Vis pred općinske izbore 1911.

Do malo dana pozvana je Dalmacija na administrativne izbore. Danas je opće priznato, da je moralna i gospodarska snaga puka osnova njegovoj političkoj moći, lako je stoga uvidjeti od kolike je zamašitost po našu zemlju uprava njezinih općina koje nijesu drugo nego jedinice, životne stanice narodnog organizma. Jesu li one zdrave, čil će biti i život naroda, vladaju li u njima nametnici, kriju li se u njima klice bolesti, stradat će (cijelo) tijelo, strada narod…

I ako je nedavna politička borba začas odvratila pozornost javnosti od ovog znatnog pitanja, neko izvjesno gibanje, neko trzanje, koje odaje buduću borbu nije teško bilo opaziti. Takvo se trzanje osjeća i na Visu — i nije čudo.

Ne samo što Vis ima načelnika, koji se bijaše usudio jednim mahom, jednim jedinim izdajstvom zaustaviti umjetno i kobno za čitav jedan decenij u svojoj općini narodni razvoj, već je taj isti čovjek, i kad se to nastojalo za volju mira zaboraviti, nastavio i dalje, da sva sredstva, kojim općinska uprava ima pomicati dobrobit općinara, upotrebljava isključivo na to, da pod svaku cijenu stvori sebi servilnu okolinu i učvrsti sebe na potrebnoj mu načelničkoj stolici. Taj se čovjek zove Serafin Topić, naslovom vitez.

Njega nije do opć. uprave nikad digla jedna stranka, još manje volja ili povjerenje naroda, već uvijek spletke ili abnormalne okolnosti. Povijest njegova 15-godišnjeg načelnikovanja bilježi 3 (slovom tri) fuzije i kompromisa s ne samo politički već i narodno najoprečnijim strankama; a koliko njegovih osobnih promjena? To je teško nabrojiti: od čovjeka, koji ne će ni da bude Hrvat, već samo „slavo“ do Starčevićeva sljedbenika (oduševljena brzojavka g. 1896!), od Bulatova oružja do talijanaškog saveznika, od Stražičićeva naimača do Bojanićeva birača, od oružničkog krotitelja demokratskih težaka do — kuma njihove zastave i Tresićeva korteša.

Je li čudo, što ovako dijametralno oprečne promjene na upravi općine, kojih razlog ne možemo tražiti u koristi ili mišljenju pučanstva već u ekvilibriju Topićeve načelničke stolice, u većoj ili manjoj sigurnosti njegovih osobnih interesa, u sve jačoj i bezobzirnijoj njegovoj ambiciji, nijesu mogle, a da ne ostave traga u širim slojevima mještana? Nije li naravna posljedica ovog načelnog vrludanja i osobnog spekuliranja, što se nije marilo, što ovo nesnosno stanje izaziva nepotrebne i ubitačne borbe, što ono demoralizuje puk, što se, trošeći svu energiju na spletke, a dobar dio prihoda na spletkare ide u susret ekonomskoj propasti općina?

I sada, kada se viško građanstvo diglo, da tomu već jednom učini kraj, da se i na Visu iza duge stanke nanovo uspostavi na javnu upravu poštenje, moral, razumno i nepristrano gospodarenje; kad se neovisni ljudi digoše te otvoreno i javno pokazaše, gdje je rana Visa, osovilo se proti njima sve što gmiže, gnijezdi se i hrani oko Topićeva stóca i predviđajući, da su dani odbrojeni, a nedjela izbrojena sasuše na njih svu onu nečist, kojom raspolaže glad za častima i kruhom, strah pred skorim i sramotnim koncem.

Nas se to ne dotače, ali nam daje pravo i nalaže dužnost da neposredno pred događajima nastajnog kolovoza iznesemo jasnim potezima nekoliko činjenica koje će rasvijetliti današnje stanje na Visu bacivši nešto svijetla na ono, što se događalo na općini viškoj na korist jedne jedine osobe i njezine okoline, a na štetu i nazadak jednog cijelog mjesta.
1.
God. 1896. za načelnikovanja g. pi. Giaxa, čovjeka umna, plemenita i nada sve čestita, viški se Hrvati bijahu dovinuli cilju svojih nastojanja, naime održali u opć. izborima III. tijela do dva puta pobjedu nad autonomašima. Tako bijaše svladano poslije, 30-godišnje borbe posljednje, ali uslijed popularnosti i osobne nesebičnosti Dra. L. Dojmia, jako uporište autonomaštva. Nego kako se tada vlada još nije htjela pomiriti s mišlju, da Dalmacijom zavlada isključivo hrvatski elemenat — nije čudo, što je oba puta bio uništen izborni čin. To je međutim hrvatsku stranku malo smetalo, vodje su iskusni, a redovi svjesni, pak i treći put pobjeda ne može izostati. Nego se uto dogodi nešto neočekivana.

Načelnik Giaxa, političkih načela Klaićevih i Pavlinovićevih, negdašnji pače njihov saborski drug, nije se mogao snaći u degeneriranoj narodnoj stranci, koju uz Biankinia s „Nar. Listom“ bijaše odbjeglo sve što bijaše u njoj boljega — i on odbi dostojnom motivacijom Bulatov poziv na neki stranački sastanak u Splitu.

Čovjek silovit kao pok. Bulat morao se osvetiti i ne birajući sredstva, ali oko Giaxe bijaše čvrst zid svjesnih i oduševljenih pristaša. Povijest nam kaže, da čovjeku, kojega brane redovi svjesnih i oduševljenih pristaša, ne može naškoditi nijedno ljudsko sredstvo, nego samo jedno, koje nije ljudsko, koje nije ni životinjsko, koje je jedino pakleno — nego samo izdajstvo.

I Bulatu nije proti Giaxi preostajalo drugoga sredstva osvete, i nije mu se trebalo mučiti, jer je svakom poznato, da izdajicu ne treba tražiti, on se sam nudi, pa se tako i Bulatu ponudio opć. vijećnik Serafin Topić.

