Autori: Jacqueline Balen i Sanjin Mihelić

Arheologija je znanost koja sustavno istražuje, otkriva, proučava i objašnjava proteklu stvarnost čovjeka na osnovi materijalnih ostataka samoga čovjeka, njegovih izrađevina te različitih tragova koje je ostavio u svom okolišu. Ovakav spoj potrage, opasnosti, pustolovine i uzbudljivosti čini arheologiju izrazito privlačnom znanošću te je ona često predmetom i temom sedme umjetnosti, što dodatno daje na njezinoj atraktivnosti.
Danas je arheologija, s obzirom na raznolikost i složenost analiza koje treba provesti da bi se dobili znanstveno vrijedni podaci, nužno usmjerena na suradnju s mnogim egzaktnim znanostima. To znači da standardi koje suvremena arheološka znanost danas postavlja zahtijevaju interdisciplinaran pristup pri istraživanju nalazišta, provođenju analiza i objavi rezultata, što u praksi znači sudjelovanje tima znanstvenika različitih profila. Neizbježnost multidisciplinarnoga pristupa pri provedbi suvremenih arheoloških istraživanja posebice dolazi do izražaja pri analizama materijala. Za sve navedene aspekte modernog, multidisciplinarnog istraživanja novac je neupitno onaj prvi, osnovni problem s kojim se susreo svaki arheolog – istraživač. Velika sustavna istraživanja (a danas i zaštitna) uključuju veliki broj arheologa, studenata i znanstvenika drugih struka, pa sve više dolazi do pitanja mogućnosti financiranja. Ako nisu dostatna sredstva koje je investitor, odnosno državna ili lokalna uprava, u mogućnosti pružiti, voditelj istraživanja mora se okrenuti drugim izvorima financiranja (sponzorima) ili na bilo koji način rasteretiti dobivena sredstva. Kako bi se pridobili financijeri svakako treba poraditi na atraktivnosti – što je u slučaju svjetski poznatih nalazišta donekle i lako, međutim što je s manjim aheološkim lokalitetima, u manjim sredinama? Koliko su oni interesantni nekoj tvrtki ili ulagaču?

“Pretvaranje” lokaliteta u arheološki park svakako je nemoguće napraviti za sve lokalitete, iako oni kao spomenici kulture s vremenom zasigurno mogu postati financijskim izvorom za lokalno i regionalno gospodarstvo.

Iz perspektive arheologa, zanimljiva mogućnost financijskog rasterećenja sastoji se u uključivanju volontera u rad na arheološkim istraživanjima. Volontiranje ili ispomoć zainteresiranih amatera je oblik koji se već dulje vrijeme primjenjuje pri arheološkim istraživanjima u mnogim zemljama u svijetu. Studenti i gimnazijalci, ali i osobe drugih dobnih skupina sudjeluju dobrovoljnim radom u čišćenju, zaštiti parkova ih lokaliteta, rade kao turistički vodiči i slično, a nerijetko im se mogu, uz adekvatnu pripremu, povjeriti i složeniji zadaci. Volonteri tako mogu sudjelovati s arheolozima i u obradi građe, a naposljetku kod stanovnika iz okolnih mjesta mogu razgovorima probuditi svijest o značenju arheoloških lokaliteta za lokalnu sredinu u smislu kulturne vrijednosti te mogućnostima koje nalazišta pružaju za ekonomski razvoj nekog mjesta, kao i za poboljšanje života lokalnog stanovništva u budućnosti. U financijskom smislu, nije još na odmet spomenuti da se u slučaju iznimno važnih lokaliteta kotač financijskih obveza nerijetko okrene u dijametralno suprotnom smjeru, gdje se sudjelovanje ponovno plaća – no ovaj put organizatoru!

S gledišta potencijalnih volontera, sudjelovanje u arheološkim aktivnostima predstavlja iznimno atraktivnu priliku za bavljenje arheologijom, disciplinom koja se u dječačkoj dobi redovito nalazi pri vrhu popisa poželjnih zanimanja, a koja i osobama u zrelijoj dobi nerijetko pruža imaginarno utočište od svakodnevne zbilje, barem dok je pobliže ne upoznaju (o tome naravno ovdje nećemo). Terenski arheološki rad pruža, osim toga, iskustvo timskog rada i priliku za upoznavanje i druženje s, često odasvud sakupljenim mnoštvom, među kojim svaki pojedinac dijeli svježe zanimanje, želju, volju i strast za znanjem, iskustvom i upoznavanjem novog, pa bilo to “novo” i neka zaista davna starina!

