KREŠIMIR KUŽIĆ¹

¹ Glavni stožer oružanih snaga Republike Hrvatske

Jabuka je po svojoj površini jedan od najmanjih jadranskih otoka. Prvi put je zabilježena na pomorskim kartama početkom 14. stoljeća, a zbog svoje prepoznatljivosti unosili su je gotovo svi kartografi i pisci portulana. Njezino prvotno mletačko ime bilo je Mellisella, a nakon toga Pomo. Kao doprinos ovim podacima, u radu su navedena trideset četiri opisa Jabuke koja su dali putnici tijekom plovidbe Jadranom od kraja 14. do kraja 17. stoljeća. Od atributa koje je otok dobivao najčešće se pisalo da je visok, šiljast i kamenit. No bilo je i maštovitijih, kao primjerice usporedbe s egipatskim piramidama. Putnici su opisali i lov na sokolove koji su se tamo gnijezdili, a sve te podatke dobivali su od članova posade broda. Analiziran je i, zasad, najstariji slikovni prikaz otoka koji je napravio Nizozemac de Bruijn i objavio ga 1698. godine.

Uvod

Već posljednjih sto pedeset godina malo koji otok u Jadranskom moru privlači pozornost domaćih i stranih znanstvenika u širokoj lepezi od arheologa i biologa, preko prometnih stručnjaka do geologa i geodeta, kao što je to Jabuka (Ginzberger, 1916.; Nadilo, 2000.; Anić, 2008.; Brkić i dr., 2011.; Kudrna Prašek, 2013.). S obzirom na to da je površinom izrazito malena, da je oduvijek nenastanjena i da (gotovo) nikad nije bila predmet gospodarskog interesa, tako velika pozornost akademske zajednice je iznenađujuća. No već stoljećima ranije Jabuka je bila neizostavan geografski objekt u mnogim priručnicima i kartografskim prikazima ne samo lokalnog, jadranskog prostora, nego i onoga, tada globalnoga, mediteranskog pomorskog okruženja. Oko njezina prepoznatljivog izgleda svi su se slagali, ali prijepor je nastao zbog imena.

Razmah znanosti u 18. stoljeću, posebice prirodoslovnih, omogućio je da se Jabuka nađe u njihovim područjima istraživanja. Jedan od najpoznatijih i najuglednijih predstavnika prosvjetiteljstva, Alberto Fortis (1741. – 1803.), unatoč putovanjima po Dalmaciji i izrazitom interesu za geologiju, nigdje nije spomenuo Jabuku. Štoviše, on je odbacivao bilo kakvu mogućnost postojanja magmatskih stijena na otoku Visu i okolici, iako su prethodni znanstvenici na to upućivali. Uz to, dok je boravio na Visu mještani su ga upozoravali da „crnih stijena“ ima na obližnjem otočiću, što se vjerojatno odnosilo na Brusnik (Fortis, 1774.). Tako ta prigoda nije iskorištena.

Geografski, morfološki, onomastički podaci i metodološke napomene

Geografske koordinate Jabuke su: N43°05 ́30.8 ̋ / E15°27 ́35.6 ̋. Površina otoka iznosi 22 585 metara četvornih, u dužinu ide do 310 metara, a u širinu 130 metara, dok je dužina obalne crte 715 metara (Duplančić Leder i dr., 2004.; Buchberger, 2008.), pa se time po kriteriju površine Jabuka ubraja u otočiće. Najviši vrh doseže 99,333 metra (Brkić i dr., 2011.), ali se u stručnoj literaturi često nailazi na različite podatke, primjerice, od 96 (Rubić, 1956.; Peljar I, 1999.) do 100 metara (Veliki atlas Hrvatske, 2002.). Ranije su zbog nesavršenosti instrumenata i mjernih metoda rasponi bili i veći, ali još i više pogrešaka u čitanju. Zbog svoje visine, Jabuka je s primorskih brda u povoljnim meteorološkim uvjetima vidljiva golim okom s udaljenosti od više od 100 kilometara, a s površine mora uočljivost pada na tridesetak kilometara. No jača bura ili jugo, a posebice kišno vrijeme, začas smanje vidljivost na minimum. Ako se crtama spoje istaknuti rtovi otočića (Puntin ol pulenta-Puntin ol Betlema-Puntin ol tramuntone- Puntin ol levonta), dobije se lik nepravilnoga niskog trapeza čija je najduža stranica okrenuta gotovo pravo prema jugu. Silueta otoka se mijenja ovisno o kutu gledišta, i ide od slomljenog (gotičkog) luka, preko visokoga (gotovo) jednakokračnog trokuta, do nagnute poluelipse nazubljenog oboda (Ginzberger, 1916.) (Sl. 1.). Stoga se ni u jednom trenutku ne može govoriti o stožastom ili ovalno kupolastom obliku Jabuke.

Ime otoka koje mu je dao hrvatski puk nesumnjivo je slavenskog podrijetla te pripada skupini fitonima. Takvih je slučajeva na Jadranu obilje (Šimunović, 1986.). Talijani su mu dali ime (il) Pomo koje je romanska istoznačnica, a vrlo je slična i u drugim srodnim jezicima. Prema tome, ako se pogledaju trideset dva imena koja su zapisali putnici (dvojica su dala samo opis), onda se u velikoj većini preteže spomenuto talijansko (mletačko) ime – dvadeset dva (68,75%). Drugo, starije, talijansko ime Melisella navodi se u raznim varijantama devet puta (28,125%), a samo jedanput (triput, ako se uvrste oba imena) navedena je nizozemska i njemačka istoznačna prevedenica, kao i naziv neobjašnjiva podrijetla – Salyro.

Dosad se ime Melisella (u raznim varijantama) redovito dodjeljivalo otoku Brusniku, a stavljanje imena Melisella uz prvi otok, gledano od zapada, tumačilo se brkanjem položaja Brusnika u odnosu na druga dva otoka iz skupine. Stoga je nužno odrediti je li to prihvatljivo s obzirom na značajke i ulogu otoka Melisella iz starijih portulana. U najstarijem portulanu, koji je od 1435. do 1445. godine sastavio Grazioso Benincasa iz Ancone, nalaze se ovi opisi i smjerovi: drži se od južnog rta Sv. Andrije u jednu četvrt od pulenta prema maestralu; Meloncello je udaljen 20 milja od otoka Sv. Andrije, a licem prema levantu je jedan drugi otočić udaljen dvije milje i taj otočić je crn, nizak i bez biljaka. S druge strane, Melonciello se drži rtom na Sv. Andriji na četvrt od pulenta prema maestralu (Spadolini, 1908.).¹ Taj južni rt zove se Zlatna glava (Kozličić, Faričić, 2004.). Prema tekstu Mlečanina A. da Mosta iz 1477., od otoka Suska po pravcu šiloko dolazi se do Biševa i Visa (to su tri glavna orijentira) udaljenih 200 milja. U drugom odlomku od otoka Kornata do Milisiello po pravcu oštro i šiloko ima 60 milja, a od Milisiello do otoka S. Andrea di Melo u pravcu levanta 20 milja. U portulanu nepoznatog Mlečanina, tiskanom 1490., nalaze se sljedeći podaci: Jadransko more od Otranta do Caorlea, kad se ide ravno između otoka milisello i Sv. Andrije, dugo je 670 milja, a onda se nešto dalje navodi kako je udaljenost od Ancone do milisello 140 milja (Portolano per i naviganti, 1490.; da Mosto, 1806.; Kotruljević, 2005.). Na kartama raspored izgleda sasvim neujednačeno. Na jednoj katalonskoj karti, po redoslijedu idu: meliyelo – s[an]c[t]o andrea – buxa – lisa (Falchetta, 1994.). Najbolje je to predočiti tablično na većem broju uzoraka, s tim da tablica (Tab. 1.) daje pregled imena po redoslijedu iz pojedine karte dodijeljenih današnjim otocima po stvarnom redoslijedu od zapada prema istoku (Kozličić, 1995.):

