Autori: Darko Komšo i Robert Bilić Vrana

Turizam je jedan od najpopularnijih, ako ne i najpopularniji globalni društveni fenomen. Istovremeno, i interes za arheologiju je golem. Svi smo mi odgojeni na raznim pričama o arheologiji. Danas se veliki broj ljudi zanima za povijest, svi su htjeli studirati baš arheologiju, tko nije pogledao neki dokumentarne o piramidama ili neandertalcima, ili pak Indianu Jonesa i Laru Croft. Nije drugačije bilo ni nekad, samo su se promijenile priče. Ljudi su prije razmišljali o davno skrivenom blagu, zakopanom tu negdje u obližnjem starom gradu, crkvici ili skrovitoj pećini. Uz vatru su se pričale priče o davno prošlim, boljim ili gorim vremenima. Ljubav prema arheologiji i drevnoj prošlosti od davnina je usađena duboko u svima nama. Ta činjenica je golemi potencijal u međuodnosu arheologije i turizma. Iako su turizam i arheologija dva odvojena entiteta, između njih postoji mnogo dodirnih točaka. Milijuni turista diljem svijeta putuju na pomno odabrana odredišta ne samo zbog divnog mora, dobre hrane ili ugodnog vremena, već kako bi doživjeli duh prošlosti i vidjeli veličanstvene i monumentalne spomenike prošlih vremena.

Monumentalni spomenici prošlosti nisu jedino što je preostalo od drevnih predaka, to nije jedino što se može pokazati. Izuzetno su zanimljivi i nalazi rijetkih i luksuznih, ali i svakodnevnih i običnih predmeta iz pradavnina. Najzanimljiviji predmeti, od kojih posjetiteljima često zastaje dah, pomno se odabiru i prikazuju u muzejima i zbirkama. Postoji jedan problem u ovakvom načinu prezentacije prošlosti, i on je duboko usađen u samim muzejima i monumentalnim spomenicima prošlosti. Prikazani predmeti i spomenici su samo nijemi ostaci prošlosti, samo pasivni ostaci dinamičkih procesa, otpaci davno nestalih ljudi koji su se nekada njima koristili. Ti spomenici šute, i često običnom posjetitelju ne pružaju ništa više od vizualne atraktivnosti.

Mogućnost interakcije između predmeta/spomenika i posjetitelja je minimalna. Na razne načine nastoji se minimalizirati njhov izravni kontakt – alarmi, čuvari, staklo. Ljudi su osuđeni biti tihi promatrači pasivnih ostataka dinamičke prošlosti. Postoji realna opasnost da – svi ti prekrasni i zanimljivi arheološki predmeti i nalazišta – nakon početnog ushita postanu dosadni.

jedan od načina ostvarivanja neposrednog kontakta između arheologije, arheoloških predmeta i paleotehnologija s jedne, te posjetitelja s druge strane je kroz eksperimentalnu arheologiju.
Eksperimentalna arheologija može se definirati kao grana arheologije koja teži interpretiranju materijalne kulture, tehnologije i načina življenja u prošlosti strukturiranim, znanstvenim eksperimentiranjem.

Ova grana arheologije prvi se put javlja tijekom druge polovice 19. stoljeća, ali ubrzo zamire do ponovnog javljanja tijekom 60-tih godina 20. stoljeća, kada doživljava ogroman razvoj i otvara potpuno nove pravce proučavanja arheološkog materijala i same arheologije. Tijekom 80-tih u Americi dolazi do opadanja, dok se u Europi nastavlja razvijati i rasti.

Izuzetno je važan spoj eksperimentalne arheologije i turizma, te popularizacija arheologije i same prošlosti među najširim slojevima društva, primjerice, otvaranjem velikog niza arheološko-edukacijskih parkova širom svijeta, gdje ne samo znanstvenici već i obični ljudi postaju aktivni sudionici u reinterpretaciji prošlosti.

Prvi arheološki parkovi u kojima se na zanimljiv i edukativan način prezentira oživljena prošlost javljaju se još krajem 19. stoljeća, a pravi parkovi kakve danas poznajemo, utemeljeni na sprezi znanstvene spoznaje i komercijalne eksploatacije tijekom 60-tih godina 20. stoljeća.

