Vedran Barbaric

U radu se raspravlja o vremenu i uzrocima gradnje kasnoantičke utvrde na Veloj Palagruži. Arheološki dokazi korištenja tog objekta kontekstualiziraju se s povijesnim okolnostima plovidbe Jadranom u 5. st. po. Kr. Usporedbama sa sličnim arhitektonskim primjerima raspravlja se o prirodi korištenja utvrde kao boravišta posade s glavnom zadaćom održavanja svjetlosne signalizacije tijekom sezone plovidbe Jadranom. Ukazuje se na povijesne okolnosti koje su vjerojatno dovele do napuštanja utvrde kao dijela većeg maritimnog sustava koji slabi prema kraju 5. stoljeća. Raspravlja se o položaju prve crkve sv. Mihovila, adaptirane unutar ostataka rimske utvrde, vjerojatno u 9. stoljeću.

Ključne riječi: Palagruža, rimski svjetionik, dužjadranska plovidba, Classe, Sv. Mihovil

Nakon prvih izvješća o arheološkim nalazima s otoka iz 1876., Carla de Marchesettija i Richarda F. Burtona, Vela je Palagruža predmetom znanstvenog istraživanja postala tek 1992.-2012. U tom se razdoblju odvijalo sustavno arheološko istraživanje pod vodstvom Branka Kirigina, muzejskog savjetnika Arheološkog muzeja u Splitu.¹ Od objave prvih rezultata tih istraživanja važnost otoka Palagruže i njegova arhipelaga za jadransku navigaciju tijekom povijesti sustavno se naglašava u literaturi. U vremenu modernih navigacijskih naprava i pomagala najveći jadranski svjetionik, Palagruža, koji je godine 1875. izgradila Austro-Ugarska Monarhija, tj. njezina Pomorska vlada u Trstu, sustavno podsjeća na glavnu ulogu koju je čovjek namijenio ovom otoku u povijesti, a koja je tema ovog rada. Odabir teme potaknut je zahvalnošću Branku Kiriginu, prijatelju, učitelju i kolegi, u povodu njegove obljetnice. Rad na njoj trajao je od prvog sudjelovanja u istraživanju na Palagruži, a nastavio se na brojne produktivne rasprave koje su se odvijale tijekom istraživanja na tom pučinskom otoku. Rezultat prilažem uz zahvalnost Kiri na svim konstruktivnim kritikama, kako dosadašnjim, tako i budućim.

Jadranski most i grčka jadranska navigacija

Može se ustvrditi kako je važnost Palagruže dvojaka te da ovisi o glavnim plovidbenim pravcima u pojedinim vremenskim razdobljima. Jedan aspekt proizlazi iz pozicije kao točke u maritimnom prostoru koja predstavlja vezu između srednjodalmatinskih pučinskih otoka s istočne obale Jadrana te otoka Pianosa, Tremita i poluotoka Gargano sa zapadne obale. Tako Palagruža čini dio tzv. jadranskog mosta, termina koji označava prekojadransku plovidbenu rutu pri kojoj je uvijek vidljiva barem jedna kopnena točka,² što je ključna strateška pogodnost Palagruže.³ Iskorištena je već u ranim fazama povijesti, što je potvrđeno nalazima neolitičkih impresso ulomaka.⁴ Skup nalaza iz vremena kasnog eneolitika/ranoga brončanoga doba pokazao je daje Palagruža za nositelje cetinske kulture nedvojbeno imala veliko navigacijsko, a vjerojatno i vjersko značenje.⁵ Na otoku nisu pronađeni

1    Kirigin 2012, str. 38-43.

2    Forenbaher, Kaiser 2016, str. 156.

3    Kirigin, Čače 1998; Forenbaher, Kaiser 1999; Kirigin et al. 2009; Kirigin 2013.

4    O važnosti Palagmže u vezi sa širenjem zemljoradnje sa zapadne na istočnu obalu Jadrana u 6. tisućljeću pr. Kr. vidi Forenbaher 1999, str. 525-528; Forenbaher 2009, str. 235-237.

5    Forenbaher 2009, str. 238.

Vedran Barbaric, Rimski svjetionik i stara crkva sv. Mihovila na Palagruži

The Roman lighthouse and old Church of St. Michael on Palagruža

materijalni ostaci iz vremena između tih dvaju razdoblja posjeta Palagruži kao ni iz dugog razdoblja nakon ranobrončanodobne faze. Kako arheološki nalazi s obje jadranske obale dokazuju kontinuirane prekoja-dranske kontakte, važnost Palagruže kao pomorskog orijentira u prekojadranskoj navigaciji i tada je bila velika, no očito se na otoku pomorci, iz nama nepoznatih razloga, nisu zaustavljali.

Palagruža dobiva bitno drugačiju ulogu u arhaj-skom i klasičnom razdoblju, kada se u Jadranu intenzivira dužjadranska plovidba grčkih trgovačkih brodova prema sjevernojadranskim trgovačkim središtima, Adriji i Spini.⁶ Tragovi grčkih posjeta Palagruži i prinošenja žrtava Diomedu od kasnog 6. st. pr. Kr. posvjedočeni su brojnim nalazima iz slojeva uništenog svetišta na lokalitetu Salamandrija.⁷ Među njima su osobito informativni grafiti na posudama koji pokazuju grčko porijeklo dedikanata.⁸ Njihovo je čitanje omogućilo tumačenje povećanja važnosti otoka za plovidbu Jadranom u arhajskom razdoblju, kada je postao ključnom orijentacijskom točkom u dugoj i važnoj pomorskoj ruti prema delti rijeke Pada, za koju znamo daje bila bitna u mikenskom razdoblju.⁹

Na osnovi interpretacije arheoloških nalaza možemo ustvrditi kako, nakon ranoga brončanog doba, Palagružu od 4. st. pr. Kr. ponovno posjećuju pomorci i na prekojadranskoj ruti, i to kako bi častili Diomeda.¹⁰ Prema poznatim nalazima čini se kako su ti posjeti trajali otprilike do 1. st. po. Kr.¹¹ Ipak, s obzirom na izostanak latinskih grafita na posudama ostavljenima u svetištu, način njegova funkcioniranja u posljednjoj fazi još uvijek nije jasan.¹² Nakon toga opada intenzitet posjeta Palagruži, o čemu govori gotovo potpun izostanak nalaza iz 2. i 3. st. po. Kr. iz konteksta vezanih uz svetište.