1 … Guarda se el chavo da mezodì de santo Andrea quarta le ponente ver lo maestro chon meloncello chon santo Andrea la faza da garbino. Meloncello ellontano dall’ixola de santo Andrea millia xx ed ecie uno schollietto lontano uno millio da santo Andrea. Santo Andrea. La faza da levante el ci è un altro schollietto lontano doi millia et questo schollio è negro, basso, senza erba. Bugia se guarda (…) Melonciello se guarda chol chavo de santo Andrea a la quarta de ponente ver lo maestro; ed è lontana l’una ixola dall’altra millia xx. El questo chavo de santo Andrea da mezodí el ci è uno schollio, …, (Spadolini, 1908.)

Tablica 1. Kartografski zapisi imena Jabuke, Sv. Andrije i Brusnika

Iz gornje tablice jasno je kako su kartografi u najvećem broju zapadnom otoku davali ime Melisella (1), srednjemu – Sveti Andrija (2), a trećemu, istočnomu – Biševo (3) (Sl. 2.).

2 o. b. i. = otok bez imena

To znači da se današnji Brusnik zanemarivao (izostavljao) zbog nevažnosti. Osim što je bio opasan kao i svaki veći greben, takav je status bio sasvim opravdan i zbog njegovih fizičkih osobina – niskog i nevelikog otoka, što Benincasa izričito potvrđuje govoreći … questo schollio è negro, basso, senza erba ... Upravo zato, zbog impresivnih fizičkih značajki, ponajviše visine, sastavljači portulana ističu otok Melisella, tj. Jabuku, kao orijentir. Isto tako, navođenje kako se Sv. Andrija nalazi 20 milja istočno, a puno ime mu glasi S. Andrea di Melo (Sv. Andrija od Jabuke), govori dovoljno u prilog ove tvrdnje. Otuda je i jasno zašto se daje savjet da se plovi ravno između otoka Melisella i Sv. Andrije, jer se i ne može ploviti između ovoga drugog i Brusnika na zadani način (Sl. 3.). Ta uputa iz 1490. zapravo opisuje glavni srednjojadranski plovidbeni pravac iz Venecije koji po pravcu šiloko (azimut 135o) preko (pokraj) Jabuke i Otranta završava na otoku Krfu – mletačkom ključu Jadrana. To se može vidjeti na nekoliko karata, a među njima i na Barentsovoj (Kozličić, 1995.).

Ne smiju se odbaciti ni jezične indicije. Naime, varijante imena s najstarijih kartografskih prikaza Jadrana glase Millo/Meli, što vjerojatno vuče podrijetlo od venetske (mletačke) riječi za jabuku kao drvo, a tu se već naslućuje stariji grčki korijen (Boerio, 1867.; Senc, 1910.³; Campbell, 1987.). Znakovito je kako su putnici prestali rabiti naziv Melisella (i slične varijante) između 1525. i 1536. i nikad ga više nisu spomenuli. Suprotno tomu, u kartografskim radovima od Pietra Coppa do pred kraj 16. stoljeća zadržalo se to staro ime. Prvi kartograf koji za otok upotrebljava ime Pomo je Nizozemac Barents, a znakovito je da se Brusniku daje ime Melissello. Ako se zanemare očite pogreške kod nekih kasnijih autora, od njega nadalje ostaje takav raspored imena na kartama s talijanskom nesonimijom. Kartografi katkad kao da nisu znali što bi s četvrtim imenom, pa je tako Santini, uz dobro pozicionirani Brusnik, morao fantomski otok Melisella ubaciti između Jabuke (Pomo) i Sv. Andrije (Marković, 1993.; Faričić, 2007.). Postoji mišljenje kako je glavna i najbolja osobina portulanskih karata bila stalno provjeravanje i popravljanje pronađenih pogrešaka (Marković, 1993.). Držimo da je to upitno barem što se tiče toponimije, a štoviše, to ne potvrđuju ni daljinarski podaci, s obzirom na to da su to bile najtrajnije veličine. Naposljetku, kad se s pojedinačne proizvodnje prešlo na velike serije, stanje se promijenilo nagore, jer su se karte počele tiskati na temelju starijih rukopisnih predložaka – bez rekognisciranja obala ili savjetovanja s iskusnim pomorcima (Campbell, 1987.).

Može se reći kako je šteta što nitko od putnika nije zabilježio hrvatsko ime, a prilike je bilo, jer su neki pristajali ili u Visu i Komiži, ili uz Biševo. Posebnu prigodu je imao Seydlitz koji je Jadranom plovio na brodu iskusnog pomorca, Hvaranina Petra Fazanića, a sam putnik kaže da su kontaktirali s posadom. No to nije bio izuzetak, jer su putnici i gotovo sve ostale toponime na hrvatskoj strani Jadrana bilježili u talijanskoj prevedenici ili iskrivljenici (Kužić, 2013.). Valja napomenuti kako uporaba talijanskog naziva nije vezana za putnike s talijanskoga (romanskog) jezičnog područja, nego je zastupljena kod svih bez obzira na etničko podrijetlo. Iz toga se da zaključiti kako su putnici ime doznali ili iz karata na brodu, ili od mletačke posade – ako je brod bio iz Venecije (Khull, 1897a; Khull, 1897b).

Isto tako ne može se govoriti o nekakvoj nasilnoj talijanizaciji toponima (nesonima). Prije bi se to moglo nazvati inercijom autora karata koji su

3 Vidi:μηλέαiμηλέηteμη̃λον.

toponime tražili i nalazili u starim kartografskim uradcima ili kod pomoraca u metropoli, Veneciji, a njima izvorni hrvatski toponimi ne bi davali traženu informaciju. Uostalom, ni Lučić nije ništa mijenjao zbog čitalačke publike pa je ostavio Pomo na karti Ilirika (Hrvatske) iz 1668. godine (Šenoa, 1950.; Kozličić, 1995.). Istom linijom inercije išle su i prve austrijske karte u 19. stoljeću, pa se talijansko ime otoka pojavljuje i na katastarskoj karti komiške općine (Buchberger, 2008.).

Putnički opisi

Izgled Jabuke malo je koga ostavio ravnodušnim pa mu je većina putnika posvetila od nekoliko riječi do cijelog poglavlja. To najbolje potvrđuju tekstovi osoba koje su plovili mimo otoka u povratku ili odlasku iz Jadrana, a najstariji je opis već s kraja 14. Stoljeća (Tab. 2.). Kao što se moglo očekivati, nitko od njih nije profesionalni pomorac, pa su ovi zapisi mnogo prostodušniji i iskreniji, a utoliko su vrjedniji, kad se uzme u obzir mnoštvo drugih impresivnih prirodnih fenomena koje su vidjeli na putu.