Trgovac i brodovlasnik Serafin Topich nije bio tada baš velika olina, ali za takvu (izdajničku) službu i nije trebalo, nije niti hrvatskog jezika poznavao, ali je za Bulatovu svrhu imao jednu veliku prednost, naime to, da je broj njegovih činovnika, slugu, bližih i daljih rodjaka iznašao nešto oko 30. Kako je pak ispadak izbora odlučivao vrlo malen broj glasova, jer su stranački razmjeri bili podjednaki, on je sa svojim inventarom mogao odlučiti, hoće li taj izbor za uvijek zapečatiti hrvatski karakter Visa ili će se mjesto nanovo turiti u vrtlog javnih i kobnih narodnih borba.

Topić je, kako već spomenusmo, bio općinski vijećnik, biran nedavno od istih hrvatskih izbornika, koji su i sad vodili borbu, on je ipak imao savjesti, da izdade svoj mandat, svoje izbornike i svoju Čast | te da za vrijeme borbe sjedi u tami sa svojom družbicom i nervozno čeka na svoju izdajničku plaću, na načelničku vlast, koju je primio direktno od novoizabranih autonomaških vijećnika. I tada smo doživjeli, da je splitsko „Jedinstvo“ bilo kadro za plaću nazvati ovaj efialtski čin „leonidskim patriotizmom“!

Ne znajući kako opravdati svoju sramotu, Topić se kroz najmljeno „Jedinstvo“ kušao prikazati čovjekom, koji nastoji „da općinu spasi od financijalne propasti“. No rijetko je kada Topićeva laž bila kraćih nogu, jer je čestitom Giaxi na obranu svoje časti, u koju nitko nikad ni posumnjao nije, bilo dosta objelodaniti u „Narodnom Listu” tutentični izvještaj opć. financijalnog odbora, sastavljen i na prvom mjestu potpisan od tog istog Topića 23. siječnja 1895., u kojem se ističe mar i štednja opć. upraviteljstva, pa mu se predlaže ne samo povjerenje nego čak i zahvalu vijeća!

I ne samo to, već je taj klevetnik, koji se titulirao „capopartito riconosciuto“ morao doživjeti i to, da je sam predsjednik narodne stranke vitez Vranković bio prisiljen javno u stranačkom glasilu izjaviti, da je Giaxina „uprava bila poštena!“ Ima li tko, koji sada nije na čistu s karakterom viteza Topića?

I tada slijedi jedno desetgodišnje razdoblje Topićeva načelnikovanja, za koje Vis nema hrvatske uprave ni hrvatske zastave, sve usprkos Topićevim najsvečanijim obećanjima. Za to vrijeme općinske financije, nekada uredno i brižno vodjene, stadoše sve bržim tempom nazadovati prepuštene nerazumijevanju, nebrizi i nesposobnosti općinskih činovnika i miljenika.
Viški Hrvati, vodjeni i nadalje od g. Giaxe i dr. Marinkovića, napredovahu uvijek u svojoj svijesti i nutarnjoj snazi, njihov „Skup“ cvjetaše živahnim i otmjenim društvenim životom, a njihova krepka organizacija, koja tada već priznavaše listom pravaška načela, odoljela je i gubitku vrlog dra. Marinkovića, koji se u prvi mah činio nenadoknadivim.

U to sa pokrajinske prilike dovele do razdvojenja pravaša u „čistu stranku prava“ i „domovinaše“ i do fuzije ovih s „narodnom strankom“. Viški Hrvati stoje otvoreno uz prvu. Sada je čas da u njihovim redovima upoznamo jednog čovjeka, koji je dosad zauzimao kod viških pravaša podređeno mjesto ističući se najviše žestinom temperamenta, koji je u budućnosti na Visu imao zaigrati najžalosniju ulogu. To je Petar Marasović, tada pučki učitelj, čovjek nevelikih sposobnosti i velike lukavosti, ne najčišćeg privatnog glasa, šarlatan i rodjen spletkar. Pok. ga Giaxa nazivaše „nažalost potrebnim zlom“, a i narodnjaci davno bijahu kivni na „Pjerinove dijete i komišjune“ (vidi „Jed.“ 20. srpnja 1896.)

Dok se drugi dakle posve svikoše novom položaju i svoje sile uložiše u gospodarski rad (osnutak „Seoske Blagajne“) taj je čovjek neprestano snovao, kako bi stranka mogla doći do vlasti. Idejom o slozi svih Hrvata nije bilo teško sklonuti viške rodoljube na fuziju s Topićevcima proti autonomašima, što je Marasoviću posredovanjem zast. Trumbića i Čingrije konačno pošlo za rukom.

Topić je Čingrijinu poruku jedva dočekao, jer je čestiti g. Giaxa već bio smrtno bolestan i naskoro umro, te se tako nije trebao bojati za svoje načelništvo, što je njemu u svakoj stvari prvim i posljednjim mjerilom. Pravašima je to dakako bilo vrlo teško progutati, ali za volju sloge pregorješe i to nadajući se uz to, da dobra okolina može potpuno onemogućiti svaki škodljivi utjecaj Topićeve i onako mizerne individualnosti.
Izbori u prvom redu nastojanjem i radom pravaških vodja, čija imena ovih dana plaćena i analfabetska pera Topićeve fakcije vucare u nečitljivim pamfletima po svom blatu, svršiše potpunom pobjedom.

Tek kasnije, uslijed dogadjaja od kojih ćemo neke iznijeti u 11. poglavlju, izašla je na javu prava namjera Marasovića, kad je poticao na fuziju. Taj se individuum, predvidjajući tada lukavo, da pravaše prije ili kasnije čeka pobjeda, bio ušuljao u njihove redove, varao stranku preko 10 godina, pospješavao svim sredstvima njezin dolazak na općini, ne bi li se za njega stvorilo mjesto, na kojem bi mogao razviti najbolje svoje poznate sposobnosti.

