Uvod u “Mediteranski brevijar”

Na jednoj stranici “Mediteranskog brevijara”, Predrag Matvejević priča o tome kako je u Aleksandriji sreo katalonskog urara koji je uporno nastojao, rvući se s krajnjim nedostatkom podataka, sastaviti katalog čuvene biblioteke, najveće u cijelom antičkom svijetu, koju je uništio kalif Omar. Filologija mora za koju pisac ove knjige nudi izvanredan obrazac, bogat inteligencijom i poezijom podsjeća spojem strogosti i smionosti, znanstvene preciznosti i epifanije beskraja, na metodički i fantazijski pothvat toga katalonskog urara.

Znanost o moru obuhvaća izučavanje struja i ruta, kemijsku analizu slanosti i stratigrafiju reljefa, mape s područjima dubina i pučina, zone s različitim jačinama svjetla, mjerenja temperature i vjetra. To je istodobno pripovijest o brodolomima i mit o sirenama, priča o potonulim galijama i

drevnim levijatanima; maternica čovječanstva i kolijevka civilizacije, grčka forma koja se rađa iz mora savršena kao Afrodita, velika kušnja duše o kojoj govori Musil, suočenje sa simbolima vječnosti i uvjerenja, tj. samoga života obasjanog u čistoj prisutnosti i punoći svoga značenja. Odiseja, taj najveći roman tvorbe {Bildungsroman), velebna priča o pojedincu koji se otputio u svijet i koji se vraća svome domu ili sebi samom, ne može se ni zamisliti bez mora. A to more Mediteran okrilje je naše povijesti i civilizacije.

Glas koji dolazi iz Srednje Evrope iz kontinentalnoga svijeta, sa širokih hrvatsko panonskih nizina napisao je, evo, genijalnu knjigu o Mediteranu, nepredvidivu i blistavu, koja jednako obogaćuje kulturnu historiografiju kao i književnost o moru s njezinim tisućljetnim bogatstvima, koja se mjere s blagom potonulim u morske dubine. Predrag Matvejević je u isto vrijeme čovjek s obale: rođen u Mostaru, u Hercegovini, samo pedesetak kilometara daleko od Jadrana, očaran već u djetinjstvu rijekom i mediteranskim podnebljem, pitao se zašto je rub uz more ponegdje tako uzak i kratkotrajan ili pak zbog čega pojedini stanovnici, odmaknuvši se od morske strane, mijenjaju odjednom običaje i pjevaju drukčije pjesme. Poetična znatiželja dječaka rasla je i dozrijevala u spoznajama znanstvenika, kritičara i prvorazrednog evropskog intelektualca kakav je Matvejević, da bi nam otkrila, u ovom neočekivanom Brevijaru, jednu posebnu, posve originalnu fenomenologiju.

Što je, zapravo, ova knjiga koja svojom uzdržanom i složenom diskrecijom izaziva uobičajene podjele na književne rodove? Matvejevićev Mediteran nije, kao što to i sam autor kaže, tek povijesno-kulturni prostor, koji je magistralno i možda konačno proučio Braudel, niti je pak mitsko-lirski, vitalni temat kakav su proslavili Camus ili Gide. Fascinantan žanr između portulana, leksikona i romanesknog eseja oslonjenog na apsolutnu vjernost stvarnom, Matvejevićeva knjiga može podsjetiti, unatoč svojoj potpunoj autonomiji i različitosti, na Micheletovo More, drugu genijalnu i bizarnu knjigu u kojoj je veliki historik, nakon što je u arhivima istraživao povijest Francuske i njezine Revolucije, usredotočio svoju neumornu pozornost na svjetionike i geološke slojeve obale, na školjke i oceansku floru, ljekovite kupke i priče o sirenama.

Čitajući ovaj Brevijar ponekad se stječe dojam da kroza nj govori jedno od onih lica koja su u njemu predstavljena, koja žive uz more, motreći svjetionike i pabirčeći po pomorskim glosarima. Ali svaki pravi suvremeni Odisej dužan je navući kućni haijetak prije negoli marinsku jaku, kao što to jednom reče Giorgio Bergamini, te zaploviti kroz biblioteku jednako kao među izgubljene otoke. Današnji Uliks mora biti vičan daljini mita i izgonu iz prirode, postati istraživačem odsutnosti ili prikrivenosti pravoga života. Predrag Matvejević nije pomorac, niti je čuvar svjetionika. Možda je i to, ali je prije svega protagonist suvremene intelektualne rasprave. Njegova bibliografija ima naslova koji su, očito, vrlo različiti od ovoga Brevijara. Profesor na raznim, značajnim univerzama, evropskim i prekooceanskim, Matvejević se oslonio na kritiku potaknutu marksizmom i revolucionarnom instancijom, ali lišenu svake ortodoksije i ideološke dogme. U mnoštvu eseja, osobito u istinskom kritičko-historijskom remek-djelu kakvo je Pour une poetque de l’evenement (Pariz, 1979), temeljito je promislio i s velikom originalnošću obnovio sartrovski pojam engagement, uključivši se s neprikosnovenim autoritetom u međunarodnu debatu o funkciji i slobodi književnosti. Još i danas možda više nego jučer suvremena se svijest zapliće, napose na Zapadu, u neprihvatljive i kobne nedoumice oko realizma ili klasicizma i naprednosti, između Scile i Haribde, humanističke instancije se ukrućuju u anakronističkom i represivnom konzervativizmu, dok se pak slobodnjački zahtjevi degradiraju u nagonskom umnožavanju, regresivnom i nerazgovijetnom, u onom što Nietzsche zove “anarhijom atoma”.

Vrlo je malo autora koji pomažu da se doista suočimo s takvom bezizlaznošću, kao što to čini Matvejević, koji svojom kozmopolitskom kulturom i intelektualnim gospodstvom kao i svojom dijalektikom približavanja-udaljavanja spram života, stvari i povijesti brani subjektivnost ne odričući se pritom univerzalnosti, suprotstavlja se totalitarizmu ne gubeći iz vida globalnu perspektivu stvarnosti. Ta je opredjeljenja potvrdio u mnogim svojim esejima, od književnih studija u pravom smislu riječi i etičko-političkih istupa, do glasovitih i smionih “Otvorenih pisama” upućenih, u teškim situacijama i ne bez osobnog rizika, raznim moćnicima na zemlji u obranu slobode ili, bolje reći, stvarnih sloboda i žrtava moći.

Boreći se protiv staljinizma i svih vrsta staljinista, protiv totalitarnih formula i shvaćanja, Matvejević je isto tako odbio i raskrinkao suprotnu i komplementarnu opasnost, kakva danas naočigled rastače svako kulturno jedinstvo i sistem vrijednosti, odbacivši ogorčeni partikularizam i molekularnu rasutost: istraživač iz Jugoslavije i Srednje Evrope, tog složenog, raznovrsnog i ponekad centrifugalnog mozaika, upozorio je da “posebnost, sama po sebi, još nije vrijednost”, ističući opasnost od opsesivne, visceralne i atomizirane egzaltacije vlastitog identiteta i sebeljubija.

U Mediteranskom brevijaru, ovaj tumač dijaloga između maksimalnih sistema ne mijenja stav ni poziv: mijenja samo registar, nalazi očaravajući muzički ključ. Ne čita više, kao u svojim prethodnim djelima, samo knjige, nego očitava svijet, stvarnost i uzvike osoba, stil lučkih kapetanija, neodredivo prelaženje prirode u povijest i umjetnost, produžavanje oblika obale u oblike arhitekture, granice ocrtane kulturom masline, širenjem pojedine religije ili neobjašnjivim putovima jegulje, bilježi sudbine i priče koje su pohranjene u nautičkim leksikonima ili iščezlim idiomima, jezik valova i mola, žargone i govore koji se neprimjetno mijenjaju u vremenu i prostoru: chiacchiera, ciacola i ćakula, scirocco, šilok i široko, neve, nevera i neverin, barca, barcon, barcosa, barcuius, bragoč… Njegov Brevijar postaje epskom knjigom koju ispunjava pietas za svaku od bezbrojnih sudbina koje more čuva i sahranjuje poput neizmjernog arhiva ili pak golemog etimološkog rječnika. More je duboko i bez dna, a Matvejevićev govor lagan, ulazi u dubinu kroz odsjaj nabora, posjeduje hitrinu bibavice unatoč širini, čak i tragičnoj, koju obuhvaća. On umije navesti ljupkost Mediterana da se iskaže i očituje, poput Raffaela La Caprijc u prekrasnom djelu Izgubljeni sklad.

Kultura i povijest izravno se uvode u stvari, u kamen, u bore na licima ljudi, u okus vina i ulja, u boju valova. Matvejević nastoji obuhvatiti Mediteran, prepustiti se čari te riječi, ali i strogo odrediti značenja, te povući granice i ustanoviti međe. Slijedi razne mediteranske staze, putove jantara i sefardskih Židova, trsove loze i korita rijeka. Granice tada postaju nestalne i vrludave makar bile ustaljene i koncentrične, ocrtavaju se idealne krivulje poput izobara ili pak kresta na valovima. Mediteranski brevijar je pripovijest: pripovijest koja navodi stvarnost da govori i koja savršeno kalemi kulturu na fantastičnu evokaciju. Možda je to danas najživlji i najplodniji rod književnosti, barem one pripovjedačke: toliko življi i poetičniji od “romana” što nam pričaju kako je i zašto gosp. X sretan ili nesretan s gđom Y.

Kao potamolog koji je, u knjizi Dunav, iskazivao prije svega duboku nostalgiju za morem, napose za Jadranom, bratski zavidim talasologu Matvejeviću i sretan sam što Dunav utječe u more, makar to bilo, nažalost Crno more a ne pravi Mediteran.

I Brevijar

Pristupajući Mediteranu određujemo najprije polazište: obalu ili prizor, luku ili događaj, plovidbu ili priču. Kasnije postaje manje važno odakle smo krenuli, a više dokle smo stigli: što smo i kako smo vidjeli. Ponekad sva mora izgledaju kao jedno, osobito kad se dugo plovi, ponekad je svako od njih drugo.

Polazim s Jadrana, s njegove istočne strane. Sjeverna obala, od Malage do Bospora, bliža je i dostupnija onome tko odavde kreće. Na južnoj strani, od Haife do Ceute, manje je zaljeva i luka. Obilazeći otoke, najprije jadranske, zatim jonske i egejske, Ciklade i Sporade, tražio sam među njima sličnosti i razlike. Uspoređivao sam Siciliju i Korziku, Majorku i Minorku. Uza sve obale nisam pristajao. Na ušćima rijeka najviše sam se zadržavao. Teško je upoznati cijeli Mediteran. Ne znamo sigurno ni dokle se prostire: koliki dio kopna uz more zauzima, gdje prestaje i na kopnu i na moru. Grci su ga vidjeli između Fazisa na Kavkazu i Herkulovih stupova idući od istoka prema zapadu: podrazumijevali su njegovu prirodnu granicu spram sjevera, zanemarivali ponekad onu s jugom. Stari su mudraci učili da Mediteran seže dokle raste maslina. Nije uvijek ni svuda tako: ima mjesta na samoj obali koja nisu primorska ili su to manje od drugih, udaljenijih. Kopno se negdje ne usklađuje s morem, ne prilagođuju se jedno drugom. Drugdje pak mediteranske osobine zahvaćaju veće dijelove kontinenta, prodiru u njih sa više utjecaja. Mediteran nije samo zemljopis.

Granice mu nisu ucrtane ni u prostoru ni u vremenu. Ne vidimo ni kako bismo ih odredili, ni po čemu. Nisu ni gospodarske ni povijesne, ni državne ni nacionalne: nalik su na krug kredom koji se stalno opisuje i briše, koji valovi i vjetrovi, djela i nadahnuća šire ili sužavaju. Uz mediteranske obale prolazio je put svile, ukrštavali su se putovi soli i začina, ulja i mirisa, jantara i uresa, oruđa i oružja, umijeća i znanja, umjetnosti i spoznaje. Helenski su emporiji bili trgovišta i poslanstva. Rimskim se cestama širila moć i civilizacija. S azijskog su tla došli proroci i vjere. Na Mediteranu se začela Evropa.

Teško je objasniti što nas nagoni da uvijek ponovno pokušavamo složiti mediteranski mozaik, sačiniti još jednom katalog njegovih sastavnica, provjeriti što znači svaka od njih napose ili koliko vrijedi jedna spram druge: Evropa, Magreb i Levant; judejstvo, kršćanstvo i islam; Talmud, Biblija i Kuran; Atena i Rim; Jeruzalem, Aleksandrija, Konstantinopol, Venecija; grčka dijalektika, umjetnost i demokracija; rimsko pravo, forum i republika; arapska znanost, provansalsko i katalonsko pjesništvo; renesansa u Italiji; Španjolska u raznim razdobljima, zanosnim i okrutnim; Južni Slaveni na Jadranu i još mnogo toga. Narodi i rase ovdje su se stoljećima spajali i razdvajali, zbližavali se ili suprotstavljali jedni drugima možda više nego igdje na ovom planetu: pretjeruje se kad se ističu njihove sličnosti ili uzajamnosti, a zanemaruju razlike i sukobi. Mediteran nije jedino povijest.

Mediteranske se posebnosti ne uključuju bez ostatka u druge cjeline, ne ulaze u sve veze primorja s kontinentom, Juga sa Sjeverom, Istoka ili Zapada s Jugom. Uz naše more mnoga su proturječja obilježila civilizacije, stare i nove: nakon grčke i rimske, bizantsku, talijansku i francusku s provansalskom, španjolsku s katalonskom, arapsku na raznim stranama, hrvatsku od Dalmacije do Panonije, slovensku od Primorja do Alpa, srpsku s crnogorskom, makedonsku i bugarsku, albansku, rumunjsku, tursku, vjerojatno i druge, prije grčkorimskih epoha, usporedo s njima ili poslije njih, sve zajedno i svaku napose. Kulture Mediterana nisu samo nacionalne kulture.

Njemu ne pristaju mjerila uža od mediteranskih. Iznevjerujemo ga prilazeći mu sa stajališta evropocentrizma, kao isključivo latinskoj, rimskoj ili romanskoj tvorevini, promatrajući ga s gledišta panhelenskog, svearapskog ili sionskog, sudeći o njemu s položaja bilo kakva partikularizma, etničkog, vjerskog ili stranačkog. Sliku Mediterana izobličavali su fanatični tribuni i pristrani egzegeti, učenjaci bez uvjerenja i propovjednici bez vjere, službeni ljetopisci i prigodni pjesnici. Države i crkve, vladari i prelati, svjetovni i duhovni zakonodavci dijelili su na sve načine prostor i ljude. Unutrašnje veze odolijevale su podjelama. Mediteran je više nego pripadnost.

Govor o njemu trpio je od mediteranske govorljivosti: sunce i more; mirisi i boje; vjetrovi i valovi; pješčane plaže i otoci sreće; djevojke koje rano dozrijevaju; udovice zavijene u crno; luke, lađe i pozivi na put; plovidbe, brodolomi i priče o njima; naranča, mirta i maslina; palme, pinije i čempresi; raskoš i bijeda; stvarnost i tlapnja; život i san. Takve su motive zlorabila opća mjesta literature: opisi i njihovo opetovanje. Mediteransko je govorništvo služilo demokraciji i demagogiji, slobodi i tiraniji. Retorike su zaposjedale forum i hram, pravdu i propovijed. Arena se čula dalje od areopaga. Mediteran i govor o njemu neodvojivi su jedan od drugoga.

U svakom su razdoblju, na raznim dijelovima obale, mediteranska protuslovlja: na jednoj strani jasnoća i forma, geometrija i logika, zakon i pravda, znanost i poetika, na drugoj sve što se tome suprotstavlja. Svete knjige pomirenja i ljubavi i križarske vojne ili džihadi. Ekumenski duh i fanatični ostracizam. Univerzalnost i autarhija. Agora i labirint ili aleteja i enigma. Dionizijska radost i Sizifov kamen. Atena i Sparta. Rim i barbari. Istočno i Zapadno carstvo. Sjeverna i južna obala. Evropa i Afrika. Kršćanstvo i islam. Katoličanstvo i pravoslavlje. Nauk Nazarećanina i progon židovstva. Renesansa nije mogla prevladati srednji vijek svugdje na Mediteranu.

I mediteranski su prividi značajni. Posebnost položaja, cjelovitost ili zaokruženost prostora stvaraju dojam da je Mediteran svijet za sebe i središte svijeta: more okruženo zemljom, zemlja morem. Sunce koje se nad njim izdiže i obasjava ga kao da je na nebu jedino zbog njega ili da je samo njegovo. (Kozmografi i geografi staroga vijeka prenijeli su nešto od te tlapnje u svoje teorije i na karte.) Utjecaj sunčanih okomica uzrokuje stanovite psihološke pojave, prolazne ili trajne. Otvorenost i prozračnost neba potiču mistična stanja ili strah od onostranoga. Mediteran je podizao spomenike vjeri i praznovjerju, veličini i taštini.

O mediteranskim gradovima za koje znalci tvrde da ne postaju kao drugdje od sela, nego da sami stvaraju sela oko sebe i za se, gotovo je sve rečeno: o polisu i politici, tlocrtu i katastru, gradnji i stilu, kamenu i kamenorestvu, skulpturi i arhitekturi, o hramovima i ceremonijalima, svjetovnim zdanjima i javnim ustanovama, o skalama, portalima, pročeljima i palačama, kapitelima i kaštelima, o trgovima i fontanama na njima, o rivi i korzu, ulici i životu na ulici. Gradovi uz more imali su svoje uprave i utvrde, zakone i zatvore, stanovnike i podanike, povelje i grbove, zastave i pečate. Razlikuju se gradovi s lukama od gradova-luka. U prvima su luke podignute iz nužde, u drugima su poniknule po prirodi stvari; ovdje su sredstvo i dopuna, ondje početak i središte; neke zauvijek ostaju pristaništem ili sidrištem, neke postaju pozornicom ili svijetom. U ove posljednje okuplja se sve i dolazi odasvud, prilazi s kopna i pristaje s mora: to su slobodne luke. Svaka prava luka teži da postane slobodnom, da postigne i stekne sve što je za to potrebno. Mudri su lučani gradili lazarete i određivali karantene. Uz Mediteran niknuše i prvi azili za one kojima je duh zaplovio pučinom, koji su izgubili sidro.

Je li luku otvorila rijeka, jesu li je izabrali kopno i zaleđe ili ju je odredilo more, po tome ih možemo razvrstati. Priroda luke ovisi o načinu na koji je more u njoj prisutno, kako i kome je dostupno: Atlantik ili Pacifik mora su udaljenosti, Mediteran je more susjedstva, Jadran more bliskosti. U slobodnim lukama najviše se osjeća prisutnost mora. U njima se ne vode samo trgovački poslovi ili barem ne najunosniji. (Iz nekoliko luka na jonskim otocima otpremale su se donedavno isključivo školjke i koralji za djevojačke ogrlice.) Vjerovanje da potonuli gradovi imaju svoje luke odavno postoji na Mediteranu.

Moli su najdostojniji branitelji luka, zato ih ponegdje i zovu lukobranima. Međusobno se razlikuju kao i same luke: jedni su prirodno izrasli iz obale i oslonili se na nju, drugi su gomila kamenja, dovezenog tko zna otkud i nabacanog bilo kako na morsko dno. Po prvima se može šetati i dokoličariti, po drugima raznositi teret i trgovati. Jednima pristaje ime koje nose, druge je lako pretvoriti u gatove, kao što se to čini u golemim pristaništima. Galebovi izbjegavaju ove posljednje, a izgleda i ribe, osim najneuglednijih. Moli na kojima su dugovječna služba i ustrajnost ostavile patinu ne razlikuju se od okolnih stijena. Neki od njih sliče izduženim lađama: toliko su vjerno čekali lađe da su im na kraju postali slični. S takvih se mjesta ostarjeli moreplovci osvrću na svoju mladost bez žaljenja. Na Mediteranu tijelo stari brže od duha.

Moli pridonose da pristanište i skladište, istovar i utovar, strojevi i usluge ne budu cijela luka. Bitve (bite ili kolone) na njima, ižuljane od konopa, svjedoci su lučkih događaja: dolazaka i odlazaka, vezanja i razvezivanja. Kad nema broda da se za njih veže, čekaju ga da doplovi. Starost mola mjeri se po tome kakve su mu bitve ili koliko je od njih ostalo. Grad vraća luci dio onoga što mu je dala, da bude više nego što bi bez nje bio. I luka tereta može postati lukom zaborava. U takvoj luci žene dobivaju na cijeni, a pomorci ponekad žive drugi život. Nije to slučaj samo u mediteranskim lukama i njih ne treba zbog toga izdvajati. I ovdje su kajanja neiskrena kao i drugdje, ali su možda pokore strože. Tako je bilo na kršćanskom dijelu Mediterana.

Luke i moli određuju načine na koje brodovi u njih stižu i uz njih pristaju, nude im sprave i pomagače: kormila, vitla, bove, užad, pajete, cime, grope (razne stilove vezanja gropa, koji se razlikuju od mora do mora), pilote i pehare, karte i portulane, zastave i znakove kojima se sporazumijeva paluba s palubom, kapetan s kapetanom. Uz njihovu pomoć znamo više i o brodskim posadama: kako se okupljaju i što ih drži zajedno, kakav im je govor kad su na moru i kad se vrate s plovidbe. Malo tko zna kakva je izdržljivost bitve za koju se vežemo na molu ili težina sidra koje bacamo u luci. Odoljet ću kušnji da govorim o krijumčarenju, koje je ponekad zagonetno kao samo more, složenije od kopna: ono je možda najtananija veza među njima dvoma. Lučke kapetanije i ne gaje nadu da će kontrabandijerima stati na kraj: oni su jednako vješti na moru i na kraju. Što li se sve može reći o lupeštini: u nekim gradovima Mediterana, napose u lukama, ona je više od obična umijeća.

O Mediterancima se govori ozbiljno ili ironično: kako su postali građani, ribari, moreplovci ili pak zašto su ostali seljani, čobani, žabari. Mediteranski su domoroci više pripadali gradu nego državi ili naciji. Gradovi su za njih bili i država, i nacija, i još nešto povrh. Građani su više željeli biti patriciji nego republikanci. Saobraćali su jedni s drugima, radije nego s čeljadi iz unutrašnjosti. Nju su potcjenjivali i podsmjehivali joj se. U tome su plemenitaši i pučani bili jednaki: pridošlicama su prepuštali niže poslove u gradu, grublje u luci. Primorci se među sobom razlikuju po odnosu spram mora: jedni podižu kuće uza nj, drugi se odmiču od njega da ne izgube čvrsto tlo pod nogama; ovi ga gledaju pred sobom, oni mu okreću leđa. Starosjedioci i došljaci različito govore o moru. Oni kojima je najbliže smatraju da o njemu ne treba ni govoriti, da se ono podrazumijeva. Jedni se u njemu moče, drugi to ne čine. Neki su skinuli kapu pred morem, neki su je zadržali u svojoj nošnji. Mediteran ju je namijenio kapetanima.

Otoci su osobita mjesta. Razvrstavaju se na mnogo načina: koliko je koji udaljen od prve obale, kakav je kanal što ga od nje dijeli, može li se prijeći na vesla: tu se najbolje vidi koliko more doista spaja, a koliko razdvaja. Razlikuju se i po izgledu ili dojmu koji odaju: jedni kao da plove ili tonu, drugi kao da su usidreni ili okamenjeni; ovi su samo ostaci kopna, otrgnuti i nedovršeni, oni su se pravovremeno odvojili i postali samostalni, manje ili više dovoljni sami sebi. Neki su u potpunu neredu i rasulu, na nekima je opet sve na svom mjestu tako da se čini kako je tu moguće uspostaviti idealan poredak. Otocima se pridaju ljudska obilježja i raspoloženja: i oni su osamljeni, tihi, žedni, goli, pusti, nepoznati, ukleti, ponekad sretni ili blaženi. Ne raspoređuju se samo po sličnosti nego i po povezanosti. Dva nam obrasca nudi antička podjela: Sporadi i Cikladi u Egejskom moru (nekim su monastičkim bratovštinama, cenobitima, na primjer, takvi rasporedi bili vjerojatno uzorom). Tako su raspoređeni i Balearski otoci s rasutim Pitiuzima, i Jadranski s Kornatima, i mali Elafitski arhipelag kraj Dubrovnika, kao i onaj od Hyeresa između Lionskog zaljeva i Azurne obale te, preko puta, Kerkennah južno od Tunisa, Liparski otoci u Tirenskom moru i Toskanski između Tirenskoga i Ligurskog. Neki stari otoci, Malta na primjer sa svojim viteškim redom, Sicilija sa svojom slavnom prošlošću, možda i Korzika, ne trpe uopćavanja. Najviše su zapostavljeni, više nego ijedan drugi oblik krasa, školji, osobito oni bez vrtača i pitke vode: ako se ne uključe u kakav priznati arhipelag gube oznaku u protokolu obale, ostaju dovijeka otpadnici, neženje, anahoreti. Hridi koje strše na rubovima otoka potaknule su priče o strahotama i sablastima: na Mediteranu se u takve priče vjeruje više nego drugdje.

Otoci često postaju mjestima sabranosti ili smirenja, kajanja ili ispaštanja, izgona ili zatočenja: otud toliki samostani, zatvori i azili na njima, ustanove što ponekad dovode do krajnosti otočni položaj i sudbinu. I oni najsretniji, poput Atlantide, tonuli su u more zajedno s gradovima i lukama na njima. Zajednička je osobina većine otoka iščekivanje onog što će se dogoditi. I najmanji među njima čekaju barem brod koji treba pristati, vijesti koje donosi, prizor ili događaj. Otočani imaju više vremena za čekanje nego drugi: čekanje je obilježje njihova vremena. Nekoć se pokapalo mrtve na otocima za koje se vjerovalo da su izvan vremena. Slavna prošlost i taština koja iz nje proizlazi navodili su veće i jače otoke da se natječu s kontinentom, da se mjere s vlastitom epohom. Ne može se točno utvrditi kakvi su uzroci i posljedice takvih pojava na Mediteranu.

Otočani su manje lakomisleni od ljudi s obale, možda upravo zato što su odijeljeni i upućeni na se. Njima je pravo kopno tek s onu stranu kanala. Jezik im je različitiji od onog na susjednoj obali nego što to iziskuje udaljenost među njima: ta pomaknutost vjerojatno utječe i na odnose spram svijeta te stvara ponegdje čudake. Neki otoci imaju više jezika: ovisno o tome otkud su im se stanovnici doseljavali i otkad su na njima, koliko ih je sam otok podijelio i kako ih je zatočio. Unatoč tome otočani lakše primaju pridošlice nego drugi, možda i zato što, kad prijeđu kanal, tamo gdje dođu sami postaju drugima ili se pak prisjećaju da su i oni jednom odnekud došli. Sanjaju jedino u ranijoj dobi: ubrzo im je prekasno za snove. Na budućnost gledaju kao na ponovljenu prošlost, bolji dio prošlosti. To ponekad vrijedi i za ostale primorce, ali ne u jednakoj mjeri. Tako je, izgleda, na većem dijelu Mediterana.

Otočne luke nemaju iste težnje kao luke uz rubove kontinenta: prve su više za moreplovce, druge za brodove. Gradovi i luke na otoku nisu nastali jednako kao drugdje, premda često oponašaju druge: gradila ih je obično jača obala, more ih je ustupalo. I iza njih je zaleđe, ali im je ono bliže: grad i selo imaju više zajedničkog, otočnog. Mjesta na kojima su podignuti pojedini gradovi nekoć su bili otoci: kanal je najprije premošten ili zatrpan, prevlaka potom proširena ili stidljivo prekrivena. I luka drevne Atene bila je najprije otok: Pirej. Tu nisu posrijedi samo praktične svrhe: ima otoka kojima je nelagodna vlastita sudbina i onih koji se njome ponose. Nelagoda i ponositost crte su koje često uočavamo u naravima otočana. Po tome prepoznajemo i stanovita rodoslovlja na obali i dalje od nje, u zaleđu. Otočanske osobine pristaju jačim ličnostima na raznim stranama. Ističu se na Mediteranu, s njega možda i potječu.

Tamo gdje je mnogo otoka teško je vladati zemljom. Otočani to ne cijene dovoljno i ne izgledaju sretnijim zbog toga. Otoci manje pomažu nego što se to misli da se nadvlada ili pridobije more. Postoje otočni okruzi i na kontinentu, s potonulim i nevidljivim lukama ili bez njih. Teško je reći jesu li tu nekoć doista bili otoci u rasporedu kopna i mora ili tek treba da budu. Pomicanje kontinenta svakodnevna je pojava. Možemo slutiti sutrašnju kartu, možda bolju, možda goru od današnje. Znanost ne posvećuje tim pitanjima previše brige: malo tko haje za takozvanom inzularnošću, materijalnom i duhovnom, stvarnom i izmišljenom. Valja prepustiti znalcima da kažu što misle o tome, odati im onoliko priznanja koliko ga budu zaslužili. Mediteran će i tako prihvatiti ono što mu odgovara. Pretpostavlja se da su poluotoci u boljem položaju od otoka i da imaju lakšu sudbinu. Takva nas uopćavanja dovode u zabludu. Svi poluotoci nisu jednako na moru: jednima more oplakuje tek polovicu obale, drugima gotovo cijelu; ovdje su dio čvrste zemlje, tamo pripadaju drugim poluotocima, većim od sebe. Tri velika mediteranska poluotoka Pirenejski, Apeninski i Balkanski nisu u cijelosti poluotoci: teško je utvrditi dokle jesu i gdje to prestaju biti. Zašto na primjer i Tunis nije proglašen poluotokom? To pitanje nije neumjesno. Poluotoci koji su dijelovi drugih poluotoka bliski su po svom položaju otocima, ali se na svaki od njih ne mogu primijeniti ista mjerila. O tome odlučuje mnogo stvari: sama zemlja, možda više nego more. U Italiji su Gargano i Salentina poluotoci po prirodi, dok je Kalabrija otok bez mora, premda je sva na kopnu. Peloponez je probojem Korintske prevlake zadržao sve što je imao kao poluotok i nešto dobio povrh kao otok. Hagion Oros (Sveta Gora) otok je duha na poluotoku Halkidike, u Egeju. Istra je bila, na Jadranu, i otok, i poluotok, i zaleđe. Pelješac je morao biti više otok nego poluotok, ogradio je sam sebe stonskim zidinama. Na svim mediteranskim obalama ima takvih dvojnosti: one nisu samo zemljopisne naravi, nego i moralne. S poluotoka nije uvijek lakše otići nego s otoka, jer želja da se ode nije veća: nakane su možda lakše ostvarljive, ali su manje odlučne. Razlike između otoka i poluotoka ne smiju se stoga zapostavljati: poluotoci su oko nas, na svim stranama Mediterana.

Lučke kapetanije nastoje unijeti reda u odnose luka i posada, službe i plovidbe, poslova i pustolovine. U lukama kojima je more sklono i gdje je kopno pristupačno, one su značajne po svojoj ulozi i utjecaju. Ponekad su uočljive i po značajkama gradnje: stilove lučkih kapetanija zanemarili su dosad proučavatelji graditeljstva. Kapetanije se razlikuju od obične administracije: njihovi glavni interesi nisu na strani vlasti ili su to rijetko, u posebnim razdobljima, u pravim pomorskim zemljama. Službenici im često drže do forme ali se ne odlikuju temeljitošću (ta je osobina, uostalom, uočljiva u mnogih Mediteranaca). Tamo gdje su lučke kapetanije nemarne ili nedolične nije sve u redu u odnosima države i pomorstva, režima i mora. Lučki kapetani posebna su kova: na Mediteranu su oriđinalniji od drugih.

Bove pripadaju i luci i molu, nekad više jednom, nekad drugom. Ne zna se točno pod čijom su nadležnošću: lučke kapetanije o tome ne vode računa. One (bove) dijele posao s molima. Prepoznaju se mjesta na koja se vežu i oko kojih plutaju, lanci koji ih drže da ne otplove, alke užeg ili šireg promjera kroz koje se provlače brodska užad, alge i moluske kojima obrastaju, raspored jednih (bova) spram drugih u luci ili izvan nje. Nekad su bile od drveta, jasenova, hrastova, negdje i cedrova: mirisale su po njemu. Zatim su pravljene od druge građe: od željeza koje rđa u moru brže nego što drvo trune. Ponekad se razvežu, kao i otoci, te odlutaju nekud Mediteranom ili ih valovi razbiju o hridine.

Stara užad od kudjelje ili konoplje (negdje i od vlati palme ili aloja) upiju u se mirise mora i luka, morskih trava i katrana. Ona pridaju molu osobine koje nisu dovoljno znane. Ostavljaju ureze i žulje na brtvama ili alkama od bova, premda nisu ni oštra ni previše kruta. Nekad se znaju sama od sebe razvezati. Ništa nije toliko gnječeno ni nabijano u luci koliko pajet ili balun, klupko od užadi i stupe što štiti bok broda od udarca o mol, a sam mol od štete (stručno se zove bokobran, ali ga na brodu tako ne zovu). I najstariji su pomorci znali za nj, pravili su ga i od slame (po kojoj je dobio i ime): drveni su brodovi bili osjetljiviji od drugih. Pajet ili balun sav je u službi broda, namijenjen je samo njegovu pristajanju: prigodi ili događaju koji su sami sebi važni. Za vrijeme plovidbe ili sidrenja, on se tek suši, viseći o užetu: na Mediteranu se lako zaboravi da je štitio ljepotu broda i trajnost mola.

Uz mora su, ponekad prilično udaljeni, ostaci nekadašnjih mora, Panonskog na primjer ili nekoga drugog, koje se moralo nalaziti u unutrašnjosti Evrope. Tu osobine ili navike tla slojevi soli, pijeska i fosila, potpora raslinju kakvo inače na tim zemljopisnim širinama ili dužinama više ne uspijeva zbunjuju geografa i daju povoda tlapnjama. Bivša su mora, po svemu sudeći, imala svoje otoke, možda i luke. Za neke gradove Srednje Evrope rečeno je da su mediteranski: Salzburg u vrijeme svojih svečanosti ili pak stari Prag. Stalno se vraćamo na granice Mediterana.

U gradu i luci groblja su nalik na otoke ili poluotoke. I ona se međusobno razlikuju, više nego što se to na prvi pogled čini: u jednih je jače nagnuće moru, u drugih privrženost zemlji. Mogu se podijeliti po svom položaju prema gradu, napose prema luci i onom što se u njoj događa, kao i po odnosu prema zemlji ili moru: jednom preteže vjerovanje da more spašava od truljenja i pročišćuje, drugi put da je zemlja lakša i izvjesnija od morskih dubina. Položaj manjih hramova (bazilika i kapela ili pak sinagoga, džamija) sličan je donekle onom koji zauzimaju groblja. Oko hramova kao i na grobljima sade se čempresi i borovi, ovdje posebno ili odvojeno, ondje zajedno ili izmiješano. Njihovi rasporedi nisu, vjerojatno, sasvim slučajni, ali je teško odrediti postoji li u tome neko pravilo. Čempresi unose mir u okolni prostor, i stanovitu sjetu. Nisu sađeni samo uz groblja i hramove: izvijali su se iznad žrtvenika i akademija Mediterana.

Govor o grobljima navodi na izumrle jezike. Njih je bilo mnogo, možda koliko i otoka. Zašto su se jedni izgubili na kopnu a drugi utopili u moru, na to ne može odgovoriti samo jezikoslovlje. Neke riječi koje su im pripadale ostale su rasute u drugim, živim jezicima: u te je riječi teško proniknuti jer su otporne i opore, bez sjećanja ili osjećaja pripadnosti. Sakupljači takvih starina imaju zanimljivih prijedloga, koji obično nisu praktični: zamjenjuju zapravo riječi i stvari, vjeruju da svaka riječ jamči za stvar koju označava te da je može nadomjestiti. Njihovom su zaslugom ipak pojedini arhivi postali nalik na hramove. Gotovo svaki mediteranski grad ima barem po jedan takav arhiv, javni ili privatni, otvoreni ili tajni, kao što ima barem jedno groblje. Mediteran je golemi arhiv i velika grobnica.

Valovi imaju važnu ulogu u dramaturgiji mora: u prizorima, događajima. Mnogo je naziva za njih, koje dobivaju od jednog zaljeva do drugog, ovisno o tome odakle se gledaju i što se od njih očekuje: s broda ili s obale ne gledamo ih jednako i ne očekujemo jedno te isto. Obilježavaju se pridjevima (češće nego imenicama), koji su obično opisni: kaže se da su pravilni ili nepravilni, uzdužni, poprečni ili ukršteni, jedni su od plime (plimni), drugi od oseke, ovi s površine (površinski), oni iz dubina (dubinski), zatim dolaze usamljeni, učestali, slučajni, zibni (razne bibavice), ciklički (poznavaoci tvrde da se nekima od njih ciklus mjeri geološkim razdobljima). Gledajući s palube, najvažnije je kakva im je veličina i kolika snaga, udaraju li u bok, pramac ili krmu, odolijevaju li im jarboli, jedra i sami mornari. Podjele koje nas ovdje zanimaju druge su vrste: kako se razbijaju o obale, koliko još traju, nakon što su se razbili, u pogledu onih koji ih promatraju, jesu li isti i onda kad se ponavljaju, kakvi su im šum ili huka kad se razliju po pijesku ili kad udaraju o hridi, kako ulaze u san onih koji su umorni te postaju nečujnim. Romantični opisi valova ne sadrže podataka o tome. Neprilično je govoriti o jeziku valova ili o školjkama kao rječniku toga jezika, premda uočavamo da su doista posrijedi stanoviti znakovi, redoslijedi, poretci. Stvarne veze među njima naslutili su pojedini pjesnici, najviše po jedan ili dva u naraštaju. Te veze me podsjećaju na stara pismena ili alfabete Mediterana, iščezle zajedno s njihovim jezicima.

Mediteranci manje govore o valovima nego o vjetrovima, možda zato što ovi potonji više utječu na raspoloženje, pa i na sam govor. Obale posuđuju nazive vjetrova jedne drugima, ne krzmajući da im promijene ime ili smjer, potičući, ponekad namjerno, nesporazume. Po tom se može zaključiti koja je strana više vladala morem i upravljala brodovljem. Kopno također mijenja porijeklo ili smisao naziva, ponegdje iz pukog neznanja. Na Jadranu se, primjerice, izmjenjuju jugo i bura, maestral (koji je ovdje obično blag i puše s mora, dok na nekim drugim obalama, premda je zadržao gotovo istovjetno ime mistral dolazi s kopna i, kako kaže provansalska uzrečica, “čupa magarcu rep”), zatim levanat i pulenat, šilok ili široko, burin, razne vrste nevere i neverina, garbin i garbinada, lebić i lebićada, tramuntana, buraca (različita od buraske, iako joj je ime slično) te još mnogo drugih vjetrova, pokrajinskih ili mjesnih. Podjele koje nude meteorolozi jednostavne su, ali praktične. Pjesništvo pak pripisuje vjetru osobine muške i ženske, erotske, božanske, demonske i vragolaste, porođajne i samrtne, udvaračke, jarosne, umilne, glazbene, one od kojih boli glava i one koje život čine ljepšim, one što nadahnjuju ili pak što parodiraju naše napore i tlapnje (u to se, nažalost, uplela poetika nižih rodova). Nekoć se u svakoj epopeji morala dići oluja na moru: vjetrovi su bili božanstva Mediterana.

Njihov je utjecaj na valove donekle precijenjen. To je najočitije onda kad se giba takozvano mrtvo more, bez vidljiva pokretača ili uzroka, reklo bi se samo svojom silom ili tromošću: batovi što dolaze odnekud i nekud idu, bez nauma i nakane, okončavajući nešto što se već dogodilo. Ti su prizori obično loše predstavljeni u literaturi. Neki se vjetrovi mijenjaju penjući se s mora uz kopno ili pak spuštajući s kopna na more, drugi ostaju nepromijenjeni. Prilike u kojima uzajamni rad vjetra, valova i kiše utječe na boju mora nisu rijetke: jugo na Jadranu učini more zelenkastim i pomalo zamagljenim, a bura modrijim i providnijim. Jači vjetrovi sa sjeverne strane otkriju mu dno i na neki način preobraze naš stav prema dubini: more postane ravno sebi samom, i, moglo bi se reći ne birajući previše usporedbe, golo. Slikari su slikali takva stanja: nekoliko starih talijanskih i španjolskih majstora, Arapi koji su unosili boje marine na zidove mošeja uz stilizirane kuranske naputke, ublažavajući im strogost. Takvi se preljevi prepoznaju na fragmentima fresaka i ikona grčkih, rumunjskih i slavenskih živopisaca koji su samovali ili bdjeli uz obale. Na dane kad je more osobito providno, a njegova dubina najviše otvorena, ukazuju se obrisi neobičnih predmeta, olupina, zdanja: lako je povjerovati da otkrivamo galiju potonulu s bogatim tovarom, nekadašnju palaču, ostatke antičkoga grada. Lelujavi oblici podsjećaju na pamćenje, olupine na povijest, ruševine na sudbinu. Mediteran je strastan kolekcionar. Morske su struje nalik na goleme rijeke: uporne su i tihe, neodredive i nezadržive. Za razliku od rijeka, ne zna se točno gdje im je vrelo ili ušće: jedno i drugo su negdje u moru. Ne zna se zapravo koliko struje teku ili plove, kako se njihove vode dijele od drugih voda: korito im je samo more. Neke se od njih naziru s visokih litica obale, mornari vjeruju da ih vide s najvišeg jarbola na brodu. Galebovi koji ih prate možda najbolje znaju kakve su i što nose u sebi. Kormilari također računaju na njihovu potporu ili otpor. Neke struje više utječu na kopno i njegove stanovnike, neke manje. Ne može se reći dokle dopiru. Neki misle da su one seobe mora, slične seobama riba, ptica ili naroda. Mediteranske struje nisu jake, ali su duboke: rijetko prave virove tekući ili ploveći, ali ostavljaju tragove (pamte se one u tjesnacu Messine između Italije i Sicilije, uz Dardanele na rubovima Evrope i Azije, u Euriposu, pokraj Maratona). Na našem moru plime i oseke ne daju osobita poticaja strujama. Ni plima ni oseka ovdje ne mijenjaju scenu obale ili luke, ne određuju ritam danima i noćima, nisu događaj u svakome danu. O odnosu struja i sudbina malo se znalo i mnogo govorilo diljem Mediterana, od davnina.

O morskoj pjeni govori se općenito ili kitnjasto. Obično se spominje uz valove i vjetrove. Usporedbe s lakoćom ili ispraznošću, nevjerom ili srdžbom, čak i s plodnošću nisu drugo do usporedbe: ne kazuju što je pjena sama. Malo je onih koje doista zanima ima li ona svoju zapreminu, kakav joj je sastav, je li slana kao more i zašto je more s takvom odlučnošću izbacuje na kopno, u tolikoj količini. Ne znam smije li se u vezi s njom uopće govoriti o količini. Ne zaboravimo ni razliku između pjene mora i pjene obale: teško ih je odvojiti jednu od druge, premda se same ponekad isključuju. Obje su poznate i svaka ima svoje mjesto. Na Mrtvom moru nikad nema pjene. Priroda oblaka koja se također dovodi u vezu s vjetrovima i valovima, prepuštena je meteorolozima više nego što treba. Oni su ih razvrstali i imenovali po obliku, izgledu, učinku. Oblacima se bavi i književnost, napose pjesništvo: plovili su nebom kao brodovi pučinom, izdizali se iznad mora ili nalijegali na nj poput plašteva ili zastora, jednom teški i tamni, zadajući brige, drugi put laki i providni donoseći radost, ponekad i sreću. U ranu zoru, na moru, ne razlikuju se od same zore, u sumrak dio su sumraka. I na njih se gleda s broda drukčije nego s obale: kakvi su, koliko ih je, s kojim vjetrom idu i kojim smjerom, što dolazi iza njih. Iskusni znaju po njima kakvo će biti vrijeme i predskazuju ga na mnogobrojne načine. Oblaci su sadržaj razgovora i sporova diljem Mediterana. Vrijeme se povezuje, na obali kao i na plovidbi, sa samim morem. Njegova se stanja ne mogu ni nabrojiti, a kamoli opisati: dani jedni nalik na druge, uz jedno te isto more, i oni drugi kad je more drukčije, razdoblja suše i sparine, vjetrova i kiša, mokrine što dolazi od mora i tko zna od čega, naša raspoloženja po jugu i po buri, časovi obamrlosti i utihlosti (osobito ljeti, poslije podneva, po omari), živost ljetnih večeri na rivi i na molima (opisivači se obično zanesu takvim nabrajanjima). Mrakovi se na moru razlikuju od vremena do vremena: prvi mrak koji se spušta ili pada brže ili polaganije, mrkli mrak koji je nad morem mrkliji nego nad kopnom, ledeni, gusti, vlažni (onaj s jugom ili oblačinom), onaj u kojem se morska dubina spaja s dubinom noći uvećavajući jedna drugu, tama tamu, kad udar vesla o trup broda odzvanja jače, gdje se ne zna koji dio pramca siječe more, što ostaje na mjestu a što se zapravo kreće. (Ostavljam to literaturi.) U ribarskom poslu počeci i prestanci mrakova najvažniji su kalendari. Predodžbe 0 pomrčini što podsjeća na postanak ili kraj svijeta proširene su posvuda. Neke smo mrakove Mediterana vidjeli samo na slikama: epski su ih pjesnici uspoređivali s crnim vinom.

Zore i sumrake uspoređivali su sa svim i svačim. Ne usuđujem se zbog toga govoriti o njima. Najbolje ih poznaju ribari 1 mornari, koji imaju najviše prava da o njima govore: u ranu zoru more i nebo iste su boje, teško ih je razlikovati jedno od drugoga. Zalasci sunca iza obale i njegova utonuća u moru stalno se ponavljaju: tako mora biti. Njihovi opisi sliče jedni drugima više nego što bi morali. Mediteransko je more za to manje krivo nego obala.

Kiše nisu jednako sklone svim obalama: više ih je na sjevernim nego na južnim, na zapadnim su obilnije nego na istočnim. Ne dolaze do svake od njih u isto vrijeme i u jednaku razmaku: kraj Gibraltara počinju padati gotovo pola godišnjega doba prije nego kraj Mrtvoga mora. U Svetoj zemlji (koju ponovno uzimam za primjer) ljeti se nije računalo na kišu, osim možda slučajnu; u jesen je nailazila kiša zvana ranom, dragocjena isušenu tlu i rijekama iscrpljenih korita; zimi su padale kiše koje su se zvale zimskima i koje su popunjavale zdence; stari su Židovi smatrali proljetnu kišu već kasnom. Teško je predočiti što je sve značila za one koji prebivaju kraj pustinje. Kiša koja padne u pravo vrijeme smatrala se, diljem cijele kanaanske obale, znakom božje milosti; ona što dolazi s nevremenom i tučom tumačila se kao božja kazna. Kiše su bile razlog molitve ili ufanja. U literaturi su često bile predmet stilskih vježbi, koje nije teško parodirati: kapi što se kotrljaju licem poput suza radosnica, vlažnosti što razgaljuju zemlju, vraćaju bilju i smolama njihove sokove i mirise, opijaju. Kiša je istinski događaj za vrijeme suše, napose na otocima na kojima je događaja uvijek premalo. Kišnica po guštirnama i bunarima imala je, za mnoge s Mediterana, okus oskudna djetinjstva i neutaženih ranih žeđi.