Rimsko    kapitaliziran je    strateške važnosti

Palagruže

Arheološkim je istraživanjima utvrđeno kako je na Veloj Palagruži u vrijeme kasne antike, vjerojatno krajem 4. stoljeća,¹³ izgrađen veći zidani objekt

6    Kirigin 2012, str. 54-55.

7    Kirigin, Čače 1998; Kirigin et al. 2009; Kirigin et al 2010a; Mise 2017.

8    Kirigin et al 2009, str. 141.

9    Kirigin et al. 2009, str. 150; Kirigin 2012, str. 53.

10    Bonačić Mandinić 2013, str. 368-371; Mise 2015.

11    Mise, Šešelj 2008, str. 113-119.

12    Kirigin 2012, str. 71.

13    Izrazita većina nalaza iz terenskog pregleda koji je prethodio iskopavanju te onih iz sačuvanih stratigraf-skih cjelina iz vremena života utvrde pripadaju razdoblju prve tri četvrtine 5. stoljeća. Vidi kod Hayes 1994,

Sl. 1. Situacijski nacrt Salamandrije (prema terenskoj dokumentaciji Palagruža – AMS izradio V. Barbaric) Fig. 1. Layout sketch ofSalamandrija (based on AMS Palagruža field documentation by V. Barbaric)

str. 544; Kirigin 1994, str. 430-431. U internom izvještaju Projekta Jadranski otoci za lončariju s Palagruže John Hayes kaže (između ostalog): “… surface finds show a particular concentration of pottery from the later 4^th century A.D. until the end of the 5^th century”, i dalje: “Specifically 6^th-century types are absent, indicating a terminal date around A.D. 470-500.”

na zaravni Salamandrija. U okviru aktivnosti koje su prethodile gradnji, s tog je mjesta uklonjen kompletan sediment i postojeće zidane strukture. Njihovo je postojanje dokumentirano tek izmještenim ostacima građevinskog materijala i krovnog crijepa koji pripadaju slojevima pripreme terena za rimsku gradnju, dok su ostaci svih starijih slojeva deponirani niz dvije padine.^{13 14} Nakon temeljite pripreme terena, koja je uključila i mjestimično ravnanje geološke podloge, tehnikom opus incertum izgrađen je objekt oblika nepravilnog pravokutnika-paralelograma, dimenzija oko 21 X 19 m (si. 1). Vanjski su zidovi ujednačene debljine od 90 cm, a na trima je istraženim uglovima konstrukcija pojačana križnim kontraforima u širini vanjskih zidova.¹⁵ Kako lokalitet još uvijek nije u potpunosti istražen, unutrašnja je organizacija objekta tek dijelom poznata. U njegovom sjeverozapadnom kutu gotovo je sigurno postojala cisterna.¹⁶ U istočnom je dijelu objekta dokumentirana unutrašnja podjela na tri prostorije, čija dužina prema zapadu još nije utvrđena. Na istočnom su vanjskom zidnom plaštu u pravcima pružanja unutrašnjih pregradnih zidova dozidane plitke lezene-kontrafori. Ulaz za sada nije pronađen, no orijentacija objekta i konfiguracija terena ukazuje na njegovu moguću poziciju s južne strane, na mjestu gdje se počinje spuštati staza prema Velom žolu, koji je jedna od dviju pristupnih točaka na otoku. Naknadno je na istočnom zidu utvrde uz jugoistočni ugao dograđena apsida širine 3 m te je obližnji kontra-for ojačan i pretvoren u kvadratni.¹⁷ Točno vrijeme te dogradnje iskopavanjem i interpretacijom nalaza nije nedvojbeno utvrđeno. Danas su istraženi zidovi većeg dijela utvrde očuvani tek u prvom redu kamena ili kao otisak žbuke na živcu, dok su dijelovi sjevernog vanjskog zida sačuvani do najveće visine od oko 1 m.

Obrađeni površinski nalazi s otoka te nalazi iz malog broja istraženih neporemećenih stratigrafskih

14    Kirigin et al. 2010a, str. 78.

15    Sjeverozapadni ugao još uvijek nije istražen.

16    Kirigin 2012, str. 93.

17    Prilikom pripreme završnog izvješća za razdoblje 1992.-2012. pregledom terenske dokumentacije utvrđene su razlike u gradnji koje su primijećene prilikom posljednjih terenskih kampanja, pa je revidiran zaključak koji je neizravno upućivao na činjenicu da je apsida dio izvorne gradnje, naveden kod Kirigin et al. 2010a, str. 71, 86. Razlika u zidanju u odnosu na izvornu gradnju teško je primjetna, a sastoji se u debljini zida (100 cm u odnosu na izvornih 90 cm), malom udjelu smrvljene opeke u žbuci unutar ispune zida (kod dograđenog dijela) te činjenici da je u stmkturi apside sačuvan otisak lica mozaika koji je bio dio izvorne opreme utvrde (kako pokazuju rezultati istraživanja). Bit će uskoro objavljen (Mise et al, u pripremi).

cjelina nastalih za vrijeme života utvrde pokazuju da se njezina gradnja poklapa s vremenom uzdizanja Ravenne do statusa prijestolnice i porasta važnosti njezine luke Gasse, krajem 4. i početkom 5. stoljeća. Kako su cestovne komunikacije toga vremena bile više ili manje kontinuirano ugrožene, tako je pomorska magistrala koja je povezivala trgovišta i središta moći Zapadnog i Istočnog Carstva postala najživljom komunikacijskom rutom 5. stoljeća.¹⁸ O povezanosti

18 Goldstein 1992, str. 30. Jasno je da uzroke premještanja prijestolnice Zapadnoga Rimskoga Carstva u Ravermu

rastuće važnosti Palagruže s usponom Ravenne svjedoči i skup nalaza sa Salamandrije koji sadrži tipove lončarije karakteristične upravo za luku Classe 5. stoljeća.¹⁹ Ona svakako proizlazi iz potrebe osiguravanja sigurnosti intenzivnog pomorskog prometa koji je sjeverni Jadran povezivao sa središtima Istočnoga Carstva, ali i drugim područjima Mediterana, osobito sjevernoafričkim provincijama. Pritom ulogu objekta na Palagruži treba promatrati kroz prizmu vizualne kontrole i prenošenja informacija o stanju plovidbe, eventualno vremenske prognoze te, nedvojbeno, signalizacije, u ulozi svjetionika.²⁰ Položaj Palagruže u prometu prema luci Classe značajan je stoga što je ona orijentir na završetku dionice puta koja, slijedeći povoljne struje, ulazi u Jadran te kod Palagruže skreće prema Garganu ili pak nastavlja prema Sušcu i Svecu s vanjske strane istočnojadranskih otoka. S druge strane, Palagruža predstavlja navigacijsku točku na polovici rute iz Classe prema Otrantu, koja slijedi povoljne morske struje duž italske obale te nakon Gargana skreće prema Palagruži i otvorenome moru²¹ (si. 2). Tom je rutom vjerojatno plovila Gala Placidi-ja s pratnjom u proljeće 423., prije početka sigurnije plovidbene sezone, kada ju je zahvatila oluja dok je bježala iz Ravene u Konstantinopol.²² Još preciznije o trajanju plovidbe svjedoči podatak da je Stilihon u travnju 397. s velikom vojskom od Ravenne do Ko-rintske prevlake doplovio za otprilike šest dana, što svakako podrazumijeva plovidbu bez zaustavljanja, uključujući i noćne dionice.²³

Nasuprot tezama prema kojima pojedini autori plovidbene rute prema sjeverozapadu i Ravenni vide isključivo uz istočnu obalu Jadrana, bez noćne

402. treba, uz obrambene razloge, promatrati i u svjetlu važnosti luke Classe u toj ključnoj komunikacijskoj mti.