Među primjerima popularizacije arheologije i uključivanja nearheologa u arheološke aktivnosti vrijedi istaknuti Festival britanske arheologije (Festival of British Archaeology) koji se održava u Engleskoj (http://festival.britarch.ac.uk/). Tijekom dva tjedna na nekoliko stotina lokaliteta svima zainteresiranima omogućen je posjet, sudjelovanje na istraživanjima, slušanje predavanja te sudjelovanje u arheološkim radionicama, kao i niz drugih aktivnosti. Još jedan iznimno zanimljiv primjer je uključivanje u arheologiju mlađe populacije, između osam i 16 godina starosti, putem Kluba mladih arheologa (Young Archaeologists Club) (http://www.britarch.ac.uk/yac).

Iako u Hrvatskoj zasad ne postoji sličan sveobuhvatni program uključivanja nearheologa u arheološka istraživanja i druge vidove arheološkog rada ili sustavnog arheološkog rada s mlađim naraštajima, određeni pozitivni pomaci i proširenje mogućnosti se već naziru kroz pedagoške aktivnosti pojedinih muzejskih institucija ili pak kroz projekt razvoja Kluba prijatelja Muzeja koji će, vjerujemo, uskoro zaživjeti pod okriljem Arheološkog muzeja u Zagrebu.

Primjera i mogućnosti za sudjelovanje onih kojima arheologija nije profesija već zanimljiva aktivnost, zabava ili hobi, prilika za druženje ili nešto deseto, ima napretek, a dobrim dijelom ovise o imaginaciji i spremnosti samih arheologa i organizatora arheoloških aktivnosti da zainteresiranima takvo sudjelovanje omoguće. Tako, na primjer, Hrvatska matica iseljenika tradicionalno organizira dragovoljni program TASK FORCE u kojem mladi iz domovine i iseljeništva rade na zaštiti okoliša, obnavljajući zapuštene dijelove hrvatskoga prirodno- spomeničkog i kulturno-povijesnog prostora, što je s vremenom dovelo do transformacije imena i naravi projekta u ECO HERITAGE TASK FORCE. Dovoljno je spomenuti da su pripadnici ove grupe do sada dali vrijedan doprinos radu na arheološkim lokalitetima poput Mujine pećine gdje su uređivali stazu i ulaz u špilju ili rimske keramičarske radionice Seksta Metilija Maksima u Crikvenici, koji su predstavljeni u ovoj knjizi, a ne treba niti napominjati da su se pritom odlično zabavili! Drugi pozitivan primjer je arheološki kamp na lokalitetu Kutinska Lipa koji je organizaran u suradnji Muzeja Moslavine u Kutini, Kulturnog centra mladih iz Kutine i Volonterskog centra u Zagrebu.

Naravno, potrebno je raspraviti i pitanje koje se uvijek može postaviti: ZA ILI PROTIV uključivanja nearheologa u arheološka istraživanja? Naime, možemo se upitati, zašto studij arheologije ili čemu onda diplomirani arheolozi ili studenti arheologije? Naravno – arheologija je znanost, a arheološko istraživanje nije samo puko glumljenje Indiane Jonesa ili Lare Croft!! Međutim, slijedimo li primjere iz svijeta vidjet ćemo da se svaki sudionik bez stručnog arheološkog znanja – volonter, amater ili kako vam drago – nalazi pod nadzorom stručnjaka, arheologa i sudjeluje u poslovima koji se tehnički doista lako mogu savladati: primjerice pranje keramike, označavanje nalaza i slično. Uostalom, osobe koje u arheološkom smislu nisu stručne vrlo često posjeduju vrlo specijalizirana znanja koja ih čine izrazito poželjnim sudionicima u poslu, tako primjerice studenti različitih disciplina mogu biti uključeni u rad na obradi građe (npr. studenti veterine, antropologije, geologije i si.).