Nekom će možda poći za rukom da razvrsta i same obale, načine na koje su povezane s morem, mjesta gdje su njihove veze potpune i trajne a gdje djelomične i slučajne, prostore na kojima su more i kopno izmireni jedno s drugim i one na kojima nisu i neće nikada biti, dijelove koji su spremni za doček ili prijem i one koji ne trpe da im se priđe ili doplovi do njih. Razni oblici i sastavi, razdiobe zemlje i raslinja, kamena i svjetlosti, svakojaki otpori i ustupci, ne daju se sažeti: govorimo o stijenama ili grebenima, žalima, oblucima, o pijesku i pržini, plaži, igalu, o tjesnacima manje ili više opasnim, o uvali (vali ili valunu), dragi (ili dražici), o morskim spiljama manjim i većim, o badu, gazu, rtu (negdje kažu ratu), hridi (ili hridini), siki, mrkjeli ili mrkjenti, litici, sunovratu, promontoriju. Te pojave ili prizori ne mogu se označiti samo konkretnim imenima ili opisima, bez apstraktnih pojmova ili apozicija (objasniti primjerice zašto su kamene gromade negdje ostale cjelovite i kompaktne a drugdje, premda im je sastav gotovo isti, smrvljene u komade ili izdjeljane u oblutke, kako su ovdje po stale ploče, ravne ili glatke, ondje hridi i grebeni, hrapavi ili oštri poput sječiva). Na slojevima stijena očitavaju se epohe prapovijesti, pomaci tla i njegove rasjeline, odvajanje dijelova od cjelina ili pripajanje jednih drugima te razne druge pojave, tektonske i arhi-tektonske. Tko zna što tim prizorima duguje mediteranska arhitektura: jonska ili dorska, ona koja je nastala prije ili poslije njih? Neka su mjesta, moglo bi se reći bez pretjerivanja, dramatična: tamo gdje je kamen posve satrt ili gdje trune, kad su s njega zderani raslinje ili kora, kad mu izbijaju na površinu žile ili živci. Prebirući po tome otkrivamo u sebi poziv geologa. Geologija Mediterana je poučna.

O zaljevima, manjim i većim, manje ili više otvorenim moru, simetričnim ili negeometrijskim, gostoljubivim ili odbojnim, govorilo se s ushićenjem ili prijekorom. Nije ih potrebno opisivati. I tu je posrijedi taština, povezana možda s onom otočnom: zaljev se često nastoji prikazati kao cijelo more. Takav su status dobili, ne samo u pokrajinskim atlasima, Ligursko, Tirensko, Alboransko, Mramorno i Azovsko more, Levantsko također i još poneko. I Jadran se zvao Goljo di Venezia. S druge strane, Sidra ili velika Sirta ostala je samo zaljev. To nije jedini slučaj: o tome je odlučivala moćnija strana, ne cijeli Mediteran.

Za morske spilje (pećine, grote, koje istražuju posebni geolozi) tvrdi se da su različite od onih kopnenih. Ne znam mnogo o njima: jedne su lako dostupne, druge teško pristupačne, ove bezopasne, one ispunjene opasnostima. Mora se zaroniti da se uđe u neke od njih, sagnuti glavu u barci (ako im prilazimo barkom) ili čekati da se more spusti. Boje su im različite ili barem stječemo dojam da su takve: i plava, i tamnomodra, i zelena, možda su gušće. Svjetlost, gdje je ima, izgleda kao da je tekuća. Pretpostavlja se da u spilju ne prodiru ni valovi, ni vjetar. Nije uvijek tako. U nekoj ima, u nekoj nema sjena. Koralja nisam ni u jednoj vidio. Jeka je u svakoj posebna. Ribe su drukčije od onih o kojima se priča. Na Mediteranu je mnogo priča o spiljama: ni noćni snovi nisu od njih pošteđeni.

Zdenci imaju više imena, ovisno o tome koliko su duboki i kakva je voda u njima: izvorna, kišnica, bočata s malo soli. Zovemo ih i studencima i kladencima, najčešće bunarima: nazivi im se obično mijenjaju idući od obale prema unutrašnjosti. Sliče spiljama i pećinama, ali ta sličnost nije osobito važna. Važnija je sama voda u njima, pogotovo u krajevima gdje je nema. Gradovi i obale bili su poznati po svojim izvorima i bunarima, po njima su dobivali imena. Zdenac žive vode davno je opjevan. Imao je različita značenja od starih vremena do naših: bio utočište i odmorište, mjesto blagovijesti i cilj putovanja, mučilište također (žeđ se najteže podnosi kraj studenca).

Krstionice su posebni bunari: unosile su svježinu u baziliku, u vrijeme velikih vrućina. Po pučkom vjerovanju nutrina bunara sadrži ili čuva cijelu istinu: u to su vjerovali i učeni ljudi. U siromašnijim krajevima, kakvi su pojedini dijelovi Jadrana ili poneki grčki otok, bunar kojem je vijenac kamenoga okna isklesan i ukrašen naziva se ponekad fontanom. (Na sličan se način bitve na molima, u dijelu Dalmacije, nazivaju kolonama.) Ako u tome vidimo skromnost više nego pretjerivanje, takvi primjeri zaslužuju da budu navedeni: poetika skromnog još nije sačinjena na Mediteranu.

I svjetionici su jedna od mediteranskih zadužbina, koju ne smijemo prepustiti samo službama obale ili plovidbe. Razvrstavaju se obično po starini ili veličini, načinu gradnje ili mjestima na kojima su podignuti, rtovima ili otocima s kojih svijetle: valja razmotriti i to kako su okruženi morem, kolika je njihova izdvojenost ili osama, u kakvoj su vezi s najbližim lukama i imaju li sami nakanu da postanu lukom te, napokon, za koga svijetle i na čijim putovima (sentimentalno se govori također da im je svjetlo nostalgično, treptavo, isprekidano i si.). Svjetionici dobivaju dostojno mjesto na pomorskim kartama velikog razmjera, a i u sjećanjima brodolomaca nisu izostavljeni: pretjerana zahvalnost nije odlika Mediteranaca, premda mnogo obećavaju u času kad se zahvaljuju (opravdava ih, dodajmo uzgred, to što sami vjeruju u svoja obećanja onda kad ih daju). Posade svjetionika, koje više sliče na redovnike nekadašnjih samostana nego na mornare, ne očekuju posebnu zahvalnost. Njima su ponekad posvećene slike u domovima onih koji su izgubili svoje najbliže na moru: ex voto je pučka i poganska vjera, čiji su hramovi najbrojniji na Mediteranu. Svjetionici imaju zajedničkih crta sa samostanima, koje prosvijećeni laici ne bi smjeli potcjenjivati. Spomenimo samostane ili manastire koji nadvisuju more: još ih ima na otocima; u Grčkoj ih zovu meteorima; u Antiohiji i Kapadociji dobili su odavno druga imena. Nekad su bili ugledni na rubu pustinje, pokraj mora, od Libije do Sirije, u Egiptu i u Palestini: na takvim mjestima (posjetio sam neka od njih, govorit ću o njima) spajaju se pogled na pučinu i pustinjska molitva. O monaškim redovima i bratovštinama, te razlikama među njima na istočnim i zapadnim mediteranskim obalama, malo tko govori bez pristranosti. Mogli bi se razvrstavati samostani ili manastiri i po tome koliko je u njihovim riznicama i aulama, klaustrima i kapitulima ostalo važnih stvari, svetih i svjetovnih: kao što su stari libri, evangelistari, manuskripti i prijepisi, kronike, likaruše, iluminacije, vezeni ornati (na kojima je najvažniji sam vez), obrađeno zlato ili srebro (gdje je obrada vrednija od plemenita metala), te kaleži nalik na pehare, ikone i liturgijski napjevi koji se ne mogu ni s čim usporediti. Po takvim ostavštinama, više nego i po čemu drugom, mediteranski se samostani i manastiri razlikuju od drugih. U nekim krajevima (na istočnoj jadranskoj obali koju najbolje poznajem, na Egejskom moru koje sam nastojao bolje upoznati, na dva ili tri mjesta u Španjolskoj i Italiji) izgledaju nekako prozračniji ili čišći nego drugdje, premda su upravo tu bliži nagosti i grijehu. Mediteran je stalno iskušenje, zemaljsko more. Ribare često prikazuju (ne samo na jeftinim slikama ili turističkim razglednicama) lica izbrazdanih kišom i suncem, vjetrom i valovima, a da gotovo nikad ne pokažu njihove ruke otvrdnule od soli i mreža, konopa i vesala. Pravi ribari psuju, ali ne kradu. Srde se i prepiru (zbog nevremena, slaba ulova ili nesposobnih pomoćnika), ali ne nasrću jedan na drugog: ne tuku se kao što to povremeno čine lučki radnici ili obični seljani. Ima i među njima sporova (tko će na koju stranu ili s koje pošte baciti mrežu, kako ili kad je valja dići), ali ih nema ni izdaleka onoliko koliko ih je oko posjeda zemlje. Lakše je dijeliti more nego zemlju, teže gaje posjedovati.

Mediteranski inventari ne izostavljaju galebove na moru i na ušćima rijeka. Između raznih ptica koje nadlijeću brodove i prate plovidbu njih, zacijelo, najviše pamte. I galebovi se razlikuju jedan od drugog, više nego što se to na prvi pogled čini. Dalje od ušća rijeke, prema unutrašnjosti, tamo gdje se gubi veza s morem, nisu isti: mostove nadlijeću riječni galebovi. Jedni slijede lađe gotovo bez ikakve svrhe, ne odajući ni glad ni žudnju, drugi su opet praktični i proždrljivi. Jednom ih ugledamo kao obične ptice koje lete uz katar ku, drugi put kao osobite suputnike. Netko govori o njihovoj jakoj probavi bacajući im s broda otpatke hrane, netko se divi načinu na koji lebde; ovoga zanimaju ciljevi, onoga oblici njihova leta. Malo tko primjećuje kako galeb dotiče more kad je mirno ili kad je valovito, vrškom krila ili tijelom, samim prsima. Nekad su pomorci, uplovljavajući u luke, motrili kakvi im galebovi idu ususret te po tome sudili o obali uz koju pristaju i za koju se vežu. Veza posada s galebovima jedna je od starih tajni (ako već tajne moram spominjati) i mora i pomorstva u isto vrijeme, osobito na Mediteranu gdje je najstarija.

Prizori mora i svega što je uza nj, njegova stanja, odrazi neba, sunca i oblaka u njemu, boje koje poprima dno na dubini i u pličini, kamen, pijesak ili alge po dnu, tamna i prozirna mjesta uz obalu ili dalje od nje, prijelazi između jednih i drugih, more jutarnje i večernje, dnevno i noćno, svakidašnje i vječno (moglo bi se navesti mnogo pridjeva koji se u takvim opisima rabe), svakom se čini tako je barem na Mediteranu da o njemu i njegovu izgledu ima što reći i da je to doista važno.

Često se ponavlja kako vjetrovi, valovi, struje (o kojima nisam dovoljno govorio, ali se one podrazumijevaju), njihove stalne i prolazne veze utječu na ponašanje osoba i zajednica. Time se mnoge pojave ne mogu objasniti. Pitamo zašto se u mediteranskim zemljama, koje se diče najstarijom demokracijom, toliko očitovala potreba (ili privid potrebe) za čvrstom autokratskom vlašću. Pretpostavku da su moreplovci s Mediterana prenijeli dijalektiku raspuštenosti i prisile, anarhije i tiranije u Latinsku Ameriku, gdje se ona uvećala prema razmjeri i naravi toga kontinenta, nitko nije uspio dokazati. Razlike među obalama ne daju se razumjeti. Apeninska strana Jadrana, na primjer, postepeno se izdiže, dok ona balkanska lagano tone. Prvu su izgulile bure preko ravnog mora, sa sjeveroistočne strane (u čemu neka pučka vjerovanja vide osvetu poniženih i uvrijeđenih); druga, istočna, zaklonila se iza kopna i stvorila mnogo otoka i zaljeva. Ona je svojedobno nosila jake šume, koje je u Dalmaciji prorijedila praktičnost Mletaka. Slavenska nepraktičnost nije ih uspjela ponovno podići. Na spor praktičnog i nepraktičnog duha nailazimo po cijelom Mediteranu, i s ove i s one njegove strane.

Različite su i vrste same zemlje od jednoga kraja do drugog. One se ne vide na isti način kad im prilazimo s mora ili pak kad stojimo na čvrstom tlu, uz obalu: crvenkasta zemlja među kamenjem (zvana: crvenica); ona sivkasta ili pepeljasta, koja izgleda kao da je sva od kamena (ponegdje je manje ili više pješčana, na nekim je jadranskim otocima stoga zovu sarbun, salbun ili bijela zemlja); zatim je tu crna zemlja (crnica), rijetka i cijenjena u ovim predjelima, reklo bi se neovisna od kamena; tu je napokon obična, smeđa zemlja, koja je ista kao i drugdje u Evropi, Maloj Aziji, dijelu Afrike. Vegetacija oblači ili svlači, skriva ili raskrinkava njihovu narav i obličja, mijenja scenografije od prigode do prigode. Sastavi ovise najviše o tome kako se pod ovakvim suncem raspadao kamen i koliko su u tome sudjelovale voda i vlažnost koje dolaze od mora: i sama je zemlja tako uobličena morem, Mediteranom.

Na afričkoj strani, tlo se sve više predaje pijesku što je dalje od mora. U Maroku i Alžiru mnogo je crvenice, na granicama stepe, manje ili više plodne. U Tunisu mjestimice ima i crnice, napose uz oaze ili na uzvisinama. Dalje na istoku, u Libiji, u dijelu Egipta i Palestini, smjenjuju se najčešće pijesak i pješčana zemlja: ova posljednja žuća je od one kamenite u sjevernijim mediteranskim krajevima, ako nije posrijedi fatamorgana. Idući prema Bliskom istoku do Libanona i Sirije, bijele ili žuto-sive ravnice prelaze sve više u pravu, smeđu zemlju, ponegdje u crnicu. Tako se barem čini onome tko ne poznaje dovoljno sve te krajeve, koje i nije lako upoznati. U južnoj Španjolskoj tlo izgleda najsličnije po svojim osobinama onom u Africi, kao da su se tu kontinenti najkasnije odijelili. Nije isključeno da taj varljivi dojam dolazi i od prisjećanja, povijesnih i kulturnih, kao što su sukobi Španjolske s Afrikom, prodori Kartažana, arapska osvajanja, bitke sa Saracenima i Maurima, možda i neka književna djela koja o tome govore, kadra da proizvedu iluzije o raznim stvarima, pa čak i o zemlji. Apenini i dijelovi Balkana imaju zajedničkih osobina i u geologiji ili geografiji, ali se razlikuju u povijesti. Crnica u ukrajinskoj ravnici, zvana černozjom, razlikuje se od one mediteranske više nego Crno more od našega. Možda je i to jedan razlog što ga mnogi ne smatraju dijelom Mediterana: više zbog zemlje nego zbog samoga mora.

O stanovnicima obale teže je govoriti nego i o čemu drugom. Oni sami o sebi govore na različite načine: među sobom ili pred drugima. Nije moguće pobrojiti na ovome mjestu sve stvari iz svakodnevice s kojima žive, potrepštine i namirnice koje koriste, predmete, pomagala ili pribore kojima se služe te napose riječi i nazive koje rabe na samom Jadranu, pogotovu na cijelom Mediteranu: morska sol i maslinovo ulje, suha smokva i slana srdela, vino, bevanda i kvasina, damižana koja je zamijenila amforu, guštirna ili gustijerna, kamenica, barilo i konoba, konopi, vrše, kasete i palangari, škrinje i bauli, kajić, trabakul i barka svićarica, leut, bracera i batana, koza, tovar, mula i pantagana (ona s broda ili ona iz kantuna), salamura i marinada, kukumar i balancana, gradele i padele raznih veličina, pogača, pašta, šalša, buzara, brudet i bujabes, fritula, friganje i lešada, marenda, makar oni i makaronska literatura, ribanje i ribarsko prigovaranje, ćakula i razgovor ugodni, spiza, peškarija, butiga i oštarija, ponistre i škure na njima, lumini, lanterne i ferali u luci i na ulici, teraca i odrina u naravi i priči, lođe i pergole na provincijskim slikama, portuni, balkoni i balature, sular i šufit navrh kuće ili u vragolastim pjesmicama, veranda i škuribanda (čovjeku svašta padne na pamet kad počne tako nabrajati), đardini manji i veći, gitara i serenata, fjaka i dolčefarnjente, lancun, šugaman, kamera, sjesta i fešta, dišpet i beštima, buće iliti balote, tresete i briškula, razni meštri, mešetari i šarlatani, kalafati ili šuperači, gospari i šjori odovud i odonud, mulci, berekini i fakini, mandrili u Splitu, časnici od marine i hodočasnici, šempije, oriđinali koje u Dubrovniku zovu lerama, komedijanti i rufijani, švore i putane, apostoli i farabuti, tutikvanti.

Takvi se popisi mogu složiti na mnogo različitih načina, manje ili više proizvoljnih, svatko na svojoj obali i u svom govoru: obala može neke stvari reći samo u dijalektu kojim vlada, koji je različit od onog iz unutrašnjosti i zaleđa. Dobra posada broda, koja duže zajedno plovi, kadra je stvoriti vlastiti dijalekt. Ovdje su navedeni samo dalmatinizmi s manje ili više italo-mletačkih primjesa. Oni se ne mogu prevesti niti to treba pokušavati. Slični sastavci postoje i između provansalskog i francuskog, katalonskog, kastiljskog i galješkoga, u samom katalonskom između jezika Baleara i Valencije, između arapskog kojim se služe ribari i onog iz džebela, između svakodnevnog (staroarapskog) govora i službenog jezika na Malti te, napokon, u Grčkoj gdje je to najdramatičnije i odakle je možda sve poteklo, između onog što škola zove katarevusa (čistunski) i demotičkog ili pučkog kakvim se služi luka. Uz obale, ponekad i dalje od njih, javljaju se tako dvostruki govori: lokalni (mediteranski) i nacionalni (ovi su posljednji manje ili više kontinentalni). Oni se uzajamno dopunjuju ili isključuju, jedan se izgovara s naglaskom drugoga, dijalekt ulazi u literaturu a jedna vrsta literature, ne uvijek najbolja, u dijalekt.

Već su to antički komediografi zapažali na Mediteranu i poslužili se time u svojim djelima.

Ne znamo je li tako i na Istoku, a vjerujemo da nije drukčije. Do nas su doprle riječi koje sliče po smislu ili po duhu nekima od upravo navedenih: avlija, česma i šadrvan, sokak, mehana i mahala, sofa, divan, eglen i eglen-beglen, džezva i sofra, istilah i rahatluk, merak i merhamet, sevdah i teferič. Moglo bi ih se navesti još više. Obilježja koja smatramo mediteranskim idu po levantskoj strani dalje od obale, prema Perziji ili, bolje reći, otuda su stigla. Taj je prostor, zacijelo, bio najotvoreniji: tim su putovima došla do nas proročanstva. Tu najranije izlazi sunce i najprije pada mrak na Mediteranu.

Nije lako naći prave riječi za tolike stvari koje su obične i svečane u isto vrijeme, obredne ili svete, kao što su pečenje kruha, hljebova raznih veličina i oblika, različita sastava i mirisa, po umijeću koje su ozakonili gradski statuti, sušenje ribe i mesa, napose pršuta, priprema bačve i pretakanje vina, berba maslina i cijeđenje ulja po odredbama koje su od davnina propisane, možda i blagoslovljene u apokrifnim evangelistarima. Postoje manuali posta i pokore, regule ispaštanja i kaštige, traktati o grijesima glavnim i sporednim, recepti jela i prejedanja, kompendiji ljubavi i bluda. Ne treba ovdje navoditi njihov popis. Neka se od tih djela smatraju velikim i nezaboravnim, neka prigodnim i sramnim. Mediteran se ne može odreći ni jednih ni drugih: bez njih ne bi bilo ni njega.

Svaka je od tih stvari raspoređena na mediteranskome atlasu na svoj način. Na sve se ne mogu primijeniti jednaka mjerila. Na neka pitanja usuđuju se odgovoriti samo šarlatani, oriđinali ili redikuli (raznim ih imenima zovu na mediteranskim obalama). Poznajem i poštujem one koji su strasno i ponekad bezumno posvetili živote rješavanju velikih zagonetki našega mora: od feničke ili punske, do etrurske, kolhidske i koptske, ilirske ili tračke i albanske, malteške, keltske, iberske i kelto-iberske, galješke i baskijske, venetske i venecijanske, liburnske, vlaške i drugih, pa i južnoslavenskih, napose hrvatske ili dalmatinske. Upoznao sam u Aleksandriji Katalonca, po zanimanju urara, koji je pokušavao načiniti prema malom broju raspoloživih podataka katalog poharane biblioteke, najveće u starom vijeku: žalio je što se gubi njegov materinji jezik i htio je to na neki način nadoknaditi. Čudaci s Juga razlikuju se od čudaka sa Sjevera. Nije uzrok tome jedino klima: na Mediteranu su i čuda bila drukčija.

U mnoštvu pitanja, od prvih i načelnih do posljednjih i presudnih, svatko postavlja ona koja su mu najbliža i do kojih najviše drži. Mediteranci ih postavljaju već u djetinjstvu, na njih ponekad odgovaraju djetinjasto kad već ostare. Slušao sam ih, napose samouke među njima, kako iznose teorije o moru i njegovu postanku, o rađanju i smrti jezika, o porijeklu naroda i njihovu srodstvu s drugim narodima, o precima posebnim ili zajedničkim, npr. Gotima i Ostrogotima, Venetima, Sorabima, Ilirima ili Tračanima, Trojancima, starim Dukljanima, paleo-Danubijcima, proto-Irancima i ostalima. Neke od tih teza ili hipoteza naročito način na koji se iznose ili brane izazivaju podsmijeh, neke navode na razmišljanje: o plimama i osekama, položajima lune na kontinentu i na otocima, razlikama među kontinentalnim i otočnim lunaticima; o zvijezdi Danici (Zornjači, Večernjaci, Veneri) i Sjevernjaci, njihovim kretanjima i utjecajima; o zodijačkim znakovima i kalendarima svih vrsta (mnogo je onih koji se bave horoskopom); o nekadašnjim alfabetima, manuskriptima koji su njima napisani, mjestima na kojima su nađeni ili se još mogu naći; o bivšim morima i njihovim ostacima; o uzrocima i posljedicama žutih ili crvenih kiša i vjetrovima koji ih donose s afričke obale; o karnevalima i lupanarima; o katakombama i njihovoj ulozi u politici; o kanikulama i njihovu utjecaju na vlast; o potresima i njihovu redoslijedu u mediteranskom bazenu; o haljama od kostrijeti kakve su nosili helenski monasi i ruski pokajnici po grčkim manastirima; o rodovima stare arapske poezije i instrumentima koji su ih pratili; o klepsidrama i stupnjevima strpljenja; o ladanjima od Antike do Renesanse: kakva je sve bila villa rustica i što je od nje ostalo; o kraškim ponornicama i njihovim podzemnim pritocima; o jeguljama, putovima njihova odlaska iz mediteranskih voda i povratka u njih (one, tvrdi se, uz rijeke dopiru dotamo dokle ide i gdje se završava mediteranski krug); o čiopama, njihovu pjevu ili kriku u Ischiji, kraj Sorenta, na Korčuli ili u La Valletti; o flori i fauni u morskim i kopnenim spiljama; o zmijama, zmijarima i liječenju otrovom; o kaminima, fumarima i dimovima uopće. Bilježim samo ono što sam slušao više puta, duž mediteranske obale, ponekad u malim oštarijama u luci ili u predgrađu, u Kaštelima kraj Splita, u Fos-sur-Mer nedaleko od Marseillea, na Ramblama u Barceloni, na sukovima u Malagi, Haifi, Sfaksu, Smirni i Solunu. Ovdje je prepisan samo dio iz nekoliko bilježnica koje su nosile naslov: Mediteran. Neke su od tih teza ili hipoteza (ne znam kako bi ih točno trebalo nazvati) iznijete kao pitanja, neke kao odgovori. Zašto toliko stanovnika obala okreće leđa moru? Je li sjeverna granica Mediterana crta do koje idu Sefardi? Zašto oni ne idu dalje od mediteranskih granica? Što je islam dao Arapima, a što im je oduzeo, što su prije njega imali i što im je od toga ostalo? Jesu li Mlečani potomci slavenskoga plemena sa srednje Visle? Na kojim se grčkim otocima pod njihovom vlašću pisalo talijanski, a na kojima, unatoč svemu, grčki? Jesu li tamnice na Patmosu i Samosu bile gore od ostalih na helenskim arhipelazima? Kakve su razlike između geta u Mlecima, Splitu ili Dubrovniku? Je li se otok Sušak s golemim naslagama pijeska odvojio od ušća Poa te plovio više od osamdeset nautičkih milja prema jugu? Ili je neka podzemna rijeka dovukla i nataložila toliku piramidu na pučini (dugo se vjerovalo da Istr os, ogranak Dunava, utječe s te strane i stare su ga karte tu upisivale)? Ili su pak vjetrovi prenijeli taj pješčani plašt od Sahare do Jadrana? (Pitanje otoka Suska Talijani ga zovu Sansego znanost još nije riješila.) Dolaze li imena dvaju otoka Srakana, Velike i Male, od riječi Sarakeni, i jesu li Arapi došli čak dotud u Kvarner? Kako su nastali putovi ovaca uzduž Španjolske: canadas, cordeles, veredas? U kakvoj je vezi pamćenje tih putova s morem? Jesu li spaghetti doista porijeklom iz Kine, kakvi su tamo bili i tko ih je prenio na Apenine? Gdje su sve bila gusarska gnijezda na Jadranu? Na kojem se mjestu nalazio grad po imenu Drijeva, na ušću Neretve? Gdje su sve gusari gradili brodove i čime su ih opremali? Tko je osnovao stari pučki teatar na otoku Hvaru i kakav se repertoar u njemu izvodio? Što su kapetani iz Boke Kotorske, napose oni iz Perasta, dali mornarici carske Rusije? Je li tursko carstvo propalo zbog toga što nije bilo dovoljno okrenuto moru? Spasiše li od njega Južni Slaveni i Grci civilizaciju Evrope? Kakvi su sve sporovi dijelili Monaco i Niču i, u samoj Nici, njezin provansalski i francuski dio ili pak francusko-provansalski i onaj talijanski? Zašto je Ile de France bio tako okrutan prema Jugu Francuske? Neka se od tih pitanja proširuju ili im se dodaju nova: zašto su žene tako teško odjevene u toplim krajevima, u zakopčanim haljinama stroga kroja, jednoličnih boja, s pokritim kosama i dijelovima lica, ovdje maramom ili čadorom, ondje sitno spletenim kosama? Zašto muškarci negdje pokrivaju ne samo glavu nego i čelo, čak i pleća, kapom, klobukom ili kefijom, dok drugdje, u istom podneblju, izlažu suncu ili vjetru i čelo, i glavu, i čitava pleća? Da li su oni koji vjeruju u Boga i mole mu se više odijeljeni jedni od drugih svojim vjerama i molitvama nego oni koji ne vjeruju i ne mole se? Kako Mediteranci gledaju na druga mora i obale? (To me pitanje izazivalo više od drugih: u ovoj kronici najviše govorim o Jadranu i možda uopćavam stvari koje se samo njega tiču.) Tetoviraju li se pomorci na svim morima i obalama? Zašto su rugalice i podrugljivci u primorskim gradovima tako okrutni i nemilosrdni? Jesu li okrutniji i nemilosrdniji nego drugdje? Ima li prirodnih bisera na našem moru i zašto ih ne može biti? Smije li, napokon, onaj tko nije omirisao štivu na brodu, neisprane bačve u konobi, užeglo maslinovo ulje, katran po škveru, prijesnu pokvarenu ribu u portu i još neke takve vonjeve, govoriti o Mediteranu? Pisati o njemu? Ni jedno od tih pitanja nije izmišljeno. Ona se ne mogu razvrstati kao druga. Oni koji ih postavljaju sami su se podijelili. Promatrao sam ih u raznim prigodama: služili su se figurama, pomagali gestama prstima, licem, laktom, itd. o kojima u glosarima Mediterana nema spomena.

Mediteranske se psovke razlikuju od onih na kontinentu.

U nekim se jezicima izriču ili izvikuju uz pomoć kopulativnog glagola, bludne radnje s bogovima, svecima ili srodnicima: tako psuju, na primjer, Novogrci, Turci, Južni Slaveni, Albanci i još neki. Drugdje se, bez takvog pomoćnog glagola, bogovi, sveci ili srodnici obaju spolova dovode u vezu sa životinjama kao što su pas ili prasac (osobito prasica), jarac, magarac ili kuja: takav je običaj proširen u Italiji, Španjolskoj, u Kataloniji, Provansi i još nekim katoličkim civilizacijama te poznaje veći broj inačica. I u jednoj i u drugoj kategoriji ističu se prokreativni organi i njihove funkcije te stanoviti pridjevi, skatološki, koprolalični ili pak sakramentalni. Južnjački zanos unosi, kako u lakše pučke beštime tako i u blasfemije dostojne pakla, manji ili veći dio tijela, ponekad cijelo, pokazujući ga ili nudeći. Latinski digitus impudicus ili grčki katapygon predstavljaju u tom pogledu neku vrstu deminutiva. Uvjerenje ili, bolje reći, osjećaj da je mediteranski svod providniji i otvoreniji nego onaj u drugim podnebljima (stari su zvjezdoznanci takav stav podržali, a i neki su mu geografi bili skloni) pridonijeli su, možda, da izraz psovača postane još izravniji i neposredniji. Sveto pismo i stari zakonici predviđali su stroge kazne za grijehe i prijestupe te vrste. Pobožni su Židovi derali sa sebe dijelove odjeće u prisutnosti onih koji hule na Boga. Arapske nam psovke nisu poznate, ali pretpostavljamo da ih ima i da nisu blaže od naših. (Arapi, čini se, kriju psovke od kršćana, kao i žene, ali ih ne uspijevaju uvijek sakriti.) Za vrijeme pasjih vrućina, kad pusu topli vjetrovi koji pomućuju duh i iscrpljuju tijelo, kad samo more ne zna što bi sa sobom, neke riječi postaju teške, žestoke, neodmjerene: oni koji ih izuste kasnije se kaju. Za psovače ispaštaju i iskupljuju njihove grijehe veliki mučenici, pustinjaci, derviši, kojih je, po božjoj odredbi, na Mediteranu bilo više nego igdje.

Mjere i utezi nisu isti na svim obalama, na mediteranskim se možda više razlikuju nego na drugim. Od razdoblja do razdoblja mijenjale su se ili prilagođavale, prema prilikama ili pogodnostima. Nadležnost nad njima dijelile su vjera i trgovina, zakon i znanost. Statuti mediteranskih gradova propisivali su obrasce mjerenja i vaganja kao i kazne za one koji ih se nisu pridržavali. Mjere i utezi u izravnoj su vezi s poretkom i napretkom, s vlašću i državom. To su shvatili najumniji vladari, oni čiji su profili najduže ostali na odmjerenim kovanicama, bakrenim, srebrnim ili zlatnim. Numizmatika je povezana s mjerama. Kovani je novac bio manji ili veći uteg. Uzrečicu da nije sve u novcu skovao je siromašniji puk Mediterana, sebi za utjehu.

Izmjene mjera i utega ostavljale su tragove u povijesti, koji su i danas vidljivi. Biblijske mjere napustili su već stari kršćani. Rim nije prihvatio mnoge od onih iz Grčke, koja mu je bila uzorom. Venecija je koristila i grčke, i rimske, i vlastite. Turci su sve mjerili svojim aršinom. Arapi su uveli drukčije mjere od onih koje su poznavali afrički narodi u njihovu zaleđu. U Španjolskoj je vladalo tradicionalno rivalstvo, nakon što je Reconquista potisnula Arape i izgnala Židove jednako kao i prije toga: ponekad su se više razlikovale mjere Majorke i Minorke nego one koje su bile na snazi u Napulju ili Palermu, Marseilleu ili Avignonu. Slaveni su u doticaju s mediteranskim običajima napustili svoje poganske mjere zadržavajući utege. U Italiji je teško bilo naći dva samostalna grada s jednakim načinom mjerenja, čak i u istoj pokrajini. (Ne treba se čuditi što otočani poput Britanaca neće lako prihvatiti mediteranske sisteme: metar i kilometar, gram i kilogram i si.) O vremenima u kojima su na trgovima i tržnicama postojala mjesta za provjeru mjera i utega, s baždarima, kantarima, tezuljama, izdubljenjima u kamenu za odgovarajuće zapremine ulja, soli ili žita, govori se kao o nepovratnoj prošlosti. O krajevima gdje se još poštuju pučka mjerenja, naravna i približna, kao što je mijeh vina ili ulja, tovar drva, šaka soli, oka brašna, zera papra, skrupul poštenja i tome slično, priča se kao o sretnim otocima. Tamo gdje su utezi manje ili više slični, i uprave su zajedničke. Veze govora i mjera (utega) ne mogu se objasniti odnosima kopna i mora. Na mediteranskim tržnicama, napose po ribarnicama, mjerilo se i vagalo na razne načine. Prostor koji im je namijenjen može se usporediti s onim što ga zauzimaju glavne ustanove: vijećnice ili tvrđave, hramovi ili groblja. Politika i trgovina suočavaju se na gradskom trgu: udružuju se ili sukobljavaju. Tako je bilo na grčkoj agori i rimskom forumu. Malo je vladara uspjelo osloboditi trg od trgovine, premjestiti politički skup s tržnice. U starom Egiptu, žena je išla na tržnicu u pratnji muža. Atenjani su smatrali da je to muški posao. Mudraci su savjetovali mladima da ne idu tamo gdje zalaze bludnice. U Rimu su (prije dekadencije) samo robinje slobodno odlazile na takva mjesta. U islamskim su zemljama supruge i djevojke na njima pokrivale lice više nego drugdje. Ravnopravnost spolova na tržnici teško je postignuta na Mediteranu. Opise starih tržnica dugujemo kroničarima: oni bilježe kakav je bio njihov položaj u gradu i kako su bile građene. Na posebnim tezgama, po Levantu, prodavali su se aromati: mirha i kinamom, tamjan, ladanum i kasija. Ta su mjesta širila oko sebe jak i postojan miris: mnogi su vjerovali da nikad neće prestati mirisati. Ponegdje uz more čini se kao da još uvijek nisu ni prestala. Aromati su korišteni u začinima, žrtvenim obredima, tjelesnoj ljubavi. Zahvaljujući možda najviše njima, tržnice su procvale prije na Istoku nego na Zapadu. Bazar je porijeklom iz Perzije, čaršija je također perzijska rije*. Suk nam dolazi iz semitskih dijalekata. Arapi su ga proširili u zemlje koje su zauzeli. Španjolci i Portugalci su ga usvojili i prenijeli preko oceana. Putovi tržnica podudaraju se s putovima vjere. Tamo gdje se razilaze, nastajali su sukobi. Na tržnicama Mediterana prodaja je katkad manje važna od trgovine, sama trgovina od strasti da se trguje: zato se na njima toliko govori, na dijalektima primorja i zaleđa.

S tržnicama se obično povezuju solane. Grad, luka ili otok morali su imati vlastitu solanu da bi bili nezavisni: u trgovanju s unutrašnjošću sol se najlakše mijenjala za žito ili meso, s ratarima ili stočarima. Zalihu soli držali su putnici u pregratku torbe, obitelji u vreći, općine u spremištu. Za duge plovidbe valjalo je osoliti namirnice da se zaštite od kvara. Mudraci su svjetovali da se bijela sol čuva za crne dane: sol je postala znamenom mudrosti. Zakonodavci su brinuli o njezinoj čistoći i raspodjeli. Vjere su tražile da se štuje i da se njome blagosilje. Medicina ju je propisivala u lijeku. Prijatelju se nudila s kruhom, dušmaninu sasipala u oči. Pjesnici su pjevali o svetoj i božanskoj soli. Ponekad su, u posebnim nadahnućima, cijelo more nazivali njezinim imenom: lađa plovi solju, Mediteranom.

Solane sliče jedne drugima na svim stranama našega mora: na Parosu, Pagu, Salini (nazvanoj tako, u Liparskom otočju, po svojoj solani), na mnogim drugim otocima, Malti na primjer (vitezovi Malteškoga reda dugo su držali monopol nad solju), na Ibizi koja je zvana otokom soli, u arhipelagu Kerkennaha, u zaljevima Alicantea i Tarragone, Izmira, Svete Eufemije, Salerna (pučka etimologija povezuje i to ime sa solju), u Libiji i Siriji, na bugarskoj i albanskoj strani Balkana, u Baru i Ulcinju, na poluotocima kao što su Istra (Sečovje i Piran u Slovenskom primorju) ili Pelješac uza zidine staroga Stona. Vrijedi zastati pred prizorom koji pružaju solane. Njihova je gradnja arhaična i jednostavna: prostor na obali gdje more lako ulazi i gdje ostaje mirno, ograđen nasipima i branama, ispresijecan odvodima i dovodima koji zajedno tvore polje, obične alatke kao što su grablje bez zubaca, vjedro, crpka, ispolac, lopata, cerada, vreća, kariola, drvene sandale. Energija dolazi od sunca, u radu pomaže vjetar, sirovina je samo more. Solare uspoređuju i s mornarima i s ratarima. Oni su i jedno i drugo. Gledaju kakvo je vrijeme i koji je vjetar na moru. Rade od jedne žetve do druge. Sami govore o žetvama ili berbama kao da su posrijedi žito ili loza: i u tome se možda očituje veza soli s kruhom ili vinom. Znaju iz iskustva kad treba početi i stati, koliko urod mora ostati na suncu da ne ponese previše vlage, kako će ga zakloniti i kamo pohraniti. Solari obično šute dok rade: malo znamo o njihovu govoru. Posao im je izložen nepogodama. Stradaju im stopala, dlanovi, ponekad oči. Traže zaštitu: pokrovitelj im je sveti Bartol, za blagdan su izabrali dan njegova rođenja, 24. kolovoza, poslije Velike Gospe.

Uljarski su alati, kao i solarski, skromni i obični: tijesak koji se naziva raznim imenima (preša, trokuo, trokul, turanj, muljača), maslinski mlin i mlinski kamen u njemu, cjedila gušća i rjeđa, manji i veći lijevci, sudovi u koje se ulje, kao i vino, više puta pretače, zemljani, drveni ili stakleni, ostave za te sudove, koje moraju biti svježe i zaklonjene. Ima još krajeva u kojima magarci (osli, tovari) okreću žrvanj u mlinu: mogli smo ih donedavno vidjeti u Maroku i Tunisu, na obalama Male Azije i u dijelovima Evrope, napose na otocima koji su vjerni prošlosti kao Kreta i Rodos, Sardinija, Debra, Alboran, Lampedusa u Pelagijskom otočju, Sipan u Elafitskom. Maslina se melje poput žita: ulje i brašno, mrs i kruh na Mediteranu su jedno.

Proizvodnja ulja nije samo zanat: ona je i predanje. Maslina nije samo plod: ona je i svetinja. Mnoge su knjige govorile o tome što je značila grančica u kljunu golubice koja je navijestila kraj potopa ili molitva koja je izmoljena u Gethsemanskom masliniku, stablo maslinovo u Eleuzinskoj dolini ili na vrhu Sinajske gore. Vjere su uvele ulje u obrede, u posljednju pomast na kraju života i nadu u vječni život. Ono je sjalo u svjetlu menore i u aleksandrijskom svjetioniku. Njime se liječilo tijelo i uljepšavalo lice, trljale mišice atleta i gladila bedra hetera. Prevozilo se s jedne obale na drugu u amforama, žarama i barilima, u malim barkama i velikim galijama. S obale se prenosilo u zaleđe na sve načine: u mijehu ili osušenoj tikvi. Mnogo je brige potrebno da se sačuva plod masline. Močio se, kao i smokva, u moru da ostane zdrav i ne istrune. Veliko je umijeće, kao i u vinarstvu, odvojiti talog od čistoga ulja, sačuvati čistoću od patvorine. Sama cjedila nisu dovoljna za takav pothvat. Želja da se dobije pročišćena tvar graniči s pothvatom alkemičara, koji su se na ovim obalama pojavili. Ulje se dobiva i od lana, ricina i bajama, od mirte i palme, timijana i anđelike, od raznih životinja, riba i plodova, ali je ono od masline bilo i ostalo najvažnije. Gledajući gdje raste maslinovo stablo pitamo se otkud u suhoj i posnoj zemlji takav gust i mastan sok: dolazi li samo iz zemlje, ne tvori li ga možda i more. Teško je povjerovati onima koji tvrde da je maslina u davna vremena odnekud prenijeta na Mediteran, kao i smokva i loza, da nije ovdje oduvijek.

Mnogo je još mediteranskih zanata koji se pamte, premda iščezavaju: kamenotesari i klesari, bez kojih ne bi bilo velikih gradnji, graditelji kula, tvrđava i zidina koje su branile samostalnost, akvedukta koji su napajali žedne, pločari, vapnari, cementari. O vinogradarstvu i onima koji se vinom bave pisalo se često, ponekad razdragano. Zaslužuju spomena i oni koji pripremaju modru galicu ili sumporov rastvor u neobičnim bakrenim posudama, kao i njihova skloništa, prekrita pločama u vinogradu ili na polju, nalik na oltare. Pretpostavlja se da je prvi trs posađen na otoku Kreti i da se tamo najprije čula ekumenska riječ oinos. To nije moguće dokazati: loza je starija od povijesti Mediterana.

Ne želim izostaviti ni bačvare, koji učiniše tolike usluge moreplovcima u samoći, kušnji ili pogibelji (pravljenje barila ili bačve može se usporediti s gradnjom barke ili broda). Mnoge radinosti more dijeli s kopnom, primorje sa zaleđem, tako da ih nije moguće odvajati: gradnju cesta i luka na primjer, tkanje sukna i jedara, pletenje pruća i mreža, izradu nakita od stakla i koralja ili uresa koji sliče plodovima kopna i mora. Mnogo je razloga da se zadržimo u radionicama brodara, kalafata, užara, mrežara ili spužvara, da se podsjetimo na poslove i dane, obrede i običaje bez kojih nije moguće upoznati Mediteran: ono što je bio ili što jest.

Na mediteranske su obale silazili narodi s kontinenta, iz zaleđa kojem je more bilo strano. Stjecali su pomorsko iskustvo, preuzimali ga od onih koje su zatekli, predavali onima koji su ih naslijedili. Svatko je od nekoga učio ili pak sebe smatrao učiteljem drugih: takav se odnos dugo zadržao. Zanati koji su povezani s morem i pomorstvom (napose oni koji se tiču brodogradnje), alati kojima su se služili majstori od tih zanata, sličili su jedni drugima na svim mediteranskim obalama. Nazive i oblike brodova, njihova porijekla i sposobnosti opisale su velike knjige, stare i nove, s kojima se ne kanimo niti možemo mjeriti. Povijest je upamtila manje brodograditelja nego graditelja. Ostala su, međutim, znamenja koja su sama po sebi povijest: od prvih monoksila, birema i trirema, nava i galija raznih vrsta, na vesla i na jedra, do brodova na paru i motore od kojih počinje nova povijest; to su barke od akacije ili sikomore, od papirusa također (papirus je, vjerojatno, jedna od prvih veza između plovidbe i pisma), načini na koje se savijao tvrdi libanonski cedar, tesao hrast, česvina ili brijest za kolumbu, ariš iz hladnijih krajeva, bukva, borovina ili murva za madire i korbu, čempres za jarbole i katarke, jasen ili javor za vesla. Uzorci koje nalazimo u pomorskim muzejima, u najskromnijima kao i u najvećima, podsjećaju na to kako su se odabir ala stabla i određivalo vrijeme kad ih je najbolje posjeći (“između dviju Gospi”, govorilo se u Dalmaciji, one od Karmele i Vele Gospe u ljeto, ili pak “usrid zime”, kad je u stablu najmanje soka), koliko se dugo morao močiti trupac u moru, “kišati” ga i po koju godinu, potom sušiti na suncu, premazivati uljem ili petroljem, napokon rasjeći u grede i istesati u daske, “paliti” daske da postanu savitljive i da se napnu poput luka. Među kalafatima ili šuperačima (kako su se još zvali brodograditelji) bilo je mnogo struka i zvanja: meštri od krupne i sitne tesarije, poduzetnici i nadziratelji, šegaturi i planjari, limari, kovači koji su često dolazili iz unutrašnjosti (iz krajeva gdje je bilo više kovine i većeg iskustva u njezinoj obradi), tkači jedara i cerada, užari, pituri, pegulari. Čak i na manjim škverima, kakve smo još donedavno mogli vidjeti po Grčkoj, na jugu Italije, u raznim mjestima od Antibesa do Algecirasa i Cadiza, od Maroka do Bejruta, bilo je na desetke alata kojima se više ne zna ni imena. Revni su jezikoslovci zabilježili u Dalmaciji mnogo naziva, od kojih neke prenosim ne bismo li ih možda spasili od zaborava: šega, šegun, šaraman, planja s dubljim i plićim rezom, gojba, rebatur, trapan, lime, raspe i raškete, škarpeli ili lita, aše, ašete i ašuni, mlati, mace i macole, kantiri, kavaleti, tajaferi, brokve raznih veličina, uže i šire tesle, špinjeli, skošuri, škvari za mjerenje i livele za poravnavanje, mnogobrojna pomagala kojima su kalafatali kimente, zalijevali ih vrelim katranom ili paklinom (koja se još zvala pakal ili pegula).

Po katranu i njegovu vonju najlakše je bilo ustanoviti gdje se nalazi škver i kakav je. Katran se pravio od stare jele ili bora, posječenih kad su već iscrpljeni te iz njih više ne curi, pri zarezu, terpentinska tekućina. Njihovo se truplo dugo iskuhavalo ili peklo da bi na kraju ostalo malo guste i tamne tvari. I taj je ostatak kasnije pročišćavan da se iz njega odstrani trunje. Ne može se zamisliti gradnja obične barke bez katrana (mislim stalno na biljni katran, onaj mineralni služi graditeljima putova). Katran sprečava da drvene daske po vrućini i vlazi ne uzavru poput vina, zatvara šupljine i zaustavlja trulež. Njime se presvlači užad, naročito ona najdeblja, i mažu bačve. Dodaje mu se ponekad loj ili vosak, da se ublaži. Lako se stvrdne, pa ga valja rastapati. Omekša se na vatri te se zajedno sa smotuljcima stupe udijeva među oplate i rebra trupa poput lijeka. Daje jak i vonjav plamen kad se topi, ostavlja suh i lagan ugljen kad sagori. Katranom su na nekim morima liječili kožu i kostobolju, a bogme i stanovite bolesti što su ih mornari dobivali po mediteranskim lukama.