19    Skup nalaza s Palagmže predstavlja, kako kaže Hayes (u: Kirigin 1994, str. 430): “…a conspectus of eastern and Western Mediterranean types of the period, comparable (on a smaller scale) to the 5^th Century finds from Classe (Ravenna)”, te također (Hayes 1994, str. 544) kako Palagruža: “…provides a crucial link between Mediterranean at large and the finds from Classe, supplying examples of exactly the same types of pottery.”

20    Kirigin 2012, str. 90-95.

21    Kirigin et al 2009, str. 150, si. 7, tab. 3; u raduje elaborirana shema orijentacije pri noćnoj plovidbi (143-144), što u većem dijelu dotadašnje literature nije bilo prihvaćeno.

22    Salisbury 2015, str. 133.

23    Salisbury 2015, str. 43-44. Taj podatak bi značio daje flota na putu dugom 650 nm plovila prosječnom brzinom od 4,5 čvorova. Također, ne precizira se jesu li za transport korišteni trgovački ili vojni brodovi.

plovidbe,²⁴ ovakva interpretacija dužjadranske navigacije jasno pokazuje potrebu za postojanjem svjetlosne signalizacije na Palagruži.²⁵ S obzirom na rekonstrukciju plovidbenog kalendara u antici, valja pretpostaviti mogućnost daje objekt na Palagruži bio u funkciji samo u sezoni plovidbe, od svibnja do listopada, dok je u drugoj polovici godine bio izvan uporabe, tj. bez posade. Naime, noćna signalizacija u prekojadranskoj plovidbi nije neophodna jer je ta plovidba vremenski kraća te je najdužu dionicu moguće preploviti tijekom dužeg dana.

Dakle, možemo zaključiti kako komunikacijska uloga utvrde na Palagruži višestruko nadilazi onu defenzivnu, što se vidi i u njezinoj morfologiji koja ne odgovara zahtjevima koji bi se postavili pred utvrdu koja bi se trebala samostalno braniti od eventualnih napada i organizirane opsade većih vojnih jedinica. Nadalje, s obzirom na veličinu,²⁶ ali i uvjete života na otoku, ona nikako nije mogla biti trajno boravište mnogobrojnije posade. O nemogućnosti sigurnog sidrenja i držanja brodova na Palagruži već je dosta rečeno u citiranim radovima, pa svakako treba otpisati percepciju otoka kao mjesta odakle bi bilo moguće fizički kontrolirati brodove koji su prolazili kraj otoka. Iznimno je malo podataka dostupno o funkcioniranju objekata koji su mogli imati dvojaku svrhu, utvrde i svjetionika, poput one koju spominje Rutilije Klaudije Namacijan u blizini Populonije, u opisu svojeg putovanja 416. godine.²⁷ Istu ulogu možemo pretpostaviti i za niz položaja na vanjskom putu uz otoke istočne obale Jadrana. Takva teza može se dokazati isključivo stratigrafskim istraživanjima na ključnim lokacijama, a ona su do sada rijetko provođena.

24    Prometnost tih mta temeljito je potkrijepljena arheološkim dokazima, no to ih nikako ne čini jedinim rutama prema Ravenni. Vidi Bmsić 1993, str. 224-225; Kozličić 2012, str. 17; Gluščević, Grosman 2015, str. 122.

25    Kirigin2009, str. 150.

26    Prema tipologiji rimskih utvrda koju je, na osnovi pisanih izvora, prethodnih klasifikacija i arheoloških istraživanja predložio Bajenaru (Bajenam 2010, str. 52, 55-57), ovaj objekt spada u tip manjih utvrda-kula (turris, burgus). Njihova je glavna uloga bila komunikacijska, kako na dunavskom limesu, tako, primjerice, i na rubu Sahare ili na otocima istočne obale Jadrana.

27    Namacijan u svojoj poemi opisuje putovanje između Rima i Galije koje je morao poduzeti morskim putem upravo zbog posljedica gotskog razaranja i uništenih cesta, što dočarava vrijeme i opće okolnosti u kojima i Palagmža dobiva na važnosti. Tekst engleskog prijevoda izvornika Rutilius Namatianus, De Re dito suo dostupan na http://penelope.uchicago.edu/Thayer/e/ro-man/texts/rutilius_namatianus/text* .html (pristupljeno 23.6. 2017.).

Među korpusom objavljenih manjih utvrda tipa turris i burgus iz razdoblja od 3. do 6. stoljeća, za palagrušku utvrdu djelomične usporedbe nalazimo tek na dva primjera na Jadranu, a najsličnije primjere na prilično udaljenom teritoriju rimskih sjeverno afričkih provincija Tripolitanije i Cirenaike (si. 3). Na jadranskom prostoru morfološke sličnosti s palagruškom utvrdom tek donekle pokazuju utvrda Krajicino na Svecu i utvrda Sv. Juraj u Caskoj.²⁸ Palagruška utvrda dvostruko je veća od utvrde Krajicino, no općenite sličnosti zamjećuju se u postojanju plitkih lezena-kontrafora te cisterne unutar gabarita utvrde. Debljina zidova nešto je manja na Svecu (68-70 cm), a lezene se ne poklapaju s unutarnjim pregradnim zidovima.

28 Za utvrdu Krajicino: Kirigin, Milosevic 1981; za utvrdu Sv. Juraj u Caskoj: Regan 2002.

Utvrda Sv. Juraj iznad Časke na Pagu veći je utvrđeni sklop, unutar kojega jedan dio, tzv. gornja utvrda,²⁹ pokazuje određene sličnosti s palagruškom utvrdom, ponajprije u pogledu unutarnje organizacije prostora. Ima nešto veće dimenzije, no nema kontrafore na uglovima te ima tanje vanjske zidove.³⁰ Promatrajući ukupna saznanja o tom sklopu, upitno je treba li tu tražiti sličnosti s palagruškom utvrdom.

