kaže da je u prvom slučaju riječ o zahtjevu da se u središte postavi povijesno ivrijednosno verificirani dio naive, a u drugome o tome da se njezina uloga i značenje protegne i izvan ekskluzivno umjetničke sfereipostanegenerator koji ćeutjecati na formiranje novih vrijednosti. Takvo shvaćanje pretpostavlja, sjedne strane, nositelja, koordinatora i prij enosnika, a s druge, niz komplementarnih područja koje čine okvir za osnaživanje dinamičnog, ali održivog razvoja utemeljenog na ravnoteži čovjeka i prirode.

Nositelj, u našem slučaju, može biti samo velika, jaka i moderno postavljena baštinska in-stitudja- Galerijanaivne umjetnosti u Hlebina-ma – a područja koja proširuju njezine dosege nalaze se unutar sfera turizma, zaštite prirode, ekološke poljoprivrede itd. Dakako, tradidonal-no postavljena institudja ne može ispuniti prošireni zadatak: ona je tu da bi ugroženi identitet tek čuvala, stavljajud je u staklenu vitrinu bez zraka, a ne postavljajud je kao aktivno dobro.⁷ Osnaživanje znad napor kojim se institudja, posvedvanjem sebi i svojim internim zadatcima, ne zatvara, nego kao što i ICOM-ova definidja kaže – preuzima ulogu ,,u službi društva i njezina razvoja“.

4. Transformacija hlebinske galerije

Težnja za promjenama u našim kulturnim institudjamanijenedjihir:promjenesu potrebne zbog društvenih okolnosti, a održavanj e statusa quo dovelo do postupne, tihe, ali „sistematske“ atrofije nekih od tih institudja. Uostalom, poneka od njih, dji uvjeti djelovanja više zavise od institudonalne, političke, ekonomske i druge nadgradnje, posljednjih 10-ak i više godina jasno pokazuju uzaludnost svoga djelovanja. Programi bez kulturnoga značenja, nezainteresiranost publike, izložbe bez o dj eka u strud, gubljenje medijske pažnje, sve manji postotak vlastitih prihoda, pa na kraju i opća koncepdj-ska nesnalaženja doveli su do kritične granice kada treba odludti između beskonačnog vegetiranja ili osmišljenog pokušaja promjene.

7    „Tek nova profesionalna paradigma podruma baštine sebe per

cipira kao svojevrsni „pace-maker“ set stalnih akđja s ciljem da se neki (promjenom okolnosti ili stava) ugroženi identitet osnaži u svojem opstanku. Odatle djelovanje in situ, odatle svojevrsna direktna akcija „na terenu“, odatle „borbeni muzej“, odatle „muzeji zajednice“, „ekomuzeji“, „muzeji društva“, „ekonomuzeji“, „kiber-netički muzej“, itd.“ ŠOLA, Tomislav: Uloga baštinskih institucija u građenju nacionalnog identiteta. Hrvatski identitet/Zbornik, Matica Hrvatska, Zagreb, 2011, str. 260/261.

Galerija naivne umjetnosti u Hlebinama sigurno nije najteži slučaj, ali je najindikativni-ji po ogromnom nesrazmjeru realnoga stanja i potreba, pa i realnih mogućnosti. Naoko paradoksalno,ali hlebinskainstitucijamože svoju transformadju voditi na oba kolosjeka: unutar svoje tradidonalne uloge galerijsko-muzej-ske ustanove i unutar širega proj ekta baštinskog centra i koordinatora kulturnog turizma. Oba aspekta djelovanjazahtijevajunovi, stručniji, ra-zrađeniji i sistematičniji pristup, misiju koja će u obzir uzeti umjetničku i kulturnu funkciju, ali i društvenu i identitetsku potrebu.

Glavno pitanje oko daljnje sudbine ove institucije trebalo bi, dakle, glasiti: što treba učiniti kako bi se Galerija u Hlebinama transformirala u modemi, dinamični, kulturno produktivni i ftnadjsko rentabilni centar baštinske kulture? Odnosno, što treba učiniti da ona, temeljemsvo-ga nekadašnjeg značenja, skrivenom snagom svoga potencijala i obvezom svoje društvene odgovornosti, nadraste današnje stanje? Galerija ne može više biti neutralna, hladna, zatvorena, (pseudoznanstvena, obilno dotirana i (površno) koncentrirana na jedan likovni fenomen, nego angažirana, topla, otvorena, interdisciplinarna i dohodovna institudja koja će refleksirati složene odnose svoga prirodnog, duhovnog i kulturnog okruženja i manifestirati utjecaj na narav, karakter i kvalitetu društvene zajednice u kojoj djeluje. Koja bi trebala biti domena rada najbolje se može išatati iz opsega bitnih binarnih pojmova potendjalno vezanih uz djelatnost hlebinskog Centra. Galerija, ali i muzej, naivna umjetnost, ali i ruralna baština, spedjalizirana institucija, ali i kompleksna firma, umjetnost pojedinaca, ali i identitet zajednice, elitna, aliimasovna kultura, muzejski posao, ali i upravljanj e kulturnim vrij ednostima, ustanova, ali i kulturna industrija.

Svi će potvrditi da su kultura, kulturni sektor i njegove institudje snažnim sponama vezane uz društvo i složene mehanizme njegova funkdoniranja. Malo će ih, međutim, priznati da je ta interakdja ponekad zahtijeva aktiviranje uzročno-posljedičnih veza. Ne doslovno, dakako, jer svako društvo regulira načelnu odvojenost kulturnih institudja od promjene društvenog sistema, nego izvedeno i zavisno. Vedna naših kulturnih institudja i 20-ak godina poslije promjene društvenog sistema još uvijek održava ustaljeni poredak stvari i način

djelovanja svojstven prošk>m,sodja]istiČkomsi-stemu. Transformacija toga državnoga i budžetiranog modela u novi decentralizirani, dijelom privatizirani i tržištu otvoreni sustav id će najbrže ako će postojati modeli koji ćegeneriratinova rješenja. Galerija naivne umjetnosti u Hlebinama moguć je primjer toga.

