Stašo Forenbaher, Petra RajIć Šikanjić & Zrinka Premužić

Prilikom arheoloških iskopavanja nalazišta Salamandrija na Palagruži pronađeno je pet skeletnih grobova. Njihovo datiranje obuhvaća razdoblje od kasne antike do modernog doba. Najvjerojatnije ih se može povezati s povremenim, diskontinuiranim, a ponekad možda i trajnijim, boravkom ljudi koji su se bavili specijaliziranim aktivnostima poput plovidbe, ribarenja, gradnje i ratovanja.

U većini slučajeva moglo bi se raditi o ad hoc zbrinjavanju posmrtnih ostataka, prije nego li o pravom formalnom pogrebu. Spomenuti grobovi upotpunjuju saznanja o ljudskoj prisutnosti na otoku i otvaraju nova pitanja o razdobljima za koja do sada na Palagruži nije bilo arheoloških podataka.

Ključne riječi: Jadran, Palagruža, grob, kasna antika, srednji vijek, novi vijek

Različita vremena i različite prostore obilježili su najrazličitiji načini zbrinjavanja tjelesnih ostataka pokojnika. Malo je značajki, osim onih najopče-nitijih, koje su zajedničke svim pogrebnim običa-jima. Jedna od takvih značajki jest činjenica da se ostaci pokojnika u pravilu odlažu razmjerno blizu mjesta gdje ga je zatekla smrt. Transport tijela na

velike udaljenosti tekovina je novog vremena koja je u ranijim razdobljima predstavljala rijetku iznimku. Zbog toga su groblja usko vezana uz mjesta na kojima se živjelo, dok su grobovi smješteni daleko od naselja neuobičajeni i već zbog toga zanimljivi. Među takve rijetke nalaze mogu se ubrojiti grobovi koji su za nedavnih arheoloških istraživanja otkriveni na Palagruži.

Smještaj i naseljenost Palagruže

Osamljeni otočić Palagruža nalazi se gotovo u samom središtu Jadranskog mora. Od najbližeg susjednog otoka ili kopna udaljena je četrdesetak kilometara. Njen izdaleka vidljiv strm i izdužen hrbat uzdiže se stotinjak metara nad morskom razinom, a njena žala pružaju mogućnost utočišta manjim plovilima. Zbog toga je Palagruža od pamtivijeka bila iznimno važna za plovidbu uzduž i poprijeko Jadrana (Kirigin et cd. 2009).

Izuzev bogatstva ribe u okolnom moru, prirodni izvori Palagruže krajnje su ograničeni. Na otoku nema izvora pitke vode, a nakapne cisterne slabo se pune zbog izrazito suhe klime. Biljni pokrov je ograničen na žbunje i drugo sitno raslinje, a lovne divljači nema. Teren je izrazito strm i kamenit pa obradivo zemljište čini tek sedam od ukupno tridesetak hektara površine otoka (Kovačić 1997).

Zbog toga ne čudi da na Palagruži nikad nije postojalo trajno naselje, iako arheološki i povijesni izvori svjedoče o mnogobrojnim posjetima, sezonskom zadržavanju, pa i dugotrajnijem boravku specijaliziranih grupa ljudi. Većina arheoloških tragova koncentrirana je na Salamandriji, maloj zaravni pri sredini otoka. Najraniji od njih pripadaju ranom 6. tisućljeću prije Krista, odnosno vremenu ranog neolitika (Forenbaher & Kaiser 2005; 2011). Nakon poduže stanke, otok je ponovo intenzivno posjećivan sredinom 3. tisućljeća prije Krista, u vrijeme prijelaza iz bakrenog u brončano doba (Forenbaher & Kaiser 1997; Kaiser & Forenbaher 1999), a zatim je opet napušten. Od kraja 6. stoljeća prije Krista, tijekom klasičnog i helenističkog Grčkog razdoblja pa sve do vremena Rimskog Carstva, na Salamandriji je postojalo Diomedovo svetište (Kirigin & Čače 1998). Za kasne antike zamijenila ga je snažna utvrda. Arheološke i povijesne informacije iz razdoblja srednjeg vijeka iznimno su malobrojne i šture, kao da je s gašenjem antičke civilizacije otok još jednom bio napušten (Kirigin 2012).

