Autor: don Ivan Ostojić

Biševski je samostan od svojega prvoga početka bio benediktinski¹. Zadužbinu je osnovao 1050. godine Ivan, sin Gaudija Grlića (Cherlicco) splitski svećenik i monah. On je naime o svom trošku sagradio i posvetio crkvu Sv. Silvestra Pape na otoku Biševu (in insula …. Buci ili Uuci) te je u prisutnosti neretvanskoga vladara ili zapovjednika neretvanskoga brodovlja Berigoja predao sebe i nju benediktinskoj opatiji Sv. Marije, koja se nalazila na otocima Tremitima blizu istočne talijanske obale, dvadesetak kilometara daleko od sjeverne strane Monte Gargano. Sv. Marija tremitska, koja je onda bila u punom cvatu, imala je Biševo urediti onako, kako su bili uređeni i ostali njezini manji samostani (cellae).²

Saobraćaj između otoka Tremita i naše obale bio je nekada dosta živ. To pokazuju i činjenice, da najveći od tri otoka nosi ime Sv. Duje (San. Domino), solinskoga biskupa i splitskoga patrona, a jedna luka na tom otoku ime Hrvatske luke (Schiavonesca). Osim toga je opatija na Tremitima bila dobro poznata u primorskoj Dalmaciji radi zavjetne slike Bogorodice, kojoj su vjernici iz daleka hodočastili i kitili je zlatom i dragim kamenjem. Dapače su naši ljudi odlazili onamo, da žive kao redovnici pod zaštitom Majke Božje Tremitske.³ Pripovijeda se također, da su tremitsku opatiju, početkom XIII i početkom XIV stoljeća, posjetili naši (omiški) gusari, te je, premda je bila jako utvrđena, varkom zauzeli, oplijenili, zapalili i sve redovnike poubijali.⁴

¹ Pogriješio je Madirazza (Storia, 250), kada je napisao, da je Biševo u srednjem vijeku pripadalo monasima servitima, koji su ondje imali prostran samostan* i da je njihov red bio dokinut 1798. godine, a otok tada prešao u vlasnost ko- miške opatije.

² Barada u Vjesniku za arheol. i histor. ćLalm. L, 177, 195; Gelcich G., Dalma- zia, Documenti, 64; Hrv. enciklop. II, 421. — Prema ovome nije tačna tvrdnja (sr. dr Grgo Novak, Hvar, 85 — Beograd 1924), da je benediktinski samostan na» Biševu bio sagrađen u IX stoljeću, ili da se spominje 850. godine (kako je to napisao Kukuljević u Radu Juigosl. akad. LXXXI, 5).

Sv. Silvestar na Biševu bio je već 1145. godine samostalna zadužbina s vlastitim opatom na čelu.⁵ Kao takvu je zadarski i hvarski knez Petar zaštitio od župana Marislava,⁶ a papa Aleksandar III godine 1181. uzeo pod zaštitu Sv. Petra i posjede Sv. Silvestra oslobodio od svakoga tereta i desetine. Tom je prilikom papa naveo, da osim čitavoga otoka Biševa (5,8 km2) i ostalih posjeda, pripadaju samostanu još na otoku Visu crkve Sv. Mihovila⁷ i Sv. Nikole, a u gradu Splitu crkva Sv. Silvestra. Zbog svega toga Farlati ga nazivlje nobilissimum et opulentissimum coenobium ordinis Benedictini⁸

S druge strane je tarentski vojvoda Manfred 1258. godine primio biševsku zadužbinu pod zaštitu napuljskoga kralja Konrada i svoju. Vojvoda Manfred u zaštitnom pismu oslovljuje zadužbinu imenom samostana Sv. Silvestra i Nikole na otoku Biševu (monasterii sanctorum Silvestri et Nicolatf de insula Buci). Imenu Sv. Silvestra je ovdje dodan Sv. Nikola vjerojatno radi spomenute crkve i posjeda Sv. Nikole na otoku Visu, kamo su se malo- poslije toga preselili biševski monasi.⁹

Ne znamo tačno, kada su monasi definitivno napustili Biševo, jer još 1289. godine Prodan, opat samostana Sv. Silvestra na Biševu (in insula Buci), traži od hvarske općine, da mu se vrate sokolovi, koji šu služili za lov, a bili su uhvaćeni na Biševu. Općina je udovoljila opatovoj tražbi, jer otok Biševo- pripada samostanu Sv. Silvestra de iure et gratia papali.¹⁰

Ali moramo znati i to, da je dugo poslije nego što se samostan preselio na Vis papa Kalist III (1458. god.) ovu zadužbinu nazvao i biševskim samostanom (monasterium sancti Nicolai de Lissa alias sancti Silvestri de scopulo- Busi, ordinis sancti Benedicti.¹¹

U teško oštećenom početku nekakva popisa zemalja biševskog samostana, iz druge polovice XII stoljeća — gdje se navodi samostanski posjed po otocima Biševu i Hvaru — Smičiklas je pročitao ove riječi: vendidit…… Johanni abbati de Jesero, quae iacet…… Smičiklas je sumnjao, da taj Johannes nije možda bio opat Sv. Grgura kod Vranskoga jezera ili kojeg drugoga samostana.

³ Gay M. J., Le monastčre de Tremiti (Melanges d’archeologie et d’histoire 1897, 388—389 — Paris/Rome); Bar ada, Trogir, spomen. I sv. I, 294—295; Resti, Croniche, 40, 59.