Tablica 2. Putopisci i imena otoka Jabuke (14. – 17. stoljeće)

4 … do quome wir zcu eynen hochen kulichen steynen, dy was senevalt und lag in deme mere von Venedige uff III hundert welsche mile, der steyn heyset Milleschelle, den lysse wir legen zcu der linken hant uff eyne welsche mile. … (13??. – 1426.), prepošt u Merseburgu (Kužić, 2013.). 5 Oznaka * – putovanje u povratku.

6 … et una altro scoglio, nominato millisello, che è contra dicto sancto Andrea, longe da esso, similiter pur in mare, circha miglia xviij. ..., (1418. – 1487.), profesionalni vojnik (condottiere) u službi Milana, Venecije, pape i Napulja (da Sanseverino, 1888.).

7 … Item am Zinstag nach Sankt Urbanstag da fuhren wir für ein hohe Insel, …, (≈1432. – 1484.), plemić iz okolice Basela (Kužić, 2013.).

8 … das wir fürn und kamen (…) und uff die rechten hant ein steyner hoher fels nicht sere preyt genant Lisella, …, (14??. – poslije 1487.), kanonik u crkvi sv. Ivana u Haugu pokraj Würzburga (Kužić, 2013.).

9 Budući da nije bilo izvornika, osuvremenjeni tekst nije preveden, (osobni podaci nepoznati) rodom iz Južnog Tirola, sluga grofa Gaudenza od Kirchberga (Kužić, 2013.). 10 … int middelt van der zee lach een steenrutse geheyten Mellisollo op welcke niet en west …, (1480. – 1558.) dominikanac iz samostana u ́s-Hertogenboschu (Want, 1896.).

11 … Toutesfois nous alliesmes toujours et passames une pierre grosse qui est au millieu de la mer; de long sembloit une moie de fain. Et environ demie lieu outre nous trouvasmes une grande roche aussy au millieu de la mer. Et encore ung petit oultre une isle nommée Lisselle; et est aussy au millieu de la mer voire et se y faict sy profond alentour que on ny peult ancrer. (…) il dit que aviesmes passés une petite isle nommée lisle de pommes. Et y repaire pluseurs faulcons et est de cottes Lezene et est près de là. Dont le cotte de ladite ville de Lezene baille après toute la prise desdis faulcons au profit de la ville. Il nous fut dict quil y avoit trois ans que celuy quy tenoit cense,prit ung batelet et alla luy quatrième pour avoir desdits faulcons sé faillirent de bien lier leur batellet, car il vint un grant vent qui emmena ledit bateau, se moururent ceulx de faim, car c’est tout mer allentour, et y a bien vingt mille jusqua la prochaine terre. …, (? – 1550.), trgovac suknom i svilom iz grada Douaia (Duthilloeul, 1851.).

12 … Bey disen hinab ligen annder Insel alls (…), do man die serdintin fahen ist, sant Andrea, Melisella, Cursula, Turtura, Lesena, gantz reichlich, …, nepoznati Švicarac (Kužić, 2013.).

13 … Darby lyt ein hocher, spitzer berg imm meer, fast wie der haag heißt Malesella, die liegend uf die ling(g) hand. …, (1482. – 1548.), po zanimanju zvono- i topoljevač te član Velikog vijeća u Zürichu (Kužić, 2013.).

14 … passerdeen wij voerbij enen groten hoghen scherpen berghe ende leyt seer wonderlicken int midtsen des zeets ende hyet montaengie mele zelo ende aldaer nestelen veel valkens op Ende … // … wij passeerden oock dese nacht sommighe clipten …, (≈1484. – 1565.), ranarnik iz grada Delfta i franjevački upravnik (Gonnet, 1884.).

15 … zyn wy verby gezeylt den appel ende es een hoeghen berche ende leyt rondt omme in zee ende wy lyete legge an de rechter handt den appel ende …, (?), osiromašeni plemić iz den Haaga (Leupen, 2009.).

16 … V obědy jsme se plavili tichým větrem dosti blízko mimo jakaus hrubau skálu, která z moře vyhledala; ležela nám na levé straně, stojí sama o sebě v moři a jest dosti vysoká, nahoře špičatá co nějaká homole, než holá, neb neroste na ní žádné stromoví, ani nic, neb jest všecko skála. Leží na poledne, dosti podál proti ostrovu svatého Ondřeje; vlasky říkají takovému z moře vyrostlému skálí li scoii …, (1523. – 1565.), astronom i matematičar iz Praga (Prefát z Vlkanova, 1947.).

17 … we had sight of a rocke in the midst of the sea, called in Italian, il Pomo, it appeareth a farre off to be in shape like a sugarloafe. (…) Il pomo is distant from Sant Andrea 18 miles, …, (?), trgovac i istraživač iz Londona, predak filozofa Johna Lockea (Hakluyt, 1904.).

18 … a dez do dia cheguamos a Poomo cousa asaz pequena em ho qual scolho naõ se acha fundo contudo vaõ a elle e trazem muitos falcões e rende cada anno a hum nobre veneçiano nesta mercadoria mais de çincoenta cruzados … e tornamos ao dito Poomo, pela menhaã stavamos perto de Lissa …, (1523. – poslije 1592.), podrijetlom plemić, franjevac iz samostana Alcobaça (Pereira, 2005.).

19 … für ein kleinen spitzigen Felsen, im Meer gelegen …, (1524. – 1577.), građanin Nürnberga (Müntzer von Babenberg, 1624.).
20 … für einen kleinen hohen Felsen, Pomma genannt, schifften. Zu nechst darbey ligt der Berg Andrea, darauff, wie wir von den Schiffleuten bericht …, (15??. – poslije 1580.) profesionalni vojnik iz Niclausdorfa u Šleskoj (Kužić, 2013.).

21 … ove stanno falconi, & columbine, che non le lasciano di qui partire …, (?), franjevac (Vulcano della Padula, 1563.).

22 … Also haben uns die Schiffleut gleich für uns ligend im Meer geweiset einen hohen, spitzigen, rundten berg, welchen sie nandten El Pomo, das ist der Apffel. Diesen haben wir auff der rechten Hand ligen lassen. …, (?) bio je građanin Leipziga, a djelo mu je objavljeno sedam puta između 1577. i 1589. (Kužić, 2013.).

23 … der hat uns dise nachbeschribene Örter gewisen: erstlich einen hohen, spitzigen Velsen zu der linken Hand im Meer, der wurd Pomo genant, ist von wegen seiner Runde und Größe seltzam zu sehen …, (? – 1585.), plemić iz područja Ostalba (Khull, 1897b).

24 … ein hoher Spitz und wunderbarlich zu sehen …, (?), župnik iz Öttingena (Khull, 1897a).
25 … Poi vedemmo lo Scoglio detto Poma, mostrandosi di lontano come una Piramida, dove solamente vi è una Cappanna per ritirarsi al Mese di Settembre, quelli che vanno à pigliare di Falconi, ch’ivi frequentano, e fanno i loro nidi. Questo Scoglio è, come dire, nel mezo del Golfo, …, (1541. – 1634.) bio je gradonačelnik mjesta Ath u Hainautu (Zuallardo, 1595.).