Palagruža se često spominje u povijesnim doku-mentima tek od 16. stoljeća, kada more u njenoj okolici intenzivno iskorištavaju hvarski i komiški ribari. Oni borave na otoku ljeti, obično po tri tjed-na svaki mjesec, loveći, soleći i spremajući srdele u barile. Na ruševinama kasnoantičke utvrde grade se kamene kolibice, cisterna i crkvica. Napokon, 1875. godine Austrija na vrhu otoka gradi svjetionik u kojem od tada stalno borave svjetioničari sa svojim obiteljima.

U Prvom svjetskom ratu Palagruža je pretrpjela že-stoko bombardiranje austrijske mornarice. Između dva rata bila je pod vlašću Italije koja je na otoku podigla dva mala betonska objekta za potrebe radi-ostanice. Poslije Drugog svjetskog rata na Palagruži je, uz svjetioničare, sve do kraja šezdesetih godina prošlog stoljeća boravila izvidna posada JNA od petnaestak vojnika.

Smrt na Palagruži

Prema sačuvanoj usmenoj predaji može se zaključi-ti da je na Palagruži tijekom posljednja tri stoljeća smrtno stradalo tridesetak ljudi. Svi su poginuli u nesrećama, zatrpani odronima kamenja, u eksplozijama zaostalih granata iz Prvog svjetskog rata, ili padom niz liticu (Kirigin 2012: 105, 129-131). Koliko je poznato, izuzev nesretnih hvarskih ribara koje je, prema usmenoj predaji, krajem 18. stoljeća na Žalu pokopao veliki odron stijena (Burton 1879: 180), posmrtni ostaci pokojnika odneseni su s Palagruže i sahranjeni negdje drugdje.

Vrlo bogata pučka tradicija (Božanić 1996a; 1996b) ne spominje da je netko na Palagruži umro prirodnom smrću ili da je ondje pokopan. Tim je zanimljivije da su već prvi moderni istraživači, Richard Burton i Karlo Marchesetti, prilikom svojeg četverodnevnog posjeta otoku u rujnu 1876. godine naišli na skeletne ostatke ljudi. Na temelju njihovih šturih opisa danas se malo što može sa sigurnošću tvrditi, osim da se radilo o ostacima desetak individua.

Marchesetti piše o otkriću groba s kremenom strelicom “zabodenom u skelet” (Marchesetti 1876: 289). Ako njegov opis shvatimo doslovno, radilo bi se najvjerojatnije o pokojniku iz sredine 3. tisućljeća prije Krista, jer iz tog vremena potječe velika većina pretpovijesnih nalaza s Palagruže, uključujući i mnogobrojne kremene šiljke strelica (Forenbaher 2009: si. 5). S druge strane, ukoliko nije bila fizički povezana sa skeletom, kremena strelica mogla je

dospjeti u grob posve slučajno, zajedno sa zemljom kojom je zatrpana grobna raka, budući da tanki sloj humusa koji prekriva padine oko Salamandrije sadrži vrlo velik broj pretpovijesnih nalaza. Nažalost, spomenuti grobni nalaz nije sačuvan pa danas više nije moguće provjeriti stvarno stanje stvari.

Još manje znamo o “deset lubanja i gomili kostiju” iz zbirke Ante Topica, poduzetnika koji je preuzeo po-sao izgradnje svjetionika na Palagruži. Njih sporni-nje Burton (1879: 179) te nagađa da ti ljudski ostaci, pronađeni na sjeverozapadnoj padini Salamandrije prilikom vađenja kamena za izgradnju svjetionika, potječu iz kasnog srednjeg vijeka.

Ovim starim informacijama sada možemo pridodati sustavno prikupljene podatke s novih arheoloških istraživanja na Palagruži. Između 2002. i 2006. godine, oko i unutar zidova kasnoantičke utvrde na Salamandriji otkopano je pet grobova (si. 1). U svakom od njih bio je pokopan po jedan pokojnik. Uz to je iz kulturnog sloja izvan grobova prikupljen manji broj pojedinačnih ljudskih kostiju koje potječu od još barem pet individua.