⁴ Gay, n. mj.; Farlati, Illyr. sacr. I, 508; Janauschek, Orig. Cisterc. I, pag. LXXXII; Bullett. di aroheol. e stor. dalim. 1903, 102—106; Madirazza, Storia, 209; Karamaai, Umjetnost u Dalmaciji, 186.

⁵ Novak Grga, Otok Vis u srednjem vijeku (Starohrv. prosvj. Ser. III sv. III,. 106—107); Novak G., Vis I, 76.

⁶ Novak Grga,, Hvar kroz stoljeća, 72 — Zagreb 1960.

⁷ Biševski je samostan, vjerojatno radi ove crkve, jedanput zabilježen i pod imenom Sv. Mihovila (Bisk. arhiv u Hvaru, 1712. god.).

⁸ Smičiklas, Cod. dipl. II, 173—174; Farlati, n. dj. IV, 243—244; Jaffe, Regesta II, 416 n. 14392.

⁹ Lučio, Memorie di Trau, 105—106; Smičiklas, n. dj. V, 98; VI, 267.

¹⁰ Smičiklas, n. dj. VI, 651—652; Farlati, n. dj. IV, 249. — Uvježbane sokolove za lov ptica upotrebljavali su monasi na Biševu,, a bilo ih je i na Svecu (Rački u Starin. XXI, 144). Lov sa sokolovima je cvao u srednjem vijeku (si. 420) te se smatrao najplemenitijom vrsti lova. Na Hvaru i na Visu svake godine prvih osam dana travnja, stavljao se na dražbu zakup sokolova (Ljubić Simeon, Statuta et. leges civitatis et insulae Lesinae, 202—203 — Zaigrabiae 1862-3).

¹¹ Theiner, Monum. Slav. Merid. I, 439—440; Farlati, n. dj. IV, 262.

Mi, naprotiv, mislimo, da je pred riječju Johanni nestalo izraza terram (ili nešto slično), pa se na nj odnosi zamjenica quae. Jesero je naprotiv ona jama na Biševu, što još i danas nosi ime Jezero. Ovdje jezero znači isto što i latinski lacus, a tom se “riječju na našim otocima pa — i u jednom drugom dokumentu (iz 1226. god.), koji se tiče ovoga biševskog (de Buco) samostana — označivala lokva ili pojilište za životinje.¹³ Poznato je k tome, da je upravo onome opatu, koji je opatovao na Biševu sredinom XII stoljeća, bilo ime Ivan, pa moramo držati, da se riječi iz spomenutoga popisa odnose na biševski, a ne na vranski ili koji drugi samostan.

Otočić Biševo smješten je jugozapadno od otoka Visa, i to baš naprotiv varoši Komiže. Na Biševu se još vide ostaci prvotne crkve Sv. Silvestra (iznutra 10,82X4,90 m) s polukružnom apsidom. Današnja je crkva obložena novijim zidovima. U zid sa strane evanđelja nad prvom lezenom od vrata postavljen je kao abak fragment natpisa svećenika Ivana, vjerojatno onoga, koji je osnovao ovu zadužbinu. Do crkve se nalaze temelji nekadašnjega samostana.¹⁶

¹² Smičiklas, n. dj. II, 363—364, 456.

¹³ Smičiklas, n. dj. III, 254r—255.

¹⁴ Smičiklas, n. dj. II, 61; Ljubić, List. V, 223.

¹⁵ Radić u Starohrv. Prosvj. II, 158—159; Vasić, Arhitektura, 35.

¹⁶ Novak G., n. dj., 106; Novak G., Vis I, 76; Gušić, Naše primorje, 53—54. 

—: Fariati, n. dj. I, 198; Ljuibić, List. V, 223; Kukuljević u Radu Jugosl. akad. LXXXI, 5; Kukuljević u Starin. XXI, 280; Klaić, Opis zem II, 181; Novak, Script. Benev., li; Novak Grga, Hvar, 85; Schemat. Pharen., 54; Biblioteca storica della Dalmazia. Documenti, 64—65, 67; Masohek, Manuale VI e VII, 95; Scriptores ordkiis s. Benedicti, pag. XII; Runičić Petar, Biševska modra spis, 21—23 — Dubrovnik 1932; Novak G., Prošlost Dalmacije I, 125; Ostojlć, Kad je osnovan samostan u Selu, 151; Novak G., Vis I, 76—80.

Sv. Nikola u Komiži

Domaći pisci protežu početak samostanu u Komiži na Visu sve do polovice IX stoljeća,¹ ali se u dokumentima on prvi put susreće bez imena patrona (monasterium de Lessa) istom 1264, a pod imenom Sv. Nikole (monasterium sancti Nicolai de Lesa) 1278. godine.² Malo prije od ove godine bili su se preselili u Komižu benediktinci iz opatije Sv. Silvestra sa susjednoga Biševa.

Smjestili su se biševski monasi do vlastite crkve posvećene Sv. Nikoli, što su je posjedovali u prostranoj komiškoj luci na zapadnoj strani otoka i Visa.³ Kaptolski arhiv u Splitu čuva iluminirani kodeks govora iz konca XII ili početka XIII stoljeća. Jedan je od tih govora održan na godišnjicu posvete neke samostanske crkve sv. Nikole, koju je posvetio i oprostima obdario neki papa. Jadrijević drži, da je onaj govor izrekao Bernard, splitski nadbiskup i benediktinski monah, i da se pohvalno slovo odnosi na crkvu Sv. Nikole u Komiži. Nju da je posvetio papa Aleksandar III godine 1177, kada je bio pristao na otok Vis na putu iz Apulije za Veneciju.