26 … qui est iustament assise au milieu du goulfe de Venise, d’autant que d’icelle en Sclauonie ny à non plus qu’en Italie, & combien que la nuict fut fort prochaine, neantmoins nous la pouuions voir assez clairement à raison qu’elle est tres haute, & faite en forme de pyramide, qui est vne chose certes assez plaisante à voir, & digne d’estre regardee, consideré sa situation, & qu’elle est esloignée de terre ferme plus de cent mil de tous costez. En ceste montagne n’habite personne que des Faulcons, qu’on y va prendre au temps d’Automne. … (≈1560. – 1625.), rodom iz Anjoua, napisao je najpopularniji francuski putopis svojega vremena, tiskan trinaest puta između 1595. i 1609. godine (Villamont, 1606.).

27 … wy setten den selven daghe t’zeyl, maer ten duurde niet lange, want den wint was ons contrarye, en de Slaven moesten roepen tot onder een Eylandeken ghenaemt Poma, dat inden Golf leyt …, (?), građanin Middelburga u Zeelandu (Somer, 1661.).

28 … seated in the middest of the Gulfe of Venice, which was high Rock, rising sharpe at the toppe, and uninhabited, where in the Autum they take Faulcons …, (1566. – 1630.), podrijetlom iz Lincolshirea, putopisac i avanturist (Moryson, 1907.).

29 … Ci si presentarano più oltre à manca due scoglj non habitati da persona alcuna …, (1554. – 1634.), podrijetlom plemić iz Cesene, isusovac, poslanik u Libanonu (Dandini, 1656.).

30 … praeternauigamus … rupemque altissimam à formam Pomum nuncupatum, falconibus celebrem. Haec in medio maris Adriatici sita aequali utrimque distat spatio. …, (15??. – 1629.), doktor prava u Utrechtu i vitez ivanovac (Cotovicius, 1619.).

31 … un grand rocher, qui se nomme la Pomme, lequel on voit de bien loin, ressemblant une piramide artificielle bien admirable; iaçoit qu’il n’y aye eu iamais aucune habitation, sinon une petite maison au pied, en laquelle, tant seulement une fois l’année, en Septembre, les Esclavons s’en vont loger por aller prendre des faulconneaux qui font d’ordinaire leurs nids aux environs de ceste grande masse de pierre, au pres de laquelle ne croist aucun arbre ny herbe, estant faicte tant haut que bas en ouvale, il y à si grand difficulté à y monter, que pour si peu que la main manque, on ne se pourroit contregarder de tomber dans la mer, estant au millieu d’un golphe, esloigné tant de l’Italie que de la Dalmatie,( …) &ce pendant les Esclavons sont telllement accoustumez d’aller prendre ces oyseaux de proye (qui ne se vont nicher, que l’on puisse sçauior, autre part que la) sans qu’ilz en puissent estre destournez par tel danger, pour le grand profit qu’ils ont accòustumé d’en r’apporter, les alant vendre en diverses contrées & pays loingtains. … (1570. – 16??.), podrijetlom iz Toulousea (Castela, 1603.).

32 … sijn des morgens na der Sonnen opgang gepassiert, de Insul pomon: Est mons hujus formam pijramidis acqual spacio distans ab Italia et Salavonia …, (15??. – 1603.), bio je iz Istočne Frizije (Kužić, 2013.).

33 … I saw upon my right hand, a round Rocke of a great height, in forme of a Piramide; being cognominated by Easterne Mariners, Pomi, aunciently Salyro, for the good Faulcons that are bred therein. It standeth in the middest of the Gulfe betweene Slauonia and Italy, and not habitable. …, (1582. – 1645.), putopisac i avanturist, porijeklom iz Lanarka (Lithgow, 1632.).

34 … ove si vede ancora lo scoglio, che si chiama il Pomo, che si dice esser a mezzo il Golfo Adriatico …, (1579. – 1658.), putopisac rodom iz Bergama (Pesenti, 1615.).

Za putopisca broj 1. u tablici Jabuka je visoka, gola i okrugla; za putopisca 3. – visoka; za 4. – kamena visoka litica, neširoka; za 5. – visoka i okrugla; za 6. – kamena stijena; za 7. – velika stijena; za 9. – visoka i šiljasta; za 10. – velika, visoka i šiljasta; za 11. – visoka; za 12. – vrlo surova stijena, prilično visoka, pri vrhu šiljasta kao glava (šećera); za 13. – stijena oblika glave šećera; za 14. – prilično malena; za 15. – mala šiljasta litica; za 16. – mala visoka litica; za 18. – visoka, šiljasta i okrugla; za 19. – visoka, šiljasta litica zbog okruglosti i veličine rijetka; za 20. – čudesan visok vrh; za 22. – vrlo visoka; za 23. – otočić; za 24. – visoka stijena, koja se diže oštro na vrhu; za 26. – vrlo visoka i nazubljena; za 27. – velika stijena, čudesna, velika masa stijenja; za 29. – okrugla stijena velike visine; za 33. – velika stijena, i za putopisca 34. – litica.

35 … ci spinse in due giorni a vista d’uno Scoglio detto il Pomo, che di lontano sembra una pigna, quale sta nel mezo del Golfo di Venetia, fra largezza e longhezza gira un miglio, luogo dove nascono uccelli di rapina di tutte le spetie, quali sono stimati in modo tale, che molti vengono di lontani Paesi a pigliarli …, (? – 1653.), svećenik rodom iz Bologne (Longo, 2010.).

36 … Den 10. Februarij Vormittag segelten wir einer Insul vorbey mit Nahmen Il pomo, es wehete noch der Sturmwind …, (1599. – 1674.), plemić iz Holsteina (Kužić, 2013.).

37 … Weiter aber auf selbiger Hand sind wir ansichtig worden einen grossen Felsen mitten im Meere, so wegen der Form eines Apffels Pomo genannt wird und werden darauf viel Falcken gefangen. …, (prije 1600. – 1637.), plemić iz Meissena (Kužić, 2013.).

38 … Middelerwyl kreegen wy twee zeylen in’t oog, die wy voor Vaartuygen van het Land aanzagen, gelyk wy ook hevonden, dat ze waaren. Met den avond passeerden wy de Klip Pomo, die de laatste van alle de Eylanden is, en verscheydene Eylandjes omtrent zich heeft, gelyk’er by de Klip, in de Printverbeelding, op No. 208. werd aangewezen. Als men dezelve eerst in’t gczicht krygd, vertoond ze zich in de gedaante van een Schip, daar ze, door onkundigen, lichtelyk voor aangezien zoude konnen werden. Dezen nagt hadden wy in de wind. …, (1652. – 1727.), slikar i putopisac iz den Haaga (Bruyn, 1698.).

U nekoliko izvješća opisani su pokušaji i neuspjesi u sidrenju, što najbolje posvjedočuje velike dubine koje okružuju otok.