Pri dokumentiranju morfoloških sličnosti s utvrdama na prostoru sjeverne Afrike mora se primijetiti kako su potrebe kojima su prilagođavane te manje utvrde veoma slične onima na Palagruži. Izgrađene su na rubu pustinje te predstavljaju osamljene objekte u prostoru, organizirane u sustav radi kontrole prometa ljudi i robe.³¹ S obzirom na svoju izoliranost i namjenu, izgrađene su kao samodostatne jedinice s prostorom za posadu i zalihe. Poput njih, i utvrda na Palagruži morala je biti samodostatna, što je jasno već iz usporedbe s današnjim načinom funkcioniranja svjeti-oničarske službe. U pogledu konstrukcije može se primijetiti da su vanjski zidovi tih utvrda redovito nešto deblji od onih na palagruškoj utvrdi, pa je kod ovih prvih naglasak na obrambenim kvalitetama objekta,³² što na Palagruži očito nije bio slučaj. Nadalje, navedeni objekti očuvani su u elevaciji, tako da imamo podatke o unutrašnjoj organizaciji gornjeg kata (Gasr Duib i Gasr Wames), ali i dodatno povišene kvadratne kule koja je stajala nad ulaznim prostorom (Gasr Wames). Vrijeme gradnje tih objekata je različito; Gasr Duib i Gasr Wames datirani su u sredinu 3. stoljeća,³³ dok za dva navedena primjera iz Cirenaike, Qasr al-Mistashi i Qasr Laaraija, autor kao pretpostavljeno vrijeme gradnje navodi 5. stoljeće.³⁴

Promatrajući do sada poznate elemente tlocrta palagruške utvrde, može se utvrditi daje, s obzirom na gabarite, morala postojati unutrašnja podjela prostora koja bi uključivala nekakvo unutrašnje dvorište, kako je vidljivo i na navedenim primjerima. Takvo je dvorište moglo biti korišteno i za impluvij, bazen za filtraciju vode prikupljene putem krovišta pokrivenog crijepom,³⁵ iz kojeg je voda otjecala u cisternu. Moguće je daje manji pravokutni prostor uz istočni zid

29 Regan 2002, str. 143-144.

30 Regan 2002, str. 146.

31    U Tripolitaniji Gasr Duib i Gasr Wames, vidi u Mackensen 2009; u Cirenaici nekoliko primjera kod Emra-ge 2015, no posebno Qasr al-Mistashi i Qasr Laaraija.

32    Gasr Duib ima vanjske zidove debljine 150-165 cm, Gasr Wames 140 cm, a Qasr al-Mistashi 105 cm, dok su zidovi utvrde na Palagruži debljine 90 cm.

33    Mackensen 2009, str. 76, 96.

34    Emrage 2015, str. 213.

35    Ostaci krovnog crijepa zastupljeni su u svim slojevima nastalim nakon propadanja utvrde.

današnje cisterne bio mjesto gdje je bio takav implu-vij. Iskopavanjem su pronađeni i tragovi kuhinjskog prostora,³⁶ za koji je opravdano pretpostaviti kako je iz praktičnih razloga bio presvođen. Dvije lezene koje su dokumentirane s vanjske strane tog prostora na istočnom zidu, u kombinaciji s unutrašnjim zidovima s kojima su usklađene predstavljaju čvrstu bazu nad kojom je mogla biti podignuta zidna masa i prostori prvoga kata, a možda i nekakva kula kakvu vidimo na primjeru Gasr Wames. Zidovi palagruške utvrde svakako su bili odgovarajuće debljine kako bi nosili konstrukciju gornjeg kata podignutog nad svodovima, kao što je to dokumentirano na spomenutim sjevemo-afričkim primjerima. Kako vidimo na primjeru Gasr Duib i Gasr Wames, ondje je prvi kat također bio presvođen, a nad njim je bio ravni krov. U našem slučaju takav je krov gotovo sigurno bio natkriven drvenom konstrukcijom s krovnim crijepom zbog sakupljanja kišnice o kojoj je, između ostalog, ovisio boravak ljudi na otoku.

Svjetlosna signalizacija

Uza sve navedene usporedbe, još uvijek nismo blizu detaljnijih saznanja o načinu funkcioniranja svjetlosne signalizacije na Palagruži. O antičkim svjetionicima uglavnom se pisalo na osnovi sakupljenih podataka iz pisanih izvora, epigrafskih spomenika, pojedinih primjeraka skulpture, prikaza na novcu te nekoliko očuvanih objekata, no saznanja koja su sakupljena uglavnom se odnose na primjere dobro poznate još u antici.³⁷ Utvrda na Palagruži u tom je pogledu iznimka, jer su vršena arheološka istraživanja, ali ipak bez rezultata koji bi donijeli dublja saznanja o svjetlosnoj signalizaciji. Nadalje, današnji svjetionik izgrađen je na najvišoj točki otoka, a hrbat koji se prema njemu uzdiže predstavlja vizualnu prepreku za dobar dio vidokruga sa Salamandrije ka zapadu, pa stoga ona, na prvi pogled, ne predstavlja idealan položaj za svjetlosnu signalizaciju. No uzmemo li u obzir pretpostavljene plovidbene rute (vidi gore), ta činjenica uopće ne mora biti presudna za položaj svjetionika jer su brodovi svjetlo s Palagruže tražili na obzoru dolazeći s jugoistoka, iz pravca Gargana ili pak s jugozapada, slijedeći struje koje ih vode u Jadran. Također, s obzirom na informacije o zahtjevnosti radova koji su morali biti poduzeti prilikom gradnje današnjeg svjetionika (uključujući i miniranje)³⁸ te lakšu dostupnost Salamandrije, rimski odabir Salamandrije za gradnju utvrde-svjetionika možda je bio posve logičan.

36    Kirigin et al. 2004, str. 209, si. 2.

37    Vidi kod Giardina 2005; Giardina 2012.

38    Kirigin 2012, str. 123.

Pitanje goriva koje je korišteno, tipova izvora svjetla i ranih oblika optičkih naprava još je daleko od rješenja. U radovima koji govore o svjetionicima u antici drvo se redovito navodi kao gorivi materijal za svjetlosnu signalizaciju.³⁹ Ipak, za potrebe svjetlosne signalizacije u upotrebi su bila i drugačija goriva, od kojih se u literaturi spominju smola, riblje ulje i biljna ulja.⁴⁰

