U doba hrvatske samostalnosti, pa i kašnje, u vrieme dok je Dalmacija bila pod vladom hrvatsko-ugarskih kraljeva, bilo je naše primorje, a navlaš otoci su bili posuti benediktinskim samostanima i dotičnim crkvama, kojih su se ostanci manje ili vise sačuvali navlaš u Tkonu, u Povljim na Braču1 u Komiži na otoku Visu, na Svecu (S. Andriji), na Biševu, Mljetu, Lokrumu i t. d. Ovdje ću sad da opišem tragove benediktinskih gradjevina u Komiži i na Biševu prama Komiži.
Najstarija do sad poznata izprava, koja spominje komižke i biševske gradjevine benediktinske, jest bula pape Aleksandra od god. 1181,2 kojom udieljuje velike povlastice samostanu svetoga Silvestra, koji je na otoku Biševu (“monasterium sancti Silvestri, quod in insula Buci situm est”). U toj buli nabrajaju se ovako dobra toga bogatoga samostana: “Locum ipsum, in quo prefatum monasterium situm est, cum ipsa insula et aliis suis pertinentiis. In ciuitate spalatensi ecclesiam sancti Siluestri cum pertinentiis suis, ecclesiam sancti Michaelis, et ecclesiam sancti Nicolai in insula que dicitur Lissa, cum earum pertinentiis; et possessiones alias, quas habetis in eadem insula”. Biševski je samostan dakle god. 1181 posjedovao: cielo Biševo sa crkvom i samostanom i drugim njegovim pripadnostima, onda u gradu Spljetu crkvu S. Silvestra sa njezinim pripadnostima, na otoku Visu crkve S. Mihovila i S. Nikole sa njihovim pripadnostima i druge još posjede na istomu otoku. Sad kad se pomisli, da je otočić Biševo, mal’ da ne vaskolik, pokriven vrlo dobrom težatnom debelom zemljom, koja slabo trpi od suše, jer i u sred ljeta za tihih vedrih noći padaju na nju obilne rose; da je otočić tolik i tako plodan, da u današnje doba može roditi na njemu tri do četiri hiljade hektolitara vina, i ako ima još liepih pašnjaka i šumica, u kojima rastu bor i česmina, te grmlje ružmarin, zelenika, planika, mrtvina, leprina, smrča, trn, kupina i t. d.; da na njemu izvrstno uspieva svako voće našeg podneblja i svako povrće, pa da se od davnih vremena spominje, da je oko njega bila obilata ribaština, navlaš t. zv. plovuće ribe, kao no ti srdjelà, lokaradà, skuši, minćuna, pa da će u ono davno doba pravo ribaštine bit svakako pripadalo Benediktincima, posjednicim otočića; a da se dandanas hvata oko njega poprieko oko 8000 barili srdjelà, minćuni, skuši i lokaradi; kad se pomisli, da pripadnosti crkava S. Mihovila i S. Nikole u Komiži iznašahu svu težatnu zemlju u velikim docima nad Komižom,3 na kojoj svakako može uroditi više od tisuće barili vina može se imati pravi pojam o bogatstvu tog samostana. Ali treba znati, da i ako su benediktinski samostani bili tako bogati, da su oni i imali hraniti množtvo kaludjera i lajika, koji bi ostavljali sviet za jedan ili drugi razlog, te bi pribjegavali u okrilje zidina samostanskih, zapisujuć jim sva svoja imanja; kako smo vidili na Braču,4 da su Činili mnogi, pa i sam knez Brečko, i kako se spominje u navedenoj buli papinskoj, gdje sveti otac dopušta samostanu primati svakoga: „Liceat quoque vobis clericos, vel laicos seculo fugientes, liberos et absolutos ad conversionem recipere, et eos absque contradictione aliqua retinere“.