5. Povijesni razvoj institucije

Institudja je osnovana 1968. godine kao izdvojena jedinka Muzeja grada Koprivnice.

Već 15-ak godina prije gradnje objekta, tadašnji direktor Muzeja dr. Leander Brozović prikupio je radove deset naivnih slikara i kipara, pripadnika, tzv. prve i druge generadje Hlebinske škole, odnosno 40-ak djela. Mada radovi nisu bili upisani u Knjigu inventara Galerije, od prvoga dana, bili su sastavni dio fundusa i glavni dio postava Galerije.

Četiri desetljeća rada ove institudje moglo biseuvjetnopodijelitiutrietape. Prvajevezana uz početnih 10-akgodina, kada se formira baza kolekdje, organiziraju samostalni nastupi najznačajnijih protagonista Hlebinske škole, osmišljavaju i realiziraju prve selekdonirane izložbe (poput Hlebinske jeseni i izložbi Žene), uspostavljaju intenzivni kontakti s Galerijom primitivne umjetnosti u Zagrebu i, u dva navrata, sudjeluje u suorganizadji izložbi i savjetovanja unutar velikih međunarodnih projekata, .Naivi“ te postavljaju skulpture ispred Galerije. Drugo razdoblje, u periodu od 15-ak godina, vezano je uz djelovanje prvih zaposlenih povjesničara umjetnosti. Osim što se intenzivno popunjava fundus, organizira se niz problemskih izložaba pojedinih, do tada nedovoljno razmatranih pojava i fenomena naive, rade velike izložbe hlebinske naive izvan zemlj e (Beč, Köln, München, Freiburg, Trst i drugdje) te uvode muzeološke i muzeografske novine. Usprkos tome, već pod kraj 80-ihpočeo se smanjivati ibroj posjetilacai opd interes zanaivu. Na tojenaišla ekonomska i politička kriza te rat pa su drugi interesi postali važniji. U tom trećem razdoblju, izmijenjeni politički, ekonomski i kulturni kontekst postavio je pred Galeriju nužnost promjene: drugu strategiju, drugaajumuzeološkukoncepdju,izmijenjenu misiju i promijenjenu praksu. To se, nažalost, iz objektivnih i subjektivnih razloga nijeudnilo: kvaliteta sadržaja, profili dinamika rada, bitno su se pogoršali. U posljednjih nekoliko godina stvoren je, doduše, privid neke interne, strogo muzejske aktivnosti. Ali, broj izložaba i reprezentativni katalozi o minornim autorima ili o posve nebitnim problemskim dionicama ne rješavaju krizu.

Kriza se mora precizno dijagnosticirati da bi se mogao napraviti plan reanimacije, a onda i novoga razvoja. A koliko je rad Galerije u posljednjih lO-ak/15-ak godina bio promašen nekaposvjedočisamo ovaj podatak: upopisusamostalnih izložaba već 20-ak godina nema niti jednoga odnajznačajnijih imena Hlebinske škole (Ivana Generalica, Mraza, Viriusa, Večenaja, Kovačića, Lackovića, Mehkeka, Josipa Generalica, Mare Puškarić, Stjepana Večenaja, Vujče-ca, Dragice Lončarić itd). Koga je onda Galerija izlagala i kojim se autorima bavila?

Galerijau Hlebinamaizgrađenaje1968. godine po projektu arhitekta Miroslava Begovića. S aneksom dograđenim 1980. godine, za potrebe donacije slika Ivana Generalica, zauzima površinu od oko 400 m², a zajedno s prostorima Društvenog doma čini cjelinu čija je veličina premašuje 650 m². Znalci ovaj objekt smatraju jednim od prvih realizacija kritičkog regi-onalizmaunas, tendencijeuarhitekturikojase umjesto internacionalne opće forme, zauzimala za isticanje lokalnog identiteta. Galerija se obično razmatra kao jedan od najuspjelijih primjera toga stila, pri čemu se naglašava inventivna upotreba materijala iz regije (drvo, cigla), docrt-na dinamika, usklađenost s okolinom i hlebin-skom stambenom arhitekturom, diskretno prirodno svjetlo te intimnost interijera. Mada se često ističe i njegova funkcionalnost, činjenica je da su danas muzeološke potrebe i izložbeni zahtjevi nadrasli prvotnu vrijednost te traže neke funkcionalne intervencije u vezi smještaja umjetnina i načina njihova izlaganja.

Galerija posjeduje fundus od (samo) oko 450 radova. Najvrijedniji dio predstavlja donacija Ivana Generaličai ranije akvizicije njegovih radova (ukupno 30 slika), Viriusove slike nabavljene za Muzej grada Koprivncie te nešto ranijih radova najznačajnijih protagonista Hlebinske škole. Čak i uz zanimljive kiparske radove, hle-binska je zbirka relativno skromna, nepotpuna, neujednačenainereprezentativnatetražihitnu, sistematsku i promišljenu popunu.