Vrlo je zanimljiva usporedba koju je dao čovjek iz Alpa, Füssly (9). Njega Jabuka podsjeća na Haggen, tj. Haggenspitz (1761 metar). To je istaknuti vrh na planini Kleiner Mythen u središnjoj Švicarskoj, u kantonu Schwyz (Sl. 4.). Zahvaljujući tome što se nalazi uz glavni put između Züricha i prijevoja Sankt Gotthard, a u blizini je i glavno marijansko svetište Einsiedeln, Füssly ga je mogao dobro upamtiti. Mora se priznati da je usporedba uspjela unatoč golemosti koja razlikuje Haggenspitz od Jabuke.

Talijan Fani Jabuku uspoređuje s borovom šiškom, a Nijemac Rantzau s jabukom, što je u njegovu slučaju možda nesvjestan utjecaj znanja jezika i značenja imena. Od biljnih paralela najviše iznenađuje Francuz Le Saige kojega je Jabuka podsjetila na šiljasti plod bukve – bukvicu. Čeh Prefát i Englez Locke nalaze sličnost Jabuke s tzv. glavom šećera (zgusnutim šećerom uobličenim u visoki stožac zaobljenog vrha). Putnici Zuallart, Villamont, Castela, Seusenius i Lithgow uspoređivali su Jabuku s piramidom. Budući da su te dojmove stekli na odlasku prema Levantu, nameće se pretpostavka kako su oblik piramide, kao predložak za usporedbu, mogli vidjeti iz nekih prethodnih putopisa. Upravo je Helffrich jedan od tih autora, a on je k tomu dao i opis Jabuke. Za razliku od prethodno spomenutih, on je zapazio njezin okrugao, stožast oblik pa i nije našao sličnosti s piramidama kod Gize na koje se penjao (Sl. 5.).

Prvo izdanje njegovih uspomena izišlo je 1579., a kasnije su ga slijedila njemačka i strana izdanja, među njima je bilo i izdanje na francuskom jeziku. Trojica frankofonih autora mogla su upravo iz njegova djela dobiti informaciju o tim egipatskim građevinama. Ne smije se zanemariti ni Bernhard von Breydenbach. On je prvi posjetitelj piramida čiji je putopis višekratno tiskan i preveden te je ostavio duboke tragove kod čitatelja i kasnijih autora (von Breydenbach, 1486.).39 Jan Somer, koji se poziva na putopisca Belona, a bio je u Gizi i vidio te faraonske grobnice, također nije usporedio Jabuku s piramidom. Postoje indicije kako je pokraj Jabuke prošao i trideset peti putnik, Pietro Casola, milanski kanonik. Naime, ploveći 1494. godine on spominje „goli i nenastanjeni“ otok Sv. Andriju. I jedna i druga značajka svakako ne odgovara istini, pa je Casola vjerojatno mislio na Jabuku, a krivo pročitao ili čuo ime otoka (Newett, 1907.).

Dakle, od navedena trideset četiri putnika (od kojih su neki putovali istim brodom), petorica su plovili na galijama – brodovima s pogonom na jedra ili vesla (Mardešić, 1956.; Kotruljević, 2005.), a ostalih dvadeset devet na isključivim jedrenjacima raznih vrsta. Većina spominje „nave“, no to ne mora biti baš taj tip broda, što se objašnjava neupućenošću putnika i nepoznavanjem jezika. Od stvarnih naziva plovila spominju se koka, karavela, galijun i tartana (Mardešić, 1956.; Mardešić, 1957a; Mardešić 1957b; Luetić, 1961.; Kozličić, 1993.), a u slučaju de Bruijna zna se da je plovio na fregati, što se vidi iz njegova djela (Sl. 6.).

39 von Breydenbachovo djelo prevedeno je s latinskog na njemački, flamanski, francuski i španjolski jezik u dvanaest izdanja do 1522. godine.

Plovilo ima tri jarbola, od čega dva prednja s po tri križna jedra, a krmeni ima latinsko jedro (Mardešić, 1956.). Dva su razloga zašto je tolika disproporcija u brojnosti zapisa s veslarica i isključivih jedrenjaka. U prvom razdoblju, do početka 16. stoljeća, galije su bile standardno plovilo za prijevoz putnika u pravcu grčkih luka, Krete i ostatka Levanta, a njihova ruta plovidbe išla je uz obalu – od grada do grada (ili neke uvale – u slučaju potrebe), dotičući grad Hvar, kao najbliži Jabuci. Zbog toga u putopisima i nije moglo biti njezina spomena. U isto vrijeme vrlo je malo putnika uzimalo jedrenjake, a gotovo jedino su ovi (iako ne svi) uzimali srednjojadransku rutu koja se kod istarske Premanture odvajala od obale. Dalje je smjer plovidbe vodio prema Jabuci i Sv. Andriji, kao orijentirima, a onda se nastavljalo prema Palagruži ili Lastovskom kanalu (da Mosto, 1806.). U morskom prostoru oko Jabuke brodski paruni birali su pet temeljnih ruta plovidbe: A – sjeverno od Jabuke prema Viškom kanalu; B – sjeverno od Jabuke prema Biševskom kanalu; C – sjeverno od Jabuke, pa između nje i Sv. Andrije te južno od Visa; D – južno od Jabuke i južno od Visa prema Lastovskom kanalu te E – južno od Jabuke i Visa te pokraj Palagruže, a isto vrijedi i obratnom poretku za rute prema Veneciji (Sl. 7.). U većem dijelu 16. stoljeća i cijelom 17. stoljeću, gotovo bez iznimke, putnici su se koristili jedrenjacima, pa otuda toliki porast opisa otoka.

Zbog stjenovite obale i udaljenosti, a također zbog rizika od nevremena, Jabuka nije nikad postala ribarska baza u obliku kakvi su bili Biševo, Svetac i Palagruža. Iako lov na srdele spominju putnici 8., 10., 18. i 22., on se odnosi na pošte u blizini tih otoka, kao i matičnog Visa. Tamošnje bogatstvo ribom ističe već potkraj 15. stoljeća Paladije Fusko u svojoj knjizi „Opis obale Ilirika“ (Fusko, 1990.). Ipak, u vrijeme putovanjâ (14. – 17. st.), oko Jabuke nije bilo nikoga (Buchberger, 2008.).

