Autor: Davor Stipan, prof.

Fortifikacije podignute u razdoblju od 15. do 18. stoljeća u naseljima na istočnoj obali Jadrana posve su uobičajena pojava. Vrijeme nadiranja osmanlijskog imperija s jugoistoka Europe kao i kontinuirani upadi gusarskih floti, nametali su lokalnim zajednicama preventivni angažman u svrhu obrane od eventualnih napada. S obzirom na to da je u istom razdoblju većina istočnojadranskog priobalja bila pod vlašću Mletačke Republike, ista je financirala gradnju novih renesansnih i baroknih obrambenih struktura u naseljima za koje je smatrala da su od iznimne geostrateške važnosti. U manjim urbanim cjelinama, osobito inzularnog položaja, fortifikacije je financiralo domaće stanovništvo dok je projektante, uz prethodnu suglasnost o gradnji, slala Venecija. Takav je slučaj i u Komiži koja u navedenom razdoblju dobiva nove obrambene sklopove. O tenaljnim bastionima prigrađenima crkvi sv. Nikole (,Muster) sam pisao u posljednjem broju “Hrvatske zore”, dok ću se na ovom mjestu ograničiti na samostojeći kaštel na komiškoj rivi. Nije na odmet pripomenuti kako je i arhitektonski vokabular crkvice sv. Roka gotovo u potpunosti prilagođen obrambenoj funkciji te ju s tog gledišta također možemo svrstati u skupinu fortifikacijskih objekata u Komiži. Također, osim navedenih zdanja, u Komiži je postojala i Mazolinova kula, pa stoga 1644. godine tadašnji generalni providur razlikuje komišku tvrđavu tj. kaštel (forte di Comisa) od komiške kule (torre di Comisa). Danas je kula uklopljena u gusto tkivo grada po sredini komiške rive te u znatnoj mjeri izmijenjena te adaptirana novim potrebama. Osim nje, u Komiži je početkom 17. stoljeća najvjerojatnije bila još jedna kula na čije postojanje aludira svojevremeni dokument Vicka Perastija u kojem navodi da je u Komiži “tvrđava s mnogim drugim skloništima”. Evidentno je korpus fortifikacijskih građevina nekoć bio mnogo brojniji. Naravno, dominantno mjesto među njima, što zbog svoje arhitektonske osobitosti, lokacije pa i današnje funkcije i uloge u životu grada, ima renesansni kaštel na komiškoj rivi.

Na nagovor predstavnika mletačke vlasti na Hvaru i Visu, loanisa Grimanija, Venecija je odobrila gradnju monumentalne tvrđave lokalnom stanovništvu znane kao ‘Komuna’. Izraz se uvriježio s obzirom daje za vrijeme austrijske vlasti u 19. stoljeću služila kao upravna zgrada. Nad tvrđavnim portalom s križem urezanim sred nadvratnika smješten je kameni natpis koji ističe ulogu mletačkog providura Grimanija pri gradnji kaštela, a koji je postavljen 1585. godine (OPVS CVRA IOANIS GRIMANI COMITIS ET PROVISSORISS VB ANNO DOMINI MDLXXXV). Kao ni kod većine venecijanskih utvrda po Dalmaciji, tvrđava nije dovršena državnim novcem, već prihodima od ribarenja domicilnog stanovništva.

Gradnja je okončana do konca 1592. godine o čemu svjedoči natpis na sjevernom zidu utvrde koji govori o zaslugama napornog i ustrajnog ribarenja Komižana na ribolovnoj pošti Trešjavac, južno od otoka Biševa, a čijim prihodima je gradnja kaštela završena (DEO GRACIAICH ESI OPERA DI POSTA TRESLIAVAC 1592).

Ribolov je uistinu bio glavna djelatnost negdašnjih stanovnika otoka Visa, toliko unosan da slobodno možemo reći kako je u velikoj mjeri doprinio izgradnji Komiže i Visa. Još je 1623. godine dramski pisac i pjesnik Marin Gazarović u svome Muratu gusaru spomenuo: “Ribami je ov Vis zidan, ovde zidov pri ne biše.” Inače, kaštel je izgrađen na mjestu kuće viškog sudca koji je u njoj boravio kad bi se našao u Komiži. Rušenjem kuće mletačka vlast je dukalom od 18. lipnja 1598. godine potvrdila pravo viškog sudca o stanovanju u novosagrađenom kaštelu. Utvrda je naknadno obnavljana početkom 17. stoljeća. Prva značajnija preinaka gradskoga kaštela dogodila se 1633. godine kada generalni providur Francesco Ženo naređuje bušenje i gradnju cisterne unutar objekta. Ostala su nam zabilježena imena majstora sa svojim pomoćnicima (manuali-ma), koje su činili i žene i djeca: majstori Mikenda, Nikola Pačić (sin nekog Španjolca), Donko (rezač kamena), zidarski majstori Ivan, Nikola Zabundalo i Daniel Cesareo, dok je gradnjom upravljao Andrija Mladineo, komiški posjednik i kaštelan komiškog kaštela. Nešto kasnije, tijekom 19. stoljeća utvrda je doživjela znatne preinake i adaptacije. Prvenstveno se misli na dograđeni toranj s gradskim satom na sjeveroistočnom uglu kruništa te adaptaciju prvoga kata u općinski ured čime su probijeni nosivi zidovi radi smještaja balkona i prozorskih otvora. Komiška općina je 1879. godine kupila kaštel poslije austrijskog razoružanja Visa i u nj smjestila svoj upravni ured. Tim izmjenama kaštel je postao općinska administrativna zgrada Komiže.

