Autor: Boris Čargo

U nesigurnim vremenima i borbama za prevlast nad pojedinim područjima, Dionizije Sirakuški, početkom 4. st. prije Krista osniva koloniju na Visu. Time on na najbolji mogući način učvršćuje svoju dominaciju na Jadranu.

Položaj otoka Visa u Jadranu, dubina i sigurnost viške uvale, izvori vode omogućavali su Dioniziju gotovo idealan položaj za osnivanjem grada, te sigurnu luku koja je bila pogodna i prostrana za primiti mnoštvo brodova njegove mornarice.

Istovremeno viški vrhunci, prvenstveno Hum (585m), koji dominira cijelim otokom, a s kojeg se pogled širi po lijepom vremenu do italske obale, te od Zadra na sjeveru do Boke Kotorske na jugu, bio je idealno motrište s kojeg su se pratila kretanja brodova. U tim dalekim i maglovitim vremenima početka 4. st. prije Krista, utemeljuje se Issa i postaje prvo urbano središte na tlu naše države, započinjući svoj bogati i prosperitetni život. U gradu uređenom po svim urbanističkim načelima, strujao je život u svim svojim vidovima (elementima), no uz taj “grad živih” paralelno je nastajao i “gradi mrtvih”, gdje su se čuvale sve one dobre uspomene i odavao pijetet pokojnima.

Groblje helenističke Isse razvilo se uz jugozapadne gradske bedeme u blizini mora u malenoj udolini. Od davnina ga viški težaci nazivaju Martvilo, jer nailazeći na grobove i ljudske kosti prigodom rada na zemlji, ovim imenom su okarakterizirali svu logiku ovog prostora.

Stari Isejci na ovom prostoru od 4. st. pr. Kr. pokapaju svoje pokojne u kamene grobnice, kakve i danas vidimo, polažući uz pokojnike i brojne predmete svakodnevnog života. Ti predmeti su pretežno keramičke posude izrađene na području južne Italije (Apulija), te na području ušća rijeke Po (Spina, Adrija), područjima s kojima je Issa imala direktne trgovačke i kulturne kontakte.

Jedna od karakteristika grobnica na Martvilu, jest da nisu bile građene samo za jednu osobu, već za čitavu obitelj. Tako imena članova neke obitelji upisanih na nadgrobnim spomenicima (stelama), možemo pratiti unatrag nekoliko generacija. Vidimo nadalje da se na ovom groblju ukapalo pored grčkog i autohtono ilirsko stanovništvo, iz čega možemo zaključiti da su kolonisti s njima živjeli u mirnom i tolerantnom suživotu, što nije bio slučaj na drugim mjestima na Jadranu.

Što je zapravo danas ostalo od Martvila, jedine helenističke nekropole u Hrvatskoj?

Prostorno, groblje je ostalo sačuvano poprilici tek u ¼ svog negdašnjeg opsega (možda i manje).

Na njegovoj južnoj strani poodavno je izgrađen sklop pučke arhitekture, a ostaci tada uništenog dijela se ogledaju u ponekoj spoliji ili urni koja danas služi kao vaza za cvijeće. Daleko najveća i najtragičnija devastacija dogodila se pedesetih godina (1955), kada je uništeno “srce” ove nekropole. Tu je gradnjom nogometnog terena uništen veliki broj helenističkih i rimskih grobova, velika keramička peć, te dio rimskih termi. Graditelji su bili neumoljivi, a “važnost” nogometnih vratnica je presudila! Bila je to odluka, kako je kazao uvaženi Branimir Gabričević: “hoćemo li dvije golštange (kojih ima u svakom ovećem našem selu) ili dvije tisuće i više godina staro svjedočanstvo jednog civiliziranog života, koje će, kad se uokviri mediteranskim čempresom, predstavljati jedinstven kulturan spomenik, značajan ne samo u našim, već i europskim relacijama? Bio je to u stvari jedan kod nas čest sukob kulture i fiskulture (a čemu sukob između dva pojma, koji su samo aspekti jednog jedinstva?!), koji se je i ovog puta završio visokim rezultatom u korist fiskulture. ”

Procesi su to kakvi su opisani u knjizi Ive Babića znakovitog naslova “Od ubavog do gubavog. ”

Ponovna devastacija nekropole Martvilu zaprijetila je 1976. g. kada je nogometni klub Naprijed htio sagraditi tribine na zapadnoj strani igrališta (jedinom preostalom dijelu nekropole), no intervencijom Arheološkog muzeja iz Splita i službe zaštite spomenika radovi su obustavljeni. Provedena su istraživanja koja su pokazala da još uvijek ima neoštećenih grobnica. Do 1983. g. vršila su se istraživanja i kad se činilo da će se stvari promijeniti na bolje, 1986. g. ponovno dolazi do devastacije Martvila, kada se na prije proširenom nogometnom igralištu počinje graditi Sportski centar hotela “Issa.”

Nakon ovoga ostaci nekropole Martvilo postaju ledina zarasla u kupinu i draču na kojoj se počinje odlagati otpad.

1990. g. Branko Kirigin započinje temeljito čišćenje lokaliteta i njegovo djelomično ograđivanje žicom, što su temeljne postavke adekvatne zaštite i buduće prezentacije lokaliteta, lađa je izrađeno idejno rješenje prezentacije nekropole, a izradili su ga djelatnici Restauratorskog zavoda Hrvatske iz Zagreba, Hrvoje Malinar i Slavimir Slaviček.