I to ne treba tek dokazivati — on je sam priznao ! Marasović, dugogodišnji pravaški janjičar, u nekim prilikama dopisnik „Hrv. Krune“ usudio se nedavno izjaviti samom dr. Marinkoviću: „Ja nijesam nikada bio pravaš“ ! Treba li daljnjeg dokazivanja? Zanimivo je pak glasao odgovor dr. Marinkovića : „Imaš pravo, sad vidim — nijesi nikada bio !“ Petar se Marasović nije zacrvenio. On davno to ne može.

U novom se vijeću po dogovoru biralo načelnikom Topica, a prvim prisjednikom pravaša Pušića. Za drugo prisjedničko mjesto bijaše Topić na čudu, s jedne je strane sam agitirao za se A. Lučić Roki, a s druge nije se mogla povrijediti taština I. Puhalovića.

I kad je Roki svojim molbama uspio, a Puhalovića dopalo tek zadnje mjesto — on otkloni tu mrvicu, pače otada neće ni da sudjeluje u vijeću i prvom zgodom — posta demokrat.

Briga novog upraviteljstva išla je za tim, da se bar u kakav takav red privede glavno vrelo općinskih prihoda, zanemareni zemljišni posjed općine. Pomišljalo se taj posao povjeriti kojem mjerniku, ali je u toj stvari nastupio preokret. Opć. vijećnik Marasović, čije je nuzgredno zanimanje uz nadripisarstvo bilo i neke vrsti mjerništvo, stade govoriti o tom, kako bi se jednom već rado riješio škole, u kojoj da je Topićevim utjecajem radi političkih borba bio zapostavljan (to mu i mi, jer je istina, rado priznajemo), da je općini svejedno trošila za jednog ili za drugoga, on da pozna dobro općinski posjed i da bi vrlo rado preuzeo taj posao. Kako je posljednju godinu bio na dopustu, da uredjuje posjed općine komiške, zatraži, da mu i viško opć. upraviteljstvo isposluje drugu godinu, iza koje će u mirovinu. Tako i bi, te mu je još kao opć. vijećniku povjereno uredjenje, radi česa, jer je još vijećnikom, glasi njegova namirnica uvijek: „za obavljene radnje u mjesecu . … K 200“.

Nije potrajalo dugo i on stade izdavati svoju pravu ćud. U općini bijaše običaj, da se o mladom ljetu nagradjaju opć. činovnici, sluge, poljari i dr. Kako je Marasović utjeravao opć. dohotke i prama tome upravljao dijelom blagajne, bi mu dan na izvršenje dotični zaključak upraviteljstva, a on, još uvijek opć. vijećnik, zaboravi se i stade bijesniti, zašto i on nije nagrađen. Upozoren, kako se to ipak ne bi pristojalo, stade se ljutiti na svoje vijećništvo i najavi molbu za definitivno namještenje, poslije kojeg ne će biti ovakovih obzira.

Načelnik je van mjesna, nužda je bila držati sjednicu vijeća, a u dnevnom redu ne može se mimoići podnevak Marasovića. Ali njegovo imenovanje nije ipak stvar tako glatka. On zna to i sam, pak se utječe Pušiću, da raspoloži vijećnike na to privatno prije sjednice. 1 doista trebalo je Pušićeva nastojanja s jedne i ugleda s druge strane i vijeće je molbu prihvatilo.

Osobito se velik broj vijećnika, kojima je bila po svoj prilici poznata Marasovićeva nezasitnost, opirao naslovu „blagajnik“.

Ali najveće razočaranje čekalo je samog Pužića. Već sutradan iza imenovanja, Marasović mu izjavi, da — ne će ni zaviriti u općinski posjed, dok mu ne odrede dnevnice za radnje na polju. Pužića je to prenerazilo, ta za to je Marasović bio i imenovan, za radnje oko zemljišta bere svoju plaću, a ovaj zahtjev ne znači ništa drugo nego podvostručenje plaće te mu otvoreno odvrati, da za to ne će u njega naći nikakva zagovora. Je li mu mučnija radnja na polju, nego na stolu, neka naknadi tako, da mu jedan sat radnje vrijedi za dva uredovna ili slično, a jedino što može osim plaće tražiti to su sredstva prijevoza za podalje predjele. — Marasović se ne zadovolji, pače se propita u Split pismom na g. Mikačića, kako je to kod splitske općine uredjeno, ali dobi nepovoljan odgovor, kojim se nije mogao dokazno poslužiti.

Drugi prisjednici obaviješteni o tom bijahu potpuno s Pušićem sporazumni, neki se dapače stadoše bez dlaka na jeziku izražavati o Marasoviću i njegovoj žedji „za dijetama i komišjunima”, ali to ih nije ipak smetalo, da mu malo kasnije ne likvidiraju sve njegove namirnice, ne isplate sve dnevnice, koje je on samo tražio svaku po 10 K, što za samu g. 1910 iznaša više stotina kruna, a da je zaviriti u račune za izbornu godinu 1911 ?

Medjutini je Marasović prirodjenom tvrdoglavošću ostajao kod svog zahtjeva isključujući svako prilagodjenje, a kako je pučanstvo i onako vrlo prijekim okom gledalo Marasovića kod općinske kase, a načelnik i njegov dio uprave bili slabiči, Pužić je predvidio, da će općinovci svaliti na njega svu odgovornost za buduće Marašovićeve zloporabe, koje je on ovako rano i karakteristično navijestio. Uz takove prilike Častan izlazak ostajaše samo jedan : odreka, i on se odreče travnja 1909., netom se u mjesto vratio načelnik, koji je dvije pune godine proboravio u Trstu.

Ovo je uzrok Pušićeve odreke, koju je tražio osjećaj časti i odgovornosti pred općinarima. Ako bi pak što čovjeka u ovakvoj prilici mogh priječiti, da se ne odreče svoje časti, to bi mogla biti jedino ambicija, a ignorancija općinskih pisara siže dotle, da u svojim smiješnim pamfletima tvrde, da je Pušića potakla na odreku — ambicija!!