¹ Na ploči jednoga pobočnoga oltara u bivšem samostanu urezana je navodno 800. ili 900, na nadvratniku zvonika 850. godina. Grga Novak isključuje, da je i u to doba postojala u uvali Komiže bilo kakva crkva. On tvrdi, da su crkvu Sv. Nikole i uz nju »cellu« sagradili biševski monasi u XII stoljeću (Vis I, 11).

² Smičiklas, Cod. dipL VI, 267; Barada, Trogir, spomen. I sv. I, 48; Boglich Studi stor., 157; Novak Grga, Hvar, 85. — Stošićev popis ovome samostanu Sv. Nikole, možda iz IX stoljeća, bez ozbiljna razloga dodaje još drugi samostan Sv. Mihovila u Komiži, osnovan valjda 850. godine (Stošić u Croatia sacra 1934, 5) — i prije Stošića neki popis je stavio benediktince kod Sv. Mihovila de Lissa– (Monasticon Illyricanum, fol. 95).

³ Smičiklas, n. dj. II, 173.

Jesu li biševski monasi prešli u Komižu od straha pred gusarima, zbog provale Saracena na Biševo, kako neki hoće, ili radi nečega drugoga, ne znamo. Za svaku sigurnost monasi su opkolili novi dom, što su ga podigli u šumi, jakim bedemima i utvrdili dvjema kulama. U komiškoj luci su benediktinci ujedno vršili dušobrižničku službu za svoje težake, što su ih bili pozvali s kopna — navodno iz splitske okolice da im obrađuju polja,⁸ Može biti, da je neko vrijeme i poslije seobe u Komižu pokoji monah boravio i dalje na Biševu, ali moramo naglasiti, da nam svi pristupačni dokumenti svjedoče, da su Sv. Silvestar na Biševu i Sv. Nikola u Komiži od XIII stoljeća pripadali istomu samostanu s istim opatom na čelu.

Nad komiškom opatijom mora da je uživala patronat hvarska općina, jer je neka Dragosta 1281. godine dragovoljno predala samostanu sve svoje imanje u vlasništvo, a samu sebe u doživotnu službu, voljom i pristankom općine (consensu et voluntate totius communitatis Farensis).⁹

^4 Jadrijević, Djela Bernarda split. nadbiskupa, 92, 94.

⁵ Farlati, Illyr. sacr. IV, 243.

⁶ Ima ih, koji nagađaju, da je uzrokom ove seobe bila prenatrpanost biševskoga samostana, jer da se na mjestu biševskih ruševina našla ploča, na kojoj je navodno pisalo: Silvester Afoas Octoginta Monachorum (Gelcich G., Dalmazia, Documenti, 65).

⁷ Kuničić P., Biševska modra špila, 14.

^8 Biskupijski arhiv u Hvaru.

⁹ Smičiklas, n. dj. VI, 395; Farlati, n. dj. IV, 248.

Sačuvalo se dvadesetak spisa iz XIII i XIV stoljeća, koji se bave ovom zadužbinom i koji su — usput budi rečeno — jedini sredovječni izvori za povijest otoka Visa do potkraj XIII stoljeća.¹⁰ Iz tih spisa doznajemo, da se broj komiških monaha u prvoj četvrti XIV stoljeća kretao oko pet ili šest, II i da je komiški opat u određenim svečanim funkcijama upotrebljavao uz pastirski štap i pontifikalnu mitru.¹¹

Isti nam spisi također izričito kažu, da su monasi u Komiži bili benediktinci. Kada se, na primjer, 1337. godine imao birati povi opat na mjesto svrgnutoga Radoša, redovnici su za taj put, u svrhu reforme samostana, jednodušno povjerili izbor (in forma compromissi) hvarskomu biskupu Luki — koji je i sam bio benediktinski monah i nekada i dobar starješina (perfectus in ordine sancti Benedicti et in praelatione).¹²

Dvije godine poslije toga — u prisutnosti istoga biskupa, a s dozvolom opata Ivana — istupio je monah Nikola Manučić iz komiškog samostana, da u nekom drugom može s većom duhovnom i tjelesnom utjehom služiti Kristu i sv. Benediktu (Christo et beato Benedicto uberius deservire).¹³ Godine pak 1380. odbjegao je bez dozvole opata monah Marko, Zadranin, u zadarsku opatiju Sv. Krševana.¹⁴

Ove vijesti ujedno pokazuju, da kod Sv. Nikole u ono vrijeme nije bilo sve u najboljem redu. Izgleda, da mu ni ekonomija nije najbolje cvala, jer je spomenuti opat Ivan (1355. god.) prodao nekom Stjepanu Hvaraninu treći dio samostanske lađe, a hvarski biskup Benvenut (1386) oprostio opatiji znatan dug.¹⁵