Po onomu, što piše kolega mi J. Marinković, Komižanin,5 on je uvjeren, da su Benediktinci imali samostan S. Silvestra najprije na Biševu, pa da su se pred strahom od arapskog zuluma, oko god. 840., preselili na Komižu, sagradivši tamo samostan Sv. Nikole i istoimenu crkvu, kojoj je nad gornjim pragom uklesano :
A • D • DCCCL
Nego po spomenutoj izpravi i po onoj iz god. 1226., po kojoj puk hvarski dariva manastiru S. Silvestra na otočiću Biševu6 neko jezero (lacum), ili bolje lokvu, za napajanje stoke, vidi se, da su Benediktinci bili na Biševu pri svršetku XII. i početkom XIII. vieka, a da su njihove bile crkve S. Nikole i S. Mihovila na otoku Visu, u današnjoj komižkoj obćini. Nakon god. 1226. ne može se spomenicima posvjedočiti boravak Benediktinaca na Biševu, dočim izprave iz god. 1323., 1347., 1380.,7 1458. i 1461.8 spominju Benediktince samostana Sv. Nikole na otoku Visu, koji se u rečenim izpravama 1458. god. nazivlje jošte „monasterium sancti Nicolai de Lissa alias sancti Sylvestri de Scopulo Buci Farensis diocesis ordinis sancti Benedicti“. Po tomu se razumije, da su se Benediktinci svakako, izmedju 1226. i 1323. godine, preselili iz Biševa na Komižu i tamo da su ostali do svojeg izseljenja: a neimamo stalnih podataka, po kojima bi se dalo zaključiti, da su imali samostan u Komiži i prije 1181. god. sve i ako su posjedovali crkvu S. Nikole i S. Mihovila, koje su svakako najmanje par viekova starije od toga doba, a navedeni nadpis svjedoči, da je crkva S. Nikole dapače iz god. 850., to jest i više od tri vieka starija ; jer, da bude obstojao samostan S. Nikole prije onoga S. Silvestra, nebi se bio zvao alias sancti Sylvestri.
Godine 1458. izpražnjeno je bilo opatovsko dostojanstvo, to je papa Kalikst III. mjeseca lipnja naredjivao, da se nadarbina S. Nikole sdruži sa hvarskom biskupijom; nego pošto to odmah nije bilo izvršeno, to je papa Pijo II. u listopadu iste godine izvršiteljima prve naredbe preporučivao, da ju izvrše, nebi li godišnji plod nadarbine od 200 for. povećao i onako mršave prihode biskupa i kapitula hvarskoga. Isti je papa Pijo II. pak god. 1461. opet uzpostavio opatovsko dostojanstvo rečenog samostana.
Slike 1, 2, 3 i 4 prikazuju crkvicu S. Mihovila, koja se nahodi baš na granici vodovadje komižke i viške pokraj puta, koji vodi iz Komiže u Vis, s desne strane. Krov joj se srušio, te će biti do malo popravljen. Na sred pročelja joj je mali okrugli prozor, a do vratnih pragova i na začelju četvrtaste abside su malašni takodjer četvorinasti prozorčići, ništa veći od običnih argatnica. Otar je bio namješten pri ulazu u absidu. Samo južno platno ima s nutrnje strane dvio lezene, koje podupiru tri polukružne sliepe arkade, sjeverno je gladko. Absida je posvodjena.
Na mjestu prijašnje benediktinske crkve i samostana S. Nikole, na brežuljku s iztočne strane Komiže, sagradjena je u novije doba (1694.) komižka župna crkva S. Nikole, na pet brodova, jedan široki srednji i po dva pobočna sa svake strane. Prvi pobočni brod do srednjega sa sjeverne strane sastoji od prvobitne crkve S. Nikole. Od nje su u svodu ostala četiri dobro naskočena pasa, koji su ju dieili na pet travéea. Bila je duga iznutra 15.2 m. a široka 4.17 m. Na temelju prvog travéea sazidan je današnji zvonik, nad vratima kojega se nahodi iztaknut starinski nadpis god. 850. Na iztočnoj strani je crkva završivala polukružnom absidom sa prozorčićem po sriedi. Samostan jo po ondašnjem benediktinskom običaju bio uz južnu stranu crkve. Baš je sredina nove župne crkve zapremila dvorište samostana, kako piše u nadpisu, što ga je za crkvom dao urezati župnik Andrija Vitaljić u riečima „hoc sacellum intra coenobii claustra …. extruendum curavitu. Ostali dielovi samostana još obstoje uz južno stranu sadašnje crkve te završuju povisokom kulom.
Na otočiću Biševu, od prilike na trećem dielu puta duljinom otoka, iduć s luke zvane Mezzoporto sa sjevera k jugu, na iztočnom obronku doca Kvarnara, orientovana iztok-zapad, sa vratima na zapadnoj strani, stoji starinska mala kapelica S. Silvestra, duga iznutra 2.6 m., široka 2.07 m., vis. 2 m. Svod se je odavna srušio. Absida je izkopana u živcu kamenu, koji s ote strane zatvara crkvicu. Do abside izkopane su takodjer u živcu po dvie rupe na visini od 70 cm. nad zemljom, a dvie na više za utvrdjenje kakvih popriečnica, koje su držale otar.
