Autor: Stašo FORENBAHER

S otočića Palagruže, smještenog u samom središtu Jadrana, potječu neobično bogati keramički i litički nalazi iz 3. tisućljeća prije Krista. Među njima se ističe lukostreličarska oprema (šiljci strelica i rukobrani) i bogato ukrašena keramika cetinskog stila. U vremenu obilježenom pokretnošću i pomorskom povezanošću udaljenih krajeva, drevni pomorci po svoj su prilici prepoznali jedinstvenu navigacijsku važnost Palagruže. Odlaganje odabranih predmeta na tom pustom i udaljenom mjestu predstavlja arheološki vidljiv trag tog prepoznavanja.

Ključne riječi: Jadran, Palagruža, cetinska lončarija, lukostreličarska oprema, kasno bakreno doba, rano brončano doba

Jadran je razmjerno malo more. Od Otranta do Venecije dug je nepunih 800 km i nigdje ne prelazi širinu od 200 km. Unatoč tome, preploviti otvorenu pučinu između dalmatinskih otoka i talijanske obale nije bezopasno. Jedrenjaku je za to dovoljan vrlo dug ljetni dan, no brod na vesla ne može prijeći Jadran u jednom danu. Zbog toga je drevnim moreplovcima bilo važno znati da negdje na pola puta postoji mjesto gdje svoj brod mogu izvući na žalo i prenoćiti, ili se skloniti od neočekivanog nevremena. Sa svoja tri žala, okrenuta na različite strane svijeta, Palagruža pruža takvu mogućnost gotovo po svakom vremenu.

Smještaj i prirodna obilježja

Palagruža je najosamljeniji jadranski otok (si. 1), smješten u samom središtu Jadrana (Kirigin 2012). Njen stjenoviti hrbat, visok stotinjak metara nad površinom mora i vidljiv izdaleka, predstavlja ključni orijentir svakome tko bez pomoći navigacijskih sprava željeli preploviti Jadran. Zbog toga je 1875. godine na otoku sagrađen jedan od najvažnijih jadranskih svjetionika.

Prirodni izvori otočića koji zaprema tek trećinu kvadratnog kilometra površine izrazito su ograničeni. Na Palagruži nema drveća, izuzev niskih šumaraka drvolike mlječike (Euphorbia dendroides) koja vegetira zimi, a za ljetne suše odbacuje lišće. Obradivog tla vrlo je malo. Zakupnici s Hvara nekada su na terasiranoj sjevernoj padini otoka uzgajali žito (Kovačić 1997:41), no taj podatak svjedoči više o pomanjkanju obradive zemlje na Hvaru nego o plodnosti palagruških njiva. Klima je izrazito suha pa nestašica vode predstavlja velik problem.

More oko Palagruže iznimno je bogato ribom, no radi se o bogatstvu koje je iskoristivo jedino ribarenjem na otvorenom moru. Takvo ribarenje pretpostavlja znatno ulaganje u gradnju i opremanje specijaliziranih ribarskih brodova. Najraniji povijesni izvori koji svjedoče o ribarenju oko Palagruže potječu s kraja 16. stoljeća (Kovačić 1997: 40-41). Za sada nema arheloških naznaka o sličnim ribarskim aktivnostima tijekom ranijih povijesnih i pretpovijesnih razdoblja.

Iako na Palagruži postoji ležište rožnjaka (Kaiser & Forenbaher 1999), gotovo sve izrađevine od lomljenog kamena s Palagruže napravljene su od znatno kvalitetnije sirovine porijeklom s Garganskog poluotoka (Galiberti et al. 2001; Perhoč 2018).

Arheološki izvori

Prve intrigantne podatke o arheologiji Palagruže objavili su potkraj 19. stoljeća Carlo Marchesetti (1876) i Richard Burton (1879). Stoljeće nakon njih otok je nakratko posjetio i o njemu pisao Nikša Petrić (1975). Sustavno arheološko istraživanje započelo je 1992. godine i trajalo do 2008. U tom razdoblju proveden je terenski pregled otoka, brojna manja sondiranja te sustavno iskopavanje središnjeg arheološkog nalazišta na Salamandriji (Forenbaher et al. 1994; Kaiser & Kirigin 1994; Gaffney & Kirigin 2006; Kirigin 2003, 2012; Kirigin & Katunarić 2002; Kirigin et al. 2004a, 2004b, 2005, 2006, 2007, 2010, 2011).