Analiza ljudskih skeletnih ostataka

Analiza ljudskih skeletnih ostataka obuhvatila je popisivanje prisutnih koštanih elemenata, procje-njivanje minimalnog broja prisutnih osoba, odredi-vanje spola i dobi osobe te opis uočenih patoloških promjena i lezija.

Spol osoba određen je korištenjem standardnih antropoloških metoda koje se temelje na morfološkim karakteristikama lubanje i zdjeličnog obruča (Schwartz 1995). Pri određivanju dobi osoba korišteni su stupanj spajanja epifize na medijalnom kraju ključne kosti, morfološke promjene na spojnoj ploštini preponske i zglobnoj ploštini bočne kosti te stupanj sraštavanja lubanjskih šavova (White 2003). Na temelju uočenih karakteristika dob osobe procijenjena je prema sljedećim kategorijama: 20 – 30, 30 – 40, 40 – 50 i 50+ godina. Ukoliko se zbog nedostataka koštanih elemenata spol i dob nisu mogli precizno utvrditi, osoba je opisana kao odrasla. Za utvrđivanje uzroka vidljivih patoloških promjena na kostima korištene su standardne paleopatološke metode (Waldron 2009).

Zbog poremečenosti ljudskih ostataka i njihove prisutnosti izvan grobova, procijenjen je minimalni broj osoba. Pri tome su uzeti u obzir svi prisutni koštani elementi u pojedinom kontekstu, kao i njihov položaj unutar lokaliteta. Analizom je procijenjen minimalni broj od deset osoba. Sve su odrasle dobi, a za njih sedam je sa sigurnošću utvrđeno da se radi o muškarcima.

Ostatke pet osoba pronađenih u pojedinačnim grobovima zbog cjelovitosti i dobre očuvanosti koštanih elemenata bilo je moguće detaljnije analizirati. Sve su osobe muškoga spola. Od toga su četvorica dobi od 20 do 30 godina dok je jedan muškarac starosti od 30 do 40 godina.

Na analiziranom materijalu uočena je jedna patološka lezija: lom kosti. Do prijeloma kosti dolazi pod utjecajem vanjske sile, a njihovo proučavanje pruža podatke o slučajnim i namjernim aktivnostima u svakodnevnom životu.

Na kostima nekoliko osoba prisutne su promjene koje se mogu povezati s pojačanom fizičkom aktivnošću: promjene na hvatištu kostoklavikularnog (romboidnog) ligamenta na ključnoj kosti i os acromiale na lopatici. Navedene promjene prisutne su kod tri osobe (grob 1, grob 3, grob 5) na obje strane tijela.

Kostoklavikularni ligament spaja ključnu kost s prvim rebrom te na taj način stabilizira prsni koš. Na mjestu njegova hvatišta na ključnoj kosti mogu nastati promjene u obliku udubljenja i zadebljanja. Istraživanja su pokazala da su promjene češće kod muškaraca odnosno mlađih osoba, a najizraženije su kod muškaraca starosti od 20 do 30 godina. Iako njihov uzrok nije do kraja razjašnjen, većina istraži-vaca ih povezuje s pojačanom mehaničkom aktivnošću (Rogers et al. 2000).

Os acromiale je promjena koja nastaje kad vrh akro-mijalnog nastavka ne sraste s ostatkom lopatice, što se obično događa između 18. i 20. godine života (Scheuer & Black 2004). Promjena može biti jednostrana ili obostrana, pri čemu je češće zahvaćena dominantna ruka. Češće se javlja kod muškaraca, a učestalost u suvremenim populacijama iznosi između 1% i 15% (Resnick 2002; Boehm 2005). Kao uzrok nastanka os acromiale navode se mehanički stres i trauma te genetički čimbenici (Case et al. 2006). Istraživanja su pokazala da je rizik od nastanka os acromiale veci u osoba koje su tijekom života obavljale naporne fizičke aktivnosti čiji su pokreti uključivali ponavljajuće podizanje ruku.

Opis grobova

Svi pokojnici su pokopani bez priloga, a starost grobova određena je izravnim radiokarbonskim datiranjem kostiju metodom akceleratorske masene spek-trometrije (tab. 1, si. 2).