Tvrdnja Tirolca Steigerwaldera da na Jabuci ne žive ni ljudi ni životinje (Kužić, 2013.), samo je u prvom dijelu točna. Lovljenje sokolova zabilježili su putnici 7., 10., 14., 17., 21., 22., 24., 26., 27., 29. i 33. naglašavajući da se provodi u jesen, točnije u rujnu. Le Saige opisuje tragičan događaj koji mu je ispričao parun broda kojim je plovio, Mlečanin Marco Antonio Dandolo. Neka četvorica (vjerojatno s otoka Visa) uzeli su 1516. manju barku i potajno otišli na Jabuku, kako bi pohvatala sokolove i na njima dobro zaradila. Tamo ih je zatekla oluja i otrgla im slabo privezanu brodicu te su ostali na otoku odsječeni bez hrane i vode. Budući da nitko nije znao za njihove namjere, nisu ih ni tražili na Jabuci, pa su sva četvorica umrla od gladi i žeđi (Duthilloeul, 1851.). Kako Portugalac da Albergaria navodi, neki je mletački plemić svake godine zarađivao više od 50 kruzada, tj. reala, na prodaji ovih ptica. Francuz Castela također posvećuje dosta prostora sokolarenju te govori kako je u podnožju otoka bila neka kućica u kojoj su boravili hvatači dok su obilazili gnijezda po liticama. Ističe kako je penjanje po Jabuci bilo vrlo teško, i bez pridržavanja rukama moglo se pasti u more, ali kako se izlaganje opasnostima moglo dobro naplatiti prodajom ovih ptica (Castela, 1603.). O dobiti govori i činjenica da je hvarska komuna oglašavala dražbu za pravo na lov. Koliko je bio razvijen ovaj lov na sokolove, pokazuju brojne isprave i svjedočanstva, a po svemu sudeći vještinu lova i dresure tih plemenitih ptica donijeli su benediktinci (Rački, 1889.; Ostojić, 1964.; Hvarski statut, 1991.). Nedostaju opisi, pa se može samo pretpostaviti kako se radilo o vrstama Falco feldeggi ili F. peregrinus ili F. eleonorae (Lukač i dr., 1997.). Osim sokolova spominju se i druge grabljivice te golubovi.

Podaci o etničkoj ili političkoj pripadnosti putnika koji su prošli pokraj Jabuke nisu toliko važni koliko je zanimljivo staleško podrijetlo. Gotovo polovica putopisaca dolazi iz građanskog sloja, koje je u to vrijeme postalo samosvjesno, željno novih saznanja i širenja vidika izvan etničkoga i vjerskoga kruga u kojem su živjeli. Među njima, a razmjerno još više kod plemića osjeća se neprikriveni duh avanturizma. Svećenstvo je svakako kao motivaciju za putovanje ponajprije imalo osobne vjerske razloge ili izvršenje naloga nadređenih u crkvenoj hijerarhiji (Kužić, 2013.).40

Prikaz otoka

Osim nekoliko primjeraka, najstarije sačuvane portulanske karte s prikazom jadranske obale potječu spočetka 14. stoljeća. Vodeći se pomoračkom logikom označavanja prirodnih orijentira i pogibeljnih mjesta, Đenovljanin P. Vesconte, koji je djelovao u Veneciji, u svojem je uratku prikazao i Jabuku, a slijedila ga je i većina drugih kartografa do kraja 17. stoljeća (Campbell, 1987.; Kozličić, 1995.). S obzirom na njezine stvarne veličine, nevjerojatan je broj varijanata netočnosti njezina kartografskog prikaza, a to je još uočljivije kad ih se usporedi s najbližim otocima. Katkad nerazmjer ide toliko daleko da se površinom izjednačava sa Sv. Andrijom, a približava se veličini Visa. To su sve posljedice stoljetnih prerisa i zanemarivanja osobne spoznaje, ali i nezainteresiranosti lokalnih ribara i pomoraca.

40 Prema sadašnjim granicama: Nijemci – 10; Nizozemci – 6; Talijani – 6; Francuzi – 3, itd. Putnici prema staležu: građani – 17; plemići – 8; svećenstvo – 7; nepoznato – 2. Za stalešku strukturu Engleza vidi Kozličić, 1997.

Stoga nije iznenađujuće kako se prvi poznati sačuvani panoramski prikaz otoka nalazi u djelu Nizozemca de Bruijna. Nastao je 1698. na temelju putnoga predloška nacrtanog na povratku s Levanta, kada je on na putu iz Smirne prema Veneciji prošao 4. studenoga 1684. pokraj otoka (Bruijn, 1698.). Prema bakrorezu (Sl. 6.) Jabuka je prikazana iz azimuta od oko 285°, iz zamišljene točke gledišta kojim je obuhvaćen i brod „Elswoud“ na kojem je autor putovao. U određivanju položaja najviše pomažu geografski objekti i njihova morfologija, a dva bliža su neupitni: bliža Jabuka – desno od broda, i dalji Sveti Andrija (Svetac) – iza jedrilja. Nedoumicu izazivaju druga dva objekta pokraj Svetoga Andrije: lijevo ispod siluete strmca te desno uz siluetu položenijeg obronka (vidi kartu u: Kozličić, Faričić, 2004.). Oba su daleko manja, a unatoč nekim netočnostima upućuju na zaključak da lijevi predstavlja otočić Kamik, a desni otočić Brusnik. Dočaravanje daljinske perspektive, u odnosu Brusnik – Svetac je bolje nego u slučaju Jabuka – Svetac, koji su u stvarnosti međusobno udaljeni oko 22,5 kilometara. S obzirom na Svetac, Jabuka svojim strmim padinama odaje sjeverozapadni položaj promatrača, no zbog širine baze na obalnoj crti prije bi odgovarao izgled iz kuta od 270° (sa zapada). Na prikazu je čak vidljiva struktura pri dnu otočnog grebena, s omanjom kosom pločom iznad Puntine ol pulenta (Buchberger, 2008.).

Postoje još tri zanimljive crtice o ovom otoku. Prema opisu iz portulana spočetka 19. stoljeća s udaljenosti od 8 do 10 milja, Jabuka podsjeća na brod s razvijenim jedrima (Marieni, 1830.). Drugi, nešto kasniji peljar ponovno spominje piramidalni oblik otoka (Norie, 1843.). Kako navodi Burton, „u nekom ratu“ (vjerojatno austrijsko-talijanski rat 1866. godine) Jabuku su gađali topovima talijanski ratni brodovi, jer su pomislili da je protivnički jedrenjak (Burton, 1880.).

Zaključak

U proteklih dvjestotinjak godina otok Jabuka unatoč svojim malim dimenzijama trajno privlači pozornost znanstvenika. No već od kraja srednjeg vijeka, zbog svojega položaja stekla je golemu važnost za pomorce što se vidi iz portulanskih karata i portulana. Osim toga, zbog svojih visokih kamenih litica bila je uočljiva za sve brodove koji su uzimali rutu sredinom Jadrana, bilo iz pravca Venecije, bilo od strane Otrantskih vrata. Zbog toga mnogo zanimljiviji podaci o Jabuci nalaze se u pisanim djelima putnika koji su ploveći Jadranom prošli pokraj nje. Oni se nisu zaustavili samo na činjenici da je bila orijentirna točka usred Jadranskog mora, podjednako udaljena i od istočne i zapadne obale, ali i od Venecije i Otranta (Krfa). Dolazeći iz raznih europskih zemalja, svojem su čitateljstvu prenijeli, a time i sačuvali mnoge detalje iz života Višana (prije svega Komižana) koji su se izlagali pogibelji u lovu na sokolove – tada traženoj i skupoj živoj robi za velikaške dvorove u Italiji, Njemačkoj i Francuskoj. Nadalje, zbog vjerodostojnih zapisa putnika, kao i podataka (daljinara, smjerova plovidbe i sl.) iz prvih portulana, utemeljeno se pretpostavlja da je prvotno mletačko ime otoka bilo Mellisella. U sljedećem koraku istraživanja pokazalo se kako je staro ime istoznačnica kasnijeg imena Pomo, čime je pretpostavka potvrđena. Razlog prelaska imena Mellisella na otok Brusnik leži u pogreškama kartografa, tj. sklonosti precrtavanja bez osobne provjere na terenu. Vrijednost putničkih opisa dokazana je otkrićem de Bruijnova panoramskog bakroreza Jabuke, koji je zasad najstariji poznati likovni prikaz otoka. Time je nadopunjen zbir informacija o ovom najnedostupnijem hrvatskom otoku.