I konoplja zahtijeva obradu. I ona se, kao i drvena grada, moči ili podgrij ava kako bi joj se stabljika oslobodila smole i mrsa, cijedi se i suši na suncu kao sol, zatim je treba trti i tući kao spužvu, češljati da joj se vlati očiste i uglade kako bi se, napokon, splela u pletenice za užad ili utkala u jedra. Ono što se od nje ne da raščešljati u pramenove i vlati, ostaje kao gruba i bezoblična stupa. Konoplja se obično ispirala u slatkoj vodi, da ne zatruje ribu: u njezinoj stabljici ima ulja i opojnih tvari, poznatih od davnina (historik staroga vijeka vidio je kraj Euksinskog mora Skite opijene konopljom). Primijećeno je kako se mornari ponekad prislanjaju uz užad i dugo ih mirišu, reklo bi se da je srču, maštajući vjerojatno o povratku. U Pijemontu je rasla najbolja konoplja na Apeninu, koja se najviše tražila na sjevernoj mediteranskoj strani. Ona egipatska, nalik na trsku, bila je cijenjena na južnim obalama. Na Jadranu je poznata istarska. Konoplja inače raste i u hladnijim krajevima, ali je tamo drukčija. Zamjenjivale su je niti agave ili aloja, ali je nisu istisnule: nisu dopustili mediteranski mornari.

Ako se ijedno pomagalo može smatrati simboličnim, to su mreže. Oblici mreža ne ovise samo o skromnosti ili pretjeranosti naših želja, nego i o ribi koja se u njih lovi, o brodu ili barci s kojih se bacaju i na koje se izvlače, o lovu danju ili noću, na otvorenom moru ili uza žalo, na dubini ili u plićaku, po dnu ili na površini: sve to određuje i vrstu pletiva, i teg mreže (tzv. mahu ili napu), i debljinu gornjih i donjih konopa (zvanih lime), i veličinu plovaka od pluta (koji se zajedno zovu plutnja), i težinu olova na donjem kraju (olovnju), i opseg vreće (seke) po sredini, i raspon krila na stranama, i sve ostalo. Sprave s pomoću kojih su se mreže plele bile su iste na svim obalama: igla od jaka drveta (jasenova, recimo), u novije doba od bakra ili drugog metala, sovjelo također drveno ili metalno (zvano modul, muzel ili kalup), kojim se određuje mjera svakog oka, perorez ili škare kojima se presijecaju niti. Trebalo je mnogo spretnosti u premetanju niti oko prsta prst je često zamjenjivao sovjelo kako bi se na kraju svakog oka načinila petlja u koju će se zapetljati riba. Zato je toliko naziva za mreže, ponekad i za jednu jedinu, u istom portu i moru. Razlikujemo mreže što se dižu na provu vitlom od onih što se izvlače na ruke (od kojih stradaju dlanovi, ramena, križa). I jedne i druge valjalo je pripremiti, sušiti, krpati. One su se tangale i mastile u tekućini s lišćem i korom od smrče, tamarisa ili bora, s borovim iglicama ili baburama. Kad ih s uzbuđenjem dižemo sa dna, ne mislimo na golemi posao oko njihova ispiranja nakon lova (da se s njih odstrane krljušti, mulj, vlasulje) ili pak na njihovo sušenje po steralima, ha polaganje u sanduke kako misi, dok se ne rabe, ne bi izgrizli oka. Tko zna zašto se obično zaboravljaju mreže razapete na samom brodu (ispod jarbola, oko koševa i kosnika), kojih je svrha da spašavaju mornare od pada, za vrijeme nevremena, kad se uspinju po katarkama kako bi doveli u red jedra i njihove krize, usprkos vjetru i vrtoglavici. U mrežama je ostao dio povijesti Mediterana.

Lov se mrežom dopunjuje lovom na udicu ili uz pomoć palangara (parangala), ostiju, vrša i drugog pribora. Treba naći i odgovarajuću ešku (ješku, mamac, meku, pastelu, varalicu ili si.). Izbor eške posebno je umijeće: valja ga uskladiti s vrstama pohlepe ili proždrljivosti, i samih riba i onih koji ih love. To je umijeće dovedeno do savršenstva na nekim starim obalama. Sve obale Mediterana nisu jednako stare.

Pletenje konopa ne može se odvojiti od vezivanja uzlova. I ta je vještina poznata od davnina: važno je da se svaki uzao (grop ili čvor) može odriješiti onako kao što je svezan ili nekako drukčije. Postoji mnogo praktičnih uputa u vezi s tim i oskudno teorijsko znanje o tome. Na nekim su molima žene pomoraca i ribara vezivale uzlove tako da ih više nitko nije mogao razvezati, ni na moru ni na kraju (o tome su ispričane priče, na svim mediteranskim jezicima). Poučni su i nazivi pojedinih uzlova: ribarski, mornarski, monaški, onaj na muški i onaj na ženski način, s mekim ili tvrdim okom, s fiorentinskim i holandskim vezom (svaka obala ima i pokoju vlastitu podvrstu); po obliku vezanja razlikuju se osmica, pletenica, kita, štip, zbir, turban, kruna i dr. Dobro je podsjetiti i na to da se čvorovima na užetu mjerila brzina broda i da se po njima i danas naziva ta mjera. Čini se da je najjednostavniji i najodlučniji od svih takozvani mrtvi uzao ili čvor. Prema pučkoj etimologiji jedan je grop, na istočnoj jadranskoj obali, prozvan grobom: “vezati uzao na grob”. Na Korzici, u gradu Calviju, uputili su me na užara koji se posvetio uzlovima i o njima znao više od ikoga drugog: kako se koji veže, čemu služi, odakle je. Od njega sam naučio sve što znam o tome: dio sam toga i ovdje prenio. Mjesni podrugljivci, kakvih ima na svim obalama Mediterana, nadjenuli su mu nadimak Turiddu, zbog kojeg je trpio i koji ga je navodio da se još više preda svome djelu.

Za stabilnost broda jamčili su balastari, koji su dolazili na kraju posla: mjesto balasta (savure ili sovrnje, kako se još zove) za vrijeme plovidbe, prilike u kojima ga se može povećati ili pomaknuti, kad se mora smanjiti ili posve odbaciti, iskustva su koja se najteže stjecalo. Posebnu ulogu igrali su izrađivači pulena, koji su stizali tko zna otkud i radili samo taj posao: figure na pramcu ili krmi (nemani, zmajeve, svece, sirene, velikaše ili njihove grbove), koje negdje zovu i maskaronima ili bestionima, koje su na otoku Hvaru nazivali “zviri”. Spominjem ih kao amajliju: za velika nevremena mornari su ih prekrivali jedrom ili ceradom da ih zaštite od valova i vjetra. Gusari ih nisu otkrivali ni svojim progoniteljima niti žrtvama. (Tu se brodogradnja prepleće s pričama o brodovima, što je teško izbjeći.) Na otoku Braču, u mjestu Škripu, čuva se pulena s polake “Buon Viandante”, koja je potonula pod zagonetnim okolnostima (sve ostalo propalo je osim te pulene). Trogirska galija “La Donna” s ljepoticom na pramcu prošla je, u bici kod Lepanta, između turskog brodovlja, sablažnj avaj ući preživjele: nestala je nedavno iz muzeja u Trogiru, neki govore da je oteta, a ne ukradena. Takvih je priča bilo mnogo na Mediteranu: iščezavaju kao jezici na kojima su se pričale, kao i pomorski nazivi. Podsjetimo se kako sve brodovi isplovljuju iz luka ili uplovljuju u njih, kako se zovu, tko ih ispraća ili dočekuje, što znače kad se pomole na vidiku a što kad se izgube s obzora. Povijest iščekivanja i ispraćaja na Mediteranu pripala je literaturi i ona ju je vjerojatno zaslužila.

Krstarenje brodom započinje više puta i više se puta privodi kraju, nikad posve (pogotovu kad se nastavlja u brodskom dnevniku ili knjizi). Krećemo najprije u manjim barkama, uz obalu, pod nadzorom onih koji više znaju o moru, koje slušamo ili oponašamo. Onda se ide dalje, na vesla, jedra ili tko zna kako, pa još dalje, ponekad uz rizik, manji ili veći. I, napokon, obično na nečiji nagovor, uputimo se na pravu plovidbu, brodom koji se slučajno zatekao u luci ili onim koji smo dugo čekali, s opremom koja nam je pripala ili koju smo sami prikupili. I najveći su pomorci tako jednoga dana zaplovili Mediteranom.

Plivanje je potreba i umijeće. Načini plivanja slični su na raznim morima, ali ne u svemu. Zajednički su možda pokreti koji se ne uče, rukama, nogama ili tijelom, ispod površine mora više nego iznad nje. Različiti su oni koje moramo naučiti, po valovima ili u strujama, u dubini ili na pučini. Položaj tijela mijenja se od jedne prigode do druge: nekad nam lice dotiče more, nekad zaranja u nj ili se izdiže iznad njega: što se više izdiže, to tijelo više tone. Po tome kako plivamo može se ustanoviti odakle smo: s koje obale, s otoka ili s ušća rijeke. Najbolji plivači nisu uvijek rođeni uz more: oni koji su dugo bili udaljeni od njega više ga žele. Otočani obično plivaju drukčije. Riječani su ponosni na svoje rijeke i kad plivaju morem. Razlikuju se, najviše, oni koji plivaju samo iz nužde od onih koji plivaju zato što to žele (sve razloge zbog kojih žele nije moguće navesti). O užicima plivanja mnogo se pisalo i još više govorilo: o tijelu i moru, sjedinjenju jednoga s drugim, o zamasima ruku i “zagrljajima mora”, o tome kako iluzija da nam ono pripada postaje stvarnom, o pozama i stilovima. Svi Mediteranci ne vole jednako plivanje: stariji su se rijetko močili u moru, pogotovu to nisu dopuštali ženama.

Ronjenje iziskuje veći napor od plivanja. Potiče ga dublja strast. Ograničene su mogućnosti ronilaca: neizmjerne su dubine mora. Između plivanja i veslanja također je mnogo zajedničkog: ruke i noge bile su prva vesla, sva vesla sliče dlanovima ili stopalima. Veslanje na galiji bila je najteža osuda na moru: ravnodušnost mora povećavala je očaj. Galeoti su zavidjeli čak i brodolomcima. Mediteran jednako nagrađuje ili kažnjava one koji plivaju, rone, veslaju, koji ga vole ili ga se boje.

Neki od obreda ili običaja predviđali su se dok je brod još bio na navozu škvera: i za njih se pripremala oprema. Sahrana u moru različita je od pokopa u zemlju. Dok su plovidbe bile duge a zaštite od kvara kratkotrajne, tijelo se spuštalo ili bacalo s palube uvijeno u jedreno platno i omotano konopom: rub jedrenine prošivao se pokojniku kroz nos, a uz noge mu se stavljao uteg (kamen koji se nalazio u savuri, željezni teg koji se zvao gajandra, ponekad i topovska kugla), da potone uspravno, kao što dolikuje mornaru. Nekoliko kapi ulja prolijevalo bi se simbolično za njim. Ako je u blizini bio otok a posada odlučila da se na njemu pokopa, po zemaljskom običaju, na grob se zabadalo veslo, uz križ. Sam čin obavezno se upisivao u brodski dnevnik: taj je podatak značajan za one koji pišu. Mogli ste donedavno sresti pomorce po lukama Mediterana koji su pamtili takve obrede: to je važno za one koji pripovijedaju.

Riva, luka, mol i paluba, gradski trg i tržnica, škver i peškarija, prostor kraj fontane ili svjetionika, uz crkvu ili samostan, groblje i samo more postaju tako od vremena do vremena otvorenim pozornicama. Na njima se igraju različite uloge, beznačajne i sudbonosne, vrše se obredi, svakodnevni i vječni. Takvim su prizorima i događajima ispunjena stoljeća: prošlost i sadašnjost Mediterana, povijest mediteranskoga teatra. Vađenje spužve iz mora jedan je od najspektakularnijih zanata. Spužve su srasle s morskim dnom, za stijene i raslinje na dnu, više nego ijedno drugo biće. Ako bismo i tu tražili parabolu, ne bi je bilo teško naći. Beru se kao plodovi ili love kao riba: dugo je bilo zagonetno i prirodoslovcima i samim spužvarima jesu li biljke ili životinje. Ne gibaju se, nego propuštaju kroza se more koje se giba, pročišćujući ga. Raspolažu, može se reći, cijelim morem i svim vremenom potrebnim za njihov posao. Poznate su od davnina. Na najstarijim freskama koje su otkrivene na Kreti, koje su nalik na kulise, naziru se obrisi spužava. U higijeni, medicini (pojedine vrste sadrže joda u kosturu), u loncariji i školstvu bile su od koristi. Brišu znakove: o njima se govori kao o pomagalu zaborava. Na Mediteranu su možda najviše rabljene, premda su na drugim morima veće.

Sezona spužvarenja (na otoku Murteru kaže se spugarenja) prilično je kratka, a vijek spužvara (spugara) ograničen. Alati kojima se služe nisu se mijenjali stoljećima: ronilac se spuštao, uz pomoć kamena svezana o uže, do samoga dna, nabadao grozdove na osti ili sulicu kao da oponaša ratnika, grabio ih šakama i stiskao poput rvača, trpao u vreću koja je također visjela o užetu (taj dio posla izgleda najteatralniji, premda je vrlo opasan). Ulov se zatim gnječio u vreći, cijedio se, mlatio palicama i pratljačama kao da se vrši žito. Plod se ponekad stiskao i u preši, poput masline ili grožđa. Spužva se zatim ispirala morskom vodom i izlagala suncu, kao smokva. Što je više bila na suncu i upijala ga u se, postajala je svjetlija i dobivala na cijeni. Spužvari su bili manje cijenjeni od koraljara, premda im posao nije lakši. Jedni drugima nisu, međutim, zavidjeli. Ime koje je spužva dobila na jednoj obali obično nije gubila na drugoj. Nazivi kao što su turski vrč (ili turska kupa), levantinska ruža, tuniška ili barbarska zvijezda ne odaju međusobnog zazora ili poruge. U zanatu je bilo, očito, drugih, težih briga. Pažnju jezikoslovaca zaslužuju u ovom iznimnom slučaju stručni nazivi, koji podsjećaju na imena antičkih nevjesta ili rijeka: Geodia, Tethva, Calyx, Cliona, Chondrosia, Axinella, Apelsina i dr. Mnogo su čeznuli oni koji su davali takva imena. Neki su uspoređivali Mediteran s golemom spužvom, koja je upila u se sva znanja: možda on to i jest.

Koraljari (negdje kažu berači koralja, negdje lovci na njih: i tu je posrijedi dvojba o njihovoj prirodi) upotrebljavali su spravu po imenu inženj: tako se zvala na raznim jezicima, vjerojatno je mletačkog porijekla. To je zapravo drveni križ s dugim resama od kudjelje ili razdrte mreže, koji se bacao niz podmorske litice da za nj zapnu i da se otrgnu od podloge komadi koralja, crvenih kao što su oni zlarinski, ljubičastih, ponekad crnih. Spužvari nisu imali takvih pomagala. Oba zanata, bliska jedan drugom, osobito su se proširila kad je, krajem prošloga stoljeća i početkom našega, filoksera uništila loze i oduzela vinogradarima kruh: potražili su spas u morskim dubinama, sunovraćali se svatko sa svojim kamenom do dna, poput samoubojica, da zarade za život. Bilo bi suviše okrutno uspoređivati takve scene s teatrom. Nije bilo dovoljno koralja ni spužava za sve: mnogi su odlazili s Mediterana u Amerike, Južnu ili Sjevernu, gdje je tko dopao.

Onaj tko piše o Mediteranu ili plovi po njemu ima osobne razloge zbog kojih to čini. Grad u kojem sam se rodio pedesetak je kilometara od Jadranskog mora. Zahvaljujući svom položaju i rijeci koja kroza nj teče poprimio je mediteranska obilježja. Samo malo dalje, idući riječnom dolinom prema sjeveru, ta se obilježja gube: prevladava kontinent. Zanimale su me napose mediteranske rijeke i granice, povezanost jednih s drugima. Nisam uspijevao objasniti zašto je negdje pojas uz more tako uzak i kratkotrajan ili pak zbog čega na malu razmaku od obale dolazi do tolikih mijena: iza prve gore prekida se veza s morem, zemlja postaje zagorom koja je obično slabije pristupačna ili neoplemenjena, ljudi imaju različite običaje, pjevaju druge pjesme (na primjer balkanske gange), drukčije se natječu (bacaju kamena s ramena ili igraju na šije-šete), u očima pravih primoraca bivaju manje ili više tuđi: zovu ih ponegdje Vlaji ili Vlasi. Na drugom mjestu, unatoč gorskim lancima i drugim preprekama, pojavi se opet mediteranski element, mijenjajući i zemlju, i običaje, i same ljude. One koje je more na neki način odgurnulo od sebe izgleda da često muči pitanje podrijetla. I kamen vjerojatno igra neku ulogu u svemu tome: u ovim je predjelima više stijena (ili pak pustinjskog pijeska, na drugoj, južnoj obali) nego zemlje. Svijet krasa svijet je za sebe: previše izložen suncu da bi bio običan, premalo zaštićen da ne bi bio ranjiv. On se otkriva tek uz obalu: postaje amblem Mediterana, kontekst mita, proscenij antičke tragedije.

Mediteranske rijeke utječu na razne načine u more: jedne ulaze svečano, kao da su zadovoljne što su obavile posao, druge izgledaju zatečene, uviru manje ili više neodređeno i bezoblično; neke su od njih gorde ili odlučne, neke bojažljive ili rezignirane; ove kao da ne žele pomiješati svoje vode s ostalim vodama, one pak kao da hoće sudjelovati u morskim poslovi ma ili sklopiti neki savez. More ih ne prima svuda jednako, a ni obala ne dopušta svakoj od njih da se na isti način od nje odvoji. Pojedine rijeke dugo traju u moru, nanose mu udarce ili ga prisiljavaju da im ustupi dio svoga prostora. Ne zaboravljam one koje su se sunovratile u kras, koje poniru u dubinu zemlje, da bi se kasnije opet pojavile, uza samu obalu ili u studenim vrelima na morskom dnu. Riječna ušća imaju dvostruku narav: s jedne strane utječe rijeka u more, s druge more prodire u kopno. Delte ponegdje predočavaju prirodu njihova uzajamnog odnosa. Plivači s rijeka vjeruju ponekad, kad plivaju u moru, u Mediteranu, da raspoznaju riječnu vodu koja je u nj dotekla: da se ona i dalje razlikuje.

Obilazio sam korita i tokove mnogih mediteranskih rijeka, kupao se u njima, mirisao raslinje po obalama, uspoređivao ga u slivovima gornjim i donjim. Na ušćima su razne vrste trske (trstike, rogoza, šaša). Jake rijeke imaju posebnu trsku, koja raste i tamo gdje se miješaju slatke i slane vode: Ebro, Rona, Pad, Neretva, Menderes, Oront, Don i napokon Nil gdje je možda trska jača nego igdje drugdje. Borovi ne mirišu isto u blizini rijeka i dalje od njih. Oni dugo mogu biti bez vode: smola im tada postaje gušća a kora tvrđa. Po njihovu mirisu prepoznaju se pojedini krajevi Mediterana: upravo po tome kakvi su borovi u njima izrasli, kako su raspoređeni, jesu li kraj same rijeke ili uz obalu mora.

Smokva preuzima i produžuje mediteransku među tamo gdje sustaje maslina. Hercegovačka poslovica kaže da Jug nije tamo “gdje smokva ne niče i magare ne njače”. Rogač i bajam prate smokvu riječnim koritom do prvoga hladnijeg pritoka. Naranča i limun iščezavaju ponad ušća, ovisno o tlu: oni su iz drugih krajeva presađeni u ove. Trave idu dalje, prelaze u brda, otpornije su: one su tu oduvijek. Neke se mirisne stabljike izgube: lavanda ili ružmarin. Oleandri, agave, pa čak i žilava makija, nestaju jedno za drugim, premda su otporni na vjetar. Šipak se drži (on odavno ovdje raste), ali nešto sjevernije postaje kiseo i divlji: preimenuje se u mogranj te, još dalje, u nar. Kadulja gubi žestinu i ljekovitost te također mijenja ime: postaje gorkim pelinom ili blagom žalfijom. Od tamarisa i mirte ostaje samo ime, od palme i datulje uspomena, od kapare i koromača jedva okus, i to pod raznim nazivljem: kaže se i kapar, i komorač, i motrika.

Kapula i česan imaju uz more drugi sastav i vonj, dalje na kopnu drukčije se zovu: luk, crni i bijeli. Pomidore su na obali crvenije: tko bi rekao da su i one prenijete s druge obale! Brnistra (zvana također žutilovka, žukovina, kuš ili žuka) do kraja je odana Jugu, crpe svoju žutu boju i osobit miris iz najsušnije zemlje i, možda, samog kamena. (Promjene naziva mogu se dovesti u vezu ne samo sa zahtjevima botanike ili fitologije nego i posebnim razlozima semantike, u dubljem smislu te riječi.) Lovor je na jugu pun i bodar; idući dalje prema sjeveru list mu se steže i nabire: lorber mu je naziv, od istoga je korijena. Lovorov vijenac ostaje znamenjem slave i tamo gdje biljku poznaju samo po retorici. Loza se prilagođuje mijenjajući položaj i vrstu ali, čini se, ne zadržavajući svoje biblijske osobine, osim možda uz tri-četiri blagoslovljene rijeke, koje ne uviru sve u Mediteran.

Nama koji smo odrasli uz riječnu obalu, svaka prava, južna rijeka predstavlja neku vrstu mora. Lako nam je pratiti kako se njome uzvodno probija mediteranski element: slijedio sam ga Ronom do Lyona (dalje prema Lemanskom jezeru i Ženevi gubio mu se trag i povremeno vraćao); Padom ide do alpskoga lanca, također s prekidima; Arnom ne znam dokle ide, možda do nekih vrela toskanskog narječja. Tibrom uzvodno ili nizvodno uvire u povijest, Nilom se penje do asuanskih čuda, Ebrom otvara put Aragonu i Navari: i Guadalquivir je dobrim dijelom mediteranski iako se ulijeva u Atlantik; i Tajo je donekle takav. Zaustavio sam se kratko na Jordanu: na nj se odavde gleda biblijski, preko Svetoga pisma, kao uostalom i na Mrtvo more u koje utječe. Ne pitamo se kako njegove vode prolaze kroz najdublju udolinu svijeta, pokraj Jerihona, i utažuju žeđi okolnih naroda: koliko su ostale dostojne velikog krštenja, na pragu Mediterana, na početku njegove obnove.

Za svaku se zemlju može načiniti hidrografska karta. Vardarom dopiru mediteranski dahovi do Skoplja i još dalje (osjete se i do Ohridskog jezera), Sočom sve do Julijskih Alpa, Neretvom struje kroz Mostar (grad u kojem sam se rodio) do Bosne, Skadarskim jezerom i MoraČom utječu u unutrašnjost Crne Gore. Mnogo je tu manjih rijeka koje neopravdano zanemarujemo, koje zadržavaju u svojim rukavcima mediteranske posebnosti: od Bojane do Mirne i Dragonje, preko Zrmanje i Krke, Žrnovice i Cetine s Poljicima i njihovom malom republikom u podnožju Mosora, uzduž svih ostalih pritoka i njihovih kneževina. Reklo bi se da rijeke s talijanske strane Jadrana (osim onih sjevernijih, poput Pada ili Adigea) istječu iz samog Apeninskog poluotoka: takve su primjerice one sa zvučnim imenima i malo vode, kao Reno, Lamone, Savio, Pescara, Biferno, Ofanto i još neke do Tarantskog zaljeva. One balkanske kao da dolaze iz nutrine kontinenta. Priroda tih veza iskazuje se na razne načine, ponekad vrlo tanano, u riječnim tokovima, na ovom dijelu srednjega Mediterana. Grčku ne presijecaju osobite rijeke, osim možda Vardara, kojeg Grci zovu Axios i dijele s današnjom Makedonijom: bez njegova ćudljivog dotoka Solunski zaljev i sam Solun sigurno ne bi bili ono što jesu. Na istoj su egejskoj strani, slabiji od Axiosa, Aliakmon, Peneios, Sperkeios, Kefissos. Bilježim im imena onako kako sam ih čuo. Na jonskoj strani pamtim Thvamis, Arakidos, Akhelos, Mornos. Po rijekama se također razlikuju jedna od druge jonska i egejska strana. S Peloponezom je, izgleda, drukčije: Pyrros, Peneios, različit od onog istoimenog na sjeveru Helade, Eurotas u Lakonijskom zaljevu, Alfeios, sve su to zapravo rječice. Zagonetne su njihove efemerne pritoke: sam način na koji neke od njih uspijevaju opstati po najsušem ljetu, ma i s najmanjom količinom vode, odaje možda neku dublju vezu s nutrinom zemlje. Zbog toga se, vjerojatno, u stara vremena toliko govorilo o podzemnim riječnim tokovima: Periflegetom bijaše sav u vatri, Aheront u boli i trpnji, Stiks nalik na “najstrašniju kletvu”, Kokit poput “krika i žalopojke”. Plemenite se nadzemne rijeke nisu lako miješale s lošijim vodama od sebe: Titerasij je, uvirući u penejske valove nastavljao teći po vrhu, “kao ulje”. Grčka je sva bila okrenuta moru. Dobivala je na morskoj strani, gubila na kopnenoj. Kopno ju je na kraju razorilo: rijeke same ne mogu spasiti državu na Mediteranu.

Grčke se rijeke s egejske strane razlikuju od turskih, barem od onih koje sam vidio, kao što su Bakir, Menderes ili Gediz. Ove posljednje pokazuju da dolaze s druge obale, koja ima drukčije zaleđe. Tu su se kontinenti odavno razdvojili, tako da ih rijeke više ne mogu približiti. Kroz Bospor i Dardanele teče, poput goleme struje, višak voda koje su u Crno more donijeli Dunav i stare ruske rijeke. Pohodio sam letimice ušća Dona, Dnjestra te napose Dnjepra na kojem je krštena Kijevska Rusija: njihove se vode razlikuju od mediteranskih, premda, uza samo more, manje nego što se obično misli. U Beogradu ili Novom Sadu povjerio mije Ukrajinac iz Odese da ga Dunav na tim mjestima podsjeća na Crno more i da sam sebe smatra Mediterancem: Ex Ponto. Dotoci s kontinenta ne služe samo održavanju vodostaja. Crno je more ipak neodvojivo od Mediterana, unatoč tjesnacu što ih dijeli i udaljuje.

Ne poznajem dovoljno rijeke sjeverne Afrike. Spominje se obično Nil, i to ne samo zbog Mediterana. Zanemaruju se razne vode koje se na vrelu tlu s mukom održavaju, u neobičnim koritima, u pijesku ili pokraj njega, ponekad jedino u dubini, u velikim zemljanim zaklonima od sunca. Pratio sam neke od njih koje dolaze do mora: Medžeru u Tunisu, koja utječe pokraj Kartage, Šefik u Alžiru, koji se u gornjem toku prekida sve dok ne dobije jače pritoke, negdje između Medeje i Maškare, Moluju u Maroku, koja se ulijeva u blizini Melille, nedaleko od rta Triju Rašlji. Te tri sretnije rijeke kao da ispunjaju zajedničke želje predjela kroz koje teku i njihovih stanovnika: zelene su na dubljim rukavcima ili virovima, korita su im od stijenja i oblutaka, spremne su da odole i pijesku, i pustinji, i suncu Afrike, najsjajnijem i najokrutnijem na Mediteranu.

Iskustvo pijeska rijetko stječu oni koji su privrženi moru.

Ja ga nisam stekao. Mnogi govore o sličnostima pustinje i morske pučine, dina i valova, o njihovim zajedničkim vjetrovima ili usudima. Neki su arapski pjesnici posvetili tome svoju darovitost. Prelazeći iz pješčanih prostora u krajeve gdje je suša blaža, raslinje se mijenja i obnavlja. Tamo gdje pustinja dolazi do mora, more gubi dio svoje posebnosti. Na rubovima velikih visoravni, po obroncima Telia, u Sahari, opet se javlja mediteransko bilje. Prepoznajem žižulu ili čičimak {al-sedra), rutu (al-Jidžel), lavandu (al-khozama) i vrijes koji je tu svjetliji, kadulju koju Arapi zovu al-kuvajsa i al-menema, na obali i dalje od nje, brnistru (al-vezzal) i mirtu (al-rihan) te neke stabljike kojima nisam uspio odgonetnuti ni vrstu ni ime, iz kojih, kad se prelome, procuri mliječ, gusta i ljepljiva. Mediteransko bilje ide dublje na Jug, preko afričkih lanaca, nego na Sjever, u evropsko zaleđe.

Ima jakih izvora, udaljenih od mora, od kojih samo dio prelazi u riječna korita. Ljudi i ne žele da izvor oteče do rijeke, jer ona odlazi u more: htjeli bi ga cijela sačuvati za se. Neki se stari gradovi nazivaju po izvorima: Tlemcen, na primjer, na nekom starom hamitskom dijalektu. Važna su takva mjesta osobito na suhim putovima: Sahara znači siromašna zemlja. Tu su vode istinsko bogatstvo: izvori života i vjere u vječni život, spas tijela i pročišćenje duha. Cijene se više nego na suprotnoj, sjevernoj strani. Ne smijemo zaboraviti da smo mi sjever Mediterana onima koji otuda gledaju.

Ne možemo dovoljno saznati o rijekama ako ne znamo i vjetrove koji pusu na svakoj od njih, ako nismo upućeni u prohodnice i koridore u kojima oni razmjenjuju morske i kopnene sastave, ako ne poznajemo stanovnike s obala i riječnih ušća. Sve dok ih prate zapasi mora, rijeke primaju iste kiše kao i obala. Kasnije ih dijele sa zaleđem. Teško je potvrditi ili poreći uvjerenje, rasprostranjeno među ljudima iz dolina, da je moguće razlikovati kiše po njihovu porijeklu: one koje su se netom oslobodile morskih soli od onih koje je sunce negdje iscrpio iz posne zemlje.

Nitko ne poznaje sve narode koji žive uz mediteranske obale, niti oni sami sebe dovoljno znaju. Ponekad nismo sigurni ni u to što je narod: grad ili zemlja, nacija ili država, jedno odvojeno od drugoga ili oboje zajedno. Ovdje se ne piše povijest koja je napisana, ne tragam za prošlošću koju su drugi već istražili: želio bih predočiti prisutnost naroda na moru ili njihove veze s njim, ako se to može i smije izdvajati iz prošlosti ili iz povijesti. Redoslijed je u ovakvim prilikama ovisan o mnogim stvarima, osobnim ili drugim: u ovom putopisu ili raspravi on ne znači prvenstvo ili prednost. Neki narodi Mediterana, osobito manje poznati, zaslužuju više pažnje nego što im se obično posvećuje; sve ih ne poznajem, o svakom ne mogu govoriti u Brevijaru onoliko koliko zaslužuje, na svim obalama Mediterana nisam bio.

Narodi s mora koje spominju najstariji zapisi bili su neprijatelji židovskog naroda. On se već prije dolaska u Kanaan sukobio s Filistejcima, vičnima moru, po kojima je Palestina dobila ime. Mediteransko su more Židovi po njima prozvali Filistejskim. Ono im se činilo veliko: nazvali su ga Velikim morem. Mrtvo more, kojem su lakše prilazili, bilo je previše slano: dobilo je ime Slano ili Gorko more. Genezaretsko ili Galilejsko jezero, koje je ispod morske površine i kroz koje teče pitka voda Jordana, zvali su Genezaretskim ili Galilejskim morem (kasnije i Tiberijadskim): možda zato što im je više odgovarala njegova veličina ili pak što nisu razlikovali jezero od mora. Na njemu su lovili više nego na Velikom moru, Filistejskom. Mesija je proveo izabrani narod kroz more koje se otvorilo: hodali su po njegovu dnu, nisu plovili po njemu. Prorok Jona je plivao u ribljoj utrobi, nije brodio: ime mu na hebrejskom znači golub, nije galeb. Stari su Židovi bili ratari, vezani za zemlju. Prilike su ih prisilile da budu nomadi. Bez vlastitih obala nisu mogli izgraditi brodovlje. Na tuđim brodovima nisu mogli postati kormilari. U izgonu su imali rabine, a ne kapetane. Manje ih je privlačila znatiželja za novim svijetom, više želja da se vrate u onaj iz kojeg su bili izgnani. Pogled im je od davnina bio upravljen prema providnom mediteranskom nebu: prepoznali su na njemu jedinoga Boga i prvi primili njegove poruke. Nastojali su ostati, kad god su mogli, bliže Jugu, izbjegavali su Sjever. U njihovu pamćenju, i u nadi, zemlja u koju su se željeli vratiti bila je i ostala kraj mora i pustinje, između Mediterana i Mrtvoga mora.

Ne znamo kakvo su pomorsko iskustvo imali Arapi prije njihova dolaska na mediteranske obale. Istočna mora i zapadna bila su dugo odvojena jedna od drugih: gradila su različite brodove, od druge građe i drukčijeg oblika. Arapi nisu nazivali Mediteran, kao Grci ili Rimljani, svojim morem, nego Sirijskim ili Rumelijskim. Njihovo more bilo je ono uz Arabijski poluotok, koji zovu svojim otokom {Džazirat al-Arab), s kojega su pošli: tu bijaše težište nacije, tu je ostalo središte vjere, tu je oslonac pamćenja. S Mediteranskoga mora nisu išli na druga, jer je ono samo za njih bilo drugo more. Pokazali su da i na njemu mogu biti ravni drugima. Nisu izišli na Atlantski ocean, kao njihovi iberijski suparnici, ali je i Arapsko more dio oceana, Indijskoga: iskustvo dvaju oceana nije, čini se, ni moguće steći a da se ne iscrpi snaga nacije ili države, upornost osvajača ili moreplovaca. To uspijeva, možda jedino, narodima s otoka: more je oko njih sa svih strana, ne zna se na kojoj je spas.

Arapi nisu jedan narod: u dugim razdobljima bili su više jedni uz druge nego što su bili zajedno. Viđenja mora nisu im zajednička. Onima koji se sele i onima koji ostaju u svojim naseljima, pogotovo uz obalu, ni gledišta nisu ista: sedentarni i nomadi nemaju jednak obzor. Arapske su obale preširoke da bi njihovi stanovnici mogli biti jedno. Zaleđe im nije sklono ni pogodno da se na nj oslone i njime pomognu. Razlike su tu goleme između primorja i unutrašnjosti, Sahela i Sahare, između ljudi s mora i iz oaza, onih s Telia i sa džebela. Suhoća tla i žeđ pustinje zahtijevali su da se sva snaga uloži u zemlju i utroši na održanje: nije je preostajalo za more. Pustinja se ne da osvojiti lakše od mora i ne iscrpljuje manje od njega. Arapi su obradili najljepše vrtove, ali njihove luke nisu bile najuspješnije. Trokutasto jedro na njihovim lađama, koje su od njih preuzeli drugi i prozvali ga arapskim, nije bilo dovoljno da se ovlada Mediteranom: da se s njega krene na druga mora.

0 Koptima i njihovoj vezi s morem malo se zna. I njihovi egipatski preci bili su više zaokupljeni Nilom i deltom nego morem i plovidbom: povijest je zabilježila malo njihovih pomorskih podviga. Putnici staroga vijeka čuli su da u zemlji faraona more nazivaju iam (to nije bio samo egipatski naziv): koptski su potomci sačuvali tu riječ sve do prošloga stoljeća, na nekim mjestima i do našega, ali su je izgovarali s tamnijim samoglasnikom: iom ili eiom. Fonetika sumraka pratila je njihovu sudbinu. Uz more nije bilo mjesta za njih: nadirali su spomenuti narodi s mora, zatim drugi, s kopna. Kopti su primili novu vjeru i pokušali joj dati svoje obilježje: i vjera im je proglašena otpadničkom. Gradili su bogomolje umjesto brodova, podizali samostane umjesto luka, ponekad u blizini zaljeva, često uz rub pustinje: plovidbu su zamijenili molitvom. Neki od najvećih pustinjaka i najponiznijih monaha Mediterana sveti Antun, sveti Pahom, sveti Makarije izdanci su koptskog stabla.

1 Berberi su potisnuti s obale na visoravni, u brda i pustinju. Ponegdje su se zadržali kraj mora: dio njihova narječja ostao je u zaljevima, mnoge riječi na otocima. Stari putopisi tvrde da su se bojali mora više nego Arapi. Sačuvali su, unatoč svemu, vlastite nazive za brod i jedro, za kormilo na brodu. I more zovu svojom riječju: ilel; i palmin plod: tegla. Pomorski narod nisu bili niti su mogli postati. Nemaju svoju riječ za veslo, imaju je za držak vesla: bili su veslači na tuđim galijama, kršćanskim i muslimanskim. Neki su postali gusari, poznati u tome pomorskom zanatu po vještini i po okrutnosti: i drugi su prema njima bili okrutni. Dio prostora koji im je pripao (kao i onaj koji njihovi beduini dijele s drugima) jedan je od najnezahvalnijih. Svi narodi Mediterana nisu mogli postati mediteranski.

Turci su došli iz dubine azijskog kontinenta. Prelazili su preko rijeka u čamcima i kajacima: te su nam dvije riječi donijeli iz krajeva iz kojih su došli. Moru nisu bili vični: posudili su od Perzijanaca naziv deryasi i njim ga imenovali. Svojom riječju deniz zvali su sve vode, slane i slatke. Bili su uspješniji na kopnu, jahali su na konjima, nisu poznavali brodove. Ne znamo koliko su bili različiti kad su došli i jesu li razlike među njima utjecale na izbor mjesta koja su zaposjeli: bliže moru ili dalje od njega. Po tome se i danas razlikuju. Češće su bili ratari nego ribari, više osvajači nego moreplovci. Posvetili su i opjevali maslinu i smokvu, uzgajali kao i drugi lozu, šipke i bajame na stranama kojima je more sklono.

Mala Azija više je dio kontinenta nego poluotok. Na mnogim mjestima prilazi su s mora uski ili zatvoreni. Litice ponegdje stvaraju zaleđe na samom početku obale. Sjevernu obalu razdire vjetar i mraz. Južna i zapadna negdje je manje, negdje više mediteranska. Neki od starih gradova uz more srušeni su već prije turskog osvajanja: starine koje su se sačuvale pripadale su starosjediocima više nego došljacima. Turci su podijeljeni između vlastite prošlosti i sadašnjosti, između osmanlijske slave i sutona Otomanskog carstva: sami se čude snazi koju su nekad imali, slozi što ih je sjedinila ili neskladu što ih je podvojio. Nisu iskoristili more koliko su mogli: pokazali su da mogu više. U dijelu njihove zemlje koji je na evropskoj strani Rumeliji ili Urumenliji ostali su više na rubu Balkana nego na Mediteranu.

Siriju sam vidio u prolazu, letimice sam prošao i kroz Libanon. Sirija je arapska, ali su narod i prošlost u njoj pomiješani. Prilaze s mora zatvorio je planinski lanac Aamsarije. Od triju rijeka koje se ulijevaju u Sirijsko more (Arapi su tako zvali cijeli Mediteran), samo jedna Oront, domoroci ga zovu Nahr al-asi otvara širi put u unutrašnjost. S onu stranu lanca duboko je zaleđe. I primorje i zaleđe graniče s pustinjom: ona saobraća i s jednim i s drugim bolje nego što oni sami međusobno saobraćaju. Sve što tu nije pustinja odaje starinu i podsjeća na prošlost: put od Antiohije do Alepa (Haleba) preko Libanona, zastanak u ruševinama Bejruta (tako su srušeni u prošlosti mnogi mediteranski gradovi, najblistaviji), Damask u kojem su se kovale najoštrije sablje i tkala najnježnija sukna. Sama pustinja ne podsjeća ni na što drugo doli na sebe i ništa ne odaje. Tamo gdje ona izbija na more gubi se miris mora. Zadržao sam se na ušću Oronta, prepunom trske, jake gotovo kao ona na Nilu. Zastao sam na Teli Kalakhu i Teli Kazelu, na mjestima gdje arheolozi još tragaju za potonulom lukom, koja se vjerojatno zvala Simvrra. Nazori ljudi iz primorske ravnice i onih s obližnjih gora, s obale i iz pustinje, razlikuju se i u ovom dijelu Mediterana, u Siriji i Libanonu, kao i u drugim sličnim krajevima.

Svi se okrećemo Grčkoj i svatko je smatra svojom. Ona nije svačija. Grčka nije sva na moru, kao što je mnogi zamišljaju: i u njoj ima planina, i snijega na planinama. More joj oplakuje obale, prodire u njih, ali ne svugdje jednako i ne na isti način. I obale i more još su onakvi kakvi su nekad bili: otoci su jednako raspoređeni, Cikladi i Sporadi, Jonsko i Egejsko more svako je na svojoj strani, nebo ima boju koju je imalo. Unatoč tome, prošlost se ne vraća, povijest se ne ponavlja, Grčka i Velika Grčka davno su se razdvojile, Helada i Bizant trajno su se razišli, Bizant i Istočno carstvo nisu se nikad našli. Prijelomi su bili teški i duboki, gubici na kopnu povećali su se na moru: svaki put se valjalo upitati što je ostalo od onog što je bilo. Sami su se Grci pitali je li ostalo dovoljno i može li se s time ići dalje, kako nastaviti ili pak početi iznova. Sudbina Mediterana Često se poistovjećivala sa sudbinom Grčke.

Mnoge su važne stvari nosile grčka imena, stara i nova, ekumenska, ali su pripadale drugima: sama imena nisu mogla nadomjestiti stvari. Drugi su tumačili prošlost Grka bolje nego što su to oni umjeli i mogli. Sami su morali služiti drugima, koji su dolazili u njihovu zemlju da joj se poklone. Došljaci su se divili njihovoj prošlosti, ne razumijevajući sadašnjost, zamjenjujući jednu drugom: sami su Grci tražili sebe u prošlosti više nego u sadašnjosti. Odlazili su iz svoje zemlje žaleći za njom po svijetu ili pak ostajali u njoj nezadovoljni njome: nostalgija je najviše grčka riječ. Na moru su siromašili više nego na kopnu, na otocima više nego uz obalu. Pothvati na moru pretvorili su se u sjećanje na ono što su bili. Ličnosti i događaje zamijenila je povijest. Slavuje preuzela na sebe književnost. Grčki je jezik sačuvao u sebi i sjećanje, i povijest, i slavu, premda se i sam izmijenio. Može li itko zamisliti Mediteran bez Grčke? Možda je i samo to pitanje proizašlo iz njezina predanja, koje je postavilo sva važna pitanja.

Italija ima svoju istočnu i zapadnu obalu, obje mediteranske. I nju je more dijelilo, ali drukčije nego zemlje koje su i na unutrašnjem i na izvanjskom moru: ona je na raznim stranama istoga mora. Bilo je razdoblja kad je bolje išlo jednoj nego drugoj strani Apenina, kad su se suprotstavljale jedna drugoj: gornje i donje more {mare superum i mare inferum), Jadran i ono Ligursko ili Tirensko. Jug je nekad bio otvoreniji i moćniji od Sjevera, Sjever dugo nije mogao postati mediteranskim. Napokon je prevladao. Njihovu je zbližavanju pridonijela uskost zemlje više nego širina mora. Razdijeljeni poluotok nije mogao sastaviti kraj s krajem da objedini sredstva i snage za skupe i daleke plovidbe u Novi svijet. Tješio se da je baština svijeta u njegovoj prošlosti, na njemu samom. Blago mediteransko more uljuljkivalo je takve tlapnje.

Italija je više na moru nego mnoge druge mediteranske zemlje. Stari Rimljani nisu bili pomorski narod, ali su osigurali obalu i podigli dobre luke. Apeninski je poluotok i otok u isto vrijeme. Na jednoj i drugoj strani ima zaljeva, koji su manje ili više zasebni. Cijeli je Jadran nekoć bio Venecijanski zaljev. Uz obalu su znatni dijelovi zaleđa, odvojeni od mora. Primorski gradovi nalik su na države: ophodili su se ponekad jedan s drugim kao sa stranim državama. Usprkos tome, Italija je učinila ono što nitko nije prije nje u novim vremenima: probudila je samu sebe i svijet oko sebe. Takav je položaj poticao i iscrpljivao. U sretnijim razdobljima povezivali su se trgovina i moreplovstvo, radinost i graditeljstvo, manufaktura i umjetnost, proizvodnja i stvaralaštvo. U drugim, manje pogodnim, dijelovi su razbijali cjelinu: ratovi iznutra bili su opasniji od napada izvana, oholost kneževina priječila je preporod, tromost ustanova zaustavljala razvitak. Zemlja je bila jednom s Rimom, drugi put bez Rima. Zadovoljstvo sobom ustupalo je prednost drugima: drugi su izumili štampu, sagradili jače i sigurnije brodovlje, otkrili Ameriku. Kolumbo nije isplovio iz rodne Genove, uz pomoć gradskih uprava ili Svete stolice, nego iz Palosa, uz podršku katoličkih kraljeva, ujedinitelja Španjolske. Latinsko jedro bilo je pogodno za plovidbu Mediteranom, nije za ocean.