No, i bez toga, velik dio aktivnosti koje ulaze u okvire arheološkog rada sasvim je lako moguće prilagoditi raznim profilima ljudi. Naposljetku, bilo bi nepromišljeno smetnuti s uma financijsku komponentu, kod koje već i volonteri igraju veliku ulogu, a kamoli situacije u kojima se za posebno atraktivna istraživanja plaća već i samo sudjelovanje. Uzmemo li navedene elemente u obzir, sve nas navodi da se odlučimo ZA uključivanje nearheologa u arheološka istraživanja.Već godinama potomci naših iseljenika preko Matice hrvatskih iseljenika i njenog projekta ECO HERITAGE TASK FOR- CE volonterski sudjeluju u raznim projektima zaštite okoliša i obnovi kulturne baštine u Domovini. Prije dvije godine tijekom ljetnih mjeseci 2006. (od 23. srpnja do 12. kolovoza), ovaj projekt Matice koga vodi gospođa Nives Antoljak, pridružio se projektu arheoloških istraživanja lokaliteta sjevernog Hrvatskog primorja koga su vodili dr. sc. Goranka Lipovac Vrkljan iz Instituta za arheologiju u Zagrebu i Ranko Starac, kustos arheolog Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja. Kako se upravo u tom razdoblju započelo s arheološkim iskopavanjima u Crikvenici, Novom Vinodolskom i Hreljinu, mladi iz iseljeništva upoznali su se s arheološkom baštinom ovog dijela naše Domovine. I to ne samo kao njeni promatrači već su, kao volonteri, aktivno sudjelovali u njenom istraživanju. S obzirom na to da su se poslovi oko istraživanja triju spomenutih lokaliteta odvijali istovremeno, organizirane su tri grupe mladih koje su se, tijekom tri tjedna, izmjenjivale na tim arheološkim nalazištima.

U Crikvenici jedna je grupa volontera radila, pod stručnim vodstvom voditeljice istraživanja Goranke Lipovac Vrkljan, na arheološkim iskopavanjima rimske keramičarske radionice, pomažući u pranju pokretnih keramičkih nalaza, dokumentiranju ali i samom iskopavanju. Na otočiću San Marino, u neposrednoj blizini obale Novog Vinodolskog, druga jegrupa mladih volontera iseljenika, uz stručno vodstvo arheologa kustosa Ranka Starca, pri- pomagala tek započetim istraživanjima ostataka ranije crkvene arhitekture oko kapelice Svetog Marina. Zahvaljujući upravo ovim istraživanjima i pomoći mladih ljudi iz dijaspore, na ovom otočiću omogućen je kulturno-turistički projekt prezentacije naše baštine koji će, nadamo se, biti uskoro i realiziran. Posljednja, treća grupa na gradini Hreljin bila je uključena na poslovima pripreme terena za buduća istraživanja.

U starom napuštenom hreljinskom srednjovjekovnom gradu, čistilo se raslinje i zemlja oko kaštela i dviju crkvica. Posao je to koji prethodi samom arheološkom iskopavanju i bez čije provedbe ona nisu moguća. Kako se godinama već pokušavalo provesti ove pripremne radove na Hreljinu, ali su izostajala sredstva (pa su arheološka istraživanja morala čekati bolja vremena), pripomoć projekta ECO HERITAGE TASK FORCE utoliko su značajnija. Na ovom su jedinstvenom srednjovjekovnom lokalitetu naši mladi iseljeni Hrvati po prvi puta bili u prilici susresti se s poviješću Frankopana, jedne od najmoćnijih hrvatskih plemićkih obitelji onog doba.
U pauzama od mukotrpnog rada na terenu, organizirana su im bila predavanja o arheološkoj baštini i povijesti ovog prostora. Veselio je njihov elan i želja za upoznavanjem dotada njima malo znane kulturne baštine i povijesti ovog Primorskog kraja. Posljednjeg dana u Bakru, gradu domaćinu ovogodišnjeg Task Force-a, održana je završna svečanost i priredba kojom su mladi iseljenici prikazali svoja stečena znanja o kulturnom nasljeđu Domovine. Doživljaj koji se ne zaboravlja.