Ulomci impreso keramike, prikupljeni s tri različita nalazišta na otoku, najraniji su svjedok boravka ljudi. Oni ukazuju na povremene kratke posjete otoku tijekom prve polovice 6. tisućljeća prije Krista (Forenbaher 2009: 80, slika 3). Jedan od ulomaka pronađen je na Salamandriji, najvažnijem arheološkom nalazištu na Palagruži.

Salamandrija je zaravan promjera pedesetak metara pri sredini stjenovitog hrpta otoka (si. 2). Od ranog neolitika pa do danas, na toj su se zaravni često obavljale različite aktivnosti. Pretpovijesne naslage posve su poremećene kasnijim građevinskim zahvatima, a njihov sadržaj pretaložen je niz okolne padine. Na samoj zaravni, živa stijena izbija na površinu ili je prekrivena posve tankim slojem tla. Rubovi zaravni prekriveni su nešto debljim kulturnim slojevima koji su nastali uklanjanjem materijala s njenog središnjeg dijela zbog stvaranja prostora za kasnije građevine. Ti slojevi sadrže obilje arheološke građe iz različitih razdoblja, no pretpovijesni nalazi uvijek se pojavljuju zajedno s kasnijim povijesnim nalazima. Glavna površinska koncentracija pretpovijesnih nalaza prostire se na oko 3500 m² sjeverne padine Salamandrije. Iskopavanje niza istražnih sondi na tom prostoru pokazalo je da se skoro sva pokretna arheološka građa nalazi u 10-20 cm debelom sloju pretaloženog površinskog tla.

Nisu zabilježeni nikakvi tragovi građevina ili tvorevina.

Budući da na čitavom nalazištu nismo otkopali nijedan neporemećeni pretpovijesni kontekst te da nemamo nalaza koji bi se mogli izravno kronometrijski datirati, vremensko određenje nalazišta počiva isključivo na formalno-tipološkim obilježjima karakterističnih nalaza.

Pretpovijesna lončarija

Sa Salamandrije je prikupljeno preko 4500 ulomaka pretpovijesne keramike, od čega oko 15% otpada na nalaze koji se mogu pobliže pripisati nekom pretpovijesnom razdoblju (Forenbaher 2018a). Ranom neolitiku nesumnjivo pripada tek jedan jedini ulomak impreso keramike. Uz njega, neolitiku ili ranijem bakrenom dobu pripada još desetak neukrašenih ulomaka zdjela blago stegnutog oboda, što ukupno čini manje od 2% od vremenski osjetljivog dijela asemblaža.

Preko 90% vremenski odredivih ulomaka pripada sredini 3. tisućljeća prije Krista (si. 3). Radi se o ulomcima posuda ukrašenih složenim geometrijskim motivima izvedenim kombinacijom urezivanja i utiskivanja. Većina od njih pripada ljubljansko-jadranskom ili cetinskom lončarskom stilu (Marović & Čović 1983; Govedarica 1989; Forenbaher 2018b), a slični nalazi pojavljuju se i na zapadnoj obali Jadrana (Marović 1975; Cataldo 1996) kao i na Peloponezu (Maran 1987; Rambach 2007). Asemblaž lončarije 3. tisućljeća prije Krista s Palagruže na više je načina neuobičajen. Kao prvo, sadrži mnoštvo (oko 15%) bogato ukrašenih ulomaka. Iako raspolažemo s vrlo malo kvantitativnih usporedbenih podataka, čini se da istovremena nalazišta opće namjene u pravilu sadrže manje od 2% ukrašenih ulomaka (Forenbaher 2018a: 120). Nadalje, velika većina ulomaka potječe od malih i srednje velikih posuda, dok su velike posude iznimno rijetke. Za razliku od toga, na nalazištima opće namjene u pravilu prevladavaju ulomci srednjih i velikih posuda korištenih za pripremu i pohranjivanje hrane, dok su male posude rezmjerno rijetke. Napokon, većina ulomaka koji ukazuju na oblik posuda potječu od samo dva temeljna tipa: od malih koničnih zdjelica širokog, zaravnjenog oboda, ili od pehara valjkastog vrata s trakastom ručkom. Posude oba tipa skoro uvijek su bogato ukrašene i ponekad stoje na visokoj nozi.

Kasnijih nalaza pretpovijesne lončarije gotovo da i nema, izuzev tri ili četiri kasnobrončanodobna ulomka pronađena na površini tla dvjestotinjk metara zapadno od Salamandrije.