U antici su postojala strukturirana znanja o upotrebi sustava zrcala, tzv. katoptra.⁴¹ Stoga je opravdano pretpostaviti da je 5. stoljeće poznavalo načine foku-siranja i emitiranja svjetlosti na veću udaljenost te da je upotreba uljanica (u odgovarajućem broju i veličini) u kombinaciji sa sfernim zrcalima u ostakljenom, zatvorenom prostoru mogla pojačati svjetlosni tok do odgovarajuće snage za potrebe signalizacije.⁴² Kako bismo pokušali procijeniti doseg takvih uređaja, potrebno je utvrditi nekoliko vrijednosti.⁴³ Prvo pitanje koje smo sebi postavili jest: kolika treba biti jakost izvora svjetlosti u idealnim uvjetima noću da bi se vidjela s udaljenosti od 22 nm?⁴⁴ Preuzeli smo vrijednost udaljenosti na kojoj je vidljiva svjetlost jedne svijeće po noći (svjetlosna jakost 1 cd) u idealnim uvjetima, koja prema mjerenjima Krisciunasa i Karone iznosi 2576 m.⁴⁵ Sukladno odgovarajućem izračunu⁴⁶ dobili

39    Pa tako i kod Kirigin 2012, str. 92.

40    Giardina 2012, str. 445, 449; treba napomenuti i kako različita biljna ulja redovito imaju mnogo veću kalorij-sku vrijednost od drva (oko 39,5 MJ/kg za biljna ulja te 18-19 MJ/kg za različite vrste drva. Za drvo vidi kod Aniszewska, Gendek 2014, str. 234; za ulja kod Grava-los et al 2008, T. 1).

41    Znamo za dva djela naziva Katoptrika koja se bave tom problematikom, vjerojatno Euklidovo (Pseudoeuklid), sačuvano u kasnijim prijepisima iz 1. st. po. Kr. i He-rona Aleksandrijskog, iz 4.-5. st. po. Kr. Vidi detaljnu studiju antičkih teorija o optici kod Smith 1999, koji detaljno razglaba o navedenim djelima, tj. o njihovim sačuvanim dijelovima.

42    Giardina 2012, str. 447,449; u Encyclopaedia Britannica, s.v. Lighthouse navodi se kako su u svjetionicima od 1. stoljeća po. Kr. u upotrebi bile uljanice zatvorene u ostakljenim prostorima: https://www.britannica.com/ topic/lighthouse (pristupljeno 24. 6. 2017.).

43    Izračune koji se dalje u tekstu navode ne bih mogao ostvariti bez pomoći kolege Ivana Vrljička iz Sveučilišnog odjela za stručne studije Sveučilišta u Splitu, na čemu mu ovim putem najljepše zahvaljujem.

44    S te je udaljenosti u povoljnim vremenskim uvjetima danju moguće vidjeti otok golim okom s morske površine.

45    Krisciunas, Karona 2015.

46    Prema zakonu obrnutog kvadrata, tj. kombinirajući vri-jednost vidljivosti jedne svijeće po noći i padu osvjetljenja s kvadratom udaljenosti od izvora svjetlosti.

smo podatak da je u idealnim uvjetima na 22 nm udaljenosti vidljivo svjetlo izvora svjetlosne jakosti od najmanje 251 cd. Dalje smo se poslužili rezultatima mjerenja osvjetljenja koje proizvode različiti oblici uljanica koje donose Zhu i Zhan.⁴⁷ Njihov je eksperiment proveden na više oblika uljanica, od kojih ona koju nazivaju “teapot structured oil lamp”⁴⁸ oblikom i konstrukcijom odgovara formi antičkih uljanica. Za gorivo su koristili ulje graha i kikirikija, no kako sva biljna ulja imaju približno istu kalorijsku vrijednost,⁴⁹ opravdano je rezultate smatrati relevantnim za usporedbu. Prema njihovim je mjerenjima lampa prosječno davala osvjetljenje od 78,4 luksa na površini udaljenoj 0,115 m, što bi, preračunato,⁵⁰ značilo da je svjetlosna jakost izvora iznosila 1,04 cd. Tako bi, prema prethodnom izračunu potrebne svjetlosne jakosti, za vidljivost na udaljenosti 22 nm, bez optičkih pomagala, bila potrebna svjetlost ukupne jačine 241 uljanice.

No s upotrebom sustava konkavnih ogledala koji bi svjetlost lampe fokusirao u zraku širine 20 stupnjeva, jakost svjetla bi se povećala za 129 puta.⁵¹ To znači da bi, u idealnim uvjetima vidljivosti, idealne fokusiranosti, savršene refleksije ogledala za signalizaciju i noći bez Mjeseca, za vidljivost na udaljenosti od 22 nm bila dovoljna svjetiljka 1,84 jakosti obične uljanice. S obzirom na navedeni niz idealnih uvjeta i vrijednosti koje u realnosti nikada nisu moguće, ovaj izračun služi isključivo da pokaže mogućnost signalizacije, uz znanje koje je u antici bilo dostupno, na manjim i većim udaljenostima čak i s izvorima svjetlosti nešto jačim od običnih uljanica. Sukladno tome, opravdano je pretpostaviti da su mnoge kule ili utvrde na važnim točkama jadranskoga plovnoga puta, pa tako i utvrda na Palagruži, služile i kao svojevrsni svjetionici.

Pregradnja rimske utvrde

U jednom je trenutku, kako je već navedeno, uz jugoistočni ugao utvrde dozidana apsida te je pojačan jugoistočni kontrafor (si. 4). Prethodno smatrajući da se radi o izvornom dijelu utvrde, o prirodi te dogradnje voditelj istraživanja i suradnici za trajanja

47    Zhu, Zhan 2005.

48    Idem, fig. 9.

49    Gravalos et al 2008, Table 1.

50    Prema formuli gdje je svjetlosna jakost jednaka umnošku osvjetljenja i kvadrata udaljenosti u metrima.

51    Pri izračunu povećanja jakosti svjetla uzet je u obzir razmjer između ukupne osvijetljene površine bez korištenja ogledala (kut od 360°) i površine osvijetljene fokusiranjem u zraku (20°).

istraživanja nisu detaljnije raspravljali.⁵² Rezultati arheološkog istraživanja pokazali su da se, nedvojbeno, ovdje radi o zahvatu koji je obavljen nakon što je utvrda već bila do neke mjere ili u potpunosti degradirana, jer je u zidnu masu apside ugrađen fragment mozaičnog poda (si. 5). Daje mozaični pod bio dio izvornog uređenja utvrde, potvrđuju nalazi teserà iz slojeva njezine degradacije.⁵³ Stoga je neophodno tu dogradnju promatrati kao adaptaciju dijela zapuštenog objekta s novom svrhom, koja se dogodila nakon kraja 5. st. S obzirom na ukupni korpus objavljenih antičkih utvrđenja i fortifikacijskih elemenata, veličina dograđene apside teško da ostavlja drugačijih opcija tumačenja namjene tog novog objekta osim dogradnje u funkciji svetišta crkve adaptirane unutar zida utvrde.