Tablica 1. Radiokarbonski datumi za grobove sa Salamandrije (autor: S. Forenbaher 2012) *Kalibracija je provedena programom OxCal v.4.1 (Reimer étal. 2009; Bronk Ramsey 2009)

Table 1. Radiocarbon dates from the Salamandra burials (author: S. Forenbaher 2012)

*Calibrated using OxCal program v.4.1 (Reimer et al. 2009; Bronk Ramsey 2009)

U grobu 1 (si. 3) pokopan je muškarac dobi između 20 i 30 godina. Položen je u grob ispružen na leđa, približno u smjeru zapad-istok, glavom prema zapadu. Gornji dio tijela naknadno je znatno poremećen, a od kostiju nogu nedosta-ju goljenićne kosti. Uočene le-zije na kostima uključuju žara-sli lom četvrte kosti pešća lijeve šake, promjene na hvatištu oba kostok lavi kulama ligamenta te obostrani os acromiale (si. 4). Pokojnik je ukopan u redeponirani sloj lapora koji je vjerojatno nastao izbacivanjem materijala iz obližnjih jama iskopa-nih za temelje kasnoantičke utvrde. Obris grobne rake nije bio vidljiv, a nije zabilježena niti nikakva grobna arhitektura. Datiran je u novi vijek, od kasnog 17. do sredine 20. stoljeća.

U grobu 2 (si. 5) pokopan je muškarac dobi između 30 i 40 godina. Položen je u grob ispružen na trbuh, u smjeru zapad-istok, glavom prema zapadu.

Na skeletnim ostacima nisu uočene nikakve patološke promjene. Ukopan je u isti redeponirani sloj lapora kao i pokojnik iz groba 1. Niti u ovom slučaju obris grobne rake nije bio vidljiv i nije zabilježena nikakva grobna arhitektura. Datiran je u rani srednji vijek, od kasnog 8. do kasnog 9. stoljeća.

U grobu 3 (sL 6) pokopan je muškarac dobi između 20 i 30 godina. Većina njegovih kostiju pronađena je u istočnom dijelu izdužene grobne rake dimenzija oko 1,8 X 0,6 m, dok ih je tek nekoliko prikupljeno iz njenog zapadnog dijela, odakle potječe i željezni šiljak sulice. Kosti nisu bile artikulirane već posložene na gomilu, s lubanjom na dnu i dugim kostima na vrhu. Na obje lopatice uočen je os acromiale. Raku s južne strane omeđuje zid utvrde, a sa sjeverne strane kameni suhozid čije bismo pojedine kamenove možda mogli smatrati grobnom arhitekturom. Grob je preslojen pločnikom sabirne površine cisterne. Datiran je u razvijeni srednji vijek, od sredine 11. do početka 13. stoljeća.

U grobu 4 (sL 7) pokopan je muškarac dobi između 20 i 30 godina. Položen je u grob na desni bok, u zgrčenom položaju, u smjeru zapad-istok, glavom

prema zapadu. Na skeletnim ostacima nisu uočene nikakve patološke promjene. Ukopan je u isti rede-ponirani sloj lapora kao i pokojnici iz grobova 1 i 2, u ovalnu grobnu raku dimenzija oko 1,3 x 0,7 m, bez grobne arhitekture. Datiran je u rani srednji vijek, od kasnog 8. do kasnog 9. stoljeća.

U grobu 5 (si. 8) pokopan je muškarac dobi između 20 i 30 godina. Položen je u ovalnu jamu iskopanu u laporastom živcu, tlocrtnih dimenzija oko 0,7 x 0,5 m i dubine nešto preko pola metra. U tako tijesnu jamu pokojnika se moglo smjestiti jedino u zgrčenom položaju. Čini se daje bio položen glavom pre-ma dnu i nogama prema vrhu, no kosti nisu zate-ćene u artikuliranom položaju što upućuje na to da je grob bio naknadno poremećen. Na obje ključne kosti prisutne su promjene na hvatištu kostoklavi-kularnog ligamenta (si. 9). Grobna jama preslojena je zidom pročelja crkve sv. Mihovila, a sam grob da-tiran je u kasnoantićko razdoblje, od sredine 4. do ranog 6. stoljeća.