Medjutim bolje nego itko drugi, znao je za uzrok odreke sam Marasović te je od tog časa tražio prvu prigodu, da na Pušića naskoči kao na najopasnijeg protivnika svojih općinsko-financijalnih spekulacija.

Prvo nastajno Marasovićevo remek-djelo te vrste bio je njegov opć. proračun za god. 1910. Za sebe se pobrinuo u prvom redu u stavci: „za popis pučanstva K 150 “. Toliko je za taj posao prije 10 godina bio dobio neki propali djak Topićeve klike, ali je bila barem ta ublažujuća okolnost, da on nije bio opć. činovnik, dočim su ove godine obavili popis sami činovnici, kojih je i onako predosta, preko uredovnih satova (za izvanredne satove ima posebna stavka: činovničke nagrade), a ipak se Marasović nije žacao uvrstiti tu tačku u rashod općine, financijalno stanje koje nije nimalo povoljno.

Osim toga predračun skazuje ukupno za redovite potrebe ogromu svotu od preko 85.000 K., uza sve, da se realni prihodi općine mogu izračunati u najpovoljnijem slučaju tek na 50.000 K! Prema tome postoji faktični manjak od 35.000 K, a Marasović ga jednostavno pokri jednim potezom pera uvrstivši u prihode za 1910. zajam od 35.000 K, koji je vijeće bilo glasovalo za pokriće proračuna g. 1909., a koji još ni Zem. Odbor nije bio odobrio! Dakle dolazimo do te nemogućnosti i nezakonitosti, da se redovite i tekuće potrebe općine pokrivaju zajmom i to odredjenim za izvanredne potrebe jedne prijašnje godine!! Nijesu li ovo brojke i činjenica, gospodo od falsifikacija i nadripisarskih plaćenih pamfleta?

Iza kako je Pušić kao vijećnik i općinar pregledao i pobliže ispitao taj predračun, spazi ove i mnoge druge nedostatke, (tako n. pr. opć. radnje bijahu u predračunu zastupane svotama, koje se nikako ne mogahu dovesti u sklad sa stanjem opć. prihoda, baš kao da je Marasoviću, koji ih nadzire, bilo osobito stalo do što većeg kolanja novca . … ) ode odmah u načelnika, da ga prijateljski i povjerljivo upozori na pravo stanje stvari. Načelnik se dao potanko informirati, uzeo Pušićeve bilješke, priznao njihovu temeljitost, križao i preinačivao svojom rukom stavke u proračunu, i izjavio se konačno sporazuman i s Pušićem, da ga treba preinačiti.

Tako je uvidio i on, da se trošku od 7000 K, predračunanih za nužni popravak putova, može predusresti tako, da se odrede stvarne pomoći općinara prama opć. zakonu ; s druge strane treba povisiti prihode n. pr. unajmiti drugi kat opć. zgrade, nekad odredjen za nesudjeni mjesni muzej, a tada zapremljen po uredskoj i privatnoj kancelariji Marasovića itd.

Nego načelnik bijaše u neprilici kako povući već izloženi proračun. Od publike ne zna za nj doduše nitko — osim Pušića, za kog je siguran — ali znaju opć. činovnici, zna Marasović! S toga načelnik, bojeći se posve opravdano eventualne nevjere toga čovjeka, dogovori se s Pušićem, da o utanačenim preinakama raspravlja vijeće u jednoj konfidencijalnoj sjednici.

Međutim javi jednog dana Pušiću. da „mora“ putovati, i da je saziv te sjednice prepustio prisj. Roki. I dodje ta sjednica. Uza sve previjanje činovnika Marasovića, koji je lisičji branio svoje u predračunu ugrožene svote, uspije Pušiću temeljitim razmatranjima uvjeriti vijećnike, da predračun treba nužno preinake i da je tu zadaću najbolje povjeriti malom odboru ljudi, koji su vikli brojkama i računima, pa da oni iznesu svoje prijedloge prvoj sjednici vijeća, koja će onda poprimiti zaključke. Vijeće izabra nato taj odbor i to: Miha Lučić Roki, Frana Mardešića, Nika Mužinu i Nika Pušića.

Kad je iz toga Marcsović uvidio, da su njegove nade propale, stade svojim nesnosnim tonom kriještati i deklamirati o načelniku i povjerenju prama „njegovom“ elaboratu, o Pušićevoj „volji, da predje u opoziciju“ i o svim onim njegovim običnim besmislicama, kojima se on bez reda i sveze služi, kad hoće da zavede kojeg neukog i neupućenog slušatelja. Ali mu svim tim kričanjem ne podje za rukom, nego imenom „Topic“ i „načelnik“ alarmirati jednog ili drugog njegovog mameluka. Sloga odluči latiti se skranjega sredstva. Uze derati se još jače, da je namjera Pušićeva, da se povise općinski prirezi, znajući da ovo na nekoje vijećnike može najjače djelovati. Pušić skoči i doviknu mu nekoliko puta: To je laži (Povik na koji je inače Marasović u javnim sjednicama naučan.) Ali on tamo kod stola sveudilj skakaše kao bijesan i pokazivaše nekakav rukopis, na kojem da Pušić svojom rukom predlaže povišenje prireza! Kakav je to rukopis bio? To bijahu Pušićeve bilješke, koje je načelnik iza sastanka s njime bio kod sebe pridržao i na kojima je Pušić brojkama dokazao načelniku, da je onakav proračun neodrživ, jer (bilo je pisano) „sve i kad bi se (česa je najodlučniji protivnik uvijek bio Pušić) povisili općinski prirezi za cijelih 100%, manjak bi još iznašao preko K 2000.“

Što iz ovog slijedi. Načelnik se nije mogao oduprijeti Marasovićevim novčanim zahtjevima, nije mogao pošteno pobiti Pušićevih dokaza, pak se kao kukavica uklonio iz mjesta i dao izdajnički Marasoviću njegove bilješke, da ih ovaj iz zasjede, iskrivljeno iznese i hajdučki okleveće Pušićeve čestite namjere pred općinskim vijećem. Ima li podlosti veće od ove?