O Talijanima se, možda više nego o drugim mediteranskim narodima, govori općenito: o njihovoj južnjačkoj naravi ili burnom temperamentu, o tome kako lako prelaze iz radosti u brigu, iz šale u srdžbu. Nijedan narod nema sve mediteranske osobine: imaju ih pojedinci na cijelom Mediteranu. Govor o ljepotama Italije i jedna vrsta literature o njima navodili su mnoge da prije vide ono što im je rečeno da treba vidjeti nego ono što im je bilo pred očima, da ne razlikuju prošlo ili sadašnje od samih predodžbi o prošlosti ili sadašnjosti, da na svakom dijelu poluotoka otkrivaju pakao, čistilište ili raj, sukobe Rima i pokrajina, suparništva Venecije i Genove, Napulja i Palerma, Firenze i Siene, u svakom gradu razdore gibelina i gvelfa, iza svakih gradskih vrata Montecche i Capulette: da su im u svakom poslu mafia ili camorra, u svakom kaštelu Medici ili Borgie, u svim kapelama jedni te isti prelati i sveci. Ne otkrivajte nam Mediteran, kaže se u nekim mediteranskim gradovima onomu tko govori o stvarima koje su svakom poznate. Iberijski je poluotok, zapravo, manjim dijelom poluotok, a većim kontinent: produžetak ili kraj Evrope, jedno i drugo. Njegova unutrašnjost nije mediteranska, niti su mu to svi rubovi u jednakoj mjeri. Španjolci nisu jedan narod, ali im je Španjolska zajednička domovina: Pireneji su više pridonijeli da ostanu na okupu nego volja samih stanovnika. Razne su se prošlosti sastavljale u jednu prošlost, povijesti se vezale jedna uz drugu: dijelovi zemlje osvojili su napokon zemlju. Španjolska je pokazala da je to moguće i kakva se cijena za to plaća. Dvije iberijske strane podijelila su dva mora, razni horizonti svakog od njih, različiti pozivi jednoga i drugog. Na unutrašnjem moru izgledi nisu bili veliki: takmaci na Apeninu prije su počeli i bili bolje povezani s drugima, a i obale su im bile pogodnije. Atlantski je ocean dugo bio nepoznat i činio se pogibeljan: na njemu je valjalo potražiti spas. (U tome vremenu obično zamišljamo zajedno cijeli iberijski svijet: Španjolsku i Portugal, jedno uz drugo.) Španjolska je prenijela dio sebe same na drugu stranu svijeta: time se podijelila i iscrpla. Pokazala je da umije bolje osvojiti nego sačuvati i da ono što osvoji loše dijeli (možda upravo zato što je i sama podijeljena). U novom latinskom svijetu gubilo se njezino latinstvo. Veza s Mediteranom nije bila onakva kakva je trebala biti. Više sam obilazio španjolsku zemlju nego što sam plovio uz njezine obale. Razlike između Kastilje, Katalonije i Galicije, baskijskih i drugih pokrajina, izgledale su mi u nečem veće, u nečem mnogo manje nego onima koje sam susretao i koji su o razlikama govorili. Iberija ima svoj Levant. O Kataloniji i Okcitaniji, jednoj uz drugu, na španjolskoj i francuskoj strani, može se govoriti zajedno ili odvojeno: državama kojima su pripadale naše je more bilo manje važno. U Kataloniji sam bio više nego u drugim pokrajinama. To je zemlja koja se dugo oporavlja. Onaj tko to ne shvati neće je razumjeti. Valencija je možda više povezana s kastiljskom stranom nego Barcelona.

Stanovnici Baleara manje se opredjeljuju za jednu ili drugu stranu: mnogi ih zato smatraju ravnodušnima. Na otocima takva opredjeljenja i nisu najvažnija. Ima više riječi na tom dijelu obale kojima se označava ravnica. Lakše je shvatiti što svaka od njih znači nego zašto ih je toliko: huertas, vegas, planas, marismas, marinas, planas. Mnogi bi, čini se, željeli steći povoljniji položaj spram mora. Stanovnike zaleđa nazivaju, kao i drugdje, podrugljivim imenima (čuo sam u Valenciji riječ churros, ne znam jesam li je dobro razumio). Kastilci imaju dva roda za more: el mar i la mar. Filolozi napominju (svatko je tu pomalo filolog) da bi se i po tome moglo zaključiti kako tko prilazi moru: takvi zaključci odaju utjecaj literature, u zemlji koja izlazi na dva mora.

I Francuska je na dvama morima, ali je na jednom i na drugom samo djelomice pomorska. Na evropskom je kontinentu više nego na atlantskoj i mediteranskoj obali. Na Atlantiku je više nego na Mediteranu. Provansa, na jugu, također se dijeli na gornju i donju, jednu više, drugu manje mediteransku. Obje su u Languedocu, koji je i sam gornji i donji. Roussillon je i Languedoc i Katalonija. Delta Rone je podijeljena na dva glavna rukava, između kojih je Camargue. Zaleđe je blizu i daleko u isto vrijeme: u susjednim brdima živi se drukčije nego na obali. Jezik kojim se govori ima mnoštvo razlika: kao da se samo vjetar mistral i more posvuda jednako zovu. Padine Alpa nazivaju se tu maritimnim: tako su ih prozvali oni koji ne poznaju dovoljno more. Provansalci su narod Juga, nisu pomorski narod.

Ažurna obala i Lionski zaljev (Sinus Gallicus) bili su nastanjeni prije rimskih i romanskih vremena. Gradovi uz obalu, nastali prije srednjega vijeka, nisu postali ono što su na takvu mjestu mogli postati. Tuda je prolazila granica Kraljevstva i Carstva. Jugom je vladala monarhija sa Sjevera. Vlastela su darivala pokrajine kao miraz. Francuski kralj je podigao luku na mjestu koje se zvalo Mrtve Vode (Aigues-Mortes). Bila je to slaba luka, spojena kanalom s morem: vrijeme i blato zatrpali su kanal. Ni Monarhija ni Republika nisu imale osobit interes za mediteranske strane. Carstvo nije imalo vremena. Veliki pomorac rođen u Albiju, isplovio je s “Astrolabom” i “Busolom” iz Bresta. Zastave s ljiljan ovim cvijetom vijorile su se na katar kama u Toulonu i Marseilleu ugrožavajući na trenutke susjedne sile: nikad dovoljno da bi sama Francuska postala pomorskom silom Mediterana.

Ni Balkanski poluotok nije cio mediteranski, kao što to nije ni Iberijski, pa čak ni Apeninski. Dalmacija je mediteranska, ali istočna obala Jadrana nije sva dalmatinska. Na sjeveru je Slovensko primorje i Tršćanski zaljev, na jugu Boka Kotorska koja se oslonila na Crnu Goru. U povijesti je postojala uža i šira Dalmacija, gornja i donja, bijela i crvena, pod vlastitom hrvatskom krunom ili pod žezlom stranih vladara, napose mletačkoga lava. Izgleda da je ona najprije bila samo dio zagore, da bi se zatim prostrla od rijeke Raše u Istri do Mata u Albaniji. Jednom se svodila na nekoliko gradova srednjeg Jadrana, drugi put joj je pripadalo golemo okolno područje. Na prvim kopijama ptolemejskih karata u nju je uključen povelik dio Ilirika, Liburnije, ili Bosne. Dubrovačka Republika nije bila dijelom Dalmacije sve dok nije u Ilirskim provincijama izgubila samostalnost: potom je Dubrovnik postao opet nešto drugo. Kvarner je bio i ostao izvan nje, zajedno sa svojim otocima: otočani se ne smatraju svi Dalmatincima. Etničke granice nisu postojale u prošlosti, pravne i državne mijenjale su se kroza stoljeća. Rijetka su bila razdoblja u kojima su istočni Jadran i njegovo zaleđe imali iste vladare i zajedničke zakone: obalu su obično držali jedni, zaleđe drugi. Idući prema moru, mnogi ipak zamišljaju cijelu obalu kao Dalmaciju. Oni koji je bolje poznaju ograničavaju je, otprilike, na prostor između ušća Neretve i Zrmanje, najdalje do zidina staroga Senja.

Najveći je dio istočnoga Jadrana hrvatski. Razlikuje se od unutrašnjosti Hrvatske: odijeljen je gorskim lancem od panonske ravnice ili Slavonije, dijalektom od Zagreba i Varaždina. Južni su Slaveni došli na Balkan kao kopneni narodi. Manji se dio njihovih plemena priklonio moru i ostao uza nj. Njihovi pothvati na moru, osim rijetkih iznimaka, nisu prelazili jadranske granice. Mornari iz ovih krajeva izlazili su na Mediteran i druga mora više pod tuđim zastavama nego pod svojim: ponekad nisu ni znali koje su doista njihove.

Teško je, možda najteže, govoriti o narodu kojem pripadamo. Nemoguće je udovoljiti svemu što se u takvim prilikama očekuje, osobito na mediteranskim obalama. Oni koji previše hvale svoje, gube u očima drugih. Malo se zna o Južnim Slavenima na Mediteranu, ni njihovi susjedi na Jadranu ne znaju dovoljno. Sami nismo učinili sve što je trebalo da se sazna više. Ponavljali smo često kako su ovo tlo obilježile mediteranske struje: ono je raskršće Istoka i Zapada, razmeđe Istočnoga i Zapadnog carstva, latinstva i bizantstva, poprište kršćanskog raskola, sukoba kršćanstva s islamom. Naša se kultura stvarala u izravnoj vezi s mediteranskim kulturama, kao “treća komponenta” među njima: među protuslovljima zapadnim i istočnim, južnim i sjevernim, primorskim i kontinentalnim, balkanskim, evropskim i drugim, našim vlastitim. (Onima koji žele znati više o tome pokušat ću dati stanovita objašnjenja u Glosaru ne hoteći ovdje remetiti razmjere niti redati podatke.)

I sami se pitamo, kao i drugi, što smo zapravo svatko napose i svi zajedno: narodi na rubu kontinenta, stanovnici Balkana, Slaveni na Jadranu, prva zemlja Trećega svijeta u Evropi ili pak prva evropska zemlja u Trećem svijetu. Mogli bismo biti i jedno i drugo: Mediteran ne određuje takve pripadnosti. Albanci su, po svemu sudeći, starosjedioci na Balkanu.

Teško je ustanoviti jesu li im preci bili Iliri ili Tračani, ni oni sami nisu u to posve sigurni. (Još je teže ustanoviti otkuda ili od koga tko potječe tamo gdje se zbog porijekla međusobno optužuje.) Albanski Toski bliži su moru nego Gegi, jedni su više primorci, drugi češće gorštaci: i tu su se primorci podrugivali gorštacima, kad je bilo prilike za podrugivanje. Poznate su razlike među njihovim jezicima: i oni su jedni drugima nametali jezik, kao što se to i drugdje događa. Dopadali su u razne zajednice, strane naravima i običajima koje su čuvali i prenosili s koljena na koljeno. Prilazili su moru, udaljavali se od njega, peli se na planine, silazili u doli, mijenjajući svoj pogled na svijet prema promjenama položaja. Stočari i nomadi postajali su ratari i, ponegdje, ribari. Kao pogani primili su kršćanstvo, kao kršćani prešli su na islam, ostajući djelomice i pravoslavni ili katolici. Preuzeli su od susjeda nazive za brodove i pomorstvo, za polja i pašnjake imali su svoje. Dio ih se zadržao uz obalu, koja je mjestimice ravna ali se odupire znatiželji, dio se sklonio u brda, gdje se prekida veza s obalom. Razdvojili su se kako bi sačuvali zajedničku prošlost. Albanci zovu more det: ta riječ, čini se, postoji samo u njihovu jeziku, jedino ga oni na Mediteranu tako zovu.

Obale Crnoga mora obično se isključuju iz mediteranskoga kruga, kao da mu ni na koji način ne pripadaju. Želio sam se uvjeriti je li tako, pa se uputih na one koje su mi bile dostupne. Dio balkanskog primorja koji drže Bugari nije davao povoda za pustolovinu, kao obala južnije od njega: to je, zapravo, rub kontinenta. U pozadini mu je tvrdo gorje: balkanski Atlas, zvali su ga stari geografi, ili catena mundi. Stanovnici toga kraja nazivani su balkandžijama. Važniji su putovi obilazili gorske lance, rimske su ih ceste izbjegavale. Bugarske su rijeke teško probile svoja korita: prema Egejskom moru Marica, Struma i Mesta (njih sam samo obišao), prema Crnom Mandra i Luda Kamčija. Vode crnomorskih rijeka, njihovu podvodnu struju prema Bosporu, na nekim mjestima zovu đavoljom. Luke na Dunavu Vidin, Lom, Ruse bile su ponekad važnije od Burgasa i Varne. Burgas ima nešto, mediteransko, što Varna nema. Na Jugu, između krajeva koji nose imena Primorje i Primorsko, nedaleko od rta Maslen, nazvanog tako po maslinama, ima bajama, ružmarina, žutoga duhana i još nekih plodova Mediterana.

Prostorom na kojem je danas Rumunjska prošli su mnogi narodi. Za njima su ostali tragovi, u staroj Daciji, Meziji i Trakiji, po grčkim posjedima, rimskim provincijama, bizantijskim temama. Starosjedioci su se miješali s došljacima, stvorio se jezik koji je romanski, s mnogo grčkih riječi uz obalu, slavenskih u polju. Tim su se dijelom Balkana, sudeći prema povijesnim izvorima, kretali zagonetni Skiti, i Hazari, i Avari, i Kumani, i Pečenezi, i drugi narodi neobičnih imena. Selili su se i doseljavali Rumunji ili Aromuni, Vlasi, Cincari, Ćići koji su odveli svoja stada sve do Dalmacije i Istre. Crno more ne ublažuje zimu na rumunjskoj obali. Nadomak primorja, u Munteniji, počinje stepa. Čuo sam uzrečicu koja odaje odnos prema moru: “obećati more sa solju” {marea cu sarea) znači obećati nekom brda i doline, možda i više od toga, ako je istina da kontinentalni narodi teže obećavaju nego mediteranski. Maslina je čast na rumunjskoj trpezi: zove se također maslina. Na morskoj obali mogli ste donedavno sresti ribare grčkoga ili turskog porijekla, ukrajinske ili ruske starovjerce koji su izbjegli odozgo: oni su više lovili od Rumunja. Rumunji su pak lovili bolje na Dunavu. I brodove su gradili na toj velikoj rijeci, na kojoj bilježim ime grada Kalafata. Od Slavena su preuzeli riječ mreaja: to, očito, nije bila mreža za ribolov na moru. Delta Dunava, podijeljena u bezbroj tokova i rukavaca, zatona, plićaka, ada, virova, pitanja bez odgovora i zagonetki bez rješenja, zaokupila je stanovnike i zadržala ih uza se. Od nje se nije ni bilo lako odvojiti, zamijeniti je jednom od slabijih obala Mediterana.

Iz Odese potječe dio moje obitelji. Bio sam više puta u njoj. Ona je doista južni grad. Zbratimila se na Jadranu sa Splitom: odeska je Arkadija slična splitskim Bačvicama. Židovi su se u tom gradu osjećali sigurnije nego drugdje, bolje nego u Kijevu ili Lavovu. Bilo je u njemu Grka sve do početka ovoga stoljeća: Odesa je bila kozmopolitska, kao svi pravi mediteranski gradovi. U blizini je Herson, koji se nekad zvao Tauridskim. Poluotok Kerč, koji razdvaja Azovsko more od Crnoga, nazivao se kimerijskim Bosporom. Ljeti je tu more toplo, zimi nije. Jake rijeke silaze s kopna, o njima sam već govorio: poput struje teku, po dnu, prema Dardanelima. Crno more manje je slano nego Mramorno: u njemu ima i morske i slatkovodne ribe. Na južnoj strani, u zavjetrini Krimskoga gorja, rastu masline, smokve, loza: netko je u prošlom stoljeću presadio trsove s otoka Madeire i napravio vino od njihovih grozdova, krimsku Madeiru. Feodosija još uvijek nosi helensko obilježje. Simferopol također. Valja čuti crkvene zborove u tome kraju. U Soči nisam išao. Tamo su uzgojili palme, koje odolijevaju zimi jednako kao i na jadranskim obalama.

Na Crnom moru bilo je dobrih ribara. Mornari nisu imali mnogo prilika da se istaknu: da otplove na druge obale. U pjesmama koje su pjevali ukrajinski rapsodi {kobzari) rijetko se spominju plovidbe. Ima straha od valova. Država koja je upravljala sa Sjevera, stara i nova, nije se snalazila na Jugu: je li to južno more doista Mediteran?

I gruzijske bih obale želio oploviti. Bio sam samo u unutrašnjosti Gruzije, nisam na morskoj strani: njezina su vina laka, smokve sočne, bajami slatki. Gruzijski pjesnici (koje sam čitao u neobičnom prijevodu ruskoga pjesnika) vole sunce, rado silaze na morsku obalu, ne samo u Suhumi ili Kobuleti. Tu je nekad bila Zlatna Kolhida: njezine su obale privlačile najsmionije pomorce Mediterana.

Pitam se ponovno za svaki narod čiju vezu s morem pokušavam predočiti koliko je njegova povijest u cjelini drukčija od same te veze i da li se s njom poistovjećuje: po tom bi se možda moglo odrediti koliko je koji narod mediteranski. Narodi se sukobljavaju na kopnu. Na moru vode bitke mornarice: to su bitke odabranih. One su možda najokrutniji dio mediteranske povijesti. Oni koji su ih započinjali vjerovali su ponekad da rješavaju sudbine zemalja i mora, a ne sukobe država i vladara: otud možda veza između pojedinih bitaka i drama koje o njima govore. I bitke se također mogu svrstati: po tome što je sve od njih palo na morsko dno a što isplovilo na površinu, koliko je toga potonulo u zaborav a koliko ostalo u pamćenju. Povijest je prema njima bila susretljiva: zapisivala ih je velikim slovima. Sjećanje na bitku između Grka i Perzijanaca kod Salamine živjelo je i nakon pada stare Helade. Perzijanci su, kako tvrde grčki povjesničari, vjerovali da šibanjem mogu ukrotiti more i navesti ga na poslušnost, što pokazuje kako sva iskustva jednog mora nisu primjenjiva na drugo. Rimljani su s Kartažanima vodili jednako oštre bojeve i na kopnu i na moru: pomorski ratovi među njima nisu proslavili svoje kapetane kao što su kopneni vojskovođe. Za Jadran je bila važna bitka između neretljanskih gusara i venecijanskih galija kod rta Mike: bijahu li Neretljani doista gusari ili ih mletački pobjednici tako okrstiše? Odlučujuća je za Evropu i Malu Aziju pomorska bitka kod Lepanta, najveća u vrijeme renesanse, između Svete lige pod papinskim stijegom i Turaka, kršćanstva i islama. Povjesničari obično ističu imena Don Juana Austrijskog ili otomanskog Ali-Paše te admirala kao što su Andrea Doria ili Barbarigo. Za književnost je, međutim, važnije da je tom prilikom osakatio ruku veliki španjolski pisac, koji je zatim bio zatočen pet godina u sjevernoj Africi: bez čega ne bi bilo “Don Quijota”. Lepantska bitka kao da još uvijek traje uz obalu Bliskog istoka i zaljeva Velike Sirte. Kod Trafalgara su pobijedili pomorci većeg mora i viših sposobnosti: Mediteran je već bio izgubio prednost, predugo se služio veslima i zanemarivao široka jedra.

Južni Slaveni, napose dalmatinski Hrvati, diče se što su u austrijsko-talijanskom ratu, u bici kod otoka Visa, bili glavnina flote koja je porazila talijansku marinu. Premda je neprijateljska strana tada izgubila 643 mornara, a austrijsko-dalmatinska samo 38, teško je bilo naći, desetljećima nakon te pobjede, Dalmatinca koji nije u slavnoj bici ostao bez dalekog rođaka ili djeda, s očeve ili majčine strane: to pokazuje kako je odjek takvih događaja rasprostranjen u narodnom pamćenju, a ne samo u nacionalnim povjesnicama.

Zato ga ovdje i spominjem.

Povijest inače govori i o brodovlju starih hrvatskih kraljeva, koje je možda potonulo u samoj povijesti.

Najviše je bitaka na moru najljućih i najveličanstvenijih u isto vrijeme u kojima su se lađe borile s morem, a članovi posade sami sa sobom. Mediteran nije bio blaži od drugih, većih i opasnijih mora: po njemu su dulje plovile manje i slabije brodice. Bogatstva iz dalekih Indija stizala su prekasno mijenjajući odredišta. Literatura o tome golema je i poučna. Pisali su je i pisci i pomorci. Mediteran je zadržavao prvenstvo u pomorskoj literaturi, gubeći ga u ostalome.

Na svakom vidnijem mjestu, od prizora do prizora, od jednog događaja do drugog, počinje tako priča o moru i obali, o otocima i samoći, tijelu i tamnici, o vjetrovima i rijekama, o ušćima rijeka u more, o nama samima: vječni obredi izlaska i zalaska, drama odlaženja i vraćanja, emfaza i parodija, palingeneza i palimpsest, kretanje u krugu i naši pokušaji da iziđemo iz njega. Ta pitanja postaju, netom se u njih zadubimo, eshatologijom ili prozodijom: ne znam je li ih moguće izbjeći. Razlozi same plovidbe nisu nikad do kraja poznati: teško je utvrditi tko su oni koji isplovljuju i čime su opremljeni, što ih sve ispraća na odlasku ili dočekuje na povratku. Mediteran već dugo čeka novo, veliko djelo o čovjeku i moru.

Ljudi sa Sjevera često poistovjećuju naše more s Jugom: nešto ih vuče njemu i onda kad vole vlastiti zavičaj. Nije to samo potreba za toplijim suncem i jačim svjetlom. Ne znam može li se to nazvati “vjera u Jug”. Moguće je bez obzira na mjesto rođenja ili prebivanja postati Mediterancem. Mediteranstvo se ne nasljeđuje, nego stječe. Ono je odlika, a ne prednost. Kažu da je pravih Mediteranaca sve manje na Mediteranu.

Nije posrijedi samo povijest ili predanje, zemljopis ili zavičaj, pamćenje, baština ili vjera: Mediteran je možda i sudbina.

II Karte

More ne otkrivamo sami i ne gledamo ga samo svojim očima. Vidimo ga i onako kako su ga gledali drugi, na slikama koje su nam ostavili, u pričama koje su ispričali: upoznajemo ga i prepoznajemo u isto vrijeme. Poznata su nam i mora koja nikad nećemo ugledati niti se u njima umiti. Pogled na Mediteran rijetko je samostalan: opisi u ovom brevijaru nisu samo moji. Radije uzimamo stare karte nego nove, kao što nekadašnje brodove zamišljamo prije nego suvremene. Stare su karte izgubile oštrinu, boje su im izblijedjele, slične su pamćenju i uspomeni. Na njima tražimo mora koja su još takva kakva su bila ili ona koja to više nisu. Nastavljamo plovidbe koje su davno započele ili sami počinjemo nove. Slijedimo obale koje su poznate ili otkrivamo one koje nisu. Sva pitanja o moru i kopnu ponovno se postavljaju na karti: koji su oblici jednoga i drugog, kakvi su odnosi među njima, kako se mogu predočiti. Karta sažima znanja i iskustva: prostor i shvaćanje prostora, svijet i pogled na svijet. Njezina izrada iziskuje sredstva i moć: potporu na moru i na kopnu, u mornarici i u državi. Ploveći uz jadransku obalu, od uvale do uvale, od jednoga otoka do drugog, činilo mi se na trenutke da karte nisu nužne. Krstareći Egejskim i Jonskim morem, na jedrenjacima koji su nosili imena Hydra i Dodekanesos, bolje sam ih upoznao. Po drugim sam morima malo plovio. Na oceane nisam izlazio. Hydra je dobila ime po otoku na kojem je njezino sidrište. Prvi kormilar na njoj, rodom iz Soluna, jedan od onih mudrih i vještih ljudi kakvih je oduvijek bilo na ovim obalama, imao je, uz plovidbu, dvije strasti: ladino, kojim su govorili njegovi preci, i stare karte, kojima se posvetio. Želio je da sefardski jezik postane linguafranca na Mediteranu. O kartama je znao više nego itko koga sam susreo. Od njega sam najviše naučio, na dvjema plovidbama, u proljeće i u jesen. (Ima rečenica u ovom dijelu brevijara u kojima je više njegovih riječi nego mojih.) Listao sam i razgledao, prije i poslije, atlase po bibliotekama, na raznim stranama svijeta. To su plovidbe druge vrste. Zaustavljao sam se na mjestima gdje su nekada bile luke, tražio ih na kartama uspoređujući ono što je od njih ostalo s onim što su bile: Salona, Aquileia i (H)Adria na Jadranu, Svbaris i Lilvbaeum, Phokaea (pišem im katkad imena nesigurnim grafijama ptolemejskih tabula), dvije Caesareae, na afričkoj i na maloazijskoj strani, dva Ptolemaisa također, jedan u Libiji, drugi u Fenikiji, dobra pristaništa na Kreti, kraj Laseja, koja se spominju u “Djelima apostolskim”, Tarz u Kilikiji poznat po Kleopatrinim vratima, biblijski Taršiš čuven po svom brodovlju (ne zna se točno gdje je bio), Apollonia i Berenika s jedne i druge strane kirenaičkoga poluotoka, Heraclea i Theodosia na Krimu (do njih sam dolazio samo kopnom), Dor južno od Karmela, Apsaros od kojega je preostao mali Osor na prevlaci što spaja otoke Cres i Lošinj (na njima sam dugo boravio), Kvthera na najjužnijem od jonskih otoka, Kvtheri. Mnoge su luke promijenile ime, neke su posve iščeznule. Njihova povijest neće biti napisana ako već nije bila. Povijest starih karata ne kanim ovdje ponavljati, njihovu znanost ne treba objašnjavati: one nam ne mogu otkriti lice Mediterana, nego tek bore na njegovu licu.

Karte su postojale od davnina, ali ne znamo kakve su bile. Pratili su ih zapisi logografa (o vjetrovima i strujama, otocima i grebenima, pitkoj vodi, pogodnostima ili kušnjama plovidbe), ali ni oni nisu sačuvani. Herodot je na svojim periplima po Levantu vidio bakrene ploče na kojima bijahu ucrtani “sva mora i sve rijeke”, ali mu ih fenički moreplovci nisu htjeli pokazati izbliza. Karta je bila dio strategije: pomorski narodi (gradovi, države, mora) čuvali su je u tajnosti. Grčko joj je ime bilo pinaks: tako su se zvale i ploče za pisanje, i astrološke tablice, i veliki katalozi. Hekatej iz Mileta (ljubitelji općih oznaka dodaju uz njegovo ime “otac geografije”, kao i uz Herodotovo “otac historije”), naziva karte periodima zemlje, a Apolonije Rođanin, u “Argonautici”, zove ih kijrbeis: to su bile ploče, složene kao piramide, na kojima su se ispisivali i zakoni, i zavjeti, i Homerovi epovi. U tom su redu, u povijesti Mediterana, najstarije karte.

Pojam putovanja i pojam plovidbe bliski su jedan drugome, ponekad se zamjenjuju ili poistovjećuju. Narodi s mora razlikuju ih i dijele više nego drugi. Grčko predanje odvaja periplous od anabasisa. Periegesis je obilazak kopna i mora, kao i sam opis takva obilaska. Obrisi zemaljskih i morskih prostora predstavljeni su na raznim podlogama i u različitim tvarima: na glinenim pločama, u kovini ili kamenu, na drvetu, pergamentu ili papirusu, u mozaiku, po tkanini, sagu ili tapiseriji, na novcu, zidu ili oltaru. O podlozi i tvari nije ovisio samo način predstavljanja mora nego i mjesto koje njegova slika ima u redu stvari. Salomon je, gradeći veličanstveni hram Jahvi u Jeruzalemu, dao da se od kovine izlije more u obliku kruga, trideset lakata u opsegu a pet visoko, sa po tri volujska lika sa svake strane, koji ga nose i podupiru. Takvu će predodžbu Sveto pismo prenijeti kršćanskome puku diljem Mediterana: mnogi su među nama njezini baštinici.

Anaksimandar iz Mileta predočio je obličje oikumene, a Eratosten iz Kirene označio na njoj sphragide, nalik na sedam meridijana i sedam paralela: osnovni je meridijan presijecao otok Rodos, poznat po astronomskim promatranjima, na koja je njegove stanovnike, željne širega prostora, navodila sudbina otočana. Eratostenove širine i dužine, mjerene u stadijima i orgijama, preispitao je Hiparh (kojeg Plinije, ne bez razloga, zove Rođaninom, premda nije rodom s toga otoka nego iz Nikeje). On je prenio sfere u planisfere. Peripatetičar Dikearh iz Velike Grčke, sa Sicilije, podijelio je svijet dijafragmom koja se protezala od današnjega Gibraltara, kroz Mesinski tjesnac, uz Peloponez, prema Likiji i Kilikiji u Maloj Aziji. To su podaci potvrđeni u zemljopisnoj znanosti: valja uz njih zamisliti ekscentričnog Aristarha s otoka Samosa, kako u nadahnuću, u trećem stoljeću prije Krista, izaziva stari svijet i najavljuje novi tvrdeći da se Zemlja okreće oko Sunca, a ne Sunce oko Zemlje. Podjela na zemljopis učenjaka i zemljopis pomoraca postojala je od samoga početka. Nju su uvjetovali, prije svega, različiti pogledi na more. Samo najveći kartografi Mediterana uživali su povjerenje mornara, jedino su najiskusniji mornari poštivali učenjake.

Sprave kojima su se služili i jedni i drugi podsjećaju na figure: gnomon u skafeju, astrolab i alemna kojima su mjerili kutove od površine mora do zvijezda, kvadrant ili sekstant kojima su određivali položaj i udaljenost, organon pomoću kojega se odabirala putanja, ravna ili zakrivljena (orthodromos ili loxodromos). Plovilo se bez busole, po znakovima, nasreću, vjerujući da je središte ili “pupak svijeta” {omphalos) u Apolonovu hramu ili u Delfijskom proročištu gdje gaje putnik Pausania vidio “isklesana u bijelu mramoru”, jednom pokraj Branhida ili na Rodosu, drugi put u Jeruzalemu ili Meki. Takve su bile predodžbe o zemlji i o moru, na kartama Mediterana i u njegovu pamćenju.

Peripli ostaju putopisi ili priče čak i kad ih povijest prizna i znanost potvrdi. Faraon Nečao (ili Nekos, ime mu pišu na razne načine, vladao je vjerojatno na prijelazu sedmoga u šesto stoljeće) poslao je feničke pomorce da oplove Afriku, uvidjevši kako je uzalud žrtvovao tisuće sužanja u pokušaju da se prokopa prevlaka koja je razdvajala dva mora: pošli su s eritrejske strane i vratili se nakon tri godine, kroz Herkulove stupove, u unutrašnje more, s ove strane Egipta. Skilak iz Karijande (Scylax Caryandensis, pišu ga latinski izvori) oplovio je prije dvadeset i pet stoljeća, u službi perzijskoga cara, južna i istočna mora te dospio do Indije, a njegov sljedbenik, takozvani Pseudo-Scylax, prošao morima euksinskim i hadrijanskim (o Jadranu je ostavio mnogo podataka koji su drago cjeni, premda ne i pouzdani). Kartažanin Hanon (Hannon) izišao je oko petstote godine prije kršćanskoga kalendara kroz Gibraltarski tjesnac (ne znamo kako su taj prolaz zvali Puni) “sa šezdeset korablja po pedeset vesala” i “trideset tisuća muževa i žena” na njima, krenuo ka jugu Afrike, otkrio nepoznate otoke (među kojima je Kerne, koji je još nepoznat), vidio lotofage i antropofage, čuo tam-tam koji je dopirao s afričkih litica do njegove palube, promatrao gorile i “potoke vatre” što su izvirali iz vulkana kojem također ne znamo ime. Feničanin iz stare grčke kolonije Marsilije po imenu Piteja (Pitheas) isplovio je istim moreuzom u četvrtom stoljeću prije Krista, uputio se prema sjeveru (tuda je već bio prošao Kartažanin Himilkon brodeći prema Kasiteridskim otocima), oplovio je Britaniju i Irsku tražeći vjerojatno jantar i kositar, ugledao, s onu stranu Skandinavije, obale “posijedne Thule”. Bilo je još velikih peripla: o njima je pisao znanstvenik i pomorac Nils Adolf Erik Nordenskiold u svom “Periplusu”, na švedskom i engleskom jeziku, krajem prošloga stoljeća. O plovidbama iz djetinjstva Mediterana pričali su nam u našem djetinjstvu:

one su upisane na prvim kartama, uz njihovu pomoć gledali smo najprije more.

Pomorske putove nije lako utvrditi možda upravo zato što se prepleću s pričama: karte na kojima su označeni mogle su se izmisliti, zapise koji su ih pratili moguće je krivotvoriti. Na Piteju su se okomili historičari i geografi: Strabon mu nije vjerovao da je došao do mjesta gdje “ljetna obratnica postaje arktičkim krugom”, a tlo takvo da “po njemu ne možeš ni hodati ni ploviti”; i Polibije je njegove periple smatrao običnim pričama. Povjerovali su mu, međutim, Hekatej i Eratosten, koji su vjerojatno na sličan način i sami zamišljali Zemlju, Herodot i Plinije koji nisu bili samo historičari te, napokon, sam Aristotel. Postoji granica, tvrdili su mudraci, između vjerojatnog i nevjerojatnog ili, kako bi se sad reklo, između figura povijesti i formi pripovijesti: veliki su peripli nadilazili tu granicu. Oni su se stoga svrstavali u red znamenitih stvari. Izviješće o Hanonovoj plovidbi bilo je uklesano na zavjetnoj ploči semitskim punskim jezikom, u hramu Moloha usred Kartage: hram je poslije razoren, ploča razbijena, ali je zapis, koji je bio preveden na grčki, ostao. Karta koju su praktični Kartažani vjerojatno načinili nije sačuvana ni u jednom mediteranskom arhivu.

Otoci nisu samo zatvoren prostor. Oni su ponekad, na prvim kartama, zatvarali prostor: Ultima Thule na sjeveru, Insulae Jortunatae na zapadu, velika Taprobana (Cejlon) na istoku, australski pojas na jugu. Diodor Sicilski prepisao je odlomak iz izgubljenog djela Euhemera iz Mesane, koji spominje otok Pankaia na rubu svijeta. I Oikumene je predočena kao golem otok. Mediteranski su pisci opisivali sretne otoke koje pomorci nisu oplovili niti geografi upisali na karte: Ahil Tatius, Jamblih Sirijski, Ksenofont Efeški, Heliodor, Juba Mlađi (pamtimo zvučna imena lakše od drugih, možda jednako vrijednih). Bilo ih je više i bili su plodni. Malo se o njima zna, premda su nekad bili vrlo poznati. Na njihove opise reagirale su geografija i kartografija, s realizmom ili ironijom: nema takvih otoka ni na kojem moru, ni na kakvoj karti. Kritika romana javila se tako, na početku, kao geografska ili kartografska kritika. Njezino rađanje dugujemo otocima. Pravi se kritičari uspoređuju s otočanima. Njih je sve manje tamo gdje se najviše hvali: onkraj mora, uz valove Mediterana.

Opisi koje su kartografi više poštovali i češće unosili na karte nalaze se u svetim knjigama. Stari zavjet sadrži, uz govor otkrivenja, mediteranski putopis: “Izraelci krenuše na put iz Ramasesa prvoga mjeseca petnaestoga dana… Od Pi Hahirota pređoše preko mora u pustinju te se, nakon tri dana hoda pustinjom Etam, utaboriše u Mari. Iz Mare se uputiše i stigoše u Elim, gdje bijaše dvanaest bunara i sedamdeset palminih stabala. I tu su se utaborili… U dolini Eškol odrezaše trs loze s grozdom i ponesoše ga, udvoje, na motki, a nabraše i šipaka i smokava… Mana bijaše kao zrno korijandara, nalik na bdelij. Sjećali su se Egipta i ribe koje je u njemu bilo napretek, kao i krastavaca, dinja, poriluka, bijelog luka i crvenog”. Takvo će pismo postati primjernim: putopisi i zemljopisne karte Mediterana ugledali su se na nj.

Mediteran nije samo more i rub zemlje uz njega, ponavljaju često mediteranolozi. Grci su zanemarili zemaljske putove i to im se osvetilo: bez njih nisu mogli izići iz staroga vijeka. Rimljani su, zahvaljujući svojim cestama, osvojili više mora od njih. Rimske su karte bile itinerari. Učitelj vojnih vještina Vegecije podijelio ih je na itineraria adnotata (ili scripta) i itineraria picta. Bili su jednolični, ali praktični. Zanimao ih je prostor i udaljenost, više nego oblik i značenje. Karte su im imale banalna imena: tabulae ili mensae (imena nam pomažu da utvrdimo kojem redu stvari pripadaju). Dugi pergamentski svitak prozvan peutingeriana, rađen vjerojatno prema izvorniku iz vremena Karakale i potom dorađivan, predočava Imperium od Atlantika do Male Azije: na njemu su naznačene ceste, ali nema morskih putova. More predstavljaju dva uska pojasa zeleno-sive boje, mjestimice gotovo smeđe, poput zemlje: jedan od njih je Jadran, drugi Mediteran.

Rimske su ceste povezane s morem: via Ostiensis i via Portuensis silazile su pravo u luku Vječnoga grada, Ostiju; via Appia vodila je prema jugu, via Aurelia prema zapadu, via Flaminia prema sjeveru, a via Valeria i via Salaria (kojom su Sabinjani vukli sol) prema Jadranu; via Severiana pratila je tirenske obale, a via Julia Augusta spajala Apeninski poluotok s Provansom i Katalonijom; via Flavia išla je prema Istri i Dalmaciji, sa manje poznatim produžecima za Boku Kotorsku, Crnu Goru i Albaniju. Čuvena via Ignatia izgrađena je s velikom ambicijom da Rim približi Grčkoj. U unutrašnjost Iberijskog poluotoka probijale su se, preko vrtoglavih prijevoja i mostova, Argentea, Maxima i Augusta. Četiri tisuće milja popločanih i nasutih cesta protezalo se sjevernim rubom Afrike, preko pustinjskog limesa, kraj Bibanskoga mora, od Sirte do Sirije, od libijskog do libanonskog Tripolija, od Marmarike do “Mora trske”. Drumovi Palestine i Male Azije išli su također uz more (via mariš), povezujući kopnenom stranom pomorske gradove: Sidon i Tir, Biblos, Bejrut i Antiohiju na Orontu, Pergam, Milet, Efez i Smirnu, sve do Bospora dokle je dolazila, s druge strane, već spomenuta via Ignatia (ona se dobro vidi na Peutingerovoj karti). Kroz luku Akvileje, koja će nakon barbarskih pustošenja potonuti u riječno blato, prolazilo je pet važnih cesta, među kojima i “put jantara”, ponos Jadrana. Trajanovi legionari probili su kameni Kazan Dunava, na ðerdapu, izbijajući tako ponovno na more. To potvrđuje Tabula Traiana, usječena u stijenu koja nadvisuje riječnu obalu, sačuvana do naših dana. Apolodor iz Damaska ovjekovječio je monumentalnim reljefima na golemom stupu Trajanova foruma etape imperatorskoga pothvata: anabaza tako postaje zemljovidom. Po Agripinu su nalogu granice Imperija, koji je nadilazio granice Mediterana, bile uklesane na mramornoj ploči ovalna oblika, izloženoj u Rimu kraj Foruma: svijet teži da postane kartom.

Kršćanstvo nije poticalo plovidbu. Stari zavjet nije bio sklon narodima s mora, koji su se sukobili sa židovskim narodom. Proroci su prijetili grešnicima morskom nemani, poput Leviatana ili Rahaba. Danijel je vidio “četiri goleme nemani koje izlaze iz mora”, a sveti Ivan Apostol, u “Apokalipsi”, strašnu “zvijer sa deset rogova i sa sedam glava”. I poganin Homer opisivao je strahote mora, ali nije zaboravio ni njegovu krasotu: uz bezdušne sirene vidio je i blagotvorne nimfe, nereide. Za blagodati te vrste kršćanstvo nije marilo. Na zapadnim obalama Mediterana kršćanski geografi srednjega vijeka nisu upoznali Ptolemeja.

Jošua je u Starom zavjetu tražio da se sunce zaustavi iznad Gibeona, kako bi mogao privesti kraju pobjedonosnu bitku protiv Amorejaca: “I sunce stade”. Ono se kretalo ponad zemaljske ploče, koja bijaše ravna. Valjat će prorokovu gestu pretvoriti u metaforu kako bi egzegeti (koji nisu uvijek skloni metafori) dopustili da se Zemlja ipak kreće. Sveti je Augustin svojim autoritetom osporio postojanje antipoda: proglasio ih je “apsurdnošću u koju ne treba vjerovati”. Crkveni su oci vjerovali u T-O kartu, na kojoj je uski krak slova T predstavljao Mediteran između triju kontinenata, a slovo O oceansku rijeku što okružuje zemaljsku ploču: na njoj je središte svijeta, u skladu sa Svetim pismom, Jeruzalem; na istočnom rubu nalaze se Gog i Magog, koje je prorok Ezekiel prokleo kao oličenje zla. Znakovima T-O pridavalo se značenje simbola: T kao inicijal riječi Theos, O kao Okeanos. Svjetovni duhovi shvaćali su to kao kraticu naziva Terrarum Orbis. U laičkoj nomenklaturi (ili humanističkoj) takvu su kartu nazivali Salustovom: služila je kao ilustracija uz opis vojne u Africi i prijelaza afričkoga mora u djelu rimskoga historika. Neke su inačice takvih karata bile posve podređene crkvenom svjetonazoru: “Komentar Apokalipse” koji je predočio Beatus iz Liebane u opatiji Saint-Sever drži se “Etimologija” oca Isidora Seviljskog i stavlja Istok s Jeruzalemom na svoj vrh; na zemljovidu u katedrali Hereforda, na gornjoj je strani, iznad površine mora, slika Strašnoga suda; u Ebstorfskom samostanu, na golemom pergamentu slovo T pretvoreno je u raspelo, a naše more nazvano Mare strictum. Ono je doista bilo stisnuto na kartama i blijedo u slikarstvu sve do renesanse. Jedino se minijature, uz rukopise, donekle razlikuju, dajući jače boje jednako nebu kao i moru. Ali one same nisu rod koji bi mogao obuhvatiti Mediteran ili promijeniti pogled na svijet.

Postoje dvojakosti u kršćanskim gledanjima: nasuprot svetom Augustinu, rođenu uz neprivlačnu numidijsku obalu, u Tagesti, i nesklonu moru, stoji sveti Jeronim, rodom iz Dalmacije, iz grada Stridona kojem se izgubio svaki trag u Iliriku (nalazio se možda između Splita i Šibenika); apostolu Ivanu, koji je stradao pod Domicijanom u kamenolomima otoka Patmosa, suprotstavlja se apostol Pavao, koji je preživio nevrijeme na Adriji i brodolom kraj Malte ploveći od Svete zemlje do Vječnoga grada. Vjera se nije odrekla mora, ni u onim dijelovima Mediterana gdje je bila najstroža.

Ptolemej je na početku svoje “Geografije” istaknuo važnost “povijesti putovanja i obavijesti dobivenih od onih koji revno istražuju pokrajine”. O putnicima koji su hodili i plovili zemljom i morem, kroz cijeli srednji vijek i na početku novih vremena, od mediteranskih obala do Dalekog istoka i još dalje od njega, o njihovim otkrićima i pustolovinama, zapisima i pričama, o njima kao osobama i kao osobenjacima, govore knjige koje su sami napisali i one koje su im posvećene. Njihova se imena spominju s divljenjem ili nevjericom, s oduševljenjem ili podsmijehom: među prvima je Kuzma (Kosmas) u Bizantu prozvan Indoplovcem {Indicopleustes), najprije trgovac i pustolov, zatim kršćanski vjernik i monah na Sinajskoj gori koji je prema tabernakulu svetoga Pavla zamislio kartu svijeta; zatim dolaze (ne držeći se kronologije) otac Rubriquis ili Rubruck, Odoric da Pordenone, Giovanni di Pian Carpine, Bartolomeo od Cremone (teška su bila njihova putovanja, mnogi zaslužuju da im navedemo barem imena), francuski liječnik Jehan de Mandeville, presbiter Ivan kojeg je legenda ustoličila na prijestolje “triju Indija”, Cyriacus iz Ancone, trgovac i humanist, koji je prepisivao rukopise i precrtavao spomenike antike, fra Maringoli iz reda Male braće, rabin Benjamin iz Tudele koji je obilazio židovsku dijasporu i brinuo se o njoj, Varthema Lodovico ili Barthema Luiz, istodobno Talijan i Portugalac, prema potrebi kršćanin ili musliman, te legendarni Brendan, irski svetac i pomorac, koji je vjerojatno plovio i po mediteranskim vodama.

Nema granice između putovanja i hodočašća pojedinca, kao ni između pohoda i seobe naroda (barbarske pohode, poput onih koji su rušili primorske gradove, povjesničari eufemistički zovu seobama naroda). Mnogi su putovali i plovili od mediteranske obale do drugih krajeva. Marco Polo zakoračio je, možda odlučnije nego itko drugi, iz “statičnoga vremena u prostor”, tako piše jedan od njegovih tumača. Opisao je otočje Zipangu na krajnjem istoku: ono se ubrzo našlo na zemljopisnim kartama, poput amblema, prilagođeno izgovoru vernikularnih govora, kao Zinpangu, Cipango, Zapango, itd. Povijest putovanja i povijest karata ne mogu se odvojiti jedna od druge: Kolumbo je pripremao svoju plovidbu uz pomoć Ptolemejeve ..”Geografije”, traktata “Imago mundi” kardinala Petrusa de Aliaca (Pierre d’Aillv) i putopisa Marca Pola. Dante je u “Paklu” uputio Odiseja kroz Herkulove stupove, prije Kolumba, “prema svijetu bez ljudi, s onu stranu sunca”. Mašta je zaplovila prema Novom svijetu prije nego što su španjolske karavele digle jedra. Na Ocean se prestalo gledati kao na dodatak Mediteranu.

Sveti Ljudevit, francuski kralj, ploveći uz obale Sardinije prema Tunisu na križarski pohod, bio je iznenađen vidjevši kartu na kojoj su bili ucrtani mora i obale (negdje u blizini Cagliarija, povjesničari precizno navode to mjesto): u sutonu srednjega vijeka kapetanima su došle u ruke, zajedno s busolom, nove mornarske ili nautičke karte, nazvane zajedničkim imenom portulani: portolano, carta de marear ili carta nautica, roteiro ili routier, bilo je više imena za njih, od mora do mora. Smjerovi plovidbe postali su određeniji, udaljenosti izvjesnije, znakovi pouzdaniji na Luksorskom i Katalanskom atlasu, na Pisanskoj karti, portulanima ðenovljanina Pietra Viscontea, braće Pizigano iz Mletaka, Angelina Dulcerta s Baleara i drugih. Pojavila se i ruža vjetrova, u raznim bojama, nalik na zvijezdu, najprije s osam krakova, zatim i više, prvi put na otoku Majorki. U međuvremenu su na jugu Mediterana, karte i putopisi imali drukčiju sudbinu.

Arapi su, i bez karata, prelazili s jedne obale na drugu, osvajali more pobjeđujući na kopnu. Išli su od Istoka prema Zapadu, od Mašrika prema Magribu: to je bio i smjer židovske dijaspore, i kršćanske evangelizacije, i raznih pohoda ili seoba s Bližeg i Daljeg istoka, naroda koji su pratili sunce i, možda upravo zato, bili uspješniji od drugih. Arapski su osvajači zaposjeli Ifrikiju, zauzeli Iskenderiju, prešli na sjevernu stranu našega mora. Upoznali su i Aristotela i Ptolemeja prije nas, unatoč paležu Aleksandrijske biblioteke. “Geografija” je prevedena na arapski i s grčkog i sa sirijskog prije nego na evropske jezike. “Veliki syntaxis” postao je slavnom “Almagestom”. Geograf Al-Musadi vidio je i karte Marina iz Tira, iz kojih je učio i sam Ptolemej. Al-Batani je prihvatio ptolemejska gledanja, Al-Huvarismi ih je dopunio, Al-Biruni je išao dalje od njih: navijestio je Galileja. Zemljopisna znanja prenijeta su s istočnog i južnog Mediterana na zapadni i sjeverni.