Jedan od prvih i najdugovječnijih je centar za eksperimentalnu arheologiju Lejre u Danskoj, osnovan 1964. godine. Ovi arheološki parkovi funkcioniraju na razne načine, a izuzetno su zanimljivi oni u kojima znanstvenici i studenti žive načinom života davne prošlosti. Tu se ponovno oživljava prošlost, grade se nastambe (i namjerno spaljuju), uzgajaju se specijalne vrste domaćih životinja i biljaka, izrađuje se raznovrsno oruđe i oružje od kamena, kosti i drva, nosi se odjeća i obuća izrađena od biljnih vlakana, i životinjskih koža, hrana se priprema i konzumira na način kako su je jeli razni prapovijesni i povijesni ljudi i narodi. U tim parkovima posjetitelji mogu vidjeti, ali i sami sve to isprobati, opipati, omirisati i upiti čari drevnih vremena. Tako eksperimentalna arheologija postaje svojevrsni “živi muzej”, u kojem nema fizičke granice između arheologije s jedne i posjetitelja s druge strane.

Kod nas se eksperimentalna arheologija javlja samo sporadično, u međusobno nevezanim radovima nekolicine znanstvenika, između kojih je prošlo i nekoliko desetljeća. Izuzetan napredak zamjetan je posljednjih nekoliko godina. Eksperimentalna arheologija javlja se na različite načine i kroz različite razine, kako kod arheologa, tako i kod arheologa amatera i zaljubljenika u povijest. Potrebno je istaknuti nekoliko projekata. Izuzetno je značajan rad Muzeja grada Umaga, koji je kroz projekt međunarodnog festivala antike “Sepomaia Viva , održao dva međunarodna stručna skupa pod nazivom “Živi muzej – eksperimentalna arheologija” te je tiskao zbornik radova s prvog skupa. Zanimljiv je rad radionice za eksperimentalnu arheologiju koja se održava u sklopu Znanstveno-istraživačkog centra mladih u Višnjanu, u sklopu koje se obavljaju raznovrsne aktivnosti vezane uz obradu litike, produkciju keramike, tradicionalno poljodjelstvo u sklopu kojeg se uzgajaju drevne, danas većinom zanemarene kulture. Na kraju, najviše detalja će se posvetiti projektu “Vrli stari svijet”, koji je prerastao u eksperimentalnu arheološku radionicu pod nazivom “Paleo team”.

Projekt “Vrli stari svijet” nastao je 2002. vgodine zajedničkim angažmanom Arheološkog muzeja Istre u Puli i Etnografskog muzeja Istre u Pazinu, a autori projekta su Darko Komšo i Robert Bilić Vrana. “Vrli stari svijet” bavi se promicanjem i popularizacijom eksperimentalne arheologije u Hrvatskoj, integracijom arheologije i turizma te kritičkim, znanstveno utemeljenim testiranjem arheoloških teorija i ideja u svrhu bolje interpretacije i razumijevanja arheoloških predmeta i paleotehnologija.

Prva javna prezentacija arheološke radionice, pod nazivom “Vrli stari svijet – zaboravljene tehnologije” održana je u Povijesnom muzeju Istre u Puli krajem 2004. godine. Nakon prvog predstavljanja javnosti, nastavilo se s prezentacijama i radionicama u Hrvatskoj (Kanfanar, Rovinjsko selo, Krnica, Umag, Višnjan, Peroj, Puntižela, Banjole kod Pule) i u Sloveniji (Kopar, Maribor) te popularizacijom eksperimentalne arheologije kroz brojne članke u dnevnim glasilima.

Također, održana su i tri znanstvena predavanja posvećena eksperimentalnoj arheologiji: 2004. godine u Pazinu na znanstvenom skupu “Muzeji i nematerijalna baština” s temom “Eksperimentalna arheologija i rekonstrukcija paleotehnologija” te u Umagu 2006. i 2008. godine u sklopu međunarodnog stručnog skupa “Živi muzej – eksperimentalna arheologija” s temama “Projekt Vrli stari svijet – Eksperimentalna arheologija i rekonstrukcija paleotehnologija” te “Lovačko oružje u prapovijesti”.

Tijekom proteklog razdoblja izveden je niz eksperimenata koji su razjasnili određene probleme pri interpretaciji arheoloških predmeta (primjena raznih tehnika bušenja morskog puža Columbella rusticae, čestog nakita u razdoblju mezolitika Jadrana i velikog dijela Europe, radi rekonstrukcije tehnologije i njene interpretacije u društvenom i simboličkom kontekstu) te pridonijeli boljem razumijevanju određenih paleotehnologija (paljenje vatre; izrada alatki od kamena, roga, kosti i drva; nasađivanje; izrada lukova i strelica; izrada prirodnih ljepila; obrada tetiva, smola i životinjskih crijeva; izrada i pečenje keramike na otvorenoj vatri; mljevenje žitarica primitivnim žrvnjem; priprema hrane – pogače, ribe, školjke, puževi – bez uporabe posuđa; rekonstrukcija izrade primitivne nastambe).