Medjutim se Topic vratio i kao da se ništa dogodilo nije, sazvao javnu sjednicu. Nato odu do njega vijećnici Pušić i Mardešić, da ga zapitaju misli li počekati na rad izabranog proračunskog odbora i kako su do Marasovićevih ruku došle Pušićeve bilješke. Topić natjeran u škripac izjavi, da je njegove papire Marasović zlorabio, a da za kakav izabrani odbor „ne zna“, no da će ipak bolje upitati svoje prisjednike. Malo kasnije nadje Pušića i reče mu, da su mu svi prisjednici izjavili, da odbor nije nikakav biran. Srećom se baš u blizini desio prisjednik g. Vj. Tomić. Pušić ga dozva i pred načelnikom zapita, drži li on, da je odbor na konfidencijalnoj sjednici bio biran ili ne? G. Tomić odgovori posve naravno, da jest — a načelnik ulovljen i javno utvrdjen u laži ne reče ni riječi, već se po svom običaju šuteći brzo ukloni. Nije li ipak ova družba zanimiva?

Dodje i do javne sjednice, a na njoj Pušić traži, da se izvrši zaključak konfidencijalne sjednice vijeća, te da se, jer proračunski odbor nije još iznio svoj elaborat, preko tačke proračuna predje na dnevni red. Tada vijećnik Miho Lučić Roki, do toga časa posve sporazuman o potrebi premake predračuna, do te sjednice „uvjeren“ pravaš, iznese protupredlog, da se naime Marasovićev predračun primi bez rasprave ,,en • bloc“. Taj mu je prijedlog pribavio kod viških demokrata, koji su tada razvitak ove stvari pratili očitim odobravanjem za zauzimanje pravaških vijećnika za opće dobro, a nepritajenim nezadovoljstvom za Marasovićeve prozirne spekulacije — častan pridjevak „Enblok“.

Zašto je Mihó Lučić Roki zamijenio ,,en bloc“ svoja pravaška načela sa narodnjačko-spekuiantskim ciljevima bilo je još tada mnogom nerazumljivo. Postalo je svakom jasno tek onda, kad je taj gospodin na mjesto Vj. Tomića, kojega je poštenje priječilo, da dalje ostane u toj družbi — postao općinskim posjednikom f tako za taj svoj posao dobio i nagradu. Plaća ga je izdala.

Topićevi stari mameluci uz par novih na ovaj način pribavljenih nadglasaše pravaše i od tog časa imamo u vijeću’ opoziciju, a u mjestu dvije struje, koje se svaka odijeljeno spremaju na općinske izbore.

Sve je ovo-bilo stavljeno do znanja Zem. Odboru u posebnom utoku i znamo pozitivno, da je ovaj bio već i riješen vrlo nepovoljno po opć. upraviteljstvo i Topić je sa svojim Marasovićem morao više od jednog puta dotrkati do Zadra i znojiti se, da Ivčeviću dokaže, kako bi s njegovim padom nestalo i zadnjega traga utvaraštva na Visu, te ga tako prisilio, da Zem. Odbor uzme na se sve Topić-Marasovićeve prljavstin« i nezakonitosti. Pravaši viški imadu pak i tu zadovoljštinu, da je i sam prisj. Z. O. Dr. Machiedo otvoreno izjavio, da se ovaj rad viškog opć. upraviteljstva nije smjelo odobriti, te je u dotičnoj sjednici on sa mlađjim prisjednikom glasovao odlučno proti Dru. Ivčeviću i njegovim dvama starinarskim prikrpinama.

Nije li sada svakom jasno, koji su ciljevi vodili Marasovića, kad se zauzimao, da pravaši po što po to dodju na općinu? A da udovolji svojim nezasitnim željama, nije li za njega bio kao stvoren načelnik Topić, Čovjek bez volje i raspoložen za laz i intrigu?

Izmedju mnogih iznijeli smo baš ovu epizodu iz dogadjaja posljednjih godina, jer .osim što se u njoj opažaju jasno uzroci današnjeg razcijepa, ona najbolje ilustrira Marasovićevu svrhu : materijalnu korist, i njegova sredstva : spletke, s jedne strane, a s druge Topićevu nemoć da. bude iskren, njegovu potpunu nesposobnost i želju, đa se pod svaku ^cijenu uzdrži na vlasti, koju ne zna i nije dostojan da obnaša.

Kud bismo pak dospjeli, kad bismo htjeli potanko iznijeti, kako se na općini krivotvori »zapisnik, a da općina pri gradnji toplika izmakne -svakoj kontroli pučanstva; kako se bez dozvole vijeća izmijenjuje prikladan nacrt za ribarnicu od pk. prof. Bezića s jednim grdnim i daleko skupljim samo zato, jer je Marasovićev, da mu se dade prigoda dobitku; kako je sva muka opć. vijećnika, da dobiju uvid u Marasovićeve račine za novac utopljen u neracijonalno traženje vođe, bila uzaludna; kakose sve javne gradnje povjeravaju tuđinskim poduzetnicimai skupljim i neboljinv od domaćih, koji kod obilja gradnja moraju za kruhom seliti u Ameriku i t. d. i t. d. ?
Daleko, daleko bi nas zavelo, kad bismo htjeli slikati svu nesreću, koja za našu općinu znači današnja Marasovićeva uprava. Mi prepuštamo zaključke zdravom razumu čitatelja i prelazimo na naredno poglavlje, koje ima da prikaže današnju izbornu grupaciju u Visu.