Bilo bi neobjektivno ne istaknuti kako je i ranije bilo pokušaja da se poduzmu koraci za revitalizaciju Galerije. Ali, njezino oživljavanje i perspektiva nikada se nisu razmatrale kao kompleksni problem, mnogo širi i dublji od specijalističkog muzejskog pogleda. Spoznaja da inzistiranj e na strožim muzeološkim i umj etničkim kriterijima ne priječi da se o njoj ozbiljno razgovara i iz komercijalno-turistiČkog aspekta rijetko seili nikada nijeuzimalakao važan zaključak. Ako sada ističemo ovaj odnos, onda istovremeno inzistiramo i nabalansu: ne valja ako prevlada tradicionalnamuzejskalogika, ali bi bilo loše i da liberalna logika kapitala preuzme dominaciju. S druge strane, nema nikakve koristi ni od jedne načelne definicije stanja i općenite projekcije želja: promjena mora biti temeljena na pouzdanom snimku i analizi sadašnjega stanja i stručnoj ocjeni rezultata. Sinekure koje tradicionalni muzejski organizam posjeduje, metoda znanstvenogiparaznanstvenograda,apologija artefakta i pozitivistički pristup ne mogu se mijenjati odlukom. A kakve su razlike između sadašnjega, klasičnog, muzejsko-galerijskog djelovanja i mogućeg, traženog načina rada najbolje će se vidjeti ako usporedimo antitetiČke parove, gdje su sjedne strane „radzabuduće generacije“, a s druge, današnjikorisnici – sjedne zatvorena i sebi dovoljna institucija, a s druge otvorenost i popularnost. Svedeno na jednu rečenicu, možda bi bilo najtočnije reći da tradicionalne muzej-sko-galerijske institucije, a tu Galerija u Hlebi-namaimasvoje eskluzivno mjesto, sve što rade „zamrzavaju“ (zapovijest, za znanost, za budućnost) dok suvremeni centri, ne napuštajući pravila znanstvene objektivnosti, čine sve kako bi „odmrznuli“ stvari i procese tako da bolje mogu služiti zajednici.

6. Zaključak o sudbini

Galerija naivne umjetnosti u Hlebinama sada je institucija klasičnog muzejsko-galerijskog tipa, djelokruga rada, metode funkcioniranja i načina financiranja. Iz toga proizlaze i sve njezine manjkavosti i (rijetke) prednosti. Želi li se transformirati, nije dovoljno samo povećati efikasnost, stručnost, kvalitetu i opseg rada, nego je potrebno izmijeniti sveukupne ciljeve, metode i ustroj formiranjem samostalnog muzejsko-galerijskog ili baštinskog centra koji bi odgovorio na izazove i potrebe vremena. Taj bi Centar kao središnji interesni sadržaj uzimao naivu, selo i prirodu kao sadržaj, baštinu kao produkt toga sadržaja, a turizam kao sred-

stvo. Cilj je ostvarenje koristi: stručne, znanstvene, kulturne, obrazovne i materijalne. Nimalo imaginarne, nego stvarne dobrobiti zajednice i pojedinca u realnom prostoru i vremenu.

Kako analiza dosadašnjegrada Galerije, njezinog organizacijskogustrojstvai rezultata daje sliku institucije koja se nalazi u krizi, potrebno je propisati lijek za možebitni izlazak iz slijepe ulice. Kriza je rezultat koncepcijskog nesnalaženja, tradicionalističkog i pseudostručnog rada te neprepoznavanja svoje uloge u novim društvenim, ekonomskim i duhovnim konstelacijama. Odgovor na krizu mora biti pronalaženje nove koncepcije, drugačije metode rada i organizacijske promjene. Promjene koje predlažem, radnje i postupke koje zamišljam, mogu se podijeliti u tri područja kako bi se ostvarila vizija kompleksnog umjetničkog, kulturnog i turističkog proizvoda.

7 Sadržajne promjene za baštinski muzej

Budući centar, nazovimo ga Baštinski ili Muzejski centar Hlebine, u svome organizacijskom ustrojstvu i tematskom profilu trebao bi sadržavati tri cjeline: 1. Muzejsko-galerijski dio, 2. Odjel tradicijske duhovne i materijalne baštine te 3. TuristiČko-agencijski dio.

7.1. Muzejsko – galerijski dio

Nove potrebe, suvremeni senzibilitet i promjena znanstvene paradigme nalažu da se budući muzejsko-galerijski dio (ili odjel) koncentrira na nekoliko bitnih pitanja koja se tiču muzejske struke i muzejske prakse. Prvo je pitanje fundusajer Muzej ne može opstati nabroj-čano relativno maloj, kvalitetom nedostatnoj i strukturom neprofiliranoj zbirci. Nijedan od desetorice najznačajnijih autora Hlebinske škole, osim dijelom Mraza i Viriusa, nije u zbirci adekvatno zastupljen: nema ni jednog predratnog rada Ivana Generalica, poslijeratni dio je opsegom i kvalitetom slab i tek su 70-e, tzv. sin-tezna faza, vrlo dobro zastupljene. Stoga bi prioriteti u akviziciji djela trebali biti barem jedan rani Generalićev rad, jedan rad iz 40-ih te nekoliko radova s kraja 50-ih i iz 60-ih godina. Što se tiče Mrazai Viriusa, djelakojapostojeufundusu brojem ikvalitetom dovoljnasuzanjihovo predstavljanje, a na tržištu više nije ni moguće nabaviti neki njihov rad.

Iz druge generacije potrebno je popuniti praznine u opusima Filipovića (kvalitetniji radovi iz 60-ih i 70-ih godina), Gažija (reprezentativni radovi iz 60-ih), možda Lackovićaili Josipa Generalica, svakako ranog Mehkeka (portret) i Mare Puškarić (nekoliko radova). Osobitu pozornost trebalo bi posvetiti akvizicijama Kova-čićai Večenaja, kako nabavkom njihovih temeljnih radova iz 60-ih (kojih ima na tržištu) tako i posudbomiznjihovihvlastitihkolekcijavelikih kompozicija iz 70-ih i kasnijih godina. Dakako, trebalo bi provesti i akciju nabavke i doniranja radova autora treće i četvrte generacije i ujednačiti zbirku skulptura. Pri tome bi posebnu pažnju trebalo posvetiti zapostavljenim, marginalnim autorimai onimakoji sustvaraliilijoš uvijek stvaraju izvan kanona škole ili manire (Ana Matina, Josip Horvat- Joška, Krancenbilder, Zlatko Kovač, Martin Novoselec, Franjo Talan i drugi).