I opet je pozitivne pomake spriječilo zlo, koje je ovog puta došlo s istoka. Postrojbe tzv. JNA izvršile su agresiju i okupaciju naše države, po načelu “spaljena zemlja”, posljedice čega ćemo osjećati još desetljećima. Vis koji je za tzv. JNA bio glavna vojna točka na ovom području, bio je praktično okupiran i u takvim uvjetima se nije moglo nastaviti s radovima.

Tek po završetku rata nastavilo se s radovima: izradilo se stubište, izvršilo se konzerviranje i restauriranje najoštećenijih grobnica i izrađene su kopije stela pronađenih na Martvilu. Te radove izveli su Ivo Donelli, Borko Vješnica i Jozo Šakić svi iz Arheološkog muzeja iz Splita.

Od lipnja ove godine započeto je konačno uređenje Martvila u arheološki park pod vodstvom Borisa Čarga. Pored temeljitog čišćenja lokaliteta potpuno je dovršeno popločanje stubišta na lokalitetu, postavljene su klupe za odmor i kanta za otpatke, a također su postavljene kopije stela pored grobnica. U drugoj polovini kolovoza radovi će se nastaviti postavljenjem velike info ploče su tlocrtom nekropole i svim objašnjenjima o njoj na nekoliko svjetskih jezika, potpunim popločanjem šetnice kamenim pločama po lokalitetu, konzervacijom i djelomičnom restauracijom oštećenih grobnica, te popravcima razbijene ograde i vrata.

Na ovaj način će se Martvilo uspješno prezentirati javnosti i postati prvim arheološkim parkom na Visu.

Dakle, u konačnici šetnja arheološkim parkom Martvilo izgledat će na sljedeći način.

Pristup Martvilu vodi s ceste uz ogradni zid sportskog centra, gdje se na samom ulazu nalaze glomazna i nezgrapna vrata koja se teško otvaraju i odatle se ide prema nekropoli uz žičanu ogradu betonskih terena. Tim putem se stiže do ulaza u lokalitet gdje se odmah na ulazu ističe kiklopski zid građen u suhozidu.

Šetna staza je zamišljena tako da vodi posjetitelja u krug preko najinteresantnijih punktova na lokalitetu. Lijevo od ulaza nalazi se kameno stubište, odakle šetnica uz grobove ukopane u živcu kamenu s jedne strane i kiklopskog zida s druge strane, vodi do proširenja na kojem su postavljene klupe za odmor veliki info pano i koš za otpatke.

Nadalje šetnica s tog mjesta posjetitelja vodi prema sjeveru gdje se s desne strane nalazi na prvu stelu Theodorosa sina Filikova, dok je malo dalje s lijeve strane druga stela Lizimaha sina Dionizijevog. Desetak metara dalje nailazi se na stelu Ksenoklesa sina Dafnajeva, odakle šetnica zaokreće prema istoku gdje se malo niže nailazi na stelu Protharosa sina Euareosa. Nešto dalje dolazi se do šetnice koja vodi uz žičanu ogradu betonskog igrališta uz koju je predviđeno posaditi drvored čempresa kako bi se vizuelno pokrio taj betonski kompleks. Put bi vodio do najljepše i najveće stele Dionizija sina Trazimahova i dalje nastavljao prema izlazu.

Ovdje treba skrenuti pozornost, da se na svakoj steli nalazi po nekoliko imena pokojnika čija su imena pisana u genitivu, dok su one ovdje imenovane samo prvim imenom na njoj. Također, pejsaž Martvila u odnosu na njegov izvorni izgled se uvelike izmijenio, te su shodno tome stele postavljene na niži nivo nego li što su originalno stajale. Razlog tome je što se veliki dio zemlje kojom su grobovi bili pokriveni , tijekom iskopavanja odnio s tog mjesta. Izvorno one su stajale u visini gornje pokrovne ploče uglavljene u četvrtastu kamenu udubinu, kakvih se još nalazi na Martvilu i bile su okrenule licem prema posjetitelju grobnice.

Najveći problem je sami pristup arheološkom parku, koji je potpuno neadekvatan, te će se u doglednoj budućnosti morati razmišljati da se ulaz u sportski centar drukčije izvede i premjesti na drugo mjesto, odnosno da se ulaz na športski centar potpuno odvoji od ulaza na arheološki park. Svi ovi radovi izvode se potporom Ministarstva kulture i manjim dijelom donacijom Zagrebačke banke, čiji je dobitnik pisac ovih redaka.

Svim ovim radovima, mi samo vraćamo dug prema kulturnoj baštini, koja je, kakvog li apsurda, jedina prava turistička ponuda grada Visa, a odnos prema njoj je krajnje neadekvatan. Pri ovome se gubi iz vida da je kulturna baština, kulturni resurs, kao što su more, rijeke, zrak itd., prirodni resursi koje jedan civilizirani narod mora čuvati i očuvati.

Spomenici nisu samo objekt proučavanja arheologa ili povjesnika umjetnosti, oni su dio životne sredine lokalnog stanovništva, a samim time i dio njihove memorije. U našem slučaju, Martvilo bi trebalo biti dio memorije i čitavog stanovništva, jer njegova važnost daleko prelazi granice lokalnog.

Ovaj spomenik nulte kategorije, reliquiae reliquiarum jedine helenističke nekropole u našoj zemlji, treba sačuvati kako bi on i dalje, premda i ovako devastiran, svojim prisustvom, ostao neposrednim svjedokom kontinuiteta ljudske duhovnosti i osjećaja, da na sebe ne svalimo prijezir sveg civiliziranog svijeta.

(Ovdje su opisani samo radovi koji se izvode na Martvilu, iako su se istovremeno s njima izvodili i radovi na termalnom kompleksu, no o tome će biti riječi drugom prigodom).

OSTAVITE SVOJ KOMENTAR