IZVORI I LITERATURA

• Anić, H. (2008): Bibliografija o Visu i viškom arhipelagu u časopisu Bullettino di archeologia e storia dalmata / Vjesnik za arheologiju i povijest dalmatinsku, Vjesnik za arheologiju i povijest dalmatinsku 101, 233-242.
• Boerio, G. (1867): Dizionario del dialetto veneziano, Giovanni Cecchini, Venezia, pp. 824.
• Brkić, M., Špoljarić, D., Markovinović, D. (2011): Geomagnetska i GNSS izmjera vrha otočića Jabuke, Geodetski list, 3, 195-204.
• Bruijn, C. de (1700): Voyage au Levant, Cest a dire Dans les Principaux endroits de l’Asie Mineure Dans les isles de Chio, de Rhodes, de Chypre &c. De meme que Dans les plus Considerables Villes d’Egypte, de Syrie, Et de la Terre Sainte, H. de Kroonevelt, Delft, pp. 408.
• Bruyn, C. de (1698): Reizen van Cornelis de Bruyn door de vermaardste Deelen van Klein Asia etc. Verrijkt met meer als 200 kunstplaaten door den auteur zelf na het leven afgeteekend, Henrik van Krooneveld, Delft, pp. 398.
• Buchberger, M. (2008): Jabuka, Sveti Andrija i Brusnik – zapisi, ljudi i sjećanja, vlastita naklada, Zagreb, pp. 239.
• Burton, R.F. (1880): A Visit to Lissa and Pelagosa, William Cloves and Sons, London, pp. 40.
• Campbell, T. (1987): 19. Portolan Charts from the Late Thirteenth Century to 1500, u: The History of Cartography 1 – Cartography in Prehistoric, Ancient, and Medieval Europe and the Mediterranean, (ur. Harley, J. B., Woodward, D.), The University of Chicago Press, Chicago, London, 371-464.
• Castela, H. (1603): Le sainct voyage de Hierusalem et Mont Sinay, A. du Brel, Bordeaux 1603., pp. 502.
• Cotovicius, J. (1619): Itinerarium Hierosolymitanum et Syriacum, Apud Hieronymum Verdussium, Antwerpen, pp. 519.
• da Mosto, A. (1806): Il portolano del mare, Silvestro Gnoato, Venezia, pp. 44.
• da Sanseverino, R. (1888): Viaggio in Terra santa fatto e descritto per Roberto da Sanseverino, Romagnoli d’acqua, Bologna, pp. 336.
• Dandini, G. (1656): Missione apostolica al patriarca, e maroniti di Monte Libano del P. Girolamo Dandini
• da Cesena della Compagnia di Giesú, esua pellegrinazione a Gierusalemme, Per il Neri, Cesena 1656. Duplančić Leder, T., Ujević, T., Čala, M. (2004): Coastline lengths and areas of islands in the Croatian
• part of the Adriatic sea determined from the topographic maps at the scale of 1:25000, Geoadria, 9/1, 5-32 Duthilloeul, H.-R. (1851): Voyage de Jacques le Saige de Douai a Rome, Notre-Dame-de-Lorette,
• Venise, Jerusalem et autres Saints lieux, Adam d’Aubers, Douai, pp. 222.
• Falchetta, P. (1994): Manuscript No. 10057 in the Biblioteca Marciana, Venice. A possible source for the Catalan Atlas?, Imago Mundi, 46, 19-28.
• Faričić, J. (2007): Geographical Names on 16th and 17th Century Maps of Croatia / Geografska imena na kartama Hrvatske 16. i 17. stoljeća, Kartografija i geoinformacije, 6, 148-179. Fortis, A. (1774): Viaggio in Dalmazia, Alvise Milocco, Venezia, pp. 204. Fusko, P. (1990): Opis obale Ilirika, Latina et Graeca, Zagreb, pp. 149.
• Ginzberger, A. (1916): Beiträge zur Naturgeschichte der Scoglien und kleineren Inseln Süddalmatiens, Denkschriften den Kaiserlichen Akademie der Wissenschaften – Matematisch-naturwissenschaftliche Klasse, 92, 261-404.
• Gonnet, C. J. (1884): Bedevaart naar Jerusalem, volbracht en beschreven in het jaar 1525, door Meester Arent Willemsz.,barbier tot Delft in Hollant, Bijdragen voor de Geschiedenis van het bisdom van Haarlem, 11, 1-232.
• Hakluyt, R. (1904): The voyage of M. John Locke to Jerusalem, The Principal Navigations, Voyages, Traffiques & Discoveries of the English Nation, 5, 76-105.
• Helffrich, J. (1589): Kurtzer und wahrhafftiger Bericht Von der Reyß aus Venedig nach Hierusalem, Von dannen inn Aegypten, Zacharias Berwald, Leipzig, (bez paginacije).
• Hvarski statut, (ur. Cvitanić, A.), Književni krug, Split, 1991, pp. 380.
• Khull, F. (1897a): Des Pfarrers von Öttingen Wolfgang Gebhardt Reisetagebuch von 1569 und 1570., Verlags-Buchhandlung “Styria”, Graz, pp. 90.
• Khull, F. (1897b): Des Ritters Hans von Hirnheim Reisetagebuch aus dem Jahre 1569., Verlags- Buchhandlung “Styria”, Graz, pp. 56.
• Kotruljević, B. (2005): De navigatione – O plovidbi, Ex libris, Zagreb, pp. 271.
• Kozličić, M. (1993): Hrvatsko brodovlje / Croatian Shipping / Le navi Croate, Književni krug, AGM,
• Split, Zagreb, pp. 266.
• Kozličić, M. (1995): Kartografski spomenici hrvatskoga Jadrana – Izbor karata, planova i veduta do kraja 17. stoljeća, AGM, Zagreb, pp. 390.
• Kozličić, M. (1997): Plovidba Jadranom 14.-16. stoljeća u putničkim izvješćima, Radovi Filozofskog
• fakulteta u Zadru, Razdio povijesnih znanosti, 22, 257-279.
• Kozličić, M., Faričić, J. (2004): The Significance of Sv. Andrija Island (Svetac) on a Sailing Route Across the Adriatic Presented on Old Geographical Maps, Geoadria 9/1, 33-49.
• Kudrna Prašek, M. (2013): Magmatske stijene otoka i podmorja Jadranskog mora: mogući pokazatelj dezintegracije paleozojskog superkontinenta, Sveučilište u Zagrebu, Prirodoslovno-matematički fakultet, Geološki odsjek, Zagreb, pp. 58.
• Kužić, K. (2013): Hrvatska obala u putopisima njemačkih hodočasnika XIV.-XVII. st., Književni krug, Split, pp. 623.
• Leupen, P. H. D. (2009): Een Jerusalemreis in 1536 Reisverslag van Jan Hendrikszoon van Beveren uitgegeven door J. Van Herwaarden met medewerking van A. I. Menalda-van der Hoeven, Nederlandse historische bronnen, 5, 7-67.