Drugo je pitanje stalnog postava. Kada se kako-tako popuni zbirka, potrebno je napraviti prošireni koncept stalnog postava i osposobiti galerijski prostor za izlaganje 20-ak novih slika. S kvalitativno inoviranim i kvantitativno poboljšanim stalnim postavom postigla bi se minimalna vrijednosna i sadržajna osnova za funkcioniranje galerijskog prostora.

Daljnji korak treba biti početak organiziranja većih, ambicioznijih, stručnijih i aktu-alnijih izložaba. Prije svega, potrebno je zapo-četiprojekt samostalnih izložabanajznačajnijih protagonista Hlebinske škole, zatim prakticirati manjeilivećeproblemske izložbe,povremeno prikazivati i autore izvan Škole te pokrenuti gostujuće izložbe u zemlji i inozemstvu. Umjesto bogatih, pa i reprezentativnih kataloga minornih autora ili koncepcijski promašenih izložaba, potrebno je racionalizirati izdavanje publikacija, odnosno vezati ih uz značajnije projekte, aza sve ostalo uvesti tiskanje jeftinih i informativnih, besplatnih deplijana.

Jedan od prvih zadataka je i modernizacija komunikacije s publikom, uvođenjem multi-medijeiuopće elektroničke tehnologije (s osobitom pažnjom prezentirati filmove o autorima i Školi) te na instaliranju interaktivnih informativnih punktova.

Također, potrebno je uspostaviti standarde vizualnog identiteta Centra te ono što bi se moglo, u analogiji s gospodarstvom, zvati korporativni identitet. U širem smislu ono uključuje i vizualne i funkcionalne pretpostavke: primjer okoliša danas (travnjak, raslinje, skulpture, nogostup, oglasnetable,željeznarešetka) zorno pokazuje odsudstvo osmišljenog sistema oblikovanja.

7.2. Odjel tradicijske duhovne i materijalne baštine

Odjel tradicijske duhovne i materijalne baštine ne bi smio preuzeti zadatak etnografskog muzeja. Osim skupljanja materijalne građe, dakle, izdvajanja iz prirodnog konteksta, ovdje bi se trebala vršiti i reintegracija i refunkdonaliza-dja predmeta in situ. Osim toga, predmeti sakupljačkog, znanstvenog i izlagackog interesa trebali bi biti i elementi duhovne kulture sela u najširem smislu rijed. Ne zato da ih se, stavljanjem u staklenu vitrinu, zaštiti od nestajanja, nego kako bi poslužili kao pouka, orijentir i regulator. Iskustvo onih sredina koji dio nadonal-nog dohotka ostvaruju napodručju turizmapo-kazujedatradidjaibaština imaju svevedudiou ukupnoj finandjskoj biland neke sredine.

Identifikadja duhovnih i materijalnih vrijednosti, onih posebnosti koje se na globalnom tržištu razlikuju od drugih, ne zavisi samo od kvalitete, starosti i količine tih sadržaja nego, podjednako, i od nadna na koji se prezentiraju i od ciljeva koji se prezentom postavljaju. Dakako, prvo je potrebno postaviti takav sadržaj koji radikalno raskida s konceptom tradidonal-nog muzeja, baziranog – ako j e o tradidjskoj kulturi riječ – na statičnom modelu etnografskog muzeja. Lokalni identitet i memorija ne čuvaju se zatvaranjem u vitrine, nego udahnućem novog života.

Koncept etno-sela ili muzeja na otvorenom samo djelomično odgovara na izazove revitalizadje. Stoga bi možda bilo korisnije govoriti o eko-selu ili etno/eko-selu ili etno/ eko muzeju ili o novome tipu muzeja na otvorenom. Nukleus takvog sela, s dvije-tri obnovljene kuće oko Galerije i s tradidjskim načinom života, može funkdonirati kao živi muzej, kao slika oživljene tradidje u kojoj se stvarno tka, uzgaja perad, doji krava i kuha hrana. Ne samo da to može biti zanimljivo u kulturološkom smislu (npr. gradska djeca su izgubila znanje o domaćim životinjama), nego se proizvodnja bazirana na lokalnoj tradidji može postaviti kao aktualni doprinos globalnoj ideji održivog razvoja. Folklorna, dubovnaimaterijalna, baština, gastronomskabaština, tradidjsko graditeljstvo, tradidonalna proizvodnja iusporeni ritam života mogu pružiti, ako ništa drugo, iluziju nekog sretnijeg, pomirenog svijeta. Dakle, koncept bi bio temeljen na ideji muzeja kao prostora gdje se slažu i čuvaju elementi materijalne i duhovne kulture, ali istovremeno i mjesta koje održava vitalnim, u mnogim elementima posrnuli, identitet zajednice.

Pri rekonstrukciji ambijenta života na selu ne valjapretjerivati. N e traži se, naime, slika devetnaestostoljetnog, patrijarhalnog sela nego konzervadja materijalne (ambijenta, arhitekture, alata itd) i nematerijalne kulturne baštine (pjesama,glazbe…), dakle, načinaživotai elemenata socijalne stratifikacije karakterističnog za godine kada je naiva nastajala, razvijala se i doživljavala svojevrhunce (od30-ihdo 60-ihgo-dina prošloga stolj eća) temuzejska upotreba tih elemenata. Ako je Galerija, u tom smislu, nosilac informacija o umjetničkim dosezima, onda je etno-selo informacija o povijesnim i socijalnim karakteristikama života. Ova dva sadržaja su u komplementarnoj vezi – odjel koji ih funkcionalno spaja i posreduje te bazira djelovanje natzv. ekonomiji iskustva, pripada trećem, turi-stičko-agenđjskom sadržaju. Etno-selo ne smije biti kulisa, dio izdvojen iz svoga prirodnoga okruženja, nego potpuno integriran u sredinu i s jasnim ciljem oživotvorenja autentičnih kulturnih oblika i načina proizvođenja prve polovice 20. stoljeća. Etno-selo u hlebinskom slučaju ne može biti niti koncentracija svih sadržaja na uskom arealu, nego korištenje onihlokadja i oživljavanje onih lokaliteta koji već sada nose potendjal sukladan viziji otvorenog tipa etno/ eko-muzejsko-turističkog objekta. Primjerice,u neposrednom susjedstvu Galerije postoje najmanje dva-tri objekta koji svojim prostornim, upotrebnim i drugim kvalitetima, a možda i interesom vlasnika, mogu postati tipski model seljačkog gospodarstva s lokalnom proizvodnom djelatnošću uključenom u turističku ponudu.