Od navedenih eksperimenata izdvojit ćemo samo nekoliko paleotehnologija koje su obrađivane u sklopu projekta “Vrli stari svijet”.

Korištenjem i čuvanjem vatre čovjek je ovladao još tijekom donjeg paleolitika, a paljenjem vatre tijekom srednjeg i gornjeg paleolitika. Riječ je o jednoj od najjasnijih razlika između čovjeka i ostatka životinjskog svijeta – čovjek je jedina “životinja” koja uspijeva kontrolirati vatru. Vatra je ljudima bila od neprocjenjive važnosti: na njoj se pripremala hrana, davala je toplinu tijekom hladnih noći i dugih zima, te je štitila od divljih zvijeri. Gospodarenje nad vatrom nesumnjivo je utjecalo na ubrzani ljudski razvoj.

Proučavanje i rekonstrukcija procesa dobivanja vatre izuzetno su važni za razumijevanje najranijeg ljudskog razvoja, stoga su u proteklom razdoblju u sklopu projekta obavljeni brojni eksperimenti vezani uz njeno dobivanje.

Za paljenje vatre koriste se različite tehnologije, što je utemeljeno na spoznajama dobivenim arheološkim istraživanjima i etnološkim opservacijama diljem svijeta. Iako postoje razni načini dobivanja vatre, mogu se izdvojiti dva glavna principa: trenje i udaranje. Osnovna tehnika paljenja vatre trenjem uključuje komad drveta (svrdlo), koje se kružnim pokretima i okomitim pritiskom tare o rupu na drvenom podlošku (daska).
Prvotno se rotacija izvodila trljanjem svrdla među dlanovima da bi se kasnije počeo koristiti luk. Ovim procesom nastaje trenje, koje izaziva veliku toplinu, te stvara prahastu strugotinu koja se skuplja u utoru usječenom u centar rupe na drvenom podlošku, odnosno dasci.

Kada se strugotina zagrije na temperaturu od oko 530 °C dolazi do samozapaljenja. Žar koji pritom nastaje polaže se u prethodno pripremljeno gnijezdo od suhog biljnog materijala te se laganim raspirivanjem dolazi do plamena. Osim kružnim, vatru se može dobiti i pravocrtnim trenjem; komadom drveta str uže se gore – dolje po urezanom žlijebu (plužanje ili oranje), ili se bridom jednog komada drveta reže preko drugog komada (piljenje).

Kod tehnike udaranja potrebno je dobiti iskru, što se dobiva udaranjem željeznih oksida i rožnjaka, pri čemu se čestice željeza odvajaju i stvaraju dovoljno topline koja će ih užariti. Kao važan medij za paljenje vatre koristi se i gljiva guba (Fomes fomentarius), koja služi za “hvatanje” iskri, odnosno žara. Za sada nije jasno koja je tehnologija starija, iako je etnografskim zapažanjima uočeno kako tehnologiju trenja obično zamjenjuje tehnologija udaranja, tzv. tehnika flint and Steel, odnosno paljenje pomoću kaljenog željeza i rožnjaka.

Iako možemo reći kako je korištenje vatre svojstveno isključivo ljudima, tehnologija proizvodnje alatki od cijepanog rožnjaka jedna je od najstarijih tehnologija koju možemo prepoznati u arheološkim iskopavanjima još od najranijih razdoblja ranog paleolitika. Možemo pretpostaviti kako je korištenje alatki od drva i kostiju, koje su ljudi mogli lako obraditi, još starija tehnologija od kamenih alatki. No kako organski materijali brzo nestaju, nemamo sačuvanih tragova takvih izrađevina.

Kod tehnologije izrade alatki od kamena karakteristično je nekoliko faza: prikupljanje sirovinskog materijala, izrada potrebitih alatki, korištenje alatki i odbacivanje alatki. Postoje razne tehnike cijepanja rožnjaka, od najjednostavnijih korištenih tijekom najranijih razdoblja ljudske prapovijesti do visoko sofisticiranih i zahtjevnih tehnika kojima su se služili samo najvještiji majstori do kraja brončanog doba.
Primarno razbijanje kremenih nodula obavlja se uz pomoć tvrdog čekića i nakovnja. Izrada i obrada jezgre, skidanje okorine i odbijanje raznovrsnih odbojaka može se obavljati tvrdim čekićem, koji je u većini slučajeva kameni oblutak, te mekim čekićem, koji može biti jelenji rog, kost i tvrdo drvo. Također, jezgra se može obrađivati i indirektnim udaranjem i pritiskanjem. Dobiveni raznovrsni odbojci dalje se obrađuju u alatke izravnom obradom tvrdim i mekim čekićem, cijepanjem na nakovnju te pritiskom za izradu bifacijalnih alatki.

