Autor: Ante Jončić Škoboj

Sav društveni život na Otoku odvijao se u prostorijama “Društvene čitaonice”, gdje je donesen zaključak o potrebi osnivanja Poljoprivredno-vinarske zadruge. Ta ideja je plebiscitarno prihvaćena od cjelokupnog stanovništva na Otoku, te u tom smislu nije bilo razilaženja između članova HSS-e i članova KP-e, već su zajednički nastupali u tom programu. U zimskom razdoblju 1936-37., osnovan je inicijativni odbor koji je imao zadatak prikupiti svu dokumentaciju potrebnu za osnivanje Poljoprivredno-vinarske zadruge.

Izvršen je popis svih domaćinstava koji su prihvatili ideju osnutka zadruge, a nakon prikupljanja ostale dokumentacije sazvana je osnivačka skupština na kojoj je izabrana Uprava zadruge. Na istoj skupštini donesen je zaključak da se zadruga nazove “Vinarska zadruga Biševo”.

Iako su brojčano stanovništvo Otoka bili više skloni HSS-u za predsjednika zadruge bio je izabran Blaž Stanojević Silvestra, koji je ujedno bio i sekretar KP na Otoku. Za potpredsjednika je bio izabran Petar Bogdanović Pavla -Zapan, jedan od aktivnih članova HSS-a, u angažmanu svih potrebnih radnih akcija na Otoku. Razlozi za osnivanje vinarske zadruge bili su brojni, međutim ono što je najviše revoltiralo Biševljane bili su Komiški trgovci. Naime pojedini Komiški trgovci koji su imali vlastite trgovačke radnje prehrambenih artikala istodobno su se bavili otkupom vina od komiških pa i biševskih vinogradara.

S obzirom na vrlo teško ekonomsko stanje, skoro svaka biševska obitelj bila je zadužena kod trgovaca koji su ujedno i kupovali vino kod tih svojih dužnika. U takvoj situaciji pri kupoprodaji vina tom istom trgovcu, cijenu vina je bez pogovora određivao kupac. Vinogradar nije imao drugog izbora, u takvim okolnostima kupac je ucjenjivao prodavača, što je u cijelosti iritiralo proizvođače, vinogradare.

Nakon formiranja zadruge, svi administrativni pa i drugi poslovi obavljali su se na amaterskoj osnovi. Već pri prvoj prodaji vina iz berbe od 1937. težaci su osjetili izvjesnu zaštitu njihovih interesa. Prodaja se nije više vršila pojedinačno, gdje je kupac imao apsolutnu moć u određivanja kvalitete vina, gradiranju i cijene vina. Sada je ulogu kod ugovaranja oko prodaje zadrugarskog vina preuzela uprava vinarske zadruge i time oslobodila prodavača od direktnog i vrlo neugodnog ucjenjivačkog pritiska od strane trgovaca. Zadrugari su u svojoj zadruzi vidjeli zaštitnika njihovih ekonomskih interesa, ali i psihološku relaksaciju jer više nisu bili u izravnom kontaktu s kupcem njihovih proizvoda koji je u isto vrijeme bio i njihov vjerovnik.

Međutim, ni uprava zadruge nije bila u mogućnosti da se efikasnije bori protiv postojećeg političko-ekonomskog sistema da bi u cjelini zaštitila interese seljaka. No uspjeh je ipak bio u tome da se zadruga uspješnije borila za bolje cijene, time što je određivala kada i čije vino će se točiti iz konobe, kao i vršila gradaciju vina jer se događalo da bi trgovac i po nekoliko maliganskih linija oduzimao seljaku od gradacije. Takvih pokušaja je bilo i prema zadruzi, ali Uprava zadruge je energičnom intervencijom to sprječavala i tako štitila seljake od bezobzirne pljačke. Veliku korist osjetili su zadrugari i u tome što se putem zadruge vršila nabava raznih prehrambenih artikala za zimnicu i to po znatno nižim cijenama nego što su to nudili komiški trgovci u svojim dućanima.

Godine 1941. kada je fašistička ratna mašinerija zakucala i na vrata stare Jugoslavije, kada je bila nestašica svih mogućih prehrambenih artikala i nije bilo lako doći do osnovnih artikala potrebnih za život kao što su ulje, brašno, kukuruz, pšenica i ostali prehrambeni artikli kojih mi na Otoku nismo imali, Uprava zadruge preuzela je na sebe odgovornost da se u granicama svojih mogućnosti brine o nabavi tih artikala za svoje zadrugare.

Često se u potrazi za hranom, s malim ribarskim brodovima s otoka Biševa na kopno odlazilo noću, do mjesta Vinišća, sela Sevid na čak do Pakoštana i Filip-Jakova i tamo nabavljali direktno od seljaka nužno potrebne artikle za prehranu naših zadrugara. Raspodjela tih artikala vršena je prema broju članova u domaćinstvu, a naplata se vršila prema nabavnim cijenama.

Prilikom ovih putovanja na područje Vinišća i sela Sevida, ustanovljeno je da je ovaj teren pogodan za ilegalnu vezu otočko-viškog arhipelaga do kopnom i obratno, jer nije bio direktno zaposjednut od strane talijansko-okupatorske vojske a i noćna kontrola patrolnim brodovima nije bila aktivna. Tako je kasnije prilikom formiranja prvih part. jedinica na kopnu, ovaj prostor korišten u borbene svrhe, gdje su se iskrcavale prve grupe dobrovoljaca koji su otišli u Partizane s otoka Biševa i Visa… Kako je u zadrugu bila učlanjena većina otočkih domaćinstava, time je omogućeno da Zadruga 1938.g. preuzme na sebe brigu oko redovnog funkcioniranja brodske linije Biševo-Komiža.

Tada stupa u akciju jedna mala grupa nezadovoljnika i ekstremnih HSS-ovaca, te nagovaraju ljude, uglavnom one koji do tada nisu još bili pristupili Zadruzi, da oni za sebe uspostave posebnu liniju,okupe oko sebe desetak porodica i unajme drugi brod. Sve je trajalo kratko vrijeme jer iz materijalnih razloga to nije bilo ostvarivo. Jedini razlog za takve destrukcije bio je taj što su komunisti Biševa bili pokretači svih značajnijih akcija na Otoku.

U takvoj situaciji članovi KP-a, i onaj umjereniji dio članova HSS-a, angažiraju se u objašnjavanju ljudima da je takvo ponašanje štetno za sve otočane jer razbija njihovo jedinstvo, razbacuje ionako oskudna materijalna i financijska sredstva seljaka. Razotkrivaju inicijatore ove razbijačke akcije i uvjeravaju ljude kako je jedino moguće da se i dalje održava jedna zajednička brodska linija za sve Otočane, bez obzira na članstvo u zadruzi. Većina njih napušta te pojedince, razbijače jedinstva seljana, uvidjevši svoju pogrešku vrate se zadružnoj brodskoj liniji i upisuju u članstvo Zadruge, naravno, osim one grupice zagriženih kojima je svaka pomisao na riječ socijalizam značila smak svijeta.

Tako su komunisti otoka Biševa zajedno s onim umjerenijim djelom članova HSS-a postigli još jednu značajnu pobjedu.