Pojedinačni naiazi ljudskih

KOSTIJU IZVAN GROBOVA

Osim skeletnih ostataka iz pet opisanih grobova na Salamandriji, manji broj pojedinačnih ljudskih ko-stiju prikupljen je i iz poremećenog kulturnog sloja. Sve su pripadale odraslim osobama, a u dva slučaja bilo je moguće sa sigurnošću utvrditi da su pripa-dale osobama muškog spola. Pretpostavljamo da te kosti potječu iz oštećenih ili uništenih grobova, bu-duci da je Salamandrija već od početka bronćanog doba pa sve do sredine 20. stoljeća bila glavno žari-šte građevinskih zahvata i drugih ljudskih aktivnosti na otoka

Većina tih nalaza potječe iz kvadrata U6, U7, V6, V7, Z6 i Z8 (si. 1) i može se povezati s uništenim grobom (ili grobovima) čiji su skromni tragovi za-bilježeni neposredno pod današnjom površinom tla južno od groba 1, odnosno iznad grobova 2 i 4. Radi se o ostacima još najmanje dvije odrasle osobe koje su bile ukopane u isti rede ponirani sloj lapora kao i pokojnici iz grobova 1,2 i 4. Nije bilo moguće odre-diti orijentaciju spomenutih ukopa niti obrise rake u koju su pokojnici bili položeni

Manji broj pojedinačno prikupljenih kostiju iz kva-drata ZIO i A10 može se povezati s grobom 3. Pri tome valja naglasiti da se i ovdje radi o ostacima naj-manje dvije osobe, od kojih je jedna već opisana (v. grob 3), dok drugoj pripada tek manji broj kostiju.

Osim spomenutih nalaza, u kvadratu N9 pronađen je veći dio lubanje odraslog muškarca. Napokon, na južnoj padini otoka, uz put koji se uspinje od Žala slučajno je pronađena donja čeljust odraslog mus-karea koja je onamo mogla dospjeti redepozicijom sa Salamandre.

Rasprava

Tko su bili ljudi koji su pokopani na Palagruži? Oda-kle su došli, što su radili na otoku i kako su umrli? Iako će većina od ovih pitanja za sada ostati bez od-govora, rezultati bioarheoloških analiza, načini od-laganja mrtvih, te povijesni i zemljopisni kontekst grobova ipak nam daju ponešto naslutiti.

Ono što prvo upada u oči jest činjenica da naš uzo-rak obuhvaća vrlo uzak segment populacije. Svi po-kojnici su muškarci u dobi od tridesetak godina. Na njihovim skeletnim ostacima nisu uočene promjene koje bi bile rezultat loših životnih uvjeta, odnosno gladovanja i zaraznih bolesti. Ništa ne ukazuje na to da bi se radilo o stanovnicima nekog naselja, jer bismo u tom slučaju uz odrasle muškarce morali očekivati prisutnost žena, djece i staraca. Također je malo vjerojatno da se radi o redovnicima ili pu-stinjacima, jer bismo i tada među pokojnicima oče-kivali bar poneku osobu poodmakle životne dobi. S obzirom na zemljopisni položaj i specijalizirane aktivnosti koje su se mogle odvijati na Palagruži i oko nje, zdravi muškarci u naponu snage mogli bi biti ponajprije moreplovci, ribari ili članovi vojnič-kih posada.

Ne može se govoriti o groblju već zbog toga što pet analiziranih grobova pokriva diskontinuirani vre-menski raspon od preko tisuću godina. Osim toga, način pokopavanja u većini slučajeva nije karakteri-stičan za razdoblja kojima pojedini grobovi pripadaju. Umjesto toga, češće bi se moglo pomišljati na ad hoc zbrinjavanje posmrtnih ostataka pokojnika. Pri tome treba naglasiti da niti na jednom skeletu nisu uočeni tragovi nasilja. To je u opreci s podacima iz usmene predaje koji govore isključivo o nasilnoj smrti na Palagruži, no nasilna smrt ne mora ostaviti traga na skeletu.