Nadalje, neki nalazi iz istraživanja neizravno upućuju na mogućnost da se unutar ostataka rimske utvrde nalazila crkva. S unutarnje strane izvornog vanjskog zida pronađen je ostatak kamenog bloka postavljenog na podnicu od nabijene zemlje, postavljen u osi apside poput praga pred svetištem (si. 6). Unutar istog prostora je u razdoblju 11.-13. st. sahranjen jedan pokojnik, a s južne strane vanjskog zida još tri, od kojih su dva preminula u 8.-9. st., a jedan je iz razdoblja kraja 17. – sredine 20. st.⁵⁴ Koncentracija ukopa na

52    Prevladavalo je mišljenje da se radi o nekakvoj kuli, vidi Kirigin et al. 2010, str. 86.

53    Mise et al. u pripremi; Kirigin et al. 2010, str. 76.

54    Forenbaher et al. 2015; Datacija je pribavljena radi-okarbonskim analizama osteoloških uzoraka. Grob unutar zidova (označen kao grob 3) sadržavao je i nekoliko kostiju druge osobe, pa je moguće da su u pitanju barem dva izvorna ukopa u tom prostoru. Vidi kod Forenbaher et al. 2015, str. 103, 106. Svi su navedeni

ovako malom prostom ukazuje na mogućnost da su pokojnici sahranjeni na mjestu koje je percipirano kao posvećeno tlo, unutar sakralnog objekta ili pak neposredno uz njega.

Teško je pouzdano utvrditi kada se ta adaptacija mogla dogoditi. Jedna je mogućnost dmga polovica 6. stoljeća, po završetku bizantsko-gotskih ratova. No nedostaju nalazi koji se mogu čvršće datirati u to vrijeme. Prvo sljedeće razdoblje u kojem bi bio izgledan takav zahvat jest rani srednji vijek. Već jeu izvješćima naglašeno kako su na Palagruži pronađeni tek rijetki srednjovjekovni nalazi, među koje spada ulomak uljanice iz 9.-11. st.,⁵⁵ spomenuti ukopi i primjerak zlatnog novca Romana III. Argira iz 11. st.⁵⁶ Ranom srednjem vijeku mogao bi pripadati i kameni reljef koji je objavio Marchesetti, a na kojem je prikaz tropmtoga križa u kružnici.⁵⁷ Stoga bez ikakve dvojbe treba odbaciti interpretaciju da je na Palagmži postojao benediktinski samostan. No to ne isključuje mogućnost da su ondje povremeno boravili pojedini svećenici koji su prakticirali život u izolaciji. Osim asketskog posvećivanja vjeri u izolaciji otoka koji u

grobovi sadržavah kosti odraslih muškaraca koji su se za života bavili pojačanom fizičkom aktivnošću.

55    Kirigin et al. 2010, str. 73.

56    Kirigin 2012, str. 98.

57    Iako to nije dobro vidljivo u crtežu, Marchesetti u tekstu navodi kako se radi o troprutoj kružnici. Vidi Marchesetti 1876, str. 291, tab. II, si. 11; također: Kirigin 2012, si. 24. Način prikaza na tom fragmentu odgovara stilskoj skupini skulptura iz Istre i srednje Dalmacije koju Ante Milošević, na osnovi stilskih usporedbi sa skulpturom iz Italije, okvirno datira u 8. stoljeće. Vidi Milošević 1999, str. 242-247.

SL 7. Prikaz Vele Palagruže na izdvojenoj karti iz drage austrijske vojne izmjere (prilagođeno prema https://mapire.eu/en/map/secondsurvey-dalmatia/)

potpunosti odgovara predodžbi pustinje, oni su mogli održavati skroman crkveni objekt na Salamandriji. S načinom života koji je tako mogao biti prakticiran, iza njih bi ostali rijetki pokretni ostaci, što odgovara arheološkoj slici Palagruže. S obzirom na važnost te točke u maritimnom prostoru, premda je prema dostupnim podacima teško rekonstruirati okolnosti, ne treba isključiti ni mogućnost da su ti asketi održavali i svjetlosnu signalizaciju, u nama nepoznatom obliku. Primjerice, ime otočića Lučnjaka u Pelješkom kanalu, teško pristupačnog, s ostacima ranokršćanske crkvice, možda otkriva ulogu koju je imao u vrijeme prije modernih navigacijskih naprava, što nalikuje okolnostima na Palagruži i nizu drugih manjih izoliranih otočića.^{58 59 60}

No pored materijalnih dokaza, za vremensku je kontekstualizaciju gradnje crkve na Palagruži važan odabir njezina titulara, arhanđela Mihovila. Poznato je kako je na Palagruži, prije novije crkve sv. Mihovila, građene 70-ih godina 19. stoljeća, postojala starija crkva istog titulara, koju su, prema zapisanoj predaji, izgradili komiški ribari.^{59 60} Arheološkim iskopavanjem nisu pronađeni dokazi njezina postojanja na prostoru gdje je tražena prema tumačenju opisa koji je donio geograf Ivo Rubić.⁶¹¹ No, na prvoj katastarskoj karti Palagruže, kojaje izrađena 1851.-1854., za2. austrougarske vojne izmjere, oznaka crkve ucrtana je na

58    Fisković 1971. str. 156-157; Uroda 2013.

59    Kovačić 1997. str. 42; Kirigin 2012. str. 101.

60    Rubić (1929. str. 130-131) kaže: “Stara crkvica, kojaje kasnije, iza zgrađene nove crkvice, na visini od 61 m. služila kao skladište za petroulje. te nova uređena za bogoslužje.” Prilikom istraživanja ovaj smo odlomak uvijek tumačili kao prostomu odrednicu položaja stare crkve (“… iza izgrađene nove crkvice …”). no ona je. zapravo, vremenska odrednica koja nam govori stoje s njom bilo nakon stoje izgrađena nova. To je usmjerilo potragu za lokacijom starije crkve u pogrešnom smjera. Vidi kod Kirigin 2012. str. 102-103.

Salamandriji, i to uz simbol ruševina (si. 7). Budući daje izmjera urađena prije opsežnih intervencija koje su u potpunosti promijenile plato, taj nam podatak daje vrijednu informaciju o položaju starije crkve. Također, prema zapisu sjećanja jednog od sudionika gradnje lanterne na Palagruži, “malena crkvica sv. Miha” nalazila se odmah uz put kojim se penje sa Velog žola, što odgovara tom položaju.⁶¹ Sve te činjenice ukazuju da se starija crkva morala nalaziti upravo na Salamandriji, neposredno uz ostatke rimske utvrde.