Objekt u središtu sela, nasuprot Galeriji, trebalo bi sadržajno i prostomo-tipološki riješiti kako bi ugostiteljski objekt i trgovina pod-sj ećali na tip gostionice i trgovine iz 40-ih i 50-ih godina dokbi kuća Dolenec mogla dobiti funkd-ju smještajnog objekta. Primjer funkdoniranja Galerije Josipa Generalica najbolje pokazuje kako se uz pažljiv i promišlj eni način mogu spojiti turističko-komerdjalni i muzejsko-memorijalni interesi. To je model djelovanja koji treba razvijati i drugdje, a Galerijski centar će i u moralnom i u interesnom smislu pomagati, kako Galeriji Generalu: tako i svima onima koji počnu s takvim projektima. Rješenja u praksi trebala bi na ovim početnim primjerima pokazati kako je sinteza muzejskog poslanja i komerd-jalnosti moguća, odnosno da traženje otvorenih mogućnosti muzejskog djelovanja ne znad izdaju struke i kulturne misije. Dapače, u slučaju Hlebina takvo je rješenje posve logično, želi li se fenomen naive zadržati i prezentirati u njezinom kompleksnom smislu: umjetničkom,povijesnom, društvenom, antropološkom…

7.3. Turističko-agencijski dio

Svjetski trendovi u turizmu danas pokazuju sasvim druge značajke nego u prijašnjim godinama. Promjene se, u prvome redu, tiču sadržaja i kvalitete ponude: suvremeni turist sve se više okreće posebnim vrijednostima, speafič-nim sadržajima i osobitim formama. Umjesto prakse, tzv. masovnog turizma temeljenog na uniformnoj ponudi hotelskih sadržaja koji uvjetuju odmorišno-dokoličarski tip boravka turista, sve više prevladavaju vrijednosti vezane uz čistu prirodu, kulturne vrijednosti, ambijental-ne znamenitosti i povijesne vrednote. Iako će u nas još dugo prevladavati maritarmi turizam, sa svim vrijednostima koje se vežu uz simbole plaže, sunca, jela i zabave, u skladu s globalnim preusmj eravanjima, ipak će rasti interes za kontinentalni turizam, a unutar toga i za specifičnosti ruralnog turizma.

Hlebine su u tom smislu moguće središte zanimanja. Pod pojmom Hlebina mislimo i na uži pojam sela Hlebina, ali i na širi teritorij Podravine, sve do prostora gdje se tangencijalno širipoljeturistiČkoginteresa. U tomproširenom smislu Hlebine mogu već sada pružiti one vrijednosti i sadržaje koji drugdje više ne postoje u ovolikoj mjeri. S promjenom globalnih turističkih navika i potreba, povećat će se potreba za ponudom u kojoj sadržaj i kvaliteta proizlaze iz autentičnog prirodnog i kulturnog okoliša. Taj povratak prirodi i izvornosti nije, dakako, rusoovsldkonceptopće pomirbe, pastoralna iluzija ili pasatistiČka tendencija. Ali jest nostalgija. Doziranje nostalgije i potenđranje memorije o nekom dalekom vremenu kada se živjelo „teže, ali sporijeisretnije“,jedno jeod vrhunskih umijeća turističkeponude. Ljudimaje potrebna izgubljena nada i oporavak ljudskog duha. Pri tome ne treba imati iluziju o proizvođenju paralelne stvarnosti: potencijalni gost rado će živjeti u čistoj prirodi, jesti zdravu hranu, kretati se u autentičnom seoskom ambijentu, uživati u izvornoj umjetnosti, ali će mu automobil, za svaki slučaj, biti parkiran u blizini, a smještaj normiran đvilizađjskim komforom.

Kompleksna turistička ponuda Hlebina, temeljena na trijadi – naiva kao sadržaj, priroda kao kontekst i seljački posjed kao sredstvo – dakako, neće profunkcionirati bez jasne vizije, precizne strategije i učinkovitog postupka. Tu viziju i poslove može osmisliti i odraditi samo stručna i operativna turistička služba, novi profil organizatora i marketinških menadžera, ona koja elemente kulturnog turizma može povezati s vrijednostima ruralnog, gastronomskog, ekološkog i drugih tipova turizma. Iznad svega, ta služba mora uspostaviti čvrste i trajne veze s drugim turističkim uredima, agencijama, hotelskim kućama, školama i udrugama kako bi intenzivirale posjete Hlebinama i okolici.