Monumentalni kubus tvrđave nekoć je bio krajnja točka komiške rive u čiju su donju skošenu zonu sa sjeverne i zapadne strane udarali valovi, a brodovi se vezivali za sačuvane kamene obruče. Slične nalazimo i na zapadnim kulama grada Korčule te na dubrovačkoj utvrdi sv. Ivana. Skošenje je vijencem polukružnog profila odijeljeno od ravnih zidnih platana koja su zaključena masivnim kruništem. Utvrda je najopipljivije svjedočanstvo o prisutnosti Mletaka na ovom području o čemu svjedoči jedini sačuvani (doduše, atmosferilijama podosta »izgrižen«) reljef lava sv. Marka na otoku, a koji je utisnut u zidnu masu sa sjeverne strane gornje zone. U zidovima utvrde se nalaze topovski otvori i uske puškarice dok su pod kruništem sačuvane dvostruke konzole koje su nosile mašikule. Valja pripomenuti daje arhitektonski jezik kaštela poprilično »omekšan« naknadnim preinakama iz 19. stoljeća, čime je izgubio izvornu strogost fortifikacijske građevine.

Interijer je podijeljen na prizemlje i prvi kat nad kojima se pruža otvoreni terasasti plato. Sva tri nivoa komuniciraju uskim pokrajnjim jednokrakim stubištima. Svodovlje u unutrašnjosti tereti središnji nosivi pilon kvadratičnog presjeka. Rebrasti svod u prizemlju ima križne pojasnice, dok je jedan luk na katu gotički. Nije neuobičajeno da se kod nas na mnogim javnim, sakralnim, rezidencijalnim, fortifikacijskim i inim zdanjima javljaju arhitektonski elementi minulih stilskih epoha, tako daje i u ovom slučaju prisutna gotika iako je gradnja završena koncem 16. stoljeća. Uz kaštel se prema jugozapadu pružao zid koji je ograđivao nekadašnje naselje, a vidi se na akvarelu Fedora Karačaja iz tridesetih godina 19. stoljeća.
Zanimljivo je daje nedugo nakon izgradnje tj. u prvoj polovini 17. stoljeća kaštel prema službenom mletačkom izvještaju “oskudijevao u oružju i streljivu” pa ga niti nakon napada uskoka na Komižu 1614. godine Mlečani nisu jače naoružali. To uostalom nije bilo neobično, jer je Mletačka Republika štedjela pri obrani ove luke kao i nekolicine drugih dalmatinskih mjesta. Upravo zbog toga su na mletačkom zemljištu pojedini gradovi i pojedinci, a takav je slučaj i u Komiži, o vlastitom trošku podizali utvrđenja.

Kako smo u uvodu napomenuli, zdanje je sagrađeno radi zaklona stanovništva od turskih osvajanja i gusarskih provala. Tridesetak godina nakon njegove izgradnje, počinju se graditi bastioni sa sjeverne strane crkve sv. Nikole. Možemo pretpostaviti da kaštel nije udovoljavao potrebama zaštite stanovništva u slučaju napada iz tri razloga. Prvi od njih je taj što je smješten na morskoj obali, čime je omogućen neposredan kontakt pri eventualnom upadu gusarskog brodovlja u luku i samim tim kraće vrijeme pripreme domaćeg stanovništva za obranu. Drugi razlog je taj što su bastioni Sv. Nikole konstrukcijski (veća skošenja, zemljani nasipi) mogli dulje odolijevati izlaganju udarima vatrenog oružja, a i smješteni su topografski na povoljnijem položaju. Treći razlog je prostorna skučenost kaštela s obzirom na broj stanovnika tadašnje Komiže. O njemu imamo zabilješke samo iz vizitacija, koje su doduše manjkave, no ipak u nedostatku drugih predstavljaju vrijedne izvore podataka.

Prema vizitacijama iz 1617., 1620. i 1637. Komiža je brojila oko 1000 žitelja. S obzirom na navedeno zaključujemo da se ondašnje stanovništvo moglo osjećati relativno sigurno unutar najvećih fortifikacijskih sklopova od kojih jedan čine barokni bastioni na uzvišenju, a drugi renesansna utvrda na obali koja danas čuva postav Ribarskog muzeja.

LITERATURA:

• BEZIĆ-BOŽANIĆ, NEVENKA, Popis stanovništva Komiže u XVIII i početkom XIX stoljeća, u: Čakavska rič, II/2, 1972., 65-112.
• BUBLE, SANJA, Komuna: nepokretno kulturno dobro, u: Interpretacijski centar Eko-muzeja Komiža: idejno muzeološko i muzeografsko rješenje stalne izložbe, (prir.) Joško Božanić, Sanja Buble, 2012., Komiža.
• FISKOVIĆ, CVITO, Spomenici otoka Visa od IX do XIX stoljeća, u: Viški spomenici, (ur.) Nevenka Bezić-Božanić, Izdanje skupštine općine – Vis, 1968., Split, 61-264.
• NOVAK, GRGA, Dokumenti za povijest ribarstva na istočnoj obali Jadranskoga mora. Otoci Vis i Hvar, u: Građa za gospodarsku povijest Hrvatske, sv. 1, 1952., Zagreb.
• NOVAK, GRGA, Vis I. od VI. st. pr. n. e. do 1941. godine. Izdavački zavod Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, 1961., Zagreb.
• PELC, MILAN, Renesansa, Naklada Ljevak, 2007., Zagreb.
• SEKULIĆ-GVOZDANOVIĆ, SENA, Crkve-tvrđave u Hrvatskoj, Školska knjiga, 1994., Zagreb.
  ŠTIPAN, DAVOR, Sakralna arhitektura u Komiži na Visu u renesansnom i baroknom razdoblju, u: Peristil, 58, 2015., 38-50.
• ŽMEGAČ, ANDRE J, Bastioni jadranske Hrvatske, Školska knjiga, 2009., Zagreb.