Nije poznato koliko su Arapi bili vični moru i pomorstvu na stranama s kojih su polazili. Na ovoj strani učili su brzo i savladavali lako. Pobijedili su bizantsku mornaricu kod rta Feniks, zaprijetili Genovi i Veneciji, zagospodarili španjolskom i katalonskom obalom. Sprave i pomagala kojima su raspolagali djelomice su sami izumili ili usavršili, djelomice su ih preuzeli od drugih ili su ih se silom domogli. Imali su vlastiti astrolab (zvali su ga astrulab, ili svojim riječima kamal i sajlnah); alidadom, koju je usavršio Arhimed u Sirakuzi, određivali su položaj spram zvijezda i Sunca; Al-Havkandi je izradio sekstant koji je nazvao sudas-al-fahri. Azimut je arapska riječ koju smo svi preuzeli: u njezinu je korijenu sumt, što znači put (od istoga je korijena i zenit). Venecija je primila od Arapa ime za arsenal i njime označila čuveno zdanje na laguni. Istoga je porijekla darsena kraj luke u Genovi, uza staro brodogradilište, kao i la Vieille Darse koju je Henrik IV podigao u Toulonu. Za katran (al-katran) i njegovu primjenu u brodogradnji znali su prije mnogih drugih. Sve su mediteranske mornarice, a za njima i ostale, prihvatile njihov naziv admirala. Rimske su brojke zamijenjene arapskim. Cifra na arapskom znači ništicu. Ne znamo jesu li Arapi prije ostalih Mediteranaca, čak i prije pomoraca iz Amalfija, posjedovali busolu: zvali su je dirah ili dayra, krug ili kružnica.

Kad je na istočnu obalu Afrike pristao moreplovac iz Evrope, tražio je pilota za plovidbu prema Indiji: Arapin Ahmed IbnMadžid preuzeo je kormilo na jedrenjaku Vasca da Game. Znao je jednako o pomorskim vještinama kao i tadašnji luzitanski i hispanski pomorci, osvajači Novoga svijeta. Ibn Haldun zapisao je da su sve obale Rumelijskoga mora ucrtane na kartama, ali nisu one atlantske. Same karte nazivali su as-sahifa (tako ih zove i Ibn Haldun), as-sura, tarsim, deftar; grčkom jeziku duguju naziv kharita, latinskom tavla (ili tabla). Toliki broj naziva sam je po sebi značajan: i taj inventar potvrđuje značenje Arapa na Mediteranu.

Arapski su putnici, možda više nego drugi, pomagali kartografima. Bili su skloniji kopnu nego moru, radije su pješačili nego plovili. Vjernici su se molili pet puta na dan, triput na putovanju, okrećući se Meki, prema istočnoj strani kad su na zapadu, prema zapadnoj kad su na istoku, zamišljajući udaljenost do Kabe i zauzimajući položaj spram svoga svetišta: takva molitva potiče posebnu zemljopisnu svijest, koja se izrazila i na kartama. Vjersko je predanje združilo put prvih Muslima u Abesiniju, pohode u raznim smjerovima, seobu iz Meke u Jasrib, hidžru prema Medini od koje se broje islamske godine, hodočašće na Kabu, hadž. U Kuranu, u arapskom jeziku uopće, mnogo je naziva za put: seir, tarik ili tarikun, sebil, sefer ili seferun (od istoga semitskog korijena potječe ime španjolskih Sefarda, tj. onih koji putuju). Sudeći po starim arapskim zapisima, plovidba (mellaha) češće je shvaćena kao dio puta nego što je bila zaseban pojam. Rihla je put i putopis. Taj je rod cvjetao više nego ijedan drugi: na nj su se oslanjali zemljopis i kartografija, znanost i književnost. U njemu je bilo mjesta i za almanahe, kalendare, gramatike, zodijake, horoskope, sve vrste opisa i predodžbi povezanih s putovima, po Mediteranu i drugim dijelovima svijeta: u tom je redu zemljopisna karta.

Prostor na kojem su se Arapi proširili nije bilo lako prijeći. Arapski su putnici išli dalje od toga prostora. Najdalje su otišli Ibn Džubair, rodom iz Valencije, i Ibn Batuta iz Tangera (grada koji je kao i Cadiz, premda leži na atlantskoj obali, ostao mediteranskim). Arapske rihle teško je prepričati. Ibn Batuta je, uz ostalo, opisao svjetionik i četvera gradska vrata u aleksandrijskoj luci: “Bab-es-Sedra ili vrata divlje žižule, Bab-er-Rešid ili vrata pravednika, Bab-el-Bahr ili vrata od mora i Bab-el-Akdar ili zelena vrata, koja se otvaraju petkom kako bi ljudi mogli pohoditi groblja. Iskenderija sja kao alem-kamen. Ona prenosi svoj sjaj na zapadnu stranu. Sjedinjuje sve ljepote u sebi jer je između Istoka i Zapada”. Taj je navod zapisan kaligrafskim slovima na zidu staroga mediteranskog grada, u kojem je ostalo premalo starine: sa zida je prepisan i preveden za ovu prigodu.

Tumači arapskoga predanja ističu razliku između izvanjskoga u unutrašnjega putovanja. Tako Batutin obilazak svijeta razlikuju od sufitskoga puta Ibn Arabija, koji je sa španjolske obale, iz rodne Murcije, putovao u sebi samom prema Alahu, za svjetlom (Nur) jačim od onoga koje je sjalo u njegovu zavičaju, u potrazi za “crvenim sumporom”. Božji se putovi ukrštavaju sa svjetovnim, kao što se spajaju more i pustinja. Proroci govore i o moru pustinje. Kuranska sura uči da oni koji putuju svijetom “shvaćaju srcem ono što treba da shvate”. Bez takvih putnika ne bi bilo arapskih karata, koje u svoje vrijeme bijahu najljepše na Mediteranu.

I karte su morale praviti ustupke. Kuran priznaje dva mora, odvojena jedno od drugog pregradom. “Sedam mora” spominje se samo u metaforama. Po Knjizi: “Sunce se kreće do određene granice”, Alah je Zemlju “prostro” i “izravnao”. Nema, dakle, antipoda na drugoj strani: karta bi trebala, kao i ona starokršćanska, predstavljati samo jednu stranu. Prorok je, međutim, pozdravio lađe koje plove. Preporučio je da se jede sve što dolazi iz mora i kiti onim što se u njemu nađe. Poticao je na osvajanje mora i napominjao da bitka dobivena na njemu vrijedi koliko deset bitaka na kopnu: to potvrđuju brojni “hadisi”. Za pobjede na moru, za osvajanje Mediterana, bile su nužne pomorske karte.

Arapski su kartografi smještali Jug na gornju stranu, a Sjever dolje, kao što priliči njihovu pogledu na svijet. Glavni su meridijan ucrtavali kraj Meke, kao što zahtijeva njihova vjera. Na karte su unosili i Jedžudž i Medžudž (biblijski Gogi Magog), kao što im nalaže strogost vjere. Nisu prikazivali morske nemani, koje ni Kuran ne spominje. Bilo je valjanih kartografa među Arapima, ne mogu im se ovdje nabrojiti sva imena. Najpoznatiji od njih, Al-Idrisi, imao je dva nadimka: Sicilijanac (Al-Sakali) po otoku na kojem je nastalo njegovo djelo, i Kordobljanin (Al-Kortubi) po gradu u kojem je stekao znanje, a rođen je kraj samoga Gibraltara, u Ceuti koju Arapi zovu Sebta. Pod okriljem normanskoga kralja Ruđera II u Palermu, u dvanaestom stoljeću, radio je karte za “razonodu onom tko želi putovati svijetom” (to je podnaslov njegova slavnog “Kitaba”), oslikao je svoje pozive na put i imenovao ih “vrtovima radosti”: to su najljepši arapski vrtovi koje znam. Izradio je golem zemljovid nazvan “Ruđerova tabla”, sav od srebra, tri i pol metra dug, metar i pol širok, koji se ubrzo slomio. Al-Idrisi je pripadao raznim kulturama, poznavao grčke i latinske izvore, kao i one s Bliskoga istoka. Od Ptolemeja je preuzeo učenje o klimama i svakoj od njih dao posebnu boju: mediteranski krug mu je “četvrta klima”, u kojoj prevladavaju zelena, modra kao more, žuta kao pustinja, crvena od posve svijetle do tamne, kakvi su izlasci i zalasci sunca nad morem i pustinjom. Atlantski mu je ocean taman: Arapi ga zovu Morem tame (Bahr al-Zulumat). Al-Idrisijeve karte nisu praktične ali su lijepe. Bez premca su na srednjovjekovnom Mediteranu: za njegovu je umjetnost rečeno da je mudeharska. Arapi su potaknuli promet na mediteranskim obalama, ali nisu zagospodarili morskim putovima. To je stvaralo dvojak položaj, koji je bio nelagodan čak i dok su bili najmoćniji. Kasnije, međusobno podijeljeni, oslabljeni Reconquistom te, konačno, potučeni turskom silom, izgubili su prednost i u kartografiji: na njihovim kartama odnos spram mora i pogled na nj odaju čežnju. Pomorac Sindbad potražio je sreću na drugim stranama, za sedam svojih putovanja, od Bagdada i Omanskoga mora do rajskih otoka Indijskoga oceana. U plovidbama te vrste sva su mora jedno, svako je drugo: on je sigurno pristao i u nekoj mediteranskoj luci, uz kapije kakve je opisivao Ibn Batuta. To su morali znati arapski kartografi, koji su tolike stvari znali. Na Al-Mukadasijevoj karti Sirije i Palestine vidimo Said, ostatak nekadašnjega Sidona, Sur koji je sve što ostaje od Tira, Al-Latakieh na mjestu nekadašnje Laodikeje. U Tunisu, u gradu Sfaksu, Al-Šarfi je u devetom stoljeću po hidžri, šesnaestom po kršćanskom kalendaru, pokušao oživiti zemljopisno predanje: jedna od njegovih najljepših karata (koju sam našao u Kejruanu preslikanu na devinoj koži) predočava Kabu u središtu svijeta. Iz ove arapske priče, u kojoj se previše navode pojedinosti možda pod utjecajem istočnjačkih pripovjedača, mogu se izvući pouke, valjane za cijeli Mediteran.

Uoči otkrića Novoga svijeta, geografi su napokon otkrili onaj stari, na ptolemejskim kartama. U Rim i Firencu početkom petnaestoga stoljeća došao je Bizantinac Manuel Chrvsoloras (navodim mu ime onako kako su ga najčešće pisali u evropskim prijestolnicama koje je pohodio). Poslan je bio u diplomatsku misiju s dvora Paleologa, koji su nastojali privući pozornost Evrope na opasnost što je prijetila s Istoka. Chrysoloras se bavio geografijom. Donio je iz Konstantinopolisa rukopis Ptolemejeve “Geografije” sa dvadeset i sedam karata i sedam klima. Počeo gaje prevoditi na latinski, ali gaje bolest omela. Prijevod je preuzeo njegov učenik Jacopus Angelus. U Parizu se nalazi portret Chrvsolorasa iz toga vremena: široko čelo, umoran pogled, knjiga u rukama, stigmati bolesti na licu, vjerojatno tuberkuloza, od koje je umro godine 1415. u Konstanci. Oni koji su ga upoznali svjedoče da je imao neobično pamćenje i bio vrstan govornik (govorio je s jednakom strašću o Platonu i o Ptolemeju). O mladom Angelusu malo se zna. O njihovoj se vezi ponešto naslućuje. Angelus je svoj prijevod posvetio papi Aleksandru V: po tome se može zaključiti da je to bilo oko 1410. godine. Papa mu je oprostio grijehe i blagoslovio ga. Spominje se također mecena po imenu Palla Strozzi, koji je, navodno, prije Chrvsolorasova dolaska donio rukopis “Geografije” u Firencu, ali to ovdje nije najvažnije. Povijest kartografije na Mediteranu bilježi više takvih scena: karte su im ponekad služile kao kulise.

Prijevod Ptolemejeva djela, s posvetom papi, počeo je kolati u prijepisima, a zatim je (nakon Gutenbergova otkrića) štampan u gotovo svim evropskim središtima, s dopunama u štivu, s izmjenama na kartama, s novim tabulama (tabulae modernae). Mnogi su učenjaci sudjelovali u tome. Kardinal Nicolas de Cusa, Nicolaus Krebs pravim imenom, teolog i geograf, dopunio je topografiju Srednje Evrope, koju je vidio kao dio kontinenta blizak Mediteranu i nagnut prema njemu: takva predodžba i danas može poslužiti u raspravi o granicama, mediteranskim i srednjoevropskim.

Karte koje je donio Chrvsoloras bile su bezbojne. Pretpostavlja se da su to mogle biti kopije koje je izradio nepoznati mehanik Agathodaimon iz Aleksandrije. Valjalo ih je obojiti. Cinquecento je uveo u slikarstvo vedute: more je na njima dobilo veći prostor i izrazitiju boju; na kartama također. Pitanja projekcije postavljala su se i rješavala usporedo s pitanjima perspektive. Kartografi i slikari bili su upućeni jedni na druge: Albrecht Diirer radio je na izdanju Ptolemeja; Martin de Vos pomogao je pri izradi Orteliusova “Theatrum orbis terrarum”; Holbein Mlađi surađivao je u raznim kartografskim radionicama; Mantegna je naslikao zemljovid na zidu palače u Mantovi, koja se srušila; Leonardo je za Cesara Borgiu nacrtao kartu Imole, sjedinjujući na neobičan način kartografsku projekciju sa slikarskom perspektivom. Tvorac “Katalanskog atlasa” Abraham Cresques povezao je, već prije, kartografski zanat s umjetnošću minijature: iz njegove škole proizišla je, vjerojatno, čuvena “Haggada”, koju su Sefardi donijeli iz Barcelone na Balkan. U Kvarneru, u Košljunskom samostanu koji je na malom otočiću uz otok Krk gdje se čuva rijedak primjerak staroga izdanja Ptolemeja, naišao sam na posebne kopije pete i šeste tabule (na kojima su istočna i zapadna jadranska obala), koje je, sudeći po karakterističnim tamnoplavim bojama, doradio u XV. stoljeću Francesco Berlinghieri iz Firence: njegova se imena malo tko sjeća. Pomorski kapetani u Italiji i Dalmaciji, mletački providuri na grčkim otocima, značajnici diljem Mediterana vješali su uokvirene karte u svojim domovima na najvidnijim mjestima: u istom redu gdje su raspelo, ex-voto i obiteljski portreti, u počast moru i pomorstvu.

O kartografima se malo zna, kao i o putnicima. Predstavljati more i kopno, promatrati svijet, nije običan posao: oni koji ga obavljaju nisu obični ljudi. Giacomo Gastaldi, inženjer po struci, napustio je Pijemont da bi radio u Veneciji, a Pietro Coppo (Hrvati mu pišu ime Petar Kopić) otišao je iz Venecije u Istru gdje je izradio najpouzdaniju kartu poluotoka; kamaldul iz samostana Svetoga Mihovila u Muranu po imenu fra Mauro poslao je svoj zemljovid u Lisabon kralju Alfonsu V, rivalu Serenissime; otac Marco Vincenzo Coronelli, iz reda Male braće, osnovao je prvo geografsko društvo u svijetu (Argonauti) te, kao službeni kartograf Republike Svetoga Marka, načinio golemi globus za Kralja-Sunce koji još možemo vidjeti u Versaillesu. I Firenca i Genova imale su svoje kartografske radionice, kao i još neki talijanski gradovi. Slavi Italije pridonosili su i stranci: dvojica velikih kartografa koji su u njoj radili dopisivali su uz svoja latinizirana imena epiteton Germanicus. Skromni Dubrovčanin Vicko Demetrije Volčić, koji je osnovao školu kartografije u Livornu, promijenio je svoje ime u Volcius. Dalje od obala našega mora nastala su remek-djela, od Behaimova globusa do Mercatorova “Atlasa”. U manualima geografije zapisana su brojna imena. Među njima se ne bi smjelo izostaviti Piri Reisa, kartografa Otomanskog carstva: njegov “Kitab-i-Bahriye” posvećen je Sulejmanu Veličanstvenom. Na putu, pogotovo na plovidbi, ne susrećemo sve one koje bi trebalo sresti, nego tek one na koje se namjerimo. Glavni su putovi vodili s Mediterana na druge obale: mašta se sve više zanosila oceanima, karte također.

Mediteranski su pomorci plovili s onim što su stekli na svome moru. Zapisi s prvih velikih plovidbi (poneki brodski dnevnik i slično) pokazuju kako se posade čude što su obale koje otkrivaju drukčije, kao da su očekivali da budu iste: oni koji su na Mediteranu tražili druga mora, kao da na drugim morima traže Mediteran. Možda nije bez osnove pretpostavka, koju pripisuju jednom od najvećih antropologa našega vremena, da su istraživači pošli više sa željom da potvrde vlastite predodžbe, legende i vjerovanja Atlantida, Hesperide, Zlatno runo, Eldorado, Arkadija, Eden nego da doista otkriju novi svijet. I to bi valjalo uzeti u obzir kad raspravljamo o mediteranskim granicama: one se ponekad pomiču do najdaljih obala. Tek pošto otkrijemo novi svijet i mora što ga oplakuju, stječemo drukčiji odnos prema svijetu i moru na kojima smo bili: mi koji nismo plovili oceanima nismo se izložili takvoj kušnji.

Imago mundi srednjega vijeka, stari disk sa tri kontinenta i dva mora, s oceanskom rijekom oko njih, razbio se sam od sebe. Trebalo je ne samo predstaviti novi prostor koji je otkriven nego i pronaći nov način predstavljanja prostora. Mercator je uveo u zemljopis figuru Atlasa, odvajajući znanost od mita: u “Odiseji” titan Atlas drži na plećima stupove “koji razdvajaju nebo od zemlje”; na Mercatorovu “Atlasu” svijet je dio svemira, ali je i sam cjelina. Pokušaj francuskih kartografa da prošire naziv Neptun, u istom smislu kao i Atlas, neće biti prihvaćen: bio je previše anegdotičan. Naslovi velikih kartografskih radova odaju traženje drukčije slike svijeta: “De summa totius orbis”, “Civitas orbis terrarum”, “Speculum orbis terrarum”, “Spiegel der Zeevaert”, “The Mariners Mirrour”, “Theatrum orbis terrarum”, “Teatro del Cielo e Terra”, “Teatri Europei”, “Theatre frangois”, “Liber chronicarum”, “Universalis Cosmographia”, “Cosmographicae meditationes de fabrica mundi et fabricati figura”. Metafore ogledala (speculum), pozornice (theatrum) i kruga (orbis) svjedoče o epskoj ambiciji renesanse da predstavi svijet kao prizor, događaj ili priču: na samom početku ove knjige spomenuti su upravo ti termini. Mediteran više nije središte svijeta, nego tek njegov dio: trebat će mu vremena da sam sebe tako vidi i predstavi. Neofite u kartografiji impresioniraju veliki zidni zemljovidi: želje, potrebe ili namjere onih koji na takav način uvećavaju ogledalo svijeta, pozornicu ili kulise teatra u kojem se svijet događa, krug u kojem se vrti. Bio sam u više poznatih mjesta na kojima su takve karte dostupne, neke su me u mladosti impresionirale: Galleria delle carte geografiche u Vatikanu, napose čuvena Terza loggia za koju je papa Pio IV (od Medicija) uposlio najvrsnije majstore, kraj Lateranske palače koju je papa Zaharije IX, za kojega tvrde da je i sam bio geograf, ukrasio kartografskim freskama; Palazzo de Caprarola, ljetovalište obitelji Farnese kraj Rima, u kojem je Antonio Varese oslikao zidove (na kojima je mnogo svjetovnih motiva); Palazzo Vecchio u Firenci, Palazzo ducale u Veneciji, oltar katedrale u Herefordu, koji je uništen u drugom svjetskom ratu; mozaik u Madabi s obrisima Svete zemlje i dijelovima Egipta na podu nekadašnje bizantske bazilike. Na takvim slikarijama ponekad je manje važno samo more nego želja da se ono osvoji i da se njime vlada. U Bečkoj nacionalnoj biblioteci čuva se tapiserija na kojoj je prikazana plovidba od Genove do Tunisa, pohod Karla V protiv Tunišana, prema kartonu flamanskog majstora Vermevana. Sultan Mehmed II, pošto je zauzeo Konstantinopolis, naručio je od grčkoga geografa Georgiosa Amirucesa reprodukcije Ptolemejevih tabula s legendama na grčkom i arapskom jeziku: da posluže kao motivi čilima tkanih u Anadoliji, koji nisu sačuvani. I na slavnim francuskim tapiserijama (onima iz Beauvaisa, primjerice) ima mora, ali mnogo manje nego kopna, više je Atlantika nego Mediterana. Pogrešno bi bilo, unatoč svemu, vezivati kartografiju za epske ili dramske rodove: ona pruža mnogobrojne primjere skromnosti. Naziv mapa (mappa) značio je na početku običan komad platna, kojim se mahalo u cirkusu: došao je možda iz punskoga jezika; ne zna mu se točno porijeklo. Na zemljopisnim mapama dugo su se zadržale biblijske nemani, napose na onim dijelovima na kojima su predstavljena tuđa mora: goleme ribe koje kese zube, kojima se kostriješe peraje, nalik na Leviatana ili Rahaba. Mercatorovo je djelo i u tom pogledu prijelomno: ono egzorcira kartu. Morskih nemani ima i u njegovu “Atlasu”, ali samo na stranicama koje je radio Hondius ili netko drugi. Vidjeli smo u antičko doba geografiju kao kritiku romana. Mercator je promiče u kritiku maštarije. Voltaire će je proglasiti kritikom taštine. Racionalistički kartografi u Francuskoj (Cassini, stariji i mlađi, koji su porijeklom s Juga) pokazat će u tom poslu strogost i mjeru. Papa Pavao V pokušao je u enciklici s početka XVII. stoljeća pobiti nove ideje o Zemlji i obraniti stara tumačenja Svetoga pisma. Prosvjetiteljstvo se suprotstavilo kršćanskom Mediteranu, kao i islamskom. Od sredine XVIII. stoljeća osnovni meridijan prolazi kroz Greenwich, daleko od Jeruzalema i Kabe. Karta postaje laička, kao i pogled na more.

Velike su karte nastajale uz podršku moći. To potvrđuju i posvete na njihovim kartušama: zahvaljuju onima koji ih pomažu, uzdižu one koji ih štite. Kartografija je bila državna tajna od Feničana do Bizanta. Ptolemejeve karte, do Chrvsolorasove misije, bile su pod službenom kontrolom Istočnoga Carstva. O španjolskim i portugalskim kartama malo se znalo (i ovdje se one premalo spominju), politika velikih pomorskih sila htjela je da tako bude: sve dok Baskijac Juan de la Cosa, koji je pratio Kolumba, nije izradio na magarećoj koži svoju mapu Novoga svijeta. I ona je dugo prikrivana. Zamislite veliki međunarodni sabor geografa kakav je portugalski knez Henrik, prozvan Navigatorom, sazvao u Sagrešu, kraj Rta Svetog Vincenta, na samom kraju Evrope, na pragu velikih otkrića: shvatio je da bez karata nema spasa za zemlju koja je na rubu kontinenta, kojoj zaleđe nije sklono, koju pritišće ocean. Luzitance su spasili jednako kartografi kao i pomorci. Njihova je država ustanovila službu koja je, uz ostalo, nadzirala kartografiju: Časa de India. U Sevilji su kastiljski državnici stvorili analognu ustanovu: Časa de Contratacion, koja je ovjeravala obrasce karata (patron general). Vlast je tako cenzurirala samu plovidbu, u stanovitoj mjeri i more. Čak je i mala Dubrovačka Republika pokušala podvrgnuti cenzuri dio istočnog Jadrana, Venecija cijelu jadransku obalu i dio mediteranske, usprkos Genovi i Bizantu, arapskim Kalifima i Sultanu. Zemlje koje nisu dale službeni položaj kartografskoj predstavi ne bilježe velikih pomorskih pothvata. Politika ima manje ili više udjela na starim i novim kartama: ona na svoj način gleda more i navodi nas da ga i mi tako gledamo. Mediteranska je politika bila previše partikularna, nije uspjela cenzurirati oceane. Zlatno doba mletačke ili nizozemske kartografije vjerojatno je posljedica i nekih manje poznatih uzroka. I Mlečani i Nizozemci otimali su dio po dio zemlje od mora, jedni utvrđujući lagunu na potopljenoj šumi, drugi ograđujući branom poldere: to je, vjerojatno, stvaralo osobite odnose prema zemlji i moru, koji su se izrazili na kartama. Ptolemej je u “Geografiji” izdvojio kao posebnu disciplinu korograjlju: crteže i opise mjesta i gradova, gledanih s broda ili s obale, s jarbola ili obližnjeg humka, iz profila ili ptičjeg leta. Renesansa je pobudila zanimanje za taj dio zemljopisa. Korografske su karte radili geografi i tipografi, bakropisci i izdavači, radionice i boteghe u raznim dijelovima Italije, osobito u Mlecima. Istraživao sam ih u “Marciani”, nabavljao u posebnim knjižarama, razgledao u privatnim zbirkama, upoznao neke od njihovih crtača, od Giovannija Andrea Vavassorija, koji je štampao prvu kartu Jadrana, do spomenutog oca Coronellija, preko Bordonea, Rosaccia, Ballina te napose Camocia (Camoccio ili Camutio piše svoje ime na razne načine): njihove su karte nekad na početku, nekad na kraju ovih pogleda na odnose mora i obale. U Camociovoj radionici, koja je nosila znak piramide [Al segno della Piramide piše na njegovim izdanjima), radili su, među inim, Dalmatinci Natale Bonifacio (Bozo Bonifačić) i Martino Rota (Martin Kolunić, Šibenčanin), vjerojatno sretni što ih nije snašla sudbina Šćavuna (Schiavoni) kojih su jezik dobro razumjeli, čije su vapaje mogli čuti s galija u susjednoj luci, kraj crkve Svetoga Marka. U istoj je radionici Grk Zenon (potpisuje se Domenico Zenoi) izradio više vrsnih karata, među kojima i onu koja prikazuje španjolske obale. Našao sam je, kao i neke druge, u domu gostoljubiva kolekcionara iz Valencije. Zenonovo je ime ostalo i u arhivima mletačke kvesture: zbog crteža, navodno skarednih, uz stihove suvremenog pjesnika koji se divio Afroditinoj nagosti na golemoj školjci, uokruženoj vedutom marine, platili su globu u zlatu i crtač i izdavač Camocio. Mediteranska je cenzura zahtijevala od kartografa da bude samo kartograf.

Dio ovih zabilješki pisao sam na brodu Dodekanesos obilazeći otoke i spilje na njima. Izolari su možda najljepši putopisi. Na korografskim kartama otočni su oblici često izmijenjeni, ponekad proizvoljni: kao da crtača zanimaju detalji više nego cjelina, možda i zato što su mnogi otoci i sami detalji, izdvojeni iz cjeline. Oni su se uostalom mijenjali, morali su katkad mijenjati i imena. Možemo zalutati među imenima otoka na starim kartama Mediterana.

Izolari su poseban rod slikarstva, književnosti i zemljopisa. Neki od njih su mi služili kao izvori: Bartolomeo dalli Sonetti, “Isolario”; Cristoforo Buondelmonte, “Liber insularum archipelagi”; Benedetto Bordone, “Isolario nel cui si ragiona di tutte le isole del mondo”; Camocio, “Le isole famose”; Tomaso Porcacchi, “L’isole le piu famose del mondo”; Coronelli (ne možemo izbjeći da njegovo ime ne ponovimo više puta), “Isolario” i “Mari, golfi, isole”. I Henricus Martellus Germanicus kao i Matthaus Merian, premda nisu s ovoga mora, zamišljali su i crtali mediteranske otoke: Merian je vidio Veneciju kao jedinstven otok, bolje možda nego ijedan korograf. I taj primjer pokazuje koliko je važno voditi računa o pogledu sa strane, s kontinenta. Otočna nadahnuća nisu ni prolazna ni slučajna. Novo je vrijeme dalo veće značenje posebnosti: otoci su posebni. U času kad se središte svijeta pomiče s našega mora i ono prestaje da bude središnjim morem, korografi s nostalgijom napominju u izolarima da su i ovi otoci neobični i lijepi, da je Mediteran ipak prvo od svih mora.

Učenjaci tvrde da je “Odiseja” pisana uz pomoć izolara ili portulana, koje je pjesnik imao pred sobom, kao što pomorci imaju mape i zapise. Tako su nastajala velika djela o moru, raznih rodova, koja će se dugo spominjati, kojima ćemo se vraćati. Salinus je potkraj staroga vijeka sabrao mnogo prizora, događaja i priča koje su dugo zbunjivale geografe više nego pisce. Giambattista Ramusio, slijedeći taj primjer, objavio je u jeku renesanse tri goleme knjige “O plovidbama i putovanjima” (Delle navigazioni e viaggi) zajedno s kartama koje su ih dopunjavale. Njegovo je djelo imalo više izdanja nego Ptolemejeva “Geografija”: mašta i znanost od početka su bili takmaci. U Španjolskoj su se, u vrijeme velikih otkrića, sjedinila znanstvena i pomorska djela kakva su “Suma de geographia” Hernandeza de Encisa i “Arte de navegar” Pedra de Medine. U Rimu je Bartolomeo Crescentio objelodanio “Mediteransku nautiku” (Nautica Mediterranea), u kojoj je rečeno gotovo sve što se tada znalo o brodovima i brodogradnji: od vrste drveta, kovina, konopa i smola do “planisfera ili karata za naviganje”, od vjetra i ruže vjetrova do “temperamenta kapetana i mornara”. Hvalio je napose dubrovačke kapetane, kao što je gospar Nicolo Sagri, koga sugrađani danas radije pišu kao Nika Sagroevića. U takvim se djelima navode taksinomije, rod koji su njegovali buntovni mislioci srednjega vijeka, bez kojih se, čini nam se, ne može pisati o mediteranskim temama: takav sam postupak (to nije teško uočiti) pokušao slijediti.

Razmišljanje o putnicima i moreplovcima valja upotpuniti ogledom o načinu na koji pišu: o brodskom dnevniku kao rodu. Oni koji ulažu najviše strasti u putovanje i plovidbu ne stižu zapisati gdje su sve bili i što su vidjeli: put im je važniji od putopisa. Marco Polo tek je u zatočeništvu diktirao svoje uspomene Rustichellu (Rusticcianu), književniku iz Piše, koji ih je zapisao konvencionalno, na francuskom jeziku koji je nedovoljno poznavao. Ni Ibn Batuta nije uspio završiti svoju rihlu: govorio je u pero Ibn Džuzai-al-Kaldiju, koji je, po mišljenju stručnjaka, stilizirao neka poglavlja u skladu s vlastitom književnom ambicijom. Kolumbo je pisao pisma u kojima ima malo opisa, namijenjena prije svega onima o kojima su ovisile plovidbe, dok mu je brodski dnevnik ostao oskudan (suvremenici ga nisu, zapravo, ni upoznali). Više je i bolje pisao njegov suputnik s druge plovidbe, spomenuti Juan de la Cosa. Kapetani su prepustili protokol pomoćnicima. Magellanu je pisao, na francuskom jeziku, Mediteranac Antonio Pigafetta: sjećam se njegova opisa strašne ribe, sa šiljastim zubima. Plovidbe Vasca da Game pratio je povjesničar Joao de Barros: bez njega bi slava Portugala bila, jamačno, manja. Ima više takvih primjera. Veliki su se istraživači apsolutno predavali putu: sve je ostalo bilo manje važno. Takva se težnja očituje i na kartama, na starim više nego na novim, na Mediteranu prije nego drugdje: more na karti i samo more postaju ponekad jedno.

I katastarske karte, kakve se čuvaju u općinskim arhivima primorskih gradova, potvrđuju stanovite odnose zemlje s morem. Označeni posjedi približavaju se ponegdje obali do njezina ruba, zauzimajući mjesta s kojih je vidik otvoren i čist. Parcele koje su izložene vjetru i nepogodama, tamo gdje se odnosi između mora i obale nisu razriješili, često mijenjaju vlasnike ili pak postaju ničijim: iz bojazni da ih more ne podruje i potopi, ne oduzme zemlji ili gospodaru. Na pojedinim kartama (naišao sam na njih u malom gradskom muzeju u Trogiru, kraj palače Ćipiko) katastarski su pisari obojili raznim bojama rubove Mediterana i posjede uz njih. Ne vjerujem da su to učinili samo iz dokonosti, prije iz neke druge pobude: možda i da istaknu položaj zemlje spram mora.

I poštanske karte sa slikama (motivi marine, plovidbe, ladanja) čuvaju se u obiteljskim škrinjama, kao i stare fotografije, crno-bijele, smeđe, sepija. Njih je teško razvrstati, ali bi vrijedilo truda: i one imaju udjela u upoznavanju s morem i primorjem, u sjećanju na jedno i na drugo. Izblijedjele su kao i stare geografske karte. Podsjećaju kako se nekad prilazilo moru, izlagalo mu tijelo, tražilo na njemu počinak ili pustolovinu. Kakve su bile rive ili moli, brodovi uz njih (sad već oni na paru), vedute: prizor na plaži, događaj u luci, priča o kupačici u zaljevu. Fotografije nisu karte (to redovito napominju kartografi), ali ih ponekad zamjenjuju ili dopunjuju: na njima također gledamo kakvo je more i dokle se prostire, upoznajemo ga i prepoznajemo u isto vrijeme. Obiteljski su albumi mnogima od nas bili prvi atlasi: more uoči susreta s morem. Vikont Ferdinand-Marie de Lesseps upoznao je prve fotografe. Želio je da i oni prate radove na prokopavanju Sueskog kanala. Kraj Gorkih jezera, Ballaha i Timsaha, na gradilištima Bur-Seida i Ismailije, tadašnje skromne kamere nisu mogle same obaviti posao. U Pomorskom muzeju u Parizu izložene su slike nalik na fotografije: “Šesto gradilište kraj Ismailije”, “Mediteranske vode pristižu u jezero Timsah” i druge. Na njima se dobro vidi kanal: mjestimice slijedi dijelove prevlake koje su dubili sužnji faraona Nekosa (Nechao) ili podanici Ptolemeja II Filadelfa, koji su kasnije zatrpani po nalogu abasidskog kalifa Abu-Džafer-al-Mensura i zasuti pustinjskim pijeskom. Lessepsov prijatelj Said-paša, koga je Porta postavila na prijestolje Egipta, morao je ukloniti, uz ostalo, i prepreku vjere: Alah je postavio, piše u Kuranu, “pregradu između dvaju mora”. Kada je napokon kanal prokopan, unutrašnje more postalo je moreuzom: prolazom između dvaju oceana. Ljudska je ruka promijenila i kartu Mediterana i predodžbu o njemu.

Kolekcionari starih karata okupljaju se u raznim prigodama. Prisustvovao sam njihovu skupu u Amalfiju. U tom malom gradu s velikom pomorskom slavom, u zaljevu Salerna, komemorirana je obljetnica smrti Lea Barowa, emigranta iz Rusije, možda najvećeg kartografa dvadesetog stoljeća. Pravo mu je ime Leonid Barov, rođen 1881, preminuo u tuđini 1957. godine. Izdavao je desetljećima, uz goleme napore, kartografski časopis “Imago mundi”, seleći se zajedno s njim iz jedne zemlje u drugu. Priređena je, njemu u čast, izložba “Ruža vjetrova” i upriličena rasprava o njima, iz koje sam pojedine dijelove prenio u ovo poglavlje. (Usporednu sliku ranih ruža vjetrova, koju je objavio “Imago mundi”, preuzeo sam također s te izložbe.) Govorili su mnogi sudionici, od učenih geografa do samouka poput onih koje smo susretali u prvom dijelu “Mediteranskoga brevijara”. Ne može se točno utvrditi jesu li Amalfitanci prvi ucrtali ruže vjetrova na svoje karte, kao što to pretpostavlja Crescentio, ali je vjerojatno da su ih poznavali, kao i kompas, prije svojih rivala u Napulju i Tarentskom zaljevu. Nema dokaza, kao ni za kompas, da su ih preuzeli od Arapa (na kartama Al-Idrisija one se još ne pojavljuju) ili od Normana, ali se to ne može ni poreći. Na čuvenoj Pisanskoj karti, portulanu na pergamentu s kraja XIII. stoljeća, dva su presjecišta pravaca, jedan kraj Sardinije, drugi kraj Rodosa, ali to nisu ruže vjetrova u pravom smislu riječi. Nordenskiold tvrdi, u “Periplu”, da na najstarijim portulanima nema ruža vjetrova. Ona koja se pojavila na Katalanskom atlasu godine 1375. prva je koju znamo. Židovska je dijaspora u to vrijeme, prije egzoda s Iberijskog poluotoka, održavala veze s lukama Afrike i Male Azije, napose s obalama Palestine. U starim su se civilizacijama strane svijeta označavale bojama. Prema nekim izvorima koji zaslužuju pažnju, Hazari su tako označavali vjetrove: možda su boje na ružama vjetrova u nekoj vezi s pamćenjem strana svijeta? Ispočetka su na tim ružama, na mediteranskim kartama, prevladavale crna, crvena i zelena boja, zatim su došle druge, prijelazne ili proizvoljne: odgovarale su više pogledu nego pamćenju.

Ruža vjetrova opjevana je u poemi “La Sfera”, koju je napisao i oslikao Fiorentinac Gregorio (Gorio) Dati ili pak njegov brat Leonardo (spor koji se poveo u Amalfiju oko toga tko je autor “Sfere” ovdje nije važan). Ružu vjetrova mnogi smatraju amblemom, ali ona nije samo amblem. O njoj govore kao o metafori, ali ona nije jedino metafora. Poznata su djela ili predmeti koji su je navijestili: Rimski fragment od mramora, koji se čuva u Pragu, podijeljen na dvanaest ili šesnaest vjetrova; Kula vjetrova u Ateni s Andronikosovim satom koji nadvisuje Tritonova figura; ploča koju su arheolozi iskopali u Maloj Aziji kod Sipara, na kojoj je predočeno valovito more sa četiri zvijezde na njemu; mozaik otkriven u ruševinama rimskoga naselja Thuburbo-Majus nedaleko od Kartage, na kojem su dva kruga s višebojnim krakovima. Raspravljalo se o znakovima i simbolima na ružama vjetrova, o njihovim značenjima i oblicima, o astrološkim i kalendarskim zapisima uz njih, o podjeli na 4, 8, 16, 32 dionice u krugu ili pak onoj na 12 i 24, što nije samo zemljopisna, nego je i vremenska podjela. Za takozvane kompasne ruže ili vjetrulje, smještene pod poklopac ili skafeju, s oznakama strana svijeta ispod stakla i magnetske igle, kažu da su nastale na sjevernim morima. Proučavao ih je godinama kapetan duge plovidbe Albert Schiick i predočio u više tomova svoga djela. Na ružama vjetrova slovo T nema značenje koje je imalo na T-O kartama: označava Sjever (Tramontana). Sjeverna je strana jednom obilježena šiljkom ili kopljem (na primjer u Gastaldija), drugi put zvijezdom sjevernjačom (Stella mariš). Često se javlja heraldički znak ljiljanova cvijeta [fleur de lys): on je, nakon križarskih vojni, izražavao poštovanje prema francuskoj kruni, za što su osobito zaslužni moreplovci iz Akvitanije. Na istočnoj strani ruže javlja se križ: usmjeren prema Svetoj zemlji i Jeruzalemu, kršćanskom središtu svijeta i svetištu Mediterana.

Raznobojni prostori u ruži vjetrova zovu se, zbog svog oblika, rombovi. Rombovi s inicijalima glavnih vjetrova tvore kružnicu koja se u Italiji naziva rosone: jednako kao okrugli i višebojni prozor na katedralama. Teže je izraditi novu, pravu kartu negoli sagraditi katedralu. Latice ruže izvan kruga ponekad su prikazane kao zublja: to se zove kriješ radosti [feu de joie). Renesansni su kartografi počeli smanjivati broj ruža vjetrova ili ih posve izostavljati, vjerojatno da bi umanjili okultno značenje koje im je pridavano. One su se ipak vraćale na kartu: tražili su ih moreplovci, koji su vjerovali da, poput amajlija ili pulena na pramcu broda, donose sreću ili spašavaju posadu. Ne treba dvojiti je li ruža vjetrova nastala na Mediteranu.

U amalfitanskoj nautičkoj biblioteci ima kartografskih knjiga koje to dokazuju. Naišao sam na djelo Zachariosa Lilliusa, vjerojatno Grka po porijeklu, izdano godine 1493. u Firenci pod naslovom “Orbis Breviarium”: nisam, nažalost, prvi pronašao takav naslov. Teško je odoljeti kušnji da se od običnoga brevijara pokuša napraviti evanđelje: uz ovo biblijsko more možda je to teže nego drugdje. Zacharios Lillius joj nije odolio, kao što sigurno ni drugi nisu.

Vraćam se na početak ovog peripla. Što više znamo o našem moru, manje ga gledamo sami: Mediteran nije more samoće.

III Glosar

Za razumijevanje “Mediteranskog brevijara” korisno je pojasniti značenja pojedinih pojmova ili naziva: i kontinentalcima koji manje poznaju Mediteran, i Mediterancima koji znaju samo svoj dio mora i obale. Kampanilizam koji postoji na obali ne prestaje na moru, od jedne uvale do druge, od otoka do otoka: na Mediteranu je mnogo zvonika i minareta.

Ne kanim nizati podatke o blagoj mediteranskoj klimi, povoljnim plimama i osekama, pogodnim lukama i nevelikim udaljenostima (dužina basena samo je oko dvije tisuće milja, širina najviše četiri stotine), o prednostima koje pružaju zaljevi i rijeke, o tome kako se stari svijet razvijao i već uvelike plovio svojim morem dok su drugi bojažljivo motrili pučinu. Takve je podatke lako naći u pomorskoj enciklopediji. Povijest Mediterana već je napisana.

U različitim dijalektima može se uočiti mediteranska koine riječi i stvari, stavova i nazora. Ima više vrsta glosara u pomorskoj literaturi, specijaliziranih za razne discipline. Njima se mora služiti onaj tko piše o Mediteranu: ovo je poglavlje stoga naslovljeno: glosar.

Glosari imaju više slobode nego drugi rječnici. Mogu se čitati napreskok, što kome treba i kako se kome svidi. Oni su poseban rod: filološki ili literarni. Najbliži su možda mediteranskoj satiri: satura je najprije bila zdjela ispunjena južnim plodovima (lanx satura ili satira). Tek je poslije, zahvaljujući Horacijevim i Juvenalovim spisima, dobila značenje koje danas ima. U predgovoru svom poliglotskom “Nautičkom glosaru” (čija su dva golema toma objavljena u Parizu godine 1848. o trošku Ministarstva mornarice), Augustin Jal, amater i pomorac, primjećuje da se u tu vrstu literature “mogu unijeti mnogobrojne pojedinosti, koje se ne daju unijeti u najopširnije rasprave, najopterećenije noticama” (str. 9). Notice na dnu stranice obično su neasimilirani dio štiva: glosar je rod koji pomaže da se one izbjegnu. Glose koje slijede pomiješane su na pladnju: jedne su filološke, druge literarne. Želio bih dopuniti mnoge stvari koje su dotaknute u prethodnim dijelovima, uputiti na izvore s kojih sam crpio, predstaviti osobe koje sam sreo na putu i plovidbi, koje su me svjetovale i pomogle mi. Slijedio sam pouku starog Ptolemeja, koju su za njim ponovili Ibn Haldun i Mercator: poslužimo se svjedočenjem putnika koji su bili tamo gdje nismo bili i vidjeli ono što sami nismo vidjeli. Tako sam postupao. Ovo nije glosar Mediterana, nego samo jednog brevijara.

“Mediteran poprima više imena, ovisno o zemljama do čijih obala dopire”, napomenuo je jednostavno Mercator u svom “Atlasu” (str. 30, Amsterdam 1609). Nazivi mora ovise o njegovu položaju, o vezi sa zemljama koje oplakuje i pripadnosti onima koji uza nj žive. Drevni su narodi, poput Egipćana i Sumera, nazivali Mediteran Gornjim morem, po njegovu položaju u odnosu na njihovu zemlju. U Bibliji ima više imena: Veliko more {iam hagadol, Još., I, 4), Zadnje more (ili more koje je pozadi, iam ha aharon, Deut., XI, 24), Filistejsko more (iam p’lištim, Exod., XXIII, 31). Ponekad se zvalo samo More: zna se na koje se more misli. Semitska riječ iam označavala je sve velike vode: i mora, i jezera, i rijeke.

I Hekatej i Herodot zovu Mediteran Velikim morem. Tako su ga nazivali i Feničani, koji su ga vjerojatno prvi oplovili. Tukidid ga u “Peloponeskom ratu” imenuje, po pripadnosti, Helenskim morem (I, 4). Za Grke je ono “naše more”: taj će naziv preuzeti od njih Rimljani i mnogi drugi nakon njih. Platon obazrivije kaže: “more koje je pokraj nas” {par’ hemin thalassa, Phed., 113,a). U spisu poznatu pod nazivom “De mundo”, koji se možda pogrešno pripisuje Aristotelu, srećemo sudbonosni naziv unutrašnje more (he eso thalassa, 111,8), u opreci s onim izvanjskim, Oceanom. Iz toga će imena kasnije nastati, u latinskom prijevodu, Mediteran.

Filologija nam otkriva povijest našega mora. Pridjev mediterraneus nije bio otmjen. Gramatičar zlatne epohe Festus preporučio je, umjesto njega, mediterreus, ali takve preporuke malo tko sluša kad se pojedine riječi počnu mnogo rabiti: to je razdoblje u kojem Rim postaje pomorskom silom. Epitet meditullius (nastao od tellus zemlja, vjerojatno prema grčkom mesogaios međuzemni) već je bio arhaičan. Mediterraneus je označavao prostor na kontinentu, okružen sa svih strana zemljom, u opreci prema maritimus. Ciceron naziva kontinentalce “najmediteranskijim ljudima” (homines maxime mediterranei, Verr., II, 5). Imenicom mediterraneum označavala se unutrašnjost zemalja (npr. u množini mediterranea Galliae: kontinentalni dijelovi Galije). Budući da je “unutrašnje more” i samo okruženo zemljom, isti se epitet počeo i za nj vezivati. U tom ga smislu rabi Solin u svojim kompilacijama geografije i pripovijesti {Collectanea rerum mirabi lium, XVIII, 1), koje je znatiželjno čitao antički svijet na zalasku i cijeli Srednji vijek. Isidor Seviljski preuzeo je taj opći pridjev i pretvorio ga u vlastito ime: “Veliko je more (Mare magnum) ono koje sa zapada iz oceana dotječe, okrenuto je jugu i seže prema sjeveru. Velikim se zove zato što su, u usporedbi s njim, ostala mora manja. To je Mediteran, zato što oplakuje okolnu zemlju (mediam terram) do istoka, dijeleći Evropu, Afriku i Aziju” (“De mediterraneo mari”, Orig., XII, 16). Naše će se more tako, zahvaljujući autoritetu kršćanskog poligrafa i sveca, prozvati Mediteranom: teško je odmjeriti koliko su tome pridonijele Solinove “čudesne pripovijesti”. Ocean je dobio ime po mitskoj figuri Titanova sina: Mediteran je stvarniji od mita.