Ovakvim procesima mogu se dobiti raznovrsne alatke, kao što su grebala, dubila, sječiva, šiljci, svrdla, itd., koje se po funkciji mogu podijeliti na dvije osnovne grupe: alatke za lov i alatke za transformacijske aktivnosti (rezanje, grebanje, dubljenje, bušenje…). Nakon dobivanja željenog oblika, alatke se često nasađuju na različite drške te se tako dobivaju noževi, strelice, sulice i brojne druge izrađevine.
Ukazali smo kako je čovjek mogao koristiti vatru za pripremu hranu, te kako je mogao izraditi raznovrsne alatke za obradu ulovljenih životinja, no da bi se mogao prehraniti, bilo je nužno razviti strategije lova i sofisticiranu lovnu opremu.

Ljudi u praskozorje povijesti nisu bili lovci, već strvinari, čekajući na red za ostatke hrane. Tijekom donjeg i srednjeg paleolitika razvili su različite tehnologije lova, kao što su tjeranje životinja u prirodne ili umjetne klopke, zamke i lov kopljem. Lov teškim drvenim kopljem zahtijevao je maksimalno približavanje plijenu, zbog težine i kratkog dometa (oko 5 m). Divljač je tako mogla pobjeći ili napasti lovca.

Tek se u razdoblju gornjeg paleolitika događa revolucija lova, prvo izumom izbacivača sulica te potom luka i strijele. Vjeruje se kako je izbacivač sulica korišten u Europi prije oko 30.000 godina. Sastoji se od sulice duge oko dva do dva i pol metra te izbacivača sulica (obrađenog štapa ili roga s kukom na kraju). Izumom izbacivača sulica (asteški atlatl, australski woomera), čovjek je povećao domet svog oružja (15 – 30 m), koje je izbačeno brzinom od oko 100 km/h postalo ubojito oružje i kojim se, stoga, moglo loviti i velike sisavce poput mamuta.Izbacivač sulica zamijenili su luk i strijela krajem gornjeg paleolitika i/ili mezolitika. Upotrebom luka, čovjek je još povećao domet i ubojitost svog lovačkog oružja. Strijela izbačena iz luka leti brže i dalje od sulice, tiša je, preciznija, ne zahtijeva prostor za izbačaj te je jednostavnija za rukovanje.
Upotrebom luka i strijele, lov više nije nužno kolektivna djelatnost te vješti pojedinci višak slobodnog vremena mogu koristiti i za druge djelatnosti. Najstariji poznati luk nađen je u Holmegaardu (Danska), a datira se u razdoblje mezolitika (7.000. god. pr. Kr.).

Kao što smo u uvodu istaknuli, turizam i arheologija zaista jesu dva odvojena entiteta, no između njih postoji mnogo dodirnih točaka. Monumentalni spomenici prošlosti i brojni pokretni nalazi izloženi u muzejima i zbirkama samo su neka od mjesta preklapanja. Posljednjih nekoliko desetljeća sve je jača veza turizma i eksperimentalne arheologije.

Eksperimentalna arheologija izuzetno je zanimljiva grana arheologije koja teži interpretiranju materijalne kulture, tehnologije i načina življenja u prošlosti strukturiranim, znanstvenim eksperimentiranjem. Područja njene primjene i predmet eksperimentiranja praktički su neograničeni, a vrijednost analiza izuzetno velika za proučavanje čovjekove prošlosti, popularizaciju arheologije i integraciju s turizmom. Interakcija između eksperimentalne arheologije i turizma se ostvaruje kroz različite načine; kroz prezentacije, radionice i arheološke parkove.

Ono što je posebno zanimljivo u interakciji s turizmom je aktivna komponenta eksperimentalne arheologije. Eksperimentalna arheologija tako postaje svojevrsni “živi muzej”, u kojem nema fizičke granice između arheologije s jedne i posjetitelja s druge strane. Tako svatko može osjetiti kroz sva svoja čula divote davno nestalih vrlih starih svjetova.