KASNA ANTIKA

Pokojnik iz groba 5 živio je u kriznom razdoblju koje seže od podjele i konačne propasti Zapadnog rimskog carstva do vremena kada Jadranskim prostorom vladaju Odoakar i Teodorik, prije Ju-

stinijanove obnove (Goldstein 1992: 17-19). Tom razdoblju pripada razmjerno velik broj arheoloških nalaza sa Salamandrije (ulomci kuhinjske keramike i amfora, kockice, pijuni i žetoni za igre te nekoliko komada zlatnog i brončanog novca) koji svjedoče o više ili manje kontinuiranoj prisutnosti ljudi (Kiri-gin 2012: 88-94). Vjerojatno je već tada sagrađena i utvrda koja se koristi barem do vremena Justinijana, a pokojnika iz groba 5 vjerojatno treba povezati s njezinom izgradnjom ili s posadama koje su u njoj boravile.

Grob 5 nalazi se izvan utvrde, udaljen samo metar od njenog istočnog zida (si. 1). Tijelo pokojnika je u zgrčenom položaju smješteno u tijesnu jamu (si. 8), što nije uobičajeno za ranokršćansko razdoblje. Ne može se posve isključiti mogućnost da se radi o sekundarnom ukopu, no prisutnost gotovo svih kostiju (pa i onih najmanjih) ne podupire pretpostavku da su kosti naknadno premještene s primarnog mjesta odlaganja tijela. Vrlo malena grobna jama, iskopana u tvrdom laporastom živcu, možda ukazuje na nastojanje da se tijelo pokojnika zbrine uz što manje truda i na neformalan način.

RANI SREDNJI VIJEK

Pokojnici iz grobova 2 i 4 živjeli su u nemirnom vremenu koje su na Jadranu obilježili sukobi između Franaka i Bizanta, početak uspona Venecije, upadi Arapa te napokon osnivanje bizantske teme Dalmacije (Goldstein 1992: 150-183). To je ujedno i vrijeme hrvatskih knezova Višeslava, Trpimira, Domagoja i Branimira. Na Palagruži nema gotovo nikakvih arheoloških nalaza iz tog vremena, osim možda ulomka glinene svjetiljke bizantskog tipa koji se datira od 9. do 11. stoljeća (Kirigin 2012: 98, si. 90). Iz toga bi se moglo zaključiti da je utvrda na Salamandriji tada već bila napuštena, no to ne mora značiti da je bila porušena i neupotrebljiva.

Spomenuti grobovi nalaze se jedan pokraj drugog, izvan utvrde, udaljeni oko pet metara od njenog južnog zida (si. 1). Položaji oba tijela posve su neuobičajeni za razdoblje ranog srednjeg vijeka: jedno je ispruženo i položeno na trbuh, drugo zgrčeno i položeno na bok (si. 5, si. 7). Radiokarbonski datumi koji određuju njihovu starost statistički su identični (tab. 1, si. 2), pa je posve moguće da su oba pokojnika pokopana istovremeno. I ovi grobovi kao da ukazuju na prilično nemarno postupanje s posmrtnim ostacima.

Pokojnik iz groba 3 također je živio u burnom razdoblju koje počinje crkvenim raskolom i norman-skim osvajanjem južne Italije, a završava križarskim osvajanjem i pljačkanjem Carigrada. U tom razdoblju odigrala su se prva četiri križarska rata, pri čemu je Jadran bio jedna od glavnih avenija kojom su križari putovali na istok. To je ujedno i vrijeme najvećeg uspona i konačnog pada hrvatskih kraljeva (od Petra Krešimira IV do Petra Svačiča) te zatim mađarske vlasti u Hrvatskoj (od Kolomana do Andrije II). Na Palagruži nema nikakvih arheoloških tragova iz tog vremena, no povijesni izvori opisuju kratak posjet pape Aleksandra III koji je, putujući 1177. godine iz južne Italije za Veneciju, na otoku proveo nekoliko sati (Kirigin 2012:100-101).