LOMLJENI kamen

Velika većina od preko 4200 izrađevina od lomljenog kamena napravljena je od rožnjaka (Forenbaher 2018a). Skoro sve su napravljene od sirovina porijeklom s Garganskog poluotoka (Perhoč 2018). Mali broj predmeta napravljen je od egzotičnih sirovina poput radiolarita ili opsidijana.

Oko dvije trećine asemblaža čini proizvodni otpad (odbojci, jezgre i krhotine), dok gotovo trećinu sačinjavaju prizmatična sječiva. Preostalih 4% su alatke (si. 4): 72 mala bifacijalna šiljka, 46 polumjesečastih mikrolita i pedesetak drugih alatki među kojima prevladavaju retuširana sječiva i svrsishodne alatke na odbojcima. Vrlo mali dio asemblaža (bifacijalni šiljci i polumjesečasti mikroliti) može se pobliže vremenski smjestiti u bakreno ili rano brončano doba (Petrić 1979, tabla 20; Barfield 2001). Prizmatična sječiva mogla bi pripadati istom razdoblju, ali i bilo kojem drugom vremenu od ranog neolitika do ranog brončanog doba (za sječiva iz kasnobakre-nodobnih i ranobrončanodobnih konteksta vidjeti Marović & Čović 1983: 59; Milošević & Govedarica 1986, 59; Batović & Kukoč 1987: 63, slika 2; Petrić 1979: table 18,19).

Oko 1% od ukupnog broja predmeta (ili samo 0,25% prema težini) napravljen je od opsdijana. Od toga oko 80% otpada na mala prizmatična sječiva, dok ostatak uglavnom čine krhotine i sitni ulomci jezgri. Većina ih je od liparskog opsidijana, no oko četiri predmeta (7,5%) napravljena su od opsidijana s Melosa (Tykot 2011; 2018). Radi se o jedinom sigurnom nalazu melskog opsidijana zapadno od Grčke. Na Jadranu se predmeti od opsidijana obično pojavljuju u kontekstu srednjeg ili kasnog neolitika, no zabilježeni su i u pogrebnom kontekstu 3. tisućljeća prije Krista (Periša 2006: 367). Na egejskom prostoru, melski opsidijan nastavio se koristiti tijekom brončanog doba (Renfrew et al. 1965; Torrence 1986).

Glačani kamen

Sa Salamandrije potječe i razmjerno velik broj plosnatih i izduženih predmeta od glačanog kamena među kojima se ističu dva cijela i barem četiri slomljena rukobrana (Forenbaher 2018a). Napravljeni

su od različitih sirovina čija nam izvorišta nisu poznata, no na Plagruži ih nema (si. 5). To je iznenađujuće velik broj, budući da je s čitavog istočnojadranskog prostora do danas objavljeno tek desetak sličnih predmeta (Marijanović 1981: 17, plate 5: 4, 5; Čović 1983:165, plate 20: 2; Milošević 1986: slika 2; Batović & Kukoč 1987: 62, slika 6; Marović 1994: 71-73, slike 6, 7; Beg 2009: slika 7), često iz grobova koji su sadržavah cetinsku lončariju.

NAKIT OD LJUŠTURA ŠKOLJAKA I PUŽEVA

Prikupljena su samo dva predmeta izrađena od ljuštura mekušaca: plosnato, probušeno zrno vjerojatno napravljeno od morskog kopita (Spondylus gaederopus) (si. 6: 1) i privjesak od zupke (Luria lurida) (si. 6: 2) ili nekog sličnog malog morskog puža, nalik onom iz ranobrončanodobnog groba u jednoj od gomila kod Bogomolja (Marović 1985: slika 9: b). Oba predmeta možemo smatrati osobnim nakitom.

DATIRANJE PRETPOVIJESNIH POSJETA PALAGRUŽI

Velika većina vremenski osjetljivih nalaza sa Salamandrije (dijagnostička lončarija i lukostreličarska oprema) može se pripisati 3. tisućljeću prije Krista. Dobar dio asemblaža od lomljenog kamena mogao

bi pripadati bilo kojem vremenu od ranog neolitika do ranog brončanog doba, no s obzirom na neznatan broj karakterističnih nalaza lončarije starijih od 3. tisućljeća prije Krista, pretpostavljamo da čitav kameni asemblaž pripada istom vremenu. Ipak valja upozoriti da ne bi trebalo očekivati obilje neolitičke lončarije ukoliko je Salamandrija za neolitika prvenstveno bila mjesto izrade kamenih alatki.