Jedan svetonikolski dokumenat iz 1320. godine dovoljno jasno prikazuje B nam odnos laika konversa prema samostanu u srednjem vijeku. To je ugovor, b;kojim se neki Dragoš pred hvarskim biskupom obavezuje zauvijek stanovati u samostanu (perseveranter et continue stare et habitare in dicto monasterio lit faciunt alii conversi in vita sua), u svemu služiti samostanu (ipsi monamsterio facere omnia servitia) i čuvati samostansku imovinu. Opat će pak Dragosa hraniti, odijevati i uzdržavati do njegove smrti (dare victum et vemstttum in vita sua) i neće ga moći otpustiti bez zakonita i opravdana razloga.¹⁶

U nekoj parnici iz 1308. godine hvarski načelnik i njegovi suci govore o Sv. Nikoli kao o samostanu hvarske i splitske biskupije (Farensis ac Spalatensis dioecesis).¹⁷ Sigurno zbog toga, što je prethodnik ovoga viškoga samostana, koji se nalazio na području hvarske biskupije i hvarske općine bio stari biševski samostan Sv. Silvestra, a njega je osnovao Splićanin i njegovi su se posjedi sterali također po Splitu i splitskoj biskupiji. Tako u jednoj ispravi iz 1365. godine komiški ’predstojnik zove »opat samostana Sv. Nikole na Visu i crkve Sv. Silvestra u Splitu«.¹⁸

¹⁰ Novak Grga, Otok Vis u srednjem vijeku (Starohrv. prosvj. Ser. III sv. 1 III, 111).

¹¹ Farlati, n. dj. III, 307; IV, 250—251; Smičiklas, n. dj. VIII, 163, 306—307, 362; IX, 124—125.

¹² Smičiklas, n. dj. X, 324—325; Farlati, n. dj. IV, 252.

¹³ SmičiklaB, n. dj. X, 466.

¹⁴ Pergamena iz 1380. godine u Kaptolskom .arhivu u Hvaru; Smičiklas, Građa, g. 1380, 21. IV.

¹⁵ Smičiklas, n. dj. XII, 283. — Lađa se zvala Sv. Nikola, a to je bilo ime i titulara samostana i zaštitnika pomoraca. — Ne znamo, zašto se onda često prodavala upravo trećina broda (Rismondo, Pomorski Split, 27, 28, 36, 37, 44, 106). Grga Novak misli da je takvom prodajom samostan, vjerojatno, uzeo Stjepana Hvaranina za druga i kapetana lađe (Vis I, 81).

¹⁶ Smičiklas, n. dj. VIII, 555—556; Farlati, n. dj. IV, 250—251.

¹⁷ Smičiklas, n. dj. VIII, 163.

Nije nam poznata godina, kada je Sv. Nikola potpuno prešao u komendu a još manje, kada je u njemu nestalo monaha. Posljednji opati benediktinci (fra Chrisogonus, bivši opat Sv. Krševana u Zadru, frater Doymus i fra Hieronymus, kasniji opati na Sustipanu kod Splita, i Thomas, bivši opat Sv. Andrije na Svecu)¹⁹ opatovali su od 1421. do 1434. godine, ali nam nije jasno, zašto je već 1386. godine morao, jedan od njihovih prethodnika, imenom  Matej, dati hvarskomu biskupu Stjepanu. 5⅓ zlatnih dukata pro tertia parte cibi.²⁰ Ili, zašto 1423, godine hvarski kaptol unajmljuje opatijsku zemlju u Komiži težaku tako da se livel ima isplaćivati kaptolu i opatu (capitulo et abbati).²¹ Isto tako su nerazumljive vijesti o slijedu komendatara od 1434. do 1454. godine.²²

Kod Sv. Nikole spominju se monasi do sredine XV stoljeća. Naime, 1449. godine je komiški komendatar Antun Palčić iz Paga unajmio neki posjed svoje opatije cum assensu aliorum monaehorum seu monaci Michaelis. Ovaj monah Mihovil bio je u životu još 1454. godine.²³

Opatsku čast i benediktinski red na Visu dokinuo je papa Kalist III godine 1458, na prijedlog komendatara i hvarskoga biskupa Tome Tomasinija, te odredio, da se samostanski dohoci imaju dijeliti između hvarskoga biskupa, hvarskoga kaptola i crkve bivšega samostana.²⁴ Malo poslije tu je odluku, preinačio papa Pio II tako, da je jednu polovicu dohodaka doznačio hvarskomu biskupu i kaptolu, a drugu polovicu uspostavljenomu opatu. Taj se opat zvao Lovro Perancije iz San Severina, dominikanac. Njemu je papa naredio, neka obuče benediktinski habit i neka se prilagodi benediktinskomu načinu života.²⁵

Poslije Lovrina odlaska pokušao je papa Pavao II godine 1465. postaviti opatom nekoga Valtera, člana premostratskoga reda i taksirao ga relativno visokom svotom od 55 forinta.²⁶ Međutim, još iste godine dobio je opatiju u stalnu komendu hvarski biskup Nikola a Crucibus,²⁷ niti se ikada više u Komižu vratio opat redovnik.

Godišnji prihodi bivše opatije iznosili su u drugoj polovici XVI stoljeća oko dvije stotine dukata,²⁸ i na njih se u XV i XVI stoljeću komendatarima udarala rimska, taksa u visini od 33⅓ forinta.²⁹ Mjesto, opata je služio u opatijskoj crkvi svjetovni svećenik, koji je ujedno u Komiži vršio dio dušobrižničke službe pomažući župniku viškoga otoka. Toga je svećenika plaćao opat.³⁰ Opat je, osim toga, morao treći dio prihoda trošiti na opatijska utvrđenja, da bi se u njih mogao skloniti narod pred upadom turskih brodova.³¹

^18 Smičiklas, n. đj. XIII, 485; Farlati,. n. dj. III, 344.