Grci su imali više naziva za more: hals je sol, more kao tvar; pelagos je pučina, more kao prizor; pontos je more kao prostranstvo i put; thalassa je opći pojam (nepoznata porijekla, možda kretskoga), more kao iskustvo ili događaj; kolpos znači njedro ili okrilje te na prisan način označava dio mora koje je obgrlilo obalu: dragu ili zaljev; laitma je morska dubina, draga pjesnicima i samoubojicama. U tekstovima valjanih pjesnika i pripovjedača ti se nazivi dodaju jedan drugom tako da, sastavljeni, umnažaju vlastita značenja: tvar-prisutnost, dubina-prostranstvo, put-pučina, prizor-događaj i tako u nedogled, kao što se i sami oblici mora dopunjuju i prelaze jedan u drugi. To odaje izobilje i bogatstvo iskustva koje su stari Grci stekli živeći uz Mediteran, ploveći po njemu.

Rimljani su bili mnogo oskudniji. Temat mare (koji dijele s mnogim drugim indoevropskim jezicima, na primjer sa slavenskim i italskim, ostavivši ga u nasljeđe romanskim idiomima) označavao je u početku sve vode: morske, jezerske, riječne. Kasnije su, oponašajući helenske uzore, i rimski pisci rabili posuđenice pontus i pelagus ili su pak latinskim riječima (sal, salum, aeauor) pridavali grčka značenja. U njihovim metaforama i figurama otkrivamo kontinentalne nazore i privrženost zemlji: čarapi aeauorei govorilo se za pučinu, u jednog Vergilija nailazimo na usporedbu plovidbe s oranjem [mariš aeauor arandum, Aen. II, 780). Narodi se razlikuju i po tome kako nazivaju more, koliko imaju imena za nj, kako se njima služe.

Arapi su, za njima i Turci, nazivali Mediteran Rumelijskim morem (tj. bizantijsko-rimskim): al-bahr al-rum. Ibn Haldun ga zove i Sirijskim, u “Al-Mukadima”, na više mjesta. Tako ga naziva i Al-Idrisi, u “Ruđerovoj knjizi”. Riječ al-bahr značila je sve velike vode i još uvijek označava najvažniju od njih: Nil. Sačuvao se i stari semitski naziv al-iam, arhaičan i književan. Muslimanski su narodi preveli na svoje jezike zajedničko ime Mediterana, koje je posvetio kršćanski etimolog: al-bahr al-mutavisit.

More ima različite rodove od obale do obale: u latinskom i slavenskim jezicima srednjega je roda, u talijanskom je muškog, u francuskom ženskog, u španjolskom može biti i muškoga i ženskog, u arapskom ima dva muška imena, u grčkom je, kad se složi više naziva za nj, svih rodova. Teško je povući granice između jednog mora i drugoga: to obično nisu morske granice; javlja se posesivnost ili pristranost prema vlastitom moru. Po staroj grčkoj poslovici onaj tko prijeđe rt Maleje, na kraju Peloponeza, napušta domovinu. “Naše more ima veliku prednost, u svakom pogledu, nad ostalim morima pisao je Strabon i od njega treba početi” (Geogr. II, 57). U “Ilijadi” se spominju samo dva mora: Tračko i Ikarsko. U “Odiseji” nema posebnih imena: sve je more. U vezi s pripadnošću pojedinih mora postavljaju se razna pitanja, napose kad je riječ o morima drugih zemalja. “Je li lijepo more drugih zemalja?” pita se pjesnik (Fernando Pessoa, u poemi “Mornar”). Mnogi odgovaraju niječno na to pitanje ili ga uopće ne postavljaju. “Samo je more drugih zemalja lijepo” (ibid.): to je odgovor onih koji su otplovili s Mediterana na druga mora, u Novi svijet.

Mnogo je značenja za koja nema riječi, koja se pridaju općem imenu mora, s osjećajem divljenja ili straha. U Ksenofontovoj “Anabazi” zapisano je kako su grčki vojnici, nakon dugotrajnog lutanja kopnom, doživjeli prizor mora: “More! More! Te su riječi išle od usta do usta. Svi pohrliše prema njemu… počeše ljubiti jedni druge, plačući” (IV, 7). Svi su ugledali jedno more, svatko je vidio svoje. Taj se prizor ponavlja vjerojatno od prvog susreta čovjeka s morem: značenje riječi prelazi u uzvik i ushit, u izraze za koje riječi nisu dovoljne. Razlikuju se oni koji more vide prvi put i koji ga prepoznaju, oni koji su ga ponovno ugledali i koji mu se vraćaju. Ponetko ga svaki put vidi kao prvi put: to ovisi i o samome moru.

More je apsolutno, njegovi su nazivi relativni. Mediteran je nazivan i Sjevernim i Južnim morem. Herodot ga je, putujući po Egiptu, vidio na sjeveru i po njemu ga nazivao boreia thalassa (IV, 42). Naziv Južno more susrećemo na renesansnim kartama: čak i u geografskoj poemi “La Sfera” G. Datija spominje se Mare del Sud. Ariosto ga na početku “Bijesnog Orlanda” zove: d’Africa U mare. Poznavaoci izumrlih jezika napominju da se u civilizacijama, koje su strane svijeta obilježavale bojama, naše more zvalo zelenim ili bijelim morem. Arapi su sačuvali naziv Bijelo more (al-bahr al-abyad): tom se bojom označavala zapadna strana. I Turci su tako nazvali mediteransko more (Ak-deniz), Bugari također. U starijim narodnim pjesmama Južnih Slavena spominje se, uz sinje, i bijelo more, i to ne samo onda kada se talasa. I u novogrčkom jeziku takav naziv nije nepoznat, unatoč starom helenskom predanju. Crveno more (Erythros pontos) bilo je nekad cijeli Indijski ocean: crvena je boja značila Istok. Današnje Crveno more Egipćani prozvaše Morem trske (iam n’šari tako ga bilježi i Lexicon copticum Amadeusa Pevrona još 1835. godine, str. 304). Crno more (Pontos Eivceinos) ima neobičnu etimologiju: pridjev euxenos, što znači gostoljubivo, zamijenio je axeinos (negostoljubivo), kakvim se učinilo tragačima za zlatnim runom: posrijedi je možda pučka etimologija, koja je staroperzijskoj riječi akseana (taman, crn) promijenila smisao. Crnom se bojom obilježavao Sjever. U “Kabali” nalazimo potvrde za razna značenja boja. U dijelovima Balkana, na mediteranskim obalama i nedaleko od njih, ima toponima i hidronima u kojima se, vjerojatno, kriju naznake pravaca ili strana svijeta: rijeke Crni i Bijeli Drim, čije su vode posve nalik jedna na drugu, jednako kao Bijeli i Crni Timok u Srbiji, ili Crni i Bijeli Iskar u Bugarskoj. Tako je možda bilo i s Crnom Gorom i Albanijom {alba bijela), s Crvenom i Bijelom Hrvatskom (Croatia Alba Dalmatia Inferior), koje se pod tim nazivima spominju u zapisima popa Dukljanina. Na drugoj strani, Bijeli i Plavi Nil, koji je prije bio zeleni, navode također na slična tumačenja. Ažurna obala (od arapskog arzak, što znači plav) bila bi u tom slučaju zemljopisna oznaka, a ne obilježje posebna plavetnila. Smione tvrdnje nekih jezikoslovaca predstavljaju Pelazge ili Pelaste, starosjedioce Helade koji su nam navodno donijeli lozu i maslinu, kao bijeli narod, koji je dao ime “pelaškom” ili bijelom moru (pelagos ?). Zastanimo pred tim mediteranskim pretpostavkama.

More je viđeno s obale u raznim bojama, u svim preljevima modroga i zelenog, kao srebro i kao zlato po mjesečini ili na suncu, kao ulje i kao sol danju ili noću, vedro poput neba u Vergilijevim metaforama (caeruleum mare), tamno kao vino u epitetonima Homerovim (oinops). Gdje smo vjerovali da su posrijedi same boje ili slike, ponekad su ipak bile praktične oznake: pravci ili strane svijeta. Ne mogu se time poreći utjecaji naših predodžbi ili tlapnji: oni su, unatoč svemu, pridonijeli da se pojedina imena prihvate, ustale ili zavole. Podsjetimo još jednom na ruže vjetrova raznih boja, koje označavaju strane svijeta na starim kartama, i priznajmo skromno, zajedno s Borgesom koji je volio Mediteran, poznavao ga i zapisao u “Plovidbi”, u zbirci “Blizak mjesec” godine 1925: “More je prastari jezik koji ne umijem odgonetnuti”. Imao sam te riječi na umu istražujući nazive mora, listajući razne rječnike pomorskih naroda, ispisujući stranice “Mediteranskog brevijara”, napose ovaj glosar.

Mediteran je sastavljen od mnogih manjih mora. Ona se nazivaju, primijetio je već Isidor Seviljski, “po pokrajinama” ili “po narodima” (“a gentibus: Tuscum, Ligusticum, Dalmaticum”, itd.), “po otocima”, “po ljudskim sudbinama”, “po uspomenama na kraljeve”, “po običajima stanovnika”, čak i “po gazu goveda” (a bovis transitu: Bosphores, Orig. XIII, 16). Mnogo je naziva manjih mora u Velikom: kao da svatko želi, pred svojom obalom, imati more za sebe. U drevnim vremenima nosili su vlastita imena Feničko, Kilikijsko, Lidijsko, Ikarsko more, kasnije i Alboransko, Bibansko, Balearsko, ðenoveško, Tarentsko, Marsejsko, Gornje more i Donje more, More Kandije i More Moreje. Imena su im se mijenjala. Jadran je bio za Apolonija Rođanina “jonski zaljev”, za geografa Strabona Jonsko je more dio “onog što danas zovemo Jadranskim zaljevom” (II, 5). Po “Djelima apostolskim”, sveti je Pavao plovio “Adrijom”, koja je tada sezala do Krete i Malte (XXVII, 27) a na nekim kopijama ptolemejskih karata plakala i obale Sicilije. Hrvatski kralj Petar Krešimir zove ga, u jednoj ispravi iz godine 1069, “mare nostrum Dalmaticum”.

Tako ga naziva i bizantijski car i ljetopisac Konstantin VII Porfirogenet (Chron. V, 31). Turski putnik Evlija Čelebi daje mu u svom “Putopisu” (Seijahatnamesi) dva imena: Venedik Kor jezi (Venecijanski zaljev), kako se u njegovo vrijeme zvalo, i Korfez Deryasi, na stariji, perzijski način.

O mediteranskim granicama govori se u Platonovu “Fedonu”: Sokrat u tom dijalogu spominje “one koji prebivaju od Fazisa do Herkulovih stupova, najednom malom dijelu zemlje oko mora, kao mravi ili žabe oko bare” (II, 56). Obale su granice mora, ne Mediterana. One se ponegdje i zovu po moru: ta epithalattia, ta parathalattia, ta paralia označavaju, na razne načine, primorje (riječ primorje, čini se, skovana je po tom obrascu). Epeiros je čvrsta zemlja (kao pokrajina Epir), terra firma, kako su tu riječ preveli Latini i mi za njima. Khersos je zemlja kao pokrajina (po tome je dobio ime Herson u Ukrajini, nedaleko od ušća Dnjepra). Eion je obala uopće, i morska i riječna, aigialos je žalo (ta se riječ sačuvala u imenu ljekovite plaže Igalo, u Boki Kotorskoj). Akte bijaše strma obala (od nje dolazi ime zlosretnog Akteona u starom mitu), a rakhia još strmija. Ima mnogo naziva u Grka: njihova je obala razgranata i raznolika. S nje se na razne načine gledalo na zaleđe i njegove stanovnike. Grčki nam jezik nudi paradigme koje vrijede za mnoge mediteranske jezike: epithalattidios je primorac, khersaios je kontinentalac, razlika među njima naznačena je u Platonovim “Zakonima” (704,b). Herodot je zabilježio opreku između otočana (nesiotes) i stanovnika unutrašnjosti (epeirotes). U Aristofana, u “Žabama” (204), srećemo karakterističan naziv athalattotos: onaj koji morem nije ovlažen ni osoljen. Atički duh na obali smatrao je Beoćane iz zaleđa dostojnim prezira: Gregorije Cipranin se rugao njihovoj pameti (Boiotion nous, III, 45), Makarije ih je nazvao svinjama (Boiotia hys, II, 79). Takve obrasce, s golemim brojem epitetona i tropa koje su filozofi i pisci uveli u klasičnu kulturu, naći ćemo u raznim jezicima, duž cijele obale, u svim vremenima. Najviše ih je vjerojatno u Italiji: najrasprostranjeniji od njih, cafone, nastao je u Napulju i dobio šire značenje i na jugu i na sjeveru zemlje; terrone je opći naziv za kontinentalce, palentone posebni, gabibbo u Genovi ili tamarro u Abruzzima jesu regionalizmi. Već su Pompejani, po Strabonu, s podsmijehom govorili o susjedima iza prvih brežuljaka (Nuceria, Nola, Acerra). U Bibliji, u “Knjizi Sirahovoj”, spominju se nesnošljivosti između Židova iz unutrašnjosti i Filistejaca s obale (L,25,c): vjerojatno su i oni davali nadimke jedni drugima, koje Sveto pismo nije smatralo dostojnim spomena. Arapi svoje gorštake nazivaju žbali, Bugari za svoje kažu Balkandži. Naša riječ žabar ne znači na cijeloj obali isto: jednom se tako zove kontinentalac, drugi put susjed, Talijan. U uglađenoj francuskoj terminologiji postoji naziv cul-terreux, koji se ne da prevesti. Provansalci imaju svoje nazive za Francuze, Katalonci za Aragonce, Dalmatinci za Vlahe iz Dalmatinske zagore, Bokelji za Crnogorce, i sve tako redom. Te su uloge odavno poznate, i u komedijama i u tragedijama, na mnogim otvorenim pozornicama Mediterana.

Narodi su silazili na more i nazivali ga različitim imenima. Izbivši na Jadransko more, Južni su Slaveni čuli grčke i romanske nazive za prizor koji se pred njima otvorio. Neki filolozi tvrde da su narječja kojima su govorili promijenila fonetiku i prilagodila je okolini. Zadržali su vlastitu riječ more. U susretu s Grcima slušali su thalassa: tako su počeli zvati valove, more koje se talasa. Naziv pelagos sačuvao se na jugu Jadrana, oko otoka Sipana (pelagat znači loviti dalje od obale, na pučini; otočići skupine Palagruža na Jadranu, kao i Isole Pelagose južno od Apenina, dobili su po njemu ime). Od riječi kolpos ostao je na nekoliko mjesta, oko Elafitskih ili Jelenjih otoka kulaf: ići na kulaf znači loviti na pučini; od te je riječi došao venetski goljo, koji je postao sveopćim nazivom. Objašnjenja uz more najčešće su oskudna. Oni koji su odavno na moru ne nazivaju ga vodom, čeljad s kopna često ga tako zove. Naši su preci donijeli iz pradomovine riječi lađa, brod, korab(lja), veslo, jedro. Jarbola nisu imali: on je od latinskog stabla. Imali su vlastitu udicu, osti, vrš(v)e, mrežu. Ovu posljednju, kojom su lovili po rijeci, posudili su usput Mađarima i Rumunjima, u čijim se jezicima zadržala. Riječ vlak (tako su stari Slaveni zvali mrežu potegaču) preuzeli su sjeverni krajevi Grčke i njome zamijenili antički griphos (o tome iscrpno piše jezikoslovac Petar Skok u knjizi “Naša pomorska i ribarska terminologija na Jadranu”, Split 1933). Od stanovnika nekadašnje rimske provincije i bizantske teme, od Ilira i dalmatinskih Romana, došljaci su baštinili mnoštvo naziva: za ribe kakve prije nisu jeli, za sprave kojima nisu raspolagali, za oruđa kakvim se nisu služili. Talijani, napose Mlečani, znali su više o moru: od njih je svatko ponešto naučio na Mediteranu.

Češki polihistor i filolog Konstantin Jireček pokazao je kako slavenski jezici imaju mnogo zajedničkih naziva za rijeke i vode uopće, više negoli za obale i mora (v. “Geschichte der Serben”, I, str. 63, Gotha 1911). Proučavajući toponimiju na istočnoj obali Jadrana naš je stručnjak Petar Šimunović zaključio: “Ni hrvatska toponimija ni zemljopisna nomenklatura ne mogu potvrditi da su Hrvati posve ovladali morem i da su za sve potrebe u vezi s geomorfonimima, pomorstvom, ribarstvom, brodarstvom, brodogradnjom življenjem na moru i od mora iznašli jezične ekvivalentne izraze i stvorili potpunu i potpuno svoju talasonimijsku terminologiju” (“Istočnojadranska toponimija”, str. 252, Split 1986). Za utjehu, može se navesti i mišljenje talijanskog stručnjaka M. Cortelazza, koje se odnosi na drugu obalu Jadrana, na naše učitelje: “U talijanskom pomorskom leksiku apsolutno prevladava komponenta kopnenog porijekla” (v. “Bollettino dell’Atlante linguistico Mediterraneo”, VIII-IX, 1966-1967, pp. 67-77).

Svi smo ipak rođeni na zemlji. Teško je prosuditi koliko je tko začetnik a koliko baštinik na Mediteranu, kad je jedno a kad drugo: valja razlikovati pomorsku vještinu od samoga osjećanja mora.

Imenima i oblicima brodova nije lako odrediti porijeklo i pripadnost. Riječ barka, koju su prihvatili gotovo svi narodi, ne zna se čija je. Pretpostavlja se da dolazi iz staroga Egipta. Egipćani su je također od nekoga preuzeli. Rabili su je Feničani i Puni, Grci i Rimljani. Najstarija barka zvala se, u mnogim jezicima, drvo (na arapskom al’ud od čega dolazi leut, talijanski i španjolski legno i leno). Lađa, koja je baltoslavenskog porijekla (lodia, od oldia), također je značila drveni trupac (monoksil). Korijene latinske riječi navis zatječemo u sanskrtu, u grčkom, u keltskim govorima, u armenskim dijalektima: ne zna se čija je bila. Ni porijeklo galije (galea, galeone, galeota, galera itd.) nije razjašnjeno, premda je plovila po svim morima i spominjala se, s ponosom ili očajem, na svim jezicima: ni Meyer-Liibkeov “Romanisches etvmologisches W6rterbuch” nije ustanovio odakle dolazi. Talijanski etimolozi C. Battisti i G. Alessio pretpostavljaju da je “relikt iz ilirskog supstrata proširenog od dalmatinskih obala do Venecije” (v. “Dizionario etimologico italiano”, sv. II, Firenze 1951): galea bi bila neka vrsta kornjače (testuggine), koja, kad se kreće, sliči lađi s jednim ili dva reda vesala. I korablja dolazi iz Grčke (korabion), ušla je u slavenske jezike prije seoba naroda, može se dovesti u vezu s imenom nekoga kukca ili raka (karabos, v. Aristotel: “Historia animalium”, 531b, 25). Ti primjeri, kao i mnogi drugi koje ne kanim nabrajati, odaju zajedničke oblike, tvorbe, metafore. Ponekad gdje ne vidimo prvoga izvora ili počela kao da riječi i stvari izranjaju iz samog mora, Mediterana.

Brod se povezuje sa starim slavenskim glagolom brestibredo, što znači gaziti, pregaziti, prijeći preko vode. Porijeklo mu je, očito, kontinentalno. “Pomorski rječnik” Radovana Vidovića (Split 1984), blizak “Pomorskom glosaru” A. Jala, uz brod, navodi (prema “našim izvorima”, starijim) slijedeće nazive, najčešće grčkoga, latinskog i romanskog korijena: “banzo, barca (barka), bastasia, bastassiza (bastašica), batel, bergantinus (brigantin), biremis (isto što i/usta), barcon, barcosa, barcusius (bragoč?), carabus (korablja), caraca, carachia, casselata, chelandia, cocha, codura, drievo, dromo,Jrigada, fusta (fušta), galea (galija), galera, galion (galiun), grippus(grip), gumbara, kravela (kao i korablja, grč. karabos), katrga (katurga), lađa, lembus, lignum (drievo, legno), linter, londra, marziliana, navicula, navigium, navis, ormanica, plav, saeta sagittea, sagiteda, saita, (bit će i šajka odatle potekla), saena, šebeka (šambek), tartana, treciones (galeae), triremis, zolla, zopula” (op. cit. str. 70). Ima još naziva za brodove razne vrste. Isti autor pobija predrasude o dobroj prehrani koju su uživale brodske posade, služeći se citatima iz dnevnika pomoraca, kakvi nisu uobičajeni u normativnoj leksikografiji, kakvima je mjesto u rodu glosara: “Slano meso, kupljeno u barjelima u Trstu, Italiji, Engleskoj, Marsiliji bilo je crno i mršavo kao pseće: engleske galete bile su neukusne i tvrde kao ploče, nijesu se mogle razmočiti ni u kafi ni u vodi, a njih su većina kapetana volili kupovati radi štednje pošto bi se manje potrošilo, nego one od Odese i Genove, koje bi se frnjokulom slomile. Menu na jedrenjačama nije se mnogo mijenjao. Ujutro za ručak tvrdoga hljeba; a rijetko bi na kojem brodu davali kafu ili čaj; za objed supa i slano meso, a za večeru žgvacet i katkad slano meso na salatu s krtolom. U lukama mjesto slanoga mesa kupovali bi fresko, ali ne meso, već glave goveđe, što je najcjenje, bez mozga i jezika, a na manjim brodovima od pet do šest članova posade kupilo bi se po pola glave. Od ove je morao kuvar nešto da otkine i načini za kapetana i skrivana dva bifteka. Masti se na brodovima posve malo trošilo jer bi se čipula za žgvacet pofrigala na pretilini koja bi se spjenila na čorbi od slanoga mesa… Posada ispod prove jela je zajedno iz jedne gamele, jedini je nostromo imao svoj tanjur, a vodu, od kapetana do moca, svi smo pili s pićonom na bačvi. Jedino u lukama kamarot bi za kapetana i skrivana napunio bocun a za nostroma i posadu mogla se uzeti bokara” (ibid. str. 301-302). Vidović je taj navod uzeo iz knjige “Uspomene iz pomorskog života” koju je pomorac Vlado Ivelić objavio 1933. u Splitu. Mediteranci čitaju slične glosare kao neku vrstu memoara, a to oni ponekad i jesu. Takav je, očito, i golemi “Atlante linguistico mediterraneo” koji odavno izlazi u nastavcima u Veneciji (glavni mu je urednik bio Dubrovčanin Mirko Deanović, 1890-1984). Ti se nastavci još uvijek dočekuju na Mediteranu s ushićenjima ili prosvjedima, s nostalgijom. Dubrovčanin Bozo Cvjetković, koji je na početku XX. stoljeća, po sugestiji kritičara Jovana Skerlića, pokušao načiniti neku vrstu brevijara, još kraćeg od ovog, pod naslovom “Estetska oceanografija” (Dubrovnik 1920, izd. De Giulli), pisao je, u jeku prvoga svjetskog rata, o starim dubrovačkim brodogradilištima. Mala republika (mala po prostranstvu) imađaše brojne skvere (ili škare, kako se u njoj govorilo), u gradu Dubrovniku i predgrađu Gružu, u Cavtatu, Župi i na Rijeci Dubrovačkoj, u Zatonu te na otocima Lopudu i Šipanu, u Slanom i Stonu na Pelješcu: tu bijahu porinuti “jaki nizovi galija, pulaka, karaka, nava i sličnih velikih jedrenjača koje proniješe slavu Sv. Vlaha od bajnog Levanta do Herkulovih stupova, a odavde do mračnog (sic!) i prkosnog Albiona, Kolumbovog kopna i putevima Vaska da Game do otadžbine Kalidasa i nebotičnog prijestolja Bhagavata”. Tako piše pravi Mediteranac. Čuveni škver, utemeljen u Gružu 1526, opisuje na sličan način: “proviđenje svim potrebitim spravama kao arganima, maljima, važima, sjekirama, puntalima pa svim potrebitim stvarima za očuvanje i opremu jedrenjača. Blizu škvera redaše se veliki magazini za drvlja, katram, konope, sidra, itd. Na škveru je bila podignuta kuća u kojoj je mogao stanovati brodovlasnik i nadzirati izgradnju svoga broda. Prebogato gradivo za gragjenje davao je onda dobro pošumljen Srgj pa Mljet, Arbanija, Neretva, Senj, a osobito brda Sant Angelo i Gargano u Apuliji. Prote, kalafate, marangune i drugo osoblje škvera davaše Dubrovnik, Gruž i okolica” (“Dubrovačko brodogradilište”, str. 5-6, Dubrovnik 1917, piščeva naklada). Dragocjene podatke o brodovima i brodogradnji nalazimo u radovima nadahnutih diletanata. Obilazio sam vaporetom otoke mletačke lagune, bio na Torcellu, Buranu, u Muranu gdje sam se divio, kao i ostali, puhačima stakla, na Mazzorbu i Malamoccu na kojem je nekad bilo sjedište uprave, vidio sam isole Realtine i napokon Chioggiu. Dopao mije u ruke svojevrstan glosar u dva toma, pod naslovom: “Calafati, squeri e barche di Chiogga” (izdan uz pomoć municipija u Chioggi godine 1985, autor se zove Dino Memmo). Iz njega se može mnogo naučiti: što je jedno malo mjesto dalo velikoj mletačkoj sili, kako se u njemu razvijalo brodarstvo (galafa’) i po koju cijenu, kad su nastali korporativni statuti brodograditelja, zvani mariegole (prva se mariegola spominje u proljeće 1211), kakva su sve sidra postojala prije uzoritog renesansnog sidra (ancora rinascimentale) i koji timuni prije navarskog timuna, otkud razni alati i njihovi nazivi: curiaga, canagola, chissa, gala ili gala verta, catarafa i cartabon, polachina, cortelo, verna, becanela a due ili becanela a tre, alzana, berlasso ili imberlasso. U starom i simpatičnom venecijanskom glosaru Giuseppea Boerija (“Dialetto veneto”, Venezia MDCCCXXIX) malo je koja od tih riječi zabilježena. Ne treba ih ni ovdje prevoditi.

One nisu razumljive gotovo nijednom Talijanu, čak ni Mlečaninu, ako starih Mlečana još ima, jednako kao što dalmatinizme koje sam navodio ne razumiju panonski Hrvati, a pogotovu ne Srbi, Bosanci ili Crnogorci. Čini se da je isto tako i na drugim obalama i u njihovu zaleđu, od Magreba, preko Libije i Palestine, Sirije i Južne Anadolije, do Provanse, Katalonije, Aragona i Gibraltara. I to je jedna od značajki Mediterana.

Izgubljeno je djelo Timosthena, admirala Ptolemeja II, autora deset knjiga “O lukama”. Da nije, više bismo znali o starim lukama. Na njih ne treba gledati samo s praktične strane, misleći na terete koji se u njima istovarahu i utovarahu, na odvoz i dovoz brodovima. One su postojale i prije brodova. Iz njih su prvi pomorci, na drvenim trupcima, pošli na drugu obalu. Grci su izdvajali luku koja je nastala sama od sebe, po prirodi stvari, voljom mora: limen autofnes, među prvima je spominje povjesničar Tukidid (I, 93). Pelago-limen, prema opisu stratega Polvena (III, 9), bila je na kamenitu nasipu, s dugim molima. Feničani su gradili luke koje su imale po dva pristaništa, za suprotne vjetrove: odabrali su najbolja mjesta Mediterana, označavali ih suglasnicima MHVZ (ne znamo kakvi su se samoglasnici izgovarali među njima).

Mnogi su u našem stoljeću istraživali stare luke, ronili do njihovih potonulih mola, obraslih algama, školjkama i travuljom, ili su pak kopali po mulju, pijesku i zemlji koja ih je zatrpala. Grupa francuskih arheologa prekopala je mjesta na kojima se nalazio Bvblos (Maurice Dunand: “Les fouilles de Bvblos”, Pariš 1937): obuzeo me strah čitajući izvještaj o tome što je sve tamo pronađeno, čega je bilo, kako je propalo u luci po kojoj je vjerojatno dobila ime najčitanija knjiga svijeta. Zapisi inženjera Gastona Jondeta, koji je istraživao (od 1910. do 1915) podvodne ostatke luke Faros, kraj Aleksandrije, svjedoče o vještini starih graditelja: dva velika lukobrana, dugi po dva i pol kilometra, široki preko šezdeset metara svaki, na gromadama donijetim iz kamenoloma u Mexu, spojenim bez cementa i žbuke, složenim po minoskom obrascu, između nekadašnjeg otočića i brda Abu -Bakar. Vidio sam i Pozzuoli, kraj Napulja, čije su obale potonule (Portus Iulius, Baia, Campi Flegrei u Kampaniji), gdje povijest bilježi jedan od najvećih pothvata lučke inženjerije, ostvaren uz pomoć vulkanskog pijeska (puteolanus pulvis) što se u dodiru s vodom, slanom ili slatkom, pretvara u najtvrđi cement: spominju ga kao jedno od čuda ovoga svijeta Seneka (Quaest. nat. III, 35) i poznavalac arhitekture Vitruvije (II, 6). Nedaleko od hrama Serapide, napol utonulog u moru, na oko desetak metara dubine nalazi se nekadašnja radionica kipara. Tu se iskrcao sveti Pavao na putu za Rim. Tuda je prolazila via domitiana. Taj je predio izabrao Petronije za okvir svoga “Satvricona”, “Trimalhionove gozbe”. Na odlasku iz Pozzuolija našao sam Marcijalov epigram o matronama koje su u obližnje ljetovalište Baia (također potopljeno) dolazile kao Penelope a vraćale se iz njega kao Helene (I, 63). Mol u Pozzuoliju bio je jedan od najslavnijih. Vraćajući se otud pronašao sam nepoznato djelo Ruđera Boškovića, naslovljeno “Del porto di Rimini” (izdano u Pesaru, MDCCLXV). Znanstvenika koji se bavio kozmologijom i nazreo teoriju atoma, Dubrovčanina koji je ušao u bratovštinu jezuita i natjecao se u matematici s D’Alembertom, koji je izmjerio dužinu meridijana između Rima i Riminija, gradski su oci pozvali da postavi i riješi pitanje njihove luke: to govori o mjestu luke u poretku stvari na Mediteranu.

O odnosu luka i vrata pisali su drugi glosari (v. Georges Dumezil: “Fetes romaines d’ete et d’automne”, pogl. “Ports et Portes”). Oba ta naziva imaju isti korijen u latinskome i romanskim jezicima. Svetkovina Portunasa, božanstva luka i zaštitnika vrata (Deus portuum portarumque praeses) održavala se potkraj kanikula, 17. augusta, a njegovo svetište nalazilo se kraj rijeke, mosta i luke, “in portu Tiberino”, po Varonovim riječima (VI, 9). U starim kalendarima vidimo da se lučke svečanosti (zvane portunalia, zamislimo kakve su mogle biti!) nazivahu također Tibernalia. Luke i svetkovine međusobno su povezane. Odnos luke, vrata i ušća rijeka, o kojima sam prije govorio, ima više značenja u kulturama Mediterana, koja nisam uspio odgonetnuti.

Ima još takvih primjera, od kojih je zapravo započeo rad na ovoj knjizi (sve ostalo na to se nadovezalo). Potonule luke neka su vrsta nekropola. Dijele istu sudbinu kao i gradovi ili otoci koji su potonuli: na sličan ih način obavijaju tajne, prate pitanja, slijede pouke. Neke su istražene u tančine, druge se više ne mogu istražiti. Luka u Tiru, jedna od najstarijih za koje se zna, povezala je otok s kopnom (takve su luke bile najpogodnije), imala je lukobrane kadre da odbiju najjače vale: njezini su ostaci stršili iz mora sve do novoga doba, poput hridi (vidio sam ih najednom bakropisu iz godine 1836); neki se dijelovi još uvijek razaznaju na dnu, u dane kad je površina nepomućena; ronioci su na tom mjestu pronašli Posejdonov kip, koji, kao u znak prkosa, drži u ruci morskoga konjica. O luci grada Helike, njezinu naglom i tragičnom potonuću u vode Korintskog zaljeva, govorilo se stoljećima sa strahom i oprezom, pisali su o njoj ljetopisci i povjesničari. Čuvena Apolonija, na libijskoj obali, sa dvije prostrane luke građene po feničkom uzoru (zaštićene lukobranima i povezane jedna s drugom), donijela je susjednoj Kireni golema blaga izvozeći žito u Ostiju: i ona je potonula, unatoč svojoj ljepoti i zaštitniku po kojem je dobila ime. I tu se vide ostaci, kad se more smiri i postane prozirno. Na afričkoj strani ima više takvih prizora: Utika, na primjer, kraj Kartage, gdje je teško reći što je uništila ljudska zloća a što gnjev mora (i Utika je bila, pripomenimo, otočna luka). Slična je sudbina pogodila ratnu luku Misenum, nedaleko od Pozzuolija, koja se činila neosvojivom, oslonjena na goleme blokove i teške kesone, usađene u morsko dno vještinom koju su Rimljani naučili od Etruščana i Kartažana te usavršili bolje nego itko drugi. Kraj današnjeg Marseillea nađena su debla od bora i crnike, na koja se oslanjala luka stare Masalije, koju su osnovali Grci iz Fokeje šest stoljeća prije Kristova rođenja i iz koje je Piteja krenuo na periplus prema dalekom sjeveru i posljednjoj Tuli: i ona je potonula. Zapadno od nje, blizu današnjeg zatona Saint-Gervais, u dubini od četiri do pet metara, prepoznavao sam kamene mole, stupove građevina, možda i kipove bogova, na mjestu zvanu Fos-sur-Mer, u mulju koji je nanijela Rhona (rijeke često sudjeluju u takvim urotama). Uza sam Posilip leže, na dnu, ostaci grčke Partenope i emporija Paleopolisa; kraj njih se, u moru, vide ponekad bivše luke, u Gaioli i Marecchianu, istočno od mjesta zvana Časa degli Špiriti. Potonula je u nepovrat i Matza na Siciliji, poznata iz vremena procvata toga slavnog otoka. Na jadranskom otoku Pagu bila je i propala luka ilirskih Liburna, zvana Cissa ili Kissa. Njezini se ostaci još istražuju. Sreo sam Rovinjane koji vjeruju da otud potječu. I na Brijunima je jedna potonula luka. Mnogo je još takvih mjesta, mnoga nisam obišao. S tim se prizorima nerado poistovjećujemo: svatko je ponekad potonula luka, na Jadranu ili na Mediteranu.

I otoci su, kao mora, mijenjali imena. Ne zna se uvijek zašto je bilo tako. Mijenjali su i vladare i stanovnike koji su ih imenovali. Diodor Sicilski, koji je u svojoj “Historijskoj biblioteci” posvetio cijelu knjigu otocima (nesiotike), objasnio je kako je i zašto njegova rodna Sicilija, “koja se najprije zvala Trinakrija zbog svoga oblika (sa tri velika rta poput triju šiljaka), nazvana poslije Sikanija, po Sikulima koji su je nastanjivali” (V, 2). Proroci su Cipar zvali Kitim (Ez. XXVI, 6), a stari Grci Alasiotas. Kreta je u Starom zavjetu Kaftor (Gen. X, 14), potom su je Arapi prozvali Kandijom. Lipari su bili poznatiji kao Eolski otoci. Peloponez su Mlečani zvali Moreja zbog obilja murava na njoj. Ibiza se zvala Pitvusa, zbog borova. Hvar je nekoć nosio slično ime, Talijani su ga preimenovali u Lešinu. Krk je najprije bio Curicta, zatim na talijanskom Veglia. Pag se nekad zvao, kao i luka na njemu, Cissa ili Kissa. Vis je bio Issa. Neki su otoci oduvijek bili i ostali ono što jesu: Rodos je od početka Rodos, Lesbos Lesbos.

O otocima se obično govori zasebno, tj. odvojeno od kontinenta. Odavno pišem o njima i stalno im se vraćam. Etimolozi dovode u vezu grčki naziv za otok (nesos) s indoevropskim korijenom koji označava “ono što plovi”. Latinski i romanski nazivi nisu razjašnjeni: insula, isola, ile, itd. Talijanski glagol isolare, koji su prihvatili mnogi jezici, nastao je od isola: otoci su bili znakovi odijeljenosti i samoće. Riječ otok dolazi od teći, otjecati, ostrvo od struja, o-strujiti, po već spomenutom etimologu Petru Skoku, koji tvrdi da “to nisu pomorski termini. Preneseni su s kopna na more. Toponimi su i na kopnu” (“Etimološki rječnik hrvatskog ili srpskog jezika”, sv. III, 350, Zagreb 1970). I to vjerojatno pokazuje otkud su došli naši otočani. Plinije Stariji obilazio je jadranske otoke i opisao neke od njih: “Obala Ilirika ima više od tisuću otoka, s plićim morem i neznatnim strujanjima, koja se probijaju kroz uske uvale” (III, 151). Pomponije Mela slijedio je njegov primjer; nije bio osobito darovit. Zavolio je Jadran i posvetio mu retke ispunjene hvalom (“De Chorographia”, II, 55). Svako more na Mediteranu ima, čini se, svoga Pomponija: iskažimo mu zahvalnost.

Najstariji poznati nam zapis o “otocima blaženih” nalazi se u Hesiodovim “Poslovima i danima”: “Na otocima blaženih, kraj oceanskog dubokog vira, borave blaženi junaci, slobodni od briga u srcu: živototvorna im zemlja donosi medni plod što triput u godini dozrijeva” (169, 173). I u Davidovim “Psalmima” otoci su bogati, a otočani darežljivi: “Kraljevi Taršiša i otoka nosit će darove svoje” (LVII, 10). Predodžba o otocima koji su odijeljeni, koje ne remeti ništa izvana, na kojima se može ostvariti apsolutni red, potaknula je najzanosnije utopije. Platon je opisao u “Kritiji” i “Timaju” raskošnu Atlantidu kao “sveti otok obasjan suncem, koji je proizvodio mirise…, s hramovima, kraljevskim palačama, lukama i brodogradilištima” (“Kritija”, 115). Takav je otok morao potonuti da bi nas poučio kako je sreća prolazna. Što se zbilo s otocima o kojima se pisalo i nagađalo: gdje su Aulilia, Satanazes, Otok sedam gradova, je li ih snašla slična sudbina, jesu li uopće postojali, to nitko ne zna. Ne znamo ni jesu li bili na Mediteranu ili na nekome drugom moru.

Otoci nisu samo mjesto sreće i blaženstva. Između Scile i Haribde vrebaju opasnosti i iskušenja. Otoci su također mjesta izgona i zatočenja. Tako je bilo ne samo u drevnim mitovima i epovima nego i u praksi vladara i tirana, helenskih i rimskih, arapskih i turskih, romanskih i slavenskih. Dedal je sagradio najgoru tamnicu labirint na Kreti. Sin mu je Ikar želio, uzalud, odletjeti s njezinih litica: strovalio se u more prozvano po njemu Ikarskim. Teško je pobrojiti sve otoke na koje su tiranije izgonile svoje protivnike. U Rimu se ustalio pravni naziv “otočna kazna” (poena insularis). Otočić San Nicolo bio je colonia penale u Napuljskom Kraljevstvu. Seneka je proveo osam godina u izgnanstvu na Korzici. Dubrovački pjesnik Ivan Gundulić povukao se, u starijoj dobi, na jedan od najmanjih Elafitskih otoka, Daksu, da bi tu okajao grijehe svoje mladosti. Na otok Mljet (čije ime etimologija dovodi u vezu s medom: melite nesos), na jugu Jadrana, između Lastova i Sipana, rimski su vladari, consules atque proconsules, slali u progonstvo svoje najljuće neprijatelje: taj slatki otok (sa živopisnim slanim jezerom u sredini) bio je pun otrovnih zmija, tako da čuvari nisu bili potrebni. Dubrovačka je Republika preuzela i tu tradiciju latinskoga svijeta te, u skladu sa svojim skromnijim i ograničenijim potrebama i mogućnostima, ustanovila na istom mjestu mali mediteranski Sibir.

Ta je pojava bila česta.

Korzikanac Buonaparte dvaput je zatočen, na mediteranskoj Elbi prije Svete Helene. Prva etapa u izgnanstvu Lava Trockoga bio je otočić Prinkipo (turski Buyuk Ada) u Mramornom moru: “otok crvenih klisura nagnut nad tamnom modrinom…, poput neke pretpovijesne nemani na pojilu” (Max Eastman: “Great Companions”, str. 117, New York 1940). Lipari su bili poznati kao koncentracioni logor. Stara austrijska tvrđava na otočiću Mamula, u Boki Kotorskoj, postala je tamnicom za ljevičare i antifašiste. Na otoku Rabu (možda na istom mjestu gdje je danas ludnica) djelovao je talijanski konclogor za Židove (1941 1943). Na malom otoku Jar osu kao i na velikom Makronisosu (da se vratimo grčkim izvorima) pukovnici su nakon II. svjetskog rata napravili logore za demokrate i intelektualce (slične logorima na Solovjeckim otocima, na Bijelom moru, iz vremena “kulta ličnosti”, premda s podnošljivijom klimom). Goli otok na sjevernom Jadranu, u Kvarnerskom arhipelagu, zatočio je one koji nisu prihvatili raskid sa Staljinom 1948. Teško je reći je li bio Mediteranac, Sizifov potomak, onaj tko se tu sjetio neobične pokore: da zatočenici lome gromade kamenja i bacaju tucanik u more, da zatrpavaju Mediteran.

Španjolci su prenijeli stanovite običaje u svoje kolonije: u zaljevu San Francisca, grada koji je dobio ime po poznatom mediteranskom svecu, na otočiću Alcatraz bio je sve donedavno “najsigurniji zatvor na svijetu”. U Francuskoj Gvajani kršćanskim su imenima (Otoci Spasa, Vražji otok) nazvane kaznionice koje su nadmašile uzore iz antičkih vremena. Na trima dalekim otocima pogiboše, ne zaboravimo, tri velika istraživača mora: Magellan, La Perouse i kapetan Cook. Ne zna se koji je otok poslužio kao uzor Kafkinoj “Kažnjeničkoj koloniji”. Primjera je mnogo u literaturi i izvan nje, na Mediteranu i dalje od njega.

Pripremajući se za put u Italiju, koja će nadahnuti “Rimske elegije”, Goethe je sanjao san nalik na otočnu utopiju: “…S povelikom barkom plovim uz nekakav plodan otok, bogat raslinjem, znajući da se na njemu mogu naći najbolji fazani… Kao što san obično sve preobliči, tako su oni imali duge repove s raznobojnim okcima, poput paunova ili rijetkih rajskih ptica” (“Italienische Reise”, nadnevak 19. X 1786). Sicilija je podsjećala pjesnika “na Aziju i Afriku, tako da nije mala stvar stajati na toj čudesnoj točki u kojoj se sječe toliko pravaca svjetske povijesti” (Ibid., dne 26. III 1787). Povijest se ponekad zaključuje na otocima.

Gotovo je nemoguće obići sve mediteranske otoke; poslužio sam se, za neke od onih na kojima nisam bio, svjedočanstvima, primjerice manje poznatim djelom D. H. Lawrencea “Sea and Sardinia”: “Ni Rimljani, niti Feničani, ni Grci, niti Arapi nikad nisu pokorili Sardiniju. Ona leži postrani. Izvan je tokova civilizacije… Podsjeća me na Maltu: izgubljena između Evrope i Afrike, ne pripada nikamo. Ne pripadajući nikamo, nije pripadala nikome… Ostavljena je s onu stranu vremena povijesti” (str. 11 i 65, izd. Anchor Books, New York 1954). Vrijeme povijesti nije jednako raspoređeno na Mediteranu.

Lawrence Durrell oplovio je Siciliju, Rodos, Krf, Cipar, Patmos, iznio mnogo opažanja o svakom od tih otoka. Spasio je od zaborava riječ islomania (insulomania ili otokomanija) i proširio njezin opticaj: “Našao sam jednom prilikom negdje među Gideonovim bilježnicama popis bolesti koje medicinska znanost još nije klasificirala; među njima je bila islomania, opisana kao rijetka i nepoznata tegoba duha. Ima ljudi koji, objašnjavao je tu Gideon, smatraju na neki način neodoljivima otoke; znanje koje steknu o nekom od njih, o tom malom svijetu okruženu morem, ispunja ih neopisivom opojnošću. Ti rođeni insulomani (islomanes), dodao bi on, izravni su potomci Atlantiđana (Atlanteans) te njihova podsvijest žudi za otočnim životom. Kao sve Gideonove teorije i taje genijalna… Ova je knjiga po svojoj nakani anatomija insulomanije”, kaže Durrell za svoja “Razmišljanja o jednoj morskoj Veneri” (str. 15, London, 1960). Ovaj brevijar želi osloboditi duh od raznih bolesti Mediterana, pa i insulomanije, od koje sam i sam bolovao, i povremeno još bolujem.

Meditacija o otocima neprestano nas navodi na temu izgona, kojoj bih želio posvetiti kratak midraš. Stari su Hebreji, u pitanjima vjere i obreda, bili skloniji ustanovama i hijerarhijama nego što bijahu Heleni: birali su među sobom poglavare izgnanstva, smatrali ih potomcima Davidovim, priznavali im duhovne i svjetovne ovlasti. Takav se dostojanstvenik na aramejskom zvao Reš Golutha, a prevodio na grčki i latinski riječju egzilarh. Francuski židovski pisci, poznavaoci Talmuda, imenovali su ga prince de l’exil: tako se zove u zbirci neobičnog pjesnika Edmonda Flega, naslovljenoj: “Ecoute, Israel” (objavljenoj u Parizu godine 1953). Mnoge je nadahnulo djelo “Midraš Rabba”, koje je egzilarh Rabbi Huna posvetio izgnanicima i njihovim progoniteljima. Dijaspora je čuvala zvanje Reš Goluthe i poštivala njegovu službu. Egzilarhat se ipak ugasio s Rabbi Ezekijem. Nije ga više bilo moguće obnoviti. Oskudni podaci koje sam prikupio pokazuju kako su se egzilarsi isticali strpljenjem i trpnjom: bili su svjetionici na rtovima dobre nade, na otocima izgnanstva. Mediteran se može dičiti što je takva ustanova nastala na njegovim obalama.