III.
Kad je g. 1905. općina došla posve u hrvatske ruke, pučanstvo bijaše na dvoje razdijeljeno. Uz pravaše bijaše građanstvo i veći dio puka, nemalo težaka držalo se još uvijek osobe Dra. Dojmija, a Topić dakako ostao sveudilj kod one svoje šačice rodjaka, činovnika i slugu. U to se razmahao poznati, težački pokret u Splitu, koji je i ovamo našao odjeka. Ako je za splitske prilike to pitanje životne važnosti, na Visu na nj ne bi nitko ni pomislio bio, da se nekom nije prohtjelo izrabiti tu zgodu u sasma stranačke svrhe. Svakako je li za težački odnošaj, osobito sada kod filokserične zaraze, potrebna koja revizija, trebat će se tog posla prihvatiti stručnjaci i sami težaci, a ne šarlatani, pelivani i nadripisari à la Topić i Marasović, koji se težaka sjetiše tek sada pri koncu života, kad im ga.je potreba, da im spašava časti i plaće.
Težaci su se organizirali. Jednog dana, kako je načelnik bio u Trstu, osvanu težačka deputacija kod prisjednika Pušića ne bi li on posredovao, da se na općini sastanu težaci i gospodari u svrhu sporazuma. Do toga je sastanka i došlo, Pušić mu predsjedao, gospodara je došlo većina, ali ipak do stvarnih zaključaka nije se uspjelo. Tko se pak sastanku uklonio? — Marasović, današnji zavoditelj težaštva, on je zazirao — jer i on je gospodar — da se sa težacima i sastane, pak je za vrijeme konferencije skrovito čučio u svom — muzeju, kloneći se svakog dodira s njima. A da su uopće ljudi oni, koji drljaju Topićevski lažne i Marasovićevski poštene pamflete o slavohleplju Pušićevu, mi bismo ih pitali, nije li to bila najbolja prilika, da Pušić sa par fraza stupi na stranu težaka i time dobije silu novih privrženika, to više, što bi to bila ujedno i njegova osobna korist, jer je njegovo imanje većim dijelom težačko?

Ali on nije znao biti demagog, sjetio se da tu ne zastupa sebe ni svoju korist, već opće interese, pa da ni u interesu samih težaka ne bi bio jedan oštriji spor s gospodarima, kako svjedoče splitske po jadne težake kobne parnice.

A kako se u ovom pitanju držao načelnik? Poznata je na Visu stvar, da se on proti ovom pokretu htio jednostavno zaštititi bajunetama, ali kad hajduštvo klevetništvo njegovih plaćenika siže dotle, da to podmeću našim ljudima, mi smo prisiljeni iznijeti ovdje doslovno jednu Topićevu brzojavku, s kojom je iz Trsta kao predsjednik Javne Dobrotvornosti oblašćivao blagajnika Niku Bučića, da se proti težacima posluži najskrajnijim sredstvima: „Ne popustite nipošto, pridružiti se ostalim (gospodarima) treba li obratite se zaštiti oblasti („Nessuna concessione, uniformatevi agli altri, occorrendo rivolgetevi autorità preposta”).

Preporučili bismo stoga gospodi pisarskim zaplotnjacima, da se u izbornoj agitaciji medju težaštvom posluže i ovim dokazom Topićeve ljubavi za težake.

Ova brzojavka težacima bijaše (po Bučiću) poznata, a isto tako i Marasovićevo mišljenje o njima i s toga je njihov pokret odisao osobitim neprijateljstvom za načelnika i glavnog mu doglavnika Marasovića, tako da je ova mržnja nažalost prelazila i na „Sokol”, komu je starostom bio, i na njegovu nesreću još jest, Marasović. Njegova pojava djeluje i na narodnu fantaziju i našao se pučanin demokrat, koji je držao javne govore o tome „kako je Filoksera zahvatila općinsku kasu.”

A nijesu samo demokratski težaci slutili, da na viškoj općini nije u redu, da na II. katu zaudara po koritu, to su još bolje znali demokratski vodje. Još nam je živo u pameti stavka iz jednog pisma dr. Pećarevića, gdje iz Beča piše prijatelju Bučiću : „Molim te javi mi što opširnije o našoj općinskoj gospodi, ali ćeš oprostiti, ako netom primim to pismo moram potatiti da se potpuno okupam i dizinficiram, jer i same vijesti o njiihovoj truleži kadre su, da poštena čovjeka zaraze, a priznat ćeš i sam, da se nerado mlad mrije.“ Veće se jasnosti ne može ni poželjeti.

Ovakvo je stanje i neprijateljsko raspoloženje demokrata proti općini potrajalo do pred nešto godinu dana. Tada se red bilo Topiću misliti za daljnju sudbinu svoje načelničke stolice i on se uz svoj mršavi rodjačko-kancelarijsko konobarski inventar morao ogledati za kojim novim saveznikom. Dojmi ga i preveć dobro pozna, pravasi su s njim konačno obračunali te ne preosta drugo nego pokušati sreću s demokratima, ali, kako uspomena na bajunete još živi, to nije bilo tako lako. Nego sva je sreća za Topica što nije ugrožena samo njegova stolica, nego i proračuni Marasovića, s toga se i ovaj svojski latio posla, da Sebi i svom gospodaru nadje novu potporu. I Marasović je našao most do demokrata. On je znao u svoje svrhe vješto izrabiti i u isto vrijeme prostituisati *Hrv. Sokol” tražeći nove saveznike svečanostima, bubnjevima, trubljama, demagoškim i šupljim javnim govorima itd.

Tako je došao s demokratima u doticaj i Marasović je proizveo, da su se isto doba, kad je dr. .Smodlaka u svom listu sve stranke pozivao na opć. zborni sporazum, viški demokrati bez njegova znanja sklopili, zavedeni lažnim obećanjima, kompromis ne s jednom strankom, već dapače s jednom klikom, proti kojoj je „Sloboda” tako često i žestoko ustajala! Kako je dr. Smodlaka progutao ovako mu vještački po nadripisaru Marasoviću servirana Topića?