Kult sv. Mihovila na Garganu uspostavljenje, prema predaji, od kraja 5. stoljeća u špilji na lokalitetu Monte Sant’ Angelo. To najstarije zapadno svetište posvećeno arkanđelu Mihovilu do sredine 9. stoljeća postalo je jednim od iznimno značajnih odredišta hodočasnička iz zapadne Europe.⁶² Svetište su 869. poharali Saraceni, koji su od 847. do 871. godine Bari učinili središtem manjeg emirata, što je dovelo do intenzivne pljačke i gusarenja.⁶³ Tek oslobođenjem Barija i Taranta, do 876. godine, stekli su se uvjeti za intenziviranje pomorskog prometa Jadranom, u koji su sigurno bili uključeni i hodočasnici koji su nanovo pohodili Monte Sanf Angelo.⁶⁴ Stoga nije neopravdano pretpostaviti mogućnost adaptacije dijela urušene utvrde na Palagruži u crkvu, krajem 9. stoljeća, posvećenu upravo arkanđelu Mihovilu. Takav bi čin predstavljao značajnu komponentu ranosrednjovjekovne sakralizacije maritimnog prostora na najvažnijoj pre-kojadranskoj ruti, kako je već dokumentirano na nizu primjera i u unutarnjim vodama istočnoga Jadrana.⁶⁵ Ako je tome tako, ukopi iz 9. stoljeća daju mogući datum adaptacije ovog dijela utvrde u crkvu, što se u potpunosti poklapa sa spomenutim okolnostima te za gradnju crkve predstavlja mnogo izvjesniji povijesni okvir od 6. stoljeća.

Zaključak

Može se zaključiti kako su najopsežnije intervencije na Palagruži realizirane u razdobljima kad su središta na sjevernom Jadranu počela dobivati značajniju ulogu, te se stoga, posljedično, intenzivirala i izravna plovidba prema sjeveru. Atenska trgovina žitom od arhajskog razdoblja, prometna pomorska magistrala

61    Kirigin2012, str. 122.

62    Otranto 2012, str. 179-280. Autor također prenosi zaključak analize brojnih grafita u svetištu, gdje je vidljivo germansko podrijetlo dedikanata.

63    Lapadula 2014, str. 350-352.

64    Sammarco 2014, str. 338.

65    Detaljno se tom temom nedavno pozabavila Ita Prani-čević Borovac. Vidi Praničević Borovac 2017.

iz Istočnoga Rimskog Carstva prema Classe i Ravenni u 5. stoljeću te intenziviranje austrougarske trgovine preko Trsta u drugoj polovici 19. stoljeća rezultirali su povećanjem važnosti palagruškog otočja u dužja-dranskoj navigaciji, pa su upravo u tim razdobljima realizirane značajnije intervencije na Veloj Palagruži. Druga je dimenzija važnosti Palagruže vezana uz pre-kojadransku navigaciju, no iz nje, barem koliko nam je dosad poznato, nisu proizašle značajnije intervencije na otoku. Iako pitanje vremena njegove gradnje i dalje ostaje otvorenim, u 9. stoljeću na Palagruži gotovo sigurno postoji crkveni objekt posvećen sv. Mihovilu te otočje time postaje dijelom sakraliziranog maritimnog prostora pod zaštitom nebeskog borca protiv zla koje je prijetilo od Saracena. Takvim se činom sakralizacije uloga Palagruže u srednjem vijeku približava onoj iz vremena rane grčke prisutnosti, a veoma je moguće i iz vremena kasnoga bakrenog, odnosno ranoga brončanog doba. Svaka je od navedenih intervencija bila razmjerna specifičnim čimbenicima vremena i moći uključenih aktera, no očito je da je, usprkos zahtjevnosti realizacije zahvata na Palagruži, važnost tih zahvata uvijek opravdavala uloženo.

heavenly warrior against the evil threatened by the Saracens. Such an act of sanctification of Palagruža’s role in the Middle Ages resembled that of the era of the early Greek presence, and quite possibly also from the time of the late Copper and early Bronze Age. Each of these interventions was in proportion to the specific factors of time and the power of those involved, but it is obvious that despite the demanding nature of the undertakings on Palagruža, their importance always justified what had been invested.

IZVORI / SOURCES

Rutilius Namatianus, De Redito suo (engleski prijevod dostupan na stranici http://penelope.uchicago.edu/Thayer/E/Roman/Texts/Rutilius_Namatianus/, pristup 5.6.2017.)

Aniszewska, Gendek 2014

Brusio 1993 Emrage 2015

Fabijanić et al. 2012

Fisković 1971

Forenbaher 2009

Forenbaher et al 2015 Giardina 2005 Giardina 2012 Gluščević, Grosman 2015 Gravalos et al 2008

Hayes 1994

Kaiser, Forenbaher 1999 Kaiser, Forenbaher 2016

Kirigin 1994

Kirigin 2012 Kirigin, Čače 1998

Kirigin, Milošević 1981 Kirigin et al 2004

LITERATURA / BIBLIOGRAPHY

M. Aniszewska, A. Gendek, Comparison of heat of combustion and calorific value of the cones and wood of selected forest trees species, Lešne Prace Badawcze 75 (3), Sçkocin Staiy 2014, 231-236.

Z. Brusio, Starokršćanski sakralni objekti uz plovidbenu rutu istočnom obalom Jadrana, Diadora 15, Zadar 1993, 223-236.

A.    Emrage, Roman Fortified Farms (qsur) and Military Sites in the Region of the Wadi Al- Kuf Cyrenaica (Eastern Libya), doktorska disertacija obranjena na Sveučilištu u Leicesteru, Leicester 2015.

T. Fabijanić, I. Radić Rossi, M. Menđušić, Dokumentiranje postojećega stanja i istraživanje utvrde Turete, luke i sakralnog kompleksa na prostoru crkve Gospe od Tarca na otoku Kornatu, Histria Antiqua 21, Pula 2012, 401-412.

I. Fisković, Ranokršćanske crkvice na Sutvari, Gubavcu i Lučnjaku kraj Maj sana u pelješkom kanalu, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatnsku LXV-LXVII (1963-1965), Split 1971, 141-168.

S. Forenbaher, Adriatic Offshore Islands and Long-Distance Interaction in Prehistory, in: A Connecting Sea: Maritime Interaction in Adriatic Prehistory, S. Forenbaher (ed.), Oxford: B.A.R., Oxford 2009, 73-87.

S. Forenbaher, P. Rajić Sikanjić, Z. Premužić, Pet grobova s Palagruže, Opvscvla Archaeologica 37/38, Zagreb 2015, 95-110.

B.    Giardina, Il faro nel mondo antico: aggiornamenti e nuovi dati, Orizzonti. Rassegna di archeologia VI, Pisa-Roma 2005, 137-152.

B. Giardina, Navigare necesse est: Il faro tra mondo antico e medioevo, Histria Antiqua 21, Pula 2012, 443-457.

S.    Gluščević, D. Grosman, Nova bizantska utvrda na otočiću Veliki Sikavac kod otoka Paga, Diadora 29, Zadar 2015, 121-150.