Iz svega navedenog može se zaključiti da je Palagruža bila često posjećivana u 3. tisućljeću prije Krista. Učestalost i trajanje pojedinih posjeta te njihov ukupni vremenski raspon ostaju nam za sada nepoznati. Za drugih pretpovijesnih razdoblja na otoku su se odvijale tek sporadične aktivnosti. Pretpostavka da su se za neolitika na Salamandriju donosile ili izrađivale alatke od lomljenog kamena za sada se ne može potvrditi, ali ni odbaciti.

ŠTO JE BILA PALAGRUŽA U 3. TISUĆLJEĆU PRIJE KRISTA?

Kako objasniti obilje i kvalitet arheoloških nalaza iz 3. tisućljeća prije Krista na malom, osamljenom otočiću usred Jadrana? Arheološko bogatstvo Palagruže ukazuje na mnogo više od pukih povremenih posjeta pomoraca i ribara. Nažalost, velika poremećenost nalazišta na Salamandriji znatno otežava interpretaciju, jer su kasnije aktivnosti uništile primarne kontekste i zbrisale tragove pretpovijesnih objekata, ako ih je ikada bilo.

Teško je zamisliti da je na Palagruži moglo postojati trajno pretpovijesno naselje. Skromne njive i okolno more možda bi mogle zadovoljiti osnovne prehrambene potrebe male grupice kolonista, no nedostatak vode i drva onemogućili bi dugotrajan boravak. Mala zajednica ne bi mogla opstati u izolaciji, a udaljenost od kopna učinila bi česta putovanja vrlo rizičnim. Stoga ne čudi da asemblaži lončarije i lomljenog kamena ne nalikuju onima kakve obično nalazimo u naslagama kućanskog otpada. Ulomci posuda za pripremanje hrane i pohranu namirnica su malobrojni, a velik dio kamenih izrađevina ukazuje na specijaliziranu upotrebu, nevezanu uz uobičajene kućanske poslove.

Ribari koji su posljednjih nekoliko stoljeća sustavno lovili ribu oko Palagruže podigli su na Salamandriji kolibice u kojima su solili ulovljene srdele i držali ribarsku opremu (Kirigin & Katunarić 2002: 299, 318). Takvo iskorištavanje bogatstva dubokog mora

iziskuje mobilizaciju znatnih materijalnih sredstava i ljudskog potencijala. Pitanje je jesu li pripadnici najranijih jadranskih elita koje su se uzdigle upravo u 3. tisućljeću prije Krista mogli organizirati ribolov na sličan način. Postojeća arheološka građa ne pruža nikakvu potporu toj pretpostavci.

Brojne strelice i rukobrani mogli bi navesti na pomisao da se na Palagruži nalazila nekakva utvrda, no valja se zapitati što bi takva utvrda branila, i od koga? Tko bi sačinjavao njenu posadu i tko bi je snabdijevao? Na ta pitanja moglo bi se odgovoriti jedino pod pretpostavkuom da je već u 3. tisućlje ću prije Krista dobar dio Jadrana kontrolirala neka jaka politička tvorevina nalik državi, za što nema nikakvih naznaka. Golemi logistički problemi vezani uz održavanje stalne posade na Palagruži nadilazili su mogućnosti lokalnih moćnika pokopanih u grobnim gomilama kasnog bakrenog i ranog brončanog doba (primjerice, Marović 1991; Primas 1996).

O izradi alatki od lomljenog kamena nedvosmisleno svjedoči proizvodni otpad. U jednom našem ranijem radu (Kaiser & Forenbaher 1999: 319) pretpostavili smo da je na Salamandriji postojala radionica za izradu sječiva i šiljaka, no činjenica da su skoro sve litičke izrađevine napravljene od garganskih rožnjaka ne ide u prilog toj pretpostavci. Tipični asemblaž sa specijaliziranog proizvodnog nalazišta trebao bi sadržavati gotovo isključivo proizvodni otpad, dok se gotovi proizvodi odnose, upotrebljavaju i odlažu na nekom drugom mjestu (Forenbaher 2007). Na Salamandriji, trećinu asemblaža čine gotovi proizvodi (prizmatična sječiva i alatke poput šiljaka i polumjesečastih mikrolita), što znači da se ne radi samo o mjestu proizvodnje, već i sustavnog odlaganja kamenih predmeta. Brojni ulomci lončarije i drugi nalazi također svjedoče o tome da Salamandrija nije bila samo proizvodno mjesto.