A sad da malo protresemo ta obećanja, koja se dakako tiču težačkoga pitanja: Općina će svoj dohodak težacima sniziti sa šestog na osmi dio ; načelnik i svi mameluci popustit će svojim težacima jednu prav (dio); ostale će gospodare ne htjednu li milom, općina na to prisiliti silom. Za ta obećanja moraju težaci staviti svoje treće izb. tijelo u službu Topićeve ambicije i Marasovićevog, recimo samo — apetita.

Nego ne bismo znali u kojoj od ovih triju tačaka ima manje vjerojatnosti i istine, a više proračnanosti, da se neukog težaka prevari i njegovim trećim tijelom spase klikaške perjanice, jer općina, sve kad bi i vijeće htjeio, ne može da popusti u svom zemljišnom pravu, jer naprosto ne može raspolagati slobodno svojim imanjem, koje je jako zaduženo, pa stoga za svaku promjenu treba uz privolu Z. odbora takodjer i odobrenje uknjiženih vjerovnika.

Uz tako visoki općinski dug, koja bi banka mogla pristati na te promjene, koje snizuju znatno općinske prihode, po tom i općinsko imanje i jamstvo, koje ono može pružati? — Nijedna.
To gospoda na općini vrlo dobro znadu, stoga su se i latili očajnoga sredstva te su opć. prisjednict varali težake, da općina nema ni pare duga, a ima ga oko K 200,000.

Što se tiče II. tačke, to se g. Topic može zabavljati sa čitaocima „N. Lista“ pričajući im o svojim „lećevičkim imanjima” i „kmetovima”, ali svako dijetena Visu zna, da je sve što g. Topić posjeduje t. j. što je nekad posjedovao, tako prezaduženo, da sebi može dopustiti veselje na račun svojih vjerovnika davati jeftina obećanja, za koja zna, da ih ne sama ne će već i ne može izvršiti. Treba li pak trošiti riječi i za to, da se dokaže, da treća tačka sadržava laž i besmisao, jer nad privatnim vlasništvom zakon ne pozna nikakove sile?

U čemu sastoje dakle ta glasovita obećanja? — U čemu, u prostim i lažnim riječima ljudi, svijesnih da ih ne mogu ni ne će izvesti, pače ni početi izvadjati, jer i sami znadu, da su većinu u vijeću izgubili, a ako koje mjesto dobiju, da će ga prevarom oteti demokratskim težacima. To je i sasvim lako dokazati!

Da oni ozbiljno misle sa svojim obećanjima, što ih je priječilo, da sada odmah, kada su u vijeću sami, kada se hvale da im Zem. Odbor odobrava svaku, ne prihvate se posla i ne izvrše svoje riječi ? Što ih smeta; Čemu čekati? Smeta ih to, što i sarni znadu, da varaju, a čekaju čas, da težake dovedu do izbora, da svoju golotinju pokriju težačkim glasovima, pa da im onda, kao uvijek, za 6 godina okrenu ledja. A da se tu ne radi nego o najprostijoj prevari lakovjernih težaka svjedoči najbolje drugi dio kompromisa, t. j. razdijeljenjo vijećničkih mjesta.

Demokrati su tražili, što je bilo i najpravednije i najjednostavnije, da se njima prepusti treće izborno tijelo, gdje su oni u većini nad svim drugima, a da će oni ipak poduprijeti Topića u obim drugim izborništvima. Ima li šta čiŠćeg nego li je bio ovaj prijedlog težaka, po kojem bi svoje težnje zastupali oni sami? Ali je za Topića i Marasovića imao ovaj prijedlog jednu veliku manu — da je odviše jasan i da bi po njem težaci došli do onog što ih ide, a oni ih ne bi mogli prevariti. Svak tko je i samo jedanput zavirio u izborne listine zna, da opozicija i u prvom i u drugom tijelu ima jaku većinu nadTopićevom klikom, a kad bi demokrati po pravu dobili treće — osta Topić i mameluci bez ijednogvijećničkog mjesta! Zato su oni izmislili spletku, da demokratske težake prevedu žedne preko vode. Mjesto, da im prepuste njihovih 12 vijećnika III. tijela oni će im velikodušno dati 15, ali — tu je zamka — po 5 vijećnika u svakom tijelu! Što to znači! — Znači: Znamo, da ćemo izgubiti prvo, znamo dobro, da ćemo propasti i u drugom tijelu, i ne ostaje nam drugo, nego da prevarimo demokrate, da im ondje, gdje ih ide dvanaest, damo samo ciglih pet, a drugih sedam mjesta razdijelimo medju svoje poglavice, da nam sramota ne bude potpuna.

Ovo je posve jasno, a da nije ovako, zašto nijesu mogla gospoda od klike pustiti težacima njihovo treće tijelo, a ako su bili tako velikodušni i htjeli im darovati još 3 vijećnika, nijesu li im ta 3 posve lako mogli dati iz „svog sigurnog“ I. ili II. tijela, bez svih ovih komplikacija, dijeljenja i varanja?

Klika sebe sugestionira, da.ima „prvo i drugo* tijelo i da bi pače mogli „darivati glasova“. Mi im nećemo kvariti žalosnog veselja, to će najbolje učiniti dani 9. i 10. kolovoza, ali ćemo samo pitati: je li se kad vidjelo, da netko, koji može darovati, krade? A gospoda su na općini htjeli krasti glasova, al ih je Poglavarstvo udarilo po prstima i njihove lažne listine akinulo. I kad se to javno i potanko iznijelo u novinama, Topić je pokušao i uredovno lagati, ali je konačno morao sramotno zamuknuti kao krivac. I u novim se listinama htjelo nastaviti taj gadni posao, ali se ušlo nanovo u trag i Vlast je bila prisiljena mnogo njihovih nezakonitih glasova ukinuti, a naših zakonitih uvesti.

I ne samo to, nego se klika usudjuje javno govoriti, kako će „njihova izborna komisija“ znati svaku njihovu manjinu stvoriti u većinu. Mi im ne zavidimo na toj vrio žalosnoj utjesi, nego im poručujemo, da tim svojim prevarant ne će postići drugoga uspjeha nego to, da će njihov pad i konac biti isto tako sramotan, kako je bio sramotan cijeli njihov općinski život.