Naposljetku, ali ne i posljednje, njeno djelovanje mora biti vezano uz ostvarivanje prihoda.⁸ Na temelju višegodišnjih pokazatelja i praćenja tendencijana turističkom tržištu, moguće je odrediti stvarnu i priželjkivanu strukturu gostiju. Najvećibroj i dalje će činitiposjetitelji iz Hrvatske, u omjeru 80% prema 20% inozemnih gostiju. Taj odnos u početku će ostati isti, s tim da će se obje kategorije brojem povećavati.⁹ S vremenom, ako se napravi, tzv. segmentacija tržišta, možemo sa sigurnošću predviđati porast postotka stranaca. Pri tome će broj gostiju, već prema tradiciji, biti najveći iz nama najbližih emitivnih područja (Njemačka, Austrija, Italija, Slovenija), ali će se povećavati i broj turista kojima će Hlebine biti usputna stanica na prometnoj liniji matična država-more (Mađara, Slovaka, Čeha, Ukrajinaca, Poljaka). Velike su mogućnosti posjeta, osobito u proljetnim i jesenskim terminima, američkih i dalekoistočnih turista: grupa koje dolaze ujedno od europskih središta i odande kreću u obilazak značajnih i atraktivnih lokaliteta. Kada bi hlebinska ponuda postala bogata, kompleksna i organizirana, a informacije i marketing razvijeni, ne bi smjelo biti nijednoga razloga za ignoriranje tih mogućnosti. Dakako, unutar te kompleksnosti valja, prije svega, smjestiti naivu, ali i turističku ponudu koja se temelji na raznolikim i sadržajima komplementarnim primarnoj djelatnosti. Središnjipojmovi vezani uz turistički razvoj Hlebina i okolice su pojmovi kulturnog i ruralnog turizma. U središtu prvoga je naiva (galerijska djelatnost, ateljei, slikarske škole itd.), a u središtu drugoga potreba turista za odmorom u seoskom ambijentu (s elementimalovnog, ribolov-nog, avanturističkog, ekološkog, biciklističkog turizma i drugih).

8    Onda će se razriješiti i mnogo puta otvarano pitanje: jajce ili ne, pisanica kao vrhunski turistički proizvod Koprivničko-križevač-ke županije ili običan proštenjarski kič. Što se nas tiče, riječ je o projektu koji nesumnjivo ima marketinški odjek, ali je i rezultat bitnog nesporazuma u definiranju toga što je umjetnost, što je primijenjena umjetnost, a što je dizajn. Pisanica će, dakle, biti turističko-kul-turni proizvod ako se odrekne aspiracije da bude umjetnost, ako se prepusti oblikovnom postupku dizajnera i ako se – smanji. Ukratko: ako postane „babuška“, turistički suvenir nužno kompiliran i iznikao iz stanovite tradicije folklora i umjetnosti te proizveden (i prodavan) u desetinama tisuća primjeraka.

9    Samo kao indikatore, recimo daje danas posjeta Galeriji u Hle-binamajedva 3 000 posjetilaca, a daje taj broj prije 30-ak godina iznosio oko 15 000 posjetilaca. Uz ne odveć veliku organizacijski, financijski i marketinški napor te uz pretpostavku postupnog proširenja ponude (da se ima što vidjeti, raditi i kupiti) mislimo daje taj broj moguće vrlo brzo dostići, a onda u budućnosti i daleko premašiti.

Kako smo elemente razvoja kulturnog turizma već naznačili u tekstu o Muzejskom centru, potrebno je reći da na razvoj ruralnog turiz-mapresudno utječupolugeu trokutu-prirodne pretpostavke (okoliš, klimaitd), društvene pretpostavke (planovi, kreditiranje itd), organizacij-skepretpostavke (seljačka domaćinstva, marketing itd.). Prema definiciji Vijeća Europe ruralni turizam je „turizam na seoskom području sa svim aktivnostima koje se provode na tom mjestu, a najvažnija obilježja takvog turizma su mirna sredina, odsutnost buke, očuvani okoliš, komunikadja s do-madnima, domaća hrana i upoznavanje sa seljačkim poslovima“.¹⁰ S druge strane, „ruralnim ob-lidma turizma valoriziraju se sve vrijednosti koje daju ruralne sredine, omogućavajud čovjeku na sadašnjem stupnju industrijskog i postindustrijskog društva povratak prirodnim vrijednostima, poljoprivrednim ambijentima, te rasterećenje odpritisa-ka istresova urbanih sredina koji uvelike sputavaju vrijednosti njegove slobode, (a) razvoj ruralnog turizma uključuje cjelokupnu ruralnu sredinu s ukupnim ambijentom seoskog života: stanovanjem, arhitekturom, vegetadjom i životinjskim svijetom, tradidonalnom kulturom, i ostalim \ⁿ

10 DEMONJA, Damir, RUŽIĆ, Pavlo: Ruralni turizam u Hrvatskoj, Meridijani, Zagreb, 2010, str. 20.

Dakako, za ove segmente potrebno je napraviti najprije strateški dokument za cjelinu, u kome će se definirati razvojni model, plan investicija i marketinški plan, a onda precizniji program za pojedine zone i interesna područja. Pri tome, trebat će nadvladati neke predrasude, mijenjati praksu, pa i utjecati na zakonsku regulativu, posebno oko novih mogućnosti povezivanja javnog i privatnog sektora.

8. Prostorni razvoj

Kada govorimo o planovima viđenim iz prostornog aspekta, moramo precizirati kako se radi o tri prostorna segmenta koji proizlaze jedan iz drugoga i međusobno su u uzročno-po-sljedičnom odnosu.

U središtu će se nalaziti Muzejski centar Hlebine s galerijskim kompleksom, zatim zaštićena zona objekata i prostora koja je u najneprosrednijoj funkcionalnoj interakciji s Centrom, kao i širi prostor sela te, konačno, prostor Podravine s lokacijama koje su u izravnoj ili neizravnoj, ali svakako interesnoj vezi s Centrom.

Razvoj galerijskog kompleksa mogao bi imati tri faze: 1. Funkcionalne preinake unutar sadašnjeg prostora Galerije: muzeografska poboljšanja, redizajniranje pojedinih segmenata, stvaranje mogućnosti za povremene velike izložbe koje će se protegnuti i na prostor Društvenog doma; 2. Trajno proširenje galerijskog prostora na sadašnji prostor Društvenog doma (uz izmještaj sadržaja na novu lokaciju -sportsku dvoranu koja će se graditi kraj Osnovne škole), proširenje sadašnjeg spremišta, otvorenje izložbenogprostorazapovremene manje izložbe, preinaka prijemnog dijela te obavezna caffeteria; 3. Dogradnja aneksa za pojedine specijalizirane zbirke ili za donirane veće zbirke (za što postoji načelni interes barem 3-4 potencijalna, strana i domaća, kolekcionara) te izgradnja neophodne infrastrukture za veliki muzejski centar.