¹⁹ Vat. arhiv; Obi. et sol. 54 f. 131; 64 f. 165’; 70 f. 78; 74 f. 8.

²⁰ Farlati, n. dj. IV, 254.

²¹ Instrumenti di S. Nicold di Busi A. 11.

²² Sr. popis opata u Dodatku u posljednjem svesku ove knjige.

²³ Pergamene iz 1449. i 1454. godine u Kaptolskom arhivu u Hvaru.

²⁴ Theiner, Monum. Slav. Merid. I, 439—442; Instrumenti A. III—V; Farlati, n. dj. IV, 261—262.

²⁵ Theiner, n. dj. I, 460—462.

²⁶ Vat. -arhiv; Obi. et sol. 79 f. 93’.

²⁷ Vat. arhiv; Obi. et sol. 80 f. 111.

²⁸ Davor Domančić, Valierova vizitacija na otoku Hvaru i Visu (Arhivska grada otoka Hvara I, 55 — Hvar. 1961). — Opatiji su —• osim plodnoga otočića Biševa i čitave komiške uvale,:— pripadali još brojni vinogradi, pašnjaci, sijanice, šume i kuće na raznim stranama otoka Visa: u Podhumju, Dračevu Polju, Pliskom Polju, Velom Polju, Dolu i Luci (Inventarium sive Catasticum bonorum abbatiae Sancti Nicolai de Lissa u Kaptolskom arhivu u Hvaru).

Početkom XVII stoljeća prihodi su bili porasli na 300 dukata.³² U drugoj pak polovici XVIII stoljeća patrimonij zadužbine Sv. Nikole izbacivao je svake godine blizu četiri stotine srebrnih reala, što su ih popola dijelili komendatar za sebe i hvarski kler za dnevne distribucije.³³

²⁹ Vat. arhiv: ObL et sol. 81 f. 7’; 84 f. 195; 91 f. 122’; S. C. 4 f. 105; 27 f. 179.

³⁰ Novak Grga, Prilike na otoku Visu od XVI do XVIII stoljeća (Anali histor. instituta u Dubrovniku II, 151); Domančić u n. dj., 56.

³¹ Anecdota Illyrica, str. 520 (rukopis u Muzeju grada Šibenika).

³² Vat. arhiv; Miscejl. arm. VII v. 100 f. 168’.

³³ Farlati, n. dj. iV, 240; Instrumenti A. 234.

U nizu više talijanskih i dalmatinskih biskupa i svećenika, koji su držali u komendi komišku opatiju, najpoznatiji su prvi i posljednji. Prvi, hvarski biskup Toma Tomasini (1458. god.) kao apostolski delegat u Bosni, a posljednji, kotorski biskup Ivan Antun Castelli (1754—1780), kao teolog i prijatelj glagoljice.³⁴ Opatova polovica je došla poslije Castellijeve smrti 1783. godine u vlasništvo župske crkve i župskoga nadarja u Komiži i tako ostala sve do 1939. godine, do primjene prve agrarne reforme u Dalmaciji.³⁵

Pisani spomenici ovako označuju komiški samostan: monasterium sancti Nicolai de Lissa alias (ili et) sancti Silvestri de scopulo Busi (ili Buci), sancti Nicolai Issae et Buci, sancti Nicolai de Lissa de Scopulo Buci, sancti Nichdai de Lesa, de Lessa, de Lexa, de Lixa, de Lissa, insulae Lissae, in Lissa, Issae, Issensis, in Lisa, extra muros Lisienses, de Lissa de villa Comisa, de Comisa.³⁶

Današnju župnu crkvu nad Komižom (sagrađenu 1652. god.) Komižani zovu Muster. Godine 1695. dogradio ju je pjesnik Andrija Vitaljić (1653— 1737), koji je stanovao do nje, na mjestu nekadašnjega samostana. Neki misle, da se pobočna lađa sa sjevera sastoji od prvobitne samostanske crkve (iznutra 15,20X4,17 m). Samostan se dizao, kako je to vrlo često bivale kod benediktinaca, uz južnu stranu crkve, ali je već u XVI stoljeću bie porušen.³⁷ Sredinom XVII stoljeća mletačka je uprava starim samostanskim kulama i ogradnom zidu dodala nove utvrde.³⁸ Još strše znatni dijelovi jednih, i drugih.

Osim ovoga samostana, Sv. Nikole na otoku Visu, stvoren je nepotrebnim udvostručavanjem još jedan samostan Sv. Nikole na otoku Hvaru.³⁸ Vjerojatno se to dogodilo zbog sličnosti izraza de Lessa (== viški) i izraza de Lesna (== hvarski).  A možda i zato, što je Sv. Nikola na Visu nazvan, i to s pravom, hvarskim samostanom (abatia di san Nicolo di Lisa, ordinis sancti Benedicti, a Liesna), jer je otok Vis pripadao hvarskom municipiju, jer su samostan darivali Hvarani, i jer je hvarska crkva postala baštinicom viške opatija.⁴¹

³⁴ Ostojić, Ben. opatija u Povljima, 71; Znameniti i zaslužni Hrvati 47. — Iz popisa poznatih nam kemiendatara, koje smo naveli u Dodatku ove knjige* vidi se, da nije tačna tvrdnja (iznesena u Atti e memor. della societš. dalmata di storia patria II, 43), da su svi prebendati viškoga samostana Sv. Nikole rezidirali u Splitu.