Grob 3 nalazi se unutar utvrde, uz njen južni zid (si. 1), što sugerira da je taj objekt (koji se u opisu papinog posjeta ne spominje) tada već bio posve napušten. Pokojnikove kosti očito su premještene nakon što se meko tkivo raspalo, što se može zaključiti iz njihovog kaotičnog rasporeda (si. 6), ali i po tome što nedostaje priličan broj manjih kostiju koje su se prilikom premještanja lako mogle izgubiti. Izdužena grobna raka dovoljno je dugačka da je pokojnik u nju mogao biti položen u ispruženom položaju pa pretpostavljamo da su njegove kosti naknadno premještene u istočni kraj rake. Među njima se našlo i nekoliko dugih kostiju još jedne osobe, što ukazuje na mogućnost da je grob izvorno sadržavao dva tijela, no najveći dio drugog skeleta nedostaje.

U zapadnom dijelu rake pronađeno je tek nekoliko ljudskih kostiju i željezni šiljak sulice. Kada bismo taj nalaz mogli sa sigurnošću povezati s pokojnikom iz groba 3, to bi ukazivalo na njegov vojnički status, no to nažalost nije moguće zbog poremečenosti kulturnih slojeva i izmiješanosti njihovih sadržaja. Ne znamo kojoj bi od dvije osobe pripadala sulica, ukoliko nije dospjela u grob slučajno, zajedno s materijalom kojim je raka zatrpana.

NOVI VIJEK

Zbog zaravnjene kalibracijske krivulje, pokojnik iz groba 1 datiran je u široko vremensko razdoblje koje obuhvaća gotovo tristo godina, od kasnog 17. do sredine 20. stoljeća. Kroz čitavo to vrijeme, more oko Palagruže intenzivno su iskorištavali hvarski i komiški ribari. Uz njih su na otoku povremeno boravili ljudi koji su obrađivali njive uzete u zakup od hvarske komune (Kirigin 2012: 108-111, 117-119).

Napokon, u nedavnoj prošlosti, za oba svjetska rata i između njih na otoku su se izmjenjivale razlici-te vojničke posade, no nema nikakvih podataka o tome da je tada netko bio pokopan na Palagruži.

Grob 1 nalazi se izvan utvrde, udaljen oko pet metara od njenog južnog zida, neposredno uz ranosred-njovjekovni grob 2 (si. 1). Oba groba vrlo su slično orijentirana, no budući da ih dijeli barem osam stoljeća, zaključujemo da se radi o koincidenciji. Ukop na leđima, u ispruženom položaju, izgleda najmanje neuobičajeno od svih pet grobova (si. 3), a djelomična poremečenost skeleta može se objasniti njegovim relativno plitkim smještajem pod današnjom površinom tla.

Zaključak

Grobovi s Palagruže ne ukazuju na postojanje trajnog naselja na tom otoku. Najvjerojatnije ih se može povezati s povremenim, diskontinuiranim, a ponekad možda i trajnijim, boravkom ljudi koji su se bavili specijaliziranim aktivnostima poput plovidbe, ribarenja, gradnje i ratovanja. U većini slučajeva moglo bi se raditi o ad hoc zbrinjavanju posmrtnih ostataka, prije nego li o pravom formalnom pogrebu. Značajno je da neki od grobova pripadaju vremenima za koja do sada na Palagruži nismo imali gotovo nikakvih arheoloških ili povijesnih podataka. To naročito vrijedi za razdoblje srednjeg vijeka.

Promjene na kostima, uočene na tri od pet cjelovito očuvanih osoba, ukazuju na česte, intenzivne i kontinuirane fizičke aktivnosti prilikom kojih su se podjednako naprezale obje ruke. U kontekstu Palagruže, to ponajprije asocira na dugotrajno veslanje i svakodnevno povlačenje ribarskih mreža. Zanimljivo je da spomenute tri osobe pripadaju vrlo različitim razdobljima (kasnoj antici, razvijenom srednjem vijeku i novom vijeku). Nažalost, veza između uočenih promjena na kostima i specifičnih fizičkih aktivnosti nije dovoljno istražena u suvremenim populacijama, pa za sada o tome možemo govoriti jedino na razini hipoteze.

LITERATURA / BIBLIOGRAPHY