Ostali djelovi ovog zida biševskog samostana našli bi se iskapanjem s južne strane crkvice, ali ta se istraživanja nisu pri pisanju ovog pregleda crkvenih viških spomenika, na žalost mogla vršiti ni na ovom ni na drugim mjestima. Ta su ispitivanja potrebita ne samo zato da popune, a ponegdje i isprave ove retke, već da obogate kulturnu i umjetničku baštinu ovog otoka koja je u toku stoljeća osakaćena. Pri njenom daljnjem ispitivanju, ona će zastalno pokazati još višu povezanost sa susjednim otocima i kopnom i otkriti jedinstvenost naše stare kulture na istočnoj jadranskoj obali.
Cvito Fisković, Viški spomenici, Split 1968.
Tijekom rekognosciranja 1981. godine na Biševu je u prozoru apside crkve Sv Silvestra promađem ulomak grčkog nadgrobnog spomenika sa imenom nekog Teodorosa.
Uz tu apsidu pronađeni su zidovi sa hidrauličnom žbukom koji moguće upućuju na antičko razdoblje (nalazi nisu publicirani).
Tada su mještani rekli da je kod gradnje igrališta južno od crkve došlo do otkrića grobova u amforama.
Zapadno od crkve nailazi se na veću koncentraciju kasnoantičke keramike, a u uvali Porat otkriveni su ulomci helenističke keramike.
(iz članka Branka Kirigina: Arheologija otoka Visa, Biševa, Sveca i Palagruže;
Vjesnik za arheologiju i historiju dalamtinsku 90-91, Arheološki muzej Split,
1997-1998, str 428-29)
https://www.youtube.com/watch?v=2Gpz7naxfQA
Nedavno je Splitski konzervatorski odjel Ministarstva kulture priveo kraju radove na crkvi sv. Silvestra na Biševu. Konzervatorski zahvati započeti još krajem osamdesetih godina imali su za cilj vratiti u funkciju ovaj važni sakralni objekt. Osim radova na postojećoj arhitekturi koje je vodio arhitekt I. Vojnović, provedena su i arheološka istraživanja. Rezultati su bili iznenađujući koliko zbog spoznaja o sačuvanosti srednjovjekovne crkve iz 11. st., toliko i zbog otkrića ostataka ranokršćanske crkve pronađene ispod današnjeg poda.
Crkva sv. Silvestra važan je spomenik hrvatske kulturne baštine. Spominje se godine 1050. kad svećenik Ivan sebe i crkvu na Biševu predaje opatu na Tremitima. Kao “zagovornik” darovatelja pojavljuje se neretvanski knez Berigoj. Uz njega svjedoče još tri morjanska župana, jedan satnik i “svi Morjani”. Biševo i Vis su pripadali prostoru kojim je u 11. St. Berigoj vladao svojom pomorskom silom. Neretvanska kneževina je u Berigojevo vrijeme obuhvaćala velik prostor od Podbiokovlja i ušća Neretve sve do Visa i Biševa.
Crkva koju je svećenik Ivan podigao sačuvana je gotovo do krova. Na prostoru ispred apside po uzdužnoj osi pronađen je jedan grob. On najvjerojatnije pripada romaničkom periodu, tj. vremenu u kojem se spominju Berigoj i svećenik Ivan, sadržavao je jedan skelet. U njemu je nedvojbeno pokopana osoba važna za biševski samostan, na što upućuje privilegirani središnji smještaj groba. Možda se radi baš o grobu spomenutog splitskog svećenika Ivana koji je o vlastitom trošku podigao i posvetio crkvu sv. Silvestra.
Pronađena su još dva skupna groba uz južni i sjeverni zid, u njima se pokopao veći broj pokojnika, najvjerojatnije se radi o zajedničkim grobnicama biševskih redovnika.
Benediktinci su najstariji samostanski red. Osnovao ih je sv. Benedikt 528. god. U Monte Cassinu. Odigrali su veliku ulogu u povijesti Hrvata. Njihov najstariji do sad otkriveni samostan kod nas su Rižinice u Solinu gdje je pronađen čuveni natpis s imenom kneza Trpimira. Sam Trpimir je osnovao taj samostan 852. god. Biševska zadužbina sv. Silvestra 1145. god. postaje samostalna opatija. Na Svecu je možda već u 9. st. osnovan samostan sv. Andrije, no on se prvi put spominje tek 1229. god. Benediktinci se i na Hvaru javljaju ranije, iako se prvi put spominju 1218./35. g. Biševska će opatija nastaviti poslije život kao opatija sv. Nikole u Komiži. Važno je napomenuti da će se pri podizanju svojih samostana benediktinski redovnici uvijek naslanjati na ranije ostatke ranokršćanskih crkava. To se najbolje vidi na primjeru opatije sv. Ivana Krstitelja u Povljima (prvi put se spominje 1184.god.) Povaljski je samostan smješten na prostoru ranije bazilike, a sama crkva je smještena u ranokršćansku krstionicu. Kako smo vidjeli, i sv. Silvestar je sagrađen nad ostacima ranokršćanske crkve. Sve to govori o kontinuitetu kutnog mjesta i obnavljanju zapuštenih kasnoantičkih sakralnih objekata tijekom srednjeg vijeka.