³⁵ Theiner, n. dj. I, 460; Biskupijski arhiv u Hvaru; Ristretto della visita Garzadoro, 40; Schemat. Pharen., 53.

³⁶ Vat. arhiv: Obi. et sol. 76 f. 154’; S. C. 27 f. 179; Reg. Vat. 1787 f. 261; Smičiklas, n. dj. VI, 267, 395; VIII, 163—164, 562; XII, 283; XIII, 54—55; XIV, 416; Theiner, n. dj. I, 460; Smičiklas, Građa, g. 1384. 17. VIII; Dokumenat iz 1385. godine u Kaptolskom arhivu u Hvaru; Instrumenti A. 11, D. 11; Comisa II snop, dokumenat iz 1547. godine (Arhiv biskupije u Hvaru); Barada, n. mj.; Farlati, n. dj. IV, 254; Bullertt. di archeol. e stor. dabn. XXVII, 117. — Papa Inocencije VI (g. 1358.) ovako ga je okrstio: abbatia monasterii sancti Nicolai insulae ripae Farensis dioecesis (Delci, Index 579 f. 478).

³⁷ Farlati, n. dj. IV, 273; Radić u Starohrv. Prosvj. II, 157—159; Novak, Vis I, 125.

³⁸ Novak dr Grga, Utvrde na otoku Visu iz vremena mletačkoga gospodstva (Hrv. geografski glasnik, 161—162 — Zagreb 1939); Novak, Vis I, 186; Bezić Nevenka u Encikl. lik. umj. III, 210.

³⁹ Stošić u n. dj., 5.

⁴⁰ Smičiklas, Cod. dipl. VI, 267; Boglich, Studi stor., 5. — Desna ili Liesena je staro hrvatsko ime za Hvar, a dolazi od riječi les (ili lijes), drvo, šuma (Boglich, n. dj. I, 31).

Šematizam hvarske biskupije bilježi, da su benediktincima pripadale kapele Sv. Nikole u polju Dol i kapela Sv. Vida, obje na Visu.⁴²

Dosta se dokumenata ovoga samostana čuva u arhivima hvarskoga kaptola⁴³ i hvarske biskupije.⁴⁴ U arhivu pak hvarske obitelji Kasandrić nalazi se omašan svezak prijepisa raznih spisa komiške opatije.⁴⁵

Sv. Juraj u Visu

Jedan bilježnički spis u Zadru 1393. godine utvrđuje, da je neki Mikša. I prodao vinograd na otoku Visu in loco prope Ogradam sub casale iuxta Bogodanum Dobrosičh et jura monasterii sancti Georgii insulae eiusdem.¹

Na istočnoj strani ulaza u višku luku diže se stara crkva Sv. Jurja. Po njoj se čitava luka, barem do XVI stoljeća, zvala Luka Sv. Jurja. Ova crkva je posjedovala vlastiti beneficij, koji je kasnije pridružen nadarju viškoga župnika.

Osim toga, u mjestu Visu postoji predjel, koji nosi ime Patija (valjda od riječi Opatija). Od Višana se također čuje, da je u njihovoj luci, u predjelu Kut, postojao samostan benediktinaca.²

⁴¹ Smičiklas, n. dj. VIII, 313—314; IX, 309; Farlati, n. dj. IV, 262; Sanudo I Marino u Arkivu XII, 321.

⁴² Schemat. Pharen., 52.

⁴³ Arhiv hvarskoga kaptola: Petnaest fascikula pergamana; Inventari um sive | Catasticum bonorum abbatiae Sancti Nicolai de Lissa (god. 1479); Libro nel quale \ sono descritti tutti li colom, della Valle di Coomisa, di Busi, Podihumme e Sani Michiel, 1671; Mandati per li beni dell’Abbatia; In materia dell’Abbatia; Libro r dell’Abbazia del Raccolto 1824.

⁴⁴ Comisa (debeli svezak).

⁴⁵ Instrumenti.