U vrh otočića Biševa, bliže južnoj njegovoj obali, je crkva S. Silvestre i ruševine istoimenog samostana, što je sve prikazano priležećim slikama 5, 6 i 7. U tlorisu (sl. 5) zidovi a prikazuju početak samostanskog dvorišta. S ote strane, uz samo južno platno crkve, rek bi da je bilo groblje, jer pripoviedaju seljaci, koji su medju ruševinama samostana sagradili svoje kuće za stanovanje, da su našli na tom mjestu množinu ljudskih koštura. Crkva S. Silvestra duga je iznutra 10.82 m., široka 4.9 m. i završuje polukružnom absidom, koja je zidom razstavljena od crkovne ladje i služi danas kao riznica. Crkva je ta posvodjena šiljastim svodom, visoka od tla do tjemena svoda 4.95 ni., tvrdo zidana i snabdjevena iznutra sa tri para jakih lezena (l) 1.35 m. visokih, a s dvora sa sjeverne strane sa četiri, a s južne, pri jugozapadnom kraju, s jednim jakim podpornjakom (m). Podpornjaci su pri zemlji dugi po 1.22 m. i, nagnuti prema platnu, sastaju se s njim pod samom strehom. Glavna su vrata obnovljena sa cielim okvirom u novije doba. Nad vratima je starinski uzahan prozorčić, a takova dva su i u arkadama do otara. Oblika su, u presjeku, predromanička, a u vrha, mjesto luka, završuju sa dvie na kut prislonjene ploče. Na lezenama počivaju od njih za polovicu uži pojasi oko crkovnoga svoda, a sdružone su medju sobom sa četiri sliepe arkade (p) sa svake strano. Na rubu gornje površine abakusa nadstupine prve lezene, ili polupilova, do pročelja, na sjevernom platnu crkve, urezani su ostanci nadpisa:
MEMENTO DNE IOHS PPSO
to jest: Memento D(omi)ne Joh(anni)s…….Po toj se ploči razumije, da su nutrnje lezene bile popravljene, i da je na tom mjestu bila upotrebljena za abakus nadgrobna ploča nekog Ivana, zar priora manastirskoga. Nije sačuvan starinski otar.
Dodajem ovdje i tloris (sl. 8 na prednjoj strani) i pogled sa strane (sl. 9) porušene crkve S. Luke na Uzdolju u Kosovu kod Knina, koje su uresni ulomci i tloris bili već lani opisani u ovom časopisu.9 Nadpis u S. Luki dokazuje, kao zadužbina kneza hrvatskoga Mutimira, da je ta crkva sagradjena pri svršetku IX. vieka. Pošto se pak crkva S. Silvestra na Biševu i oblikom i veličinom i nagnućem podpornjaka, kao što i lezenama i razmjerjem protega u velike približuje navedenoj crkvi S. Luke, to je najvjerojatnije, da obedvie budu poticati iz istoga zemana. Podpornjaci su graditeljski dometak, kojega je prvi izvor u povjesti graditeljstva poznat bio do sad tek na nekojim spomenicima u Normandiji iz druge polovine X. vieka. Mi ovdje iznašamo eto drugi primjer starohrvatskih crkava iz druge polovine IX. vieka, na kojima se nahode dobro razvijeni podpornjaci četvorokutnog presjeka, a u ruševinam trobrodne bazilike na Stupovim u Biskupiji i u onim S. Spasa u vrelu Cetine, možemo dokazati, kako su se podpornjaci u hrvatsko-bizantinskom graditeljstvu bili udomaćili tečajem X. vieka i razvili se do oblika poluoblih podpornjaka. Drugi nas pak mnogi spomenici upućuju, da su se u isto doba rabile kod nas nutrnjo i vanjske lezene sdružene arkadama i primljene od ravenatsko-bizantinskog sloga, koji je u VII. vieku dao prvi poticaj razvitku hrvatsko-bizantinskoga. Može se pak kao stalno uzeti, da su podpornjaci ništa drugo, nego dalji stepen razvitka pojačanih lezena, svjetovan od statičkih razloga čvrstoće, naučenih izkustvom o razpornom djelovanju svodova na pobočna crkovna platna.
U Kninu polovicom rujna 1896.
Frano Radić
1 Vidi moj članak „Starohrvatski ćirilicom pisani nadpisi iz Povalja na otoku Braču “ u ovom časopisu (God. I. Br. 2, str. 103—108) i dra. Račkoga, Starine XIII., str. 102 i sl.
2 Iv. Kukuljević, Cod. dipi. II., str. 119—120.
3 Vidi predaju istih zemalja od strane hvarskoga vieća opatu Stanku samostana S. Nikole god. 1323 u knjizi: Prof. S. Ljubić, Listine V., str. 384.
4 Vidi moju spom. razpravu i raspravu dra. Ričkoga.
5 Vidi u podlistku „Nar. Lista“ god. 1895. Br. 36. u članku „Na otoku Svecu kod Komiže“.
6 Vidi sp. knjigu „Lintinà”, utr. 223.
7 „Listine” V, str. 207, 209, 347, 349 i 384.
8 Theiner, Mon. Vet. S1. Mer. I. DCXXII, DCXXIII i DCLXII.
9 Vidi “Starohrv. Prosvjeta” God. I Br. 2, str. 74-78