Bilo bi interesantno nastaviti istraživanja sv. Silvestra i otkriti ostatke samostanskih prostorija. Novijim konzervatorskim radovima na crkvi otkrivena su i prezentirana romanička vrata na južnom zidu. Ta vrata su vodila u samostanske prostorije o kojima ništa ne znamo. Romanička vrata uz prozor – oblika strijelnice, smješten na istočnom zidu iznad apside, daje poseban pečat cijelom interijeru crkve. Mali prozor koji je izvana visok i uzak, a iznutra širi, bio je zazidan u nekom od prethodnih stoljeća. Prilikom konzervatorskih radova ponovno mu je vraćena funkcija. Otvaranjem ovog prozorčića interijer crkve je dobio potpuno novu dimenziju. Naime, u ranim jutarnjim satima, čim sunce izađe, kroz njega u polumračnu crkvu prodire snažna traka sunčeve svjetlosti. Visoko postavljeni prozor koji je na koncu i zazidan zbog nepraktičnosti održavanja jer je kroz njega prodirala i vlaga i vjetar morao je imati, osim ostalih, i ulogu stvaranja tog posebnog svjetlosnog efekta.
Upada u oči da je spominjani pokojnik iz središnjeg groba “zagledan” upravo u ovaj prozor. Naime, skelet je krivo orijentiran, umjesto da mu glava bude na istoku, ona je bila na zapadu gledajući prema istoku, tj. U prozor o kojem smo govorili. Istok je pak strana svijeta na kojoj izlazi sunce, a ono označava Krista – “Sunce svega svijeta”. Tako je naš biševski “spavač” zapravo zagledan u Krista.
Sam prostor crkve sv. Silvestra svojom arhitektonskom i povijesnom slojevitošću, topografskim smještajem, najbolje dočarava atmosferu u kojoj se odvijao život srednjovijekovnog benediktinskog samostana. Crkva i polje kao da su utjelovljenje benediktinskog gesla:”Ora et labora”, “Moli i radi”. Raster poljskih parcela je pravilan i jedan zarasli puteljak između njih vodi ravno od crkve u polje. Taj “dekuman” čvrsto postavlja crkvu i samostan u središte i početak srednjovijekovnog kulturnog pejzaža kojeg nigdje ne možemo tako snažno doživjeti kao na Biševu. Ovdje osim crkve i okolni prostor predstavlja dio kulturne baštine, samostan je tek jezgra od koje počinjemo iščitavanje cijelog povijesnog krajolika.. Na žalost, danas se taj kulturni krajolik sve više gubi jer nema onoga tko ga održava – čovjeka.
Stoljećima iza vrijednih Benediktinaca Komižani su obrađivali iste one parcele koje su još od srednjeg vijeka počeli formirati i održavati Benediktinci. Tako su oni bili direktni baštinici bogate biševske kulturne tradicije. Da je u prošlosti na Biševu došlo do prekida života, do prekida kulturne tradicije prastari sv. Silvestar ne bi ostao sačuvan gotovo u obliku iz doba berigoja i svećenika Ivana, već bi se napušten brzo pretvorio u ruševinu. Na žalost, danas pusto i zapušteno Biševo doživljava najveću stagnaciju u svojoj povijesti. Obnavljanje sv. Silvestra znači bar djelomično vraćanje u život jednog od najvažnijih sakralnih spomenika naše nacionalne povijesti. Biševska crkva predstavlja konstantu, živi dokument nazočnosti Hrvata na ovim prostorima od Berigojeva doba do danas. “Morjani” koji se spominju u srednjovjekovnoj ispravi zajedno s Berigojem i njegovim dvorjanima zasigurno nisu bili samo stanovnici neretvansko-podbiokovskog područja, među njima je moralo biti i ondašnjih Višana. Stoga na Višanima ostaje da i dalje čuvaju i njeguju svoju kulturnu baštinu. Ako nestane ona, nestat će i Vis – ne kao geografski, već kao duhovni i civilizacijski prostor.
Miroslav Katić, Hrvatska zora br. 17/18., 1997.
The Adriatic Islands Project. Volume 3. The archaeological heritage of Vis, Biševo, Svetac, Palagruža and Šolta
Popis sondi s nalazima:
Roman — VS 1174.00 — Church Sv. Silvestar
Excavations of the gothic church of sv. Silvestar in 1994 exposed the apse of an earlier church. Inside the apse was a white mosaic, damaged in the centre with a later inhumation. Large amounts of early and late Roman pottery were recorded inside and around the church.
Greek — VS 1174.01 — Church Sv. Silvestar
A fragment of a Greek tombstone inscribed with the name Theodoros, discovered within the church apse window during survey by the Archaeological Museum in Split in 1981.
Roman — VS 1175.00 — Settlement with structures Poje
Roman — VS 1175.01 — Amphora/pithos burial Plac
Find of burials within amphorae south of the church of St. Silvester.
Roman — VS 1175.02 — Amphora/pithos burial Plac
Find of burials within amphorae recorded by local in- habitants.
Roman — VS 1176.00 — Minor artefact scatter Poje
A minor concentration of pottery, mainly comprised of tegulae and pithoi. The site lies on the northern edge of a field on the road to the Porat bay.
Roman / Hellenistic — VS 1177.00 — Minor artefact scatter Porat
A minor concentration of pottery, mainly comprised of amphorae and tegulae set in the centre of a bay. Survey by the Archaeological Museum in Split in 1981 recovered fragments of Hellenistic pottery.