Postupci u Hlebinama. Naša su sela – to će reći svaki, na europske kulturne i povijesne kriterije, naviknuti posjetilac – u graditeljskom smislu,uništena, ružna, degradirana do granica apsurda. Procesi „urbanog“ načina života i građevinska „modernizacija⁴ koja je počela već ^{11 11}

11 Ibidem, str. 2 3 -2 4

krajem 60-ih godina, dotok gastarbajterskog kapitala, ali i uvezenog „ukusa“, demografska katastrofa, odsutstvo zaštitarske legislative i regulama tranzicijska anarhija te decentralizi-rani sustav koji i posljednjem seoskom načelniku daje moć odlučivanja o „izgledu mjesta“, doveli su do sadašnje slike hrvatskog sela, u kome podravska sela, pa ni Hlebine, nikako nisu izuzetak. Dapače! Nešto od te ružnoće moguće je kamuflirati, pa i zavarati pojedine ocjenjivačke komisije, nešto će odnijeti protok vremena, a za nešto je potrebno raditi osmišljene planove zaštite i regeneracije. Ako je o Hlebinama riječ, nužno je započeti kontinuiranu djelatnost oko zaštite prostora omeđenog ulicama koje okružuju sadašnju Galeriju, zatim urediti i funkcionalno definirati Kuću Hegedušić te izraditi studije za pojedine mikro lokacije u Hlebinama. U daljnjimfazamanužno je obuhvatiti cjelinupro-stora i definirati strateške zahvate: baza za to može biti Studija prostora Hlebina, dipi. ing. arh. Zlatka Filipovića, objavljena u Hlebin-skom almanahu 1996. godine.

U segmentu tradicijske baštine važna je kontinuirana djelatnost, od prikupljanja građe do stavljanja iste građe u muzejsko-turistiČku funkciju. Posebno je važno raditi na sistematskoj zaštiti i obnovi tradicije autohtonog oblikovanja i zaštiti najvažnijih prostornih vrijednosti, prije svega u Hlebinama, a onda i drugdje (objekti, dvorišta, vrtovi, voćnjaci, staze, bare). Djelovanje etno-sela nužno je proširiti izvan fizičkih granica kompleksa: bit će to, ne samo pozitivan primjer, uzor i sinteza najboljega, nego i psihološki i kulturološki regulator opće pozitivne promjene u prostoru. Kao organizacijski model, netipičan za hrvatske prilike, teško je preciznije odrediti strukturu financiranja. U svakom slučaju, intencija je razvojem centra i njegovim turističkim pozicioniranjem smanjiti financiranje iz proračunskih sredstava, a povećati postotak ostvarenih vlastitih sredstava. U finaciranju Centra trebali bi sudjelovati Grad Koprivnica, općine Hlebine, Molve i Gola, Županija koprivničko-križevaČka, Ministarstvo regionalnog razvoja, Ministarstvo poljoprivrede i ruralnog razvoja, Ministarstvo kulture, europski strukturni fondovi, privatni kapital investitora, fondacije i sredstva iz vlastitih izvora.

8.1. Hlebine i Podravina

Hlebine, po ovome kultumo-turistiČkom konceptu, ne mogu postojati bez Koprivnice, Molvi i Gole. Isto tako, niti Koprivnica, Gola ili Molve ne mogu razmišljati o intenziviranju kul-tumo-turistiČke ponude bez uključivanja Hlebi-na, bolje rečeno, bez Hlebina kao agensa koji če pokretati sve bitne razvojne procese u ovome sektoru djelatnosti. Pokušali smo naznačiti značaj, karakter i ulogu Hlebina, a sada se postavlja pitanje kako navedena mjesta mogu prido-nijetiglavnomkulturno-turistiČkomproizvodu.

8.2. Koprivnica

Koprivnicajenezaobilaznadestinadjazbog mnoštva vlastitih vrijednosti i suradnje s naj-značajnjim kulturnim institucijama, prije svega, s Muzejom grada Koprivnice i Podravkinim Muzejem prehrane, ali i s nekim novim ruralno-turistiČkim destinacijama, poputimanjaobitelji Hečimovič u Jagnjedovcu te s turističkim službama, agencijama i ugostiteljstvom (prije svega, s Podravkim rekreacijskim centrom). Stoga je suradnjas Koprivnicompreduvjetbilo kakvog osmišljavanja hlebinske ponude.

8.3. Gola

Gola je zanimljiva destinacija, gotovo kao Hlebine. Središnji objekti ovdje bi morali biti Muzej Drave i Atelje Ivana Večenaja, ali uz korištenje drugih resursa, poputkompleksajezera Ješkovo i ateljea ostalih slikarica i slikara.

Atelier Ivana Večenaja več sada (a s nekim muzeološkim, koncepcijskim i sadržajnim novi-nama u budućnosti pogotovo) možebiti ogledni primjer djelovanja privatnoga ateljea s javnom funkcijom. Kao prostor posvećen jednome od najznačajnijih umjetnika Hlebinske škole, svakako će biti ugovorno vezan s djelatnošću Galerijskog centra.