O promatranju mora i molitvi uza nj saznao sam najviše od monaha Irineja, kojega sam sreo kraj koptskog samostana As-Surian, u Egiptu, između Aleksandrije i Kaira, nedaleko od obale, na rubu pustinje. Rodom iz Odese, od roditelja unijata koji su stradali za vrijeme progona, našao je utočište u grčkoj obitelji kakvih je mnogo bilo u toj kozmopolitskoj luci. S njom je, kao dječak, u ratnim godinama, izbjegao u Solun. Zamonašio se na Svetoj Gori, u Mronu, zatim služio Gospodu na Sinajskoj gori i Libanonskoj visoravni, u manastirima na Cipru, u ćelijama grčkih “meteora”. Molio se promatrajući pučinu, meditirajući. Govorio mi je o svetom Antunu i svetom Pahomu, koptskim anahoretima, o tome kako su ispaštali u pustinji, kraj mora, o manastiru svetoga Makarija i monastičkim odredbama svetog Bazilija: “Odvojiti se od ostalog svijeta, ostati bez domovine i bez obitelji, bez imanja i bez dobara, bez prijatelja i bez poslova” (navod sam zabilježio po sjećanju). Sveti Jeronim, i sam sklon pustinjaštvu, preveo je te stroge odredbe. Sveti je Atanas napisao životopis svetoga Antuna Pustinjaka. Anahoret Irinej bio je dostojanstven dok je govorio, lijep kad je gledao u daljinu, uvjerljiv u svom nastojanju da se kršćani izmire u Kristu. Govorio je ruski, čistim jezikom, mjestimice arhaičnim, bez metafora. Znao je više jezika, naučio je i koptski. Onu duhovnost, koju su mediteranskim obalama pronosili proroci i apostoli, baštinili su prvi veliki pustinjaci. Filonov “Kontemplativni život” (De vita contemplativa) jedan je od najčišćih oblika novog helenizma. Theoria je značila uvid i vid: kontemplacija je iskustvo teorije, praxis kai theoria. Objašnjavao mi je izvorna značenja anahoreze i koinonije, kseniteje i lavre, smisao apatheie kao vlasti nad samim sobom i diakrisisa kao unutrašnje odluke. Govorio je o svemu tome kao o duhovnoj tradiciji istočnoga Mediterana, koja se širila prema zapadu i sjeveru, koja se ne smije zanemariti. Njezini putovi vode prema Kapadociji, Kijevsko-Pečerskoj lavri, u Sveti Naum i Sopoćane, u svetište Četrdesetorice mučenika u Bugarskoj, u armenske manastire na slanom jezeru Van i slatkovodnom Sevanu. Spominjao je mnoga djela, navodio vjerske i svjetovne autore. Holderlinov je Hvperion sanjao o tome da postane “pustinjakom u Grčkoj”.

U antičkim je kulturama prevladavao “gledalački stav”. Filozofija je tražila “umno gledanje”. Kako sile izazivaju pojavu suprotnih sila, u helenskoj se tradiciji javila i težnja za probijanje kruga vidljivosti: stoga se mudrost, tj. pronicanje u tajne, počela izjednačavati sa sljepilom. Tirezija je slijep kao i Homer, ali naslućuje što je s onu stranu vidljivoga. Edip sam sebi probada oči koje su ga iznevjerile. Grčkim su poganima govorili prvi kršćanski propovjednici: “Ako te oko tvoje sablažnjava, iskopaj ga i baci”. Sunce Juga lako nas zaslijepi. Na kraju antičke epohe javili su se veliki zagovornici šutnje. “Logosu mora prethoditi šutnja”, upozoravali su neoplatoničari. Plotin je tražio “razumijevanje u šutnji”. Ideal asketa bio je “slavoslov bez riječi”, upućen Bogu. Tako se uspostavljala ravnoteža, u molitvi i u govoru. To nije samo bizantsko predanje, napominjao je monah. Na zapadnim stranama, u Palermu (Chiostro di San Giovanni degli Eremiti iz XIII. stoljeća), na više mjesta u Španjolskoj i Francuskoj (cisterciti, pavlini, trapisti), na nekoliko jadranskih otoka (na Košljunu kraj Krka, Rabu, u Gospi od Škrpjela u Boki) kao i na južnoj mediteranskoj obali, po sufijskim tarikatima, bilo je takvih pojava: valja i njih imati u vidu kad se određuju mediteranske granice. Ne znam je li Irinej završio svoje djelo o Simeonu Stiliti i razlozima zbog kojih se taj neobični svetac uspinjao na stup i vezao za nj. Kao mnogi Slaveni, nije odgovarao na pisma. Tko zna jesu li uopće stizala do njega, u kojem je sad samostanu, u pustinji, kraj mora.

Vjere su preimenovale stanovnike i obale Mediterana. Stara hebrejska imena iz Svetog pisma primili su kršćani svih naroda i jezika, imena istog korijena prenosili su muslimani s istoka na zapad: Abraham ili Ibrahim, David ili Davud, Salomon ili Sulejman, Josip ili Jusuf, Marija ili Merjema i tako redom. Bilo je posebnih imena, različitih od jedne vjere do druge. Mnoga se vežu za svjetlo, sunce ili zemlju, gotovo nijedno za more. Petra je Sin Božji imenovao po stijeni (Iv. I, 42). Sveti Jeronim je pokušao protumačiti Marijino ime kao složenicu od meir (svjetlo) i iam (more): Stella mariš, znana mornarima od davnina. Taje etimologija opovrgnuta, unatoč autoritetu sveca i prevodioca. Grešna je Magdalena dobila ime po pokrajini Magdali. Lidija je nazvana po zemlji lidijskoj, iz koje je skromna “skrletarka” (Lydia purpuraria) došla u Filipe, prijestolnicu Egejske Makedonije, gdje je slušala prodiku svetoga Pavla (Saula) i postala prvom makedonskom kršćankom (v. Marturologium Romanum, III, 8). Nema velikih i svetih imena povezanih s morem, ali je samo preimenovanje čovječanstva poteklo s Mediterana.

I obale se dijele na one koje su krštene i one koje to nisu. Njihovo je posvećenje slično krštenju ljudi. Često su imenovane po svecima ili Bogorodici. Oplovimo obale Sardinije, na kojima je mnogo takvih imena: Santa Maria Navarese i Isola di Santa Maria, Santa Caterina di Pittunari, Santa Lucia, Monte Santu, San Antonio di Santadi, Capo San Marco, Stagno di San Giovanni, Santa Teresa di Gallura, Isola Maddalena, Costa Paradiso. I drugdje se po svecima daju imena obalama, ovdje možda više nego igdje. Na jugu Sicilije nalazi se Maršala, nazvana tako u vrijeme arapske vlasti: dolazi od riječi marš (luka) i Alah. I na južnim mediteranskim obalama ima takvih primjera. Na Jadranu je pridjev sveti ušao na poseban način u nazive mjesta, možda intimnije nego drugdje (romanski sant odgovara slavenskom sut ili su): Supetar, Supavo, Sutivan, Sustipan, Sućuraj (sv. Juraj), Sumartin (ili, s metatezom, Sumratin), Sutorina (sv. Irena), Sutmiho (sv. Mihael) i Sutmihojska, Sutvara (SV. Barbara), Sutomišćica (sv. Eufemija), itd.

Uz njih su Punta Križa, Punta Madona, Vala od Marije i zaljev Svetog Pavla, otok Svetog Grgura, koji nije poznat po dobru. Na ulazu u Pulski zaljev dočekuju nas tri otočića: Sveti Petar, Sveti Andrija i Sveta Katarina. Po svetom Iliji dobio je ime Sutlija, brijeg i kamenolom po kojem je Trogir bio slavan {Tragurium marmore notum, pisao je Plinije Stariji, Nat. hist. III, 141). Tako se posvećuje zemlja uz more, a ne more: ono je samo po sebi sveto ili je pak prokleto.

Primorski su gradovi uzimali svece za zaštitnike. Na srednjem Mediteranu mnogi su imali pokrovitelje s Istoka: to potvrđuje postojanje duhovne razmjene, ne samo trgovine. I Genova, i Barcelona, i Taragona, i naš mali Senj odabrali su svetog Jurja iz Sirije. Egzarhat Ravenne dao je prednost bizantskim patronima. Na Jadranu su se, unatoč svemu, najviše zbližili Istok i Zapad: sveti Duje i Vlaho su pokrovitelji Splita i Dubrovnika, sveti Todor, zaštitnik bizantske vojske, štitio je Korčulu, sveti Jakov Šibenik, sveti Tripun Kotor. Trogirani su imali u vrijeme renesanse bratovštinu svetoga Damjana i svetoga Kuzme. Zadar je podigao stare crkve svetoj Stošiji (Anastaziji) i svetome Krševanu (Krizostomu). Dalmacija je svetom Šimunu (Simeonu) namijenila škrinju od plemenite kovine.

Ne bi se od okrutnih barbara obranili lijepi i napredni gradovi Mediterana da im nije pomogla providnost njihovih svetaca. Brigu o soli vodili su u staroj Grčkoj zakonodavci. Solar je uživao poštovanje, solane bijahu zaštićene. Homer je pjevao o “božanskoj soli” (halos theio, “Ilijada”, IX, 214). Aristotel ju je dovodio u vezu s moralom i prijateljstvom (“Nikomahova etika”, 1156b, 27). Plinije Stariji vidio je njezin utjecaj “na sladostrašće duha (ad voluptates animi), pa se slanim nazivaju svakovrsne ljepote života i najveće radosti, odmor od napora kakav ne sadrži u tolikoj mjeri ni jedna druga riječ” (XXXI, 88). Ciceron je posjedovao vlastite solane i govorio o njima s ponosom: salinarum mearum possessio (Ad fam., VII, 32), a to pokazuje da je govorništvo povezano sa solju. Jedna od najvažnijih rimskih cesta, po kojoj su Sabinjani vukli vreće soli u Vječni grad, dobila je ime Salaria via (kartograf ju je jasno ucrtao na tabuli peutingeriani). Sol je otvarala putove s mora na kopno, od kopna prema moru: gotovo je nemoguće pobrojiti sve solane s kraja na kraj Mediterana, kao i djela koja su im posvećena.

Kultura masline ustanovila je nazive briske onim filozofskim ili vjerskim: uzgajač maslina zvao se elaiologos, prodavač elaioparokhos, nadzornik elaiokhristes, proizvodnja ulja aelaioturgia, nadzor nad njom elaiokhristia. Getshemani je na hebrejskom vrt (gath) s prešom {šemanim je vrsta tijeska ili muljače). Maslina, stablo kao i plod, ima posebno mjesto u Svetom pismu: njezino ulje “na čast je božanstvu i ljudima” (Suci, IX, 8). Mashiah (mesija, onaj koji je pomazan) preveden je na grčki riječju khristos: pomazanik. Kuran se zaklinje maslinom (al-zejtun) i smokvom: “Tako mi smokve i masline, i Sinajske gore, i grada sigurnog”, piše u njegovoj XCV. suri (koja nosi naslov po smokvi: at-Tin). Na takvim se ustanovama i odredbama, ne samo na plovidbama ili putovima, temeljila civilizacija Mediterana: zbog toga se ovdje toliko ističu. “Mediteran dopire do rubova pustinjskog pojasa, a maslina je njegovo drvo: drvo predjela sunčane jasnoće koja razdvaja sumornost ekvatora od sumornosti Sjevera. Ona je simbol klasičnosti između dvaju romantizama” (Aldous Huxley: “The Olive Tree”, str. 287, London 1973). Maslina je za Huxleya simbol latinstva: ona otkriva njegovim sunarodnjacima ono što je u njima specifično englesko, a ne teutonsko; bez mediteranskih utjecaja “Chaucer i Shakespeare ne bi nikada postali izvornim pjesnicima” (ibid). Lawrence Durrell, koji je proveo mladost po grčkim otocima, a starost u Provansi, osjetio je upravo u maslini sintezu Mediterana: “Cjelokupan Mediteran skulpture, palme, zlatni nakiti, bradati heroji, vino, ideje, brodovi, mjesečina, krilate Gorgone, brončane figure, filozofi kao da sve to navire kroz reski i trpki okus crne masline među zubima. Okus je to stariji od mesa i od crnoga vina. Star je kao hladna voda” (“Landscape with Olive Trees”, u “Prospero’s cell”, str. 96, London 1976). Bibliografija glosara dužna je spomenuti i Apieijevo djelo De Re Coauinaria, u kojem se na više mjesta govori o maslini i njezinoj ulozi u mediteranskom kulinarstvu: “Kako sačuvati zelene masline, da bi se u svako doba od njih moglo napraviti ulje?” (I, 28).

Mnogo je pisaca i poeta ostavilo svoje zapise o maslini. Nije je manje slikara naslikalo. O njoj su vodili brigu statuti mediteranskih gradova i ustavi zemalja. Neprestano su se pisali “Poslovi i dani”, od Hesioda do danas. Revni franjevac don Frano Ivanišević iz Poljica opisao je slikovitim pučkim govorom dane berbe i poslove uljara nadomak jadranske obale u Poljicima: “Masline se beru po Svin svetin u novenbru… Valja nosit skale, šćape, valja se penjat i mlatit. Ne valja maslinu brat kad je prizrijela i počela gnjijat, ali ni kada je sasvin zelena, u sridnje neka je malo oživa. Kad se oberu i skupu masline, gonu se vrićan kući, siplju u badnje ili kamenice, a ‘di nije toga, prostru se po podu. Valja ji pustit koji dan, da opočinu, da uđu malo u se i sazriju bolje. Ako ji1 je puno na ‘rpi, dobro je promišat, neka prođe arije kroza nje, jer bi se upalile, pa bi ulje žegnulo (palilo usta). Masline se melju na toču, ženske nose i podmeću rukan, a muškići vrtu toćen. Ne rašćina se odma’ tisto, nego se pusti da malo opočine. Ispliva vanka cvit od ulja, to je lanbik ili lotnjak, najbolje ulje. Raščina se u kacan (sudovi drveni), polije se više puti vodon vrilon tavulja (vrećica), u kojoj je tisto, a muškić zagrne nogavicu i upire, tare nogan, da se izažme ulje. Čisto ulje skupi se u kaci pejaron (zdjelicon) i percen, a taložina, što se zove murga, prolije se vanka” (“Poljica narodni život i običaji”, str. 304, Zagreb 1903). Tako se radilo danima i danima, manje ili više isto, od jedne obale do druge, na svem Mediteranu.

Svoje skromno znanje o spužvarstvu dugujem njemačkom istraživaču H. Schmidtu, koji se sav predao tome nezahvalnom zanatu i dao na svijet godine 1852. knjigu pod naslovom “Die Spongien des Adriatischen Meeres”. Taj je autor romantično proglasio Jadran “vrtom spužvi” (Spongiengarten), premda, najvjerojatnije, u to doba nije mogao znati koliko je na njemu nalazišta ili lovišta: osim Krapnja, kraj Zlarina, koji je najpoznatiji, tu su Žirje i Murter, više mjesta u Istri (kraj Rovinja i Poreča), nekoliko važnijih rtova poput Kamenjaka i Pelegrina u blizini Proizda, Prigradice i Vele Luke, kraj Paklenih otoka, Premude, Silbe i Oliba, nedaleko od Žute, Sita, Milne, Smrikove, Lavdare, Balabre, Kurbe Vele i Male, Velikog i Malog Glavoča (odabirem namjerno imena u kojima odzvanja prošlost: starosjedilačka i došljačka). Spužvari su ronili od najstarijih vremena za školjkom s purpurnom bojom (murex je zvahu Latini): “More uz Lakoniju, kraj Korinta, bogato je školjkama za bojenje purpurnih haljina, koje po vrijednosti nadmašuju samo one u Feničkom moru” (Pausania, III, 21). Poznato je bilo spužvarstvo na egejskim i jonskim otocima, kraj Rodosa i Krete, blizu Tabarke u Tunisu, između Kerkenaha i Djerbe u zaljevu Gabes, od Tarvaha do Misurata u Tripolitaniji, uz Maltu, ispred Torre del Greco pored Napulja, na obalama Turske, naročito u Sirijskom moru, koje se natjecalo s Crvenim ili Eritrejskim, gdje su vađene najljepše spužve staroga i srednjega vijeka. Sredinom prošloga stoljeća počela se rabiti sprava zvana gangava ili gannegava, željezni okvir kojim se greblo dno, s posebnom mrežom, vezan lancem za vitlo na brodu. Ronilački je aparat prvi put upotrebljen na Jadranu godine 1893, a ni drugdje na Mediteranu nije mnogo ranije: dotad su lovili ili brali spužvu, kao i koralje i purpurne školjke, na klasičan način.

Tko zna što je sve bilo zapisano u osam knjiga posvećenih ribama i ribarenju što ih spominje Atenej, od kojih se sačuvala samo Opijanova Halieutica. I Ovidije je napisao jednu, u kojoj je teško protumačiti mnoge nazive riba koje je izgnanik čuo uz euksinske obale: bilo ih je više nego što ih je ostalo. Apicije je, u devetoj knjizi već spomenutog kulinarskog manuala, ponudio trpezu o kakvoj Mediteranci sanjaju. Vrste riba i načine na koje se love ili pripravljaju mnogi su opisivali, ovdje to ne treba činiti. Ne znam zašto su neke od njih oslikane, tj. utisnute na novčićima nađenim po gradovima Velike Grčke, primjerice rakovica iz Motije, hobotnica iz Sirakuze, školjka češljačica iz Oksentuma, delfin iz Tarenta, dok druge, jednako ukusne i ne manje vrijedne, nisu zaokupile pažnju kovača novca i rizničara. Šibenski kanonik i prigodni pjesnik iz XV. stoljeća Juraj Šižgorić (Georgius Sisgoreus Sibenicensis) u svojoj raspravi na latinskom jeziku pod naslovom De situ IIIyriae et civitate Sibenid (“O smještaju Ilirije i gradu Šibeniku”) opisao je susret raznih vrsta riba na ušću rijeke Krke (Tyrus Jluvius), na mjestima gdje se miješaju slatke i slane vode: “Tu se nađu tunji (thynni) neobične veličine, vide se dupini (delphines) u igri, a vrlo često se pokažu i tuljani (vituli marini). Kad je sunce u zviježđu Raka, Lava i Djevice (in Cancro, in Leone et in Virgine), tu se love zubaci krunaši (dentrices cristatae) koji se ubrajaju u velike poslastice; takvi se, kažu, love još samo u Dardanelima (in Hellesponto). Tu se love i ostrige (ostreae), ukusne zbog okusa dalmatinskog mora, nadalje cipli (capitones), salpe (salpae), škarpine (scorpenae), trlje (muli), lubini (lupi), glamoči (gobiones), komarče (auratae), pagari (pagri), lignje (loligines) i skuše (scombri). Kad sunce ulazi u zviježđe Bika (ingrediente Tau~ rum), iz dubina mora se na udicu hvata obilje girica i špara (copia menarum et sparulorum). Ponekad se tu pokažu i neobična morska čudovišta (piscium monstra), nikad prije viđena” (XIII, 45). Uočavamo da sladokusac Šižgorić spominje ostrige, a ne druge vrste školjki, od običnih pedoča ili mušula do izvrsnih prstaca, od pučke grancigule do plemenitog jastoga, kojem ime dolazi od grčkog astakos: došljaci sa sjevera vidjeli su ga prvi put na pladnjima sladokusnih starosjedilaca. Po svemu sudeći, tendencija ili angažman kulinarske umjetnosti na našem moru također su se mijenjali.

Nazivi riba obrađeni su u djelu Vojmira Vinje: “Jadranska fauna Etimologija i struktura naziva” (Split Zagreb, 1986). Autor je u uvodu odao dužnu zahvalnost radovima ne samo našega učitelja Petra Skoka nego i Henrika Barića (1883-1957), romanista i albanista, jednog od najboljih poznavalaca mediteranskih lingvističkih pitanja. Petar Skok nije stigao, na žalost, srediti svoje etimološke zapise o nazivima faune i flore (iščeznuli su nakon njegove smrti). U navedenoj “Jadranskoj fauni”, koja je na neki način također glosar, autor je uočio zanimljivu pojavu, koja nadilazi okvir ihtioleksikografije: “Gotovo da bismo mogli uzeti kao pravilo: što je riba ili druga morska životinja manje vrijedna i manje tražena, to će imati više imena. Likovi salpa i tuna prekrivat će svojim izrazom čitavo Sredozemlje…, dok će nejestivi i ribarima dosadni starokančić (Paracentropristis hepatus) imati gotovo isto toliko imena koliko ima i ispitivanih točaka” (str. 24, I sv.). Hijerarhija u nazivima i u običajima očita je u moru kao i na obali. Bilo bi dobro povesti računa i o ihtiomorfnim figurama kakve susrećemo na starim slikarijama, osobito srednjovjekovnim: je li kit (ili neman) u čijim se raljama našao Jona plivao po svim mediteranskim morima, kakvu su to obilnu ribu lovili apostoli, kojom je vrstom Krist nahranio toliku čeljad?

Mreže se često nazivaju po imenima riba kojima su namijenjene: srdelare ili vojge, manaide ili melaide za lov po danu, migavice za plavu ribu, getare, ušatare, gavunare, ciplare, tunare, itd. U pomorskim enciklopedijama opisuju se potanje plivačice, stajaćice, potegače, popunice, skakačice (koje u nekim krajevima još uvijek zovu saltarele), kalimere (koje vise), strašini (to su zapravo samo vreće od mreže), te podvrste koje se vuku po dubini (koče i kogoli, šabake ili šabakuni), one sa zabodom (inčetom) i one bez njega što se vijore u moru poput razdrtih barjaka. Opat Alberto Fortis, koji je proputovao Dalmaciju i objavio svoj čuveni putopis “Viaggio in Dalmazia” (Venezia, 1774) vidio je, u Zloselima kraj Šibenika, “neku vrstu mreža koje se na njihovu narječju zovu Jružate ili spaventi (plašila). Povici, udaranje vesala, kolaca i kamenja po vodi preplaše ciple koji se daju u bijeg i udaraju u mreže” (str. 161). Učeni talijanski opat primjećuje da tako love stanovnici koji su lijeni i nisu vični moru, te da bi “za ostvarenje sreće toga primorskog pučanstva valjalo kao glavno oruđe upotrijebiti batinu, to jest ono sredstvo što bi slabo pristajalo stanovnicima mediteranske zemlje” (ibid.).

U Rimu, u palači imperatora Tita, na zidovima bijahu slikarije s likovima koje bacaju mreže u more i izvlače ih iz njega ozbiljnim i teškim gestama. Retorika također poznaje takve geste, one su bliske i nekim tropima u tradicionalnoj poetici. Rimljani su taj stil (koji katkad podsjeća na rvače i mogao bi se nazvati rimskim), predali u nasljeđe svojim potomcima. Božici mreža i ribara Diktini {diktyion je antička mreža) podignut je hram čak i u Sparti (Pausania, II, 12); na Kreti su je po svome nazivali Britomartida. Najveću su slavu uživali možda tunolovci: pomagali su im, kao u ratu, izviđači koji su prozvani ihtioskopima. Oni su se proslavili i u novije doba na Mediteranu, osobito na Siciliji, Korzici, uz obale Tunisa, po Balearima, na Mramornom moru, u Zaljevu Svetoga Pavla nedaleko od La Valette, na Jadranu kraj Maloga Bakarca.

Po travama, po raslinju, po borovima miriše obala. Na nekim mjestima miriše više po njima nego po samome moru. Spoj tih mirisa razlikuje se od obale do obale. Neka stabla, stabljike ili plodovi zaokupljaju duh, neka ga ostavljaju ravnodušnim. Loza je u Svetom pismu (Gen., IX, 20) i u Kuranu (XVI, 273). Smokva također. “Ne beru se s trnja smokve ni s drače groždje” (Luka, VI, 43). Na sarkofazima i spomenicima raznih vrsta, na stećcima, freskama, ikonama, stranicama misala, mnogo je listova loze ili grozdova grožđa. Stupove Salomonova hrama resili su šipci (Kraljevi, I, 7). Isusa su dočekali stanovnici Jeruzalema prostirući po njegovu putu palmovo granje. Palma je, uz maslinu, jedna od slika koje su se najviše viđale. Njezina prisutnost također određuje mediteranske granice. Na sjevernoj strani održava se na usku pojasu, na južnoj ide daleko, u vrućinu. “Palma voli slankasto tlo”, napominjao je Teofrast u “Povijesti bilja” (II, 6). Mandorla, bajam divlji ili pitomi, motiv je na gotičkim slikama i skulpturama, sažima zrake svjetla ili dočarava sunce: ona je također umjetnički postupak, velika aureola u obliku bajama koja obavija Kristov lik u prizorima Posljednjega suda, Bogorodicu u času Navještenja, sedam golubica što nose sedam darova Svetoga Duha.

Moje bi znanje o mediteranskoj flori bilo još skromnije nego što jest da nije Teofrastova djela i spisa Dioskorida iz Anazarbe (De materici medica), kojima sam se služio. Bilo bi posve knjiško da nisam sreo arapskog travara, koji me poučio. Rođen je na jednom od otoka Kerkenaha, ali je radio na Derbi, na putu za Humt Suk, nedaleko od stare španjolske tvrđave (možda je još ondje): tu je bilo više onih koji su tražili njegove savjete, nego na Kerkenahu. Zvali su ga tebib (liječnik ili ljekarnik). Živio je u malom domu, s dvije skromne odaje, s hasurama od trske po podovima, sam. Studij medicine započeo je na jugu Francuske, u Montpellieru. Nije ga uspio završiti, ali je preveo na francuski jezik “Raspravu o ljekovitom bilju” Ibn al-Baytara, koja, po mišljenju stručnjaka, sretno dopunjuje Dioskorida. Govorio mi je najprije o ljekovitim biljkama svoga zavičaja, objašnjavao zašto je toliko naziva za jednu te istu travu, stabljiku, stablo u krajevima koji su tako blizu jedni drugima. Smokva ima na alžirskoj obali barem tri imena: kerma, tagerut, telukat, uz kuranski naziv at-tin; brnistru negdje zovu šedida, negdje tellegit. Za kadulju postoji, kao i na Balkanu i na Iberskom poluotoku, mnogo riječi, različita porijekla: kusa, takruft, u Egiptu sam čuo i sasaf (nisam uspio provjeriti je li ta riječ koptskog porijekla). Ružmarin zovu iazir, klil i hasalhan, metvicu mersit, hana i nana (Turci su donijeli naziv nana do naše Bosne). Stabljika anabaze negdje je dega, negdje belbel ili djell. Pokazao mi je bor kojem je ime snuber (ili senuber, moje su transkripcije nepouzdane), u kabilskim krajevima azumbei. Vidio sam vrstu loze o kojoj govori Teofrast: koja pod utjecajem dima jednom daje crne, drugi put bijele grozdove (Hist. pl. II, 3). Objasnio mi je kakve su razlike među palmama: jedne su više primorske (treba im doista “slankasto tlo”), druge rastu dalje, na kontinentu; jedne daju plodove, datulje, druge ne daju; palma-datulja zove se nekla, svaki se njezin dio različito naziva na berberskom i na arapskom jeziku; ona patuljasta, zvana, dum, ima prstaste listove, žute muške i zelene ženske, te žuto-zelene, dvospolne. Uz njegov dom bile su posađene tri mirte: tehan ili mersin ih zovu bliže moru u Sahelu, u Sahari i Hogaru kažu tafeltest. Posrijedi je posebna semantika, korijenska u pravom smislu riječi, s kojom smo se već susreli u brevijaru, redajući razne nazive mediteranskoga rastinja na istočnoj jadranskoj obali ili na Apeninu. Već je to Aristotel po tvrdio svojim botaničkim klasifikacijama. Takve mnogostrukosti nije uvjetovalo samo različito porijeklo nego i želja da se, spram općih i jednoličnih govora, očuvaju posebnosti i množine. Ta je pojava, ne znamo kako, vezana i za more. Tebibovu tvrdnju da je Mediteran više nagnut na južnu nego na sjevernu stranu, s obzirom na to kako se i dokle javljaju i obnavljaju vrste trava, dočekao sam s nevjericom. Našao sam, kasnije, potvrdu za nju u istraživanjima jednog poznavaoca afričke flore: “Otkriće tipično eu-mediteranske flore na visokim brdima centralne Sahare bilo je jedno od najvećih iznenađenja u botaničkom istraživanju tih predjela…Vegetacija u koritima uedova u planinskim predjelima Hogara neosporno je mediteranska” (Pierre Quezel: “Contribution a l’etude de la flore et de la vegetation du Hoggar”, str. 155, Alžir 1954).

Literatura o mediteranskim tržnicama obično je pisana u praktičke svrhe: zanima je više trgovina nego tržnica sama. Mnoge stvari tako ostaju nepoznate. U staroj su Grčkoj nadzornici tržnice, agoranomoi, bili važni ljudi. U Rimu su se birali među edilima. U arapskom svijetu zvali su se muhtasibi i muhtakiri. U Španjolskoj su imali zvučnu titulu “gospara od trga”: el Senor del zoco. Rijetka su djela koja govore o pravoj povijesti tržnice, o njezinu obliku ili gradnji, porijeklu ili vrsti. Takvo je “El Senor del zoco en Espana: edades media y moderna”, autora koji se zove Pedro Chalmeta Gendron (izd. “Instituto hispanico-arabe de cultura”, Madrid 1973, s predgovorom merkatologa Maxima Rodinsona). Ima vrijednih opaski u zapisima antičkih historičara. Herodot je obišao egipatske tržnice i nazreo osobine “ljudi s tržnica” (spominje ih na više mjesta: I, 93-94, II, 141, IV, 183); Pauzanija u “Opisu Helade” priča o malim trgovinama, zbijenim jedne uz druge, u nizovima (VI, passim); Aristofan u “Oblacima” upozorava na iskušenja koja vrebaju na mlade ljude po takvim mjestima”. Bogove koji zaštićuju tržnice Eshil je zvao Theoi episkopoi agoras (u “Sedmorici protiv Tebe”, 292). To bijahu doista važni bogovi Mediterana.

Agora je bila, u Ateni kao i u Sparti, i tržnica i javni trg. Aristotel je tražio da se te dvije djelatnosti odvoje: mjesta za politička okupljanja ili proslave (eleuthera agora) i običan tržišni prostor (agora onion) ne treba miješati (Pol. 1331a, 31). U zlatnom razdoblju Atene razlikovale su se tržnice na malo (kapeleia) od onih na veliko (emporia). Kako su bile dostupne samo muškarcima, otvarale su se, iz praktičkih razloga, i tržnice za žene: agora gynaikeia. Postojala je posebna tržnica maslina i maslinova ulja: to elaion. Nadzor nad njom nosio je ime elaiokhristia. Trgovac koji je maslinu prodavao, nabavljao ili uzgajao zvao se: elaio kapelos. Riječi koje navodim pokazuju kako se tržnica smatrala javnim dobrom: mediteranskom ustanovom.

Bile su osobito na cijeni aromatične biljke, po kojima su tržnice mirisale i razlikovale se jedna od druge. (Podatke o mirni, kinamomu, tamjanu, kasiji i ladanumu, koji su u prvom dijelu brevijara, preuzeo sam od Herodota, III, 113.) Prodavale su se i trave, ljekovite i druge, što svjedoče mnogi izvori: isop je u Bibliji lijek protiv gube, ruta spas od otrova, kalendula, melisa, menta svaka na svoj način učvršćuje zdravlje, od sinfite zarastahu polomljene kosti, bazilik je kraljevska trava (bosiljak), za timijan se kaže da dolazi od staroegipatske riječi tham (kao i tamjan) i da je služio pri balzamiranju faraona. U piramidama su nađene mnoge od tih biljki, čuvane za zagrobni život. One još rastu uz obale i po otocima, ali ne liječe kao prije i sve manje mirišu na tržnicama Mediterana.

Po gradnji se razlikuju arhajski i jonski stil tržnica. Ijedne i druge imaju pravokutan oblik, ali su im različiti položaji prema gradu i ulici. Topografija atenske agore imala je obilježja i geometrijskog i klasičnog razdoblja. Znamenite bijahu tržnice u Pir ej u i Korintu, na nekim otocima i u kolonijama Male Azije, u Miletu, Fokeji, Pergamonu. Naslućuju se već tada obilježja mediteranskog kolonijalnog stila, različitog od onog u metropoli.

U Rimu je forum (u pluralu Jora) bio tržnica i javni trg, kao i agora. Mercatus je u početku zvučao gotovo vulgarno: značio je i trgovinu kao posao i samu tržnicu na kojoj se posluje. Horrea (plural od horreum) velika su stovarišta, poglavito za žito i sol: poznato bijaše ono u Ostiji. Male ribarnice uz Tiber, tvrde povjesničari, prethode izgradnji velikog macelluma iz klasične epohe. U tlocrtu rimskoga castruma podrazumijevao se i prostor za trgovanje. Rimljani su poticali gradnju tržnica u svojim kolonijama: dovodili su vodu do njih, podizali fontane na njima, nalik na one u glavnome gradu. Nabrajam ovom prilikom više detalja nego stoje najnužnije: želio bih da glosar zabilježi što veći broj ustanova te vrste, tekovina koje tvore mediteransku civilizaciju, sam Mediteran.

Središte Pompeja otkriva nam unutrašnje veze među ustanovama. Najorumu toga grada hramovi su Jupitera, Apolona i Genija Augusta, bazilika (palača pravde), gradska Curia koja je jednako brinula o političkim stvarima kao i o robi što se dovozila iz najbliže Portae maritimae, Comitium gdje su se pripremali i obavljali izbori, te zajedno sa svim tim, mercatus i horrea, poslovnice za provjeru mjera i utega (mensa ponderaria) i za bankare (argentarii), radionice čuvene pompejske vune (Aedificium Eumachiae), tezge na koje su nosači polagali sve što je bilo za prodaju. Malo dalje od središta, ne predaleko, nalazio se i lupanar, mediteranska ustanova u koju su svraćali trgovci nakon uspješno obavljenih poslova.

Gradski su statuti nastojali, s manje ili više uspjeha, odrediti obaveze i ovlasti. Srednjovjekovni su gradovi oponašali antičke primjere. Poučni su statuti naših gradova na jadranskoj obali (npr. Korčule, Splita, Vinodola, Trogira, itd.). Proučavao sam odredbe koje se tiču ribarnica, mjera i utega, kazni za prijestupe i psovke. “Prodavači ribe moraju stajati na nogama a ne sjediti i ništa ne smiju imati na glavi” (stare debeant in pedibus …, nihil tenere debeant in capite), propisuje se u Dopunama Trogirskog statuta (Reformationum liber I, 11). Gradski su oci sigurno imali na umu teatralnu sastavnicu peškarije: glumac koji sjedi, pogotovo ako mu je glava pokrivena, nije uočljiv ni uvjerljiv. Mediteranske tržnice, prizori i događaji na njima, svakodnevne i vječne scene dale su svoj doprinos teatru. Ribarnice su često nadmašivale rive, mole, čak i luke.

Tipovi orijentalnih tržnica i putovi što su do njih vodili doista su fabulozni: njihova veza s fabulama koje su do nas došle nije slučajna. Bazar i čaršija perzijske su riječi [voazar na pehlevi dijalektu znači trg; čar = četiri i su = strana, označavaju četverokut, tetragon). Križari su se divili bogatstvu i šarolikosti bazara (pazara). Turci su s jedne strane, Arapi s druge prenosili trgovačko umijeće Istoka na Zapad. Muhamed II podigao je u Istambulu svoj slavni bazar, simbol sultanske moći i raskoši. Carigradska Kapali čaršija postala je jednom od glavnih ustanova u tom gradu. Čuveni Bezziastan (vulgo: bezistan, tržnica svile) nadmašio je svojim sjajem stare gradove Istoka. Turci su prenijeli dućan (od arapskog dukkan) na Balkan, Arapi u druge zemlje. Magazin (arapski makhazin) obišao je svijet. I banke su izum Bliskog Istoka i njegova trgovačkog uma: kao da su sve zlo i svako dobro došli s tih strana Mediterana.

Neobična je sudbina suka. Tom se riječju u akadijskom semitskom dijalektu, tvrde znalci starih idioma, označavalo sve što je usko i tijesno. U aramejskom se njome označava niz malih, zbijenih dućana. Na Al-Idrisijevim kartama Gibraltarski se tjesnac naziva sukak (uski prolaz, kao u Bosni sokak). Arapi su prenijeli suk u zemlje koje su osvojili, a suk sam, bez Arapa, osvajao je dalje: prešao je oceane. U Španjolskoj i Portugalu odavno su poznate njegove izvedenice, kao što su zoco, azoca, azog, azogue s hipokoristicima azogueio ili agougy i agogue. Bilo je slavnih sukova: u Sevilji i Toledu, u Navari i Teruelu, na Majorci kao i na Siciliji. Tržni dani bivali su blagdani. Festivalima grožđa (kakve pamte i pojedini grčki otoci), s izlozima prepunih grozdova svih boja, od svijetložute do tamnoljubičaste, nije bio dovoljan prostor obične tržnice: sav je grad postajao sukom, ponekad i cijela pokrajina. Tržilo se mnogo više voća, napose sjemenki, naročito začina, nego što je unaokolo raslo ili što se proizvodilo: odakle je dolazilo sve što se tržilo, s kojeg dijela Istoka ili Juga, tajna je i za one koji su najupućeniji u tajne Mediterana.

Islam je možda bio u odnosu prema tržnici uviđavniji od kršćanstva. Po Novom zavjetu trgovci su istjerani iz hrama (Ivan, II, 12). U Kuranu “poslanik po tržnici hodi i hranu na njoj uzima” (XXV, 7). Uloga suka (koji se širio i širi, u lošijim oblicima, po svem svijetu) ne može se zanemariti. Šteta je što su mu opisi najčešće prepušteni prigodnim vodičima. Zaboravljaju se klasični tekstovi, onaj Maupassantov primjerice o suku u Tunisu, s nišama punim čilima, sukna, koža, uzda, sedala i ormi izvezenih zlatom, žutih i crvenih papuča (u knjizi: “La Vie errante Tunis”). Mnogi su sumnjičavi prema prodavačima s mediteranskih sukova: malo tko pomišlja na to koliko vremena oni i njihovi najbliži provedu uz ono što nude: vremena što se ne može naplatiti. Ne povodeći se za egzotizmom, od kojeg ne trpi samo literatura o Mediteranu, filozof naravi pita se o značenjima: “U sukovima nema natpisa ni tabli na ulazu, nema zapravo ni ulaza. Izlaže se sve što se prodaje. Nikad se ne zna koliko se za što plaća: cijene nisu istaknute, a nisu ni stalne… Nađe se svega, i sve što se nađe mnogostruko je” (v. Elias Canetti: “Die Stimmen von Marrakesch”, passim). Takvi bi reci mogli potaknuti drukčiji govor o ovim temama. U specijaliziranoj literaturi izostaje rasprava o metodi. Orijentalni je bazar prostorni pojam; latinski mercatus (od merx = roba) podrazumijeva upotrebu. I u tom se, vjerojatno, kriju stanovita proturječja mašte i praktičkog duha, dijela Istoka i dijela Zapada. I ta nas podjela može obmanuti: Mediteran nije u svemu podijeljen.

Ima čitalaca koji ne otvaraju knjige ove vrste ako se u njima ne govori i o karnevalima. Neki pisci izbjegavaju da o tome pišu. Karnevali nisu samo mediteranski. Priređuju se i drugdje, premda ne na isti način. Na raznim su stranama zadavali brige i vlastima, i vjeri, i zakonu. Njihova veza s teatrom, bilo da je riječ o glumcima ili maskama, nije nepoznata. Na pozornicama južnih gradova bilo je za karnevale i mjesta, i vremena, i razloga: svježina mora izaziva duh, sunce potiče tijelo da se obnaži ili preodjene, pamet napokon ne odolijeva potrebi duha i tijela da se prepuste igri, vrtoglavici, ludoriji. Previše je rizično tumačiti sve te scene na isti način: želja nije samo želja, ni maska samo maska u mediteranskim svetkovinama. Stari su Hebreji imali istančan smisao za mjerenje. Mjere su dovodili u sklad sa zakonima. U Pravilniku mjera, koji se našao među “Kumranskim rukopisima iz pećina kraj Mrtvoga mora” (poznatijim pod naslovom “The Dead Sea Scrolls”, New Haven 1950), u svitku koji nosi naslov “Rat sinova svjetla protiv sinova tame” (M’gilat milhemet b’ne or bivne hošeh), sačuvana su imena mjera za dužinu, kao ama (lakat), tofah (podlanica), gudal (palac), ocba (prst): to odaje vezu ljudskoga tijela i načina mjerenja, koja se često gubila. U spomenutim rukopisima uništeni su dijelovi u kojima je riječ o mjerama za težinu. Često su nestajale iz mediteranskih arhiva isprave koje su se ticale mjera i utega.

Odjeljak koji je u ovom brevijaru posvećen mjerama i utezima, bio je stoga nuždan. On iziskuje dopune, ispravke, strože odredbe: mjere su se prilagođavale i mijenjale. Popis dubrovačkih mjera objavljen je prigodom izložbe “Zlatno doba Dubrovnika”, održane 1987. u Dubrovniku, u Kneževu dvoru:

a) za težinu: litra (ili Ubra), koja može biti, ovisno o prilici, debela Ubra (381,6 grama u XVII. stoljeću) i litra tanka (327,9 grama, u istom razdoblju, ali vjerojatno u dubrovačkoj župi, siromašnijoj); oka = 1,3 kg (za trgovanje s Turskom); kantar (grčkog porijekla) = 55,96 kg, za ostale naše krajeve;

b) za zapreminu: star (za žito) = 98,41 kg u XVI. stoljeću; spud (ovdje više kao mjera za sol, dok je ruski pud pretežno za žito) = 42,27 kg u XVII. stoljeću (bilo je to vrijeme procvata Republike);

c) za tekućinu: vjedro veliko (specijalno za vino) = 21,97 litara (toliko je bilo u XVI. stoljeću, kasnije se vjerojatno povećalo); vjedro malo (u istom razdoblju, ali za umjereniji dio pučanstva), imalo je svega 19,22 litara; bario = 64,38 1 (u XVIII. stoljeću, tj. prije napoleonovske okupacije koja je Republici oduzela samostalnost ali je dala njezinim građanima le code civil); jedan star (za ulje) iznosio je 9,61 1, ponekad manje od toga).

d) za duljinu: lakat = 0,512 m (uzet vjerojatno prema ovećoj ruci nekog hercegovačkog došljaka); ped = 0,256 m; noga (ili stopa) = 0,341 m (možda po gorštačkoj nozi); sežan (ili paš) iznosio je 2,025 m;

e) za površinu: sežan kvadratni = 4,194 m2 u XVIII. stoljeću; solad (ili zlatica) = 1600 m2; ral = 840 m2 (također u XVIII. stoljeću, prije francuske revolucije).

U dubrovačkoj palači Sponza, sred njezina predvorja s kolonadom i kapitelima, o kamenu luku visjela je službena gradska vaga s latinskim natpisom, koji je još posve čitljiv: “FALLERE NOSTRA VETANT ET FALLI PONDERA MEQUE PONDERO CUM MERCES PONDERAT IPSE DEUS”

(“Naši nam utezi ne daju da varamo niti da budemo prevareni. Kako mjerimo robu, tako nama mjerio sam Bog.”)

Po svemu sudeći, Bog je tu imao posla: o tome postoji golema literatura u starim gradovima na Mediteranu (vidjeti posebice venecijansku Marcianu, arhive u Genovi i Marseilleu, razne izvore u Valenciji i Barceloni, Napulju, Kairu ili Istanbulu). Mnogi primorci (u širem smislu riječi) drže da su svi oni koji dolaze s kontinenta (bilo tek da provedu praznike) naivni ili lakovjerni, da se ne razumiju u “naše stvari” te da ih nije teško nadmudriti ili prevariti. I to je jedan od razloga što u očima kontinentalaca Mediteranci izgledaju manje ili više neodmjereni. Mudraci su svjetovali od davnina da se u svemu nađe mjera: meden agan; ne quid nimis. Mediteran se ponekad rugao takvim savjetima.

Figure i geste kojima se služe psovači zavređuju više pozornosti nego što im je posvećuju učenjaci. One imaju važno mjesto u mediteranskom “tajnom rječniku”: tako je Čamilo Jose Ćela nazvao svoj španjolski glosar, koji mi je u radu na ovom poglavlju pomogao, posebice s praktične strane (“Diccionario secreto”; vidi napose: “Series coleo y afines”, tom I, kao i “Series piš y afines”, II tom, Madrid 1979). Psuje se najvjerojatnije otkad postoji jezik. Stari je zavjet strogo osudio psovače (Lev. XXIV, 10). Grčki i rimski pisci nisu ostavili u pisanu jeziku posebnih dokaza o svome psovanju: ponešto se može naći u Aristofana ili Plauta. Po pompejskim grafitima, međutim, često se javlja kopulativni glagol, na vazama i vrčevima, te možemo zaključiti da su tadašnje psovke bile slične današnjima. Okrutni Justinijanovi zakonici predviđali su smrtnu kaznu za blasfemiju. Ni Muhamed u Kuranu nije bio blaži (sura VII). Dante je u “Paklu” (III, 103-105), u času kad ignavi na Haronovoj splavi prelaze fatalni Stiks, zatekao na djelu sve vrste psovača i razvrstao ih:

“I psovahu Boga, ljudsko pleme, I kraj i čas i roditelje svoje, i roda svog i svog začeća sjeme.”

Naš Marko Marulić posvećuje u svom “Evangelistariumu” (u njegovu trećem izdanju, objavljenu u Kolnu ljeta 1529) cijelo poglavlje “zloći psovanja” (“De Maledicendi nequitia”): tu zloću stavlja u red najvećih poroka (magnum vitium est maledicentia, VII, 29). U prilog svojoj osudi psovača navodi autoritete poput Salomona, proroka Jeremije i Hošeje, napose svetoga Pavla koji je u Prvoj poslanici Korinćanima strogo presudio: “Psovači zajedno s bludnicama i idolopoklonicima (cum Jornicariis et idolorum cultoribus) neće biti primljeni u carstvo Božje” (I, Kor, 6). “Statut grada Splita” (izvornik iz godine 1312.) mnogo je blaži od kršćanina Marula: u posebnoj klauzuli, posvećenoj “onima koji psuju Boga i svece”, odredio je da se za svaki takav prekršaj plati globa od 10 libara, od čega polovicu može dobiti onaj tko prijavi prijestupnika (“De Blasphemantibus Deum et sanctos”, IV, 28). Ne može se saznati iz arhiva koliko je tim putem priteklo novca u gradsku blagajnu. Na otoku Korčuli plaćalo se samo perper po psovci, a tko nije imao ni perpera bilo mu je dosuđeno da “ostane cijeli dan vezan za kolac” (“Statut grada i otoka Korčule”, cap. LV). Kroničari nas nisu obavijestili koliko je psovača bilo tako vezano u vruće dane, kad se uz more najviše huli. U austrijskom carstvu, prema Zakoniku iz godine 1853, po paragrafima 122. i 124, bogopsovka se kažnjavala “tamnicom od šest mjeseci do godinu dana”. Ispitivanje sudskih arhiva otkriva nam daje počinitelja toga prijestupa bilo neusporedivo više u Istri i Dalmaciji (kao i u dijelovima Italije pod Austrijom) nego u Panoniji ili Beču. Paragrafi se, srećom, ni tu nisu strogo primjenjivali, inače bi, kažu, šteta bila veća od one koju je filoksera nanijela cijelom Mediteranu.