Nego prije no završimo sa Topićem i mamelucima, osvrnut ćemo se na još jednu njihovu agitacionu krivotvorinu, glas naime, da su pravaši paktirali s Talijanima. Pošto je vrio ograničen broj onih koji nasjedaju izmišljotinama općinskih spletkara, ne bismo trebali ovo ni spominjati, ali ćemo to učiniti, da podamo još jednu sliku klikaških sredstava.

Prvo svega, kako je svatko pametan iz sveg ovoga mogao razabrati, konfiikat je izmedju pravaša i nečeinikovact bio administrativne naravi, pak je po tom i jasno, da će i borba nos.’li aj biljeg. To ipak ne znači, da se načelnik lopte stranački korektno držao. Tako n. pr. g. 1907 na sastanku načelnika u Splitu podupire kandidaturu Tresića, poslije malo dana glasuje za Bojanića, a prvom zgodom korteširao za — Tresića. I tu je njemu uvijek bila jedinim kompasom osobna korist. Buduć dakle ipak borba nosi obilježje uprave i ekonomske naravi, bilo bi smiješno i ujedno žalosno, kad ona ne bi zanimala sve gradjane Visa, pa bili i oprečnog političkog mišljenja.

Nego pravaši, kao radikalni nacijonaiisti, priznat će prvi, da narodne stečevine imaju da stoje povrh bilo kojih drugih interesa i oni su posve isključili svaki kompromis, jer oni moraju i kad stupaju u borbu kao gradjani imati u narodnom pogledu ne samo slobodne, nego i čiste ruke, a u tim je pitanjima nemoguća ma i najsitnija koncesija. 1 do kakova pakta ne samo da nije došlo, nego o tom nije ni moglo biti govora. A ako neki gradjani viški, medju tima i Dr. Dojmi za kog se znade, da je od uvijek i prije kompromisa s Topićem zagovarao administrativni sastav općine, vide u današnjim dijelom nesposobnim dijelom neodgovornim ljudima na općini pogibelj za svoje gradjanske interese, vole sudjelovati u ovoj administrativnoj borbi uz ostale sugradjane, nego svojom pasivnošću produžiti život današnjem propasnom režimu, to je njihovo ne samo pravo, već i gradjanska dužnost, pa bilo to kako neugodno općinskim umjetnim puristima a la Topić, koji se u svojoj 60. godini sjetio — da je Hrvat.

Kad zabrinuti klikaši dokažu da su pravaši stupili s Dojmijem u političke pregovore, da je on ma i samo spomenuo kakvu nacijonalnu koncesiju ili mu pravaši šta takova i natuknuli, onda će moći računati na zgražanje hrvatske javnosti, sada mogu jedino svijet zabavljati svojom zdvojnošću i bezglavošću. Srećom nema tome davno, što je posve odijeljeno političko glasovanje pravaša i Dojmijevih pristaša najočitije dokazalo, da jedni s drugima ni izdaleka šta zajedničkoga nemaju.

Samo kurijoznosti radi donašamo pri ovom pitanju jednu zanimivu poruku Topićeva „Jedinstva“ za vrijeme njegove izdaje (br. 52. 1896):’

G. Dr. M. Vis:

Pretpostavimo ovo: da na Visu jednog dana osvane načelnik Hrvat, uprava hrvatska, uredovni jezik hrvatski, sve hrvatsko i da vidite za to glasovati i pristaše g. Dojmija, Vama jel’ te kao otačbeniku, kao što Vi sebe cijenite, to bi bilo u velike milo, ta ipak vidite tako će i biti i Vi to znate, a zašto u „N. L.“ pišete?“

Topić je bio izdajica, jer je sklopio s autonomašima politički sporazum, i nijedno od ovih obećanja nije izvršio i čovjek koji je tako dao pisati, zahtjeva danas da se zgražamo nad onim, čemu se onda „morao veseliti svaki otačbenik“ ! ? Nije li smiješno, kada Topić, koji ipak nije nego prosti kameleon, hoće da plače kao pravi — krokodil?

Pravaši nijesu sklopili nikakova kompromisa, nikakova ugovora, na nacijonalne koncesije nijesu ni pomislili i stoga uza sve neprestane i kratkonoge protivničke klevete i podvale, njihovo hrvatsko Čelo ostaje vedro.

Pokušali smo po mogućnosti vjerno iznijeti nekoliko činjenica, koje su utjecale na sadašnji položaj» i bez kojih se ne mogu prosuditi današnje prilike na Visu. Ovi dogadjaji najjasnije govore, da Topićevo načelništvo nije imalo nikakovih ni političkih ni komunalnih načela te da je baš ta bezznačajnost bacila tog čovjeka u naručaj prvog šarlatana, za koga mu se činilo, da mu može svojim spletkarskim i demagoškim sposobnostima pribaviti neku popularnost. Time je medjutim proigrao u viškom gradjanstvu i zadnji ostatak povjerenja te ono ne može više da trpi na svojoj općini ovako sramotnu upravu. I to će gradjanstvo znati sada naći zlu radikalnijeg lijeka nego g. 1905., posegnut će za glavom trakavice od koje boluje naša općina, da zapriječi jednom za uvijek nova ponovljenja stare bolesti.

Naši će čitatelji razumjeti, da mi njih i sebe odviše cijenimo, a da se povedemo za općinskim plaćenim, lažnim i nadripisarskim panfletarima, čija je nečitljiva forma za ludnicu a podli sadržaj za tamnicu, i da stanemo razgrćati gomile smeća kojim, nažalost, jer je to sramota cijelog Visa, obiluje obiteljski i privatni život klikaških poglavica i pridvorica.

To je posao falsifikatora, neznačajnika, izjelica, djevojačkih zulumćara i krivokletnika, a ne poštenih ljudi.

Čista Istina

(ovdje „Istina“ ne znači laž).