• Lithgow, W. (1632): The Total Discourse of the Rare Adventures, and painefull Peregrinations of long nineteene Yeares Travayles, from Scotland, to the most Famous Kingdomes in Europe, Asia, and Affrica, Nicholas Okes, London, pp. 449.
• Longo, P. G. (2010): Vincenzo Fani – Relatione del viaggio di Gierusalemme 1615-1616, Memorie di Gerusalemme e Sacri Monti in epoca barocca – Atlas – Centro di Documentazione dei Sacri Monti Calvari e Complessi devozionali europei, Ponzano Monferrato, pp. 299.
• Luetić, J. (1961): Tartana, u: Pomorska enciklopedija, sv. 7., (ur. Ujević, M.), Leksikografski zavod FNRJ, Zagreb, 505.
• Lukač, G., Stipčević, M., Tvrtković, N. (1997): The status and distribution of Eleonora’s falcon (Falco eleonorae Gene 1834), Natura Croatica 6/3, 323-333.
• Mardešić, P. (1956): Galijun, u: Pomorska enciklopedija, sv. 3., (ur. Ujević, M.), Leksikografski zavod FNRJ, 134.
• Mardešić, P. (1957a): Karavela, u: Pomorska enciklopedija, sv. 3., (ur. Ujević, M.), Leksikografski zavod FNRJ, 254-256.
• Mardešić, P. (1957b): Koka, u: Pomorska enciklopedija, sv. 3., (ur. Ujević, M.), Leksikografski zavod FNRJ, 361-362.
• Marieni, G. (1830): Portolano del mare Adriatico, Imperiale regia stamperia, Milano, pp. 599.
• Marković, M. (1993): Descriptio Croatiae, Naprijed, Zagreb, pp. 371.
• Moryson, F. (1907): An Itinerary Containing His Ten Yeeres Travell through Twelve Dominions of Germany, Bohmerland, Sweitzerland, Netherland, Denmarke, Poland, Italy, Turky, France, England, Scotland & Ireland I, James MacLehose and Sons, Glasgow, pp. 466.
• Müntzer von Babenberg, W. (1624): Reyßbeschreibung Deß Gestrengen und Vesten Herrn Wolffgang Müntzers von Babenberg, Ritters, Von Venedig auß nach Jerusalem, Damascum und Constantinopel, und dann wider nacher Venedig, Verlegt durch Ludovicum Lochnern, Nürnberg, pp. 127.
• Nadilo, B. (2000): Otoci u blizini Visa i komiško ribarstvo, Građevinar, 52/4, 251-258.
• Newett, M. (1907): Canon Pietro Casola’s Pilgrimage to Jerusalem In the Year 1494, University Press, Manchester, pp. 427.
• Norie, J. W. (1843): New sailing directions for the Adriatic Sea or Gulf of Venice, Charles Wilson, London, pp. 35.
• Ostojić, I. (1964): Benediktinci u Hrvatskoj i ostalim našim krajevima, sv. 2. Benediktinci u Dalmaciji, Benediktinski priorat Tkon, Split, pp. 655.
• Peljar I.: Jadransko more – Istočna obala, Hrvatski hidrografski institut, Split, 1999, pp. 228.
• Pesenti, G. P. (1615): Pellegrinaggio di Gierusalemme, Per Comin Ventura, Bergamo, 1615., pp. 167.
• Pereira, M. V. C. (2005): Itinerário a Casa Santa do padre frey António Soares da Albergaria (Edição diplomática da primeira parte do manuscrito), Dissertação de Mestrado em Filosofia Medieval, Faculdade de Letras da Universidade do Porto, Porto, pp. 476.
• Portolano per i naviganti, Rizo, B. de N. (izdavač), Venezia, 1490, (bez paginacije).
• Prefát z Vlkanova, O. (1947): Cesta z Prahy do Benátek a odtud potom po moři až do Palestyny, Vesmir, Praha, pp. 394.
• Rački, F. (1889): Izvodi za jugoslavensku poviest iz dnevnika Marina ml. Sanuda za god. 1526-1533., Starine JAZU, XXI., 133-183.
• Rubić, I. (1956): Koka, u: Pomorska enciklopedija, sv. 3., (ur. Ujević, M.), Leksikografski zavod FNRJ, 521.
• Senc, S. (1910): Grčko-hrvatski rječnik za škole, Naklada Kr. Hrv.-slav.-dalm. zem. vlade, Zagreb, pp. 1022.
• Somer, J. (1661): Zee en Landt Reyse Gedaen naer de Levante, Jacobus van den Bergh, Amsterdam, pp. 98.
• Spadolini, E. (1907): Il Portolano di Grazioso Benincasa, La Bibliofilia, 9, 6-7, 205-234.
• Šenoa, M. (1950): Prilog poznavanju starih naziva naših otoka, Geografski glasnik, 11-12, 75-82 Šimunović, P. (1986): Istočno jadranska toponimija, Logos, Split, pp. 307.
• URL 1: Biblioteca Apostolica Vaticana, http://digi.vatlib.it/view/MSS_Vat.lat.2972/0232. 23. 2. 2015.
• URL 2: Gallica – Bibliothèque nationale de France, http://gallica.bnf.fr/ark:/12148/btv1b5901110p, Benincasa, G. (1467): Atlas nautique de l’océan Atlantique Nord-Est, de la mer Méditerranée et de la mer Noire / Gratiosus Benincasa Anchonitanus composuit Rome Anno domini MCCCCLXVII. 17. 1. 2015.
• URL 3: Utrecht University Repository, http://hdl.handle.net/1874/12907, BaRents, W. (1595): Tabula Hydrographice, In qua Italiae, orae maritimae; Item Venetiae, Istriae, Dalmatiae, Slavoniae, Graciae, et orae Maritimae Corfu, Chephaloniae, et adjacentium insularum earum etiam omnium quae in Mari Supero habentur…21. 1. 2015.
• URL 4: http://www.hikr.org/gallery/photo1278726.html?post_id=72495#1. 12. 12. 2014.
• Veliki atlas Hrvatske, (ur. Borovac, I.), Mladinska knjiga, Zagreb, 2002, pp. 480.
• Villamont, J. de (1606): Les voyages du sr. De Villamont, Imprimerie de Guillaume de la Riviere, Arras, pp. 641. von Breydenbach, B. (1486): Peregrinationes in Terram Sanctam, Mainz, pp. 306.
• Vulcano della Padula, L. (1563): Vera, et nuova descrittione di tutta Terra Santa, & peregrinaggio del sacro monte Sinai, Compilata da verissimi autori, Gio. Maria Scotto, Napoli, pp. 208.
• Want, J. (1896): Dit is die viagie oft reyse geschiet by brueder Jan Want van der prekaren oorden in tzertogenbosch nae den Heylighen Lande, te weten tot Jerusalem met meer anderen pelgrims in alle manieren, als ick broeder Jan gereyst hebbe, et cetera, Limburg’s Jaarboek, 4, 156-226.
• Zuallardo, G. (1595): Il devotissimo viaggio di Gierusalemme, Domenico Basa, Roma, pp. 351.