Ima teoretičara koji tvrde da je prava bludna psovka, s kopulativnim glagolom, donijeta s kontinenta, posredovanjem Turaka ili Mađara (osebujnih psovača), ali je takvu hipotezu teško provjeriti u praksi. Naša su istraživanja na terenu dopunile dvije studije: “Bestemmia e turpiloquio”, autor Giuseppe Carpetza (izdano 1923. u Bologni, ali i danas svježe) i doktorska teza oca Ignacija Gavrana iz Bosne pod naslovom “Bludna psovka” (objavljena 1962. u Sarajevu, u autorovoj nakladi). U tom sam djelu pročitao dirljiv opis, na latinskom jeziku, jedne vrste teatralne ili gestualne mediteranske psovke, možda više ženske nego muške: denudatio partis posterioris, koja je poznata, kako tvrdi velečasni Ignacije, i u blažoj formi, mogli bismo reći u deminutivu, kao ejusdem levis percussio (str. 13). Veliki su polemičari možda bili, osobito na Mediteranu, neostvareni psovači.

U opisima mediteranskih ugođaja često se spominju cvrčci: u “Palatinskoj antologiji” {Resonans cicada, roscidis guttis inebriata, 196), u Sapfinoj pjesmi od koje je ostao samo nerazgovijetni fragment (89), u djelima mnogih helenskih pjesnika, starih i novih, od Homera do Elvtisa (“mali obični cvrčak u noći bezumnika”, v. “Lakonike”), u gotovo svakoj nacionalnoj literaturi, u našoj također, u stihovima Vladimira Nazora (1876-1949). I Aristotel je raspravljao o načinu na koji mali kukac “proizvodi zvuk trljanjem zraka” (Hist. anim. IV, 9). Ne zna se zapravo je li to pjev ili šum. Pisci su oduvijek pisali o tome kako po najgoroj žezi cvrčci prkose žezi ili, kad more huči, nadglasavaju huku mora: cvrče na čvoru crne smrče, u granju bora (borovina ih vjerojatno opija svojim mirisima), pod listom smokve ili loze, na običnoj drači, pored druma, u šikari, po kamenjaru; zriču trajno ili s prekidima, samostalno ili u zboru. Ponekad danju, za najvećih vrućina, usred ljeta, i oni zašute: tada nastaje gluha praznina, svi očekuju da netko ili nešto opet započne. Takvo sam objašnjenje čuo od učitelja na otoku Samosu, koji se posvetio proučavanju cvrčaka, njihovih troheja i jamba, metrike što je, po njemu, povezana s prozodijom helenskog pjesništva. Tvrdio je da postoji razlika između otočnih cvrčaka i ostalih, njihovih orgija koje postaju dijelom prostora i vremena, dana ili noći. (Navode iz klasika koji su u ovom fragmentu dugujem tome skromnom i marljivom Grku, učitelju sa Samosa.) Šum, zvuk ili možda pjev cvrčka ne pomućuje nesanicu, to znam iz iskustva, u ljetnim noćima kad se lakše bdi nego spi, kad duhovi žele ostati budni i, reklo bi se, sjedinjeni diljem Mediterana. Sukobi između latinskoga i bizantskog svijeta kao i između Zapadne i Istočne crkve zaustavili su razvoj Balkanskog poluotoka već prije turskoga doba. Povijest je onemogućila Južne Slavene da ostvare sintezu tekovina koje su se na tom prostoru začele. Bila je to možda prilika za cijelu Evropu, koju je razdijeljeno kršćanstvo poticalo na podjele. Na tom se prostoru mediteranska obala razlomila i rasula. “U svakoj je točki dioba od Istoka prema Zapadu”, zapisao je Leonardo u svojoj bilježnici (“Codice Atlantico”, u “Scritti scelti”, str. 326, Torino 1966). Jadranskom obalom i njezinim zaleđem prošlo je mnogo naroda i plemena, različitih imena i jezika, prije i poslije doseljenja Slavena. U maloj raspravi kanonika Jurja Sižgorića koju sam već navodio (De situ Illyriae), koja se, po riječima samog autora, služi djelima Plinija, Strabona, Apijana, Kalimaha, Boccaccia i drugih autoriteta, nabrojeni su “oni koji se zajedničkim imenom zovu Iliri”: “Jedni se nazivaju Panonci (Pannones), prema Rimljanima, ili Peonjani (Peones), prema Grcima, nadalje Himani (Himani), Enheleji (Encheleae), Bulini (ili Dudini), i Peuceciji (Peuceciae), prema Kalimahu, zatim Sereti (Soretes), Sirapili (Serapilli); Jaši (Iasi), Andizeti (Sandrizetes), Kolapijani (Colaphiani) i Breuci (Breuci), prema Pliniju, Noričani (Norici), Atintani (Antintimi), Ardijejci (Ardiei), Reciji (Retii), Plereji (Pallarii) i Japodi (Iapodes) koji žive na području Alpa, prema Apijanu. Nadalje i Salaziji (Salasii), Segestani (Segestani), Daiziji (Daysii), Dačani (Daći) i Geti (Gethae) ili Goti (Gothi). K tome Boji (Boii), Histri (Istri), Liburni (Liburni), Kureti (Curetes bili bi Hrvati, op. P. M.) i Dalmati (Dalmatae). I naposljetku Mižani (Mijsii), Tribali (Tribali) i Pruzi (Prusi) koji stanuju čak kod Crnog mora” (III, 19). Ta će množina u Iliriku stvarati mnoge potonje teškoće, u nastajanju nacija na Balkanu i uzajamnim odnosima među njima. Zbunjen tolikim razlikama, naš se kanonik i pisac, koji je skupljao mudre slavenske izreke, opredijelio za mletačko žezlo: “Što je u naše doba ugodnije nego provoditi život pod vlašću Mlečana? Njihov je grad uvijek slobodan, nikada podvrgnut danku, uvijek kršćanski, nikada okaljan krivovjernim štovanjem idola, kraljica je to mora, tvornica svakog bogatstva, slast svijeta, trajni štovatelj pravednosti i vjere” (ibid. XVI. 53). Nacionalnost je često bila kolebljiva na Mediteranu.

Narodi na Balkanu, kao i na mnogim drugim mediteranskim obalama, suprotstavljali su se jedni drugima ili su se sjedinjavali. Razlike su među njima nestajale ili su se pak povećavale. O tome jedni govore sa strahom, drugi s podsmijehom. Literati pišu naizmjenice ode ili parodije. Kuran o tome kaže: “Svaki narod ima svoj kraj, i kada dođe njegov kraj, neće ga moći ni za tren jedan odložiti ni ubrzati” (VII, 34). Ovdje nas zanima samo veza s morem. Antropogeograf Jovan Cvijić (1865-1922) pisao je u svom djelu “Balkansko poluostrvo” (objavljeno najprije na francuskom jeziku, “Peninsule balkanique”, Pariz 1918): “Južnoslavensko se stanovništvo izmenilo pod uticajem mora i mediteranske klime: jedino su se među Slovenima neke grupe iz ovih krajeva (misli se na istočnu jadransku obalu od Istre do Boke Kotorske, op. P. M.) prilagodile mediteranskom načinu života, tako da daju čuvene mornare. Takođe su jedino oni među Južnim Slovenima iskoristili veze s morem i došli u dodir sa prekomorskim narodima i sa raznim civilizacijama. Primorske su grupe živele u sredini jako prožetoj romanskom civilizacijom; još i sada ima kod njih nekih tragova vizantijske civilizacije, naročito iz 7. do 10. veka, kao i nekih jedva vidljivih preostataka istočnjačke civilizacije (…); to je mešavina od njihova životnog iskustva i od primljenoga, i to po svoj prilici dvostruko primljenoga, i sa Istoka i iz Mletaka” (sv. II, str. 86-99, izd. Beograd 1931). Slavenski sloj, koji je prekrio domorodačku podlogu, bio je negdje dublji, negdje vrlo plitak. On je, unatoč svemu, nametnuo vlastiti jezik. Razlike se nisu time izbrisale: u tome je imalo udjela more.

Najveći dio istočne jadranske obale pripada Hrvatima. Na njoj žive dalmatinski Hrvati, koje susjedni narodi obično zovu samo Dalmatincima. Tu je u ranom srednjem vijeku nastalo hrvatsko kraljevstvo, koje je vjerojatno prva slavenska država uopće. Ustoličeni su kraljevi i knezovi kojima imena najčešće završavaju na slav i mir, što ne ide u prilog tvrdnjama koje poriču slavenski korijen Hrvata. Sagradili su brodovlje koje je u desetom stoljeću privuklo pozornost bizantskoga cara Konstantina VII Porfirogeneta (u XXXI. poglavlju njegova djela “De administrando imperio” govori se o 80 većih “sagena” i 40 manjih “kondura”, što naši povjesničari s ponosom navode). Povijest bilježi raznovrsne odnose između dalmatinskih i panonskih Hrvata, pokušaje, izvanjske i unutrašnje (pa i one koje su iznjedrile mediteranske strasti) da se jedni odvoje od drugih ili da se jedni i drugi odijele od ostalih Južnih Slavena. Nismo iskoristili, ni zajedno s ostalima, ni sami napose, sve prilike da postanemo poznatiji na moru, a ni same prilike nam nisu bile najsklonije. To nas, srećom, ne priječi da volimo naše more i da ga smatramo najljepšim dijelom Mediterana.

Slovencima je dopao nevelik dio jadranske obale na sjeveru, u zaljevu koji se zove Tršćanski. Njihova je prošlost također vezana za primorje, više nego za samo more. O želji da se održe na obali, nadomak visokih planina, svjedoči im povijest. O “lijepoj Vidi”, koja je morem otplovila u svijet, govori narodno predanje. O privrženosti krasu (Karstu) i sklonosti mediteranskom podneblju pjevaju pjesnici. Neki su od najstrasnijih slovenskih pjesnika Primorci. Postoje, dakako, razlike između primorskih i alpskih Slovenaca kao i onih iz Dolenjske, Gorenjske, Štajerske ili Koruške, ali ih je (te razlike) zajednički slovenski jezik slovenščina nadvisio: pokazao se jačim i važnijim od odnosa kopna i mora, kontinenta i Mediterana.

Srbi su dolazili do topla mora više puta u svojoj povijesti, u časovima najveće moći i najtežih iskušenja. Carstvo cara Dušana Silnog, “gospodara Romanije”, nasljednika rimsko-bizantskog imperija, izbijalo je, pod njegovim skeptrom, u XIV. stoljeću, na još dva mora osim Jadranskog: na Jonsko i na Egejsko. Njegova je država pretpostavljala ipak kopno moru. Gradu Dubrovniku prodala je Pelješac, najveći poluotok južnoga Jadrana. Srpska je vojska, kasnije, u nevolji velikoga rata, odstupila prema otoku Krfu. Izmučeni vojnici vidjeli su pred sobom more kao spas: mnogima je bilo plava grobnica. Njihovi ožednjeli konji pojurili su talasima da se napoje: za njištali su okusivši slanu vodu. Ti su primjeri simbolični. Na Balkanu se Evropa branila od Istoka. Srbija je bila bedem koji se više puta rušio i dograđivao. Upirala se o kontinent. Dunav je kadar zamijeniti more. Slikari su slikali “Beograd, grad na moru”.

Država bosanskoga kralja Tvrtka I dosezala je također do mora, zahvaćala znatan dio obale, između Splita i Dubrovnika. Herceg Stjepan podario je ime gradu u Boki Kotorskoj: Hercegnovom. U tom neobičnom zaljevu (koji je, kao i mnogi drugi zaljevi, želio ponekad biti cijelim morem) ponikli su najvrsniji slavenski pomorci, admirali ruske flote. Stanovnici Crne Gore sklanjali su se u planine. Gledali su na more s visina želeći mu prići. Njihov je najveći pjesnik, vladar i vladika Njegoš, spjevao “Gorski vijenac”. Okruženi dušmanima, živjeli su kao na otoku: njihovi su običaji nalikovali u ponečem na otočke. I dio bosanskih muslimanskih Slavena, nakon propasti Otomanskog carstva, ostao je poput otoka na Balkanu: tu je metaforu prije mene upotrijebio Mesa (Mehmed) Selimović, u romanu “Derviš i smrt”. Riječi arapskog i turskog porijekla u jezicima Južnih Slavena, koje obilježavaju pojave poznate diljem Mediterana, upravo sam od njih naučio i zbog njih ovdje naveo.

I Makedoncima bih želio reći nekoliko riječi simpatije. Njima je more blisko, na jugu i na istoku: osjećaju ga, ali nisu uz njega. Na egejskoj strani ostao je dio njihove braće. Na pirinskoj također. Vardarom struje primorski vjetrovi, uzvodno. More Makedonije zapravo je Ohrid. Dojran je njezino jezero. Uz manastir Svetoga Nauma rastu smokve, ružmarin i bademi, u blizini je loza posve južna. U pjesmama je “tuga za Jugom”. U crkvi Svete Sofije, u starom Ohridu, na freskama je neobična plava boja. Pelagonija je, kad se zatalasaju žita, nalik na pučinu: i ime je po njoj dobila. U sumrak je plavičasta (takve su još neke makedonske ravnice), zatim postaje tamna kao Homerovo noćno more. Na mnogim su mjestima, u unutrašnjosti, gumna skamenjene soli, zvana solođi ili solončaci: i tu je nekad bilo more, nekamo je oteklo, zauvijek. U narodnim pričama (pregledao sam ponovno one koje je zapisao Marko Cepenkov) malo se spominje plovidba: ta šutnja, čini se, nije slučajna.

Od Šižgorićeva vremena do naših dana mnogo se toga promijenilo. Ostale su ipak diobe o kojima govori njegov spis, premda su se narodi ujedinili i učvrstili. I danas je teško objasniti onome tko dođe izvana (ta mi je nezahvalna uloga često pripadala, pa i ovdje možda pripada) kakve su sve razlike bile i ostale među Dalmatima, Morlacima, Vlasima i Karavlasima, Dukljanima, Crvenim i Bijelim Hrvatima, Crnogorcima bjelašima i zelenašima, nekadašnjim Ragužanima i današnjim Dubrovčanima ili pak Fiumanima i Riječanima, Konavljanima i Kotoranima, o Skutorima, Bodulima, Makaranima i Puljanima, starim Šibenčanima i Splićanima potiskivanim od onih koji dolaze sa strane i odozgo, o čeljadi iz Bekije, Ciste Prove i Imotskoga, Vrgorca ili Zagvozda, o onima s Klisa, iz Livna i Duvna (drevni je Delminium, smatra se, podario ime cijeloj Dalmaciji), o Sinjanima i sinjskim alkarima, Senjanima i senjskim uskocima, Neretljanima i neretljanskim gusarima, o dubrovačkim gosparima i poljičkim republikancima, pelješkim ili bokeljskim kapetanima, crnogorskim guslarima i serdarima, o hajducima i njihovim jatacima, o svijetu s Kvarnera i s Kornata, o raznim otočanima i poluotočanima, ponajprije Hvaranima i Bračanima, pa Korčulanima, Pažanima, Rabljanima, Crešanima, Višanima i redom svima ostalim, o Istri našoj i Istranima, hrvatskim i slovenskim, jugoslavenskim i talijanskim, o tolomašima i antitolomašima, talijanašima i našijencima, starosjediocima i došljacima, o onima koji još sliče nekim davnim precima i onima koji su im prestali sličiti, o katolicima (Hrvatima, Slovencima) koji su na Jadranu golema većina i pravoslavcima (Srbima, Crnogorcima, dijelu Bokelja) ili Muslimanima (Bosancima i Hercegovcima, dijelu Albanaca ili Arbanasa, ponegdje i Roma), koji su se povremeno doseljavali na jadransku obalu, o Židovima napokon, kojih je i ovdje bilo kao i drugdje po Mediteranu, kojih više nema.

Etnonim Vlasi ili Vlaji zaslužuje posebnu glosu. Hrvatski povjesničar Ivan Lučić (Lucius) uočio je među prvima mnogoznačnost toga naziva, u knjizi “De regno Dalmatiae et Croatiae”, objavljenoj u Amsterdamu marom kartografa J. Blaeua (v. “De Vlahis”, VI, 5, izd. 1666). Germani su tako zvali Rimljane i Kelte, Hrvati, Slovenci i Mađari Talijane, Srbi Rumunje, Turci sve kršćane, katolici pravoslavce, primorci seljake i čobane iz zaleđa, ravničari brđane, starosjedioci došljake, došljaci nove pridošlice. Otud dolazi i riječ Morlak (stari naziv za stanovnike kopnene Dalmacije): crni (Maur) + (V)lah. Tako ih je zvao i otac Alberto Fortis, i Napoleonov nevjerni maršal Marmont, duc de Raguse i commandant en chef Ilirskih provincija, u svojim “Memoarima”, poznatijim u Dalmaciji nego u Francuskoj. Raznovrsna upotreba te riječi dovoljno govori o odnosima među susjedima. Na Mediteranu su svi jedni drugima susjedi: to je, kao što sam već rekao s ushićenjem, more susjedstva.

Tumačenja u vezi s vjetrovima počinju obično u grčkoj mitologiji, s Homerom i njegovom taksinomijom u “Odiseji” (Euro, Noto, Zefir, Borej, V, 295-296). Za vjetrove na Jadranu stanovnici su često posuđivali tuđa imena: bura (od grčkog preko latinskog i romanskih jezika) puše sa sjevera, levanat (tal. levante) dolazi s istoka, pulenat (tal. ponente) sa zapada; jugo vjerojatno nije posuđenica: želja za južnim krajevima nukala je Stare Slavene na seobu; šilok ili široko (tal. scirocco) vrući je vjetar u južnoj Evropi i sjevernoj Africi (riječ dolazi od arapskog shark, što nije nevažno za neke kiše i njihovu boju); burin je mala bura, buraca tih vjetrić, a buraska nagla i hladna; neverin je deminutiv od nevera (od tal. neve snijeg, koji ponekad zaleprša po mediteranskim obalama): iznenadna oluja ili nepogoda, koju pučka etimologija povezuje s (ne)vjerom ili (ne)vjernošću; garbin i garbinada pusu s jugozapada i znaju biti neugodni (na arapskom garbi znači zapadni); lebić i lebićada jugozapadni su, ali ne u svakom kraju (naziv dolazi od imena Libije, tal. libeccio, sa donekle iskrivljenom predodžbom o položaju te zemlje, što nije neobično na Mediteranu); tramuntana (tal. tramontana) puše s kopna, preko gora: to je unekoliko osveta zagore zsl ono što Mediteranci misle i govore o njoj.

Literati bi trebali povesti računa, više negoli lingvisti, o gradacijama poput: levantić i levantin (manji levanat), levantun (veći), levantarun (vrlo veliki) zajedno s levantarom ili levanćarom koje se izgovaraju s prezirom: postoji također leventora i livanterina, kojima je teško odrediti smisao. Gotovo svaki vjetar ima svoje inačice. Mnogobrojni deminutivi levantin, burin, neverin, garbin i drugi odaju stanovitu želju da se ublaže prirodne nepogode. Po Aristotelovoj “Meteorologiji” oluje nastaju “onda kad sred jednih vjetrova zapušu drugi” (II, 6). Postoje stanovite analogije između oluja i epopeja: “Nasilna je voda jedna od prvih shema univerzalne srdžbe. Zato nema epopeje bez scene oluje” (Gaston Bachelard, “L’eau et les reves”, str. 239, Pariz 1942). Nasilje vjetra i mora često se udružuju.

U Homerovu je djelu i izvor rijeka o kojima govorim u Brevijaru, kao što je Titaresij čije se vode nisu željele miješati s drugim vodama:

…”Ne m’ješa se on sa srebrnim penejsklm valma, Već on nad penejskom teče vodom kakono ulje, Jer on iz vode Stiske, iz zakletve izvire strašne.” (IllJ., II, 752-755, Maretićev prijevod)

U Platonovu je “Fedonu” rasprava o “nepresušnim rijekama neizmjerne veličine, s vrućom i studenom vodom” (II, 60), koju sam spominjao. Na romantičnu platonsku hidrografiju Aristotel je reagirao u “Meteorologiji” (II, 2) svojim realizmom. Homer je postavio mnoga druga pitanja na koja se ovdje nadovezujemo: čime galeb dodiruje morsku površinu, prsima, nožicama ili krilom? U “Odiseji” ta ptica odana moru “gusta krila u morskoj kvasi soli” (V, 53). Istome djelu dugujemo iscrpne podatke o gradnji broda Odisejevog (V, 230) kao i o običaju da se na mornarev grob utakne veslo “kojim je veslao živ sa družinom živeći svojom” (XI, 77 78), kao što to učiniše drugovi mladom Elpenoru, kao što mi križ utičemo. I o plivanju je riječ na mnogim mjestima u Homera: o natjecanju u plivačkoj vještini između Dioniza i Ampelosa, o okladi između Karposa i Kalamosa, o vragolastim vodenim igrama Satira. U neobičnom glosaru Erwina Mehla (Antike Schivimmkunst, Miinchen 1927), mnogo je dragocjenih slika i pouka o drevnim plivačima, kojima sam se poslužio: plivačica iz Herculanuma (koja pliva na boku), etrurski skakač na glavu, akidska vaza iz Louvrea s golemom kupelji za mlade žene, plivači iz raznih epoha, Heroja i Leandar s pompejskih fresaka i kovanica, Leandrova “mnogostruka plivanja” (copia nandi) koje je Ovidije ovjekovječio u “Heroidama” (XVI, 147), o kojima su pisali mnogi drugi za njim, sve do Marlowea i Grillparzera. Odajmo zahvalnost zaboravljenom francuskom opatu Ameilhonu, koji je dao jedan od prvih doprinosa istraživanju plivačkog umijeća u Parizu godine 1777, u izdanjima Academie des inscriptions. U svescima Paula Valerva ima nekoliko zapisa o plivanju, koje se pjesnik nije usudio prenijeti u stihove (v. PPA, “Cahiers”, II, str. 1273). Koristio sam njegove “Mediteranske inspiracije” u prvome dijelu: “Nigdje drugdje snaga riječi, svjesno disciplinirana i usmjerena, nije bila potpunije i korisnije razvijena: riječ usklađena s logikom, upotrijebljena u otkrivanju apstraktnih istina, tvoriteljica svijeta geometrije i svijeta odnosa na koje se oslanja pravda; gospodarica foruma, bitno političko sredstvo, regularni instrument stjecanja i održavanja vlasti” (izd. Pleiade, I, str. 1097). Taj navod nije sporan, što se tiče “disciplinarne riječi”. Govor se, međutim, često rasipao u govorljivosti te tako lišavao svake discipline, na Mediteranu možda češće nego drugdje.

Camusov sud o prednosti mediteranskih kultura također se često navodi: “Svaki put kada se neka doktrina susrela s mediteranskim basenom, u sukobu ideja koji je iz toga proizašao, Mediteran je uvijek ostao nedirnut i nadvladao doktrinu” (“Essais”, izd. Pleiade, str. 1323). Taj se navod može osporavati: Inkvizicija ili fašizam bili su ipak “doktrine”, tj. ideologije, i basen nije ostao posve “nedirnut” njima niti ih je lako “nadvladao”. Zanimljivije su Camusove refleksije o tome kako je kršćanstvo potisnulo tijelo i uvelo povijest kao neku vrstu kazne. Pišući o mrakovima, nisam zaboravljao njegove sumrake u Alžiru, koje je proživljavao kao “obećanja sreće” (“Essais”, str. 76, Pariš 1965): mediteranski krepuskularizmi čekaju dostojnoga tumača.

Način na koji je Marco Polo mogao opisati Kublai-kanu gradove kroz koje je prošao predočen je u neobičnoj knjizi Itala Calvina “Le Citta invisibili”. Taj sam imaginarni vodič imao pri ruci: “Na dva se načina može doći do Despine: brodom ili devom. Grad drukčije izgleda onom tko prilazi s kopna i onom tko pristaje s mora ” {La Cittd e U desiderio, str. 25). “Ne smijemo pobrkati sam grad i govor koji ga opisuje, premda postoji veza između jednog i drugog” {La Cittd e i segni, str. 6). “U Mauriliji je putnik pozvan da istodobno posjeti grad i promatra stare razglednice koje pokazuju kakav je taj grad prije bio” {La Cittd e la memoria, str. 37, navedeno prema izdanju Einaudi, 1984). Ima gradova koji su potonuli i na kopnu, koji su bili luke bez mora, koje je Italo Calvino poznavao.

Nije rijedak slučaj da se i zatvori podižu uz samo more, ponegdje čak s pogledom na nj: ima takvih primjera u Grčkoj, Turskoj, Italiji, Španjolskoj, Magrebu i drugdje (Dubrovnik, Rijeka, Split, Napulj, Marseille, Barcelona, Alžir, Istanbul, slavna tamnica dei Piombi u Veneciji, itd.). “Prokleta avlija” Ive Andrića govori o drevnom stambolskom zatvoru kraj Bospora, kao stjecištu svih ljudskih putova. Na Mediteranu se, možda, teže podnosi zatočenje tijela nego drugdje. Ima mnogo riječi u svim mediteranskim jezicima, živim i mrtvim, kojima se ta teškoća iskazuje. Neki su jezici možda i zbog toga izumrli. Na dalmatinskoj su se obali kanda više gradile ludnice nego pržuni (od tal. prigione): čuvena je bila najprije ludnica u Šibeniku, zatim one na Rabu, Ugljanu i drugdje. Nije ih bilo previše: mediteransko sunce ponekad oduzima pamet.

O podjeli na apolonijsko i dionizijsko nije potrebno raspravljati. Ne samo zato što se o njoj mnogo govorilo ili što ne znam treba li išta dodati onom o čemu je govorio Nietzsche. Ako pod apolonijskim razumijevamo oblik i pravilo, uzdržanost i razboritost koji vladaju vlastitim bićem ili društvom, stanovitu disciplinu i određenost, ako dionizijsko shvaćamo kao osobitost i posebnost a ne običnu sklonost ekstazi i naglosti, mediteranske su kulture u svojim najvećim pothvatima obilježene i jednim i drugim: kad god je plitica velike vage pretezala na jednu ili na drugu stranu, obala je trpjela ili siromašila. To pravilo više vrijedi za civilizacije nego za ličnosti. Nietzsche je također potaknuo razmišljanje o tome kako se na svakom mjestu može steći ili naslijediti mediteranstvo, navodeći primjere Goethea i Winckelmanna, definirajući prozračnost Mozartove glazbe kao “vjeru u Jug”. Zaratustrin nas je poklonik naveo da tragamo za značenjima tajanstvenih povika da je “umro veliki Pan”, što se čulo s otoka Paxosa dok je kraj njega plovila korablja s egipatskim kormilarom Tamuzom (o čemu Plutarh izvješćuje u “Pitijskim dijalozima”, XVIII). Tko to zanemari taj osiromašuje Mediteran.

Literatura je pokušala razvrstati i snove o moru prema razdobljima života, dobi ili spolu onih koji snivaju: dijeli ih primjerice na muške i ženske, rane ili kasne, na one koji predodređuju sudbinu i druge, obične, one koji se pamte i koji iščezavaju, na noćne i dnevne snove o plovidbi i o potonuću, na snove s obala, s otoka i s pučine. I oni se vjerojatno razlikuju od mora do mora, ali ih je teško dijeliti. Mediteran, rečeno je već, nadilazi literaturu o Mediteranu.

Egzaltacije pred prizorom mora zaslužuju obično parodiju. Rijetko nailazimo na zapise u kojima ushiti duha i tijela, u doticaju s mediteranskim elementom, nisu pretjerani ili komični. Pisac koji je rođen daleko od obala našega mora, Henry Miller, uspio je u svom putopisu po Grčkoj, ljeti, u susretu s otokom Rodosom, napisati nekoliko takvih fragmenata: “Zemlja postaje ispijena i nenaravna, obesplođena, obezljuđena, ni smeđa, ni siva, ni žutosmeđa, ni sivožuta, bezbojnost smrti koja zrcali svjetlo, upija ga poput spužve svojim stvrdnutim, spečenim baršunom i strijelja nas zasljepljujućim krhotinama kamena koje nam prodiru u naj nježnija tkiva mozga i nagone ga da cvili kao pomamljenik. Tu počinjem likovati. To je usporedivo s čovjekovim pustošenjem, to nadmašuje najkrvaviju poharu čovjeka: priroda u stanju bezumlja, priroda koja je izgubila vlast nad sobom postavši beznadnim plijenom svojih elemenata. To je zemlja koju je prebila, satrla i ponizila vlastita nasilna izdaja. To je jedno od onih mjesta gdje je Bog odstupio, gdje se i On pokorio svemirskom zakonu tromosti” (“The Colossus of Maroussi”, str. 161, Penguin Books 1979). Nema mnogo takvih zapisa u literaturi o Mediteranu, dionizijskih.

Na Mediteranu se često održavaju simpoziji o Mediteranu.

Platon je vjerojatno začetnik toga običaja. U Zagrebu je godine 1973. održan simpozij o “Mediteranskim kulturnim tradicijama”, na Zagrebačkim književnim razgovorima. Saopćenja koja su na njemu podnijeta objavio je na više jezika časopis Društva književnika Hrvatske “Most” (N 39-40, Zagreb 1974;

u njemu je navedena bibliografija mnogobrojnih radova o Mediteranu, te je stoga ovdje izostavljena). Uzvanici iz Poljske govorili su o Janu Parandowskom (18951978), analitičaru mediteranskog mita i povijesti: u njegovim djelima našao sam mnogo poticajnih stranica (“Rzym czardziejski” Čudotvorni Rim, “Eros na Olimpie”, “Dysk olimpijski”). Netko je iz Mađarske tom prilikom predstavio Mihalva Babitsa, njegov esej “Italija i Panonija” iz knjige “Listovi s vijenca irisa” (Budimpešta 1909): “tajnovito i duboko latinstvo panonskoga kraja”, “bliskost talijanskog i mađarskog krajolika”, “ljubav Jana Pannoniusa prema Italiji”. Jug je neprestano utjecao na mađarsku kulturu, privlačio je, pripremao za iznenađenja. Panonija je mediteransko predvorje. Ona se, kad dozriju žita, po vjetru, osobito u podne i u sumrak, talasa kao more. Neko davno more prostiralo se sve do podnožja Karpata. Nešto je od njega ostalo. Neki ga se sjećaju (Danilo Kiš u “Peščaniku”). Balaton je na trenutke doista nalik marini, premda nije slan. Još su neka jezera Srednje Evrope ponekad takva: valja ih zateći u pravi čas, bez predrasuda na koje nas navodi Mediteran.

Razne ideje s toga simpozija (kojemu sam bio lošim voditeljem, nesposobnim da zaustavi brojne južnjačke ekstrapolacije) potaknule su neka od ovih razmišljanja. I tom su se prigodom mogle uočiti karakteristične razlike u gledanjima na Mediteran i govoru o njemu: razlike između Mediteranaca i sudionika s kontinenta, s jedne strane, te između starosjedilaca i došljaka na samoj obali, s druge. Dalmatinci su ponekad govorili kao došljaci, ponekad kao starosjedioci, jednom s mora, drugi put s kraja. Otočani su se pokazali osjetljiviji od drugih. Gost sa Sicilije, iz Agrigenta, napustio je salu nakon što je pročitan slijedeći navod: “Sicilijanci su bili Grci, Kartažani, Rimljani, Bizantinci, Arapi, Napolitanci, Talijani, ali nikad nisu bili Sicilijanci ili su pak to odavno prestali biti!

Sva je njihova drama u tome što ne znaju zapravo tko su, što pripadaju tolikim raznim epohama i rasama”. Taj je navod iz knjige “Mere Mediterranee” Dominiquea Fernandeza (izd. Pariz 1965, str. 198), pisca koji dobro poznaje Siciliju i Italiju, koji neobično voli cijeli Mediteran.

Imena južnoslavenskih i slavenskih autora, navođena na tim “Zagrebačkim razgovorima”, malo su kojem strancu bila znana. Ni najbliži mediteranski susjedi ne znaju mnogo jedni o drugima, niti pokazuju posebnu želju da doznaju više. De institutione bene vivendi djelo je već spomenutog Marka Marulića (izašlo u Veneciji 1524), humanista i mislioca koji je prvi pisao u “versih harvacki”. Bio je skloniji kršćanskoj askezi nego dionizijskom poganstvu: hrvatska je književnost možda zadržala nešto od njegova opredjeljenja. Sveti Franjo Ksaverski ponio je na svoj mistični put u Indiju, osim vlastitog brevijara, samo De institutione (kolnsko izdanje iz godine 1531). Spomenik Ivana Meštrovića u Splitu, u Dioklecijanovoj palači, više ističe narodne nego vjerske crte Marulove. U Dubrovniku je Marin Držić (1505-1567) u svojim komedijama bio mnogo svjetovniji, ali je njegov renesansni humor, nažalost, ostao bez nasljednika. Školske i povijesne knjige napominju da je Miklos Zrini (Nikola Zrinski), plemenitaš hrvatskoga roda, jedan od utemeljitelja madžarskoga jezika, na kojem je sastavio spjev Adriai tengernek Syrenaia (1651). To je djelo, pod naslovom “Adrijanskoga mora sirena”, preveo njegov brat Petar Zrinski, koju godinu prije nego je pogubljen u Austriji, u Bečkom Novom Mjestu. Ono je postalo popularno na slavenskom Jugu: zov adrijanske sirene odjekivao je od Mediterana do madžarskih puszta.

O Južnim Slavenima kao trećoj komponenti između Istoka i Zapada (koju navodim u Brevijaru) pisao je Miroslav Krleža (1893-1981). Njegove najvažnije ideje o našoj prisutnosti na Jadranu, u esejima “Illvricum sacrum” i “Zlato i srebro Zadra”, manje su romantične nego teorija o stećcima i bogumilima, koje je povezao s mediteranskom albižanskom herezom: i sam sklon heretičnim idejama, bio je osamljen, tražio je u prošlosti potporu kakva obično izostaje u sadašnjosti. Nije previše volio more niti se dovoljno divio Mediterancima. Bio je pisac Srednje Evrope, premda je i to poricao. Zadar mu je bio draži od Dubrovnika. Zamjerio se Mediteranu.

Govorili smo i o tome kako Srednja Evropa ponegdje izbija na Mediteran: Trst, Rijeka s Opatijom, dvije ili tri točke u Veneciji i Dubrovniku; nije to samo nekoliko starih, komfornih hotela i habsburških ljetovališta. Taj je susret mogao imati i drukčiji ishod, kako su to priželjkivali, u sutonu Carstva i Kraljevstva, nostalgični kavaliri. Hermann Bahr je zapisao godine 1909, stojeći na dubrovačkim gradskim vratima: “Samo gledam niz Stradun, i gledam. Onda najednom progovori nešto u meni: vidiš, i u Getreidegasse, kada do tebe dopire drhtava igra zvona, i u šarolikim zlatarskim kućicama Hradčana kraj Praga, i pred suknarnicom u Krakovu, gdje stoji Mickiewicz, i na trgu u Trentu, gdje Dante podiže ruku prema sjeveru, i u Bolzanu na Vogehveideovu trgu, i ovdje u odbljesku Komnena, osjećaš se kod kuće, sve je tvoj dom, sve si to zajedno ti, vidiš li sada što je Austrijanac?… I Warsberg je nekoć stajao na ovom mjestu i poželio da netko napiše povijest ovoga slavnoga grada. ‘Grad nosi na sebi’ pisao je on ‘biljeg svoje povijesti. Prošlost tako cjelovito odaje možda još samo Venecija’… Warsbergova je želja sada uslišana. Grof Ivo Vojnović pripovijeda povijest svoga rodnog grada.” (“Dalmatinische Reise”, Berlin 1909, V. poglavlje, passim). Dramatičar i pjesnik conte Ivo Vojnović (1857-1921) prikazao je doista dio povijesti Dubrovnika, ali nije prigrlio Srednju Evropu koja je bila tako draga Bahru, suprotstavljajući joj ideju jugoslavenskog ujedinjenja. Danas mu to neki spočitavaju (primjerice na simpoziju o kojem pričam). Mediteran se teško priklanjao kontinentu.

Napokon riječ-dvije i o knjigama koje govore o našem moru. Mnoge su već napisane i svaki dan se pišu nove. “Cjelokupna je povijest Mediterana (…) mnoštvo znanja koje je izazov svakoj razumnoj sintezi” (F. Braudel: “La Mediterranee: l’espace et l’histoire”, str. 158, Pariz 1985). U vrijeme uspona Mussolinija, koji je rado isticao mediteransku misiju Italije, dva velika toma pod naslovom “II Mediterraneo” (više od tisuću stranica) objavili su, sa službenom podrškom, Attilio Brunialti i Stefano Grande (Torino 1924-1926). Bili su spremni promijeniti ime Tripolitanija u Tripolitalia, Libija je za njih “Libia italiana”, Albania “Albania veneta” (II, 1076), Dalmacija “uživa od Italije klimu, vegetaciju i osnovne činioce ekonomskog razvoja”: “Rapalski ugovor od 1920. bio je škrt” (ima dolorosa rinuncia, II, 1056), jer nije priključio sve jadranske obale Italiji. Ideologija je lišila svakog razumnog tumačenja golemi inventar podataka o Mediteranu.

Posve drukčije djelo (neusporedivo s prethodnim), naslovljeno “Das Mittelmeer Schicksale eines Ozeans”, napisao je Emil Ludwig tridesetih godina u emigraciji (izašlo je u New Yorku 1943, najprije u francuskom prijevodu). Autor poznatih biografija opredijelio se “za biografsku metodu pridajući odlučujuće značenje ljudskim činiocima” (str. 12). Dva njegova opširna sveska predstavljaju niz povijesnih figura kao što su Agripa i August, Periklo i Justinijan, Lorenzo Magnifico ili Sulejman Veličanstveni, Lesseps i Said-paša: pokazuju kako su oni djelovali na Mediteranu i stvarali ga. Ne vidi se, međutim, kako je Mediteran djelovao na njih i kakav je njegov udio u njihovu stvaralaštvu: što je, dakle, on sam.

Fernand Braudel nije se ograničio na tumačenje epohe Filipa II u svojoj golemoj tezi (“La Mediterranee et le monde mediterraneen a l’epoque de Philippe II”, koja također ima dva podebela toma). Oslonio se, kako sam kaže, na antropogeografiju (la geographie humaine). Nije uzeo Mediteran kao tezu pomoću koje se dokazuje “dugo trajanje”: ono se nametnulo kao zaključak. Premda je njegovo djelo, u skladu s univerzitetskim zahtjevima, donekle pedagoško i nije stilom i sintezama dosegnulo najvišu razinu koju poznaje francuska historiografija, ono je možda najbolja studija koju imamo danas o našem moru. S njom je povijesni diskurs u pristupu Mediteranu privremeno potrošen. Takozvani “poetizirajući diskurs” (sunce, more, otoci i tome slično) troši se najčešće kao kič. Između ta dva dominirajuća diskursa o Mediteranu ostaje tijesan prostor: opasnost da se skrene na jednu ili na drugu stranu, u neku vrstu pastiša, nije lako izbjeći.

S raznih strana dolaze poticaji da se ipak piše o “mediteranskoj temi”. Nije im lako odoljeti (ni Braudel im nije uvijek odolijevao). Leonardo Sciascia potpisao je knjigu “II Mediterraneo”, s ilustracijama u boji, u izdanju “Touring cluba” (Milano, 1984): u njoj je njegov Uvod i antologija tekstova drugih autora. Izbjegao je tako da sam piše cijelu knjigu. Teško je naći, priznao je u svom Uvodu, pravi “diskurs, spoj (ragguaglio) književnosti i povijesti, stvarnosti i mašte, ljudskog postojanja i mita” (str. 10). Teškoća je veća nego što na prvi pogled izgleda. Michelet je zamijenio povijesni diskurs proznim: “More” (La Mer). Gledao je s dviju obala: Ocean i Mediteran. Svjetionike je opisao bolje nego samo more: “Volimo sjesti kraj svjetionika, pod njihove prijateljske vatre, ognjišta pomorskoga života… Tolike nas uspomene za njih vežu; okružuju ih predanja, legende koje su lijepe ali i istinite… Kad više nema na obzoru zvijezde, mornar ugleda svjetionik: vrati mu se hrabrost, jer ponovno vidi svoju zvijezdu, zvijezdu Bratstva… Svjetionik je bio oltar, hram, stup, kula… Rimsko carstvo osvijetlilo je od rta do rta cijeli Mediteran” (str. 91-97, Pariz 1875).

U svom “Nautičkom glosaru” Augustin Jal izostavio je raspravu o metodi povezujući na vrlo prikladan način vlastita istraživanja s navodima iz djela drugih istraživača. U kratkom ogledu o navodima i načinu na koji se njima služim, označit ću pobliže stanovite izvore. Ekonomija knjige ne dopušta da se to učini za svaki od njih. Razloge zbog kojih pretpostavljamo nekadašnje brodove sadašnjima (ili pak, u ovoj knjizi, stare karte modernima) iznio je već prije Fernando Pessoa: “Ponovno imati pred očima samo jedrenjake i drvene lađe, ne znati ni za kakav drugi pomorski život osim za stari život mora.”

(“Pomorska pjesan”)

Od goleme pomoći bio mi je kartografski časopis “Imago mundi”, koji je Leo Barow izdavao uz najveće žrtve. Nordenskioldov “Periplus” također: njega navodim prema prvom izdanju na engleskom jeziku (Stockhlom, 1889), zapis o ružama vjetrova na starim kartama iz drugog je poglavlja toga djela (str. 47). Danteovi stihovi o Odisejevu izlasku iz našega mora nalaze se u “Paklu” (XXVI), a sud svetoga Augustina o “apsurdnosti antipoda” u “Civitas Dei” (XVI, 9). Putopis kroz dolinu Eškol u poglavlju “Karte” sastavio sam od nekoliko odlomaka iz Staroga zavjeta (Brojevi, XI-XXXII). Plagirao sam na više mjesta Sveto pismo i još neke svete knjige (Talmud, Kuran). Nadam se da će mi vjernici, ako to otkriju, oprostiti: danas se, čak i na Mediteranu, zaboravlja vjeronauk.

Navod o kartama (as-sahifa) “na kojima su obilježene obale Rumelijskoga mora, ali ne i Oceana”, nalazi se u djelu Ibna Halduna “Al-Mukadima” (str. 92, Bejrut 1967). Zid u Aleksandriji, na kojem sam našao navedeni fragment Ibn Batute o četverim vratima aleksandrijske luke, u međuvremenu se srušio: taj je zapis precizniji u njegovoj Rihli prema kojoj je popravljen (I, 37, Bejrut 1985). Portret Manuela Chrvsolorasa nije izmišljen: doista sam ga našao u Louvreu, u Cabinet des dessins, pod inventarskim brojem 9849 bis. Hadisi kojima je islamski Prorok ohrabrivao osvajače mora, ističući da “bitka na moru vrijedi kao deset bitaka na kopnu” i da “šehid koji pogine na moru vrijedi kao dvojica koja izgube život na kopnu”, nalaze se u jednom od najstrožih izbora iz “Hadisa” (izdanje na arapskom, II, 160, Leiden -Brill 1934). Prvo poznanstvo s arapskim kartama omogućio nam je Konrad Miiller: Mappae Arabicae, koje su napomenimo izdane u vlastitoj nakladi (I-VI, Stuttgart 1926-1927, Selbstverlag des Herausgeber). I kapetan duge plovidbe Albert Schiick izdavao je o svom trošku, dio po dio, u dugom razdoblju, svoj opsežni glosar o kompasnim ružama vjetrova (“Der Kompas”, Selbstverlag des Verfassers, Hamburg 1911-1918). I navedena knjiga O. Schmidta o spužvama u Jadranu tako je ugledala svjetlo dana u Leipzigu godine 1852. I Nordenskiold je potrošio sve što je imao na svoj “Periplus”. Razmislimo o takvim doprinosima: je li to vjera u Jug?

Na Mediteranu je bio običaj da se na kraju posla zahvali onima koji su bili od pomoći. Na kartušama starih karata njihova su se imena ispisivala zlatnim slovima. Zahvaljujem pomorcima koji su upravljali brodovima na kojima sam plovio, bibliotekarima i knjižarima koji su tražili i nalazili knjige i atlase koji su mi bili potrebni, fotografima koji su snimili karte za ovu knjigu. Zahvalan sam napose posadama brodova s kojima sam oplovio Jadran i dijelove Mediterana. Od njih sam učio i ono čega nema u knjigama, što se ne može vidjeti na atlasima, pročitati u bibliotekama. Posadama Hydre i Dodekanesosa, s kojima sam obišao Ciklade i Sporade, ponovno izražavam zahvalnost: njima najviše dugujem. S njima sam se lako sporazumio. Ponovit ću riječi iz glosara Augustina Jala: “Premda se riječi često razlikuju, jezik pomoraca ima posvuda iste figure, istu energiju, istu sažetost. Navikli da se izlažu istim slučajevima, da prisustvuju prizorima u kojima su iste scene, da rukuju sličnim strojevima, mornari svih zemalja služe se jednakim tropima… Poezija je jedna, njezini se izrazi razlikuju” (str. 12-13).

Vrijeme je promijenilo značenja mnogih riječi, pomorskih kao i drugih. Ploveći na Dodekanesosu, zvao sam kruh, po starom helenskom običaju, artos, mornari su ga zvali psomi, nazivao sam vodu hidor, oni su je nazivali nero, vino sam imenovao oinos, oni su ga imenovali krassi. I kruh, i vino, i voda promijenili su ime. More je ostalo isto: thalassa. Ono je jedno, rekao bi glosator, njegovi se izrazi razlikuju.

Morem sam plovio s posadama i suputnicima. Rijeke i njihova ušća pohodio sam posve sam.

Bilješka o piscu

Predrag Matvejević rođen je u Mostaru 1932. godine. Živi u Zagrebu. Bavi se književnošću. Predaje francusku književnost na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, a kao pridruženi profesor u Parizu (INALCO) jugoslavenske književnosti i kulture Mediterana.

Objavio je knjige:

Sartre (esej, 1965)

Razgovori s Krležom (1969, 1971, 1974, 1979, 1982, 1987)

La poesie de circonstance {Prigodno pjesništvo, Pariz 1971); to djelo, pisano na francuskom jeziku, izišlo je u proširenom izdanju pod naslovom Pour une poetiaue de l’evenement (Pariz, 1979) Prema novom kulturnom stvaralaštvu (1975, 1977)

Književnost i njezina društvena funkcija (1977)

Te vjetrenjače (1977, 1978)

Jugoslavenstvo danas (1982, 1986)

Mediteranski brevijar (Zagreb 1987, Milano 1988).

ISBN-86-399-0256-9 Tisak: Tiskarna Ljudske pravice, Ljubljana 1990.

Sto primjeraka ovog izdanja numerirano je od 1 do 100. Svakom od njih priložene su po dvije litografije,

rađene prema kopijama ptolomejskih karata iz XV. stoljeća (motivi jadranske obale), koje je u tehnici akvarela ručno kolorirao slikar Dino Trtovac: ti su primjerci signirani i otisnuti na papiru Hahnemuhle

Butten Kupferdruck, 230 gr.

Trideset bibliofilskih primjeraka, signiranih i numeriranih od 1 do 30, otisnuti su u formatu 35 x 50 cm, na bijelom papiru Hahnemuhle Butten Kupferdruck, 230 gr.

Predrag Matvejević

MEDITERANSKI BREVIJAR

Uvod

Claudio Magris

Grafički zavod Hrvatske

Claudio Magris:

Za jednu filologiju mora