Muzej Drave postoji u formalno-pravnom smislu, kao jedna od dislociranih jedinica Muzeja grada Koprivnice (s posve nevažnom zbirkom amaterskih slika i s dva, od strane Drava dokumentacijskog centra, nedavno donirana tradicionalna dravska „čona“). Muzej je nejasno koncipiran i razmatran uglavnom na tradi

cionalni, muzeološki zastarjeli način, kao projekt zavičajnog etno-muzeja, a ne kao klasičan primjer eko-muzejakojibikrozmultimedijalnu interpretaciju povijesti, kulture, ekologije, gospodarstva, klime, gastronomije i drugih vrijednosti vezanih uz areal Drave, zrcalio identitet jednogakraja. Uz stručno postavljeni, suvremeni muzeološki program te uz interdisciplinarni pristup moguće je u Goli, gotovo isključivo sredstvima europskih fondova (prema primjeru naših susjeda Mađara), napraviti mali, ali dinamični, otvoreni, zanimljivi, interaktivni i za turiste izvanredno atraktivni muzej.¹²

Slični ugovorni odnosi iz domene turističkih usluga, propagande, tehničke i druge podrške bit će mogući, potrebni i s otvorenim ateljeima Mehkeka, Vujčeca, Biserke Zlatar i drugih autora.

8.4. Molve

Molve takođerimajunekoliko otvorenih slikarskih ateljea, zatim Galerijumolvarskogakru-ga te osobit radni prostor i kuću Mije Kovačića u Gornjoj Sumi. Osim toga, blizina Drave, rukavaca i jezera tvori idealan prostor ribolovnog turizma, a velike su mogućnosti i lovnog turizma.

Kao u slučaju Hlebina i Gole, Galerijski centar će pomagati svim ovim prostorima, institucijama i otvorenim ateljeima, kako u stručno-galerijskom tako i u informativno-turistiČkom smislu. Držim da bi Galerija Molvarskog kruga trebala na neki način biti, uz preciziranje međusobnih obaveza, i izdvojeni punkt Hlebinske galerije.

Sto se tiče radnog prostora i kuće Mije Kovačića trebalo bi, u kraćem razdoblju, definirati njezin status, karakter, profil i vezu s Galerijskim centrom. Na obostranu korist, dakako.

12    Za taj projekt muzeolog dr. Tomislav Sola kaže: „Mogući eu

ropski projekt „par excellence“ ako zahvati temu te baštine u cijelosti, od prirode i industrijske baštine do umjetnosti: takav multikul-turalni projekt već dugo postoji kao šansa i inicijativa. Riječ je, dakle, o tome da se na podlozi složenog fenomena rijeke Drave uspostavi institucija koja će svojim djelovanjem stalno povezivati pet država kroz koje protječe. Takvi multidisciplinarni projekti su i rijetki i atraktivni“. ŠOLA, Tomislav: Uloga baštinskih institucija u građenju nacionalnog identiteta, Hrvatski identitet/Zbornik, Matica Hrvatska, Zagreb, 2011, str. 282, nat. 36.

9. Zaključak

Formiranjem organizacijski i tipološki složenog Muzejskog ili Baštinskog centra Hlebine započet će, zahrvatske prilike, djelatnost posve inovativnog karaktera. Elitna, kulturna, muzejska institucija postaje organizacija koja postro-žuje i diže na višu razinu matičnu muzejsko-galerijsku djelatnost, ali i olabavljuje odnose prema komplementarnim područjima, prije svega prema turističkoj djelatnosti. Ukratko, pozicionira se i kao kulturna i kao turistička organizacija.

Uz znatno korigiranje svoje tržišne pozicije, okretanjem od namicanja sredstava iz proračunskih izvora u komercijalno usmjereno poslovanje Centar će nastojati biti model za druge dijelove kulturnog sektora. Razlog osnivanja leži u potrebi da se naiva kao pojam i kulturna praksa pokuša, zajedno s komplementarnim djelatnostima, pozicionirati kao naš najjači brand. Neposredni povod restrukturiranju je, pak, višegodišnja stagnacija Galerije naivne umjetnosti, njezina koncepcijska, sadržajna i vrijednosna kriza, njezin ostanak na pozicijama zatvorene i ekskluzivne galerijske ustanove, oslanjanje na proračunska sredstva, nedostatak analize današnjega stanja u naivi i odsutstvo svake vizije o budućnosti naive, izostanak velikih izložaba posvećenih najvažnijim autorima i problemskim temama, zatvorenost fundusa i stagniranje broja posjetilaca.

Uz shvaćanje kako nove društvene i ekonomske okolnosti nalažu transformaciju tradicionalnog, na socijalizmu i njegovim zakonitostima utemeljenog, kulturnog poligona, važno je odrediti koncept budućega Centra, profil interpretacije vlastite kulturne baštine kao iden-titetske vrijednosti.

is based on contemporary cultural, musical and development strategies for making the gallery a Heritage Centre Hlebine with an expended gallery section, eko-ethno village and a touristic section. The text engages history, current condition and the future of the Gallery but also theproblems of cultural and rural tourism and a question of identity that naive arthas, especially regarding the theses brought to us in Podravski zbornik 2011 which reads than the phenomenon of School of Hebine has no background or roots in history, society or culture.

Literatura

1.    Damir DEMONJA, Pavlo RUŽIĆ: Ruralni turizam u Hrvatskoj. Meridijani, Zagreb, 2010.

2.    Miroslav KRLEŽA: Eseji, knjiga III. Zora, Zagreb, 1963.

3.    Zeljko LASZLO: O koprivničko-križevačkom (županijskom) identitetu, bastimi turizmu. Podravski zbornik, 37, Koprivnica, 2011,5-13.

4.    Vladimir MALEKOVIĆ: Hrvatska izvorna umjetnost Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1973.

5.    TomislavŠOLA: Uloga baštinskihinstitucijaugrađenju nacionalnog identiteta. U: Romana HORVAT, ur.: Hrvatski identitet. Zbornik, Matica Hrvatska, Zagreb, 2011, 255-285.

Summary

In the last fewyears naive art is considered not only as a significant cultural but also a touristic resource in all regional and state affairs documents, and it is associated with a number of state and social features. In the middle of all that stands Gallery of Naive Art in Hlebine and its role is to coordinate the activities associated with planed development. To fulfill this role the Gallery needs a transformation: our suggestion