—: Vat. arhiv: Obi. et sol. 22 f. 218’; 64 f. 182, 225 ; 66 f. 173’; 70 f. 103,. 149; 71 f. 21’; 73 f. 37’; 77 f. 161; 79 f. 90’; Arm. XXIX t. 86 f. 83, 85; Miscell. arm. VII v. .101 f. 150, 168—174’; Beneficio di S. Andrea in Pelaigo, fol. 21 (Arhiv biskupije u Hvaru D. XII 1,* fol. 3); Smičiklas, n. dj. VI, 569;. VIII, 549—550, 559; IX, 91—92; XIII, 345— 347, 569—571; XIV, 72—73; Smičiklas,. Građa, g. 1384. 10, VI i 28. IX; 1385. 15. II, 16. II i 3. VIII; g. 1386. 27. II; 1390. 31. III; Notizie storico-topografiche dell’isola di Lissa in Dalmazia (rukopis, u Arhivu Jugosl. akad. I c. 33); Farlaiti, n. dj. III, 307; IV, 250, 263—264, 271, 273; V, 240, 250,365, 266; Ljubić, List. X, 183; Rački u Starin. XXI, 142; Marino Sanudo u Arkivu za povj. jugosl. XII, 321; Ljuibič, Statuta Lesinae, 384; Maschek, Manuale VI e VII, 95—96; Marinković J., Na otoku Svetcu kod Komiže (Narodni List g. 1895, br. 36. i 37); Scriptores otdinis s. Benedicti, pag. XII; Hire, Zemljopis Hrvatske, 648; Znameniti i zaslužni Hrvati (Castelli), 47 — Zagreb 1925; Novak V., Script. Benev., 11; Ostojić, Ban. opatija u Povljima, 71; Dictionnaire d’histoire VIII, col. 290; Novak G. u Analima II, 156, 162; Novak G. u Staroihrv. prosvj.. Ser. III sv. III, 106—113; Abramić u Jaidran. Straži 1924, 193; Kuničić, n. dj. 15, 21—23; Berač Dužan, Arhivi otoka Visa, 23, 24 — Split 1958; Bnciklop. Leksikogr. zavoda V, 30; Novak, Vis I, 79—84; Bilten Histor. arh. komune hvarske V—VTy 53—58.

3 — ¹ Miscellanea II—IV, 25.

² Pismo kanonika Pavla Tomića od 9. III 1954.

Međutim se ove vijesti o samostanu ne mogu potvrditi nikakvim dokumentom. Dapače, iz neke trogirske oporuke — u kojoj se 1264. godine ostavit maleni novčani legat monasterio de Lessa i— indirektno zaključujemo, da  onda na čitavom otoku Visu bio samo jedan samostan. Da je, naime, komiškoga Sv. Nikole bio još koji, bio bi ga oporučitelj morao označiti bar imenom njegova titulara. Poslije pak spomenute godine nije se kod nas nigdje podigao niti jedan novi benediktinski samostan.

Dodajmo još, da je komiška opatija Sv. Nikole posjedovala u samoj i mjestu Visu (in Luca) mnogo vinograda, vrtova, kuća i zidina, a najviše gradilišta, na koja je dobivala vječni livel od velikoga broja obitelji. Među ovim zemljišnim česticama spominje se 1671. godine i Opatija (Oppattia).

Sv. Andrija na Svecu

Prema mišljenju starih bio je na otočiću Svecu (ili Sućadrijevcu) sagrađen benediktinski samostan još u IX stoljeću i posvećen sv. Andriji¹, ali ga mnogo kasnije susrećemo u diplomatičkim spomenicima. Prvi put 1229. godine u oporuci neke Stane Splićanke, koja mu je ostavila tri perpera.²

O ovom samostanu je govor nekoliko puta također u najstarijim trogirskim ispravama, i to: 1264. godine sjeća ga se neka oporuka, 1281. godine spominje mu se monah Budi u vezi s nekakvom krađom samostanske stoke, a 1322. godine govori se o svetoandrijskom monahu Draganu.³

Splitski nadbiskup Petar je 1320. godine, gotovo poslije osam stoljeća, popunio makarsku biskupiju i to nekim Valentinom, nama nepoznata roda. Kako je pak makarsko područje onda bilo u rukama bosanskih bogumila, dozvolio je nadbiskup Valentinu, da do boljih prilika residira u Omišu, na teritoriju splitske dijeceze. Kasnije je Valentin stao tvrditi, da Omiš pripada makarskoj biskupiji, pa je radi toga ušao u dugu parnicu s Petrovim nasljednikom, nadbiskupom Dominikom. Ova se parnica dokončala 1347. godine nagodbom. Prema toj nagodbi biskup se Valentin odrekao Omiša i složio s nadbiskupom, da je granica između obje dijeceze u Vrulji, na polovici puta između Makarske i Omiša. Nato mu je nadbiskup, uz privolu splitskoga kaptola, dao u doživotnu komendu samostan Sv. Andrije na pučini (monasterium sancti Andreae de Pelago).⁴

Uz pretpostavki;, da će Rim odobriti ovu odluku, splitski se nadbiskup usudio raspolagati zadužbinom Sv. Andrije zato, što je otočić Svetac onda bio sastavni dio splitske nadbiskupije. Valentina je doista potvrdio Inocencije VI (1353. i 1356. god.) svetoandrijskim opatom. Ovaj je papa tom prigodom napisao, da samostan Sv. Andrije pripada benediktinskom redu, da je u splitskoj biskupiji i da mu godišnji prihodi ne nadmašuju vrijednost od dvadeset zlatnih forinta.⁶

³ Barada, Trogir, spomen. I sv. I, 48.

⁴ Instrumenti đi S. Nicolo đi Buši A., str. 4, 36, 57—85, 90, 140, 184—185; B., list 8; C., list. 10—14; D., str. 1—21.

⁵ Instrumenti A., 1, 65.

4 — ¹ Novak Grga, Hvar, 85.

² Smičiklas, Cod. dipl. III, 307—308; Gušić dr Branimir, Brusnik (Jadranski Dnevnik od 25. XH 1937, 15).

³ Barada, Trogir, spomen. I sv. h 48; Lucijeva građa, sv. 542, 116.

⁴ Smičiklas, Cood. dipl. XI, 2—3, 131—134, 160—162, 354—358; Bullett di archeol. e stor. da lm. XXXIII, 164—166.

⁵ Farlati, Illyr. saicr. HI, 12—13, 14.