I.    Gravalos, T. Gialamas, Z. Koutsofitis, D. Kateris, Z. Tsiropoulos, P. Xyradakis,

A.    Georgiades, Energetic Study on Animal Fats and Vegetable Oils Using Combustion Bomb Calorimeter, Tarim Makinalan Bilimi Dergisi (Journal of Agricultural Machinery Science) 4 (1), Izmir 2008, 69-74.

J.    W. Hayes, Pottery of 6^th and 7^th centuries, in: Acta XIII, Radovi XIII međunarodnog kongresa za starokršćansku arheologiju II, Split-Poreč, N. Cambi, E. Marin (eds.), Split 1994, 541-550.

T.    Kaiser, S. Forenbaher, Adriatic sailors and stone knappers: Palagruža in the 3^rd millennium B.C., Antiquity 73, Durham 1999, 313-324.

T. Kaiser, S. Forenbaher, Navigating the Neolithic Adriatic, in: Fresh fields pastures New, Paper presented in honor of Andrew T. Moore, K. T. Lillios, M. Chazan (eds.), Leiden 2016, 145-164.

B.    Kirigin, Late Roman Period on the island of Vis and its archipelago: the archaeological evidences, in: Acta XIII, Radovi XIII međunarodnog kongresa za starokršćansku arheologiju III, Split-Poreč, N. Cambi, E. Marin (eds.), Split 1994, 429-440.

B. Kirigin, Palagruža – Diomedov otok. Književni krug, Split 2012.

B. Kirigin, S. Cače, Archaeological Evidence for the Cult of Diomedes in the Adriatic, Hesperia: studi sulla grecità di Occidente 9, Roma 1998, 63-110.

B. Kirigin, A. Milošević, Svetac, Arheo 2/1981, Ljubljana 1981, 45-51.

B. Kirigin, T. Katunarić, G. Skelac, Palagruža 2003. Preliminarni izvještaj s arheoloških iskopavanja, Opvscvla archaeologica 28, Zagreb 2004, 207-220.

Kirigin et al. 2009

Kirigin et al 2010a

Kovačić 1997 Kozličić 2012 Lapadula 2014 Mackensen 2009

Marchesetti 1876 Milošević 1999 Miše 2017

Miše, Šešelj 2008 Miše et al u pripremi Otranto 2012

Praničević Borovac 2017

Regan 2002 Salisbury 2015 Sammarco 2014 Smith 1999 Uroda 2013 Zhu, Zhan 2005

B. Kirigin, A. Johnston, M. Vučetić, Z. Lušić, Palagruža – The Island of Diomedes – and Notes on Ancient Greek Navigation in the Adriatic, in: A Connecting Sea: Maritime Interaction in Adriatic Prehistory, S. Forenbaher (ed.), Archaeopress, Oxford 2009, 137-155.

B.    Kirigin, M. Miše, V Barbaric, Palagruža – the island of Diomedes. Summary excavation report 2002-2008, Hesperia: studi sulla grecità di Occidente 25, Roma 2010, 87-113.

J.    Kovačić, Palagruža od 12. do 20. stoljeća, Prilozi povijesti otoka Hvara 10, Hvar 1997, 39-47.

M. Kozličić, Adriatic sea routes from the antiquity to the early modern age, Histria Antiqua 21, Pula 2012, 13-20.

E. Lapadula, Monte Sant’Angelo, in: Archeologia delle Regioni d’Italia. Puglia, G. Ceraudo (ed.), Bologna 2014, 350-379.

M. Mackensen, Gasr Wames, eine burgusartige Kleinfestung des mittleren 3. Jahrhunderts am trìpolìtanìschen limes Tentheitanus (Libyen), Germania 87, Darmstadt-Mainz 2009, 75-104.

C.    Marchesetti, Descrizione dell’ìsola dì Pelagosa, Bolletino della Società Adriatica di scienze naturali 2, Trieste 1876, 283-306.

A. Milošević, Prva ranosrednjovjekovna skulptura iz crkve Sv. Marte u Bijačima, Starohrvatska prosvjeta III (26), Split 1999, 237-263.

M. Miše, Banquet among the stars, The Gnathia ware from Diomedes sanctuary on Palagruža, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatnsku 110 (Ad honorem Branko Kirigin), Split 2017, 233-255.

M. Miše, L. Šešelj, The late Hellenistic and early Roman fine pottery from the sanctuaries of Diomedes in Dalmatia, Acta RCRF 40, Bonn 2008, 113-119.

M. Miše, V. Barbaric, A. Zec, B. Kirigin, Omphalos of the Adriatic Sea. The Island of Palagruža.

G. Otranto, Agiografia e origini del cristianesimo in Puglia, in: Bizantini, Longobardi e Arabi in Puglia nell’alto medioevo. Atti del XX Congresso intemazionale di studio sull’alto medioevo, Spoleto 2012, 163-194.

I.    Praničević Borovac, Sveci i pomorci: umjetnička baština pomorske tematike Dalmacije pod zaštitom svetaca, Književni krug i Umjetnička akademija Sveučilišta u Splitu, Split 2017.

K.    Regan, Utvrda sv. Jurja u Caskoj na otoku Pagu, Prilozi Instituta za arheologiju u Zagrebu, 19/2002, Zagreb 2002, 141-148.

J.    E. Salisbury, Rome ’s Christian empress. Galla Placìdìa rules at the twilight of the empire, Johns Hopkins University Press, Baltimore 2015.

M.    Sammarco, Il fenomeno rupestre medievale, in: Archeologia delle Regioni d’ Italia. G. Ceraudo (ed.), Puglia, Bologna, 325-350.

A. M. Smith, Ptolemy and the Foundations of Ancient Mathematical Optics, American Philosophical Society, Philadelphia 1999.

N.    Uroda, Begginigs of Monasticism on Central Dalmatian Islands. Problems and Perspectives, Hortus Artium Medievalum 19, Zagreb-Motovun 2013, 112-120.

Z. Zhu, Q. Zhan, Study on the structures and illumination characteristics of Chinese ancient oil lamps, ICO20: Illumination, Radiation, and Color Technolo-logies, Proceedings of SPIE, Vol. 6033, D. Zhao, M. R. Luo, H., Yaguchi (ed.), Changchun 2005, 1-12.

INTERNETSKI IZVORI / INTERNET SOURCES

Krisciunas, Karona 2015 K. Krisciunas, D. Karona, At What Distance Can the Human Eye Detect a Candle

Flame?, arXiv:1507.06270vl [astro-ph.IM], 2015, 1-9. https://www.britannica.com/topic/lighthouse (24. 6. 2017.).