Lukostreličarsku opremu i bogato ukrašenu lončariju cetinskog stila najbolje poznajemo iz konteksta grobova (primjerice, Marović 1991), no prilikom naših istraživanja na Palagruži nisu pronađeni nikakvi tragovi pretpovijesnih grobova, grobnih gomila niti druge pogrebne arhitekture. Mogla ih je uništiti kasnija izgradnja, no većina pojedinačnih ljudskih kostiju pronađenih u poremećenim kontekstima može se povezati s grobovima iz kasnijih povijesnih razdoblja (Forenbaher et al 2015). Marchesetti (1876: 289) piše o grobu s kamenom strelicom ‘zabodenom u kostur’ no taj nalaz nažalost nije sačuvan niti dokumentiran pa ne znamo treba li njegov opis shvatiti doslovno. Lako je moguće da se radilo o znatno kasnijem grobu u koji je kamena strelica dospjela slučajno, sa zemljom kojom je zatrpana raka.

Ako otok nije bio naseljen, postavlja se pitanje tko bi ondje bio pokopan. Teško je zamisliti da bi se pokojnike dovozilo brodovima s kopna ili najbližih naseljenih otoka, udaljenih pedesetak kilometara. Već i sama količina nalaza dovodi u pitanje pretpostavku o uništenom groblju. Ako pretpostavimo da nalazi iz naših istražnih sondi predstavljaju reprezentativan uzorak, tada možemo ekstrapolirati da koncentracija nalaza na sjevernoj padini Salmandrije sadrži preko 10.000 bifacijalnih šiljaka strelica, skoro isto toliko polumjesečastih mikrolita i nekoliko stotina rukobrana, što je neusporedivo više od sadržaja najbogatijih grobnih gomila 3. tisućljeća prije Krista. Tolika količina nalaza ukazivala bi na groblje od nekoliko stotina bogatih grobova.

Obilje lukostreličarske opreme najupadljivije je obilježje kamenog asemblaža sa Salamandrije. Takva oprema, uključujući i rukobrane, isticala je i odražavala ugled onoga tko ju je posjedovao (Woodward et al. 2006). Rukobrani su često bili napravljeni od egzotičnih kamenih sirovina, pažljivo oblikovani i glačani, a ponekad i ukrašeni. Polumjesečasti mikroliti koristili su se kao poprečni šiljci ili bočni umetci strelica (Barfield 2001: 515), dok je svrha malih bifacijalnih šiljaka jasna sama po sebi. Svi ti predmeti vezani su uz ratovanje, aktivnost usko povezanu s društvenim statusom. Asemblaž lončarije također je neuobičajen. Prevladavaju brižljivo oblikovane i bogato ukrašene šalice i vrčići, fino posuđe primjereno za ceremonijalnu upotrebu.

U kontekstu 3. tisućljeća prije Krista na Jadranu, lukostreličarsku opremu, opsidijan i fino posuđe možemo smatrati ‘odabranim predmetima (Renfrew 2007: 430). Salamandra sadrži neobično mnogo takvih predmeta koji se često razmjenjuju na velike udaljenosti. Širom Europe, 3. tisućljeće prije Krista vrijeme je znatne pokretljivosti i povezanosti udaljenih krajeva, pri čemu pomorski promet igra naročito važnu ulogu (Sherratt 1998: 251; Price et al. 2004; Broodbank 2013: 325). Brodovi prevoze dragocjenosti poput gore spomenutih, ali i druge kojih na Salamandriji nema (primjerice, predmete od kovine). Što je navelo tadašnje moreplovce da dio svog dragocjenog tereta iskrcaju na Palagruži? Što je to što Palagružu čini tako posebnom?