Farlati je držao, da u zadužbini Sv. Andrije nije bilo benediktinaca od vremena Valentinove uprave.⁷ Međutim, nalazimo u knjizi splitskoga notara, da je 1368. godine svetoandrijski opat frater Anthonius de Anglono dao na obrađivanje vinograde i na pašu sitnu stoku, što je imao na otoku svojega samostana.⁸ Dapače je papa Grgur XI istoga Antuna 1375. godine premjestio za opata Sv. Ivana Krst. u Trogiru.^8a Poslije opata Antuna spominje se u Splitu 1375. godine duvanjski biskup i redovnik Mate (frater Matheus, episcopus Dalmatensis) kao possessor et collector abbatiae sancti Andreae de Pelago.⁹ Vjerojatno je i biskup Mate bio benediktinac.

Takvi su bili, sigurno, i opat Stjepan, prije monah Sv. Ivana Krstitelja u Trogiru,^9a opat Toma, koji je 1433. ili 1434. godine prešao iz samostana Sv. Andrije na Svecu za opata Sv. Nikole na Visu,¹⁰ i svetački opat Šimun, za kojega je 1446. godine radio zadarski majstor Kuzma Jurjev.¹¹ Izraženo je mišljenje, da je samostan na Svecu bio podređen samostanu na Biševu, a kasnije onom u Komiži,¹² ali navedeni podaci to ne dokazuju.

Čitamo, osim toga, da je 1542. godine komendatar viškoga Sv. Nikole ustupio bio na vječni livel neko zemljište u Komiži Mati Bekuliću, monaco seu eremitae S(an)cti Andreae. Do toga je zemljišta bila otprije sagrađena kuća per dictos eremitas¹³ Po svoj prilici ovi eremiti iz polovice XVI stoljeća nisu bili pravi monasi nego čuvari napuštenoga benediktinskog samostana.

Odavna narod priča, da su gusari pobili monahe na Svecu, a crkvu im orobili i razorili.¹⁴ Svakako je opatija naskoro dobila komendu i pod njom ostala do konca XVIII stoljeća. Tada ju je uživao makarski kanonik Grgur Simić, kao posljednji komendatar.¹⁵ Poslije Šimića je beneficij Sv. Andrije bio 1800. godine sjedinjen s nadarbinom komiškoga župnika, kojoj je pripadao sve do agrarne reforme, do 1939. godine.¹⁶

Samostan Sv. Andrije de Pelago ili in Pelago nalazio se na Svecu, koji se zato i zove otokom Svetoga Andrije. Svetac se, obrastao borovom šumom, izdiže iz pučine dvadeset i šest kilometara zapadno od otoka Visa. Ne smijemo ovaj samostan zamijeniti jednim drugim samostanom istoga imena i iste oznake de Pelago, što se dizao na otoku Sv. Andrije kod Dubrovnika¹⁷. Samostan Sv. Andrije, o kojemu je govor u ovom članku, posjedovao je čitavi otok Svetac (oko 4½ km² šuma i pašnjaka) s obližnjim školjem Brusnikom. I Svetac i Brusnik onda su bili na području jurisdikcije splitske biskupije.¹⁸

Osim spomenutih dvaju otoka Sv. Andriji je pripadalo nekoliko manjih komada zemljišta i drugoga posjeda na otoku Visu, u Trogiru, Splitu¹⁹ i na više mjesta po splitskom polju i Marjanu.²⁰

⁶ Delci, Index 583 f. 72; Smičiklas, n. đj. XII, 377—379. — U XVIII stoljeću prihodi su mu se kretali između petnaest i dvadeset i dva mletačka cekina (Beneficio dl S. Andrea in Pelago, fol. 11 u Arhivu hvarske biskupije).

⁷ Farlati, n. dj. III, 322; IV, 188; Novak G., Hvar, 85; Salonitana et Spala- tentia, fol. 27’.

⁸ Rismondo, Pomorski Split, 44.

^8a Delti, Inde« 014 f. 39’—94.

⁹ Attt e memor. della societži dalm. di storia patrla II, 63.

^9a Barada, Iz arhiva kot. suda u Trogiru I, 72.

¹⁰ Vat. arhiv: Obi. et sol. 64 f. 165’; 70 f. 78.

¹¹ Fisković, Zadarski majstori, 111.

¹² Novak G., Vis I, 11—12.

¹³ Instrumenti di S. Niool6 di Busi, A. 232.

¹⁴ Aneodota Illyrica I—V, Geogr. 100’ (rukopis u Muzeju grada Šibenika); Nazor Dušan u Kat. Tjedniku 1939, 40, 8.

¹⁵ Prijepis bule Simićeva imenovanja u Biskupskom arhivu u Splitu.

¹⁶ Arhiv biskupije u Hvaru.

¹⁷ Klaić, Opis zemn, 245.

¹⁸ Smičiklas, n. dj. XII, 378; Farlati, n. dj. III, 13, 14: Visitatio Cosmi, fol 58, 58’.

¹⁹ Već smo vidjeli, kada smo govorili o crkvi Sv. Andrije kod Splita, kako neki povezuju ovu splitsku crkvu sa samostanom na Svecu. Kao dokaz donose, što komendatami opat Sv. Andrije na Svecu uživa nešto zemljišta u blizini splitskoga Sv. Andrije (Salonitana et Spalatensia, 14—15).