Palagruža je za pretpovijesne pomorce bila ključni orijentir i zaldonište. Njene strme stijene izranjanju iz široke morske pučine ostavljajući snažan dojam na putnika. Skoro neizbježno, to jedinstveno mjesto spektakularnog izgleda moralo je zadobiti simboličko značenje. U vrijeme kada su pomorska putovanja Jadranom postala česta i važna, Palagruža je lako mogla prerasti u ‘mjesto simboličke privlačnosti’ (Renfrew 2007) koje izaziva snažne emocije i traži iskazivanje poštovanja, nalik približno istovremenom ‘najstarijem pomorskom svetištu na otoku Kerosu u Egejskom moru (Renfrew, Boyd & Bronk Ramsey 2012). Na toj pozornici primjerenoj održavanju obrednih aktivnosti mogli su se ostavljati zavjetni darovi i javno konzumirati odabrani predmeti.

Pretpovijesna Salamandra možda je previše oštećena da bi mogla pružiti posve jasan odgovor na postavljena pitanja. Unatoč tome, arheološki tragovi daju naslutiti da su moreplovci 3. tisućljeća prije Krista znali cijeniti jedinstvene osobine Palagruže te da su otoku na svoj način iskazivali poštovanje, baš kao što su to dvije tisuće godina kasnije činili stari Grci (Kirigin 2012).

Perhoč 2018

Periša 2006 Petrić 1975 Petrić 1979

Price, Knipper, Grupe & Smreka 2004

Primas 1996 Rambach 2007

Renfrew 2007

Renfrew, Boyd &

Bronk Ramsey 2012

Renfrew, Cann & Dixon 1965 Sherratt 1998

Torrence 1986 Tykot 2011

Tykot 2018

Woodward et al 2006

Z. Perhoč, ‘Origin of the raw material for flaked stone artifacts”, in S. Forenbaher, Special Place, Interesting Times: The island of Palagruža and transitional periods in Adriatic prehistory, Oxford, 2018, 55-71.

D. Periša, “Mali Mosor”, Hrvatski arheološki godišnjak 2(2005), Zagreb, 2006, 366-368.

N. Petrić, “Palagruža (Pelagosa) – arheološki most Jadrana”, Arheološki pregled 17,1975,171-173.

N. Petrić, “Hvarski tumuli”, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku 72-73, Split, 1979, 67-78.

T. D. Price, C. Knipper, G. Grupe & V. Smreka, “Strontium Isotopes and Prehistoric Human Migration: the Bell Beaker Period in Central Europe”, European Journal of Archaeology 7, 2004, 9-41.

M. Primas, Velika Gruda I: Hügelgräber des frühen 3. Jahrtausends v. Chr. im Adriagebiet – Velika Gruda, Mala Gruda und ihr Kontext Bonn, 1996. J. Rambach, “Olympia and Andravida-Lechaina: Two Bronze Age Sites in the Northeast Peloponnese with Far-Reaching Overseas Cultural Connections”, in: I. Galanaki, H. Tomas, Y. Galanakis & R. Laffineur (ed.), Between the Aegean and Baltic Seas: Prehistory Across Borders, Liège, 2007, 81-90.

C. Renfrew, “Daskalio Kavos as Symbolic Attractor” in: C. Renfrew, C. Doumas, L. Marangou & G. Gavalas (ed.), Keros, Daskalio Kavos: the investigations of1987-88, Cambridge, 2007, 429-442.

C. Renfrew, M. Boyd & C. Bronk Ramsey, “The Oldest Maritime Sanctuary? Dating the Sanctuary at Keros and the Cycladic Early Bronze Age” Antiquity 86,2012,144-160.

C. Renfrew, J. R. Cann & J. E. Dixon, “Obsidian in the Aegean”, Annual of the British School at Athens 60,1965, 225-247.

A. G. Sherratt, “The Emergence of Elites: Earlier Bronze Age Europe, 2500-1300 BC.”, in: B. Cunliffe (ed.), Prehistoric Europe: an Illustrated History\ Oxford, 1998, 244-276.

R. Torrence, Production and Echange of Stone Tools, Cambridge, 1986.

R. H. Tykot, “Obsidian Finds on the Fringes of the Central Mediterranean: Exotic or Eccentric Exchange?” in: A. Vianello (ed.), Exotica in the Prehistoric Mediterranean, Oxford, 2011, 33-44.

R. H. Tykot, “Origin of the raw material” in S. Forenbaher, Special Place, Interesting Times: The island of Palagruža and transitional periods in Adriatic prehistory, Oxford, 2018, 84-87.

A. Woodward, J. Hunter, R. Ixer, F. Roe, P. J. Potts, P. C. Webb, J. S. Watson & M. C. Jones, “Beaker Age Bracers in England: Sources, Function and Use”, Antiquity 80, 2006, 530-543.